Katastrofa na pomolu za tekstilne radnice u Indoneziji

Zazvonilo je zvono u tekstilnoj tvornici na rubovima velikoga grada, obavještavajući da je gotova devetosatna smjena. “Danas nemam prekovremene sate”, kaže Istiyaroh dok se žuri skupiti svoje stvari iz ormarića.

Radnice izlaze van u vlažnu, ljepljivu poslijepodnevnu vrućinu. Dok je mnoštvo (uglavnom žena) sve veće i bučnije, Istiyaroh (skraćeno Istiy) uskače u kombi koji razvozi radnice koje žive na većim udaljenostima.

Nagurana među desetak drugih žena koje pričaju i smiju se u svojim šarenim maramama, Istiy sumira svoj dan: “Dupli šav na ramenima 80 košulja po satu”, kaže s olakšanjem i umorom. “No, nekada je teško odraditi normu”.

Istiy (35) jedna je od preko dva milijuna tekstilnih radnica/ka u Indoneziji, četvrtoj po redu zemlji prema broju stanovništva na svijetu i jednoj od deset najvećih tekstilnih izvoznica.

Indonezija je manje ovisna o ovoj industriji od drugih jugoistočnih azijskih zemalja u razvoju, poput Kambodže i Bangladeša.

60 posto zaposlenih u indonezijskoj tekstilnoj industriji su žene. I žene se te koje će biti najviše pogođene onim što UN-ova Međunarodna organizacija rada (ILO – International Labour Organization) prepoznaje kao sve veći rizik za milijune radnika/ca u Aziji: automatizacijom, robotikom i umjetnom inteligencijom.

Radnice u Indoneziji predstavljaju jednu od najranjivijih karika u ogromnom globalnom lancu opskrbe koji osigurava jeftinu, brzinski proizvedenu odjeću za, primjerice, H&M, Zaru, Adidas ili Nike. Ironično je to što će svjetska žudnja za brzom modom jednoga dana žene poput Istiy ostaviti bez posla. Kako raste potražnja – globalna industrija odjeće doseći će prodaju od 1.65 trilijuna dolara do 2020., što je skok od 60 posto u odnosu na 2011. – ova industrija se zahuktalo razvija zajedno s novim i višim stupnjem automatizacije koja ubrzava optimalnu proizvodnju.

“Tijekom 1990-ih i ranih 2000-ih, cijena rada je bila toliko niska da je blokirala inovacije u ovom sektoru generalno”, kaže Gary Rynhart iz ILO-a. No radni uvjeti i plaće su ipak kroz godine napredovali. A sada se ova industrija približava prekretnici jer automatizacija nudi mogućnost ponovnog spuštanja cijena i “izbacivanje” robe na tržište brže nego ikad.

“Tehnologija danas postoji kako bi automatizirala većinu ili možda sve ovakve poslove”, kaže Rynhart. “Pitanje je kada cijena rada više neće biti odlučujući faktor… dakle radi se o ‘kada’ a ne o ‘ako’. A kao što vidimo, promjene u tehnologiji se odvijaju vrlo brzo.”

Vlade u Aziji i slabi radnički sindikati ne uspijevaju adresirati ova upozorenja, a milijuni poslova (radnih mjesta) su u opasnosti. Tekstilne radnice osjećaju tu promjenu koja dolazi.

“Zabrinuta sam”, kaže Istiy. “Ne želim ostati bez posla”.

Kombi staje i ona hoda 15 minuta kroz bučnu ulicu do svog doma. Kao i u slučaju tisuća drugih tekstilnih radnica, dom je sparni kockasti sobičak slabo odvojen od susjeda za koji plaća 25 dolara mjesečno.

Strpana pod metalnim krovom nalazi se priručna kuhinja, dva plastična ormara s uredno složenom odjećom, šivaća mašina, TV i madrac koji razvlači svake večeri. Dragocjene osobne stvari nalaze se na zidu: niska s božićnim lampicama i fotografije njezine dvije kćeri –11-ogodišnjakinja u plesnoj opravi i 17-ogodišnjakinja sa sunčanim naočalama.

Njezine kćeri žive stotinama milja daleko s njezinim roditeljima, a ona ih sve izdržava s mjesečnom plaćom od 250 dolara. Ta je plaća veća nego u većini Jugoistočne Azije, no veći su i troškovi života u gradu.

Prije sedam godina njezin je svijet bio drugačiji – bila je nezaposlena majka, a njezin suprug je uzdržavao obitelj prodajom nasi goreng piletine na ulici. No umro je nakon komplikacija s upalom pluća i za Istiy se sve promijenilo – bila je prisiljena tražiti posao koji ju je odveo daleko od kćerki.

I dalje tvrdi da je život OK dok god može usrećiti svoje kćeri. No, dok to govori, glas joj puca: “Kada otvorim ova vrata osjećam se usamljeno, jako usamljeno.”

No što drugo mogu?”

Tekstilna industrija je na zlu glasu po nedostatku sigurnosti te po tome da su žene verbalno, fizički i seksualno zlostavljane. Automatizacija može stvoriti velik broj poslova za koje je potrebna vještina te za neke tvornički rad učiniti manje opasnim. No, za žene poput Istiy, postoji tek nekoliko izvjesnih stvari i gomila strahova.

Do sada je većina automatizacije u Indoneziji imala za cilj optimizirati proizvodnju zamjenom starih strojeva i držati korak sa žestokom regionalnom konkurencijom. Prema istraživanju ILO-a, 35 posto kompanija u Indoneziji je izvijestilo o nadgradnji tehnologije u 2016. godini, što je više od prosjeka jugoistočne Azije od 27 posto. No, premda su ovakvu promjenu radnice i radnici pozdravili, stručnjaci kažu da je automatizacija već počela rezultirati gubitkom poslova.

Cijena rada je samo jedan od razloga zašto je automatizacija pokrenuta, no razlozi su mnogo širi, prema mišljenju Roberta Siagiana, bivšeg tekstilnog radnika i vođe nacionalnog sindikata Serikat Pekerja Nasional u Sjevernoj Džakarti.

“Kad god bi se povećala minimalna plaća, kompanija u kojoj sam radio bi pozvala konzultanta da optimalizira cijene/troškove”, kaže Siagian. “Tako da su kupili mašineriju koja automatizira proces proizvodnje – poput stroja za rezanje – te bi otpustili radnike/ce.”

Spominje odjel u kojemu je prije šest godina devet od 45 radnica/ka proglašeno viškom, dok je proizvodnja porasla preko 30 posto.

Susreli smo se s jednom od otpuštenih radnica, Istikomah, koja sada živi u selu u Zapadnoj Javi.

“Voljela sam raditi na tim modernim strojevima”, kaže, dok se njezin trogodišnji sin igra pokraj nas. “Poboljšali su radne uvjete i posao učinili preciznijim”.

“No, sa strojevima dolazi pritisak”, dodaje. “Očekivalo se da radimo i napravimo više zbog tih strojeva – a norme su bile sve više i više… I ako ne ispuniš normu, bit ćeš kritizirana. Neke kolegice su se razboljevale zato što su preskakale ručak.”

“Htjeli smo da i mi postanemo strojevi”, rekla nam je.

Istikomah povremeno zarađuje prodajom grickalica i kaže da ima sreće što njezin muž ima dobar posao. “Ali, ako sve te žene izgube posao, većina njih neće imati nikakvog izbora”, kaže. “Vlast se treba pripremiti. trebaju im osigurati besplatan trening, edukaciju.”

Sindikati se slažu da automatizacija nije posve loša stvar. Može povećati produktivnost i zaštititi radnike od izlaganja štetnim kemikalijama primjerice u procesu bojanja tekstila. No potrebno je unaprijed planirati.

“Tvrtke nas trebaju upozoriti barem dvije godine unaprijed da kupuju nove strojeve, kako bismo se pripremili”, rekla je Elly Rosita Silaban iz sindikata Garteks – Saveza tekstilnih radnica i radnika.

Nova tvornička tehnologija razlikuje se diljem regije. Neki strojevi koriste lasere za rezanje slojevitih materijala i većom brzinom, neki strojevu peglaju i šiju dok ljudi tek slažu gotove proizvode.

U tvornici sportske opreme Pan Brothers u Nagerangu, u zapadnoj Džakarti, posao je frenetičan. Redovi šivaćih mašina zuje dok radnice jedva stižu ispuniti normu slažući robu. Iza staklenog zida na kojemu stoji upozorenje “Nije dopušteno fotografiranje” nalazi se novi stroj za razvrstavanje nabavljen prije dva tjedna – cijena mu je 20000 dolara i dolazi iz Kine.

“Donedavno smo radili sve manualno – rukama i štapićima”, objasnio je Marissi Jordan, pomoćni voditelj u Pan Brothersu. “Sada posao zahtijeva polovicu ljudi, a duplo smo produktivniji”, dodaje.

No, novija tehnologija zahtijeva sve manje ljudske intervencije. Američka kompanija SoftWear Automation podigla je mnogo prašine sa strojem Sewbot koji potpuno samostalno izrezuje i zašiva jednostavne komade odjeće poput majica – dakle ljudi tu nisu potrebni. Cilj je maksimalno smanjiti lance opskrbe tekstilnih kompanija kako bi kupci mogli naručivati personaliziranu odjeću po mjeri. Za sada je Sewbot dostupan većini kompanija u SAD-u i Europi.

Iz giganta H&M, čija se roba proizvodi dobrim dijelom u Indoneziji, kažu kako je “teško predvidjeti” kakva će biti budućnost industrije.

Palaniswamy Rajan, izvršni direktor SoftWear Automation tvrdi da ovi strojevi nisu prijetnja radnici/ama. Automatizacija će “osloboditi energiju za bolje poslove koji zahtijevaju više vještine i ljudi će još uvijek biti potrebni za kopleksnije poslove”, kaže.

Dugoročno, hoće li roboti prevladati u tekstilnim tvornicama u Aziji bit će ključno za žene poput Istiy. No, uz postojeću dostupnost jeftinog rada u Jugoistočnoj Aziji moglo bi potrajati godinama dok strojevi ne preuzmu posao radnicama. U Džakarti, radnice se otpušta iz brojnih razloga i često postaju autsorsane krojačice, rade doma za pola plaće i s manje zaštićenih prava. “Nama je azijsko tržište važno kao izvor proizvodnje, no važno je i kao prodajno tržište za naše poslovanje”, kažu iz H&M referirajući se na velike trgovačke centre u Džakarti koji prodaju njihove proizvode.

U ILO kažu da će veliki brendovi poput H&M-a poboljšati standarde i radne uvjete. No, David Welsh, direktor Centra solidarnosti za jugoistočnu Aziju – američke organizacije za radnička prava, kaže da velike tekstilne kompanije ne stavljaju svoje radnike/ce na prvo mjesto. “To je smišljeno eksploatacijski sistem”, dodaje.

Kupci su općenito nesvjesni prekarnog položaja tekstilnih radnica/ka u Indoneziji. Kritika industrije zadržava se na zemljama poput Bangladeša ili Kambodže gdje ta industrija čini velik dio ekonomije, a priče o opasnim radnim uvjetima i niskim plaćama vijest su u međunarodnim medijima.

“Dok bi utjecaj automatizacije u Indoneziji mogao biti vrlo loš za one koji su izravno pogođeni, to neće zaokupiti globalnu svijest medija i kupaca budući da je tekstilna industrija značajka sveukupne indonezijske ekonomije”, objašnjava Welsh.

Vrativši se u kockasti sobičak, Istiy žudi da se čuje sa svojim kćerima. U nedjelju će ići na trčanje s nekim susjedama, nakon čišćenja zajedničkih sanitarnih prostorija. No sad je preumorna da bi skuhala išta više od instant tjestenine i završava dan gledajući “Karmu” indonezijski reality show u kojemu likovi predviđaju budućnost svojih aktivnosti.

“Nadam se da je moja obitelj ponosna na mene”, kaže.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević

Filmski ciklus ‘Homofobija u učionici’

Akademija dramske umjetnosti i Zagreb Pride u sklopu Mjeseca Ponosa predstavljaju filmski ciklus Homofobija u učionici – LGBTIQ profesori/ce na filmu  od 27. do 29. svibnja 2018. u projekcijskoj sali 016 Akademije dramske umjetnosti (Trg Republike Hrvatske 5).

Filmske reprezentacije LGBTIQ identiteta nerijetko su problematične jer često zapadaju u neku od zamki s kojima se navedeni identiteti susreću i onkraj filmskog platna. Tako su se LGBTIQ teme i likovi u mainstream filmu u prošlosti često pojavljivali u pratnji stereotipizacije, stigmatizacije, viktimizacije, homofobije i sličnih fenomena karakterističnih za dugu povijest heteropatrijarhata, a navedena problematična perspektiva posebno se intenzivirala kada su bili u pitanju likovi LGBTIQ profesor/ica odnosno kada je mjesto radnje bila školska učionica.

U ovom ćemo ciklusu zato istražiti što se događa kada profesori(ce), kao figure autoriteta direktno odgovorne za odgoj mladih naraštaja, počinju izmicati društvenim normativima izgrađenima oko seksualnosti. Od prešućivanja i ušutkivanja preko scena više ili manje eksplicitnog vrijeđanja, LGBTIQ identiteti u ovim su radovima na ovaj ili onaj način podvrgnuti stigmatizaciji, iako ih ponekad istovremeno prate i hrabri scenaristički potezi. O učincima koje filmske reprezentacije imaju na oblikovanje stvarnostine trebamo previše razgovarati, ali razgovor o tome u kojem trenutku reprezentacije dominantnih praksi prestaju biti kritične i postaju problematične, prostor je neprestanog pregovaranja.

Filmovi se prikazuju na originalnom jeziku s engleskim titlovima.

 

27.5. nedjelja 20:00 – 22:00

Nighthawks, Ron Peck, 113′, 1978.

Britanski arthouse snimljen u dokumentarističkom stilu prati profesora geografije koji danju predaje, a noću cruisa po londonskom gay undergroundu. Film uključuje kultnu scenu u kojem se profesor, pod pritiskom njihovih provokacija, auta svojim učenicima, a u jednoj se cameo ulozi pojavljuje i kultni Derek Jarman koji je podržao realizaciju.

 

28.5. ponedjeljak 20:00 – 22:00

The Children’s Hour, William Wyler, 107′, 1961.

Jedina filmska suradnja Audrey Hepburn i Shirley MacLaine temelji se na drami američke autorice Lillian Hellman koja je pak navodno bazirana na istinitoj priči o ljubavi između dvije škotske učiteljice. Fun fact: u kultnom dokumentarcu The Celluloid Closet, Hepburn i MacLaine izjavile su da nitko nikada za vrijeme produkcije nije spomenuo riječ homoseksualnost.

 

29.5. utorak 20:30 – 22:00

Mädchen in Uniform, Leontine Sagan, 83′, 1931.

Njemački klasik iz tridesetih neki smatraju i prvim lezbijskih filmom u povijesti, a specifičan je i po svojem all-female castu. Smješten u ženski internat u kojem počinju “frcati iskre” između studentice i profesorice, film je ubrzo, zbog svoje “dekadencije” zabranjen od strane nacističkog režima.

Mobilizacija i kontinuirani otpor kao put prema održivijem i pravednijem društvu

Od 4. do 6. svibnja 2018. u prostorima i organizaciji Zelene akcije i njezine Aktivističke grupe održan je 5. po redu Okolišni filmski festival, simbolički nazvan 4½. Okolišni filmski festival, s obzirom da je za ovogodišnju organizaciju festivala namijenjena minimalna svota sredstava. Pokazatelj je ovo sve lošije institucionalne podrške, odnosno politike financiranja udruga civilnog društva, no unatoč navedenome, i ovogodišnji program festivala ponudio je niz kvalitetnih filmova, tribina, radionica i ostalog popratnog programa, poput radionice izrade prirodne kozmetike, izrade hotela za kukce, radionice recikliranog obroka uz kolektiv Hrana, ne oružje i sl.

Iako je kraj festivala već odmakao, s obzirom na aktualne probleme s kojima se okolišne organizacije intenzivno bore, bitno je prisjetiti se okolišnih tema koje je festival aktualizirao i pokušao približiti široj javnosti kroz medij filma, ali i ciklus tribina, a s obzirom na nedovoljnu zastupljenost ovih tema u javnim medijima.

Radi se tu prvenstveno o nevoljkosti Hrvatske Vlade i Ministarstva zaštite okoliša i energetike da odustane od ulaganja u ekonomski neisplative i po okoliš i zdravlje ljudi štetne projekte bazirane na fosilnim gorivima (nafta, plin, ugljen), poput projekta izgradnje terminala za ukapljeni prirodni plin (LNG) na otoku Krku, iako je jasno da plin nije tranzicijsko gorivo jer će produžiti našu ovisnost o fosilnim gorivima. Radi se tu i o pokušajima ishodovanja okolišnih dozvola HEP-a, a kako bi se produžio rad termoelektrane Plomin 1 narednih 15 do 20 godina, iako je u dokumentaciji koja je upućena u javnu raspravu, potpuno izostao postupak procjene utjecaja na okoliš ove termoelektrane. Štetnost i neodrživost sustava koji koriste fosilna goriva vidljiva je na primjeru ekoloških katastrofa, poput one nedavne koja je zadesila Slavonski Brod – zbog istjecanja velikih količina naftnih derivata iz produktovoda pri prenamjeni istoga u plinovod, stanovnici ovoga grada ostali su bez pitke vode više od 2 tjedna.

Osim navedenih problematika, koje su samo kap u moru loših politika pri upravljanju prirodnim resursima, jedan od većih problema je i neosviještenost ljudi o utjecaju koji svatko od nas ima na (ne)zagađenje okoliša. Poražavajući su prizori, primjerice, oceana i  mora krcatih plastikom – posebice PVC vrećicama, jednokratnom plastikom, bocama – na što svatko od nas može utjecati ne odlažući plastični otpad u prirodu i mora, ili odustajući od korištenja jednokratne plastike.

Zbog nužnosti konstantnog govora o ovim i sličnim temama te predstavljanja javnosti korisnih inicijativa poput Okolišnog filmskog festivala, porazgovarale smo s jednom od organizatorica festivala i koordinatoricom Aktivističke grupe koja djeluje unutar Zelene akcije / FOE Croatia, Dorom Sivkom.

 

Ovogodišnji festival nosi simboličko ime 4½. Okolišni filmski festival, a zbog loše institucionalne podrške radu civilnog društva, odnosno manjka sredstava potrebnih za organizaciju aktivnosti festivala. Što točno, u organizacijskom i produkcijskom smislu, pretpostavlja raditi s ‘polovičnim’ sredstvima?

To je istovremeno i mana i prednost. S jedne strane, jednostavno morate postati kreativniji, odvojiti puno više vremena smišljajući alternative i samostalno obavljajući neke stvari koje bi inače outsourcali. Na našem primjeru, morali smo preurediti prostor Zelene akcije za potrebe filmskog festivala, dok smo prijašnjih godina jednostavno došli u već opremljen prostor kina. Ipak, s vremenom smo shvatili da smo profitirali od tog uradi-sam principa. Organizacijska grupa se zbližila, prostor je uistinu ličio na kino dvoranu, a opet se zadržala atmosfera aktivističkog prostora: gledatelji_ce su se mogli_e potpuno opustiti, gledati filmove ležeći na tepihu i jastucima, dijelili smo besplatne kokice, kavu i čaj, navečer se družili u Info centru. Atmosfera je bila intimnija i opuštenija, što je veliki plus. Za kraj, sve ovisi o namjerama i ambicijama. Raditi s polovičnim sredstvima ili bez sredstava vjerojatno ne bi išlo u prilog festivalu profitnog karaktera. Kako je naš Okolišni festival oduvijek i baštinio duh neprofitnog, aktivističkog, volonterski organiziranog druženja, biti kreativniji i izvesti stvari sam nije nam toliko teško palo, na kraju nam je i išlo u korist.

 {slika}

Kako je krenula inicijativa pokretanja prvog Okolišnog filmskog festivala 2014. godine –  s kojim idejama i konkretnim ciljevima? S određenim vremenskim odmakom kako gledate na razvoj festivala, njegov utjecaj na svijest publike, ali i razvoj istoga u budućnosti s obzirom na sve lošije politike financiranja organizacija civilnog društva?

Festival je zamišljen s dva cilja. Prvi jest približiti građanima_kama Zagreba teme kojima se bavi Zelena akcija, govoriti o zaštiti okoliša, ljudskim pravima te potrebi za promjenom naših političkih i ekonomskih sustava, ali i vlastitog ponašanja. Željeli smo govoriti i o potrebi za aktivizmom, predstaviti neke lokalne borbe, kao i one s drugih kontinenata i pokušati osvijestiti vezu među njima. S druge strane, festival je zamišljen kao mjesto jačanja vlastitih kapaciteta unutar Aktivističke grupe. Svi naši festivali su planirani i izvedeni potpuno volonterski. Kako se Aktivistička grupa svake godine mijenja, tako uvijek imamo zdrav omjer ljudi s iskustvom u planiranju festivala i onih koji se uče na što sve misliti i kako stvari posložiti. U zadnjih 5 godina primjećujemo rast kako posjetioca i posjetiteljica festivala, tako i naših vlastitih sposobnosti i ambicija. Svake godine dodajemo neki novi element i proširujemo filmski i radionički program kao i popratni sadržaj. Prerano je reći da smo postali prepoznatljivo festivalsko ime, ali nadamo se tome u budućnosti. Jedini problem ostaje manjak osnovnog financiranja, barem za potrebe promocije, da barem možemo proširiti riječ o festivalu i tako doprijeti do što više ljudi.

 

Unatoč manjku sredstava i ove godine festival nas je počastio brojnim i sjajnim filmovima. Što su sve filmovi tematizirali? Kojim ste se principima vodili pri selekciji istih, odnosno na što ste htjeli upozoriti?

Ove smo godine odabrali filmove koji se dotiču tema koje su aktualne u Hrvatskoj po pitanju zaštite okoliša. Tako smo se prvi dan bavili vrednovanjem i očuvanjem rijeka u Hrvatskoj i regiji. Drugi smo se dan osvrnuli na primjere otimačine zemljišta i javnih dobara za potrebe stranih interesa, prvenstveno uz izliku gradnje golf igrališta i resorta. Zadnji smo dan razgovarali o energetskoj tranziciji s fosilnih goriva na obnovljive izvore energije, te u kojem smjeru ide Hrvatska po pitanju energetskih projekata. Te smo filmove odabrali kako bismo obavijestili posjetitelje_ice o vrlo aktualnim projektima i borbama u Hrvatskoj koje većinom ne dobivaju toliko medijske pozornosti i možda su nepoznate mnogima. Osim te tri glavne teme odabrali smo i par nagrađivanih i prepoznatljivih filmova općenitije naravi, koji tematiziraju odnos čovjeka i okoliša.

 {slika}

Osim filmova program festivala sastojao se i od nekoliko tribina koje su obrađivale aktualne teme u Hrvatskoj. Jedna od njih, Osamnaesta rupa na svirali – zaštita javnih zemljišta od privatnog interesa, govorila je o otimačini zemlje na Srđu, odnosno o izgradnji komercijalnih turističkih objekata pod krinkom golfa. Možete li nam reći koji su bitni zaključci doneseni na ovoj tribini? Koje su najučinkovitije strategije borbe protiv ovakve vrste interesnog kapitala?

Naši govornici i govornica na tribini predstavili su nam nekoliko priča, između ostalog kontinuirane borbe protiv planiranih golf terena i infrastrukture na Srđu i Lošinju, primjer Centra Cvjetnog te izgradnje garaže u Varšavskoj ulici iz 2010., a za kraj i pokušaj monetizacije hrvatskih autocesta iz 2014. Svi ti projekti, nevezano radi li se o golfu ili ne, dijele jednak dubinski princip: nasilno oduzimanje javnih dobara bez konzultiranja javnosti, maksimalno povlađivanje investitoru od strane vladajuće strukture, na štetu okolišu i javnom interesu. Najbolja strategija za borbu protiv ovakvih projekata jest svakako mobilizacija lokalnog stanovništva i kontinuirani otpor, jer ujedinjena zajednica koja jasno i glasno zahtijeva svoje pravo odlučivanja vrši velik pritisak na vladajuće. Ipak, ponekad je vrlo teško zadržati jednak intenzitet te aktivne borbe, ali kako vidimo na primjeru lokalne inicijative ‘Srđ je naš’ koja već 12 godina uspješno blokira projekt na Srđu, moguće je. Dakako da se priča treba pokušati dovesti i na nacionalnu razinu kako bi se proširila riječ, te kako bi se potaknuli građani_ke na kritičko promišljanje sličnih projekata.

 

Na prvom Okolišnom filmskom festivalu pokrenuli ste, kroz film Istina o mesu / Meat the Truth, pitanje užasnog procesa proizvodnje mesa i utjecaja mesne, ali i mliječne industrije na globalno zatopljenje. O kakvim i kolikim točno posljedicama na okoliš i klimu govorimo kada spominjemo uzgoj farmskih životinja za hranu ljudima?

Da, zaista bismo trebali osvijestiti koliki nevjerojatan utjecaj mesna i mliječna industrija imaju na okoliš, društvo i klimatske promjene. Za početak, ogromne količine poljoprivrednog zemljišta su okupirane za uzgoj žitarica za prehranu stoke. To je zemljište često ili oduzeto seljacima ili nastalo krčenjem šuma i prašuma, te se tamo uzgajaju monokulture poput soje i kukuruza, koje osiromašuju tlo i uništavaju bioraznolikost na tom području, a troše i ogromne količine vode. Procjenjuje se da je mesna industrija odgovorna za 91% uništavanja Amazonske prašume te općenito da 1/3 svih poljoprivrednih područja i 1/3 dostupne pitke vode na planetu odlazi na uzgoj hrane za stoku, dok se istodobno svjetska glad ne smanjuje. S druge strane, najnovije analize smatraju da je sama visoko industrijalizirana mesna i mliječna industrija odgovorna za oko 50% globalnih emisija stakleničkih plinova, koji uzrokuju i pogoršavaju klimatske promjene. Osim toga mesna i mliječna industrija su veliki zagađivači: umjetna gnojiva, pesticidi i ostali kemijski spojevi korišteni u industriji se  ispuštaju u okoliš te zagađuju tlo, zrak i vode.

Za kraj, bitno je sjetiti se kako globalnom prehrambenom industrijom upravlja nekolicina multinacionalnih tvrtki kojima dobrobit društva i okoliša zasigurno nisu prvi na listi prioriteta. Usto, potražnja za mesom i mliječnim proizvodima raste, što je svakako dio problema. Više informacija o ovoj temi možete pronaći u publikaciji Meat Atlas koju je izdala organizacija Friends of the Earth Europe ili Hrana i ekologija Anamarije Helene Milardović.

 {slika}

Svjedoci_kinje smo iznimno negativnih trendova i masovnog uništavanja bioraznolikosti na globalnoj razini, a na što znanstvenici upozoravaju već neko vrijeme. Primjerice, statistike iz 2011. godine predviđale su da svaki dan uništavamo oko 200 biljnih i životinjskih vrsta, te da svake minute uništavamo Amazonsku prašumu u veličini 6 nogometnih igrališta. Kako promijeniti političke, gospodarske i društvene sustave koji perpetuiraju ovakav odnos prema prirodi i učiniti društvo pravednijim i održivijim? Što svatko od nas može i treba učiniti?

Za početak, treba se othrvati potrebi da prirodu sagledavamo kao proizvod kojim možemo trgovati i koji samo i tome služi. Priroda nam daje beskrajno puno ‘besplatnih servisa’ kojih nismo svjesni dok ih ne izgubimo: šume stvaraju kisik i upijaju C02, kukci oprašuju, struktura tla pročišćava vode, godišnja doba nam omogućuju uzgoj hrane, bioraznolikost bilja i životinja održava balans cijelog ekosustava… Općenito treba prestati uzimati to zdravo za gotovo i uvidjeti koliko ovisimo o prirodi i njenim procesima i koliko su društvo, ekonomija i okoliš međuovisni. Čak štoviše, da je zdrav okoliš podloga za održivu ekonomiju i prosperitetno društvo. Kurikularna reforma i uvođenje ekoloških teorija i praksi u školske klupe bi dugoročno zaista pridonijela povećanju svijesti o ovome problemu, ali ne bez jasnih stavova političkih vrhova koji neće davati primjer loše prakse i neprestano trgovati i iskorištavati prirodne resurse o kojima ovisimo. Što svatko od nas može učiniti? Biti primjer dobre prakse, živjeti održivo u vlastitoj sferi, ali i na političkoj razini zahtijevati pravo na čist okoliš za sebe i druge, mobilizirati se, izaći na ulicu kada je potrebno. Bez aktivnih građana_ki  promjena neće doći.

 

Unatoč štetnosti fosilne energije, Hrvatska se i dalje zadržava na korištenju nafte, ugljena i plina. Potvrđuju to odluke Ministarstva zaštite okoliša i energetike o prihvatljivosti za okoliš plutajućeg LNG terminala na Krku, ali i podrške novim koncesijama za istraživanje ugljikovodika u Slavoniji. Kako, pritom, komentirate nesposobnost istog Ministarstva i Vlade RH pri upravljanju već postojećim sustavom, što je dobro vidljivo na pitanju Slavonskog Broda – nedavnog onečišćenja vode ugljikovodicima, te dugogodišnje borbe Brođana za čisti zrak?

Slavonski Brod je upravo primjer grada koji bi mnogostruko profitirao od energetske tranzicije. Osim uobičajenih problema s kvalitetom zraka, grad je nedavno na više tjedana ostao bez pitke vode zbog ‘samo’ navodnih 150 litara izlivenih naftnih derivata. To nas podsjeća na to koliko je teško sanirati zagađenje i koje su moguće i dalekosežne posljedice sličnih katastrofa. Fosilna goriva su stvar prošlosti; osim znanstvene zajednice koja to tvrdi već desetljećima, s time su se složili i čelnici zemalja svijeta pristupivši 2015. godine Pariškom sporazumu, koji je Hrvatska ratificirala kao jedna od prvih zemalja. Krajnje je vrijeme da prijeđemo s riječi na dijela, okrenemo se obnovljivim izvorima energije, a postojeće sustave prilagodimo i provedemo energetsku tranziciju. LNG terminal na Krku svakako nije korak u tom smjeru. Jedan od najproblematičnijih aspekata tog projekta je upravo činjenica da bismo se njime vezali uz još jedan fosilni energent sljedećih par desetljeća, umjesto da se okrenemo obnovljivim izvorima energije. Koncesija na pomorskom dobru bi trajala čak 99 godina! K tome, lokalna zajednica javno nastupa protiv navedenog projekta, a niti građani_ke, kao ni lokalne vlasti ga ne žele i u tome su vrlo odlučni.

 {slika}

Vrlo važan je bio prvi dan festivala i blok filmova Čuvari Rijeka i Plavo srce rijeka (Blue Heart), te prateća tribina pod nazivom Žile kucavice Balkana – Zaštita Rijeka u Hrvatskoj i regiji. Cilj ovog dijela programa je bio ukazati na štetnost hidroenergetskih postrojenja. Na koji način hidroelektrane uništavaju riječne sustave i prirodu? Što su posjetitelji mogli saznati iz filmova i zaključaka tribine?

Jedan od problema hidroelektrana (HE) jest što ih se smatra obnovljivim izvorom energije i na njih se sve više oslanja. Hidroenergija već čini oko 60% energetskog miksa u Hrvatskoj, što znači da je hidropotencijal kod nas već dovoljno iskorišten. Umjesto da se razmatraju druge obnovljive opcije poput solara i vjetra, trenutno se planiraju masovno graditi male hidroelektrane u Hrvatskoj i u cijeloj regiji. Problem velikih HE mnogima je jasan. Iako su prihvatljivije rješenje od postrojenja na fosilna goriva, velike HE često nepovratno narušavaju ekosustave rijeka i mikroklimu kraja. Najproblematičnija su akumulacijska jezera koja štete populacijama riba i staništima biljaka i životinja, a ponekad i potapaju čitava sela, kulturnu baštinu i raseljavaju stanovništvo.

S druge strane, male hidroelektrane nisu manji problem jer njihov kumulativan učinak može biti jednak, ako ne i gori od jedne velike hidroelektrane. To nam postaje jasnije kad se osvrnemo na činjenicu da je u Hrvatskoj trenutno planirana izgradnja 154 malih HE od kojih su 104 na zaštićenim područjima Natura2000. Male HE stavljaju ‘dodatni uteg’ na manje rijeke, ometajući im prirodni tok, koji je već opterećen sve izraženijim klimatskim promjenama i sušama. Na kraju, dakako, najviše pati lokalno stanovništvo koje ovisi o rijekama.

 

Nakon završetka ovogodišnjeg festivala – kakvi su sveukupni dojmovi s obzirom na polovična sredstva i polovične uvjete organizacije? 

Dojmovi su odlični! Vrlo smo zadovoljni s time kako je sve prošlo, s obzirom na okolnosti. Smatramo da smo stvorili ‘okoliš’ u kojem su posjetitelji_ce mogli_e nešto novo naučiti, pitati, ali i družiti se, jesti zajedno i opustiti se. Atmosfera je bila vrlo prijateljska i intimna. Smatramo da to vrijedi više od ‘x’ svote sredstava. Za par mjeseci počinjemo s planiranjem novog Okolišnog filmskog festivala, na kojemu se valjda vidimo u što većem broju i još boljoj atmosferi s, nadajmo se, malo manje aktualnih problema.

Kod Zagorke na ručku s Anom Hušman

U okviru ciklusa predavanja u Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke u četvrtak, 24. svibnja 2018. u 18 sati Centar za ženske studije poziva vas na predavanje pod nazivom Kod Zagorke na ručku s Anom Hušman.

Priprema i posluživanje hrane kriju simboliku, rituale i vjerovanja društveno prihvatljivih obrazaca. U tom smislu važan element predstavlja i ponašanje kod stola. Na tragu priručnika za dobro vladanje žena O pristojnom vladanju u svim životnim prilikama Marije Jambrišak, Ana Hušman predstavit će na primjeru svojih eksperimentalnih filmova Ručak i Plac strategije otpora za bolju poziciju žene u zadanim društvenim okvirima.

Ana Hušman u svojim radovima raščlanjuje strukturu i teksturu filmskih elemenata kroz različite forme filma, instalacije, knjige, zapisa slike, zvuka, teksta. Eksperimentira s mogućnostima animacije, dokumentarnim i igranim elementima u filmu, glasom i artikulacijom. Unutar radnih procesa, zanima ju propitivanje i obrtanje pozicije amaterskog i profesionalnog subjekta performativnosti, samog medija te struktura koje diktiraju i proizvode obrasce ponašanja. Docentica je na odsjeku za animirani film i nove medije, Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu i suosnivačica udruge RESTART, gdje već dugi niz godina vodi program filmske edukacije za velike i male. Za svoje posljednjie radove dobila je više domaćih i internacionalnih nagrada.

Eurovizija u Jeruzalemu!

Ovogodišnja pobjednica Eurovizije, 25-godišnja Izraelka Netta Barzilai, izazvala je mnoštvo reakcija  na svoj nastup među publikom koja broji i do 600 milijuna gledatelja, u zemljama koje se ni ne natječu. Simpatična djevojka s veselom catchy pjesmom bila bi samo to i eventualno meta glazbenih kritičara koji Euroviziju i dalje shvaćaju ozbiljno – da nije nastupila pod plavo bijelom izraelskom zastavom i k tome ponosno obznanila “Hvala vam! Volim svoju zemlju! Dogodine u Jeruzalemu!”.

Bez sumnje, proklamiranju apolitičnosti usprkos, Eurovizija je politizirana od samih svojih početaka u 1950-ima, kada je trebala ujediniti politički razbucanu postratnu Europu. To se odrazilo i u  dosadašnjim sloganima kao što su “pod istim nebom”, “svi kao jedan”, “gradimo mostove” i “slavimo raznolikost” – što bi bilo lijepo kada bi stalo na današnjoj ujedinjenosti u aktualnoj renesansi narodnog obožavanja trash kulture 90-ih (koje smo i sami fanovi). U tom smislu naravno da sveopći kič Eurovizije nije problematičan: odavno ne igra ulogu talent već potreba da se stvori cirkus od pop ritmova, šljokica i etničkih melosa, da se ubaci barem jedan freak of the week i pjesma koju nitko ne razumije te zabave publika koja maše zastavicama u nacionalnom deliriju, balkanski tor zaraćen oko (ne)dodijeljenih bodova i Arapi koji na svojim nacionalnim televizijama zaborave prenijeti izraelski nastup.

Izrael se s Nettom savršeno uklopio: veseli catchy ritam, disko efekti, šarenilo, ne baš najinteligentniji kvazifeministički tekst, površno ubacivanje elemenata drugih kultura i KFC asocijacija, uz poštivanje pravila Eurovizije da nastup ne smije odašiljati nikakvu političku poruku – bilo tekstom pjesme, bilo gestama, govorima i sličnim. No, naravno da je svaki izlazak pred reflektore svojevrstan diplomatski potez.

Nakon pobjede Netti se osobno telefonski obratio izraelski premijer Netanyahu riječima: “Ti si izraelski najbolji ambasador”, a ulice Tel Aviva preplavljene su šampanjcem, izraelskim i LGBTQ zastavama. Uoči nastupa dobila je i OUTmusic Award 2018, koju dodjeljuje OUTtv u ime svoje LGBTQ publike – nagrada ju je ganula do suza te ju je ponosno prihvatila uz zahvalu i poruku o ljepoti individualizma, snazi razmišljanja izvan okvira i razbijanju predrasuda.

Jednako kao što slavljenički Tel Aviv sa svojim plažama prikazuje Izrael kao (jedinu) modernu, demokratsku državu Bliskog istoka u kojoj je moguće uživati u osobnim slobodama, suncu, alkoholu i tulumarenju, tako i Netta prikazuje onaj Izrael koji je otvoren, kozmopolitski, zapadnjački orijentiran i voli sve što vole mladi. U Tel Aviv su posljednjih godina doslovce upumpani deseci milijuna dolara kako bi se dotični “gay capital of the Middle East” turistički promovirao kao takav.

Ne govori to čak toliko o Tel Avivu, tj. Izraelu – jer nije jedina takva zemlja u svijetu – koliko o njegovom okruženju: dokle god ne viđamo gay pride i šarolike koktel i pjena-partije u susjednim zemljama, to je lakše gurati priču o dobrom Izraelu i zatucanim, homofobnim Arapima/muslimanima koji ga žele uništiti (na stranu to što, ako nešto ne viđamo, ne znači da ne postoji – kao npr. organizacije za LGBTQ prava na Zapadnoj Obali, u Libanonu i Jordanu, te činjenica da je homoseksualnost ondje dekriminalizirana prije gotovo 70 godina i sl.). Trend pinkwashinga, u kojem legitimnu borbu LGBTQ zajednice za svoja prava koriste islamofobne i desničarske struje za ostvarenje svojih ciljeva, učinio je Izrael najčešćom metom kritika aktivista za ljudska/ženska/LGBTQ prava. Predbacuju mu upravo taj ciničan čin: davanja mogućnosti potlačenima da i sami postanu tlačitelji.

Naravno da bi bilo pretenciozno nečem naizgled toliko banalnom kao što je Nettin nastup samom po sebi učitavati lukavo osmišljene političke agende, ali on je savršen dio šire slike, mozaika bliskoistočne regije u kojem se “žene kamenuje, homoseksualce vješa, a kršćane progoni”, kako je sam izraelski premijer Netanyahu rekao prije nekoliko godina. Netanyahu, premijer države u kojoj su na Gay prideu u Jeruzalemu prije 3 godine pripadnici ultra-ortodoksne organizacije Lehava ubili tinejdžerku i ranili još petero ljudi, države u kojoj su mete vlastiti židovski stanovnici podrijetlom iz Afrike, države u kojoj desnica sve više jača i u kojoj organizacije za zabranu arapsko-židovskih brakova djeluju javno, države koja financijski i vojno osigurava ilegalna naselja i doseljenike na palestinskim teritorijima. Države koja, u sjeni spektakla Eurosonga i nedavne svečane ceremonije otvaranja američke ambasade u Jeruzalemu, ubija prosvjednike u Gazi uz američki blagoslov u obliku veta na UN-ov zahtjev za istragom.

Šlag na cijeloj šarenoj torti bila je Nettina pobjedonosna izjava: “Dogodine u Jeruzalemu!” – ostavljajući time malo prostora sumnji da ova pobjeda neće biti politička provokacija. Jeruzalem time neće biti domaćin prvi put, no dok ga protivno stavovima EU i UN-a Izrael svojata kao svoj glavni grad i prkosi aktualnim premještanjem američke ambasade, održavanje glazbenog natjecanja pod parolama jedinstva u gradu koji je doslovno podijeljen bit će samo još jedan licemjerni potez. Umjesto ujedinjenosti kroz glazbu, što bi trebao biti pomalo ofucani lajt motiv ovog događaja, Palestinci i Izraelci će dobiti samo još više vojske na ulicama grada, još više razdvajanja i još više tenzija.

I dok se relativno veće osobne slobode, liberalniji zakoni i uživanje različitih životnih stilova Izraelaca unutar Izraela ne mogu negirati, pravo lice izraelskog režima vidljivo je s one strane granice koja se sve više pomiče, u načinu na koji tretira svoje sugrađane: Palestince zarobljene na teritoriju Gaze koji ne mogu napustiti jer im Izrael ne dozvoljava i kontrolira granice, koji su prisiljeni živjeti  unutar tog “najvećeg zatvora na otvorenom u svijetu”, u nezaposlenosti čija je stopa dosegla gotovo 50% i još više za mlade te stalnoj borbi za goli opstanak.

Jednako tako, nitko ne može negirati probleme s kojima se uistinu suočavaju žene i pripadnici LGBTQ zajednice u zemljama Bliskog istoka, i čega kritika stoji – no kada glasove njihovih domaćih organizacija za ljudska prava otmu oni koji istovremeno sustavno institucionaliziraju diskriminaciju i šalju vojsku na civile, onda dobivamo upravo ono što vidimo: idoliziranje istih zbog jeftine zabave u šarenoj ambalaži koju nude.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dokumentarac ‘Djevojke Zlatne zore’

Film Djevojke Zlatne zore (Golden Dawn Girls, 2018.) norveškog dokumentarista Håvarda Bustnesa portret je majki, supruga i kćeri vođa grčke ekstremno desničarske političke stranke Zlatna zora. I dok se muškarcima sudi zbog zločinačkih radnji, žene su preuzele glavnu ulogu u stranci i nastavljaju sa širenjem svjetonazora bliskog nacizmu. Zlatna zora, ultranacionalistička i ekstremno desničarska politička stranka, pozornost je stekla 1991. da bi na izborima 2015. osvojila 17 mjesta u grčkom parlamentu i time postala treća najveća stranka, zalažu se za ideju Velike Grčke, širenje teritorija i protive se svim neeuropskim, posebice muslimanskim, migrantima, koketiraju s fašizmom i nacizmom. Dokumentarni film Djevojke Zlatne zore prikazan je na više od 30 festivala diljem svijeta, ahrvatsku premijeru pogledajte 24. svibnja u 19:30 u MM centru, na Kratkim slikama.

Nakon projekcije ove uznemirujuće i sumorno realistične studije ubrzanog uzleta neo-nacizma u suvremenoj Grčkoj,  o desničarskim pokretima u Europi selektorica programa Jelena Ostojić razgovora s Markom Kostanićem, političkim analitičarem.

Kratke slike su projekt posvećen inovativnim filmskim strujanjima, prateći tokove suvremene produkcije, ali i klasičnih ostvarenja koja su ostavila neizbrisiv trag na različite svjetske kinematografije. Programska cjelina Proširena slika, u okviru koje prikazujemo Djevojke Zlatne zore, bavi se odnosom kinematografije prema društveno-političkim događanjima.

Ulaz na program je besplatan, a više informacija potražite na http://mmcentar.sczg.hr/ i Facebooku.