sdadmin

CHAZ: Zamislite svijet bez policije i bjelačkog supremacizma

Posted on by sdadmin

Proteklih tjedana, Seattle je zabilježio mnogobrojne instance policijskog nasilja, kao i napada Nacionalne garde na sudionike/ce prosvjeda Black Lives Matter, pretežito koncentrirane na četvrt Capitol Hill. No, sukobi s policijom su, čini se, potaknuli građansku samo-organizaciju na navedenom području koja je u konačnici dovela do uspostave Capitol Hill autonomne zone (CHAZ) – područja lišenog policijske prisutnosti u kojem vlada grassroots tip organiziranja. Nakon što su zauzeli područje, prosvjednici su oko novoproglašene autonomne zone postavili barikade i znakove koji sadrže poruke poput “Sada ulazite u slobodni Capitol Hill” (koja je vidno inspirirana muralom koji stoji na ulazu u sjevernoirsko samoproglašeno autonomno područje slobodnog Derryja koje je postojalo između 1969. i 1979. godine), “Narodna Republika Capitol Hill”, “Zadruga bez policije” i tome slučno. Navedena događanja vrlo su brzo pala pod povećalo javnosti te uzrokovala pravu lavinu različitih reakcija na društvenim mrežama.

{slika}

Znak na ulazu u autonomnu zonu Capitol Hill

Dok ljevica u SAD-u, ali i ona internacionalna, uvelike hvali ovaj pothvat nazivajući ga izvrsnim primjerom anarhističkog grassroots otpora, a mnogi/e stanovnici/e Seattlea u svojim postovima na Twitteru navedenu četvrt uspoređuju sa Woodstockom te ju opisuju kao “šaroliko mjesto puno ljudi usredotočenih na jednu stvar – pomaganje jedni drugima” kao i mjesto “puno ljudi s djecom koji sjede, smiju se, postavljaju pitanja i jedu besplatnu hranu”, američki mediji poput konzervativnog Fox Newsa CHAZ percipiraju mnogo više kao prijetnju nego kao inspirativnu priču o suradnji “običnih ljudi” koji svijet žele učiniti boljim mjestom.

{slika}

Tržnica s besplatnom hranom

Fox News čak je otišao toliko daleko da je digitalno izmijenio fotografije iz Capitol Hilla dodajući im u Photoshopu puškama naoružane i u vojničkom stilu odjevene prosvjednike ispred razbijenog izloga trgovine kako bi utjecali na javni imidž ljudi koji stoje iza proglašenja CHAZ-a te ih prikazali kao nasilne i kaotične. Čak je i sam Donald Trump izrazio sentiment koji podrazumjeva spremnost na korištenje nasilja nad stanovnicima CHAZ-a u tweetu upućenom gradonačelnici Seattlea rekavši: “Preuzmite svoj grad SADA. Ako to ne učinite, ja hoću. Ovo nije igra. Ovi odvratni anarhisti moraju biti zaustavljeni [sic] ODMAH. MORAMO BRZO DJELOVATI!

Zbog sukobljenih stavova prema CHAZ-u na suprotnim stranama političkog spektra i bezbroj oprečnih informacija koje se šire medijima, kao i zbog nedostatka službenih priopćenja za javnost (budući da CHAZ, čini se, nema službeno vodstvo i čine ga građani/ke različitih životnih/ideoloških pozadina koji/e su se okupili/e u impromptu borbi protiv policijskog nasilja i bjelačkog supremacizma, o trenutnoj situaciji u CHAZ-u govori mještanin/ka Seattlea koji/a sebe opisuje kao crnu, ne-binarnu, queer osobu koja se bavi umjetnošću i burleskom, čije su tijelo i politika radikalni. U svrhe intervjua predstavlja se umjetničkim imenom Mx. Pucks A’Plenty. Zajedno s mnogim drugim umjetnicima/ama, aktivistima/kinjama i drugim alternativcima/kama, trenutno obitava u CHAZ-u i sudjeluje u raznim aktivnostima u svrsi održavanja funkcionalnosti i grassroots prirode četvrti. Kao takva, iz prve ruke govori o pozadini nastanka CHAZ-a, trenutnim aktivnostima, kao i kratkoročnim i dugoročnim ciljevima koje Autonomna zona nastoji ostvariti:

Za početak, u kontekstu trenutne situacije u Seattlu, kakvu ulogu igrate u CHAZ-u?

Ja sam crna majka devetogodišnjeg dječaka. Moja uloga je ona koordiniranja opskrbe i network koordinature.

Kako su se prosvjedi u SAD-u zahuktavali, vijest o autonomnoj zoni Capitol Hill počela se munjevito širiti društvenim mrežama i raznim ljevičarskim kanalima. Možete li detaljnije objasniti događaje koji su prethodili proglašenju autonomne zone Capitol Hill i kako je ona uspostavljena? Bi li rekli da je bila inspirirana nekim drugim postojećim / povijesnim pokretom takve vrste?

Sve je započelo događajima koji su rezultirali smrću Georgea Floyda i Breonne Taylor, te upotrebom pretjerane sile od strane policije u oba ova slučaja. Crncima je ovo bila kap koja je prelila čašu, nešto u ovome natjeralo je ljude da se probude. Čak su se i bijeli Amerikanci probudili jer je sve ovo stvarno previše. Definitivno mislim da su COVID-19 i socijalno distanciranje imali puno veze s tim. Ljudi su imali vremena učiti, biti ljuti i ovaj put prosvjedovati. Nezaposlenost je velika i ljudi su imali vremena biti saveznici i progovoriti.

Istočna policijska postaja u Capitol Hillu postala je svojevrsni simbol, policijska uprava u Seattleu odmah je započela zaštitu iste nakon što je u Minneapolisu jedna od postaja zapaljena te je područje oko policijske postaje i ovdje postalo glavno žarište prosvjeda. Capitol Hill smatra se umjetničkom četvrti i desetljećima je bio gej dio Seattlea. Za vrijeme WTO prosvjeda, prosvjednici/e su potisnuti/e upravo na Capitol Hill. Četvrt ima bogatu povijest sukoba između prosvjednika/ca i policije. Temelji su davno postavljeni kako bi Capitol Hill postao autonomna zona Capitol Hill kakvu imamo sada.

{slika}

Policijska postaja zauzeta od strane prosvjednika/ca

Policija u Seattlu prosvjednike/ce je potisnula na Capitol Hill 31. svibnja 2020. i to je bio početak sadašnje autonomne zon. Okršaj između policije i prosvjednika/ca trajao je 7 dana. Nekih noći zrak bi bio pun suzavca, a zbog zvučnih granata četvrt bi često zvučala kao ratna zona. Stanovnici Capitol Hilla uporno su nastojali snimati policajce te dokumentirati njihovu agresiju i uporabu sile nad prosvjednicima/ama. Ubrzo su počeli dolaziti liječnici, ljudi su donosili hranu i vodu prosvjednicima/ama, a brzinom munje formiralo se i nekoliko timova ljudi koji su pružali gotovo 24-satnu podršku prosvjednicima/ama. Do ponedjeljka, 8. lipnja, kada je policija napustila područje Istočne policijske postaje, LJUDI su se već organizirali i tako smo osnovali autonomnu zonu Capitol Hill. Mislim da je pokret Occupy Wall Street oblikovao dio od onoga što sada vidimo u autonomnoj zoni.

Možete li detaljnije objasniti kako se trenutno manifestira samoorganizacija unutar autonomne zone. Koje su aktivnosti koje se trenutno odvijaju i kako se organiziraju?

Organiziramo filmske večeri s naglaskom na obrazovanju o rasizmu, crnci/kinje održavaju govore, imamo komunalni vrt, mnogo je političke umjetnosti i naravno dobavljamo hranu. Sve se to rade građani/ke koji/e ovdje žive ili dolaze u autonomnu zonu Capitol Hill i vide što je ljudima potrebno.

{slika}

Travnjak prenamijenjen u komunalni vrt

{slika}

Filmska večer, prikazuje se dokumentarac “13th”

Budući da se autonomna zona Capitol Hill smatra anarhističkim, bottom-up entitetom, koji su trenutno glavni ciljevi ljudi koji stoje iza formiranja iste?

Cilj je podržati sljedeće zahtjeve crnih prosvjednika/ca na području Seattlea i King Countyja:

1. Prestanak financiranja policije

2. Financiranje zdravstva i civilne zaštite

3. Odbacivanje svih optužbi protiv prosvjednika/ca

Za zaustavljanje policijskog nasilja policijski proračun mora se smanjiti, kao i opseg te ovlasti policije. Nasilje nad crncima/kinjama je duboko ukorijenjeno u policiji. Kako bismo zaštitili živote crnaca/kinja, ovaj trenutak poziva na ulaganje u mjere koje osiguravaju dobrobit građana/ki i njihovu sigurnost mimo policijske prisutnosti.

Postoje i glasine o proširenju zone. Ako je tako, koliko područje trenutno obuhvaća autonomna zona i kako se provodi proširenje?

Zona se ne širi. Trenutno se radi o tri gradska bloka u kvadratnom obliku.

{slika}

 Karta CHAZ-a

Koji su dugoročni ciljevi iza proglašenja Capitol Hilla autonomnom zonom? Je li zona više od odgovora na kriznu situaciju. Može li ona biti dugoročno rješenje?

Dugoročni cilj je jednakost za crnce/kinje u državi Washington i šire. Ne vidim da je kraj autonomne zone Capitol Hill na pomolu sve dok gradonačelnica Seattlea ne ispuni prethodno navedene zahtjeve. Ostat ćemo koliko god bude trebalo.

Vidljivo je da u SAD-u se definitivno postoji zabrinutost zbog budućnosti i mnogi se više ne identificiraju s postojećim političkim strankama. Na koji način mislite da će se to, uz oformljenje CHAZ-a, odraziti na širenje anarhističkih ili drugih alternativnih ideja i načina organizacije?

Iskreno ne znam. Mislim da smo svjedoci/kinje nekih radikalnih i transformativnih pomaka. Ljudi govore o onom svijetu u kojem žele živjeti i ostaviti takav svijet svojoj djeci. Znamo da trenutni sustav ne radi za dobrobit većine ljudi. Kako da stvorimo društvo pravednosti i suosjećanja? Ono što se događa u CHAZ-u možda nije konačni odgovor na ta pitanja, ali je svakako odlična polazišna točka.

Sudeći prema brojnim postovima na društvenim mrežama, čak i izvan SAD-a ideja koja stoji iza autonomne zone rezonira s mnogima i čini se da ima veliku podršku. Što biste rekli da je glavni razlog zbog kojeg se to događa?

Ljudi se bude i vlastitim očima vide nepravdu koju doživljavaju crnaci/kinje i ostali ne-bijeli ljudi. Ljudi vide da su naše povijesne knjige pune revizionizma i od nas skrivaju mnoge važne informacije. Ljudi ovu ideju vide kao način međusobnog povezivanja i razmišljanja o tome kakav bi svijet mogao biti bez policije i bez bjelačkog supremacizma koji u trenutnom društvu postoje kao default. Oslobođenje crnaca/kinja na kraju je krajeva oslobođenje svih ljudi. Svi smo mi povezani.

{slika}

Jedna od brojnih umjetničkih instalacija u CHAZ-u

Možete li informirati naše čitatelje/ice o učinkovitim oblicima međunarodne solidarnosti s događajima u SAD-u koji se u ovom trenutku mogu primijeniti?

Podržite Black Lives Matter,

Organizirajte Black Lives Matter prosvjede podrške u svom gradu,

Podržite crne umjetnike/ce,

Učite o povijesti crnaca/kinja ne samo u SAD-u, već i drugdje u svijetu.

Kao što je već rečeno, oslobođenje crnaca/kinja oslobođenje je svih nas.

Prevela i prilagodila: Libela

Sex Education: Netflixova serija savršeno poentira potrebu za ženskom solidarnošću

Posted on by sdadmin

Serija Sex Education osim što pogađa srž svevremenski važne teme; tinejdžerskog prvog susreta sa seksualnosti, potiče promišljanje o brojnim tabuima.[1] Mladi junaci serije su promišljeno okaraterizirani predstavnici skupina koje se bore protiv stereotipa i nejednakosti; primjerice djeca rastavljenih roditelja, ‘štreberi’, homoseksualci, djeca istospolnih partnera, djeca ovisnika. Tematici koja pogađa esenciju vremena u kojem živimo doprinosi i fokusiranje na raznolikost rasa, religijskih i društvenih uvjerenja koja su obuhvaćena, intimnih svjedočanstava i svakodnevnih dilema u životima mladih ljudi, jednako ženskog i muškog spola. Serija je dobila čitav niz pohvala zbog načina na koji pokriva nekoliko osjetljivih tema poput aseksualnosti, biseksualnosti, panseksualnosti, ovisnosti o drogama, anksioznosti roditelja, pilula za dan poslije i maltretiranja.

Ono što je glavni benefit ove serije je činjenica da u glavnoj, ženskoj ulozi pratimo lik vrlo inteligentne i feministički orijentirane, načitane djevojke s parom uvijek podignutih srednjih prstiju čiji fascinantan odabir štiva za čitanje ukazuje na pomno razrađenu feminističku insinuaciju tokom čitave serije. Da je feminizam i “girl power” bitna stavka ove serije ponajviše ukazuje sedma epizoda 2. sezone, koju su i mnogi strani mediji nazivali najboljom epizodom cjelokupne serije, a scenu kojom završava najboljim televizijskim momentom. U njoj je eksplicitno naglašena ženska solidarnost i potreba za potporom od strane istog (ženskog) spola.

{slika}

Posebno se izdvaja još jedan ženski lik, koji je kao takav zasigurno snažno odjeknuo među ženama diljem svijeta, odnosno izdvaja se seksualni napad kroz koji žene prolaze svakodnevno te ozbiljnost njegovog utjecaja na mentalno zdravlje.

{slika}

Naime, jedna od učenica, Aimee nakon proživljenog seksualnog napada u javnom prijevozu doživljava traumu. Scena Aimeeine vožnje u autobusu je scena koja pogađa svaku ženu. Na nagovor prijateljice iz škole, glavne junakinje Maeve, nasilnika prijavljuje, no naravno, to ne riješava njen problem. Djevojka doživljava napadaje panike pri ulascima u autobus, izbjegava konfrontaciju i radije hoda do škole te se udaljava od svog tadašnjeg dečka. U epizodi u kojoj se događa preobrat iz rivalstva u prijateljstvo, jedna od profesorica, koja se također našla na udaru rodno uvjetovanih obračuna, zadaje učenicama zadatak da osmisle prezentaciju na temu ženske solidarnosti pri čemu im je cilj bio otkriti što ih kao pripadnice ženskog roda povezuje. Naizgled težak zadatak s obzirom da su nepremostive karakterne razlike među njima otežavale pronalazak rješenja. No, kada, ranije spomenuta djevojka, Aimee, otkriva svoj problem i traumu kroz koju prolazi već neko vrijeme, djevojke različitih psiholoških profila staju uz nju te joj pružaju podršku u teškim trenutcima. Nadalje, svaka iznosi po jedno svoje svjedočanstvo o nasilju koje je proživjela. Zaključak koji su donijele jest da ih sve vežu muškarci, odnosno stav da zato što su biološki uvjetovani da se rađaju s penisom znači da su superiorniji u odnosu na žene. Upravo dominantnost muškaraca nad ženama i snažan poriv za mijenjanjem takva stava povezao je protagonistice serije.

Snažna i tragična bit ove priče, nažalost, je ta što je Aimeeina situacija vrlo realna i lako se s njome poistovjetiti jer je svaka od nas, bez obzira na dob, barem jednom u životu doživjela neki oblik nasilja. Nikada se tinejdžerska televizijska serija nije bavila temom seksualnog napada i uznemiravanja na tako realan način. Moguće je da je tome tako upravo zbog činjenice da je i kreatorica serije, Laurie Nunn, i sama doživjela nešto slično. Nunn je doživjela seksualno uznemiravanje dok je bila u javnom prijevozu, a napadaje panike proživljavala je svaki put kad se pokušala voziti autobusom tjednima nakon. Jedino zbog čega se osjećala bolje bilo je dijeljenje svog iskustva u feminističkoj Facebook grupi čija je bila članica.[2]

Ovakve i slične slučajeve (navode u seriji) doživljava dvije trećine djevojčica, većina njih doživi neželjenu seksualnu napetost ili seksualni kontakt u javnosti prije 21. godine života. Ono što može ublažiti dio boli zbog takva neugodnog iskustva, mogla bi biti razmjena iskustava s drugim ženama, koje su prošle kroz slične događaje i dijele iste osjećaje. Ponekad to može pomoći žrtvi da se osjeća i malo bolje čim zna da nije sama – u iskustvima, traumama ili u autobusu. Upravo to je ženska solidarnost: “Solidarnost po definiciji znači pripravnost na pomoć članovima vlastite ili druge zajednice, kada osjećaš ljudsku dužnost i obvezu da pomogneš drugoj osobi jednostavno zato što je čovjek, u našem specifičnom slučaju žena.”[3]

Neki još uvijek misle da je ženska solidarnost utopija koja se nikada neće postići, no ova serija, koja je došla iz pera žene, i donosi perspektive mladih žena, sjajno daje primjere solidarnosti i kako ju potaknuti u današnja, i dalje muškarcima pogodnija, vremena: slušati jedna drugu, suosjećati s proživljenim iskustvima druge žene, doživljavati i vrednovati tuđa iskustva jednako kao svoja, ne prepričavati tuđe priče onako kako nisu ispričane. Samo slušanjem priče druge žene svaka od nas bit će potaknuta na promjenu. Ženska solidarnost ne uči se u knjigama niti tijekom školskog obrazovanja, ona se uči djelovanjem, pružanjem primjera, empatijom i samopoštovanjem – trebamo odlučiti da želimo biti solidarne i u skladu s tim se ponašati.

Možda na taj način možemo doprinijeti da žrtve seksualnog nasilja, kao i Aimee u seriji, odluče to nasilje i prijaviti, jer u cijelom svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, ono spada u najteže zločine s najmanjim brojem prijava.[4] Ženskom solidarnošću odgovoramo na postavke patrijarhalno uređenog društva i činimo nešto za druge žene. Pravi primjer toga u Hrvatskoj je Ženska soba – Centar za seksualna prava čija je osnivačica mr. sc. Maja Mamula u intervjuu za Libelu kazala: “Ženska soba se ne sastoji od 5 žena koje su silovane i koje se nalaze jednom tjedno piti kavu, držati za ruku i plakati kako im je teška sudbina, nego od žena koje su odlučile nešto napraviti za druge žene i druge osobe koje su preživjele seksualno nasilje.”[5]

Kao što se djevojka u seriji osjećala sigurno tek kad je njenih pet školskih prijateljica ušlo s njom u autobus tako se svaka žena treba osjećati, bilo kada i bilo gdje. Žene imaju svoje mjesto u vlastitom domu, žene imaju svoje mjesto na radnom mjestu, u zajednici, na ulicama i u javnim parkovima, u politici i vodstvu, u trgovinama, učionicama i na fakultetskim kampusima. Žensko je mjesto svugdje, i u svakom prostoru, ona se ima pravo osjećati sigurno i dobrodošlo.

I dok je adolescencija obično razdoblje koje je namijenjeno mladim djevojkama da steknu obrazovanje, znanje i vještine potrebne za oblikovanje sigurne budućnosti, moramo biti svjesni činjenice da se to ne dobiva u mnogim zajednicama širom svijeta. Upravo ovaj jaz pomažu ispuniti sigurni prostori i osobito su važni za djevojke i žene. Sigurni prostori pomažu ženama da pronađu svoj glas u svijetu koji ih često zanemaruje i odbija, potiču ih da se otvorenije izraze, sve s ciljem zaštite od netolerancije i nasilja. Izgrađeni na poštovanju prisutnosti i ideja, sigurni prostori za žene na kraju postaju nešto sasvim drugo, zbog njih učimo ne samo da postanemo bolje feministkinje (čitaj: bolja ljudska bića), već vježbamo kako da postanemo bolje građanke/i. Sigurni prostori za žene omogućavaju okupljanja s ciljem rasprave i promišljanja o zajedničkim ciljevima žena, no s usmjerenjem na ono što nas povezuje s muškarcima. Izvrstan primjer sigurnog prostora za žene imamo u susjednoj Sloveniji pod nazivom ČIPke, inicijativa za žene s osjećajem za tehnologiju, znanost i umjetnost osnovana 2013. godine.[6] Također, prije nekoliko se godina medijima širio članak europskih povjerenica, kojeg su objavile povodom Međunarodnog dana žena, u kojem su, između ostalog navodile, kako žele Europu bez nasilja nad ženama i ženama osigurati sigurne prostore, no na području Hrvatske to još nije zaživjelo. Zbog vjere u bolju budućnost nadajmo se da uskoro hoće jer bi se jačenjem ženske solidarnosti unutar sigurnih prostora ojačala i svijest o pravu žena na sigurnost u javnim prostorima. Seksualno uznemiravanje u javnom prijevozu, ulicama, restoranima, barovima mora biti prepoznato kao nasilje i kao takvom se treba oduprijeti.

I zaključno: “za sve borbe koje nam predstoje, vezivno tkivo upravo je solidarnost, a svaka ta borba mora biti i – feministička.”[7], stoga pružajmo jedne drugima podršku, suosjećajmo i borimo se, ako ne za sebe, onda za sve djevojčice i žene čije vrijeme tek dolazi. Solidarnost i altruizam odaberimo kao osobni stav prema svijetu, i ne zaboravimo – potpuno je valjano prijaviti seksualno zlostavljanje bez obzira na njegovu težinu.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Svjedočimo eskalaciji nasilja prema onima koje u našem društvu smatraju drugima i drugačijima

Posted on by sdadmin

Grupa Dinamovih navijača jučer je u Kustošijanskoj ulici u Zagrebu snimljena držeći transparent s natpisom “Jebat ćemo srpske žene i djecu.”

Fotografija je objavljena na Facebook profilu fotografa Nikole Šolića uz komentar: “Kustošijanska – čudne poruke uz pjesmu ‘ubi, ubi’ ‘purgerske’ mladeži”, “‘Purgeri’? – dno dna” i “Zagreb – Kustošija – i pjevaju ‘ubi , ubi, ubi’ … ni manje ni više ‘Srbina, Srbinnaaa’ – blago nam se”.

Unutar degutantne poruke transparenta koji je skupina navijača razvukla, slovo U također je zamijenjeno ustaškim simbolom.

Osudu spram navedenog čina izrazila je i Inicijativa “Pravda za djevojčice”:

“Svjedočimo eskalaciji nasilja prema onima koje u našem društvu smatraju “drugima i drugačijima”, jer su druge nacionalnosti, boje kože ili seksualne orijentacija. Danas smo vidjeli kako je silovanje žena i djece, kao i u ratovima, oružje za ponižavanje onog druge nacionalnosti i/ili pripadnosti.

Od grafita s ustaškim U, do nasilja na granicama, do spaljivanja lutke homoseksualnog para s djecom, do poziva na silovanje “srpskih žena i djece”.

Tražimo reakciju nadležnih, tražimo kazneno sankcioniranje onih koji su odgovorni za ovaj čin. Tražimo da se oštro osudi svaki poziv na nasilje i silovanje. 

Zakazali smo u obrazovnom sustavu, u policiji i pravosuđu, u medijima kada u društvu imamo one koji su spremni izreći ovakve prijetnje.”, navode iz Inicijative.

Prema poznatim informacijama, zagrebačka policija zasad je privela četiri osobe koje se dovodi u vezu s navedenim incidentom.

Klitoris je simboličan prikaz rodne nejednakosti

Posted on by sdadmin

Young Feminist Europe pokrenule su kampanju #MyClitCounts. Kako i samo ime kampanje sugerira, kroz nju žele poseban naglasak staviti na ženski užitak i na različite probleme s kojima se žene danas susreću. Koje aktivnosti čine kampanju? Zašto je još uvijek vaginalan orgazam ‘normalan i uobičajen’? Je li žensko tijelo sve češće politička bojišnica? Što je s pravima žena na porodu? Kako menstrualna stigma utječe na obrazovanje djevojčica, djevojaka i žena? Je li nasilje u seksualnom odnosu normalizirano? O svemu tome razgovarale smo s Nikolinom Blažanović i Joanom Gameiro.

Navodite da kroz kampanju #MyClitCounts želite ukloniti društvene tabue o seksualnom zadovoljstvu te seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima. Kako je došlo do pokretanja kampanje i koje ste sve aktivnosti do sada provele?

Joana Gameiro: Young Feminist Europe je zajedno s Amazone, CLEF-om, Dessine-moi un clito, Reussir Equal Femmes-Hommesom i nizom akademkinja/a i aktivistica/ta pokrenula prvi Svjetski dan klitorisa 22. svibnja 2019. Za tu prigodu, veliki klitoris šetao je ispred Europskog parlamenta u Bruxellesu te je cilj bio podizanje svijesti i obilježavanje samog dana. #MyClitCounts kampanja pokrenuta u rujnu 2019. nastavak je Svjetskog dana klitorisa. Naziv kampanje nastao je tijekom rasprave među mladim feministicama koje su razgovarale o jazu orgazama i pomislile “Hej, moj klitoris se računa, priznaj to!”.

{slika}

Cilj kampanje je boriti se protiv društvenih tabua koji okružuju žensko seksualno zadovoljstvo, ginekološko zdravlje i reproduktivna prava. Kroz niz akcija (radionice, webinari, podcasti i članci), mlade feministice iz cijele Europe angažirale su se u rasprave i donošenje promjena u područjima koja se tiču ženskih tijela. Na primjer, za ‘Fem-Vibes’, podcast Young Feminist Europe, intervjuiramo mlade feminističke aktivistice o različitim temama vezanim uz kampanju. Tako smo intervjuirale aktivistice koje se bore za slobodu izbora u Italiji i Irskoj, kao i mlade aktivistice iz Europske mreže END FGM.

Organizirale smo prvu radionicu “Izgradnja feminističkih budućnosti: Moje tijelo, moja prava” u prosincu 2019. godine gdje su sudionice dijelile svoje vizije o tome kako će izgledati i funkcionirati “feministička sela”. Uz to su opisivale trenutne realnosti kroz svoja iskustva i znanja. Pokretanjem platforme za webinare htjele smo pokazati stručnost mladih feministica o širokom spektru tema povezanih uz našu kampanju, ali i osigurati prostor za učenje i razmjenu, a sve iz intersekcionalne perspektive. Organizirale smo webinare o raznim temama – od digitalnog nasilja nad ženama, institucionalne povijesti seksualnog i reproduktivnog zdravlja, preko seksualnog obrazovanja do djevičanstva i seksualnosti u zajednicama crnkinja/aca. Posljednji je bio 30. travnja kada nam se pridružila Louisa Lorenz te smo imali mini radionicu s ciljem razotkrivanja mitova i zabluda oko “nepoznatog organa”.

Uz to imamo i naš “Writers’ Hub” koji pruža prijeko potreban prostor za razmjenu između mladih feministica. Prostor je to gdje se možemo povezati, uključiti i stvarati preko granica. Od kad je kampanja počela, dijelimo razne članke te ih sve možete potražiti na našim stranicama. Naravno, tu je uvijek naš mjesečni newsletter preko kojeg na jednim mjestu možete doznati što radimo, kada i kako, vidjeti naše preporuke za čitanje, slušanje i gledanje te našu feministicu mjeseca.

Seksualno zadovoljstvo žena i dalje je nešto o čemu se puno manje priča u odnosu na zadovoljstvo muškaraca. Klitorisu se i dalje ne pridaje dovoljno pažnje te dominira uvjerenje da je vaginalan orgazam ‘normalan i uobičajen’ orgazam žena unatoč činjenici što mnoga istraživanja pokazuju da relativno mali broj žena doživljava orgazam za vrijeme vaginalnog seksa. Zašto je tome još uvijek tako 2020. godine?

Joana: Freudova ideja “vaginalnog orgazma” kao “normalnog orgazma” još uvijek dominira društvenim diskursom iako je dokazano da je samo trećina žena sposobna postići orgazam samo penetracijom penisa (bez stimulacije klitorisa). Čak i mit oko G-točke doprinosi tome da se mnoge žene osjećaju frustrirano što ih navodno nemaju. Ali to što nije moguće postići orgazam samo penetracijom penisa, kao što muški standardi nameću, nije mana. U stvari, vagina je samo unutarnji ženski spolni organ. Usredotočenost na vaginu kao glavni ženski organ pogrešno je jer se vulva sastoji od mnogih zanemarenih vanjskih spolnih organa, a u stvari je klitoris jedini ženski organ odgovoran za zadovoljstvo. Mit o vaginalnom orgazmu je samo dio problema. Durexovo globalno istraživanje pokazalo je da 64% muškaraca doživi orgazam tijekom seksa, a samo 48% žena. Mnogo je razloga ovakvog jaza.

Prvo, nedostaje ozbiljnih i informiranih razgovora o seksualnom zadovoljstvu u obrazovnom programu. Od rane dobi djevojke se uče i ograničavaju na društvena očekivanja ponašanja “dobre djevojke”. Tijela i anatomije djevojčica i žena označene su prljavim i grešnim kao oblik društvene kontrole nad ženama. To ih tjera da ne istražuju svoje tijelo i sram ih je razgovarati o masturbaciji ili najboljim načinima zadovoljstva. Neznanje o njihovim tijelima i njihovom funkcioniraju stavlja djevojke i žene u nepovoljniji položaj kada su uključene u seksualne odnose. Većina heteroseksualnih žena uči o seksualnosti od svojih muških partnera koji su najčešće neobrazovani o ženskim tijelima.

Štoviše, klitoris je simboličan prikaz rodne nejednakosti u cjelini zbog zanemarenosti u medicinskim poljima, u usporedbi s penisom. Tek je 1998. godine Helen O’Connell povezala sve unutarnje dijelove klitorisa kao jednu strukturu. Međutim, i danas priručnici medicinskih škola još uvijek prikazuju netočne prikaze klitorisa, a čak se i medicinsko osoblje poput ginekologinja/a srami razgovarati o tome ili postavljati pitanja vezana za seksualni život ljudi.

Tamo gdje postoji seksualno obrazovanje, ono se usredotočuje na sprječavanje neplanirane trudnoće te na reprodukciju u cjelini. Međutim, seksualno zadovoljstvo je izostavljeno – zašto? Ako ne bi imali zadovoljstvo, zašto ljudi uopće ulaze u spolne odnose kada istovremeno pokušavaju izbjeći trudnoću? Razlog je taj što se muško zadovoljstvo u našim društvima jako potiče i hvali, a zadovoljstvo žena se često zanemaruje i smatra nebitnim ili čak sramotnim.

Žensko tijelo je sve češće i politička bojišnica kad govorimo o pravu žene da odlučuje o svom tijelu. Platforma za reproduktivnu pravdu provela je istraživanje u travnju ove godine o stvarnoj dostupnosti legalno induciranog pobačaja u Hrvatskoj. Istraživanje je pokazalo da se čak u osam od 29 ovlaštenih zdravstvenih ustanova ne može obaviti pobačaj na zahtjev ili dobiti informacija o tome obavlja li se on u ustanovi. Najčešće se radi o kolektivnom ‘prizivu savjesti’ u tim bolnicama. Uz to, svjedočimo zabranama pobačaja diljem svijeta te otežanom pristupu pobačaju u situaciji COVID – 19 virusa. Po vašem mišljenju, kakva nas borba očekuje u ‘novoj normalnosti’ 2020. godine? I po pitanju Hrvatske, ali i internacionalno.

Nikolina Blažanović: O seksualnom i reproduktivnom zdravlju govorimo od prošlog rujna kada smo započele svoju kampanju. Sad vidimo da je ovo pitanje postalo još važnije od početka globalne pandemije. Unatoč upozorenju stručnjakinja/aka, naše države očito nisu bile spremne. Za ovo vrijeme primjećuje se smanjenje pružanja usluga seksualnog i reproduktivnog zdravlja te ograničenje mobilnosti. Istraživanje IPPF-a pokazuje da je u 64 zemlje 5600 klinika zatvoreno zbog pandemije. Young Feminist Europe je s drugim organizacijama civilnog društva izdala zajedničku izjavu kojom se naglasila potreba europskih vlada da osiguraju siguran i pravovremen pristup pobačaju tijekom pandemije koronavirusa. Prosvjedovale smo u znak solidarnosti s Poljskom i svim drugim zemljama u kojima je pravo slobode izbora napadnuto. Nastavno na to, jedna od koordinatorica YFE kampanje, Emma Rainey, napisala je članak naglašavajući poteškoće s kojima se susreću žene u različitim zemljama pri pristupu zdravstvenoj usluzi pobačaja.

{slika}

U Hrvatskoj ipak vidimo nadu jer je Ipsos anketa pokazala da 81% građana smatra da žene u Hrvatskoj trebaju imati pravo na pristup zdravstvenoj zaštiti, 63% da pobačaj treba biti besplatan, a 62% da se vjerske zajednice ne bi miješale u pitanja zdravstvene politike oko abortus. Iako su grupe protiv izbora usredotočene na uznemiravanje žena ispred bolnica, u našoj zemlji u siromaštvu trenutno živi 300 000 djece. Za vrijeme pandemije sve je još teže, usprkos nedavnom pozivu Europskog parlamenta državama članicama EU-a da svojim građanima osiguraju kontinuirani pristup reproduktivnim uslugama, uključujući i pobačaju, tijekom pandemije Covid-19. Stoga se nadamo da se stvari neće pogoršati, a samo želimo bolje za naša prava.

Tretman žena na porodu jedna je od tema koje su sve više zastupljene u medijskom prostoru zadnjih par godina. Od Rodine kampanje #Prekinimošutnju koja je krenula 2014. godine do svjedočanstva zastupnice Ivane Ninčević – Lesandrić koje je potaknulo brojne žene u Hrvatskoj da podjele svoje priče. Na svojim stranicama navodite da je čak 21% žena doživjelo neki oblik fizičkog ili psihičkog opstetricijskog nasilja te da 41% žena način postupanja prema njima tijekom porođaja smatraju štetnim po njihovo dostojanstvo. Dio toga nerijetko se opravdava ‘pravilima struke’. S obzirom na sve više kampanja koje imaju za cilj podići svijest žena o pravima na porodu, primjećujete li neke pozitivne pomake u zadnje vrijeme?

Joana: Ova tema je zapravo bila tema mog magistarskog rada. Ideja da žene zaslužuju bol potječe od opće društvene i vjerske zablude o trudnoći kao posljedici seksualne razvratnosti. Nedopušteno postupanje i nepoštivanje boli kod žena tijekom poroda dijelom je povezano sa stereotipom o ženama kao primarno majkama. Ako se postupak poroda smatra dijelom društvene funkcije majčinstva, doživljava se kao nešto prirodno zbog čega se žene ne bi trebale žaliti. Istraživanja su pokazala da su žene iz marginaliziranih zajednica, poput rasne i etničke, izbjeglice, neudane žene i adolescentice, više izložene opstetričkom nasilju što u konačnici može uzrokovati morbiditet ili smrtnost. U svom radu zaključujem da je za okončanje porođajnog nasilja potrebno iskorijeniti stereotipe vezane uz spol koji se odnose na žensku podređenost muškarcima i njihovu ulogu primarno ili isključivo kao njegovateljica i majki. Države moraju usvojiti rodno osjetljiv pristup zdravlju kako bi se osiguralo da zdravstvene radnice/i budu adekvatno osposobljene/i za pružanje kvalitetnih postupaka vezanih uz seksualno i reproduktivno zdravlje s punim poštovanjem.

{slika}

Nikolina: Što se tiče Hrvatske, nemamo specifičnog znanja o trenutnom stanju što je i rezultat šireg problema manjka pouzdanih podataka o opstetričkom nasilju i zdravlju trudnica. Trebale su nam dvije odlične kampanje #PrekinimoŠutnju kako bi javnost doznala pravu stvarnost tretmana. Sama kampanja je bio izniman napor podizanja svijesti o opstetričkom nasilju i zaista se nadam da jest donijela puno promjena. Ovim putem moram zahvaliti zastupnici Ninčević – Lesandrić i svim ženama koje su hrabro javno istupile i rekle da takav tretman nije i ne smije biti prihvatljiv.

Na stranici kampanje navodite i da ‘menstrualna stigma’ direktno utječe na obrazovanje djevojčica, djevojaka i žena. Na koji način?

Joana: Problem s menstrualnom stigmom jest da se na žene i djevojčice utječe na različite načine, ovisno o zemljopisnom području, socijalnoj i ekonomskoj pozadini te ulaganju vlada u njihovo zdravlje i obrazovanje. Stigma dovodi do nedostatka prepoznavanja specifičnih potreba mladih žena i nedostatka ulaganja u odgovarajuće mjere za uklanjanje menstrualnog siromaštva i velikih stopa izostanaka. Samo u Europi gotovo 95.000 mladih žena tijekom menstruacije propušta školovanje i druge aktivnosti. Menstrualno siromaštvo je pitanje koje nadilazi manjak novca za kupnju sanitarnih proizvoda. Pristup sigurnim, privatnim i pristupačnim toaletima s pristupom vodi, sapunu i koševima za smeće u školi dana je činjenica u većini zapadnoeuropskih zemalja. Ipak, istraživanje provedeno o menstrualnom siromaštvu u Makedoniji otkrilo je da 90% studentica u ruralnim područjima ne pohađa školu 4–5 dana dok imaju mjesečnicu, a glavni razlozi za ove visoke stope izostanaka bili su neadekvatni uvjeti i infrastrukture za održavanje menstrualne higijene u školi. Štoviše, zbog stigme u mnogim zajednicama mlade žene moraju pronaći načine kako sakriti ili uništiti menstrualne higijenske proizvode pa čak i prati jednokratne jastučiće kako bi uklonile tragove krvi prije nego što ih bace. Zbog stigme, djevojke se suočavaju s velikim brojem dezinformacija kada je u pitanju sigurno i dostojanstveno upravljanje menstruacijom. Na primjer, nedostatak pristupa pravim menstrualnim proizvodima žene tjera na upotrebu jastučića od tkanine ili mokrih krpica, što povećava rizik od infekcija. To također doprinosi većim izostancima.

Da bi djevojčice ostale u školama i imale jednake mogućnosti, vladama bi prioritet trebale biti odgovarajući toaleti, osiguravanje sanitarni proizvoda i osiguravanje sigurnih prostora u školama gdje djevojke mogu naučiti kako se adekvatno nositi s menstruacijama. Vrijeme je za okončanje stigme na svim razinama.

Unutar kampanje, krajem prošle godine organizirale ste radionicu na kojoj se raspravljalo o nasilju nad ženama u ‘digitalnom dobu’. Govorilo se o tome da je nasilje u seksualnom odnosu, posebice u pornografiji i kroz ‘kulturu silovanja’ potpuno normalizirano u današnjim generacijama. Koji su bili zaključci radionice? Kako to utječe na mlade žene diljem Europe?

Nikolina: Webinar je za nas održala Asha Allen iz EWL-ja koja se bavi iskorjenjivanjem svih oblika nasilja nad ženama s naglaskom na projekt #HerNetHerRights koji se bavi nasiljem nad ženama u digitalnom prostoru. Kao što i same/i možemo vidjeti u komentarima na društvenim mrežama – uspjeh muškarca je njegov, a ženin ostvaren preko kreveta. Brdo je odvratnih komentara usmjereno ženama samo zato što su žene i zato što se naučeni obrasci vrijeđanja žena iz svakodnevnog života, anonimnošću i prividnom nedodirljivošću, dodatno pojačavaju na društvenim mrežama. Svemu je uzrok hiperseksualizacija žena koja se svodi na tijelo. Kad se pogleda najgledanija pornografija, maloljetnice i neki oblici dominacije, pa čak i nasilja nad ženama, jako se puno gledaju. Žene se pri tome uvijek zovu degradirajućim imenima, a muškarci nikakvim. Sve ove stvari, kao i kultura silovanja, su iznimno složeni problemi i dok ne zauzmemo zajedničku čvrstu osudu na razini cjelokupnog društva, uvijek će biti rupa. Ako nekoga dodatno zanimaju teme digitalnog svijeta, predložila bih članak Angelike Hild o digitalnom nasilju koje cilja žensku seksualnost i članak Christine Wunder o razlozima potrebe veće uključenosti žena u razvoj umjetne inteligencije.

I za kraj – što nas još očekuje do kraja godine u kampanji? I gdje vas sve možemo pratiti?

Nikolina: Kako nam je korona malo poremetila planove, doma pripremamo podcaste, webinare, članke i druge načine angažiranja mladih feministica te sve možete pratiti preko naše stranice Young Feminist Europe i društvenih mreža (Facebook, Instagram, Twitter). Aktivno smo uključene i u Peking +25 i Gender Equality Forum. Ako želite redovito pratiti naše aktivnosti i razne prilike, imamo svoj newsletter koji izlazi svaki mjesec.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Zagreb uz “Black Lives Matter”: Stop rasizmu i policijskom nasilju

Posted on by sdadmin

Povodom današnjeg prosvjeda solidarnosti s prosvjedima protiv rasizma i policijske brutalnosti u SAD-u Inicijativa protiv policijskog nasilja i rasizma izdala je priopćenje koje u nastavku prenosimo u cjelosti:

“Odbijamo sudjelovati u politici uništavanja života. Želimo biti dio politike solidarnosti, borbe za slobodu i ekonomsku jednakost te društva koje osuđuje svaki oblik nasilja i rasističkog izražavanja te nametanja nadmoći”, poručila je Inicijativa protiv policijskog nasilja i rasizma na današnjoj prosvjednoj akciji na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu.

Okupili su se kako bi iskazali solidarnost s pokretom “Black Lives Matter” i antirasističkim prosvjedima u SAD-u koje mnogi već nazivaju najvećim pokretom za ljudska i građanska prava u povijesti. Tijekom akcije su kleknuli na jedno koljeno u tišini u znak solidarnosti s pokretom “Black Lives Matter” i svima čiji su životi ugušeni i ugašeni rasizmom. Izrazili su žaljenje zbog nasilja kojeg gledamo na američkim ulicama te ukazali na činjenicu kako se rasizam ne događa negdje drugdje, već su rasističke politike itekako prisutne kako u Americi tako i u Europi. Svjedoci smo kriminalizacije smeđih i crnih života na našim granicama, nezapamćenog nasilja koje provodi hrvatska policija na granicama i duboko u teritoriju Hrvatske. Sustavni rasizam obilježje je i našeg društva i najviše se očituje u odnosu prema migrantima, Romima, Srbima. “I zato moramo stati bok uz bok našim prijateljima i prijateljicama i ne dopustiti da se u naše ime provodi nasilje nad onima druge boje kože i etniciteta”, zaključila je Inicijativa.

Ovim povodom Inicijativa je objavila i otvoreno pismo koje možete pročitati u nastavku:

Stop rasizmu i policijskom nasilju

U jeku globalnih prosvjeda potaknutih ubojstvom Georgea Floyda, nenaoružanog Afroamerikanca kojega je 25. svibnja ubio policajac u Minneapolisu, Inicijativa protiv policijskog nasilja i rasizma osuđuje brutalnost i hladnokrvno oduzimanje crnih života. Solidarno stojimo uz žrtve duboko ukorijenjene rasističke politike u djelovanje policijskih snaga. Također, izražavamo našu sućut Georgeovoj i drugim obiteljima koje tuguju radi gubitka svojih najbližih. U našem izrazu solidarnosti, kao društvo koje je svjedočilo etničkom čišćenju i masovnim ubojstvima civila na Balkanu, iskreno žalimo radi nedavnih događanja. Svakodnevno svjedočimo institucionalnom i policijskom nasilju protiv nebijelih migrantskih tijela koja se označava, maltretira, utapa, muči i ubija. Sve to provodi policija i represivni aparat vođen idejom hijerarhije života temeljenoj na rasi. Institucionalni rasizam i uvjerenje o superiornosti bijelaca nastavljaju zavijati svijet u crno stalnom ilegalizacijom, kriminalizacijom i islamofobijom prema migrantima i ljudima druge boje kože i etniciteta. Također, prepoznajemo prepletenost rasističkog i rodnog nasilja koji nerijetko provodi policija protiv crnih žena i crnih trans osoba koje su izložene policijskom etiketiranju, izopćavanju, prijetnjama i zlostavljanju ili namjernom izostanku policijske zaštite kad im je ona potrebna.

Brutalno ubojstvo Georgea Floyda i oduzimanje mnogih drugih crnih života u Sjedinjenim Američkim Državama i drugdje ne može se svesti na pojedinačni ili slučajni čin. Ova su ubojstva manifestacija dubokog i sustavnog rasizma koji definira američka, europska i ostala društva diljem svijeta. Strahoviti čin oduzimanja stotina i tisuća života, rezultat je kontinuiranog umanjivanja važnosti i kriminalizacije crnog života u medijima, obrazovanju i pravnom sustavu. Smrt Georgea Floyda je, mnogi se slažu, simptom sustavnog anti-crnog rasizma koji svoje korijene vuče iz ropstva, uvjerenja o superiornosti bijelaca, discipliniranja, militarizma, kapitalizma. Nagledali smo se ove nepravde!

George Floyd nije mogao disati. Crne osobe diljem Sjedinjenih Država i Europe ne mogu disati dok su mete sustavnog rasizma i policijskog nasilja. Mi ne možemo disati sve dok se crne živote s takvom lakoćom guši i gasi. Ovom kontinuiranom i bolnom nasilju moramo stati na kraj! Dok stojimo solidarni s crnim i smeđim osobama u ovoj povijesnoj borbi za pravdu, zahtijevamo:

  • trenutačno zaustavljanje svih oblika policijskog nasilja i nametanja moći protiv crnih i smeđih tijela;
  • kazneno gonjenje policajaca koji su počinili zločin ubojstva protiv crnih osoba;
  • prestanak financiranja policijskih službi;
  • kraj financiranju sekuritizacije i militarizacije kao oblika strukturalnog nasilja i institucionalnog rasizma.

Odbijamo sudjelovati u politici uništavanja života. Želimo biti dio politike solidarnosti, borbe za slobodu i ekonomsku jednakost te društva koje osuđuje svaki oblik nasilja i rasističkog izražavanja i nametanja nadmoći.

#Blacklivesmatter #Defundpolice #AbolishICE #Nooneisillegal #Stopfundingviolence #Decolonizethisplace #Indigenoussovereignty #Loveandrage

O lošim kćerima: zašto je udaljavanje od obitelji rodno pitanje

Posted on by sdadmin

Prekidi nisu jednostavni. Svojevrstan je to poraz, morati priznati da je odnos našim snagama nepopravljiv i da bi za obje strane psihološki zdravije bilo prekinuti ga – unatoč uloženom vremenu, trudu, emocionalnim resursima i mišljenjima okoline. Rastava braka tek je u posljednjih nekoliko desetaka godina prestala biti tabu, a nuklearna obitelj polagano uzmiče pred raznim drugim – manje tradicionalnim, manje patrijarhalnim – oblicima zajednica. No ono o čemu se i danas vrlo malo govori i vrlo malo zna – iako se, prema nekim istraživanjima, u određenim segmentima društva događa jednako često kao razvodi – “prekidi” su između djece i roditelja. Tu vezu zapadno društvo romantizira i idealizira možda i više od romantične veze i (heteroseksualnog) braka, i toliko se protuprirodnim čini raskinuti odnos s vlastitim roditeljem, da unatoč nemaloj prevalenciji, razgovori o tome ostaju rijetki, a one s osobnim iskustvom doživljava se, u najmanju ruku, problematičnima. Osobito je odnos majke i kćeri istovremeno toliko idealiziran (hint: Gilmorice), a toliko se prikazuje višeslojnim i složenim, napornim, pa čak i toksičnim (hint: opet Gilmorice) – ali je raskid takvog odnosa ultimativno “lošije” rješenje. No razilaženje s roditeljima nije samo stvar pojedinih osoba, njihovih karaktera i interpersonalne dinamike, nego i pitanje kako, kao društvo, doživljavamo nuklearnu obitelj i međusobne odnose unutar nje, te kako vidimo rodne uloge i eventualna odstupanja od njih.

U odrasloj dobi, dinamike i odnosi u obitelji mijenjaju se, kao i očekivanja od odnosa. Ta su očekivanja uvelike pod utjecajem čimbenika poput roda, kulture i religije, i zato je jedinstvenu definiciju otuđenja teško dati. Udaljavanje ili otuđenost u odrasloj dobi može se opisati kao gubitak ili prekid odnosa koji je prije postojao između članica_ova obitelji, bilo da radi o osnovnoj, proširenoj ili odabranoj obitelji.

Harriet Brown, spisateljica, novinarka i profesorica na Sveučilištu Syracuse, otuđenost u svojoj knjizi “Shadow Daughter: A Memoir of Estrangement” opisuje riječima: “Ne možete razmatrati udaljavanje bez razmišljanja o značenju intimnosti. Sama riječ udaljavanje implicira bliskost kao zadanu postavku, te fizičku i mentalnu snagu koja je potrebna da se toj sili odupre. Taj izraz u sebi sadrži osjećaj prošlosti, vremena kada niste bili stranci nego bliski na svaki mogući način. Svjedoči o promjeni odnosa koji je u određenom smislu beskrajan, koji će postojati u tebi bilo da osobu vidiš svaki dan ili da je više nikada ne sretneš”.

Udaljavanje se može dogoditi između roditelja i djeteta, braće i sestara, djeteta i bake, djeda, tetke ili ujaka, ili u bilo kojem sličnom odnosu. Može se dogoditi između dvije osobe ili većeg broja ljudi. Udaljavanje se može dogoditi u bilo kojem životnom periodu – adolescenciji, ranoj odrasloj dobi, srednjoj dobi ili u starijoj životnoj dobi, no najčešće se događa u ranoj odrasloj dobi, uz pretpostavljen niz pokušaja uspostavljanja odnosa povjerenja i prihvaćanja. Manifestira se kroz čitav spektar učestalosti i vrste kontakata, od zahladjelog, napetog odnosa do apsolutno nikakvog kontakta, koji može biti i formalno priznat. Najčešće se, upravo zbog složenosti odnosa i privrženosti, radi o svojevrsnim ciklusima udaljavanja i ponovnog zbližavanja, i gotovo u svim slučajevima postoji kap koja je prelila čašu, jedan događaj kao povod potpunom prekidu kontakta koji uslijedi tek nakon brojnih pokušaja obnavljanja odnosa.

Upravo zbog stigme i šutnje koja obavija činjenicu da nas ne prihvaćaju one_i koje_i bi nas trebale_i prihvaćati i voljeti bezuvjetno, te zato što dolazi u mnogim oblicima i sadrži brojne nijanse, postoji vrlo malo kvantitativnih istraživanja o ovoj temi. Prema istraživanju Sveučilišta Cambridge iz 2015. godine, razlozi udaljavanja odrasle djece od roditelja uključivali su emocionalno zlostavljanje, neusklađena očekivanja od obiteljskih uloga i odnosa, neusklađenost karaktera ili vrijednosti, zanemarivanje, psihičke poremećaje i/ili bolesti, te traumatične događaje unutar obitelji. Više je ispitane odrasle djece bilo otuđeno od majke nego od oca, a više roditelja od kćeri nego od sin(ov)a. Većina ispitane odrasle djece snažno vjeruje da s majkom u budućnosti nikada neće ostvariti funkcionalan odnos, dok većina ispitanih roditelja “ne zna” hoće li takav odnos ubuduće biti moguć s kćeri(ma). Dvije trećine ispitanica_ka slažu se da postoji stigma vezana uz prekid odnosa s roditeljima/djecom, a upravo o toj stigmi govori i podatak da 90 posto ispitanih najteže pada Božić – komercijalizirani blagdan koji naglašava važnost i ljepotu bliskosti i zajedništva upravo nuklearne obitelji.

No pitanje prekida odnosa između roditelja i odrasle djece ne možemo promatrati izvan rodne perspektive, odnosno izdvojeno od tradicionalnih rodnih uloga i onoga što se od “dobre majke” ili “dobre kćeri” u patrijarhalnoj zajednici očekuje. Ono što uloga majke i odrasle kćeri dijele jest servilnost i stajanje drugima na raspolaganju, nauštrb vlastitih potreba i želja. Dobrom se majkom, odnosno kćeri, smatra žena koja neupitno i ne tražeći ništa zauzvrat, služi drugima – djeci, starijima (roditeljima), ili čak braći. Žene su te koje, tradicionalno, okupljaju obitelj za blagdane, njeguju bolesne i nemoćne, ali žene su i te koje se u nekim krajevima nakon smrti roditelja još uvijek tradicionalno odriču nasljedstva u korist braće. Upravo zbog tolikog pritiska da se bude poslušna, “dobra” kći, ali i dobra majka – dok za “dobrog” sina i oca vrijedi drugi set kriterija – češće se događaju kraći ili duži, ali privremeni, prekidi kontakta, umjesto potpunog razilaženja. Neke stručnjakinje i stručnjaci taj obrazac objašnjavaju razlikama u ponašanju u konfliktnim situacijama. Dok muškarci pribjegavaju reakcijama borbe ili bijega, i češće izbjegavaju naknadne susrete i ne traže kontakt, žene se socijalizira da u stresnim situacijama traže podršku i bliskost. Ako, dakle, prekinu vezu s obitelji, pritisak da tu vezu obnove bit će izraženiji. No ti su obrasci, između ostaloga, rezultat socijalizacije i onoga što od rodne uloge muškarca, odnosno žene, društvo očekuje. Laički rečeno, žene se odgaja da šute i trpe “radi mira u kući”, odnosno da interpersonalne odnose pretpostavljaju i stavljaju ispred vlastite psihofizičke dobrobiti.

Osim stereotipa “loše kćeri” koja se otuđuje od roditelja zbog devijacije od socijalnih normi, odbijanja poslušnosti i sl., neka istraživanja naglašavaju i postojanje stereotipa “loše majke” – one koja nije ispunila svoju zadaću održavanja obiteljske kohezije. Čak i u slučajevima kada ponašanje djeteta krši društvene norme i percipira se devijantnim, osuda društva uperena je prema majkama. No, iako takva situacija na prvi pogled odgovara muškarcima, koji u ulozi očeva uživaju pozitivne stereotipe – za razliku od majki, koje se promatra vrlo kritički – to pokazuje da od muškaraca, odnosno očeva, društvo zapravo i nema visoka očekivanja. Otuđenje oca od (odraslog) djeteta ne percipira se toliko problematičnim jer takav odnos manje odstupa od uobičajenog nego što je to slučaj kod majki. Jednostavnije rečeno, neadekvatnim očevima društvo “oprašta” lakše nego neadekvatnim majkama, jer smo na distancirane, pa čak i zlostavljajuće očeve – “naviklo”.

Umjesto zaključka, bitno je naglasiti nekoliko činjenica. Odrastanjem, osobe stječu moć i sposobnost postavljanja granica, te sposobnost i obavezu da se brinu sama o sebi. Odrasle osobe ponekad, da bi se psihički i emocionalno zaštitile, trebaju udaljavanje od obitelji u kojoj su rođene. Diskurs o udaljavanju od roditelja često je opterećen traumom, stigmom i neugodnim emocijama poput ljutnje i tuge, no ono što se rijetko spominje nagrađujuć je osjećaj slobode i olakšanja. Kontraintuitivna je pomisao da bi nam moglo biti bolje izvan vlastite obitelji, nego u njoj, no nitko ne zaslužuje biti u kontaktu s ljudima koji ga – namjerno ili nenamjerno – posramljuju, okrivljuju, verbalno zlostavljaju i obezvrjeđuju. Jednako kao što svaka osoba ima pravo odlučivati o svom tijelu, odnosno pravo na tjelesni integritet, tako ima pravo odabrati koje osobe i kakve odnose želi u svom životu. U kolumni za Washington Post, Harriet Brown prenijela je riječi jedne od žena s kojima je razgovarala: “Otuđenost je zastrašujuća, tužna, tragična, ali bolja je od alternative”.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org