Nezavisna kultura i civilno društvo: izvaninstitucionalne prakse dokumentiranja povijesti

U srijedu 29. studenog od 10 do 14h u konferencijskoj dvorani knjižnice Filozofskog fakulteta u Zagrebu održat će se konferencija “Nezavisna kultura i civilno društvo: izvaninstitucionalne prakse dokumentiranja povijesti” u organizaciji Udruge za promicanje kultura Kulturtreger i Odsjeka za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta.

Konferencija će tematizirati rad arhiva i knjižnica organizacija nezavisne kulture i civilnog društva u Hrvatskoj te perspektive razvoja tog područja, osobito u kontekstu suradnje s institucionalnim i akademskim poljem.

Tijekom više od četvrt stoljeća djelovanja civilnog društva u Hrvatskoj javila se potreba za očuvanjem informacija i materijala koji svjedoče o njegovom razvoju, a koji uglavnom nisu adekvatno dokumentirani niti dostupni za istraživanje. Jednako tako, teme vezane za civilno društvo i nezavisnu kulturu su slabo zastupljene u formalnoj nastavi i mainstream medijima. Iako važnost dokumentiranja razvoja ovog polja do sada nije prepoznata u pravno-institucionalnom okviru, pojedine organizacije prikupljaju i obrađuju građu te omogućuju pristup građi korisnicima za istraživački rad, razvijajući tako arhivsku mrežu paralelnu onoj javnih institucija.

Konferencija će predstaviti kontekst praktičnog rada te uvjete potrebne za razvoj djelovanja arhiva i knjižnica civilnog društva u Hrvatskoj, kao i teorijski okvir koncepta javno dostupnog znanja te arhiva zajednice, poznatijih pod engleskim nazivom community archive.

Konferenciju organizira Udruga za promicanje kultura Kulturtreger u okviru projekta “Aktivni arhivi za aktivno znanje – mladi u Centru za dokumentiranje nezavisne kulture” koji u akademskoj godini 2017./2018. provodi u partnerstvu s Odsjekom za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, uz potporu Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Republike Hrvatske.

Novi prijedlog zakona u Iraku omogućio bi udaju 9-godišnjih djevojčica

Novi zakon kojim bi se u Iraku legalizirao brak s djecom mlađom od devet godina bio bi “katastrofalan” i vratio prava žena pola stoljeća unatrag, tvrde aktivisti_kinje.

Taj bi prijedlog izmjena zakona o osobnom statusu omogućio vođama muslimanskih sekti odlučivanje o sklapanju braka.

U javnim prosvjedima protiv donošenja zakona sudjelovali_e su brojni_e pripadnici_e civilnog društva i grupa za ženska prava. Organizacija Ujedinjenih naroda u Iraku (Unami) pozvala je na širu javnu raspravu u svrhu prepoznavanja i zaštite prava žena.

Raniji, ekstremniji prijedlog zakona, potaknuo je neposredno pred izbore 2014. godine međunarodno zgražanje. Ranija je verzija diskriminirala žene u procesu razvoda, u roditeljskim pravima i pravu nasljeđivanja.

Protivljenje trenutnom prijedlogu do sada je ponajviše usmjereno na sklapanje braka s djecom.

Suad Abu-Dayyeh iz organizacije Equality Now sa sjedištem u Jordanu, za Guardian je izjavila: “Ovaj je zakon u suprotnosti s međunarodnim konvencijama i iračkom pravu. Bude li odobren, svaka će religijska sekta slijediti svoje vođe, što će predstavljati katastrofu u pogledu ženskih prava”.

“Bijesni_e smo i podržat ćemo žene u Iraku upozoravanjem na prijedlog zakona. Također pišemo dopise govorniku [parlamenta] i predsjedniku”.

Neke vjerske sekte u Iraku vjeruju da je žena proroka Muhameda imala tek devet godina, i tvrde da se djeca te dobi mogu udati, dok drugi vjeruju da se djeca mogu vjenčati tek kada dosegnu pubertet.

“Bojimo se da ćemo izgubiti dobre zakone koje imamo”, kazala je Abu-Dayyeh.

U peticiji koju su u Sulaymaniyahu prošle nedjelje potpisali_e aktivisti_kinje organizacija civilnog društva, stoji: “Prijedlog izmjene zakona o osobnom statusu ovlastit će vjerske vođe da sklapaju ilegalne brakove i prisiljavaju djevojke mlađe od 18 godina da žive s muževim roditeljima. Ovo je korak unatrag za u borbi za prava iračkih žena“.

Human Rights Watch priopćio je kako prati prijedlog izmjene te da priprema izjavu o dalekosežnim posljedicama takvog zakona.

“Prijedlog radikalno potkopava međunarodno pravo i iračke zakone. Neke vjerske sekte ne dopuštaju jednaka prava – u smislu braka i nasljedstva. U prijedlogu stoji vrlo malo, ali jasno je da će religijski vođe pojedinih sekti odlučivati o sklapanju brakova“, izjavila je Belkis Wille, istraživačica HRW-a.

“Nakon Isisa, očekivalo bi se da će jedan od prioriteta vlade biti jasnije stajalište o jednakim pravima za sve”.

“Izdat ćemo priopćenje o prijedlogu zakona, pokušavajući naglasiti kako će on narušiti sadašnja prava. Također ćemo vršiti pritisak na parlamentarne zastupnike kako bismo osigurali da prijedlog ne bude usvojen”.

Početkom studenoga iračko je vijeće predstavnika glasovalo o izmjeni zakona, a četrdeset ga je zastupnika potpisalo. U svibnju iduće godine u Iraku će se održati izbori. Izmjena zakona glasi: “Dopušta se sklapanje bračnog ugovora pripadnicima sunitskih i šijitskih sekti, prema njihovoj vjeri, a ugovore provode osobe ovlaštene za sklapanje takvih ugovora prema pravilima pojedine sekte”.

Zakonska je dobna granica za sklapanje braka u Iraku 18 godina, no prema sadašnjem zakonu o osobnom statusu, sudac ima pravo dopustiti udaju u “hitnim” slučajevima za djevojke mlađe od petnaest godina. Ta praksa krši Konvenciju UN-a o pravima djeteta, koju je Irak ratificirao 1994. Nacrt prijedloga ide mnogo dalje od toga, otvarajući mogućnost prisilne i rane udaje mladih djevojaka i povećavajući vjerojatnost seksualnog zlostavljanja.

Verzija prijedloga zakona iz 2014. godine uključuje odredbe kojima se zabranjuje muslimanima ženidbu pripadnicama drugih religija, legalizira silovanje u braku i zabranjuje ženama da napuste kuću bez suprugove dozvole.

Prevela i prilagodila Silvija Jakovljević

Ava DuVernay govori o tome zašto zapošljava isključivo redateljice

Sa serijom Queen Sugar redateljica i producentica Ava DuVernay trudi se “izravnati” teren za žene u televizijskom svijetu. Iskrena redateljica govori o tome zašto je to presudno i kako Hollywood može izgledati sa ženama iza kamere.

U svijetu bijelog muškarca u Hollywoodu, Avi DuVernay nije strano prevladavanje granica. Četrdesetpetogodišnja bivša PR-ovka hrabro je gradila svoj put od objavljivanja prvog dokumentarca, This is the life, o alternativnoj hip-hop sceni Los Angelesa, 2008. godine. Ona je prva crna žena koja je režirala film nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg filma (2014. Selma), a 13. je film o intersekciji rase i masovnog zatvaranja, koji je bio nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg dokumentarca u 2017. godini. Ona je također prva crna žena koja je režirala film s budžetom od 100 milijuna dolara (Disneyjev nadolazeći film A Wrinkle in Time). Mnogi od njezinih projekata su priče usredotočene na žene, ali njezina serija Queen Sugar mogla bi biti njezin najveći feministički pothvat. Drama, koju su producirale DuVernay i Oprah Winfrey, emitira Winfreyina mreža OWN od 2016. godine i prati probleme dviju sestara i brata dok, kao ljudi crne boje kože, pokušavaju voditi naslijeđenu farmu šećerne trske na američkom jugu. Uz stvaranje inkluzivnosti ispred kamere, zapošljavanje isključivo redateljica za seriju (koja je sada na Huluu) je prioritet za DuVernay, što je, iskreno, radikalan čin. Na nedavnoj Queen Sugar konferenciji za novinare u Los Angelesu, DuVernay je rekla  neke vatrene stvari o industriji zabave, dok je glasno promovirala promjene, koje kreativne žene donose.

Odgovorili ste na Twitteru na komentare Jessice Chastain o festivalu u Cannesu o nedostatku žena koje govore o ženskim pričama. Serija Queen Sugar predstavlja upravo ono što je Chastain predložila da nedostaje. Što vi mislite o tome?

Bila sam ponosna na nju zato što je govorila u međunarodnom prostoru, što je očito bila zastrašujuća okolina. Bila sam još ponosnija na činjenicu da Queen Sugar stoji kao jedan od rijetkih primjera suprotnosti od onoga o čemu je govorila. Jessica je govorila o tome da postoji marginalizacija ženskih života koji su ispričani bez eksploatacije, već samo redovne svakodnevne ljepote naših života kroz perspektivu redateljice. Ja sam joj odgovorila na Twitteru da to podržavam, ali sam također htjela reći: “Pogledajte ovdje da vidite koliko divno moze biti”. Druga sezona serije Queen Sugar je još jedna sezona za sve redateljice. Ponosna sam na scenaristkinju Jessice Jones, Melissu Rosenberg,  i na neke druge serije, koje počinju zatvarati jaz govoreći “imat ćemo ravnotežu”. Drago mi je što Ryan Murphy pokušava voditi promjenu u smislu jednakosti i stvaranja ravnoteže muškaraca i žena. Ja sam pokušala još više poboljšati stvar i krenuti u drugom smjeru. Uvijek kažem: “Ako serija Game of Thrones može imati tri sezone s redateljima, zašto ne možemo imati tri sezone redateljica?” Kreatori serije samo kažu: “Nećemo imati ženske glasove ovdje, mi ćemo staviti u centar samo mušku perspektivu”, jer oni to mogu i žele. I tako, s druge strane stvari, mi ćemo staviti žene u centar jer to možemo i želimo.

Što tražite kada birate redateljice?
Počela sam tražiti žene koje su režirale barem jedan film. Možete li vjerovati da su te žene režirale filmove, koji su igrali na festivalima diljem svijeta – mnogi su osvojili nagrade – ali nisu mogle dobiti posao u Hollywoodu za jednu epizodu serije? U redateljskom svijetu piloti serija su najveće stvari koje možete učiniti. Zato je toliko presudno da žene uđu u taj svijet. Kada režirate pilot serije, svime upravljate. Odabirete glumce/ice govoreći: “Nosit će ovo, a vrata kuće će izgledati ovako”. Vi donosite sve odluke. Ono što volim o tome kada režirate pilot serije, ako se 7. sezona te emisije emitira u Kini za 10 godina od sada, dobit ćete ček, čak i ako niste režirali cijelu seriju. Zato je toliko presudno da žene počinju ulaziti u ovaj prostor. Tako je većina žena (iz prve sezone serije Queen Sugar) režirala pilote serija; one rade velike stvari.

Kako definirate uspjeh kada govorimo o jednakosti u Hollywoodu?
Ravnopravnost znači da polovicu projekata režiraju žene i da glumačka postava reflektira stvarni svijet – ne samo crne i bijele ljude, već i smeđe ljude, američke domorodce, muslimane i ljude svih dobi, veličina i tipova tijela. U seriji Queen Sugar pokušavam učiniti isto što i činim u svojim filmovima, kako bi naše priče odražavale pravi svijet u kojem se ljudi osjećaju kao da mogu vidjeti sebe ili ljude koje poznaju. Gledala sam Wonder Woman i zaplakala sam kad se pojavilo ime Patty Jenkins. Evo samo nekoliko stvari koje je učinila: društvo lika Chrisa Pinea je imalo američkog domorodca; kad prolaze kroz željezničku stanicu i idu u bitku, vidjela sam Sikh vojnike odjevene u britanska odijela; kada pogledate povijest i mitove, Amazonke su točno odražavale da postoje vojnikinje, ratnice koje su dolazile iz svih krajeva onoga što je tada bio svijet. Ta pozornost na detalje bila je upakirana u veliku superjunačku stvar. Čak i na sceni na brodu gdje lik Chrisa Pinea kaže: “Ne mogu spavati pored tebe”, a Wonder Woman mu odgovori: “To je na tebi”.  Kada se ‘razmotavaju’ pitanja seksualnosti i rodne politike, postoji način da se to učini s pravom namjerom. Jenkins je krenula od ravnopravnosti, koja je obojila cijelu stvar. Ako to niste tražili, ne biste to niti osjetili, ali ako ste tražili, vidjeli ste nešto. Vidjeli ste sebe i to je bio prekrasan primjer onoga što Hollywood može biti. To se događa kad pustite žene iza kamere.

Prevela i prilagodila Mia Vodopija

Noćna akcija u Rijeci: ‘prepravljeni’ plakati kojima konzervativci obmanjuju javnost

Mala noćna akcija u Rijeci. Tek što su postavljeni, billboard plakati s neistinitim i manipulativnim sadržajem su prepravljeni u – mrlje boje.

Naime, nepoznati/e aktivisti/kinje u noći s petka na subotu su promptno reagirali/e, kako navode za Libelu, na ‘očitu objavu laži od strane neokonzervativaca o Istanbulskoj konvenciji’.

Velike billboard plakate zasuli/e su bojom kako bi pokazali/e da širenje dezinformacija neće proći neopaženo.

Podsjetimo, Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, poznata kao Istanbulska konvencija, predstavlja prvi pravno obvezujući međunarodni instrument koji će služiti kao pravni okvir za zaštitu žena od svih oblika nasilja, sprečavanje, progon i uklanjanje nasilja prema ženama i nasilja u obitelji.

Hrvatska je Istanbulsku konvenciju potpisala još 2013. godine. Jedno od predizbornih zahtjeva aktualne predsjednice, Kolinde Grabar-Kitarović, bilo je što hitnije ratificiranje Konvencije. U međuvremenu, konzervativne udruge, zajedno sa svojim zastupnicima, počeli/e su plašiti javnost s novokonstruiranom sintagmom praznog značenja – ‘rodna ideologija’, stoga konzervativci i konzervativke koče ratificiranje međunarodnog pravnog dokumenta, koji je donesen u okviru Vijeća Europe, čiji je cilj suzbijanje nasilja prema ženama.{slika}

SSSH: Stop uznemiravanju i nasilju prema ženama na radnom mjestu

Sindikati i poslodavci igraju ključnu ulogu u stvaranju sigurnog radnog okruženja te u ukidanju uznemiravanja i nasilja nad ženama. Kolektivni ugovori pokazali su se najučinkovitijim alatom u borbi protiv te pošasti”, kazao je Luca Visentini, glavni tajnik Europske konfederacije sindikata (ETUC), povodom obilježavanja UN-ova Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama.

U primjeni je više od 160 kolektivnih ugovora koje su sklopili sindikati u deset zemalja EU, koji se bave višestrukim oblicima uznemiravanja i nasilja kojima žene mogu biti izložene na radnom mjestu. ETUC napominje kako bi ti kolektivni ugovori trebali poticati i druge sindikate i poslodavce da:

–          pregovaraju o aktivnostima kojima će se  razvijati politike, procedure i svijest o pristutnosti toga problema,  na sektorskoj razini i razini poslodavca;

–          razvijaju model  sigurnog radnog okruženja za žene i osposobljavaju sindikalne predstavnike na razini poslodavca da pregovaraju o ugovorima i provode aktivnosti za sprječavanje  seksualnog uznemiravanja i nasilja;

–          osiguraju kvalitetnu zaštitu na radu i njeno provođenje te  pokrenu inicijative protiv uznemiravanja i nasilja nad ženama;

–          osiguraju informacije i potporu radnicama i radnicima koji su doživjeli nasilje i zlostavljanje na radnom mjestu ili kod kuće.

Prema podacima za 2014. godinu, u Hrvatskoj je 50 posto žena bilo izloženo nekom obliku zlostavljanja na radnom mjestu, od čega ga je svaka peta prijavila, dok njih 30 posto nije nikome reklo o zlostavljanju. Egzistencijalno ugrožene i ucijenjene, najčešće se odvaže prijaviti zlostavljače tek kada im je zdravlje ozbiljno narušeno ili im je radni odnos prestao, pa nemaju straha od otkaza.

To govori kako je seksualno uznemiravanje i zlostavljanje na radnom mjestu sve prisutnije prvenstveno zbog rastućeg broja nesigurnih oblika rada. Žene su, globalno gledano, zastupljenije u tradicionalno prekarnim sektorima, te stoga izloženije nesigurnim i potplaćenim oblicima rada nego muškarci. Uznemiravanje i nasilje na radnome mjestu, ali i ono kod kuće, utječu na dobrobit, zdravlje i sigurnost radnica, te na njihovu sposobnost izvršavanja radnih zadaća i produktivnost njihova rada.

Izvješće Pučke pravobraniteljice za 2016. godinu navodi kako, unatoč ranijim preporukama, Ministarstvo rada i mirovinskog sustava ni tijekom te godine nije predlagalo daljnje normativno uređenje zaštite od zlostavljanja na radu, smatrajući dostatnim postojeće zakonsko rješenje koje se odnosi na zaštitu dostojanstva radnika propisanu Zakonom o radu te da zlostavljanje na radu valja “pokušati rješavati drugim koordiniranim mjerama različitih sektorskih politika, na konzistentan način i to na međunarodnoj razini te uz aktivno sudjelovanje svih zainteresiranih dionika u društvu”.

SSSH dodaje kako tijekom cijele 2017. godine, temeljem Akcijskog plana rasterećenja gospodarstva koji  je Vlada RH, na zahtjev poslodavaca a bez uključivanja sindikata, usvojila početkom godine,  zapravo  Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta  vodi glavnu riječ u procesu snižavanju radnih prava radnika te razine zaštite na radu – jer  to poslodavcima predstavlja veliko opterećenje!

“SSSH je odlučan boriti se za  iskorjenjivanje nasilja nad ženama kroz kolektivne ugovore i njihovu implementaciju na nacionalnoj i sektorskoj razini, te kod poslodavca. Borba je daleko od pobjede, no radit ćemo na podizanju svijesti o problemu te razvijanju zajedničkog odgovora. Stoga pozivamo Ministarstvo rada i mirovinskog sustava da posluša preporuke Pučke pravobraniteljice za unaprjeđenje normativnog okvira zaštite od zlostavljanja na radu, te ojača kapacitete Inspektorata rada. Pozivamo i Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta da pročita isto izviješće, da shvati razmjere problema te da se suzdrži od miješanja u radne odnose i prepusti ih autonomnom uređenju socijalnih partnera.Također, što prije Hrvatska udruga poslodavaca shvati da smo im za područje radnih odnosa mi sugovornik, a ne javne vlasti,  zajedno ćemo biti uspješniji u zaštiti žena na radnom mjestu te stoga konkurentniji na globalnom tržištu, Na kraju, ali najvažnije, pozivamo radnice izložene uznemiravanju i nasilju na radnom mjestu da se zauzmu za sebe, da to prijave svom sindikalnom povjereniku kako bi dobile potporu sindikata u svim daljnjim fazama sprječavanja toga neprihvatljivog ponašanja poslodavca i/ili kolega prema njima – mi smo tu za vas”, rekao je predsjednik SSSH  Mladen Novosel.

Nasilje prema ženama koje prolazi ‘ispod radara’

U javnom je diskursu, prvenstveno u medijima, slika rodno uvjetovanog nasilja vrlo prepoznatljiva i uvijek jasna – radi se o prikazu modrica i podljeva, rasječene usne, neuredne kose i odjeće, te praznog pogleda. Slika rodno uvjetovanog nasilja brutalna je i eksplicitna, no mnogi se njegovi aspekti ne daju prikazati tako slikovito niti na prvi pogled djeluju tako dramatično. Štoviše, ti su oblici nasilja toliko ukorijenjeni u sustav i u vrijednosti koje se perpetuiraju generacijama, da često prolaze “ispod radara”, neprepoznati, bez reakcije i osude.

Ekonomsko je nasilje, kao možda najsuptilniji oblik nasilja, toliko isprepleteno s drugim oblicima nasilja da o fizičkom, emocionalnom ili seksualnom nasilju niti ne možemo govoriti a da ne spomenemo ovaj četvrti, možda najperfidniji mehanizam kontrole u partnerskim odnosima koji ne samo da facilitira održavanje drugih zlostavljačkih obrazaca, nego i proizlazi iz uvriježenih normi i društvenih odnosa.

Ekonomsko ili financijsko nasilje prema definiciji je vid nasilja kojega karakterizira neravnopravan odnos ekonomske moći među partnerima, odnosno nastojanje jedne osobe da financijski i ekonomsko podčini drugu osobu te je učini financijski ovisnom o sebi, ograničavajući joj pristup resursima. Mnogo je pojavnih oblika ekonomskog nasilja, a neki od njih su sprječavanje osobe da se zaposli, sabotiranje pokušaja da pronađe i zadrži posao (što uključuje pojavljivanje na radnom mjestu, ljubomorne ispade, neprekidnu kontrolu pozivima, maltretiranje  i vrijeđanje pred radnim kolektivom i sl.), kontroliranje ili zabrana otvaranja bankovnog računa, omalovažavanje partnerova_ičina doprinosa kućnom budžetu, prisiljavanje na ilegalni rad, zahtijevanje uvida u svaki, pa i najmanji trošak, prijetnje partneru_ici da će “završiti na cesti”… zatim odbijanje pronalaska posla te zaduživanje, podizanje kredita i zajmova u partnerovo_ičino ime, pretplaćivanje na financijski neodržive usluge, itd.

Jedan od najsvirepijih oblika ekonomskog nasilja jednostrano je pak planiranje obitelji, odnosno zabrana partnerici da odlučuje o vlastitu reproduktivnom zdravlju –  prisiljavanje na trudnoću i rađanje, te posljedično dugoročno i nenadoknadivo izostajanje s tržišta rada, pasivizaciju i ovisnost o drugoj osobi ili sustavu socijalne skrbi, ili prekarni rad i egzistencijalnu nesigurnost.

Ekonomsko se nasilje, dakle, temelji na kontroli druge osobe. Ono otvara put drugim oblicima nasilja upravo zato što onemogućava, ili znatno otežava, odlazak iz nasilnog odnosa. Naime, žrtve ovakvog nasilja često nemaju dovoljno sredstava za samostalan život, a budući da u odnosima gotovo nikad nije prisutan samo jedan oblik nasilja, nerijetko žrtva nema niti socijalnu mrežu podrške, obitelj ili prijatelje_ice, jer je socijalna mreža razorena već ustanovljenim obrascima psihičkog nasilja i manipulacije.

Prešućivanje i marginalizacija, odnosno umanjivanje problema ekonomskog nasilja nije nužno namjeran čin, ali je itekako štetan, ne samo za žrtvu, nego i za društvo, jer perpetuira patrijarhalni obrazac koji muškarca smatra “glavom obitelji” u financijskom i materijalnom smislu, normalizirajući i podržavajući nejednakost moći u vezama i brakovima. Uzme li se pritom u obzir nepovoljan položaj žena na tržištu rada – koji se manifestira u vidu nezaposlenosti, prekarnoga rada ili potplaćenosti – razumljivo je kako ekonomsko nasilje, kao uostalom nijedan drugi oblik, nije “privatna stvar”, odnosno kako se ne tiče samo interpersonalne dinamike u vezama ili brakovima, nego je mnogo širi društveni i sistemski problem.

Usporednost ekonomske krize i konzervativizacije društva, što u konkretnom slučaju ovog podneblja podrazumijeva klerikalizaciju i jačanje patrijarhata, proizvodi plodno tlo za razne oblike nasilja, prvenstveno ekonomsko; ne samo da održava mit o muškarcu “hranitelju”, nego i onemogućava osobni izbor pojedinca_ke i vlastite obrazovne i karijerne odluke. Drugim riječima, ulazak i ostajanje u nasilnoj vezi u kojoj jedan partner ima više moći nije samo determiniran internaliziranim stavom o “glavi obitelji”, nego i nekim vanjskim odrednicama, poput niske ili nikakve zapošljivosti i nemogućnosti osamostaljenja. Ne samo da ih se propisanim moralom tjera da ostanu u vezama/brakovima te da budu ovisne o muškarcima, nego se ženama sustavno uskraćuje mogućnost izlaska iz takvih zajednica i briga za vlastitu egzistenciju. Isprepletenost interpersonalnog i društvenog u ekonomskom nasilju očituje se i u domeni reproduktivnih prava, odnosno uskraćivanju samostalnog odlučivanja o vlastitu tijelu, prvo jednostranim planiranjem obitelji, a zatim geografskom, legislativnom te financijskom nedostupnošću prekida trudnoće, što ne samo da lišava ženu psihofizičke autonomije, nego je stavlja – bolje rečeno, vraća – u ulogu one koja društvu doprinosi isključivo rađanjem.

Ekonomsko je nasilje, također, fenomen koji akcentuira probleme i zamke u koje upadaju mainstream mediji i društveni_e kritičari_ke koji_e se u površnom, jednostranom i često senzacionalističkom diskursu, makar i u najboljoj namjeri, zaustavljaju tek na poticanju žena da napuste zlostavljačke odnose, ne nudeći alternativu i pomoć pri novom samoodređenju i osamostaljenju. Lako je, naime, zagovarati emancipaciju – odlazak i/ili rastavu – i vrlo je jednostavno osuditi žene koje partnera napuste pa mu se vrate i tvrditi da one “pristaju” na nasilje radi financijske situacije, odnosno “koristi” koje od položaja žrtve imaju, no upravo je pojava ekonomskog nasilja svojevrstan “test” – radi li se o stvarnom prepoznavanju sistemskog problema i borbi protiv statusa quo i mainstream politika ili o riječima koje zvuče feministički i aktivistički, a iza kojih ne stoje ni bazično razumijevanje problematike ni iskrena empatija.

Razne internetske stranice posvećene ekonomskom nasilju savjetuju, između ostaloga, on-line edukacije i prekvalifikacije, skrivanje bankovnih kartica, razne oblike tajne ušteđevine (tzv. fuck-off fund), pa čak i potajno zapošljavanje (što opet može podrazumijevati rad na crno i dodatnu eksploataciju osoba u lošem financijskom položaju). Svaki od tih savjeta podrazumijeva barem minimum financijske stabilnosti (bankovne kartice) i psihofizičke autonomije (rad u tajnosti?!). Ipak, osobito ako je nasilje – a najčešće jest – kombinirano s drugim oblicima, nerijetko osobe u takvom položaju ne mogu ostvariti niti taj minimum. Čak i kada “objektivno” mogu, i kada se radi o imućnim parovima ili obiteljima (što obično znači da je imućan muškarac), nepošteno je i neosjetljivo zanemariti mehanizam kontrole nasilnika nad žrtvom i razne druge oblike manipulacije koje onemogućuju žrtvi da prvo skupi ili uštedi novac, a zatim napusti nasilnika. Naime, i u dinamikama koje primarno sadrže fizičko, psihičko i/ili seksualno nasilje, financijska situacija ostaje jedna od glavnih prepreka odlasku. Upravo je zato većina takvih savjeta neprimjenjiva i naprosto beskorisna, jer nije osjetljiva upravo na socijalnu, odnosno klasnu komponentu, te na mehanizme kojima takav oblik nasilja ostaje norma.

Ekonomsko nasilje, dakle, ne počinje i ne završava unutar “četiri zida”. Ono nije utkano samo u interpersonalne odnose, nego je ukorijenjeno duboko u patrijarhat, u uvjerenje o strogo podijeljenim rodnim ulogama i neizbježno nejednakim pravima koje te uloge podrazumijevaju. U razumijevanju osnova tog (i drugih) oblika nasilja leži upravo i samo rješenje problema, a to nije postizanje puke ravnopravnosti, nego suštinska transformacija društvenih odnosa moći.