sdadmin

U Britaniji zabilježene tisuće slučajeva genitalnog sakaćenja žena

Posted on by sdadmin

Tisuće slučajeva genitalnog sakaćenja žena zabilježeno je protekle godine u Britaniji, pokazuju podaci objavljeni prošlog tjedna, uz stručnjake/kinje koji/e upozoravaju da je potrebna snažnija reakcija kako bi se zaustavila ova ilegalna praksa.

Više od šest tisuća žena i djevojaka koje su posjetile liječnika/icu, babicu, ginekologa/kinju ili neku drugu javnu zdravstvenu službu u Engleskoj od travnja 2017. do ožujka 2018. godine doživjele su genitalno sakaćenje u nekom trenutku života, pokazale su službene brojke.

Neke od njih su prethodno identificirane kao žrtve ovog postupka, ali gotovo 4.500 slučajeva zabilježeno je prvi put nakon što je Vlada 2015. godine obvezala medicinske službe na prijavljivanje slučajeva genitalnog sakaćenja.

U većini slučajeva, to je izvedeno izvan države na ženama rođenima u drugim zemljama. No, 150 žena je rođeno u Britaniji i 85 ih je tom postupku podvrgnuto u zemlji.

Janet Fyle, savjetnica u Royal College of Midwives, izjavila je kako su brojke “vrlo zabrinjavajuće” te da su izazvale zabrinutost zbog (ne)učinkovitosti zaštite žena.

Projekt Orchid, dobrotvorna udruga koja radi na zaustavljanju genitalnog sakaćenja diljem svijeta, navodi kako je potrebno učiniti više kako bi se okončala ova praksa, radeći s zajednicama gdje FGM prevladava.

“FGM uništava živote. Kako bismo ga iskorijenili, prvo moramo razumjeti veličinu problema, zbog čega prikupljamo podatke”, izjavio je zastupnica u Parlamentu Jackie Doyle-Price.

Procjenjuje se da je oko 137 tisuća žena i djevojaka u Engleskoj i Walesu podvrgnuto genitalnom sakaćenju. Velik broj slučajeva prođe neopaženo jer se ta praksa provodi u ranoj dobi i izvan zemlje, a većinom zahvaća migrantske zajednice iz raznih zemalja, poput Somalije, Siere Leone, Eritreje, Sudana, Nigerije i Egipta.

Genitalno je sakaćenje protuzakonito u Britaniji od 1985. godine. Legislativom iz 2003. godine zabranjeno je britanskim državljanima provoditi proceduru izvan zemlje, čak i u onim državama gdje je ona zakonita. No, policija i tužiteljstvo tek moraju donijeti presudu.

“Uspješna kriminalna osuda imala bi značajan učinak, no znamo da do toga nije lako doći”, rekla je Jacqi Hunt, europska direktorica organizacije za prava žena Equality now, dodajući da se genitalno sakaćenje odvija u tajnosti i ostaje tek na djevojkama da prijave vlastite roditelje.

Nečiji odmor je nekome pakao: seksualna eksploatacija žena u turizmu

Posted on by sdadmin

U doba kada su turizam i putovanja jedna od vodećih industrija, sve više pažnje počinje se obraćati na negativne posljedice turistifikacije: prenapučenost gradova, komercijalizacija i gubitak lokalne kulture, zagađenje okoliša, izrabljivanje radne snage…

Prema podacima Međunarodne radničke organizacije, žene čine oko 70% radne snage u turističkoj industriji, a polovica ih je mlađa od 25 godina. Unatoč tome, podcijenjene su, potplaćene i eksploatirane. UNWTO upozorava kako žene u turizmu obično zarađuju 10 do 15 posto manje od muškaraca, a u obiteljskim turističkim biznisima su dodatno opterećene neplaćenim radom (čišćenje, kuhanje, komunikacija s gostima…). Bez obzira što čine većinu zaposlenih u tom sektoru, često su isključene iz procesa odlučivanja i općenito vide manje konačnog rezultata u obliku beneficija.

Isto tako, ukoliko dođe do negativnih trendova u turističkom sektoru, žene su prve na udaru po pitanju posljedica.

Sun, sea, sand & sex turizam često skriva još jedan S: slavery

Možda najevidentniji i najbrutalniji slučaj ženske eksploatacije u turizmu je seksualni turizam. Izraz koji spaja seks i putovanja, a zvuči tako ležerno, liberalno i zabavno. Poznajem barem nekoliko muškaraca koji su se zabavljali u posteljama Daleke Azije, a radeći u turizmu čula sam brojne priče i iz naše regije. Uglavnom su te priče imale dvije strane. Onu veseliju uvijek je pričao kupac, ohrabren idejom da – ako je nešto platio, to je zaslužio i nije ništa Bogu skrivio.

Možda i nije, no teško je znati. Umotana u celofan zabavnog odmora, isprobavanja egzotičnog i drugačijeg, klišeja o submisivnim Azijatkinjama ili emancipiranim prostitutkama Amsterdama te kulturoloških izlika, seksualna eksploatacija postaje gotovo nevina ideja.

Ne radi se o moraliziranju i napadu na djelatnice u seks industriji i njihovih klijenata. Tko želi – bujrum. Problem je u onom dijelu seks industrije koji se oslanja na lažno dobrovoljne djelatnice (čitaj: istraumatizirane, zlostavljane, siromašne, ovisnice, beskućnice itd.) ili jednostavno na prisili, nasilju, prijetnjama, trgovini ljudima itd. Isto tako, problem je nedostatak svijesti o skrivenoj strani seks industrije koja rezultira idejom da pojedinac ne čini lošu stvar, ili ako čini – ne može ionako ništa promijeniti.

Iako se ova tema ne čini goruća u doba pandemije kada su putovanja stala – jednako je važna, poduprta podacima o još riskantnijem, labavije reguliranom i opasnijem tržištu nego prije.

 Prilika čini lopova

Iako i dalje prevladava stereotip seks-turista kao situiranog muškarca, bijelca iz Europe ili SAD-a, to više nije standard. Većina seks-turista nisu konstantni korisnici usluga, niti aktivni tražitelji, što bi se možda mislilo. To su najčešće putnici koji mogu biti “obični” turisti, volonteri ili poslovni putnici koji iskoriste priliku ako im se pruži. A pruža im se na tim destinacijama (za razliku od zemalja iz kojih dolaze), u formi striptiz klubova, salona masaže, bordela, ulične prostitucije, telefonskih seks linija i pornografije, rent-a-girl agencija, dogovorenih brakova…

Odsječeni od svoje svakodnevice, takvi putnici često iza sebe ostavljaju posao, obaveze ali i moralne dvojbe. Tome u prilog ide i činjenica da su žene s kojima se susreće drugačije – one su stranci iz druge kulture, pa ih je time i lakše (makar podsvjesno) dehumanizirati. “Istrenirane” u svom poslu, djeluju dostupnije, prijateljskije i submisivnije od žena u njihovim matičnim zemljama. Čak i kada se upuštaju  u odnos svjesni položaja tih žena, tješe se mišlju kako joj financijski pomažu.

Seksualne slobode idu ruku pod ruku s prazničnim slobodama i hedonizmom godišnjeg odmora, a u siromašnim zemljama ovo je dobro unovčeno. Srećom, Zapadnjaci si mogu priuštiti taj vid zabave, potvrđujući svoju nadmoćnu muškost dvostruko: seksualno i financijski.

Zadovolj(e)ni odabirom destinacije, tretmanom i ostvarenjem fantazija, vjerojatno će se vraćati po još, što samo dodatno potiče rast seks industrije, tj. daljnju trgovinu ženama i njihovo seksualno izrabljivanje.

Začarani krug

U izvješću UNODC-a iz 2009. godine zanimljiv je jedan podatak, barem iz izvještaja zemalja koje su provele temeljitija istraživanja. Kako je organizirani kriminal uglavnom “muška aktivnost”, pretpostavljalo se kako će i u krijumčarenju ljudi muškarci biti uvjerljivo dominantniji, naročito ako se uzme u obzir nasilnički karakter “poslovanja”.

Međutim, ispostavilo se da je broj žena koje sudjeluju u trgovini i krijumčarenju žena neočekivano i daleko viši nego u drugim kriminalnim sferama poput ubojstava ili pljačke – od 18% u Nizozemskoj, preko 40% u Latinskoj Americi, do čak 53% u Latviji.

Naravno, riječ je o onim krijumčarima koji su “ulovljeni”, pa postoji mogućnost da je stvarni udio muškaraca veći, no budući da su u kriminalnim strukturama uglavnom na višim pozicijama, ostaju dobro osigurani u sjeni. Svejedno, brojke nisu zanemarive, kao ni činjenica da su brojne krijumčarke nekad i same bile žrtve krijumčarenja. Ideja da same postanu “šefovi” čini im se kao izlaz iz vlastitog pakla.

Unutar kriminalnih krugova zna se kako će ženski krijumčar lakše steći povjerenje (ženske) žrtve, a često su već u bližem kontaktu. Začarani krug tako se zatvara: zlostavljane žene prodavane turistima kao roba i same postaju zlostavljači koje podižu novu generaciju žrtvi, po koje se opet vraćaju – zadovoljne mušterije.

Erotiziranje egzotičnih destinacija

Da država često sama potencira ovaj vid “zabave”, vidljivo je u bizarnoj ideji Ministarstva turizma Ugande. Oni su 2019. godine na popis proizvoda koji trebaju privući turiste stavili – obline svojih žena. U tu svrhu pokrenuto je natjecanje ljepote “Miss Curvy Uganda” uz pojašenjenje ministra turizma, Godfreya Kiwande: “Imamo prirodno obdarene, lijepe žene u koje je milina gledati. Zašto da to ne iskoristimo kako bismo promovirali naš turizam?”. Kasnije je malo uljepšao svoju izjavu pojasnivši kako je to ujedno kampanja za prihvaćanje raznolikosti u industriji ljepote, te način da žene Ugande demonstriraju svoju ljepotu i intelekt. Naravno, ako su mlađe od 35 godina.

Ideja da žene mogu služiti kao ljudski ZOO je stara, ali ne i zastarjela. Od kolonijalističkih pohoda, objektiviziranja žena Trećeg svijeta, fetišiziranja lokalne kulture, pa do današnjih egzotičnih putovanja na seks šoping – princip je isti, sve su ostalo nijanse.

Uspon prostitucije na Tajlandu bio je naročit za vrijeme Vijetnamskog rata kada je američko vojno osoblje tražilo liberalnije oblike zabave, a nastavio se i kasnije kada je Tajland postao hit destinacija.

Vijetnamski rat pomogao je popularnosti tzv. Ping-pong nastupa u Laosu o kojima su 1970-ih pisali zapadnjački novinari i pisci, a koji je  s vremenom stekao reputaciju degutantnog i ponižavajućeg. No, danas je i dalje popularan na Tajlandu. U potresnom istraživanju njujorške novinarke Deene Guzder, jedna od nastupateljica podijelila je svoje iskustvo. Žene koje nastupaju na pozornici imaju samo dvije slobodne noći u mjesecu i plaću od 200 dolara plus napojnice od uglavnom zapadnjačke publike.

Njihovi međusobni odnosi su rijetko dobri – mnoge od njih imaju previše vlastitih trauma i jedva preživljavaju, a dio njih ne razumije jezik jer su dovedene kao seksualno roblje iz drugih zemalja. Gotovo sve imaju ozbiljne zdravstvene probleme koji zahtijevaju ginekološku intervenciju i boje se zaraze spolnim bolestima. No, zaštita im nije pružena jer one jednostavno nisu prioritet. Štovište, kada se 1980-ih virus HIV-a počeo širiti među seksualnim radnicima Tajlanda, vlada je problem pokušala zataškati kako ne bi uništila turizam.

Okretanje održivim opcijama

Iako su nekad prednjačile zemlje jugoistočne Azije, danas je seksualni turizam u rapidnom usponu i diljem Istočne Azije te Latinske Amerike. U pokušaju stvaranja sigurnih zona za one koji žele sudjelovati u seksualnim aktivnostima “pozitivne prirode” uz potpunu suglasnost, u nekim državama Centralne Amerike otvoreni su sex-friendly resorti za odrasle. U njima se putnici slobodno upuštaju u zabavu jedni s drugima, što eliminira opciju plaćanja i izrabljivanja lokalnih žena za seks. Smatraju kako to nije pokušaj izbijanja kruha iz ruku seksualnim radnicama, već korak u preusmjeravanju mušterija od industrije često bazirane na nasilju, prema ostvarenju njihovih potreba bez da pritom pati turizam.

Seks turizam ili turizam u kojem su žene posredno/neformalno seksualno eksploatirane nije samo odnos žena, poslodavca i mušterije – on je dio čitave mreže, i jednom narušen, u očima države predstavlja ekonomsku štetu za čitav lanac sudionika u toj industriji, od taksista, ugostitelja, hotela pa i do avio prijevoznika, naročito u zemljama poput Tajlanda, Brazila, Kolumbije itd. No, ne zavaravajmo se da je to dalek problem koji nas se ne tiče: visok postotak muškaraca koji plaćaju seks u upitnim uvjetima raste i u zemljama poput Španjolske, Italije, Japana, Nizozemske i SAD-a.

Seksualna industrija (u turizmu) je kompleksna međuigra rodne i klasne nejednakosti te socio-kulturoloških i političkih okolnosti. Svaka država će rado ubrati svoj dio zarade od turizma potaknutog seksom, no većina će prepustiti seksualne radnice milosti i nemilosti tržišta, ne omogućujući im pravnu ni zdravstvenu zaštitu, potencirajući daljnje rodne nejednakosti i kreirajući probleme u društvu koje neće (moći) pokrpati krvavim novcima.

Uz sve dostupne statistike, podatke i potresne priče, tvrditi kako svatko ima pravo zarađivati novac onako kako mu se sviđa znači u najboljem slučaju živjeti liberalnu bajku, a u najgorem svjesno okretati glavu od problema kako bi se opravdalo vlastito neznanje i ne-djelovanje – ili još gore, sudjelovanje u istom.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Iranska tinejdžerica uhićena zbog snimki plesa na Instagramu

Posted on by sdadmin

Iranke plešu u javnosti i objavljuju svoje snimke na Internetu kako bi prosvjedovale protiv uhićenja tinejdžerske Instagram zvijezde.

Maedeh Hojabri stekla je mnoštvo pratitelja/ica na drštvenim mrežama objavljujući snimke na kojima pleše. Uz zvukove zapadnjačke, kao i iranske, pop i rap glazbe, ova tinejdžerica plesala je u vlastitoj sobi pritom ne noseći hijab.

U Iranu, žene su obvezne pokrivagi kosu u javnosti, a plesanje s muškarcima zabranjeno je ukoliko se ne radi o bližim članovima obitelji, navodi BBC.

Hojabri je gostovala na državnoj televiziji ovog petka gdje je priznala kršenje moralnih konvencija. Aktivisti/kinje navode da se radilo o prisilnom pojavljivanju. Prema Associated Pressu, prije Hojari još nekoliko osoba je nedavno privedeno na temelju sličnih optužbi, ali su nakon kraćeg vremena oslobođene uz jamčevinu.

“Nije se radilo o privlačenju pozornosti” izjavila je Hojabri. “Imala sam pratitelje/ice i ovi videi su bili namijenjeni njima. Nisam imala namjeru poticati druge da čine isto…nisam dio tima, nisam pohađala nikakvu ‘obuku’. Samo treniram gimnastiku.”

Instagram profil Maedeh Hojabri u međuvremenu je izbrisan, ali drugi korisnici nastavljaju s dijeljenjem njezinih videa.

U znak podrške Hojabri, mnoge druge Iranke počele su objavljivati vlastite plesne videe u kojima ne nose hijab uz hashtagove poput #dancetofreedom i #dancing_isn’t_a_crime.

U Instagram objavi koju je preveo the Guardian, bloger Hossein Ronaghi je napisao: “Da ljudima bilo gdje u svijetu kažete da 17 ili 18 godina stare djevojke bivaju uhapšene zbog plesanja, sreće i ljepote te optužene za širenje nemorala, dok pedofili, silovatelji i drugi slobodno hodaju ulicama, počeli bi se smijati jer bi im se to činilo previše nevjerojatno!”

Iranske vlasti i prije su se obračunavale s plesom. Prošlog kolovoza šest je osoba uhićeno zbog plesanja Zumbe.

2014. godine, šestero Iranaca/ki – tri muškarca i tri žene bez hijaba, dosuđena je kazna zatvora u trajanju od jedne godine te 91 udarac bičem zbog videa koji prikazuje iste kako na jednom od krovova Teherana plešu na pjesmu “Happy” Pharrella Williamsa.

Žene u crnom: Srebrenica 8372

Posted on by sdadmin

Priopćenje Žena u crnom prenosimo u cijelosti. 

U okviru obeležavanja 23 godišnjice genocida u Srebrenici, Žene u crnom, uz podršku umetničkih kolektiva Škart i Dah teatar iz Beograda, aktivistkinja i aktivista civilnog društva, organizuju 10. jula 2018. od 19:30 do 20:30, na Trgu Republike u Beogradu scensku akciju “Srebrenica 8372”.

Genocid u Srebrenici je najveći ratni zločin nakon Drugog svetskog rata u Evropi. Režim S. Miloševića saučesnik je genocida pružanjem ogromne političke, vojne, logističko-finansijske pomoći Vojsci Republike Srpske. Ovom prilikom podsećamo da je:

– Država Srbija prva i do sada jedina država na svetu koja je presudom Međunarodnog suda pravde (2007.) proglašena odgovornom za kršenje Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. 

– U Haškom tribunalu je, van razumne sumnje, dokazana individualna krivična odgovornost velikog broja pripadnika srpskih oružanih formacija i političkih institucija koje su delovale u duhu ostvarenja teritorijalnog projekta Velike Srbije, a genocid u Srebrenici je deo tog projekta. 

– Pred sudovima u Srbiji nije doneta nijedna presuda u kojoj je zločin u Srebrenici kvalifikovan kao genocid. Pred Većem za ratne zločine Specijalnog suda u Beogradu na delu je opstrukcija postupka za zločin u Kravici (gde je 14. jula 1995. ubijeno 1313 civila), čime se vređa dostojanstvo žrtava. Umesto zadovoljavanja pravde za žrtve, na delu je rehabilitacija i glorifikacija osuđenih ratnih zločinaca. 

– U Srbiji je je na delu kontinuitet negiranja genocida i na nivou države i društva – tome nesumnjivo doprinosi i uporno odbijanje aktuelnog predsednika Republike A. Vučića da zločin u Srebrenici imenuje genocidom, u čemu ga slede ne samo političari i političarke vladajuće koalicije, nego i značajan deo opozicionih političara i političarki.. 

Žene u crnom i srodne organizacije i dalje će zahtevati da država Srbija poštuje odluke međunarodnih sudova, sudski utvrđene činjenice, da se prizna genocid, da se 11. jul proglasi Danom sećanja na genocid u Srebrenici, da se negiranje genocida kvalifikuje kao krivično delo. 

10. jula 2018. od 19:30 do 20:30, održaće se na Trgu Republike u Beogradu scenska akcija “Srebrenica 8372” koja se sastoji od:

– Instaliranja simboličkog/živog memorijala, što je nastavak izgradnje spomenika žrtvama srebreničkog genocida. To je čin nenasilne pobune protiv poricanja genocida u Srebrenici, kako na nivou države tako i društva, budući da su odbijeni naši višegodišnji uporni zahtevi da se odobri izgradnja trajnog spomenika žrtvama genocida u Srebrenici u Beogradu. Ovim činom nastavljamo naše zalaganje za to da Srebrenica postane deo kolektivne memorije, čime bi se učinio značajan korak ka tome da Beograd i Srbija steknu status postgenocidnog grada i države. 

– Iznošenja na javnu scenu broja ubijenih – 8372 – u genocidu pokazuje razmere zločina i predstavlja uvažavanje sudski utvrđenih činjenica koje se u većinskoj javnosti Srbije uporno iskrivljuju/falsifikuju/umanjuju. To je istovremeno i poziv da se konačno prihvati činjenična istina, a pre svega da se poštuje dostojanstvo žrtava genocida. 

11. jul – Solidarnost i odgovornost – odlazak na komemoraciju/dženazu u Potočare/Srebrenica, gde ćemo, zajedno sa porodicama žrtava srebreničkog genocida, prisustvovati ukopu posmrtnih ostataka žrtava. 

Prokurdska lijeva stranka HDP i položaj žena u društvu

Posted on by sdadmin

“Ja sam preporod, ja tečem, ja sam žena” pjeva ženski zbor uz slike žena koja rade u poljima, plešu tradicionalne plesove u šarenim haljinama, protestiraju na masovnim skupovima, mašući crvenim, žutim, zelenim i ljubičastim zastavama Demokratske stranke naroda, HDP.

Ovo su slike i tekstovi HDP-ove pjesme iz nedavne izborne kampanje. Prije tri godine izdana je slična izborna pjesma s istim motivima, u kojoj su tada supredsjedatelj Selahattin Demirtas i supredsjedateljica Figen Yüksekdag pridružili skupini kako bi kolektivno plesali narodne plesove “halay” “horon” iz različitih dijelova zemlje. Danas su supredsjedatelji i desetci HDP-ih političara i političarki u zatvoru, a Selahattin Demirtas kandidirao se za predsjedničkog kandidata iz zatvora. Opće je poznato da je izborni uspjeh HDP-a u 2015. godini spriječio Erdogana da uspostavi autoritativni sustav i doveo do snažnog porasta nacionalističkog osjećaja protiv Kurda.

Ovo razdoblje također je obilježeno krajem dvogodišnjih potresnih mirovnih pregovora s Kurdistanskom radničkom strankom (PKK) i više mjesečne cjelodnevne vojne opsade na kurdskom jugoistoku. HDP-ovi supredsjedatelji bili su zatvoreni zajedno s izabranim zastupnicima, gradonačelnicama, disidentnim novinarkama, pro-mirovnim akademicima i kritičkim glasovima.

U roku od tri godine kurdsko pitanje potpuno je stavljeno pod strogu prismotru i politika poturčivanja u skladu s republičkim tvorničkim postavkama “jedna država, jedna nacija, jedna zastava i jedan jezik” ponovno je postala glavna pokretačka snaga turske politike.

Sve je to OK, ali ovom objašnjenju nedostaje jedna ključna dimenzija: ženski identitet HDP stranke.

Iako je općepoznata u svrhu jednostavnosti kao “pro-kurdska stranka,” HDP je također u antiratnom ljevičarskom savezu kao i ženska stranka koja ima korijene u kurdskom pokretu za slobodu. “Naš program je jasan, želimo učiniti žene vidljivima u zemlji gdje se riječ “žena” briše automatski,” izjavila je HDP-ova zamjenica predsjedništva i feministička aktivistkinja Filiz Kerestecioglu u TV emisiji dva tjedna prije turskih izvanrednih izbora 24. lipnja.

2003. godine kada je novoizabrana stranka AKP predstavila svoj program dug 34 stranice za 59. kabinet, termin “žena” pojavio se samo dva puta na kraju dokumenta i to isključivo u kontekstu obitelji i nacije. Žene, kako piše u dokumentu, imaju “posebnu ulogu” kao “pružateljice zdravih generacija.” Gotovo desetljeće kasnije, još uvijek vladajuća stranka AKP je restrukturirala institucionalni krajolik i zamijenila Ministarstvo žena i obiteljskih poslova s Ministarstvom obitelji i socijalne politike.

Na taj način je AKP smjestio žensko pitanje u područje socijalne politike istovremeno čineći ga nevidljivim. Novi nacionalni projekt pod AKP-om namjerno je shvaćao žene kao objekte kojima treba zaštita od zapadnog kapitalizma, ističući potrebu za zaštitom ženskih tijela koja su smatrana označiteljima granica nacije. Ne samo da su žene manje plaćene za isti posao od muškaraca i većinom zaposlene u poljoprivredi i industriji pod novim neoliberalnim ekonomskim principima, Erdogan je eksplicitno odbacio žene koja žele ostvariti karijeru i žensku emancipaciju koju je definirao kao alijenaciju od ženske “prirode stvaranja.” Ova paternalistička retorika pomogla je vladi stvoriti novu varijantu turskog nacionalizma koji se temelji na eksplicitnijem islamskom identitetu i uspostavi socijalne države kroz okvire konzervativizma.

Feminističke akademkinje tvrdi kako država – bez obzira na to što može garantirati ženska prava do određene mjere – ne može nikada u potpunosti osloboditi žene, osim ako ženska borba ne igra ključnu ulogu u stvaranju nacionalističkog projekta. Pokušaj radikalnog ženskog osnaživanja, dakle radikalni feminizam koji želi eliminirati mušku dominaciju u svim društvenim, institucionalnim i ekonomskim kontekstima, napredovao je u Turskoj po prvi puta u većim razmjerima s pojavom HDP-a iz kurdske političke sfere. Dok AKP pokušava učiniti žene nevidljivima, HDP radikalno uspostavlja žensko mjesto u društvo i politici. Budući da je rođen iz kurdskog pokreta za slobodu i uspješno dopire do ne-kurdske ljevice i feminističkih organizacija, HDP se uspio etablirati kao anti-status quo stranka koja želi stvoriti novi okvir državljanstva, prevladati tursko-kurdsku podjelu i osnažiti žene. 

HDP se deklarira kao antiteza turskom status-quou, dakle kao antiseksistička, antimilitaristička, antirasistička, antihomofobna, antinacionalistička i izvan svega antiratna stranka. Dio je ljevičarskog saveza od ukupno 37 stranaka i organizacija s idejama jednake reprezentacije u parlamentu, grassroots demokracije izvan države i radikalnog osnaživanja žena koji su glavni stupovi zamišljenog nacionalnog projekta za Tursku i širu regiju što predstavlja novost u turskoj politici. Žene u redovima HDP-a čine potpuno autonomnu žensku skupštinu paralelnu postojećoj stranačkoj strukturi. Od tada HDP-ova ženska skupština djeluje u miješanim kao i u isključivo ženskim područjima i na središnjem nivou u formi ženskih izaslanica za diplomaciju, medije, obrazovanje, pravo i financije.

Primjena ovih principa od strane HDP-a i njihove ženske strukture je prikazano u supredstavničkom sistemu koji se primjenjuje na svakom organizacijskom nivou, a kojeg čine jedan muškarac i jedna žena. Ženska supredstavnica je izabrana od strane isključivo ženskih glasova za razliku od muškog supredstavnika za kojeg glasaju i muškarci i žene. Sve odluke HDP-a koje se tiču žena mogu biti poništene od strane ženske skupštine kroz veto.

Nadalje, sve odluke koje se tiču žena nisu obvezujuće samo za žensku skupštinu već za sva tijela i odbore koji donose odluke na odgovarajućim nivoima. Cilj je izgraditi mehanizme obrane od muške dominacije na institucionalnom nivou, ili kao što navodi stranački program:

“Kao HDP-ova ženska skupština smatramo da je najvažniji dio samoobrane dobra organizacija.” Ove politike se također primjenjuju u izbornim procesima koji određuju kandidate i kandidatkinje koji će se kandidirati za stranačke funkcija kao i za lokalne i opće izbore. Izborne kampanje vode se od strane isključivo ženskih ureda za kampanje i strategijskih centara. Dok je HDP otvorio prostor u društvenim kao i u političkim sferama za vidljivost i aktivnu participaciju žena, AKP je smanjio broj kandidatkinja s 99 na 69 (od 550) tijekom izbora u studenom 2015., što je rezultiralo s ukupno 317 mjesta od kojih su samo 35 pripala ženama. U visoko centraliziranoj državi s rastućim zahtjevima za decentralizaciju i samoodređenje, HDP-ov projekt dio je potporu kao sveobuhvatna stranka koja se proteže izvan tradicionalnog kurdskog biračkog tijela.

HDP predstavlja značajan izazov državnoj hegemoniji nad nacionalnim projektom temeljenu na turcizmu i muškoj dominaciji te je transformirao temeljne principe turske države-nacije pružajući novi državljanski okvir. Taj ideal je konstruiran u etničko i kulturno pluralnim terminima s autonomnim ženskim tijelom. U kontekstu nasilja nad kurdskim ženama koje su pružale otpor tijekom vojne okupacije ili uhićenja ženskih novinarki koje su radile za prvu žensku kurdsku medijsku agenciju JinNews, državno organizirano seksualno nasilje pokazuje se u drugačijem svijetlu – kao pokušaj obnavljanja muške hegemonije u područjima koja su bila politički transformirana u rukama HDP-ove feminističke politike.

U ovoj atmosferi političkog uznemiravanja, nepravde i seksualnog nasilja, žene HDP-a nastavljaju se organizirati, okupljati i odupirati samim svojim postojanjem: Mi smo ovdje, Mi smo žene. 

Prevela i prilagodila: Jana Kujundžić

Kampanja #BabaeAko ujedinila protiv Duterteova seksizma

Posted on by sdadmin

Zagovornice_i ženskih prava na Filipinima pokrenule_i su kampanju #BabaeAko (Ja sam žena), s ciljem prozivanja i raskrinkavanja mizoginih primjedbi i ponašanja predsjednika Rodriga Dutertea.

Kampanja je nedavno dobila podršku putem društvenih mreža nakon što je Duterte bio kritiziran zbog ljubljenja udane žene prilikom službenog posjeta Južnoj Koreji u lipnju ove godine.

Kao podršku kampanji, žene su snimale i slale videe upućene Duterteu, uz poruku “lalaban ako” (ja ću se oduprijeti).

Glasnogovornici Vlade opravdavali su ljubljenje kao “bezbrižni trenutak” koji je “prihvaćen u filipinskoj kulturi”, dok se sam Duterte pohvalio da su “oboje uživali” i da su kritičari “samo zavidni”.

Kritičarima_kama je pak ovaj događaj u punom svjetlu pokazao Duerteov stav o ženama kao objektima žudnje i zabave.

Kampanja #BabaeAko na društvenim je mrežama pokrenuta u svibnju 2018., nedugo nakon što je Duterte izjavio da sljedeći pravobranitelj ne bi trebao biti žena. Uvrijedio je posebnu izvjestiteljicu UN-a Agnes Callamard, strpao je u zatvor oporbenu senatoricu Leilu de Lima i svrgnuo sutkinju Lourdes Sereno.

Callamard, De Lima i Sereno glasne su kritičarke Duterteovog krvavog rata protiv droga koji je, prema nekim procjenama, odnio već preko dvjesto tisuća života.

Duterte je poznat po vicevima o silovanju u službenim govorima, po seksualnom uznemiravanju novinarki, te izdavanju zapovijedi vojnicima da pobunjenim komunistkinjama pucaju u genitalije.

Kao odgovor, dužnosnici u palači Malacañan (službenoj rezidenciji predsjednika) diskreditiraju kampanju #BabaeAko izjavama da je “politički motivirana” protiv predsjednika.

Duterte je tada obećao podnijeti ostavku ako se “dovoljan broj žena” uključi u prosvjed protiv njegova kontroverzna poljupca. Prosvjed #BabaeAko održan je 12. lipnja, na Dan filipinske neovisnosti, u nekoliko većih gradova u zemlji.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org