Sveučilište mora bolje!

Inicijativa Sveučilišna platforma 22. veljače od 17 sati na Republike Hrvatske organizira prosvjed pod nazivom “Sveučilište mora bolje!”. 

Dana 23. veljače Senat će izabrati novog rektora Sveučilišta u Zagrebu. U tim izborima pravo glasa nemaju ni građani/ke niti većina profesora/ica i studenata/ica Sveučilišta, iako ih se oni itekako tiču. Tog će dana nekoliko desetaka senatora odabrati smjer kojim će se Sveučilište kretati iduće četiri godine; smjer koji može značiti ili poboljšanje kvalitete Sveučilišta ili njegovo daljnje propadanje.

U državi koju svakodnevno izjedaju korupcijske i klijentelističke afere, sukobi interesa i opća netransparentnost, takvo stanje stvari odražava se i u visokom obrazovanju. U četverogodišnjem mandatu sadašnjeg rektora Damira Borasa nagledali smo se i naslušali takvih afera: od represije nad studentima, nelegalnog postavljanja poslušnika u tijela odlučivanja na Sveučilištu, netransparentnog trošenja javnog novca, na tužbe – ne samo protiv medija koji su se usudili kritizirati njegove postupke, već i protiv vlastitog studenta, do dodjeljivanja financijskih sredstava podobnima i ucjenjivanja radnim mjestima – sve je to rezultiralo apsolutnim srozavanjem ugleda Sveučilišta u Zagrebu.

Kakav je to rektor koji dopušta otpuštanje profesora koji se usude progovoriti o plagijatima visokih državnih dužnosnika? Kakav je to rektor koji tuži vlastite studente? Kakav je to rektor koji bez ikakve kontrole troši javna novčana sredstva da bi osigurao vlastitu poziciju moći? Kakav je to rektor koji svoje nezakonite postupke opravdava autonomijom Sveučilišta istom onom autonomijom koja bi trebala biti primjer demokratskog upravljanja i odlučivanja u društvu?

Iako pravo glasa u izborima nemamo, neka se naš glas čuje. Za dobrobit i bolju budućnost naše djece i svih nas izađimo na ovaj prosvjed i pokažimo da ne želimo da Sveučilištem koje mi financiramo još četiri godine vlada korupcija i klijentelizam. Izađimo i pokažimo da Sveučilište ne pripada šačici moćnika/ica koji ga koriste za svoje privatne interese, nego da ono pripada svima nama. Izađimo i poručimo da Sveučilište mora bolje!

Ženska cijena muškog zadovoljstva

Svijet je uznemirujuće ležeran s činjenicom da žene ponekad ostavljaju seksualne susrete u suzama.

Kada je Babe.net objavio pod pseudonimom ispovijest žene o teškom susretu s Azizom Ansarijem koji ju je rasplakao, Internet je eksplodirao s argumentima da je #MeToo pokret napokon otišao predaleko. “Grace“, 23–godišnja žena, nije bila Ansarijev zaposlenik, što znači da nije postojao poslovan odnos. Njene ponovljene molbe i primjedbe da “uspore” bile su sve u redu, no nisu bile u skladu s činjenicom da je najzad prakticirala s Ansarijem oralni seks. Napokon, bila je slobodna otići. “Zašto jednostavno nije otišla kad joj je postalo neugodno?” – mnogi su se ljudi eksplicitno ili implicitno pitali. To je dobro pitanje, ali postoji mnogo mogućih odgovora. Ako pitate u dobroj vjeri, ako zbilja želite razumjeti zašto se ponijela kako je, najvažnije je tad ovo: žene su socijalizirane tako da im je neugodno većinu vremena. Osim toga, socijalizirane su da ignoriraju svoju neugodu. To je toliko zapečaćeno u naše društvo da zaboravimo da je tome tako, piše Lili Loofbourow za The Week. Kako bi rekao David Foster Wallace: “To je voda u kojoj plivamo”.

Aziz Ansari slučaj je udario u pravu žicu, zato jer, koliko god se bojali, odobravamo pokrete poput #MeToo dok su muškarci o kojima se radi apsolutna čudovišta koja možemo lako odvojiti od ostatka čopora. Kada nastavimo dalje od nekoliko “trulih jabuka” argumenta i počinjemo sumnjati da je to više trend nego “rijedak prikaz na ekranu radara”, naši instinkti se normaliziraju. Inzistira se da su muškarci jednostavno takvi i da je seks takav.

To je ono što je Andrew Sullivan predložio u svojoj najnovijoj, neznanstvenoj kolumni. #MeToo je otišao predaleko, on argumentira, time što se odbija suočiti s biološkom realnošću muškosti. Feminizam, on kaže, je odbio dati danak muškarcima i zanijekao je ulogu koju “priroda” mora odigrati u ovakvim raspravama. Dame, on piše, ako ćete nastavljati nijekati biologiju, vidjet ćete muškarce kako se počinju braniti, reagiraju i odupiru se.

To je više nego bljutavo. Ne samo što je Sullivan zbunjen oko prirode i stvarnosti već je, kao što Colin Dickey tvrdi u svom Twitteru, užasno konvencionalan. Sullivan tvrdi da je došao do “razumijevanja čistih i nenadmašnih prirodnih razlika između bivanja muškarcem i bivanja ženom”, zahvaljujući injekciji testosterona koju je primio. Takoreći, on zamišlja da muškost može biti izolirana na jedan injektirajući hormon i ne smeta mu zamišljati ženskost uopće. Ako želite vidjeti čahuru navika uma koji je omogućio #MeToo potrebnim, eto ga. Sullivan je jedinstveni predstavnik.

Stvaran problem nije da mi – kao kultura – nedovoljno uzimamo u obzir mušku biološku realnost. Problem je što njihova biološka realnost jedina koju uopće uzimamo u obzir. A sada ćemo zbilja razmotriti tijelo. Uzmimo tijelo i činjenice o spolu zaozbiljno jednom, za promjenu. Dopustimo i ženama da uđu u jednadžbu. Jer ako ćemo zamaskirati sve pjesmama o muškom zadovoljstvu, moramo biti spremni razgovarati o tajnoj, neugodnoj, sveprisutnoj rođakinji: ženskoj boli. Istraživanja pokazuju da je 30% žena prijavilo bol tijekom vaginalnog seksa, 72% je prijavilo bol tijekom analnog seksa, a “veliki dio” ne kaže partneru kada ih tijekom spolnog odnosa boli. To je važno, jer nigdje nije tako očito razmišljanje o ne – muškim biološkim stvarnostima nego kad razgovaramo o “lošem seksu”. Nijanse u ovoj raspravi su što predstavlja i što ne predstavlja napastovanje ili napad. Bila sam bez riječi s odjekujućom prazninom te fraze, točnije s pretpostavkom da “loš seks” znači isto muškarcima koji ga imaju sa ženama ili ženama koje ga imaju s muškarcima.

Istraživanja o tome je malo. Neformalan pregled foruma gdje ljudi raspravljaju o “lošem seksu” nameće zaključak da muškarci taj termin koriste u slučaju pasivne partnerice ili dosadnog iskustva. No kad većina žena govori o “lošem seksu”, one misle na prisilu ili na emocionalnu neugodu ili čak još češće na fizičku bol.

Debby Herbenick, profesorica na Sveučilištu Indiana i jedna od snaga iza “Nacionalnog nadzora seksualnog zdravlja i ponašanja” rekla je ovo: “Kada dođe do “dobrog seksa” žene najčešće misle na seks bez boli, dok muškarci misle na to da su imali orgazam.” A za “loš seks”, profesorica sa Sveučilišta Michigan, Sara McClelland, još jedna od stručnjaka koji su odradili rigorozan posao na ovu temu, otkrila je u toku svog istraživanja kako mladi muškarci i žene ocjenjuju seksualno iskustvo tako da “muškarci i žene zamišljaju posve drugačije skale seksualnog zadovoljstva. Dok žene zamišljaju kraj tako da uključe i potencijal za ekstremne negativne osjećaje i za potencijalnu bol, muškarci kraj zamišljaju eventualno da postoji potencijal za manje zadovoljavajuć seksualni ishod, no nikad ne zamišljaju štetne ili škodljive ishode za sebe” (“Intimate Justice: Sexual satisafaction in young adults“). Sada kada biste se upitali koliko je ovo strašno, mogli biste razumno zaključiti da naše “ocjene” seksualnog napada i zlostavljanja su patile zato što muškarci i žene imaju potpuno različite skale procjena.

Osmica na muškarčevoj skali lošeg seksa je kao jedinica na ženskoj. Ova tendencija za muškarce i žene da koriste isti termin – loš seks – kako bi opisali iskustva, objektivni promatrač bi okarakterizirao kao posve drugačiju drugu stranu poznatu kao psihološki fenomen zvan “relativna deprivacija”, u kojoj obespravljene grupe, koje su istrenirane da očekuju malo, su sklone da prijave jednak nivo zadovoljstva kao i njihovi bolje tretirani, privilegirani vršnjaci.

To je jedan od razloga zašto je Sullivanov pokušaj da naturalizira taj status quo tako štetan.

Kada žena kaže da joj je neugodno i odlazi sa seksualnog susreta u suzama, tada, možda ona nije nježni cvijetak s nimalo tolerancije na neugodu. I možda bismo trebali pomisliti malo jače o biološkim stvarnostima s kojima se žene nose, jer nažalost, bolan seks nije izuzetan kao što se pravimo da jest. Prilično je čest.

Kada razmišljamo o Sullivanovu prijedlogu, također možemo privremeno, i samo kao eksperiment, prihvatiti biologiju ili prirodu u koegzistenciji s povijesti i kako neki puta replicira ponavljane predrasude svog vremena. To je sigurno istinito u medicini. U 17. st., uobičajena mudrost da su žene one s obijesnim, nediscipliniranim seksualnim apetitom. To što su se stvari promijenile, ne znači nužno da su se promijenile na bolje. Ovih dana, muškarac može izaći iz ureda svog doktora s receptom za Viagru baziranom na malo izvješća o sebi, no još uvijek treba ženi, u prosjeku, 9.28 godina patnje kako bi bila dijagnozirana s endometriozom, stanjem uzrokovanom endometrijskim tkivom koje raste izvan maternice. Do tog vremena, mnoge nalaze ne samo seks već i svakodnevni život  izazovom. To je otvorena biološka realnost ako već postoji neka.

Ili, kad je već seks tema ovdje, kako je naše znanstvena zajednica tretirala žensku dyspaureniu – tešku fizičku bol koju neke žene osjete tijekom seksa – u usporedbi sa erektilnom disfunkcijom (koja, mada žalosna, nije bolna)? PubMed je imao 393 klinička ispitivanja o dyspaurenii. Vaginizam? 10. Vulvodinia? 43.

Erektilna disfunkcija? 1,954.

Tako je: PubMed je imao gotovo pet puta više kliničkih ispitivanja o muškom seksualnom užitku nego o ženskoj boli. A zašto? Zato što živimo u kulturi koja vidi žensku bol kao normalnu, a muški užitak kao opravdan.

Ta bizarna seksualna stigmatizacija strukturirana toliko duboko u našoj kulturi da je teško mjerilo opsega do kuda je naša vizija stvari iskrivljena.

Uzmimo kako naš zdravstveni sistem kompenzira doktore na muškim u usporedbi sa samo ženskim operacijama: od 2015. specifično muške operacije bile su još uvijek nadoknađene sa 27.65 višim postotkom za specifično muške zahvate nego za specifično ženske. (Rezultat: pogodite tko dobiva najbolje doktore?). Ili uzmimo u obzir koliko su rutinski žene odbačene od vlastitih liječnika. No ipak postoji direktan citat iz znanstvenog časopisa zabrinjavajuće za žene: “Svatko tko se često susreće sa žalbama na dispaureniju zna kako žene naginju nastaviti sa snošajem, ako je potrebno, i sa zubima čvrsto stisnutim”.

Ako biste se sad pitali zašto “Grace” nije napustila Ansarijev stan čim je osjetila “neugodu”, možda biste se trebali zapitati isto pitanje ovdje. Ako seks boli, zašto ne stanemo? Zašto se to događa? Zašto žene trpe nevjerojatnu bol samo kako bi osigurale da muškarci imaju orgazme?

Odgovor nije odvojiv od naše trenutne diskusije kako su žene trenutno rutinski zlostavljane, iskorištavane i odbačene zato što muškarci žele erekciju na radnom mjestu. Zapanjuje kako Sullivan smatra kako ne uzimamo dovoljno u obzir mušku biološku stvarnost kada je naše cijelo društvo organiziralo sebe oko muškog orgazma. Ova potraga je dozvolila kulturnu centralnost – s nezadovoljavajućim posljedicama na tijela, na užitak, na bol.

Na Sullivanov zahtjev ja govorim o biologiji. Govorim, specifično, o fizičkim senzacijama za koje su mnoge žene socijalizirane da ignoriraju u svojoj potrazi za seksualnim užitkom.

Žene se konstantno i specifično uči da ne primjećuju i ne reagiraju na tjelesnu neugodu, posebno zato što žele biti seksualno “sposobne za život”. Jeste li primijetili kako se žene trebaju predstaviti kao seksualno atraktivne? Visoke pete? Steznici? To su stvari koje su dizajnirane da uganu tijela. Muškarci se mogu pojaviti u udobnoj odjeći. Hodaju u obući koja im ne skraćuje Ahilovu petu. Nije im potrebno čupati dlake sa svojih genitalija niti bosti se iglama u lice kako bi bili smatrani “konvencionalno” atraktivnima. Oni mogu – isto kao što mogu i žene – odjaviti se iz svega toga, ali osnovna očekivanja su i dalje drugačija i ludo je ponašati se kao da nisu.

Stara socijalna trgovina koja se podrazumijeva između muškaraca i žena (koju Andrew Sullivan naziva “prirodnom”) jest da jedna strana osjeća neugodu i bol kako bi druga strana osjećala užitak i oduševljenje. I svi smo se složili  da ćemo se ponašati kao da je to normalno, da tako svijet funkcionira. Zato je radikalno kada Frances McDormand nije nosila šminku na nagradama za Zlatni Globus. Zato je transformirajuće kada Jane Fonda objavi sliku gdje izgleda iscrpljeno pored slike na kojoj je glamurozna. To nije još jedan iscrpljujući način života, to je razmišljanje koje je prilično teško protresti.

Da bude jasno, čak ne objektiviziram naše apsurdne standarde ljepote sada. Moj jedini cilj je istražiti kako uvjeriti žene da razumiju što je “Grace” učinila i što nije.

Žene bi trebale glumiti ugodu i zadovoljstvo i kada su pod uvjetima koji ugodu uopće ne omogućavaju. Sljedeći puta kada vidite ženu kako se smije u kompliciranoj i otvorenoj haljini koja od nje zahtijeva da ne jede i pije satima, znajte da a) svjedočite radu besprijekornog iluzionizma koji ona glumi i b) uvježbani ste da gledate nevjerojatne, performanse vrijedne Oscara kao uobičajenu rutinu.

Sada razmislite kako uvježbati da isperete seksualni kontekst.

Prevela i prilagodila: Dona Kontić

Organiziraj malu društvenu akciju za pozitivnu promjenu!

Prijavite se na trening i organizirajte malu društvenu akciju kojom ćete potaknuti pozitivne promjene i toleranciju u vašoj okolini.

Trening okuplja mlade osobe iz Hrvatske, različitih interesnih sfera, koje su aktivne u svojoj zajednici, a koje će zajedno provesti dva vikenda učeći jedne od drugih, družeći se, razmjenjujući iskustva, dijeleći probleme i pokušavajući ih zajednički definirati i riješiti.

Program Budi promjena! se provodi kroz dva dvodnevna treninga koji će se održati:

3. i 4. te 10. i 11. ožujka 2018. godine u Zagrebu

Što trening uključuje?

• Dvije dvodnevne radionice 

• Priliku da organizirate i provedete male društvene akcije koje promoviraju interkulturalnost i toleranciju (predavanja, diskusije, radionice, projekcije, izložbe iIi bilo što drugo ovisno o vašim željama i idejama)

Kome je trening namijenjen?

• Osobama koje žele steći nova znanja i vještine,

• Koje rade i žele raditi za svoju zajednicu,

• Motivirane su nastaviti angažman za unapređenje života u svojoj sredini, razvoj civilnog društva i kulturu mira, nenasilja, tolerancije i suradnje,

• Žele potaknuti dijalog između lokalnog stanovništva i izbjeglica

• Žele senzibilizirati lokalno stanovništvo o pitanjima položaja izbjeglica u Hrvatskoj

Što trening nudi?

• Stjecanje novih znanja i vještina

• Povezivanje s osobama sličnih interesa i ideja

• Mogućnost unaprjeđenja zajednice

• Pokrivanje troškova smještaja i prijevoza za osobe izvan Zagreba

• Ručak i pauze za kavu tijekom održavanja treninga

• Podršku i mentorstvo pri osmišljavanju i provedbi malih društvenih akcija

• Mogućnost da vaša društvena akcija bude predstavljena na međunarodnoj konferenciji u Sofiji u Bugarskoj

Sudjelovanje na treningu u Zagrebu: 

  • 3.3. (subota) od 10-17h
  • 4.3. (nedjelja) od 9-16h
  • 10.3. (subota) od 10-17h
  • 11.3. (nedjelja) od 9-16h
  • Organiziranje i provođenje malih društvenih akcija: 12.ožujka – 1. svibnja 2018.

Trening je besplatan. CMS kao organizator s donatorima pokriva troškove smještaja i prijevoza, hrane, radnih materijala i voditelja.

Kako se prijaviti?

Prijaviti se možete ispunjavanjem prijavnice (u privitku na kraju ovog poziva) i slanjem na mail prijave@cms.hr do 23. veljače. S obzirom da je broj sudionika ograničen, na osnovi gore navedenih kriterija te motivacije pojedinaca, provest će se selekcija o čijim rezultatima će svi prijavljeni biti obaviješteni do 25. veljače.

Aktivnost je dio projekta “Empowering communities in Europe (ECE)” koji je financiran sredstvima Europske komisije. Cilj projekta jest rad prevladavanju stereotipa i izgradnji pozitivne slike o migrantima i izbjeglicama. Vodeći partner projekta je British Council. Više o programu Active Citizens pročitajte ovdje.

Srđ je naš – nastavak borbe unatoč ušutkivanjima!

Zelena akcija i inicijativa “Srđ je naš” podnijeli su prošli tjedan novu tužbu protiv lokacijske dozvole za projekt apartmanizacije na Srđu, nakon što je ista izdana početkom ove godine u sjeni blagdana.

Aktivisti i aktivistkinje kreću u novu pravnu bitku kako bi još jednom dokazali već dokazano, i to niti godinu dana nakon što su na sudu srušili staru lokacijsku dozvolu.Međutim, ovaj put posao im otežavaju i tužbe investitora na račun Zelene akcije, pred kojima istovremeno moraju braniti slobodu govora.

“Nova lokacijska dozvola prepisana je stara dozvola. Temelji se na “okolišnoj” dozvoli iz 2017. godine za koju smatramo da grubo ignorira pravno shvaćanje suda koji je prethodnu dozvolu poništio. Protiv obnovljene “okolišne” dozvole tužbom smo, zajedno s Udruženjem hrvatskih arhitekata, ustali u prosincu 2017. godine. Sada osporavamo i obnovljenu lokacijsku dozvolu za koju smatramo da je rezultat pritisaka zbog pokretanja arbitraže protiv Hrvatske”, izjavio je Enes Ćerimagić, pravnik Zelene akcije.

Od važnijih razloga za osporavanje lokacijske dozvole,  kao prvo se ističe  činjenica da ovaj projekt, nakon presude Visokog upravnog suda iz 2014. godine, nije u skladu s prostornim planom Dubrovačko-neretvanske županije. Kao drugo, umjesto planiranog vlastitog sustava vodoopskrbe, lokacijskom dozvolom se predviđa priključenje na sustav vodoopskrbe Grada Dubrovnika. I posljednje, provedba javnog uvida u Zagrebu za projekt koji se želi graditi u Dubrovniku je nezakonita.

Koordinator inicijative “Srđ je naš”, Đuro Capor, istaknuo je: “S ovom lokacijskom dozvolom, ponovno je postalo aktualno pitanje tko će platiti infrastrukturu za projekt na Srđu. S rješenjem tog pitanja javnost uopće nije upoznata, odnosno ono se opet dogovara u tajnosti. Prošli put kada se u tajnosti pregovaralo o pitanju financiranja infrastrukture u projekt na Srđu, pokazalo se da gotovo cijeli trošak pada na naš račun.”Prema dijelovima nacrta ugovora koji su 2016. godine procurili u javnost, sve je bez javne nabave trebao izgraditi investitor za što bi mu novce vratili Grad Dubrovnik i javna poduzeća.

Pri tome se zaboravilo na obećanja iz 2013. godine kako će trošak infrastrukture u cijelosti snositi investitor.”Kako smo se doveli u situaciju da o tome nakon 2013. godine uopće moramo raspravljati?

Jedino objašnjenje je da su građanke i građani Dubrovnika 2013. godine prevareni”, zaključio je Capor i dodao: “Nakon pompoznih najava novog gradonačelnika Frankovića o oduzimanju koncesije na Srđu radi utvrđenog kršenja ugovora, muk. Pitamo se, je li to muk potajnog dogovaranja o financiranju infrastrukture?”.

Prosvjed: Ne damo Uljanik, ne damo Pulu!

Inicijativa “Za obranu Uljanika – Ne damo Uljanik, ne damo Pulu!” poziva sve radnike i radnice Uljanika, Puležane i Puležanke te ostale podržavatelje/ice da dođu na prosvjed u četvrtak, 15. veljače na Portarati u Puli, s početkom u 18.00 sati.

“Svima nam je jasno da svjedočimo procesu u kojem se ispod stola vrši zadnja podjela karata između lokalnih i inih političkih igrača (koji su gotovo kompletno pulsko priobalje već “preprodali” domaćoj i svjetskoj tajkuneriji – od Muzila, Monumenata i Sv. Katarine do Verudele, Stoje, Puntižele), interesnih grupa povezanih s upravom Uljanika i potencijalnih investitora koji napeti kao puške čekaju da, nakon 16.02. kada je zakazana Skupština dioničara, ulete u vlak zvan “restrukturiranje” i podijele plijen na ruševinama slavnog Uljanika. Po prokušanom receptu “uništi, pa prodaj” Uljanik bi zajedno s Pulom, iz višetisućljetnog ponosnog i prkosnog grada bio pretvoren u jeftinu turističku destinaciju s uništenom brodogradnjom i potplaćenim, sindikalno nezaštićenim i obespravljenim konobarima/icama, čistačima/icama i lučkim radnicima/icama”, poručuju organizatori/ive koji/e su odlučili/e glasno i jasno reći – DOSTA! 

Prosvjeduju s ciljem zaustavljanja čerupanja Uljanika i Pule u mjesto izrabljivanja gdje će samo odabrani ubirati profit parazitirajući na grbači radne većine – potrebno je jedinstvo i opća mobilizacija javnosti u otporu prema tajkunizaciji Pule i solidarnost s radnicima Uljanika u predstojećoj borbi za Uljanik. Zato, pozivaju sve da izađu na naše, pulske ulice u četvrtak, 15.veljače  u 18.00 sati, na Portaratu, gdje će uz lokalne govornike/ce sudjelovati i dati podršku borbi za Uljanik i predstavnici nekih borbenih sindikata iz cijele zemlje.

Za sada su dolazak potvrdili:

Dragutin Varga – predsjednik Upravnog odbora ITAS Prvomajske d.d. tvornice alatnih strojeva, Ivanec; sindikalni povjerenik.
Siniša Miličić – predsjednik Regionalnog industrijskog sindikata (RIS)
Denis Geto, radnik HEP-a i predsjednik strukovnog sindikata TEHNOS
Mario Iveković – predsjednik Novog sindikata

Svoj borbeni i protestni glas pustit će i članice pulskog zbora Praksa  koji je nastao iz želje da se pjevanjem iskaže nezadovoljstvo sadašnjom socijalnom i ekonomskom situacijom u gradu i općenito u državi.

“Dođite svi! Solidarnost je naša snaga, a otpor naša dužnost”, poručuju organizatori/ice prosvjeda. 

Što je veza bez nasilja? Riba bez bicikla!

Javna tribina o nasilju u partnerskim odnosima pod nazivom “Što je veza bez nasilja? Riba bez bicikla.” održat će se 27. veljače od 18:00 do 20:00 u prostoru Studentskog centra, u Stablu znanja na adresi Savska cesta 25, Zagreb. 

Naziv tribine inspiriran je poznatom feminističkom parolom “Žena bez muškarca je kao riba bez bicikla.” koja se pojavila 1970. godine u Australiji te je poprimila svjetske razmjere par godina kasnije nakon što ju je jedna od najpoznatijih aktivistkinja toga razdoblja, Gloria Steinem, javno upotrijebila. Takva parola korištena je za osnaživanje žena, upućujući na njihovu neovisnost i mogućnost samostalnog života.

Javna tribina na temu Nasilja u partnerskim odnosima u organizaciji je studenata/ica Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta. Sadržaj tribine izložit će stručnjaci/inje, predstavnici/e ustanova i udruga u gradu Zagrebu koje se bave ovom problematikom.

Na tribini će govoriti: 

Dom Duga Zagreb  
predstavnica ustanove govorit će o fenomenu nasilja u partnerskim odnosima općenito te nasilju žena nad muškarcima.

Ženska soba – centar za seksualna prava
predstavnica udruge bavit će se specifično seksualnim nasiljem

Zagreb Pride
predstavnica udruge razjasnit će problematiku nasilja u istospolnim vezama te predstaviti rezultate istraživanja vezano uz tu temu.

Stablo znanja – powered by Vip tehnološki je centar za studente koji potiče javne rasprave o temama koje su zanimljive mladima. Njihov prostor u Studentskom centru namijenjen je studentima za poticanje kreativnosti, izvrsnosti te realizaciju vlastitih projekata. Možete ih posjetiti svakim radnim danom od 9 do 17 sati.