Isus na brucošijadi: Vjera ispred razuma, uvijek

Prošli vikend u Zagrebu se održala duhovna obnova za studente/ice nazvana Isus na brucošijadi. Organizirali su je pater Ike Mandurić, koji je stao u obranu požeškog župana, obiteljskog nasilnika i zlostavljača te je podržavao šatoraše, don Damir Stojić, studentski kapelan poznat po izjavama kako je medicinski nevjerojatno da djevojka zatrudni tijekom silovanja, kako ne postoje sretni ljudi koji masturbiraju te kako je homoseksualnost monstruozna te velečasni Ivan Valentić.

U zagrebačkoj Ciboni okupio se poveći broj studenata/ica koji/e su slušali/e govore, molili/e i pjevali/e, a mogli/e su se ispovjediti na licu mjesta. Prisutne su čuvali redari i policija u civilu.

Za jednu katoličku duhovnu obnovu, čula sam puno stereotipnih izjava, pomankanja logike, predrasuda te smijeha i pljeskanja na seksističke pošalice don Damira Stojića, čijem sam izlaganju prisustvovala. Njegov govor protkan je promocijom patrijarhalnih vrijednosti i nasilja, ismijavanjem obrazovanja i djece, maskiranih u “zabavne” pripovijetke i prijemčljive nekome tko kritički u životu promislio nije. Napad lošim humorom, rekla bih. Od Stojića, poznatog po krajnje besmislenim izjavama, očekivala sam da će se dotaknuti aktualnih događanja u Hrvatskoj, no svoje hitove, za razliku od monsinjora Radića, on je smjestio u priče o odrastanju.

Katolik, neoženjen, rodom iz vrlo patrijarhalne Hercegovine, a odrastao u vrlo liberalnoj Kanadi. Taj je svašta vidio. Ako taj ne zna što je neka sredina, onda nitko ne zna. Šoumen”, opisao je voditelj programa Isusa na brucošijadi Stojića, koji je govor započeo nabrajanjem fakulteta i govoreći što bog ima raditi na tom fakultetu, vrlo posprdnim tonom, vrijeđajući studente/ice nekih fakulteta, a posebno one koji studiraju psihologiju: “I ja sam to studirao, dok se nisam opametio”, rekao je. Naveo je i građevinu i geodeziju, gdje se uči kako biti graditelji civilizacije ljubavi. Dotaknuo se veterine, gdje se, je li, uči o životinjama, a bog nas uči kako je sve što je bog stvorio dobro (valjda osim gejeva i lezbi). Na matematici studenti/ice uče zbrajati, a Biblija nas uči da su nam sve vlasi na glavi izbrojene (wtf?). Najteže mu je boga naći bilo na FER-u koji se, kako Stojić kaže, bavi tehničkim postignućima, a biblijska vrijednost ovdje je da u svemu tome tražimo istinu. Studenti novinarstva uče o prenošenju informacija, a Biblija upozorava “ne svjedoči lažno”. Kemijsko inženjerstvo povezano je s bogom jer se tamo uči o pretvorbi tvari, a bog pretvara vodu u vino. Studenti brodogradnje educiraju se kako graditi brodove, a evanđelje kaže kako je Isus nepozvan ušao u lađu, a sad želi ući u tvoju lađu života. Stomatologija, ako niste znali/e, postoji jer nam usta trebaju biti puna smijeha. Nakon ranta po fakultetima, imali/e smo priliku čuti životnu priču samog Stojića.

{slika}

Živio je u tradicionalnoj obitelji u kojoj je, ako je želio jesti, morao ići u crkvu, koju je tad prezirao i jedva čekao punoljetnost da mami može reći da on više tamo ne ide. Živio je u Kanadi, u kojoj ga je 1982. godine čuvala baka, kao i 24-ero drugih unuka: “Samo tad nije bilo dječjih ljudskih prava. Sjećam se samo kako joj je ruka bila kao lopata. Ali smo je voljeli, mogla me je udarati kako želi, ja sam je volio. Kad god me udarila, trebao sam još dobiti”. Ovu priču ispričao je jasno podržavajući nasilje nad djecom i ismijavajući doseg zaštite dječjih ljudskih prava, sve uz gromoglasan smijeh i pljesak publike, što je bilo zastrašujuće.

Zaželio se Stojić tih dobrih starih vremena kad se djecu nije pitalo žele li ići na ispovijed, nego ih se podmićivalo slobodnim satima u školi. Trenutak njegovog preobraćenja bio je kad je imao 16 godina, na ispovijedi tijekom koje mu je svećenik pokazao kako zna Stojićeve grijehe bolje od njega samog te je tako Stojić shvatio da duhovni svijet postoji. Pitao ga je je li spreman održati svoje obećanje bogu, pa se mali Stojić čudio što ovaj razgovara s bogom, i, još više, što bog pita o njemu. I onda se sjetio kako je kao dijete obećao Isusu da će biti svećenik. “Zato pazite, pogledajte što se meni dogodilo, bog čuje”, našalio se s vjernicima/ama. Upozorio ih je na mogućnost gubitka vjere i koliko je važno paziti da ne počnemo racionalizirati. Vjera ispred razuma, uvijek.

“Ja sam bio ushićen na dan kad sam ja primio Tijelo Kristovo, a to samo dijete može tako primati, jer dijete vjeruje bez dokaza. Mi gušimo njihovu vjeru, djeca su vjernici, ne postoji ateista među djecom, nemoguće je, nemoguće, da dijete bude ateist. Dijete je otvoreno prema transcendentnom”, rekao je. Dodala bih da djeca vjeruju i u Djeda Mraza i u Zubić vilu i u sve što im se kaže, jer vjeruju ljudima i društvu koji ih odgajaju. Dok ne odrastu pa počnu razmišljati, bar neka. 

Drugo obraćenje Stojić je imao prije svoje prve mise u Hercegovini. Kaže da je držao prvu ispovijed i ušla mu je jedna Libanonka: “I kažem ja njoj, ti si moja prva. Ona se rasplakala.” Seksualnim konotacijama i šalama na taj račun, Stojić preuzima ulogu kakvog stand up komičara prilagođenog publici, studentima i studenticama koji će uz ovakvu prezentaciju lakše progutati što god im se servira. Posramio je Stojić studenticu koja ga je pozvala da blagoslovi njenu studentsku sobu na Savi. “Pokucao sam na vrata, a ona u šoku otvorila jer je iza nje bio njen dečko. Umro sam od neugode. Znamo što se događa”, ispričao je Stojić uz ponovni smijeh i odobravanje publike. Dao joj je da otvori Bibliju i pročita prvu rečenicu koja joj upadne u oko. “Bježite od bludnosti”, pročitala je, naravno, te odlučila da će nakon toga živjeti u čistoći. I tu Stojić nalazi uporište u tvrdnji kako jedna rečenica iz Biblije liječi te ističe da on taj način rada koristi stalno.

{slika}

Dobili/e smo odgovor i na to zašto se događaj zove baš Isus na brucošijadi. Pa kaže: “Netko kaže kako u šetnji i prirodi doživi boga, ali tamo nije Isus. Priroda, more, rijeke, sve je božje stvorenje. Ali zašto bi ti htio stvorenje, a ne stvoritelja? Na oltaru je stvoritelj, Isus Krist i zato se mora ići na misu. I zato je Isus na brucošijadi, ne duhovno, nego zaista, tijelom”. Misa se održala nakon Stojićevog govora, pa pretpostavljam da je Isus došao tada.

Ultrakonzervativne struje prilagođavaju se modernim vremenima, koriste društvene mreže, prijemčljiv način govora i humor kako bi pridobili još ovaca u svoje stado, zapravo prikrivajući stvarne naume – prema ovome što vidim i čujem to je satiranje ljudskih prava, promocija nasilja, plasiranje laži i dezinformacija upakiranih u neistinite priče, zastrašivanje i podmićivanje. Za one koji se slažu da to ne bi smjela biti politika crkve, evo i peticija

Pobačaj u Rusiji: Samostalno zaključite da ste nemoralne

Uvođenje civilnog braka, olakšanih rastava braka, jednakih plaća za jednak rad, legalnog pobačaja te dostupnih jaslica i vrtića. Govorimo o Sovjetskom Savezu nakon Revolucije, ranih 1920-ih godina. Dekriminalizirano nasilje prema ženama, nacionalizam i pritisak na žene da sudjeluju u demografskoj obnovi, obvezni period čekanja prije pobačaja i pokušaji uvođenja potpune zabrane pobačaja, molitelji s performansima koji sadrže cipele ‘nerođenih’ po ulicama. Govorimo o Rusiji danas.

Sovjetski Savez bio je prva država na svijetu koja je 1920. godina legalizirala pobačaj u svim okolnostima, sljedećih je godina došlo do određenih restrikcija pa čak i do zabrane u doba Staljina između 1936. i 1955. godine, a danas je službeno legalan na zahtjev do 12. tjedna trudnoće. Ono što ga čini sve nedostupnijim jest obvezni period čekanja pobačaja, pristrana savjetovanja i sve veći i organiziraniji napad ruskih moliteljskih organizacija i crkvenih vođa na pravo žene da odluči želi li roditi ili ne.

 

Samo samostalno

Kao i slučaju drugih zemalja, na primjer Makedonije u kojoj su se naposljetku neokonzervativne organizacije uvukle u bolnice na savjetničku poziciju, ograničavanja prava žena u Rusiji usko su povezana s nacionalizmom i brigom o demografskom rastu. Tijekom 2000-ih briga za stalni pad stanovništva raste, a to se reflektira na Zakon o pobačaju iz 2011. godine, koji uvodi obvezan period čekanja prije pobačaja. Period čekanja varira od dva do sedam dana – 48 sati mora čekati žena koja je između četvrtog i sedmog tjedna trudnoće te jedanaestog i dvanaestog tjedna trudnoće, a sedam dana obveznog čekanja rezervirano je za žene između osmog i desetog tjedna trudnoće.

Istim zakonom propisano je da svi pružatelji usluge pobačaja moraju iskoristiti 10 posto bilo koje vrste oglašavanja kako bi upozorili na opasnosti koje sa sobom nosi pobačaj te je zabranjeno o pobačaju govoriti kao o sigurnom medicinskom zahvatu. Sve s ciljem, naravno, “zaštite zdravlja žena”. U isto je vrijeme supruga tadašnjeg ruskog predsjednika Dmitrija Medvedeva Svetlana Medvedeva pokrenula nacionalnu kampanju “Daj mi život”, koja je predstavljena kao “tjedan bez pobačaja”. Kampanja je bila vezana uz Dan obitelji, ljubavi i vjernosti, praznik koji je ustanovila sama Medvedeva u suradnji s Ruskom pravoslavnom crkvom.  (Sjećate li se možda premijera Hrvatske Tima Oreškovića i njegove supruge Sanje Orešković, koja je 2016. godine na prvom Markićkinom tzv. Hodu za život izjavila: “Svaka razborita osoba treba podržati inicijativu ‘Hod za život'”?)

Rusko Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi izdalo je još 2010. godine Smjernice o psihološkom savjetovanju prije pobačaja, za koje Centar za reproduktivna prava kaže kako im je cilj smanjiti pristup medicinskoj usluzi pobačaja kroz pružanje pristranih i stigmatizirajućih informacija. Smjernice opisuju pobačaj kao “ubojstvo živog djeteta”, a ženu s neželjenom trudnoćom kao neodgovornu. Savjetnike_ce, stoji u izvještaju Centra, upućuje se da kod žena probude “majčinske osjećaje”, objasne joj koliko je pobačaj “nemoralan i okrutan” te da ju “dovedu do samostalnog zaključka da, ako se dijete rodi, to znači da se mogu pronaći sredstva za podizanje tog djeteta”. 2013. godine amandmanima na Zakon o zdravstvenoj skrbi zabranjeno je oglašavanje pobačaja.

 

Svaki život je svet, ali rođeni bi život morali_e moći mlatiti

Nacionalizam i opsjednutost demografijom idu ruku pod ruku s politikom vjerskih vođa i anti-choice organizacija. U Hrvatskoj su to, između ostalih, Vigilare i U ime obitelji, u Rusiji je to jednostavno nazvana organizacija “Za život”. Ove godine u kolovozu organizacija, koja se sastoji od 160 manjih grupa, održala je osmi “Međunarodni festival društvenih tehnika za zaštitu obiteljskih vrijednosti” u Moskvi i objavila da ima već milijun skupljenih potpisa za potpunu zabranu pobačaja. Anastasia Meshennikova, jedna od koordinatorica tog neokonzervativnog pokreta zapitala se tom prilikom što bi se dogodilo da imaju još i potporu Vlade, s obzirom na sve što su postigle_i tek tako okupljene_i oko jedne ideje. A potporu vladajućih elita očito imaju. Prošle godine, kad je njihovu peticiju za zabranu pobačaja potpisao šef pravoslavne crkve, ruska Pravobraniteljica za djecu Anna Kuznetsova, na primjer, javno se založila za isključivanje pobačaja iz državnog zdravstvenog osiguranja.

Posljednje što su izveli_e jest polaganje 2,000 pari cipela u moskovskom parku 14. rujna. Svaki par cipela, pogađate, predstavlja pobačeni fetus, a projekt se zove “Da su barem oni mogli ići u školu”. Tijekom akcije nošen je transparent s citatom trenutnog ruskog predsjednika Vladimira Putina: “Demografija je životno pitanje… Ili ćemo nastaviti postojati, ili nećemo”.  

To najbolje zna ruski patrijarh Kiril. Početkom 2015. godine zatražio je od ruske Dume zakonsku kampanju protiv pobačaja. Pet mjeseci nakon dogodio se (zasad) bezuspješan pokušaj dodatne zabrane pobačaja, kad je dio parlamentaraca_ki došao s prijedlogom Zakona po kojem bi žene morale obaviti obvezni ultrazvuk jer “prema statistikama, do 80 posto žena promijeni odluku o pobačaju kad vide svoje dijete na zaslonu”. U isto je vrijeme arhimandrit Ruske pravoslavne crkve parlamentarnoj Komisiji za zaštitu obiteljskih vrijednosti savjetovao da zabranu pobačaja postavi kao zakonski prioritet. “Pobačaj mora biti izjednačen s ubojstvom“, rekao je Komisiji. Osvrnuo se tad i na zakon koji zabranjuje zlostavljanje djece, tj. udaranje i fizičko discipliniranje djece. “Ne smijemo dopustiti zabrane tradicionalnog odgoja u kršćanskoj obitelji i bilo kakve pokušaje da djeca budu jednaka roditeljima”, rekao je.

 

Rusija je u lipnju 2013. godine kriminalizirala akt informiranja djece o tome da LGBT osobe postoje te da je homoseksualnost jednaka heteroseksualnosti; u svibnju 2015. dio ruskih parlamentarnih zastupnika_ca izradio je nacrt novog Zakona o pobačaju koji bi, između ostalog, uveo obvezni ultrazvuk prije pobačaja; u siječnju 2017. Rusija je dekriminalizirala nasilje prema ženama kad ono ne uzrokuje “ozbiljne tjelesne ozljede” i kada se događa “samo jednom godišnje”. U rujnu 2017. godine religijski fanatici izvode performanse s cipelama “nerođenih” po parkovima, a ruska vlada u planu za razvoj zdravog načina života najavljuje kampanju protiv pobačaja u ožujku 2018. godine.  

Ostanimo informirane da bismo se bolje pripremile za razvoj hrvatske verzije ludila.  

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nepročitana poglavlja socijalne i proletersko-revolucionarne književnosti

Nepročitana poglavlja socijalne i proletersko-revolucionarne književnosti: tomu se posvećuje Motor mijene u svojoj 4. sezoni.

Čitamo naslove iz redova radničke, revolucionarne, proleterske i socijalne književnosti, koji su objavljivani u reprezentativnim izdavačkim kućama međuratne Jugoslavije: Nolitu, SOCIMu (ediciji časopisa “Socijalna Misao”), Binozi, dijelom i u “Zabavnoj biblioteci Nikole Andrića” i dr. Svi naslovi koje ćemo čitati recenzirani su u lijevim zagrebačkim i beogradskim časopisima u vrijeme njihove najbogatije, najsvestranije produkcije: između 1928. i 1934. Nimalo slučajno, biramo pogotovo one naslove oko kojih su se kod nas i u inozemstvu povele žustre polemike.

Izdavačka i prevoditeljska djelatnost odabranog razdoblja obuhvaća dugačak i intrigantan niz knjiga, domaćih i stranih, koje su iz raznih razloga (a bit će ih zanimljivo raspetljavati) ostali izvan fokusa domaće književne i političke historiografije. Jedan od razloga nesumnjivo je autor kojim otvaramo program – Miroslav Krleža, bard i persona. Njegov obračun ‘s njima’ u drugi plan potisnuo je ne samo reakcionarnu štampu, nego i politički iznimno zanimljive pokušaje domaće socijalne literature.

Pa evo nekoliko okvirnih parametara nove sezone:

1. Kao i u ranijim sezonama, Motor mijene čita i raspravlja o književnim tekstovima kao o političkim činjenicama. Ovo je za angažiranu literaturu međuraća čak presudno. Naime, pritisnuta cenzurom, literatura tad nedvojbeno jest bila zamjena za politički govor. Kao takvu je treba i čitati, a ne prvoloptaški odrediti kao manje vrijednu, trećerazrednu, politikantsku, tendencioznu ili parolašku. Sve ove opaske bile su okosnice literarnih rasprava na ljevici. U tom smislu, ne dajte se navući na crno-bijele kategorizacije: lijeva kritika itekako je vodila računa o razlikama parolaškog dogmatizma i umjetničke samosvojnosti!

2. Ima jedna dimenzija koja će nas posebno zaokupiti: spor koji se ustrajno provlači odabranim naslovima i popratnim kritikama (štoviše, politički ih konstituira), a koji možemo imenovati kao spor revolucije i evolucije – ili onog što Kristin Ross naziva sporom pozicija koje zagovaraju “oslobađanje čitavih klasa u ekonomskom i političkom smislu” i pozicija koje drže da stvarna, potpuna revolucija pretpostavlja “oslobađanje na razini pojedinca”, a tek onda cijelog društva. Ovaj spor bio je dobrim dijelom podudaran sa sukobima između komunista i socijaldemokrata, a značajan je i za razvoj anarhizma, i to ne samo u međuraću, nego i kasnije, oko 1968., npr.

3. S tim se preklapa, ali se također ne iscrpljuje u shematizmu, i rasprava o građanskom nasljeđu, kao i o tradiciji utopijskog socijalizma (a la Saint-Simon): je li radnici trebaju stvoriti sasvim novu kulturu, ili se ona može dijelom razviti i na građansko-emancipacijskim temeljima naslijeđenim iz 19. stoljeća? Ni ovo pitanje nije nikad jednoznačno i konačno odgovoreno. Zato, koliko god budemo mogli, vodit ćemo računa o generacijskim i političkim pomacima u stavu prema građanskom supstratu radničke i seljačke emancipacije. Da citiram Bogomira Hermana: ono što se od kritičara i autora traži nije “skolastička rigidnost” nego “dijalektička okretnost”!

Ovo su privremeni naslovi, konačan izbor napravit ćemo na prvom sastanku:

1. Andre Baillon: O jednoj Mariji: roman. 1921.
2. Miroslav Krleža: Golgota. 1918.-1920./1922.
3. Ilja Erenburg: Ljubav Jeanne Ney: Roman jedne Francuskinje i jednog boljševika. 1924.
4. August Cesarec: Za novim putem. 1926.
5. Nikolaj Nikitin. Zločin Kirika Ruđenka : roman. 1927.
6. Georg Fink: Gladan sam: roman. 1929.
7. Rudolf Braune: Devojka za pisaćom mašinom: roman. 1930.
8. Ilja Erenburg: Tvornica sanja: kronika našeg vremena. 1931.
9. Ernst Erich Noth: Najamna kućerina. 1931.
10. Hermynia zur Mühlen: Das Riesenrad / The Wheel of Life. 1932.
11. Leonhard Frank: Od tri milijuna trojica: roman suvremene nezaposlenosti. 1932.
12. Ernst Toller: Jedna mladost u Nemačkoj: roman. 1933.
13. Ervin Šinko: Optimisti: roman jedne revolucije. 1934.
14. Milka Žicina: Kajin put: roman. 1934.

Uz Krležu, Cesarca, Šinka i Milku Žicinu na sastanku ću reći nešto o daljnjim domaćim, manje poznatim autorima pa ćemo vidjeti koje od njih odabrati.

Prvi, nimalo nejubilarni naslov je Krležina (anti)revolucionarna drama Golgota, koja ja nastajala između burne 1918. i 1920., a praizvedena je 1922. Prvi sastanak je 22. studenog

Wicca, vještice i feminizam

Odrasla sam u religioznoj rimokatoličkoj obitelji u kojoj satovi vjeronauka nisu nepoznanica. Osnovna i srednja škola bile su doba kada nisam imala autoriteta po pitanju mnogo toga, pa sam morala ići na sate i sate učenja o vjeri gdje se govorilo o Bogu, Isusu, Mariji i… ostalima. Spominjanje bilo koje druge vjeroispovijesti bi se zaključilo riječima “mi smo bolji od njih” ili “naš Bog je bolji od njihovog boga”. Spominjanje pojmova poput wicce ili vještica, u bilo kojem kontekstu osim negativnog, bilo je nezamislivo. Prijateljici je svećenik rekao da se treba okaniti Harry Potter serijala jer se radi o ‘magiji’ i ‘čarobnjaštvu’, a kolektivno smo prije Prve pričesti u župi dobili savjet da se nikad ne bavimo yogom. Za skoliozu i manjak fleksibilnosti i dalje krivim taj savjet.

Mnogo godina, knjiga, youtube videa i ateističko-agnostičkih misli kasnije, shvatila sam da ljudi drugih vjeroispovijesti nisu neprijatelji, kako su ih svećenici moje mladosti probali prikazati, te da wicca nije ekvivalentna štovanju Sotone (usput, niti filozofija sotonista nije onakva kakvom ju crkva predstavlja).

Wicca

Za one koje/i ne znaju, wicca je suvremena neopaganska religija nadahnuta pretkršćanskim vjerovanjima, u kojoj postoji više tradicija i sljedbi, a većini je zajedničko štovanje prirode i prirodnih ciklusa. Sljedbenice/i wicce vjeruju u zakon privlačnosti, ravnotežu i harmoniju, snagu koja dolazi kroz znanje. Glavne karakteristike wicce su da se odnosi na štovanje Božice (ženskog aspekta) i Boga (muškog aspekta) te da je čovjekova životna energija (duša) spojena s energijom svega što nas okružuje, tako da je čovjek dio priorde i priroda dio čovjeka. Glavno pravilo po kojemu se povode je: ne naudi nikome, čini što te volja.

{slika}

Stranica koja je najstarija internetska stranica o wicci i paganstvu te koja ima najveću bazu korisnica/ka, opisuje wiccu kao “duboko uvažavanje i strahopoštovanje promatranja izlaska ili zalaska sunca, kao šume u svjetlu sjajnog mjeseca, livade očaranom prvim svjetlom dana. To je svjetlo i sjena i sve što leži u sredini. To je pjesma ptica i drugih stvorenja divljine. Ona je u nazočnosti prirode Majke Zemlje i ponizna u poštovanju. Kada smo u hramu Gospe i Gospodina, nismo skloni aroganciji ljudske tehnologije dok dodiruju naše duše.”

Dok rimokatolici vjeruju u jednog, muškog Boga, wiccani/ke, pagani/ke i vještice vide Božicu i Boga kao aspekte Jednog. Smatraju da je ljudska sposobnost za shvaćanje svemira i svijeta oko nas ograničena, te gledanje božanskoga kao ženskog i muškog aspekta jedne univerzalne moći nam pomaže da razumijemo ovu energiju malo bolje. Božica i Bog predstavljaju manifestacije ženske i muške sile prirode. Svaka od njih ima jedinstvene karakteristike koje, kada se kombiniraju, rezultiraju skladnim stvaranjem života. Dok rimokatolici/kinje asociraju božanstveno kao “Otac, Sin i Duh Sveti”, wicca i paganstvo ih asociraju kao “Jedno, Božica i Bog” (koncept trojstva je isti).

Kratka povijest vještica

Iako su danas vještice, zahvaljujući medijskoj eksponiranosti, postale ‘girl power’ simbolom, to nije uvijek bilo tako. Prije nekoliko stotina godina strah od utjecaja ‘zlih sila’ doveo je do progona ‘vještica’ diljem Europe. Mnoge su žene bile pogubljene pod optužbom da su sklopile pakt s Vragom te da svojim vradžbinama nanose zlo drugim ljudima. Progoni vještica bili su naročito česti na području današnje Francuske, Njemačke, Švicarske, sjeverne Italije, Belgije, Luksemburga i Nizozemske.

Ključnu ulogu u cijeloj priči odigrala je zloglasna inkvizicija koju je u 13. stoljeću ustanovila Rimokatolička crkva. Bio je to “crkveni sud osnovan radi iskorjenjivanja vjerovanja i obreda protivnih vjeri i disciplini Katoličke crkve”. U 15. stoljeću papa Inocent VIII. izdao je bulu kojom je oštro osudio vještičarenje i bavljenje čarobnjaštvom te je ovlastio inkvizitore da se uhvate u koštac s tim problemom. Tako je nastala ozloglašena knjiga Malleus Maleficarum (Malj koji ubija vještice). Katolici i protestanti prihvatili su to djelo kao neupitni autoritet u borbi protiv vještica i njihovih zlih čini. U knjizi se mogu naći kojekakve izmišljene priče o vješticama koje se temelje na pučkim predajama.  Knjiga također daje savjete o tome kako prepoznati i kazniti vještice. Malj koji ubija vještice se smatra “najzloglasnijom i najizopačenijom knjigom koja je ikad napisana” zato što se svaku ženu moglo optužiti da je vještica. Onaj tko bi je prokazao nije trebao prinijeti nikakve dokaze. Na suđenju je bilo dovoljno da optužena prizna krivnju. Inkvizitori su često pribjegavali užasnim metodama ispitivanja, zastrašivanja, ucjenjivanja i okrutnog mučenja ne bi li od osumnjičene iznudili priznanje.

{slika}

Ne iznenađuje da su preko 70 posto optuženih bile žene i to mahom udovice koje nisu imale nikoga tko bi se zauzeo za njih. Na optuženičkoj klupi znali su se naći i starci, siromasi te žene koje su izrađivale pripravke od ljekovitih trava. ‘Vještice’ se moglo optužiti za svakojaka zlodjela – žena je “ubijala pogledom, pretvarala se u vjetar, uništavala ljetinu, ubijala stoku” ili ako bi tuča potukla urod na poljima ili ako krava ne bi davala mlijeko, ako neki muškarac ne bi mogao imati potomstva ili žena ne bi mogla zanijeti, za sve su to bile krive vještice! Liječnici su u međuvremenu počeli shvaćati da razni napadaji popraćeni grčenjem tijela mogu biti znak bolesti, a ne dokaz da je osoba opsjednuta zlim silama. U 17. stoljeću znatno se smanjio broj sudskih procesa, a do kraja tog stoljeća progon vještica gotovo je prestao. 

Zadnja osoba koja je bila osuđena za vještičarenje je bila Helen Duncan iz Ujedinjenog Kraljevstva, godine 1944. Dvadeseto stoljeće je poznatno po mnogo događanja, od oba svjetska rata, nuklearnih elektrana, istraživanja svemira do nacionalizma, dekolonizacije i Hladnog rata. Na već dugačak popis možemo dodati i osuđivanje ‘vještice’.

Razlike

Mnogi ljudi misle da ne postoji razlika između wiccanki/a, vještica/aca i paganki/ana, no ona ipak postoji. Wicca je religija čija je svrha štovati Gospu i Gospodina, promatrati kretanja Kotača godine i obratiti pozornost na svoju duhovnost. Paganizam je široki pojam koji se odnosi na mnoge različite različite tradicije ne-kršćanskih, islamskih ili židovskih religija koje se danas prakticiraju u svijetu. Riječ potječe od latinskog “paganus” što znači “stanovnik zemlje” te se koristila za referiranje ljudi koji su živjeli izvan glavnih seoskih zajednica.

Riječ vještičarenje se koristi za opisivanje onih koje/i prakticiraju magiju, uključujući i one koje/i prizivaju čarolije, prakticiraju štovanje prirode ili izvode obrede. Pojam je nekoć bio povezan s crnom magijom, međutim većina ljudi koja u današnje vrijeme prakticira vještičarenje ne prakticira crnu magiju. Razlika između wicce i vještičarenja je da je wicca religija, dok je vještičarenje praksa. Osobe, međutim mogu prakticirati vještičarenje bez izjašnjavanja sebe kao wiccanke/a.

{slika}

Feministički aspekt

Američka spisateljica i novinarka Sady Doyle napisala je tekst o tome zašto se mlade žene okreću drevnom zanatu, govoreći o vješticama i vještičarenju. U razgovorou s Miriam Simos (Starhawk), teoretičarkom feminističkog neopaganizma i ekofeminizma, Doyle saznaje da se dio moći riječi ‘vještica’ odnosi na neku vrstu moći koju vlasti ne legitimiraju. Iako nisu sve vještice žene (mnogi muškarci su vještci), čini se da ta riječ (witch) posebno označava žensku moć,  što je zastrašujuće u patrijarhalnom svijetu – to je ona vrsta moći koja ne dolazi iz hijerarhijske strukture, već neke unutarnje moći, te upotrijebiti ju da služi ciljevima za koje su žene uvijek bile, kao što je njegovanje i briga za sljedeću generaciju, je opasna perspektiva.

Jedna od najvećih zavjera društva dominiranog muškarcima je suzbijanje ženske intuicije, pošto smo kao žene uvjetovane da preispitujemo naše vlastite predosjećaje ili sposobnosti. Tu dolazi i do ‘povlačenja’ tabua, žene koja čini ono što ona ne bi trebala: “Nevjerojatno je koristiti sve aspekte žene, koje dominantna kultura smatra znakovima slabosti, poput emocionalne osjetljivosti ili menstruacijskog ciklusa, kao alat za čitanje tarota ili izvođenja čarolije,” kaže Marty Windahl, vlasnica Tarotscopea.

{slika}

Na stranici Wicca spirituality njezina administratorica Erin Dragonsong piše o važnosti aktivizma: “Wicca je religija prirode i osoba ne može biti wiccan/ka bez poštivanja Zemlje. Ne može se poštivati Zemlja, a da se ne radi sve što se može da je zaštiti i izliječi. Aktivizam može biti prilično zastrašujuća riječ. Znam da se ljudi osjećaju napeto kad ju čuju. Neki definiraju aktivizam kao ‘učiniti nešto za dobrobit drugih, bez skrivenog cilja za sebe’.
Postoji veza između represije ženstvenog i zlostavljanja Zemlje. U podsvijesti kulturnog razmišljanja, Zemlja je ženstvena, a žene su Zemlja. Poricati vrijednost jedne je negirati vrijednost druge. Kad nešto ima manju vrijednost, može se iskoristiti i zloupotrijebiti bez posljedica.

Postoji veza između svake vrste nasilja i podčinjenosti. Vjerovanje da je jedna osoba inferiorna na bilo koji način, ‘otvara vrata’ mišljenju da su i druge/i inferiorne/i. Zemlja se neće poštivati dok ne poštujemo vrijednost svake osobe. Nitko ne može biti slobodan, čak ni muškarci, sve dok se žene ne poštuju. Represija žena također ograničava muškarce od bivanja cijelima”.



Vještice su od uvijek pridonosile ženskom aktivizmu jer one opisuju neovisnu i moćnu prirodu žena, koja je potisnuta u patrijarhalnoj zajednici. Wiccani/ke, vještice i vještci izazivaju tradicionalno patrijarhalno društvo koristeći svoju emocionalnu osjetljivost za korištenje unutarnje snage umjesto da na nju gledaju kao na slabu ili inferiorniju.
Poštivanje majke Prirode, život u skladu s njom te poštivanje jedni drugih nije ograničeno samo za spiritualne ljude. I oni religiozni bi mogli naučiti stvar ili dvije.

Zgodne žene spašavaju stvar 2017.

Zgodne žene spašavaju stvar” peto je izdanje festivala, namijenjenog promociji ženskog stvaralaštva te kreiranja i propitivanja kulturnog i umjetničkog djelovanja iz feminističke perspektive.

Ovogodišnji program donosi dva događaja, predstavljanje zbirke priča  “O ljubavi, batinama i revoluciji” autorice Nore Verde i umjetničke akcije “Živa knjižara” kojom upozoravamo na odnos prema književnosti i kulturi u lokalnoj zajednici. U akciji sudjeluju Nada Topić, Nora Verde i  Marija Rakić Mimica.

Ove godine festival “Zgodne žene spašavaju stvar”  se odvija u suradnji s udrugom “Info zona”.

 

Program:

Petak, 03.11., Caffe bar Chilton, 21:00 h

Predstavljanje zbirke priča ‘O ljubavi, batinama i revoluciji’ autorice Nore Verde.

Treće prozno izdanje obuvaća priče žena različitih dobi i životnih iskustava oko tema ljubavi, nasilja i revolucije, svakodnevnih otpora i prkosa kao alata za preživljavanje i življenje.

 

Sa stranica izdavača (http://www.sandorf.hr) :

“Ljubav, batine i revolucija, tri riječi-gromade, tri su tematska okvira unutar kojih se kreće devet protagonistica ove knjige. Ispisane iz pozicije onih koje se patrijarhatu opiru, prkose mu ili ga na bilo koji način remete, ove priče odbijaju svoje junakinje ostaviti na margini, već ih bacaju u samo središte borbe. One primaju udarce i dižu ‘revolucije’, svjesne kako njihovo poprište jesu i ulice, skvotovi, široki javni prostori, ali i klaustrofobično male spavaće sobe, kuhinje u kojima se kuha ljubav i prži na jakoj vatri ljubomore, i svaka ona četiri zida među koja ih se uporno pokušava zatvoriti. Krećući se od priča-minijatura u duhu anglosaksonske tradicije do dužih pripovijesti, uz britki humor i odlične dijaloške dionice, autorica s jednakom lakoćom portretira mlade anarhistice, aktivistkinje, umirovljene pomoćne kuharice, prkosne djevojčice, učiteljice koje gube tlo pod nogama, lezbijke umorne od svakodnevnog, višedecenijskog coming outa…

 

Priče Nore Verde sklapaju se u zanimljivu narativnu slagalicu, nastavljajući tamo gdje je autorica stala s romanom Do isteka zaliha, pokazujući nam kako nasilje možemo pobijediti ljubavlju, a svaka je takva pobjeda mala revolucija.

Biografija autorice:

Nora Verde (Antonela Marušić) rođena je 1974. godine u Dubrovniku. Završila je studij hrvatskog jezika i književnosti. Književnom praksom počinje se baviti kao studentica kada objavljuje prvu knjigu poezije, Sezona bjegova (Narodno sveučilište, Split, 1994.) Pjesme su joj objavljene u pjesničkom zborniku Oblaci (Matica hrvatska, Zadar, 1998.) zadarskog Studentskog književnog kluba. Od 2010. književne radove piše i objavljuje pod literarnim imenom Nora Verde. Autorica je proznih knjiga Posudi mi smajl (Meandar, 2010.) i Do isteka zaliha (Sandorf, 2013.).

Priče su joj objavljene u zborniku Pristojan život (lezbejske kratke priče s prostora Ex Yu), (Labris 2012.) i knjizi kratkih priča Zagreb Noir (Durieux, 2014.) koja je u prijevodu na engleski jezik objavljena u studenom 2015. godine u američkoj nezavisnoj kući Akashic Books. Živi i radi u Zagrebu.”

Subota, 4.11., 12 sati, Pjaca (Ispred knjižare Morpurgo)

Živa knjižara

Unatoč obećanjima da će najstarija knjižara u gradu Splitu i jedna od najdugovječnijih uopće otvoriti svoja vrata u rujnu, to se nije dogodilo i nema najava da će se dogoditi. Grad koji je nekoć imao čak sedam knjižara u uskom krugu oko Pjace danas je grad u kojem se knjige jedva pronalaze. Ne bismo li upozorili na pogubnu praksu sužavanja prostora za kulturu i njegovog ustupljivanja komercijalnim i turističkim djelatnostima, Skribonauti organiziraju Živu biblioteku pred knjižarom Morpurgo u subotu, 4.11., u 12 sati, da barem jedan dan ponovo povežu knjižaru s gradom i grad s knjigom.

U sklopu Žive knjižare moći ćete “posuditi”:

Nadu Topić

Autorica knjige”Knjižara Morpurgo u Splitu (1860. – 1947.) i razvoj kulture čitanja” pružit će kratki uvod u povijest knjižare ta nam pokazati zašto je knjižara Morpurgo bila i ostala važni centar kulture u Splitu. Autorica će s nama i podijeliti i ulomak iz svoje hvaljenje knjige “Male stvari”.

Noru Verde

koja će pročitati priču iz svoje najnovije zbirke “O ljubavi batinama i revoluciji”. 

Mariju Rakić Mimicu

dobitnicu Nagrade Prozak koja će čitati priču iz svog iščekivanog prvijenca.

 

*Napomena: Osnovno pravilo Žive knjižare je to da su sva pitanja dobrodošla, zato pitajte.

Marks21: Priključite se izgradnji levice na Balkanu

Marks21 skupina je sastavljane od socijalista/kinja koja kroz svoj rad nastoji klasični marksizam izdignuti iz društvenog pepela prevaziđene teorije te uz implementaciju tradicije internacionalističkog socijalizma, kroz praksu osuvremeniti marksizam kao primjenjivu ideju dvadesetprvog stoljeća. Svojim djelovanjem Marks21 također promiče kako anti-kapitalistički, tako i anti-ratni sentiment kako bi se omogućila uspostava društva lišenog nostalgične političke klime uvjetovane isključivo prošlim političkim djelovanjima i temeljene na recikliranju parola bez kritičkog promišljanja i sagledavanja uvjeta koji u sadašnjem trenutku određuju oblik postojanja marksističke ideje. 

 

Kako biste u nekoliko rečenica predstavili Marks21?

Marks21 je organizacija (mahom mladih) radnika i radnica i studenata i studentkinja. Nastali smo 2008. godine, u jeku svetske ekonomske krize koja je, prema našem mišljenju, formativni događaj istorijske epohe u kojoj se nalazimo. Rođendan nam je, simbolično, 27. marta. Do sada smo učestvovali u brojnim studentskim, radničkim, feminističkim, LGBTQ+ i drugim borbama protiv tlačenja i eksploatacije. Naš cilj i strategija jesu primena marksističke teorije u tradiciji socijalizma odozdo (dakle, kroz masovnu akciju radničke klase i drugih potlačenih) na 21. vek i dalji razvoj marksizma u teoriji i praksi u Srbiji, regionu i šire – otud ime organizacije. Na kraju, naši dugoročni politički ciljevi uključuju stvaranje radničke partije i Balkanske socijalističke federacije kroz zajedničku borbu naroda Balkana protiv kapitalizma, imperijalizma i nacionalizma.

Sam naziv implicira socijalistička stajališta organizacije i njezin fokus na radničku klasu. Kako ste odlučili/ da postoji potreba za takvom organizacijom? Možete li mi reći nešto o više o cilju i načinu samoorganiziranja i djelovanja na van?

Naša organizacija izrasla je iz studentskog pokreta ranih dvehiljaditih – tačnije, iz blokade Filozofskog fakulteta u Beogradu 2006. godine, u kojoj su snage vanparlamentarne radikalne levice odigrale značajnu ulogu, i koja je radikalizovala novu generaciju mladih ljudi sa ovog i okolnih fakulteta. Dve godine kasnije, svetski kapitalistički sistem upao je u najdublju krizu još od Velike depresije dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka. Kao rezultat, obećanja o svetloj (evro)integrisanoj budućnosti i potpuna dominacija ideja “ekstremnog centra” počeli su da blede i da slabe, naročito među mladima. U tom trenutku, u Srbiji je postojao vakuum na revolucionarnoj levici koja bi se vodila principima klasičnog marksizma i revolucionarnog socijalizma – najmanje od gušenja studentskog i radničkog pokreta ’68. Drugovi i drugarice koji su činili prvu generaciju Marks21 pomislili su da organizacija marksista i marksistkinja može da počne da radi na popunjavanju tog vakuuma. Što se tiče krajnjeg cilja našeg organizovanja – to je revolucionarno obaranje kapitalizma i uspostavljanje novog društvenog poretka koji se zasniva na potrebama ljudi, a ne profita. Naravno, ovakav slogan može da deluje pompezno ili sumanuto kada se čita van konteksta; stoga bi valjalo reći da mi u velikoj meri polažemo na političku strategiju i taktiku i u kratkom i u srednjem roku: povezivanje svih progresivnih društvenih borbi i snaga u jedinstveni front uvek je bila jedna od ideja-vodilja naše organizacije.

Ako pričamo o načinu organizovanja, vodimo se u dobroj meri lenjinističkim principom demokratskog centralizma, mada nam izostanak čvrste strukture i još uvek relativno mala brojnost omogućuju (uz sve probleme koje donose) i da ne stavljamo naročito veliki naglasak na centralistički deo ove krilatice. Doduše, nismo od levičara i levičarki koji se uzdaju u potpuni horizontalizam i konsenzusnu politiku (jer ona zahteva svođenje linije na nešto prihvatljivo svima, bez obzira na nivo političkog razumevanja ili klasne svesti) i svesni smo da bez političke odgovornosti i proverljivog nadmetanja različitih “linija” i “shvatanja” ne može biti istinske demokratije. “Maksimum demokratije u odlučivanju, maksimum centralnosti u sprovođenju odluka” – ovaj moto nas je dobro služio do sada…

Konačno, sve svoje “unutrašnje” odluke – strukturne, kadrovske, teorijske – donosimo s ciljem da nas osposobe da bolje intervenišemo ka spolja i u raznim društvenim borbama. Jako smo ponosni na dosadašnji bilans i radujemo se “novim radnim pobedama”.

Na samom portalu naglašavate da se zalažete za rušenje kapitalizma, neposrednu demokratsku kontrolu radničke klase nad društvom, međunarodnu radničku solidarnost i antiimperijalizam. Na koje sve načine promičete svoje ideje, odnosno koje su vaše metode i alati?

Kao i sa svim drugim, eksperimentisali smo i sa metodima i alatima koje koristimo za promociju svojih stavova. Konstante u radu organizacije u tom pogledu jesu naš sajt marks21.info i naša Fejsbuk stranica, preko koje delimo sadržaje sa sajta, kratke komentare na različite vesti, dnevnopolitičke teme, značajne datume iz istorije međunarodnog radničkog pokreta, kao i sadržaje drugih levih organizacija i progresivnih kolektiva. Preko Fejsbuka, takođe, obaveštavamo javnost koja nas prati o javnim događajima koje organizujemo.

Pored toga, tokom prvih pet godina svog postojanja objavljivali smo i časopis Solidarnost. Solidarnost je bila zamišljena kao mesečnik, mada je u proseku izlazila na svaka dva do tri meseca. Našem starijem članstvu uglavnom je ostala u veoma dragom sećanju kao jedna od centralnih aktivnosti organizacije – časopis je prodavan ispred fakulteta, a novi brojevi promovisani po tada malobrojnim levim centrima okupljanja. Neki od nas nadaju se da ćemo uskoro dovoljno narasti da ponovo počnemo sa proizvodnjom štampanog časopisa – verovatno, kao i tada, u samizdat formatu – a da to ne preoptereti organizaciju i spreči nas da se bavimo drugim aktivnostima i intervencijama (što je i bio razlog iz kog smo odustali od izdavanja Solidarnosti). Arhiva sa svim brojevima u pdf-u može se naći na našem sajtu, za one koje zanima da bace pogled.

Nastojimo i da proširimo izdavačku delatnost organizacije. Do sada smo štampali na desetine pamfleta o raznim pitanjima – što prevođenih sa drugih jezika, što naših autorskih.

Naš najambiciozniji izdavački projekat do sada bilo je prevođenje i izdavanje knjige Siriza u lavirintu britanskog aktiviste i novinara Kevina Ovendena. Knjiga se može nabaviti preko naše stranice i u većim knjižarama u većim gradovima u Srbiji. Kao i sve što proizvodimo, štampana je na latinici, kako bi bila dostupna najvećem mogućem broju ljudi u našem regionu.

Treba naglasiti da su naši stariji članovi napisali – ili učestvovali u pisanju – značajnih knjiga, poput The Economic Struggle for Power in Tito’s Yugoslavia Vladimira Unkovskog-Korice, Dobrodošli u pustinju postocijalizma (zbornik tekstova), ili Balkan Socialist Tradition.

Pod ovo “plasiranje ideja” mogli bismo da uvrstimo i propagandne aktivnosti kao što su tribine, koje organizujemo oko relevantnih i dovoljno bitnih tema; nedeljne diskusije, koje koristimo kao platformu za vežbanje sopstvenog članstva da govori u javnosti i za stvaranje kulture drugarske rasprave sa drugovima i drugaricama sa ostatka levice; konferenciju Marksizam za 21. vek, koja je svoje prvo, veoma uspešno izdanje doživela 2015. godine, kada se nekoliko stotina ljudi okupilo u Domu omladine Beograda da sa nama raspravlja o teoriji, praksi, istoriji i strategiji za levicu u Srbiji i regionu za 21. vek.

Doduše, najbitniji alat za promovisanje sopstvenih ideja jeste prisustvo na terenu, u borbama, i građenje solidarnosti, saradnje i poverenja sa najborbenijim ljudima u zemlji i na Balkanu danas.

{slika}

Da se nadovežem na prethodno pitanje, u kontekstu promicanja spomenutih ideja putem portala, možete li mi reći kakve sve teme portal pokriva? Tko sudjeluje u stvaranju sadržaja za portal?

Portal ima razne rubrike koje su stvarane više ad hoc nego što su deo opšteg uredničkog plana. Samim tim, postoje delovi sajta koji više nisu u redovnoj upotrebi (na primer, na sajtu se može naći cela Tucovićeva Srbija i Arbanija u odeljku koji je bio predviđen za arhivu knjiga), kao i rubrike koje zavise od aktuelnih dešavanja (na primer, rubrika pod imenom Borba iz ličnog ugla, u kojoj prenosimo iskustva simpatizera i simpatizerki, ali i bilo koga ko želi da piše o svojim iskustvima društvenih borbi, upravo sa naglaskom na lične doživljaje i razmišljanja).

Pored toga, postoji set tema o kojima redovno pišemo – radničke borbe u Srbiji, regionu i svetu, antiimperijalizam, antifašizam, žensko oslobođenje, LGBTQ+, istorija, teorija, sindikati, izveštaji sa akcija, saopštenja organizacije, studentska borba…

Najveći deo sadržaja proizvode članovi i članice Marks21, ali značajan deo tekstova na sajtu pisali su i naši saveznici i saveznice sa levice, kao i zainteresovani pojedinci i pojedinke koji su nam se obratili sa željom da pišu o određenim temama. Na kraju, tu su i intervjui sa relevatnim pojedincima i pojedinkama ili predstavnicima i prestavnicama borbenih pokreta i organizacija širom sveta.

Želimo da naš sajt nastavimo da gradimo kao značajan resurs i izvor informacija i analize za čitavu levicu u regionu. U tome ne možemo uspeti ako se učaurimo i zatvorimo. Naravno, postoji i uređivačka politika, ali trudimo se da budemo konstruktivni i inkluzivni.

Tko čini redakciju i kako redakcija funkcionira?

Redakciju, po trenutnom unutrašnjem uređenju, čine na to mesto izabrani drugovi i drugarice, mada svaki član i članica organizacije imaju uvid u tekstove pre nego što se objave i pravo da iskažu svoje mišljenje o tekstovima.

U zavisnosti od spoljnih pritisaka, redakcija nastoji da funkcioniše na osnovu izdavačkog plana koji se dopunjuje komentarima na relevantne političke vesti i novosti.

Budući da je rad u redakciji (kao i u ostalim organima organizacije) još uvek dobrovoljan i da se sve aktivnosti organizacije finansiraju članarinama članstva i donacijama simpatizera i simpatizerki, nivoi elana i inicijative prave i svojevrsne plime i oseke u radu našeg sajta i Fejsbuk stranice, što su sigurno primetili i svi oni koji duže prate naš rad. Radimo na tome da dugoročno ove oscilacije svedemo na što manju meru, ali ta dečja bolest se ne može preležati bez čvršće organizovanosti i veće masovnosti.

Budući da je za ostvarenje međunarodne radničke solidarnosti uključenost drugih, sličnih organizacija neophodna, koje su neke od organizacija u regiji s kojima ste dosad surađivali? U kakvim akcijama i na koji način je ostvarena suradnja?

Do 2013. godine bili smo neformalno u članstvu International Socialist Tendency – međunarodne organizacije koja je okupljala socijaliste i socijalistkinje koji dele određene teorijske poglede sa nama. O tome zašto smo ih napustili može se pročitati na našem sajtu, da ne dužimo sada.

No, i tada smo radili na tome da ostvarimo što bolju i prisniju saradnju sa organizacijama u regionu. Spisak je zaista poduži: u Hrvatskoj smo imali (ili još imamo) manju ili veću saradnju sa Mladim antifašistkinjama Zagreba, Radničkom frontom, Biltenom, Radničkom borbom, Radničkim portalom, Slobodnim Filozofskim, evo sada i sa Libelom. U BiH smo, dok su postojali, sarađivali sa Lijevima, kao i sa većim brojem pojedinaca i pojedinki sa tamošnje levice – Tijana Okić je možda među najistaknutijima. Trenutno održavamo vrlo bliske odnose sa drugovima i drugaricama angažovanim na portalu prometej.ba. U Makedoniji smo sarađivali sa snagama koje sad čine partiju Levice. U Sloveniji smo u poslednje vreme uspostavili dobre odnose sa Iskrom – odličnom grupom mladih radikalnih levičara i levičarki. Veoma smo ponosni na saradnju koju imamo sa kosovskim aktivistima i aktivistkinjama koji su bili u Studentskom političkom klubu (dok je postojao), kao i na saradnju sa drugovima i drugaricama iz albanske Političke organizacije i Pokreta “Za univerzitet”. U Grčkoj smo do 2013. godine sarađivali sa SEK-om (Socijalističkom radničkom partijom), jednom od glavnih snaga antikapitalističke koalicije Antarsia, a od 2013. sa DEA-om (Internacionalističkom radničkom levicom), koja je bila na revolucionarnom krilu Sirize, a potom jedna od osnivačkih struja partije Narodnog jedinstva. Pored ovoga, naši članovi nalaze se i u uredništvu regionalnog portala LeftEast.

Saradnja sa snagama levice u regionu uglavnom se zasniva na razmeni iskustava i strateških vizija, ali i kroz međusobne posete, učestvovanje u zajedničkim akcijama kada to okolnosti dozvoljavaju i proizvodnju zajedničkih strateških rešenja (na primer, rad na Balkanskoj studentskoj inicijativi na kojoj sarađujemo sa Iskrom, itd.).

S obzirom na nedavne prosvjede protiv vlade, štrajkove radnika i radnica, te slična događanja očito je da se ‘mali čovjek’ i radnička klasa našle u vrlo nezavidnoj poziciji. Istovremeno ličnosti poput Bernija Sandersa u SAD-u i Jeremyja Corbina u Velikoj Britaniji uživaju sve veću podršku. Ukazuje li to na potrebu za drastičnim promjenama i vraćanje socijalizma u mainstream?

Mali čovek i radnička klasa nalaze se u onoliko nezavidnoj situaciji koliko su neorganizovani i onesposobljeni da se bore za svoje interese. Ta nezavidna, pasivizirana i atomizovana situacija je normalizovana sa ideološkom pobedom neoliberalizma i uspostavljanjem paradigme grabljivog kapitalizma kao jedine “igre u gradu”. Stoga, mi rast broja štrajkova i masovnih protesta smatramo pozitivnim koracima u ispravnom smeru, iako se i na njih ljudi odlučuju podstaknuti sopstvenim besom i beznađem. Stasava sasvim nova generacija koja a) ne prihvata ideju da je ovo najbolji od svih mogućih svetova i b) nije politički istrošena i gurnuta u cinizam izdajom petooktobarske revolucije.

Isti proces možemo videti na delu širom sveta – sistem se još uvek nalazi u dubokoj krizi političkog legitimiteta, a snage centra gube svoju doskora potpuno dominantnu poziciju. Širi se spektar ideja kojima se ljudi okreću za tragajući za rešenjima – to predstavlja veliki potencijal za levicu (potencijal koji su donekle dobro iskoristili Sanders i Korbin koje pominjete, ali i mnogi drugi, radikalniji glasovi i organizacije), ali i veliku opasnost po čitav svet (Tramp, Marin Lepen, AfD, Orban i mnogi, mnogi drugi). Potreba za drastičnim promenama postoji, a to da li će se socijalizam vratiti u mejnstrim zavisi u velikoj meri i od socijalista i socijalistkinja…

Živimo u turbulentnim vremenima, a globalni kontekst uvelike, kao i mnogu puta prije, određuje regionalna kretanja. Kako vi gledate na situaciju u SAD-u, Brexit, ratove na Istoku? Kako gledate na galopirajući uspon klerofašizma u cijelom svijetu?

Nadovezujući se na prethodni odgovor, i predsednički izbori u SAD i Brexit simptomi su duboke krize “establišmenta”. Naravno, činjenica da je ideološka slika svetskog kapitalizma 21. veka naprsla, ne znači da su sve snage koje pokušavaju da iskoriste te pukotine i da nametnu svoje ideje progresivne, odnosno da deluju u interesu velike većine čovečanstva, da su snage dobra.

Mnogi mračnjaci upravo u krizi liberalne demokratije vide priliku da svet preurede po sopstvenim, nečovečnim svetonazorima. Takvo stanje neizvesnosti svojevremeno je najbolje opisala Roza Luksemburg svojim poznatim sloganom “socijalizam ili varvarstvo”. I to zaista jeste tako: varvarstvo već više od četvrt veka zauzima sve veći deo svakodnevice. Savremeni nosioci varvarstva imaju daleko više moći i uticaja nego što ih imaju snage socijalizma. Ovo ne bi trebalo da nas demotiviše ili baci u očaj, ali mislimo da je bitno imati svest o ogromnosti zadatka koji se nalazi pred snagama levice, naročito pred marksistima i marksistkinjama…

Ratovi na Bliskom istoku predstavljaju, doduše, prežitak druge verzije tog varvarstva, koji nove snage krajnje desnice tek uklapaju u svoje političke strategije. Barak Obama se pokazao kao daleko ratoborniji predsednik i od Džordža Buša i od Donalda Trampa. On je, takođe, prisilno izbacio više migranata i migrantkinja nego što je to, za sada, učinio Tramp, ali i bilo koji predsednik pre njega. U ovoj farsi ponavljajuće istorije ponovo se potcrtava lekcija da je buržoaski centar ona snaga koja utabava stazu za fašističku reakciju.

{slika}

Uzme li se u obzir da je Antifašistička fronta žena ostala u drugom planu u kontekstu borbe protiv fašizma, a uskoro je i ukinuta zbog ‘suvišnog bavljenja političkim radom’, vidljivo je da su se čak i unutar ljevice žene nalazile u podređenom položaju. Što je moguće učiniti kako bi se slične pogreške u budućnosti izbjegle i kako bi se ostvarila istinska ravnopravnost lišena rodne uvjetovanosti?

Da, da. Seksizam na levici; svođenje borbe na isključivo ekonomske zahteve “radničke klase” (ekonomizam); reprodukovanje najcrnjih patrijarhalnih obrazaca ponašanja i opštenja u “progresivnim” i “levičarskim” krugovima… To su ozbiljni problemi protiv kojih se mi kao organizacija nastojimo boriti od kad postojimo.

Što se tiče konkretnog konteksta AFŽ-a i partizanske borbe, skrenuli bismo pažnju na odličan tekst Tijane Okić koji se bavi poređenjem AFŽ-a iz doba NOB-a i Ženotdela iz perioda Ruske revolucije (reč je o tekstu Od revolucionarnog do proizvodnog subjekta: alternativna istorija AFŽ-a, koji je izašao u zborniku “Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava”). Ideološki sadržaj koji su te dve revolucionarne struje unosile u pitanje ženskog oslobođenja u priličnoj meri se razlikuje.

Iskustva socijalizacije muškaraca i žena u patrijarhalnom društvu međusobno se drastično razlikuju. Stoga su žene uvek suočene sa većom preprekom da aktivno stupe u političku borbu i da se izbore za jednak tretman. Evo, pre svega nekoliko dana smo na Fejsbuk stranici dobili zajedljivi komentar na tekst naše članice Jelene Lalatović o rodno senzitivnom jeziku u kom je od nas zatraženo da, kad već tvrdimo da su klasna borba i borba za žensko oslobođenje neraskidivo uvezane, navedemo koliko je bilo predsednica internacionala. Količina agresivnosti koja poteče kada se bavimo ženskim oslobođenjem je neverovatna. To je pokazatelj da mnogi ljudi koji prate naš rad i sebe smatraju levičarima imaju problem da prevaziđu seksističke predrasude i stavove. Nažalost, teško da će ih prevazići čitanjem tekstova u vakuumu društvenih mreža. Uzdamo se u to da smo politički dovoljno sposobni da u radu sa ljudima na terenu izvršimo uticaj kroz zajedničku borbu i dovedemo do toga da se neke predrasude menjaju i tope. Ima tu nekoliko primera dobre prakse – na aprilskim protestima, popularna parola “Vučiću, pederu!” je upornom intervencijom levice relativno lako preinačena u “Vučiću, lopove!”, što i ima smisla jer, kada se prosečan čovek zamisli, lako može da zaključi da mu je veći problem neko ko se bogati na račun njegove egzistencije nego nečije seksualno opredeljenje. Štaviše, teranje tvrde desnice s protesta, koja je prva dva-tri dana vedrila i oblačila na čelu kolone, nije se pokazalo znatno težim od nadjačavanja i potiskivanja tog slogana.

Ako želimo da izbegnemo upliv seksizma (ili ma kog drugog aspekta vladajuće ideologije koji deli radničku klasu i potlačene) u socijalistički pokret, glavni preduslov jeste autonomno i snažno organizovanje socijalistkinja sa ciljem izgradnje nezavisnih, samouverenih i brojnih ženskih kadrova. Jedino osnažene žene mogu uticati na svoje drugove da revidiraju svoje stavove i prakse i da postanu dosledni borci za rodnu ravnopravnost. Ovo ne treba da oslobodi muškarce obaveze da rade na tome da se bore protiv sopstvenog nesvesnog seksizma, već da služi kao kontrateg mačističkim obrascima organizovanja i ponašanja koji umeju da se zapate u socijalističkim krugovima.

 

Na portalu spominjete da je puna ravnopravnost svih društvenih skupina, dakle žensko oslobođenje i slobodno izražavanje seksualne orijentacije, nužna za klasno jedinstvo. Na koji način poboljšanje položaja spomenutih skupina može utjecati na položaj radničke klase ili pak obrnuto?

Nije ovo nikakva novost, niti izmišljanje tople vode. Još i klasici marksizma – Marks, Lenjin, Luksemburg – odbijali su ideju da se socijalizam može svesti na borbu za puke ekonomske interese radničke klase. Nasuprot savremenim idejama o politici (politikama) identiteta, klasa nije samo jedna kategorija koju pojedinac može da ima u kompleksnom postmodernom sistemu (samo)identifikacije. Klasa se kvalitativno razlikuje po tome što ona reže kroz sve druge društvene podele, suštinski deleći celokupno čovečanstvo na dva nepomirljiva i sukobljena tabora. Sa obe strane te podele mogu se naći i muškarci i žene i sve rase i sva seksualna opredeljenja, religije, etnije… Naravno, određeni identiteti koriste se kao žrtveni jarci u određenim društvenim kontekstima i činjenica da postoje, na primer, moćne i uspešne žene ne znači da je društvo u kom živimo društvo jednakosti muškaraca i žena.

Revolucionarni socijalisti i socijalistkinje moraju biti svesni činjenice da je borba protiv svakog oblika tlačenja sastavni deo borbe za drugačije i bolje društvo. Sve progresivne borbe imaju kapacitet da se međusobno osnažuju i umrežavaju. Tako umrežene borbe smanjuju snagu i sposobnost naših neprijatelja da nas dele po nacionalnom, rasnom, verskom, rodnom, seksualnom ili ma kom drugom osnovu. Borba protiv okupatora i domaćih kolaboratora u Drugom svetskom ratu jedna je od najsvetlijih tačaka naše istorije – to je borba u kojoj je partizanski pokret uspeo da pomiri etničku pripadnost svojih boraca i borkinja i da upregne snagu te etničke (i rodne) šarenolikosti u cilj borbe za radikalnu promenu društva. To nam može i mora biti inspiracija, bez obzira na brojne, sasvim osnovane kritike koje se NOB-u mogu uputiti čak i po (možda čak i naročito po) ovim pitanjima.

Kako efikasno, organizirano i solidarno djelovati u kontekstu Srbije, društva u kojem žene bivaju ubijene jer su žene, LGBTIQ osobe pretučene jer su LGBTIQ, radnici/e gladni jer od njihovog rada profitiraju samo kapitalisti?

Tako što ćemo nastaviti saradnju na izgradnji široke, radikalne, nedogmatske leve platforme koja će okupljati borbene ljude koji su učestvovali ili žele da učestvuju u borbi protiv svega što ste navele. Nadamo se da će oni među njima koji se slažu sa našom procenom da bez revolucionarne promene društva ovi problemi ne mogu da se reše prihvatiti naš poziv i učlaniti se u Marks21 kao organizaciju koja želi da gradi revolucionarno, marksističko krilo socijalističkog pokreta u Srbiji, na Balkanu, u Evropi i šire.

Takođe, internacionalizam ne sme više da bude lepa želja levice i verbalna kićanka kojom sami sebe zavaravamo da smo deo nečeg šireg od nas samih – internacionalizam i izgradnja međunarodnih organizacija revolucionarnih i radikalnih levičara i levičarki mora ponovo postati jasno definisan strateški cilj svih onih koji žele da menjaju svet.

Što biste poručile čitateljicama i čitateljima Libele?

Priključite se izgradnji levice na Balkanu. Ukoliko vas ne privlače političke opcije levice koje su vam geografski najbliže, slobodno se javite nama – otvoreni smo za članstvo svih revolucionara i revolucionarki, bez obzira na mesto i državu prebivanja.