Otvoreni studio: Bebè Na Volè u suradnji sa Selmom Banich

Galerija Miroslav Kraljević i ove godine nastavlja svoj program Otvorenog studija u okviru kojeg galerija postaje radni i istraživački prostor. Prvi ovogodišnji Otvoreni studio koji će trajati od 22. siječnja do 17. veljače ugostit će Bebè Na Volè i Selmu Banich.

Adam Semijalec poznatiji kao Bebè Na Volè počeo je otkrivati ljubav za folklornu glazbu spontano i donekle vrlo sramežljivo obradom tradicionalne slavonske ‘Đakovo, Đakovo’ te autorskom pjesmom ‘Baba Ljuba blues’ na posedarskom dijalektu. Kao svestrani istraživač tradicionalnog delta bluesa, Bebè Na Volè autorsku glazbu godinama stvara, snima i izvodi po do-it-yourself principima, nastavljajući povremeno istraživati i glazbenu baštinu svojih slavonskih i dalmatinskih korijena.

Višetjedni boravak u Otvorenom studiju Galerije Miroslav Kraljević prilika je za studiozniji pristup istraživanju folklornog nasljeđa – narodnog bluesa – i u narodu s njim povezanim običajima. U istraživačko-studijskom radu te u stvaranju privremene čitaonice i slušaonice u prostoru galerije Adamu će se u Otvorenom studiju pridružiti Selma Banich koja, iako sama ne izvodi glazbu, inspiraciju često pronalazi u anarhističkim, radničkim i feminističkim pjesama.

Istraživački, izvođački i slušateljski prostor Otvorenog studija bit će otvoren svima koji su zainteresirani za susret s eksperimentalnim, eklektičnim čitanjem hrvatske narodne glazbe i s njom povezanim bluesom. Radni proces planira se privremeno zaokružiti izvedbenim događajem u galeriji koji će se održati 17.02. s početkom u 20 h.

Otvoreni studio bit će moguće posjetiti u prethodno najavljenim terminima. Više informacija na Facebook eventu.

Kaznena prijava protiv Udruge U ime obitelji i Željke Markić

Udruga U ime obitelji ne ispunjava propisane uvjete prijave na natječaj Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva od strane koje je rečenoj udruzi dodijeljena trogodišnja potpora u iznosu od 139.280,00 kn, kako je navedeno u priopćenju za medije Kristijana Grđana, Zvonimira Dobrovića i Mladena Majetića. Naime, u natječaju stoji da se potpora može dodijeliti pod uvjetom da se “protiv osobe ovlaštene za zastupanje udruge ne vodi se kazneni postupak”. Protiv Željke Markić vodi se kazneni postupak radi počinjenog kaznenog djela klevete. Zbog sumnje na počinjeno djelo subvencijske prijevare (članak 258. stavak 1. Kaznenog zakona) 19. 01. 2018. podnesena je nova kaznena prijava protiv Udruge U ime obitelji i Željke Markić. Navedeno priopćenje prenosimo u cijelosti:

“Zbog sumnje da je počinjeno kazneno djelo subvencijske prijevare iz članka 258. stavka 1. Kaznenog zakona u slučaju dodjele trogodišnje institucionalne potpore Udruzi “U ime obitelji”, DORH-u je 19. 1. 2018. poslana Kaznena prijava protiv Udruge “U ime obitelji” te Željke Markić. Naime, Udruga “U ime obitelji” dobila je trogodišnju institucionalnu potporu u iznosu od 139.280,00 kuna godišnje od Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, kako je objavljeno na stranicama Zaklade 22. 12. 2017. godine. Među propisanim uvjetima za prijavu na natječaj navodi se uvjet: “protiv osobe ovlaštene za zastupanje udruge ne vodi se kazneni postupak (dokaz se dostavlja prije potpisivanja ugovora)”.

Dana 16. siječnja 2018. godine pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu, donesena je nepravomoćna presuda protiv Željke Markić, koja je proglašena krivom radi počinjenja kaznenog djela na štetu ugleda privatne tužiteljice Mime Simić. Nesporno je, stoga, da se protiv Željke Markić vodio kazneni postupak, a nevođenje kaznenog postupka protiv osobe ovlaštene za zastupanje udruge bio je uvjet za ostvarivanje sredstava.

Stoga, s obzirom da je Udruga “U ime obitelji” ipak dobila podršku od strane Zaklade, postoji osnovana sumnja da u svojoj prijavi na natječaj nisu dostavili informaciju o vođenju kaznenog postupka protiv Željke Markić, ovlaštene za zastupanje Udruge i time izvršili prijevaru. Kao što je svim organizacijama civilnog društva poznato, Zaklada ima visoke kriterije za određivanje prihvatljivosti udruga kojima odobrava potpore, a ovaj je uvjet jedan od onih koji su vrijednosno utkani u rad Zaklade. Ne samo to, tolerancija i uvažavanje raznolikosti također su temeljne vrijednosti Zaklade, koje su teško povrijeđene davanjem sredstava organizaciji civilnog društva koja se bori protiv tih vrijednosti, pogotovo u okolnostima kada postoji sumnja da je u cijelom postupku zatajeno neko kazneno djelo. Postupak koji se vodio protiv Željke Markić, a i nedavna prvostupanjska presuda na osnovu tog postupka u suprotnosti su s tim vrijednostima te smatramo da zbog navedenih okolnosti Udruga “U ime obitelji” ne može biti korisnik sredstava Nacionalne Zaklade za razvoj civilnog društva.

Očekujemo da će nadležno državno odvjetništvo obaviti sve potrebne istražne radnje da bi se utvrdila ili otklonila odgovornost za kazneno djelo subvencijske prijevare.”

 

‘Moja dugina obitelj’ odgovor je na stereotipne prikaze obitelji

U Medijateci Francuskog instituta u Zagrebu 18. je siječnja predstavljena slikovnica “Moja dugina obitelj“. Slikovnicu je uz financijsku potporu Francuskog veleposlanstva u Zagrebu izdala udruga Dugine obitelji, koja okuplja LGBTIQ+ roditelje, one koji to žele postati te njihove obitelji. Na predstavljanju su govorili predsjednik udruge Daniel Martinović, autor slikovnice Ivo Šegota i psihologinja Marina Štambuk.

{slika}

Cilj slikovnice “Moja dugina obitelj”, kako navode u udruzi, jačanje je socijalne integracije djece koja imaju istospolne roditelje te promicanje tolerancije i poštovanja različitosti. Slikovnica je namijenjena djeci predškolske dobi te prikazuje sličice iz života dvoje djece s istospolnim roditeljima. Želja da dugine obitelji budu prisutne i vidljive u društvu te vizija društva koje prihvaća, u kojemu – baš kao i u dugi – ima mjesta za sve boje, istaknute su kao glavni motivi za osmišljavanje i realizaciju ovog projekta.

Psihologinja Marina Štambuk kazala je kako istraživanja jasno i dosljedno osporavaju negativan utjecaj istospolnih roditelja na razvoj djece, no još uvijek je prisutan problem stigmatizirajuće okoline. Osim što su alat za izgradnju bliskosti kroz aktivnost zajedničkog čitanja, slikovnice su, navodi Štambuk, način na koji dijete uči o svijetu oko sebe, a kroz identifikaciju s likovima, i o sebi. Dijete izloženo stereotipima odrasta u potvrdu tih stereotipa. “Moja dugina obitelj” odgovor je na stereotipne prikaze i uvid je u različitost. Osim što nudi likove s kojima se djeca mogu identificirati, ova slikovnica prikazuje koliko su suštinski slične obitelji čiji se članovi vole i brinu jedni o drugima, te kako su osjećaji i djela ono što doista čini obitelj.

“Moja dugina obitelj” besplatna je i može se nabaviti preko udruge Dugine obitelji, a na njihovim se internetskim stranicama nalazi i digitalna verzija slikovnice. Prvo izdanje tiskano je tek u 500 primjeraka, što vjerojatno neće zadovoljiti potražnju. Naime, kako navodi Daniel Martinović, predsjednik udruge, slikovnica je izazvala neočekivanu pažnju javnosti, osobito djelatnika i stručnih suradnika u vrtićima i školama, iako – suprotno nekim medijskim napisima – nijednoj takvoj ustanovi udruga slikovnicu nije nudila niti poslala samoinicijativno. U planu je, stoga, crowdfunding kampanja za drugo izdanje slikovnice, a želja cijelog tima prijevod je na engleski i druge jezike. Lijepo bi bilo, navode, kada bi maleni Ana i Roko sa svojim sretnim duginim obiteljima kroz neka nova izdanja doživjeli još mnoge pustolovine.

{slika}

Kome se mogu obratiti za pomoć? – Savjetovalište Trans Aida nastavlja s radom

“Kome se mogu obratiti za pomoć?” pitanje je brojnih trans, inter i rodno varijantnih (TIRV) osoba koje se spremaju na tranziciju i coming out ili nailaze na druge probleme i nerazumijevanje okoline. Nažalost, kroz 2017. godinu u Hrvatskoj, standardi zdrastvene skrbi za TIRV osobe nisu se poboljšali, štoviše, zdravstvena skrb koja je još početkom godine bila dostupna poput masektomije, krajem godine postala je rezervirana samo za one koji je mogu platiti iz vlastitog džepa. Nadležne institucije nisu responzivne ili se pak ograđuju od odgovornosti, dok TIRV pitanja ostaju neriješena.

Ipak, postoji mjesto na koje se TIRV osobe uvijek mogu obratiti, savjetovalište Trans Aida nastavlja sa svojim radom! Kroz 2017. godinu kroz savjetovalište Trans Aida prošlo je 117 osoba kroz 420 psiholoških savjetovanja. Najčešće nam se obraćaju upravo trans, inter i rodno varijantne osobe (u više od 80% slučajeva) ili njihovi_e partneri_ice te obitelj. Problemi s kojima se najčešće javljaju osobne su prirode, a najučestalije su povezana s pitanjima autanja – kako, kome, na koji način se autati, koje reakcija očekivati i sl. Upravo zbog ovoga u 2017. godini izdali_e smo brošuru “Autanje u obitelji”, a od 2017. godine brošura je dostupna i na engleskom jeziku (https://goo.gl/66Y2Zm).

U savjetovalištu Trans Aida održano je više od 100 individualnih psiholoških savjetovanja, a osobe koje nisu u mogućnosti doći u prostore Trans aida, javljaju nam se online. Najčešći razlozi nemogućnosti dolaženja su život u drugim dijelovima Hrvatske ili strah od razotkrivanja rodnog identiteta (odnosno o posljedicama razotkrivanja poput diskriminacije i nasilja). Online savjetovanje dostupno je preko e-mail adrese transavjetovanje@transaid.hr ili preko Facebook profila Trans Aid.

Osim individualnih psiholoških savjetovanja održano je 7 susreta grupe podrške na kojima su sudjelovalo 30ak osoba. Prijave na grupe podrške upravo su otvorene, a zainteresirani_e se mogu prijaviti na e-mail  transavjetovanje@transaid.hr. Grupe podrške održavaju se uz potporu Iskoraka koji nam dva puta mjesečno ustupa prostor u LGBT centru u trajanju od 3 sata.

Osim grupe podrške za TIRV osobe, u 2017. godini pokrenuta je i grupa podrške za obitelji s TIRV članom_icom. Kroz 2018. nastavljamo i s ovim grupama podrške.

Program TRANSavjetovanja udruge Trans Aid pružamo psihološku podršku i savjetovanje trans, inter, rodno varijantnim te LGBQ osobama. Osobe u potrazi za psihološkom podrškom mogu nam se javiti e-mailom na transavjetovanje@transaid.hr ili nas potražiti na Facebook stranici:

https://www.facebook.com/TransAidCroatia/

Ženski štrajk za pravo na pobačaj: Poljska je pakao za žene

Poljski ženski štrajk u nekoliko je poljskih gradova jučer u večernjim satima okupio veliki broj prosvjednika/ca, koje su još jednom snažno tražile liberalizaciju zakona o pobačaju. Direktan povod za prosvjede bila je odluka poljskog parlamenta od 10. siječnja kojom je odbačen građanski prijedlog zakona pro-choice inicijative ‘Spasimo žene’ (#RatujmyKobiety), tj. glasalo se protiv liberalizacije i pokušaja lakše dostupnosti pobačaja. Istog dana parlament je odlučio pustiti u proceduru drugi prijedlog zakona, koji bi dodatno ograničio reproduktivna prava žena, a čijim je tvorcima krajnji cilj potpuna zabrana pobačaja.

{slika}

Razočarane parlamentarcima i parlamentarkama, organizatorice su se na prosvjedu obratile građanstvu Poljske. “Zato što smo ih mi, građanke i građani, uspjeli zaustaviti prošli put. Zato što stalno gradimo mrežu građanskog obrazovanja i međusobne podrške… Ne trebamo isprike opozicije sad, ne trebamo političare i medije, koji su nas doveli do točke u kojoj smo sada – pakla za žene. Trebamo tebe, Poljska”, poručile su organizatorice.

Podsjetimo, prema trenutnom zakonu pobačaj u Poljskoj dozvoljen je samo u slučaju opasnosti za ženino zdravlje, fetalnih abnormalnosti i kada je trudnoća posljedica silovanja. 

‘Razotkrivanje mekoće je rizik umjetnosti’

Umjetnice Valerija Cerovec i Antonija Bačić u četvrtak, 16. siječnja, otvaraju svoju prvu samostalnu izložbu “Između tijela blago promjenjivo” u galeriji Šira u Zagrebu. Valerija i Antonija završile su studij Novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti i od studentskih dana inspiraciju za svoje radove crpe iz međuljudskih odnosa, osjećaja pojedinca/ke prema svijetu, funkcioniranja u društvu, tjeskobe, anksioznosti, a ipak njegujući estetiku i emocije privrženosti i nježnosti. Umjetnice su za Libelu progovorile o svojim radovima, razmišljanju o umjetnosti, ali i osjećajima iz kojih se rađa njihovo stvaralaštvo. 

Što se krije iza “Između tijela blago promjenjivo”?

Valerija: Mi ne bismo da se mnogo toga krije, ali ipak govorimo o apstraktnoj temi koja se može činiti vrlo tajnovitom. Rad je nastao istraživanjem pet situacija između različitih parova pojedinaca. Naš fokus je bio na onome što se stvara između dvoje ljudi kada govore, kada gestikuliraju, kako razgovaraju, kako reagiraju jedan na drugog. Usmjerile smo se na toplinu odnosa, mislimo da je važno inzistirati na toplini.

Istaknule ste kako ova izložba naglašava važnost uzajamne odgovornosti u minijaturnim gestama. Što vas je inspiriralo?

Valerija:  U radu obje pokazujemo interes za ono što se događa između ljudi na minijaturnoj, individualnoj razini. To zahtjeva hipotetsko ili stvarno proučavanje pojedinca, blizinu, razumijevanje. Volimo promatrati odnose bliskih i privrženih ljudi koji su svjesni da su odgovorni i za sebe i za druge – oni su uvijek igra, prebacivanje lopte, gradnja kuće od kockica.

Kako je izgledao proces i dinamika rada na ovoj izložbi?

Valerija:  Izložba se sastoji od crteža, teksta i predmeta izrađenih od raznih tkanina. Svi su elementi nastajali istovremeno i isprepleteno – iz jednog se elementa gradio drugi, nadograđivao treći.

Antonija: Postav je izletio iz nas vrlo organski, prvo smo smjestile predmete, a iz njih su izlazili tekst i ilustracije. Kao da smo obrnule proces stvaranja, ali ne računajući na to.

Je li ovo vaša prva suradnja? Planirate li daljnju kolaboraciju?

Valerija:  Ovo nam je prva suradnja u smislu da je rad koji izlažemo zajednički. Tijekom studija radni prostori su nam bili smješteni u istoj prostoriji, semestralne i diplomske radove izlagale smo u istoj prostoriji – sve to iziskuje suradnju i uključenost u tuđi proces. Trenutno vidimo ovaj rad kao završetak jednog procesa, ali budući zajednički radovi zasigurno ne bi bili naodmet.{slika}

Inspiraciju pronalazite u međuljudskim odnosima, ali i odnosu pojedinca/ke prema svijetu. Što vas konkretno u odnosima fascinira i intrigira?

Valerija:  Vjerojatno je to nešto što bi se najbolje moglo okarakterizirati kao kvaliteta odnosa i ono što gradi tu kvalitetu. Ljudi sebe odaju u gotovo neprimjetnoj mimici lica, obrću odnose s nekoliko izgovorenih riječi, ponašaju prema onome što čitaju u drugima. To nas intrigira, utjecaj mikroskopskog na ono što se vidi golim okom.

Antonija: Također, ljudi stvaraju prostor oko sebe svojim pogledom i mikropokretima i onda taj prostor nose sa sobom gdje god se kreću. Tada postaje zanimljivo promatrati kako se tuđi prostori odnose s vlastitim.

Jedna i druga njegujete nježnost i iskrenost u svojim izričajima i poručujete konzumentu/ici svoje umjetnosti da se mazi, čuva i voli. Imam dojam da stvarate umjetnost za obranu od potpune otuđenosti u današnjim surovim vremenima.

Valerija:  Mislimo da umjetnost ima veliki potencijal očuvati prisnost i blizinu ljudi, i da bi nas ljude često trebalo podsjećati na to da su slušanje, empatija i mekoća važne točke razrješenja problema. Moj se diplomski rad “Krhotine” eksplicitno bavio temom obrane od otuđenosti i pronalaženjem vlastite pozicije kao umjetnice. Antonijina “Pomagala za tjeskobu” ulazila su interaktivno u problem anksioznosti nudeći rješenja za specifične oblike tjeskobe u vidu mekanih predmeta. Umjetnost je za nas nježna gesta.

U svojim radovima prisutni su i dijelovi vašim intimnih života, hrabro ogoljujući svoje privatno i progovarate kroz rad o svojim iskustvima, težnjama, željama, strahovima i anksioznostima. (nadovežite se 🙂 )

Valerija:  Umjetnički rad uvijek je intiman. Ne govorimo to iz pozicije razotkrivanja detalja iz privatnog života – uostalom, zar ne znamo odavno da je autor mrtav? Govorimo to iz pozicije vlastitog razotkrivanja onog što je ranjivo i nježno u nama. Razotkrivanje mekoće je rizik umjetnosti.

Koju emociju priželjkujete da vaša izložba pobudi u publici?

Valerija:  Osjećaji su jako nestalni i puno puta zaboravljamo da posjetitelji već ulaze u galerije s vlastitim emocionalnim teretom; netko je prolio kavu po košulji, nekome je dijete bolesno, netko se nesretno zaljubio. Mi bismo željele da posjetitelji/ce omekšaju, da se otvore.{slika}

Prema vašem mišljenju, koja je uloga umjetnosti danas u društvu?

Valerija:  Umjetnost je kod nas nužno politična, iako danas umjetnički projekti i organizacije dobivaju sve manje novaca, ali i taj novac dolazi iz džepova građana i građanki. Umjetnici su dužni otvoriti se ljudima, pružiti im nešto što smatraju vrijednim za sebe i za druge, a ne zatvoriti sebe i svoj rad unutar galerije. Niti je ijedna od nas dvije konfliktna osoba niti mislimo da umjetnost mora biti konfliktna – zbog toga toliko često spominjemo uzajamnost.

Antonija: Postaviti pitanja, pokrenuti razgovor, podsjetiti na nešto. Poantu vidim u osmišljavanju novog načina komunikacije – prijenosa doživljaja kroz izložbu. Suptilne se situacije stanja mišljenja tada osnažuju i dobivaju prostor vidljivosti.

Kakav je položaj umjetnice u današnjem društvu?

Valerija:  Navikli smo slušati o težini okolnosti. Individualni izbori su, naposljetku, stvar pojedinke. Umjetnost je financijski rijetko isplativ pothvat, ali nad tim ne treba kukati. To je tako, jedino što se može je inzistirati na promjeni.

Antonija: Mislim da se pojavom Instagrama i virtualnih sličnih platformi pojavila super nova generacija umjetnica.

Već spomenuta Antonijina ‘Pomagala za tjeskobu’ i Valerijin ’23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo’ također su se bavili međuljudskim odnosima, ali i odnosom prema samom/samoj sebi. Ako se ne varam, to su vaši najrecentniji radovi. Upoznajte one koji/e su ih propustili s vašim prethodnim stvaralaštvom.

Antonija: Moj diplomski rad “Pomagala za tjeskobu” bavi se pojmom tjeskobe u svakodnevici. Rad se sastoji od 3 faze; prikupljanja crteža na temu tjeskobe zatim reagiranje na crtež i osmišljavanje predmeta kao svojevrsnog pomagala i naposljetku poklanjanje tog predmeta vlasniku/ci crteža. Oni su svojevrsna pomagala za svaku tjeskobu, punjeni su mekanim punjenjem (poput onog u jastucima) i odgovaraju paleti boja iz crteža. Glavni cilj tog rada bio je poticanje na razgovor o temi koju smatram izuzetno bitnom i prisutnom u današnjem svijetu, posebice mladih ljudi, a da pritom ne potenciram njenu snagu promatračima/sudionicima.

Valerija: “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo” bavi se sjećanjem žene i muškarca na dan odmora u selu na obali. Ponovno je to odnos između dvoje ljudi koji se dobro poznaju, koji se razumiju i koji su privrženi jedno drugom. Njihovo sjećanje na 23. rujna je zajedničko, ali i individualno, zbog čega je tekst nastanjen s dvije svijesti. Da bi očuvali točnost svog sjećanja, oni dokaze traže u opipljivim i trajnim tragovima tog dana.

Oba su rada zaokupljena mogućnostima odnosa između ljudi i pojedinca/ke prema samom/samoj sebi. Zanimanje za preslagivanjem prostora i odnosa između ljudi omogućilo nam je zajednički rad na ovoj izložbi.{slika}

Do kada je izložba otvorena?

Valerija: Izložbu možete pogledati do 6. veljače.

Gdje možemo pratiti vaše stvaralaštvo u digitalnom svijetu?

Antonija: Više o Valerijinom radu možete saznati OVDJE, a većinu mojih stvari pratite na mom Instagram profilu.