Ne dam Varšavsku!

 Danas je trebalo započeti rušenje drveća, koje “smeta”  kako bi gradnja tunela, koji je dio garaže u sklopu projekta koji provodi Hoto grupa, mogla započeti.

(Podsjetimo se da je, u siječnju 2008., pet tisuća građana i građanki  prosvjedovalo i time pokušalo zaustaviti gradnju poslovno stambenog projekta Hoto grupe. )

Aktivisti udruga Zelena akcija i Pravo na grad organizirali su danas u 10h prosvjed u Varšavskoj ulici. Poziv na akciju je bio upućen u jutarnjim satima pa smo kolegice i ja krenule kako bi dale doprinos akciji. Pomislila sam; Pa kvragu! Varšavskom hodam od kad znam za sebe a sada će tu biti asfalt, auti , izlozi iz kojih vrište “SNIŽENJA”  ili “STIGLA NOVA KOLEKCIJA” i svo ostalo veselje šoping centara …Idem mada ne vjerujem da će zbog nas zaustaviti gradnju.

{slika}

Aktivisti i aktivistkinje ogradili su drveća kavezima u koje su i sami ušli, a neki od njih su se i hrabro popeli na drveća kako bi ih sačuvali od rušenja. Izgledalo je skroz fora! U sred Varšavske ljudi sjede na drveću i čuvaju ih od rušenja! Ali nije dugo trebalo da me obuzme neka sjeta a i tuga zato što volim ovaj grad i zato jer mi je nebulozno da se ruši drveće i uništava izgled grada u korist nicanja šoping centara i garaža na svakom ćošku. Stajala sam sa ostalim aktivistima u znak protesta, a da ne patim od straha od visine popela bih se na drvo.

{slika}

Na trenutak sam se teleportirala u budućnost i pred očima mi se pojavila slika automobila koji prolaze Varšavskom, glanc novog pločnika, svijetla novog šoping centra, i pomislila sam FUJ – Ne dam Varšavsku!

{slika}

Slika žene u talijanskim medijima

 Potaknuta sveprisutnim i sveobuhvatnim prevođenjem s talijanskog jezika, ili drugim riječima, spremanjem završnih ispita i privođenjem kraju studija istog, u trenucima slobodnog vremena popratim tu i tamo neki od programa talijanskih televizija. Spojiti ću ugodno s korisnim-pomislim, nadajući se kakvoj seriji ili dokumentarcu sinkroniziranom na talijanski, ali, nekim čudom, uvijek završim na nekom od njihovih svima, vjerujem, jako dobro poznatih spektakala (paradirajuće polugole žene klimajućih glava i nevjerojatno dugih trepavica, s jednom jedinom “ulogom”: prošetati, pokazati elegantnom ručicom na nešto, opet prošetati, plus završni okret, iako najljepše od njih, ako imaju sreće, mogu i odplesati nešto, šta nije za podcjenjivati).

 U predispitnoj otupljenosti i ne nerviram se previše oko stvari prisutnih kao zrak i voda, bar kad je o talijanskoj televiziji riječ. Odlučim, s druge strane, progooglati malo taj fenomen (svaka novonaučena riječ nekada glavu spašava:), i naiđem tako na on-line kolumnu jednog talijanskog novinara, koji je, vrlo šarmantno i cinično, pokušao objasniti žensku ulogu u talijanskom društvu.

Dugi niz godina stanovnik Londona, gospodin je kao temelj svoje studije uzeo rezultate statističkog kompariranja između talijanskih i britanskih žena. Evo nekih od rezultata: talijanke imaju slabije mogućnosti zapošljavanja, rađaju manje djece, politički su slabije zastupljene, i znatno više vremena provode u obavljaju kućanskih poslova i održavanju domaćinstava od njihovih “subornica” u Velikoj Britaniji i ostatku Europe.

S druge strane, talijanske žene imaju najviši očekivani životni vijek, izneneđujuće zadovoljavajuću medicinsku skrb a uz to, po zadnjim istraživanjima, vode ljubav čak i dvostruko češće od žena iz ostalih država članica EU. One su i najženstvenije, najnjegovanije, najbolje stilizovane žene na svijetu. Nemoguće je ne primijetiti količinu vremena i truda koje talijanke ulažu u njegovanje svog izgleda. Rezultat je nekada vulgaran, nekada sexy, a nekada jednostavo ostavlja bez daha. Čak i bez obzira na krajnji rezultat, količina vremena i uloženi napor su ono što zapanjuje i potiče na razmišljanje. Novinar ovom fenomenu daje naziv  “prisilna ljepota” , ili drugim riječima, produkt različitih faktora  koji, zbrojeni, mogu biti zamijenjeni svojim sinoninom: opsesija.

{slika}

Talijansko društvo na sve moguće načine pokušava prenijeti (i prenosi sasvim uspješno) poruku po kojoj, da bi osobi bila smatrana vrijednom, MORA  izgledati  mladom i sexy. Ovaj podatak i ne čudi, s obzirom na činjenicu da su Italijom oduvijek upravljali muškarci.

Žene u talijanskim zakonodavnim i izvršnim vijećima čine samo 2%, dok u parlamentu pokrivaju “čak” 17% zastupničkih mjesta (novinar ističe i činjenicu da su talijanske žene dobile pravo glasa tek 1946.godine).

Pritisak društva ipak je manje direktan od sveprisutnog pritiska talijanskih medija: talijanska televizija je prepuna mladih, (pre)mršavih žena u donjem vešu, čiji je jedini zadatak smiješiti se i zavodljivo njihati kukovima, dok mali broj žena koje i imaju neku televizijsku ulogu (vođenje talk show-a ili izvlačenje i čitenje brojeva na lutriji, mhm), mogu je obavljati obučene isključivo u balske haljine u hollywoodskom stilu. U pritisak medija ubraja i zanimljive scenarije talijanskih reklama: scenaristi diljem svijeta “koriste” žensko tijelo kao protagonista svojih uradaka, to je već svima pozato, ali u Italiji sve, baš sve, od britvica do mobilnih telefona,  od turističkih oglasa do običnog ljepila, sve je reklamirano prikazima ženskih grudi.

Uspoređujući reklamne tehnike u Italiji i Velikoj Britaniji, novinar primjećuje da u Italiji “i kad nema potrebe za korištenjem ženskih dijelova tijela, oni će se ipak koristiti.”

Drugi “model” talijanske žene jeste majka. Iz književnosti i filma poznat je koncept “talijanske majke”, stupa obitelji i ideala posvećenosti istoj, koji je, tvrdi novinar, i danas vrlo ukorijenjen. Talijanke žele djecu (suporotno gore navedenim statistikama), ali da bi rodile prvo moraju pribaviti muškarca, a bez mladog i sexy izgleda i zbog konkurencije koja vlada šanse za to znatno su smanjene.

Ispada da su jedine dvije uloge koje su dodijeljene talijankama ili “vrući komad” ili “domišljata majka”.

Za kraj članka novinar navodi još jednu zanimljivost: u svrhu jednog istraživanja o položaju žena u talijanskom društvu, potražio je stav Mussolinija o ženama i njihovim ulogama. U intervjuu koje je dao 1922. godine, pored obaveznog navoda da je ženama mjesto a gdje drugo nego u kući, Mussolini dodaje da je zadaća žena “pomoći muškarcu da zaboravi na svoje muke i nevolje”, kao i da su žene “fascinantan način razbibrige, ako muškarcu vrijeme i obaveze to dozvoljavaju, ali nikad ih ne treba shvaćati ozbiljno, uzevši u obzir to da se one same rijetko kad ponašaju ozbiljno”.

Čini se da su talijanski mediji doslovno shvatili gorenavedeni citat.

Odgoj djevojaka u Hrvatskoj

U distribuciji sadržaja koji objektificiraju žene, Internet prednjači nad novinama. Što je poražavajuća činjenica, ako se uzme u obzir da oko tri četvrtine tinejdžera u zapadnim zemljama koristi Internet svaki dan i da 80 posto djevojčica većinu informacija radije dobiva s Interneta nego iz novina. I da pristup Internetu znači i pristup pornografiji. I da je, na primjer, u aktualnoj japanskoj pornografskoj kulturi silovanje djevojčica stalno mjesto i jedan od najvitalnijih dijelova produkcije.

Gledala sam ljetos grupu djevojčica u parku. Njih pet. Imaju oko pet, šest godina, rekla bih, ne više. Pažnju su mi privukli njihovi rekviziti za igru. Sve su gurale dječja kolica. Onakva tanahna, sklopiva, ružičasta. S malim sklopljenim suncobranom i pripadajućom torbom zakačenom o ručke. U kolicima su ležale gumene bebe, dobro ušuškane u roza dekice. U svakim kolicima po jedna beba. Bebe imaju širom otvorene plave oči i rupicu na usnama. U tu se rupicu utakne duda bočice. Kad su djevojčice zauzele klupu pokraj pješčanika, uzele su bebe u naručje i stale ih hraniti bočicama s mlijekom. Jedna je djevojčica dugo namještala malu pamučnu kapu svojoj gumenoj bebi. Jedna je iz torbe izvukla pelenu pa presvukla svoju bebu na klupi. Prije toga je na nju prostrla dekicu, da bebi bude udobno.

Bilo je nešto morbidno, uznemirujuće, u tom prizoru preplavljenom ružičastom bojom. Usuglašeno su izvodile taj ritual brige za gumenu dojenčad. Njihova je igra bila razrađena do najsitnijih detalja: umilno ljuljuškanje beba u naručju, nježno tepanje, hranjenje bočicom, nevjerojatno spretno baratanje pelenama i vlažnim maramicama.

Naljutilo me to. Osjetila sam ljutnju prema roditeljima koji su kupili svojim kćerima ta kolica i te bebe. Te rekvizite za igranje očekivanih ženskih uloga u ovom opresivno heteronormativnom društvu. Kao da nije dovoljno to što će ih naš bijedni balkanski patrijarhat ionako cijeli život silom gurati prema ulogama rodilja, dojilja, brižnih kućanica, vjernih supruga, sebedarivih majki. Kao da tim mehanizmima treba pomoći ortačenjem s konzumerističkom (ne)kulturom i njezinim, uvijek spremnim, asortimanom pomagala za idiotizaciju. Prilagođenih svim uzrastima.

Deset estetskih operacija u jednom danu

Tako sam nekako razmišljala tog dana u parku, promatrajući starmale djevojčice u rozom. Ta će ih nježna boja dopratiti i u niže razrede osnovne škole, kad će dojenčad u kolicima zamijeniti nekom novom inačicom Barbie i njenih modernijih srodnica, tih nakaza ženstvenosti. (Stručnjaci su izračunali, da je Barbie živo biće, hodala bi četveronoške, zbog preuskog struka i neproporcionalno malih stopala za svoju visinu.) Kad poodrastu, silnice degeneriranog društva nagnat će ih da poput toliko djevojaka u razvijenom svijetu, žude za tim da “poprave” svoja tijela, da ih usuglase s onim dugonogim, uskostrukim, bujnogrudim, kakvo je imala njihova omiljena lutka iz djetinjstva. Prema istraživanju provedenom 2005. na uzorku od 1800 tinejdžerki, 66 posto ih razmišlja o plastičnoj operaciji, a 20 posto bi ju odmah napravilo. Ovih je dana Heidi Montag, ljepuškasta 19-godišnja bogatašica iz Hollywooda, dospjela na naslovnice tabloida zbog toga što je u jednom danu napravila deset estetskih operacija. (U njezinom slučaju, kao i u slučaju mnogih, izbor pridjeva “estetski” je upravo urnebesno ironičan jer se tim operacijama približila negaciji bilo kakve estetike. Zlobnici su joj već smislili novi nadimak: Franken-Heidi.)

 Blok-kuhinja

“Pa ne mora biti baš tako, ne mora značiti da će ih bezazlena igra s lutkama dovesti do toga da postanu isprazne, površne osobe koje sebe ne cijene”, u apokaliptičnim me predviđanjima zaustavi poznanica iz parka, kao i ja, majka male djevojčice. Nju ne uznemiruje prizor s djevojčicama koje cijelo ljeto, iz dana u dan, igraju samo jednu igru – igru mama. “Što tome fali? Lijepo je biti mama. I meni je to bila najdraža igra”, kaže. Naravno, to je priznanje u korist moga argumenta, cinično primjećujem. Moja poznanica iz parka je svojoj kćeri kupila ista takva kolica i takvu bebu kakvu imaju djevojčice na klupi. Kaže mi i ime te marke. Vrlo popularna stvar, to s kolicima. Kupila joj je i blok-kuhinju, to je, saznajem, totalni hit među igračkama za djevojčice. Radi se o maloj samostojećoj plastičnoj kuhinji s ugradbenim elementima, mini perilicom suđa i štednjakom.

Na stranici contexts.org (Sociological images), rodno osviješteni Amerikanci bilježe primjere nekorektnog, šovinističkog, seksističkog i mizoginog oglašavanja. Velik dio bijesnih pritužbi ide na račun šoping centara i velikih dućana s igračkama u kojima su igračke razdvojene u posebne odjeljke, za dečke, odnosno, za djevojčice. Takva je podjela gotovo potpuno iščezla iz američkih dućana, može joj se posvjedočiti jedino još u pokojoj ruralnoj zabiti. Kad naiđu na problematičnu segregaciju, reakcija publike bude dovoljno žestoka da natjera vlasnike trgovina da s polica pokunjeno maknu oznake “for girls” i “for boys”.

Djevojčicama setovi za čišćenje, dečkima didaktičke igračke

Ali, kako kaže pjesma, “daleko je, daleko je Amerika”. U Zagrebu je podjela na ženske i muške igračke na snazi u gotovo svim velikim šoping centrima. Provjerila sam. Kod nas se lijepo zna – kome pop, a kome bob. Da ne bi bilo zabune. Odjeljcima za djevojčice dominiraju blok kuhinje, mini daske za peglanje, mini setovi za održavanje kućanstva koji uključuju metle, kante i spužve, potom barbike i njoj srodne lutke, pa kompleti odjeće za lutke, pa gumena dojenčad, tako popularna u zagrebačkim parkovima. S druge strane, odjeli s igračkama za dečke natrpani su figurama akcijskih junaka iz crtića, sklopivim garažama, lokomotivama i kamionima čije sastavljanje potiče razvoj motoričkih sposobnosti i logično zaključivanje.

Najtužnije je to što su, koliko vidim, u manjini oni roditelji koji odbijaju slijediti sugestije o “rodno prikladnim” igračkama pa na odjelu za dečke kupuju didaktičke igračke za svoje kćeri, ili pak, obrnuto, dečke podučavaju važnosti čistoće i higijene prostora tako da im kupe set za čišćenje. Što bi bilo sasvim u redu. Međutim, obično se roditelji ne upuštaju u takve transgresije. Ni moja poznanica iz parka nije svome sinu kupila blok-kuhinju ni mini metle kojima joj se igra kćer. On se u parku igra figurama Ben-Tena. Dečka sa supermoćima

 Žene manjina u ozbiljnim medijima

Ali, rekoh već, jalovo je zgražati se nad strategijama kojima se oglašivači služe u promociji proizvoda za djecu. Etičnost i marketing odavno ne idu ruku pod ruku. Ustvari, najčešće je ishodište marketinga upravo ondje gdje prestaju obziri i korektnost i tu se malošto može napraviti. Zato, pustimo marketing.

Pogledajmo što je s medijima. Prema istraživanju Buckingham&Bragg iz 2003. (“Mladi ljudi, mediji i veze”, Institute of Education), 66 posto mladih ljudi nauči o seksu i vezama kroz medije. Što to mediji uče djevojčice o svijetu, o žensko-muškim odnosima, o samopoštovanju? Prvo, zastupljenost žena u “ozbiljnim” novinskim rubrikama, poput politike i ekonomije, kreće se oko 12 posto. Rubrike u kojima dominiraju žene su “žute” rubrike i tabloidi. Ondje je prevlast žena nad muškarcima dramatična i doseže 85 posto u korist žena. Samo, kakvih žena? Golišavih, svjedoče godišnji izvještaji globalnog MediaWatcha. Analiza najpopularnijih glazbenih spotova na Black Entertainment Televisionu iz 2002. navodi slike seksualnog sadržaja u 84 posto spota, a dva najčešća seksualna ponašanja bila su seksualna objektivacije i ples koji poziva na seks. Dakako, 71 posto žena u tim spotovima bile su odjevene u blago provokativnu ili provokativnu odjeću ili uopće nisu nosile odjeću, u usporedbi s 35 posto muškaraca.

U distribuciji sadržaja koji objektificiraju žene, Internet prednjači nad novinama. Što je poražavajuća činjenica, ako se uzme u obzir da oko tri četvrtine tinejdžera u zapadnim zemljama koristi Internet svaki dan i da 80 posto djevojčica većinu informacija radije dobiva s Interneta nego iz novina. I da pristup Internetu znači i pristup pornografiji. I da je, na primjer, u aktualnoj japanskoj pornografskoj kulturi silovanje djevojčica stalno mjesto i jedan od najvitalnijih dijelova produkcije.

Udaja kao ultimativni hepiend

No dobro. Ako svojoj kćeri ne kupim blok-kuhinju, ni set za čišćenje, ni gumeno dojenče u kolicima koje će je pripremiti za ulogu uredne i čiste rodilje, i ako joj zabranim da gleda televiziju i čita novine, i ako joj uskratim pristup Internetu, mogu li se nadati da će je obrazovni sustav poticati da postane snažna, emancipirana djevojka s dovoljno samopoštovanja i vjere u sebe da se usudi napredovati, na poslu i privatno, da se usudi zahtijevati ono što vjeruje da joj po zaslugama pripada, i da pritom govori “ja”, a ne “mi”? (Ovo već znamo, ali podsjetit ću, muškarci počinju zarađivati više od žena gotovo čim uđu na tržište rada, a razlika između plaća raste s dobi. U 2005. prosječna razlika plaća za puno radno vrijeme radnika u dobi između 18 i 21 iznosila je 3,7 posto. Za one u dobi od 40 do 49 godina, dobne skupine za koju je razlika plaća najveća, prosječna razlika plaća iznosila je 21,7 posto.) Sudeći prema sadržaju propisanom lektirom, čini se da su šanse za to upravo smiješno male.

“Sve dok me bude, volit ću te slipo”

Što će iz lektirnih naslova osnovnoškolci posredno učiti o odnosima između muškaraca i žena? Puno zanimljivih stvari. Iz bajki propisanih za prvi razred osnovne škole naučit će da su ženski likovi zločeste vještice koje na kraju pravedno završe u peći ili nesretne princeze koje ultimativno ispunjenje dožive kad se na kraju bajke – udaju. Iz “Šume striborove” pobrat će čitav set patrijarhalnih stereotipa o jadnim svekrvama koje pate jer im je sina, njihovo zlatno čedo, začarala neka odvratna mladenka, zmija s palucavim jezikom. Sjećate se onog divnog opisa: “Snaha je bila zlobna, proždrljiva i goropadna. Htjela se riješiti majke, a sin je šutio samo da joj ugodi.” Nadalje, u “Vlaku u snijegu” i “Družbi Pere Kvržice” čitat će o tome kako se zabavljaju dečki, uvijek na repu neke avanture, o tome će istome saznati i od “Smogovaca” i romana Ivana Kušana, dok će ih, recimo, Šimunovićev “Alkar” podučiti “ljubavi prema tradiciji i junaštvu”. Kolarova će ih “Breza” upoznati s idealom ženstvenosti u Hrvata: djevojkom patnicom i žrtvom, koja će i zadnji samrtni hroptaj potrošiti da zaljubljeno zavapi za svojim voljenim i zakonitim, mačo vucibatinom i seljoberom.

Human Rights Watch o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj

Američka nevladina organizacija za zaštitu ljudskih prava Human Rights Watch u srijedu 20.1. objavila je godišnji izvještaj o stanju ljudskih prava u svijetu, u kojem u dijelu koji se odnosi na Hrvatsku ukazuje na probleme sa suđenjima za ratne zločine, slučajevima uskrate prava psihijatrijskih bolesnika, lošim tretmanom tražitelja azila, ugroženim slobodama medija i druge.

Zbog zastoja u pregovorima Hrvatske o pridruživanju Europskoj Uniji, do kojega je došlo zbog graničnog spora sa Slovenijom i koji je trajao do listopada, te ostavke premijera Ive Sanadera u srpnju, zemlja je većim dijelom 2009. godine bila u stanju političke neizvjesnosti, a u međuvremenu su reforme na području ljudskih prava pale u drugi plan, ocijenio je HRW.

Hrvatska i dalje vodi sudske postupke protiv osoba osumnjičenih za ratne zločine, no njezina nedosljedna suradnja s Haškim sudom (ICTY) i nesrazmjerno velik broj srpskih optuženika, od kojih se mnogima sudi u odsutnosti, i dalje su razlog za zabrinutost, navodi se u izvještaju.

“Hrvatske vlasti i dalje poriču posjedovanje ključnih dokumenata koje traži Tužiteljstvo ICTY-a na suđenju hrvatskim generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču”.

“Srbi i dalje čine većinu optuženika u domaćim suđenjima za ratne zločine. U prvih osam mjeseci 2009. godine hrvatske vlasti podigle su osam novih optužnica za ratne zločine protiv 16 osoba, od kojih su 14 Srbi… U prvih osam mjeseci 2009. godine završeno je 20 suđenja za ratne zločine u Hrvatskoj, od 61 optuženih u tim suđenjima njih 37 bili su Srbi”, dodaje HRW, ističući kako je gotovo polovici suđeno u odsutnosti.

Ukazuje se i na problem bijega u BiH Branimira Glavaša nakon izricanja presude za ratne zločine.

Osobe s duševnim smetnjama u Hrvatskoj izložene su uskraćivanju prava, a zakon o osobama s invaliditetom iskorištava se za ograničavanje sloboda. Unatoč nekim poboljšanjima, još uvijek nedostaju ključne zaštitne mjere za tražitelje azila i pritvorene migrante, ističe Human Rights Watch.

“Pretjerano i nepotrebno nametano smještanje ljudi u ustanove na osnovi duševne bolesti i dalje je krajnje zabrinjavajuće”, tvrdi HRW opisujući slučaj Ane Dragičević, koju su u psihijatrijsku bolnicu smjestili njezini roditelji 2004. godine, kada je imala 16 godina, pošto su saznali za njezinu ljubavnu vezu s jednom drugom djevojkom, a iz ustanove je otpuštena u svibnju 2008. godine, nakon intervencije Državnog odvjetništva i dugotrajne kampanje lokalnih medija.

“Značajan je problem i liječenje ljudi u ustanovama za duševno zdravlje, uz česte prijave o zlostavljanju i zanemarivanju“, ocjenjuje se u izvještaju uz primjer svibanjskog incidenta u Centru za autizam u Zagrebu, kada je mladić zadobio po život opasne povrede od vrele vode dok ga je jedan djelatnik centra tuširao.

“Postupanje Hrvatske s tražiteljima azila i migrantima i dalje je ispod međunarodnih i europskih standarda. Prema podacima UNHCR-a, u 2009. godini u pritvoru je zadržano više tražitelja azila, unatoč tome što ih je manje optuženo za ilegalan ulazak u zemlju”, ističe HRW. Stopa priznavanja statusa azilanta ostaje iznimno niska; u prvih sedam mjeseci 2009. godine odobren je samo jedan od 93 zahtjeva, dodaje se u izvještaju.

Prijetnje medijskim slobodama sve se više očituju u uplitanju politike u državne medije i vršenju pritiska na novinare, a manje u nasilnim napadima.

“Medijske slobode bile su pod stalnim pritiskom tijekom 2009.: novinari koji se bave istraživanjem korupcije i osjetljivih tema bili su izloženi prijetnjama i otpuštani ili su sudski gonjeni”, upozorava Human Rights watch, izdvajajući slučajeve zabrane rada Denisu Latinu na HTV-u i postupak protiv Željka Peratovića. Ukazuje se na manji broj fizičkih napada na novinare u 2009., te se navodi da su podignute optužnice protiv odgovornih za ubojstvo Ive Pukanića i Nike Franjića 2008., ali i da policija još nije otkrila počinitelje napada na novinara Dušana Miljuša.

U izvještaju se kritiziraju i hrvatski mediji, uz ocjenu da su “osobni napadi na branitelje ljudskih prava u državnim i komercijalnim medijima učinili okružje za rad u području ljudskih prava u Hrvatskoj iznimno neprijateljskim, no skupine i dalje slobodno djeluju”.

U izvješću se analizira i stanje s povratkom srpskih izbjeglica uz opću ocjenu da se oni i dalje “suočavaju s preprekama održivom povratku” i podatke UNHCR-a o broju povratnika, rješavanju njihovih molbi za socijalne stanove i kuće, i obeštećenjima za oduzeta stanarska prava za koja se kaže da “nije postignut pomak”.

Nasuprot tome, HRW navodi kako je “postignut pozitivan pomak u vraćanju zaposjednutog poljoprivrednog zemljišta srpskim vlasnicima”, kao i “određeni napredak u priznavanju prava Srbima na ostvarivanje mirovine za rad u ratnom razdoblju u područjima koja su bila pod pobunjeničkom vlašću”.

U zaključku se predviđa da će Hrvatska završiti pregovore o članstvu u EU tijekom 2010. godine, te ističe kako je izvješće EU o napretku, objavljeno u listopadu, izdvojilo odgovornost za ratne zločine protiv Srba, pravo na pristup pravosuđu i slobodu izražavanja kao područja u kojima je potrebno ostvariti daljnji napredak u Hrvatskoj.

Predstavljanje knjige “Moja povijest žena”

 POZIV NA PREDSTAVLJANJE KNJIGE

Michelle Perrot

Moja povijest žena

O knjizi će govoriti

prof. dr. sc. Miroslav Bertoša i dr.sc. Renata Jambrešić Kirin

U četvrtak 21. siječnja u 18 sati u Medijateci Francuskog instituta u Preradovićevoj 5 održat će se predstavljanje knjige Moja povijest žena autorice Michelle Perrot.

Kroz šest poglavlja (Pisati povijest žena, Tijelo, Duša, Ženski rad, Žene u javnom prostoru i A danas) Michelle Perrot obrađuje ključna pitanja u životu žene, njene percepcije u društvu i njene interakcije s tim društvom.

“Čini se da žene imaju svoj dan. Jedan jedini u godini, kada mediji govore o njima, kada im političari besjedama iskazuju počasti, a oni i one koji više drže do zbilje negoli do komemorativnih ispraznosti, podsjećaju da žena još uvijek nije jednaka muškarcu; više nego muškarac, žena je žrtva nezaposlenosti, nesigurnosti radnoga mjesta, žena je manje plaćena, manje uvažavana, u glavnim društvenim sferama manje priznata nego on: ne zaboravimo njihovu slabu zastupljenost u politici, kao i neznatan broj u izvršnoj vlasti.
Ima li izgleda da se stvari promijene? Jesu li žene na cijeni? Da li biti žena znači biti predmet pozitivne diskriminacije? Ili je to samo povlastica koja ovisi o vremenu i prilikama?
Posve je izvjesno da žene imaju povijest i da su je dosta kasno počele graditi, a onda i prisvajati.”

Michelle Perrot bila je jedna od začetnica francuskog pokreta povjesničarki koje su ukazale na značaj djelovanja žena u prošlosti, na promjene njihovoga statusa, na borbe i strategije u procesu stjecanja njihove neovisnosti.

Irska na sudu zbog zabrane abortusa

Tri žene koje žive u Irskoj žalile su se su na irski zakon o abortusu pred Evropskim sudom za ljudska prava, tvrdeći da on ugrožava zdravlje žena.

Osobe identifikovane kao A, B i C se trenutno nalaze u Velikoj Britaniji, gdje su se podvrgle abortusu. U Irskoj je abortus nelegalan, i ukoliko krivica neke osobe bude dokazana, njoj može biti izrečena doživotna robija.

Prva, Litvanka, odlučila je da okonča trudnoću jer joj je nedavno uklonjen tumor, za koji su postojale velike šanse da se u trudnoći povrati i prenese na dijete. Druge dvije su Irkinje, jednoj je ustanovljena vanmaterična trudnoća, a druga ima problema sa alkoholom i četvoro djece u hraniteljskim porodicama. Ona se odlučila na abortus kako ne bi ugrozila šanse da se poveže sa porodicom.

Sporni zakon je usvojen davne 1861. godine, a ponovo usvojen na referendumu prije 26 godina. “Pravo na život nerođenih” je inkorporirano u irski ustav.

Prema izvještaju Udruženja za planiranje porodica (IFPA), najmanje 138.000 žena je od 1980. godine otputovalo, uglavnom u Englesku, kako bi se podvrgle abortusu.

Strah Iraca da će EU nametnuti legalizaciju zakona, i umanjiti suverenitet zemlje o tom pitanju, rezultiralo je odbacivanjem Lisabonskog ugovora 2008. godine. Irska vlada je zatim dobila garancije od Unije da ta oblast neće biti ometana.

Irski advokat Pol Galager, koji je dio pravnog tima u Strazburu, smatra da je pravo na život prošireno na fetuse, i da je žalba zasnovana na “zakonskim i stvarnim predlozima koji, kada se analiziraju, ne mogu biti podržani”.

Uprkos velikom interesovanju medija, sud u Strazburu vjerovatno neće glasati protiv irskog zakona.

U slučaju iz 2007. godine, sud je izglasao da je Poljska prekršila odredbe Evropske konvencije kada je odbijen zahtjev za “terapeutski” abortus, koji bi navodno doveo do spašavanja vida jedne trudnice.

Žena je na vrijeme dobila potvrdu glavnog ljekara da joj se odobri vrsta abortusa koju odobrava zakon u zemlji, koji je jedan od najrestriktivnijih u Evropi.

Pet medicinskih eksperata je donijelo suprotnu odluku, tvrdeći da pogoršavanje vida nije povezano sa trudnoćom. Istu odluku donijela su i tri eksperta. Ipak, Evropski sud za ljudska prava je donio željenu odluku.

Osoba koja se podvrgla abortusu u Poljskoj, za razliku od Irske, ne može biti kažnjena zatvorskom kaznom.

Odluka Evropskog suda je pravno obavezna. Ako zemlja odbije presudu suda, jedina sankcija koju snosi u tom trenutku jeste izbacivanje iz Savjeta Evrope, organizacije koja se fokusira na ljudska prava, a koju čine i zemlje izvan EU, na primjer Rusija.