Nasilje prema ženama problem je (i) muškaraca

Da, umoran sam od nasilja muškaraca prema ženama. I da, muškarci su odgovorni jer trenutno pripadaju kulturi maskuliniteta koja to dopušta- kultura u kojoj muškarci ne smiju pokazati strah, ne smiju biti u krivu i imaju pravo premoći nad drugima, posebice ženama.

Kultura u kojoj se muškarci ne smiju bojati je kultura koja negira našu ljudskost kao muškarca. Ako ne smijemo biti ljudi, onda postajemo nešto drugo. Konstrukcija maskuliniteta- što znači biti muško- igra ključnu ulogu u oblikovanju nasilja nad ženama. To je istina na osobnoj razini, u obiteljima, u vezama, u zajednicama, i u društvu općenito.

Ali kultura je u krivu i ako ne učinimo nešto da to promijenimo žene će i dalje stradavati. Muško nasilje nad ženama je obilno- i samo se pogoršava. Trebamo novu, uključujuću formu maskuliniteta kako bismo ga eliminirali.

Što točno možemo učiniti da povećamo broj muškaraca koji su uključeni u prevenciju rodno uvjetovanog nasilja? Koje specifične strategije mogu motivirati značajan broj muškaraca da se pridruže pokretu?

Kao prvo, muškarci moraju glasno prozivati nasilje drugih muškaraca. I moraju raditi na tome da podrivaju društvene i kulturalne postavke koje podupiru nasilje nad ženama vidljive u svim društvima diljem svijeta- seksističke i nasilne norme, neosjetljivo ponašanje, rodne nejednakosti koje omogućuju nasilje nad ženama. Prozivanjem muškog konformizma možemo staviti teret sprječavanja nasilja nad ženama tamo gdje pripada- na muškarce koji ga perpetuiraju.

Više načina na koje možemo reducirati nasilje nad ženama i djevojkama:

1. Pristupite rodno uvjetovanom nasilju kao muškom problemu koji uključuje muškarce svih dobi i različitih socioekonomskih, rasnih i etničkih pozadina. Promatrajte muškarce ne samo kao počinitelje ili potencijalne počinitelje nasilja nego kao osnažene promatrače koji se mogu suočiti sa svojim nasilnim vršnjacima.

2. Ako vaš brat, prijatelj, kolega ili suigrač zlostavlja svoju partnericu- ili se ponaša nasilno i bez poštovanja prema ženama općenito- nemojte okrenuti glavu. Ako vam situacija to dopušta, razgovarajte s njim o tome. Potaknite ga da potraži pomoć. Ili ako ne znate što učiniti, potražite savjet od prijatelja/ice, roditelja, profesora/ice i savjetnika/ice.  Obratite se nacionalnoj mreži za sprječavanje seksualnog nasilja. Nemojte šutjeti.

3. Imajte hrabrosti pogledati u sebe. Preispitujte vlastite stavove. Ne budite defenzivni kada svojim ponašanjem ili riječima povrijedite nekoga. Potrudite se razumijete vlastite stavove i ponašanja koja nenamjerno perpetuiraju seksizam i nasilje i radite na tome da ih promijenite.

4. Ako sumnjate da je neka žena bliska vama zlostavljana ili da je bila seksualno napadnuta, oprezno upitajte možete li joj pomoći.

5. Ako ste emotivno, psihološki, fizički ili seksualno nasilni prema ženama ili ste to bili u prošlosti, zatražite profesionalnu pomoć sada.

6. Budite saveznik ženama koje rade na tome da ukinu sve oblike rodno uvjetovanog nasilja. Novčano pomognite centrima i skloništima za žene žrtve nasilja. Ako pripadate sportskog ekipi, bratstvu ili nekoj drugoj studentskoj grupi, organizirajte dobrotvornu akciju.

7. Prepoznajte i progovorite protiv homofobije i nasilja nad LGBT osoba. Diskriminacija i nasilje nad LGBT populacijom je pogrešno i direktno povezano sa seksizmom (npr. seksualna orijentacija muškaraca koji progovaraju protiv seksizma je često dovedena u pitanje kao svjesna ili nesvjesna strategija da ih se ušutka. To je jedan od glavnih razloga zašto muškarci ne progovaraju o seksizmu).

8. Pohađajte programe, tečajeve, gledajte filmove o ženama i čitajte knjige i članke o multikulturnim maskulinitetima, rodnoj neravnopravnosti i korijenu uzroka rodno uvjetovanog nasilja. Educirajte sebe i druge o tome kako veće društvene sile utječu na konflikte između pojedinih muškaraca i žena.

9. Nemojte financirati seksizam. Odbijte kupiti bilo koji časopis, video, pretplatiti se na bilo koju web stranicu, ili kupiti bilo kakav glazbeni album koji seksualno ponižava žene ili se nasilno odnosi prema njima. Protestirajte protiv seksizma u medijima.

10. Budite mentor i učite mlade dječake kako da budu muškarci na način koji ne uključuje ponižavanje ili zlostavljanje djevojčica i žena. Volontirajte u programima prevencije rodno uvjetovanog nasilja uključujući programe za muškarce protiv seksizma. Budite primjer drugima. 

Nasilje nad ženama nije samo stvar nepravde ili nejednakosti nego je i stvar zdravlja. Nasilje ima značajan učinak na zdravlje i dobrobit žena- ne samo u smislu povrede i preuranjene smrti, nego i u smislu psihičkih problema kao što su pokušaj samoubojstva i samoranjavanja, depresije, tjeskobe, PTSP-a, zlouporaba droge i lijekove i lošeg reproduktivnog zdravlja. To je zaista užasno žalosno.

Naravno, ne zlostavljaju svi muškarci žene. Ali svi muškarci moraju osuditi nasilje. Dokle god muškarci šute dok drugi muškarci zlostavljaju žene, oni možda nisu počinitelji ali oni perpetuiraju to nasilje, dopuštajući mu da se nastavi. Napore da se spriječi nasilje nad ženama moraju poduzeti upravo muškarci jer su muškarci većinom oni koji perpetuiraju to nasilje.

Nasilje nad ženama je problem (i) muškaraca. To nasilje uništava žene i djevojke koje muškarci vole, ocrnjuje sve muškarce, počinjeno je od strane muškaraca koje drugi muškarci poznaju i prestati će tek onda kada većina muškaraca pomogne napraviti društvo u kojem je takvo nasilje nezamislivo.

Pokrenimo pokret– pokret muškaraca koji se ne boje zaustaviti nasilje nad ženama.

Uključivanje muškaraca u pokret kao što je Real Women Real Stories jedini je način kako postići dugotrajnu društvenu promjenu. 

Prevela i prilagodila: Jana Kujundžić

Broj napada na medije i novinare/ke u Srbiji je u porastu

Prema izvještaju Regionalne platforme Zapadnog Balkana za zagovaranje medijske slobode i sigurnosti novinara, broj napada na novinare/ke u Srbiji u prethodne tri godine je u porastu, a odgovor institucija nije zadovoljavajući. 

Od 2013. godine pa do lipnja 2016. fizički je napadnuto 33 novinara/ke, a četiri novinara/ki su pod stalnom policijskom zaštitom. U izvještaju koji je objavilo Nezavisno udruženje novinara Srbije (NUNS) u navedenom razdoblju bilo je i devet napada na imovinu, 69 verbalnih prijetnji, 32 pritiska, dok je od 2014. zabilježeno 275 različitih napada i prijetnji na novinske portale i njihove novinare/ke i urednike/ice, a o napadima na medijske organizacije nema podataka.  

U izvještaju se navodi i da državna tijela “ne pružaju odgovarajuće resurse za istraživanje pretnji i nasilja nad novinarima/kama” te da su istrage često spore i ne daju rezultate. Nadalje, kao jedan od većih problema navodi se i da “javni zvaničnici retko daju jasne izjave kojima osuđuju napade na novinare”. 

Osim napada, položaj novinara/ki loš je i zbog cenzure, ali i ekonomskog položaja u kojem se nalaze. 41,44% novinara/ki koji/e su sudjelovali/e u istraživanju navelo da je cenzura utjecala na njihov rad, dok 38,74% navodi da gotovo da nije utjecala, a 18,2% da nije uopće utjecala. Također, broj radnih sati novinara/ki je povečan, a plaća im je smanjena. Plaća večine novinara/ki se kreće između 300 i 400 eura. 

Ograničen je i utjecaj sindikata te im se iz tog razloga pridružuje mali broj novinara/ki. Na one koji se ipak pridruže, vrši se pritisak. Propisi se često ne primjenjuju, a prema izvještaju, stanje u medijima je drastično pogoršano od donošenja novog medijskog zakona 2014. godine. 

Izvještaj je nastao na osnovu analize izvještaja nevladinih organizacija, istraživača/ica i fakulteta, dokumenata državnih institucija poput zakona, strategija, godišnjh izvještaja, zapisnika sa sastanaka, kao i statistike i medijskih tekstova i izvještaja, a provedeni su i detaljni razgovori sa stručnjacima/kinjama i anketirano je 11 novinara/ki različitih medijskih organizacija. 

Izbjeglice u strahu od silovanja uzimaju kontraceptive prije putovanja

Žene izbjeglice koje bježe od ratova, političke nestabilnosti i siromaštva uzimaju kontraceptive pretpostavljajući da će biti silovane, ali su u tako teškoj situaciji da i dalje kreću na putovanje. 

Žene i djevojke u riziku od seksualnog nasilja koje su napustile svoje matične države dobivaju kontracepcijske injekcije kao mjeru opreza, rekla je istraživačica Hillary Margolis iz Human Rights Watch.“Za nekoga tko zna da je u takvom riziku od seksualnog nasilja, one su ipak odlučne da nastave na tom putu”, rekla je na Trust Women godišnjoj konferenciji za ženska prava i trgovine ljudima čiji je domaćin Thomson Reuters Fondacija.

Rekordnih 65,3 milijuna ljudi raseljeno je širom svijeta prošle godine, što je povećanje od 50 posto u pet godina, prema U.N. agenciji za izbjeglice. Podaci pokazuju da su zemlje u razvoju primile 86 posto izbjeglica, na čelu s Turskom koja je primila više od 2,7 milijuna Sirijaca/ki. 

Predstavnici/e UNICEF-a prošle su godine, izjavili/e da su djeca u izbjegličkim logorima u Francuskoj podvrgnuta seksualnom zlostavljanju, uključujući silovanja, nasilje i svakodnevni prisilni rad.

U izvješću UNICEF-a navedeni su i slučajevi mladih žena koje su podvrgnute seksualnim zahtjevima u zamjenu za obećan put u Veliku Britaniju, a aktivisti/kinje kažu da to nije ograničeno samo na Francusku. Amnesty International je rekao da je razgovarao sa ženama koje su rekle da su živjele u stalnom strahu od seksualnog nasilja na putu u Libiju kada su silovanja bila tako uobičajena da su uzeli kontracepcijske pilule prije putovanja kako bi izbjegle trudnoću.

Margolis je rekla da je upoznala brojne izbjeglice u Italiji, koji su uzele kontraceptive prije opasnog putovanja iz Libije “zbog visokog rizika od silovanja”.

Najmanje 4,690 izbjeglica umrlo je u Sredozemlju 2016. godine dok su pokušavali doći do Europe, u odnosu na 3,777 u 2015. Najviše su stradali dok su prelazili iz Sjeverne Afrike.

“Ideja da žena koja putuje s muškarcima je automatski sigurna je pogrešno”, rekla je Margolis. “Postoje žene koje su prisiljene na putovanja s muškarcima, kojima se trguje, koje su iskorištavane i koje mogu doživjeti zlostavljanje”.

Joanne Liu, predsjednica medicinskog dobrotvornog udruženja Liječnika bez granica, dodala je da je međunarodna zajednica razočarala izbjeglice i migrante/kinje.

Turska se složila u ožujku zaustaviti migrante/kinje i izbjeglice koji prelaze morem u Grčku u zamjenu za financijsku pomoć, ubrzane pregovore o članstvu u Europskoj uniji i druge ustupke. “U politici imamo to upravo sada, gdje odvraćamo ljude od bijega za svoje živote, mi otežavamo i pogoršavamo njihove ranjivosti”, rekla je na konferenciji.

A za žene, tu je još više teškoća, jer su žene postale poprište rata i zlouporabe. To nije nova pojava i nismo ni blizu rješenja.”

Prevela i prilagodila: Jovana Živković 

Natječaj za najbolji scenarij za kratki film na temu seksualnosti

CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje poziva sve mlade da se jave na natječaj za najbolji scenarij za kratki film na temu seksualnosti

Natječaj je dio kampanje “Moja stvar, moj izbor – Vrijeme je da saznaš više”,  a cilj je putem društvenih mreža i direktnim akcijama informirati mlade i potaknuti promišljanje o pitanjima vezanim uz seksualnost, reproduktivna i seksualna prava i zdravlje.

U okviru kampanje biti će snimljeno nekoliko kratkih edukativnih filmova, a jedan od njih će biti snimljen prema scenariju koji su osmislili/e mladi. 

Natječaj za najbolji scenarij prema kojem će biti snimljen kratki film u trajanju od oko dvije minute  “Priprema, pozor, scenarij!” otvoren je do  01. veljače 2017. godine. Javiti se mogu svi mladi, s naglaskom na srednjoškolce/srednjoškolke te poslati originalne scenarije na temu seksualnosti, odgovornog seksualnog ponašanja, reproduktivnih prava i zdravlja na email adresu mojastvarmojizbor@gmail.com.

Osim snimanja filma prema njihovoj ideji, autori/autorice će dobiti nagrade.

Istraživanje koje su provele CESI počekom godine pokazalo je da srednjoškolci/ke imaju veliku želju i interes za učenjem o seksualnim i reproduktivnim pravima i zdravlju, ali da nemaju priliku za to u postojećem školskom sustavu. Stavovi mladih oko društveno osjetljivih tema kao što je hitna kontracepcija, pobačaj, pa hormonalna kontracepcija često se osnivaju na iskrivljavanju činjenica i nepotpunim informacijama. Ako mladi prošire svoja znanja o ovoj temi, za očekivati je da će moći uživati u svojim pravima u punom opsegu i to na odgovoran i primjeren način. “Želimo na jednostavan način objasniti mladima što sve uključuju seksualna i reproduktivna prava te ih potaknuti da se aktivno uključe u kampanju, da promišljaju, razgovaraju i dijele sadržaj koji je usko vezan uz njihove živote i potencijalne izbore”, poručuju iz CESI.

Poruka Vladi: ‘Ne samo očuvati LGBTIQ prava, nego raditi na njihovom unaprjeđenju’

Nakon Vlade Tihomira Oreškovića koja je otvoreno krenula u rat s drugima i drugačijima, civilnim društvom i medijima, kulturom i licitirajući ljudskim pravima, Vlada Andreja Plenkovića započela je svoj mandat ‘braneći europske vrijednosti’ i naglašavajući kako neće doći do erozije ljudskih prava. Međutim, nije dugo trebalo da se koplja krenu lomiti oko ustaša i partizana. Naime, brojni članovi Vlade, pa i sam njezin predsjednik, našli su opravdanje za postavljanje HOS-ove ploče s pokličem ‘za dom spremni’ u Jasenovcu. Nadalje, iako se nije našao u Andrej’s teamu, Zlatko Hasanbegović dobro je uhodao put kojim se nastavilo kretati Ministarstvo kulture. Na marš radikalnih desničara u centru grada vladajući su također mlako reagirali, ostavljajući dojam da će ‘čuvare europskih vrijednosti’ glumiti samo pred Bruxellesom, dok će se u vlastitom dvorištu nastaviti po starom

Kada su u pitanju LGBTIQ prava, aktualna vlast nije rekla mnogo. Budući da LGBTIQ osobe nisu ciljana skupina HDZ-a i Mosta, na unaprjeđenje njihovih prava inače se niti ne osvrću, zasad su se iz najveće hrvatske stranke samo šturo izjasnili da će ‘zadržati postojeće standarde subjektivnih prava osoba koje žive u formalnom ili neformalnom životnom partnerstvu, u skladu sa svim pozitivnim zakonskim i ustavnim odredbama’. Osim toga, na prava LGBTIQ osoba javnost i politika se osvrću često samo ‘prigodničarski’. Iz ljudskopravaških organizacija često se čuju kritike kako se o LGBTIQ pravima priča isključivo u kontekstu referenduma o ustavnoj definiciji braka te reguliranja obiteljskih prava, dok je to samo jedan dio prava, a brojna druga područja su zanemarena.

Stoga, Libela je upitala nekoliko udruga koje se bave zaštitom ljudskih prava, s posebnim naglaskom na LGBTIQ prava, što očekuju od nove vlasti.

“Ovo je prvi put da se HDZ oglasio kad su bili priupitani o LGBTIQ pravima i da su napomenuli da će se prava ‘očuvati’, ali to jednostavno nije dovoljno. Bitno je cijelo vrijeme uzimati u obzir postojeće zakone pri izradi novih zakona, što prema nacrtu Poreznog zakona, kao i prijedloga za Obiteljski zakon, nije vidljivo, tako da o nekom unaprjeđenju postojećih zakona ne možemo pričati i nova vlast bi itekako trebala uzeti u obzir jedan dio građanki i građana koji su u životnom partnerstvu ili izvanbračnoj zajednici, a koji će biti zakinuti u svojim pravima ako se prihvate postojeći nacrti zakona. Očekujemo provedbu zakona i zaštitu i jednako poštovanje svih obitelji. Jedno je slika koju Vlada želi poslati o sebi prema Europskoj uniji i ostatku međunarodne zajednice, a drugo je što pokazuje građankama i građanima RH svojim djelovanjem, odnosno nedjelovanjem “, kazali su iz Zagreb Pridea.

Daniel Martinović iz Duginih obitelji smatra kako je Vlada dala tek deklarativnu podršku trenutnoj razini prava i zaštite koju uživaju LGBTIQ osobe.

“Od svake vlasti očekujemo unapređenje LGBTIQ prava, po uzoru na EU zemlje poput Španjolske ili Irske. No nažalost, stavovi nove vlasti oko raznih pitanja su nedorečeni, nejasni, te razni dužnosnici pokazuju kako su skloni relativizaciji i trivijaliziranju tema. Tako da trenutno imamo samo mlaku, deklarativnu podršku trenutnoj razini prava i zaštite koju uživaju LGBTIQ osobe, no nemamo nikakav nagovještaj poboljšanja trenutne situacije”, kazao je.

“Pitanje je kako bi vladajući reagirali u slučajevima nasilja nad LGBTIQ osobama, no ako je suditi prema dosadašnjim reakcijama na zločine iz mržnje po drugim osnovama, sumnjamo da bi doživjeli oštru osudu i primjerenu reakciju. Svaki zločin iz mržnje potrebno je nedvosmisleno osuditi, žrtvama sustav treba pružiti potpunu podršku, dok bi počinitelji, osim odgovarajuće kazne, trebali proći i kroz procedure poput edukacija kako bi osvijestili svoje predrasude, suočili se s njima, i kako ne bi ponovili takve zločine. Nažalost, čini nam se da naš sustav ima problema već u početku, u samom prepoznavanju zločina iz mržnje”, obrazložio je Martinović.

Antonela Marušić iz K Zone, poučena dosadašnjim iskustvima, tvrdi kako ne očekuje ništa od nove vlasti.

“Vlada Andreja Plenkovića tipična je vlada europskih tehnokrata, koja kako najbolje zna ekvilibrira između zahtjeva EU i želja i potreba svog desnog i konzervativnog glasačkog tijela. To samo po sebi nije lagano, ali marljivi đaci iz briselske EU školice svladali su i taj zadatak.  Od njih više ne očekujem ništa, očekivanja usmjeravam prema nama i našoj imaginaciji, moralu i strategijama otpora: direktnom akcijom, samoobranom, nečim trećim”, istaknula je Marušić.

Martina Horvat iz GONG-a upozorava da općeniti izostanak sustavne i primjerene pomoći i brige o pravima vlastitih građana dovodi cijelo društvo u situaciju u kojoj se ne vjeruje u pravdu, sigurnost i jednake mogućnosti.

“Optimistično ću reći da ne očekujemo daljnje urušavanje sustava zaštite ljudskih prava, ali nažalost niti njihovo unapređenje. S obzirom na postojeću razinu zaštite to nikako nije dobra prognoza. Svakodnevno smo svjedoci slučajeva kršenja ljudskih prava i izostanka učinkovite sustavne zaštite, od žena koje muževi ili partneri ubijaju, a u javnostima ih se naziva ‘drugotnima’, preko LGBT osoba ili manjinskih skupina koje su etiketirane kao ‘oni drugi’ i ‘državni neprijatelji’ i učestalo su žrtve uličnog i drugih oblika nasilja, nasilje prema novinarima koje se opravdava s političkog vrha, izbjeglice čija prava se kontinuirano krše čak i s razine EU, pa sve do radnica i radnika u tvornicama u stečaju ili koji rade za poslodavca koji ih ne plaća i koji nemaju ni osnovnu razinu sigurnosti. Izostanak sustavne i primjerene reakcije u ovim situacijama pogubno djeluje na ljudska prava svakog od nas i za opći doživljaj sigurnosti i pravde”, rekla je Martina Horvat iz GONG-a.

‘Nasilje se ne smije tolerirati’

Iz Zagreb Pridea već ranije su upozoravali kako je tijekom 2015. i 2016. porastao broj napada iz mržnje te govor mržnje prema LGBTIQ osobama, iako službena statistika to ne bilježi. Stoga iz Pridea apeliraju na Vladu da jasno da do znanja da u Hrvatskoj nema prostora za širenje mržnje i poticanje na nasilje, kao i da osigura efikasnu provedbu zakona.

“Ukoliko će prešutno odobravati bilo kakav oblik nasilja i mržnje, pritom ne mislimo samo na nasilje nad LGBTIQ osobama, samo se dodatno pokazuje jedno – a to da je novu Vladu strah reagirati na sve glasniju radikalnu desnicu, posebno unutar vlastitih redova. Apeliramo da se svi počinitelji nasilja, odnosno da se svako kršenje zakon RH kazni sukladno težini počinjenog djela”, naglašavaju.

Dugine obitelji apeliraju da se, po uzoru na druge zapadne EU zemlje, Vlada jasno i glasno zauzme konkretan stav i pokaže kako uistinu neće tolerirati nasilje nad manjinama u društvu, ne samo kroz riječi nego i kroz djela.

Arian Kajtezović iz Trans Aida i Trans Mreže Balkan smatra da ukoliko ne ispune tu svoju dužnost: “Mi smo tu da ih podsjetimo, ako treba i uz podršku izvana, jer europske i međunarodne institucije mogu vršiti pritisak kad država ne ispunjava svoje dužnosti”.

Horvat upozorava da odnos prema nasilju također govori nešto o samoj vlasti.

“Izostanak adekvatne reakcije osude diskriminatornog govora i govora mržnje, veličanja ustaštva i kršenja ljudskih prava pogubno djeluje na cijeli sustav, kao i na osjećaj sigurnosti i povjerenja svakog od nas. Oni koji opravdavaju ili šutke prelaze preko nasilja su jednak problem kao i sami nasilnici”, upozorila je Horvat.

“Radi se o kontinuiranom problemu neprijavljivanja nasilja iz mržnje koje je vezano na nepovjerenje prema institucijama zaštite ustavnih vrijednosti (policija) te sankcioniranja povreda tih vrijednosti (sudstvo). Dakle, vraćanje povjerenja u te institucije je nešto sto će dugoročno utjecati i na smanjenje nasilja u društvu, prema bilo kojoj društvenoj skupini”, upozorila je Cvijeta Senta iz Centra za mirovne studije.

Što se konkretno traži od Vlade Andreja Plenkovića?

“Na dnevni red Vlade treba biti stavljeno mnogo toga; reforma školstva koja od malih nogu uči toleranciji, zakon o radu koji uistinu štiti i radnike/ce, obiteljski zakon koji prepoznaje potrebe svih obitelji, politika pomoći izbjeglicama umjesto politika bodljikave žice i tako dalje”, naglašava Daniel ispred Duginih obitelji.

“Iduća velika bitka se tiče svih koje i koji iz onog ili ovog razloga ne žele ili ne mogu stupiti u brak. Pritom mislimo na sve jasnija zakidanja prava izvanbračnih partnera i partnerica što ima direktan učinak i na prava neformalnih životnih partnera i partnerica. Nadalje, bitna je zaštita LGBTIQ obitelji i zaštita prava stečenih Zakonom o životnom partnerstvu – to je nešto što nam cijela LGBTIQ zajednica treba pomoći jer su ona ta koja će na vlastitoj koži i u svakodnevnom životu osjetiti moguću diskriminaciju. Također se moramo i boriti protiv homofobije i transfobije koja je u sve većem porastu u školama. Naša zajednička bitka je također i ona koja se tiče trenutne kampanje koja želi ženama uskratiti osnovno ljudsko pravo da odlučuju o vlastitom tijelu, kao i borba za radnice i radnike koji su još uvijek žrtve iskorištavanja u korist profita. Sada je vrijeme da svi budemo solidarni i solidarne u našoj borbi i da pokažemo kako ova zemlja nije zemlja neprihvaćanja i mržnje, nego složnosti,   i solidarnosti. Čeka nas mukotrpna borba protiv 1% povlaštenih koji misle da radi svojeg imovinskog stanja mogu diktirati život ostatku koji je već umoran od osnovne borbe za egzistenciju. Vrijeme je da se svi probudimo i stanemo na kraj svima koji nam pokušavaju krojiti živote prema njihovim kriterijima”, ističu u Prideu.

Borci i borkinje za ljudska prva ne smiju biti prozvani/e kao izdajice i neprijatelji/ce

 “Zaštita ustavne vrijednosti ravnopravnosti spolova, kroz osiguranje ravnopravne ekonomske i političke participacije žena te adekvatniju zaštitu žena, ali i djece od svih oblika nasilja, zaštita reproduktivnih i seksualnih prava žena (pogotovo dostupnost kontracepcije i abortusa kao medicinske usluge), izgradnja adekvatnih odgojno-obrazovnih ustanova za skrb o djeci (kvalitetni vrtići i dnevni boravci u školama), potpuna zakonska ravnopravnost životnih partnerstava istospolnih parova, zakonska ravnopravnost osoba različitih vjeroispovijesti i onih koji nisu vjernici, zaštita javnih dobara i resursa, zaštita radničkih prava i osiguranje bazične razine socijalnih sigurnosti, drugačiji odnos prema migracijama koji neće stigmatizirati migrante, nego će omogućiti uključivanje”, nabrajala je Martina Horvat iz GONG-a.

Horvat je također napomenula kako se ne smije odustati od obrazovne reforme i obrazovanja utemeljenog na kritičkom mišljenju i građanskoj participaciji te demokratizaciji škola i osiguranje uključivosti obrazovnog sustava.

“Osobno mislim da je jako važno zaštiti ljude i sustav od dominacije najagresivnijih te politički i ekonomski najmoćnijih jer mi se čini da je dojam prosječnog čovjeka da se u Hrvatskoj sve rješava ili agresijom ili korupcijom što, kao što sam već navela, izaziva osjećaj nepovjerenja, otuđenosti i nepravde”, dodala je.

Međutim, Horvat upozorava i na položaj onih koji/e se bore za ljudska prava i očuvanje jednakosti i sloboda u društvu.

“Puno je borbe ispred nas i nju je jako teško voditi kada se oni koji se zalažu za zaštitu ljudskih prava i ravnopravnosti, što su ustavne vrijednosti, proziva da su izdajice i državni neprijatelji. U takvim okolnostima teško je graditi međusobno povjerenje i solidarno djelovati što odgovara onima koji su sada u pozicijama moći, ali šteti svima nama građankama i građanima koji jedino zajedničkim snagama možemo izgraditi bolje društvo”, zaključila je.

Privatni interes ne smije biti ispred interesa društva

Cvijeta Senta iz CMS-a tvrdi kako se Hrvatska kao društvo treba shvatiti ljudska prava kao univerzalnu vrijednost koja nije stranački obojene.

“Ljudska prava dakle nisu skup vrijednosti koje proklamiraju ovi ili oni već su to prava koja smo zajednički dogovorili, utkali u propise i pridržavamo ih se kao društvo u cjelini, ako želimo opstati. Važno je odrješito se pozicionirati da smanjenje opsega ljudskih prava prema bilo kojoj skupini ne prolazi, jer nema tih privatnih interesa koji mogu biti stavljeni ispred interesa društva u cjelini. Civilno društvo kao i vladajući trebaju otvarati teme koje nas kao društvo ujedinjuju u brizi za najranjivije, kroz pružanje prilika svima da se ostvare u svom punom potencijalu, brizi za okoliš i tu navodno prekrasnu državu u kojoj živimo a koja je zapuštena infrastrukturno, tehnološki i ako mogu tako reći, moralno”, smatra Senta.

Prava za trans i inter osobe

Arian Kajtezović iz Trans Aid-a i Trans Mreže Balkan također naglašava da je izuzetno bitna uloga edukacije i osvještavanja cijelog društva – od građana/ki do institucija – da se raznolikost treba slaviti i poštivati, a ne osuđivati.

“Što se tiče trans i inter osoba, očekujemo da država prizna i štiti naše identitete i naša tijela. Naše identitete treba priznati tako što će omogućiti da sve osobe imaju mogućnost promjene osobnih dokumenata ako to žele. Kao što svaka osoba može promijeniti osobno ime, ili navesti koje je religije ili nacionalne pripadnosti, ili se vjenčati bez da vam treba bilo čije odobrenje, mišljenje ili odluka, tako bi trebalo omogućiti da se osobama prizna njihov rodni identitet. A što se tiče naših tijela, treba zakonski osigurati da je zabranjeno raditi nepotrebne medicinske intervencije na bilo kome bez informiranog pristanka same osobe o čijem tijelu se radi. Interspolne bebe i djeca su često podvrgavana tjelesnim intervencijama koje imaju teške posljedice, a nikakvu korist. S druge strane, treba omogućiti svim osobama kojima neki vid tjelesnih intervencija jeste potreban da imaju pristup kvalitetnoj i besplatnoj zdravstvenoj skrbi uz informirani pristanak – bilo da se radi o trans ili inter osobi”, pojasnio je.

Hoće li neprofitni mediji preživjeti dvije vlade HDZ-a i Mosta?

“Kao jedan od prioriteta vidim sanaciju štete koja je neprofitnim medijima učinjena od strane prošle Vlade i koja se ne može mjeriti ni s jednom do sada. Naime, u nekoliko mjeseci ‘vježbanja strogoće’ uspjelo se devastirati i na rub dovesti gotovo sve kulturne i medijske sektore, te pokvariti plodove višegodišnjeg zalaganja kulturnih i medijskih radnika/ca i aktivista/kinja”, izjavila je Antonela Marušić iz K zone.

Marušić je podsjetila na sedam hitnih mjera za osiguravanje sustavne zakonodavno-institucionalne potpore medijima i novinarskom radu, koje je Mreža emancipacije predložila ovog ljeta budućoj vlasti.

“Nina Obuljen nam je obećala da će slušati kulturnjake i ljude iz struke, ali prema svemu što smo do sada vidjeli očito je da će slušati tek upute iz ‘središnjice’, neće se hvatati u koštac s riskantnom potporom neprofitnim medijima, već će ustrajati na povlačenju svog ministarstva iz programa potpore ovom sektoru”, kazala je.

Željka Vučković iz K zone dodaje kako neprofitni mediji nemaju luksuz čekati razradu  nove medijske strategije i razvoj nekog novog modela financiranja.

“Slažemo se da je promjena dosadašnjeg institucionalnog modela financiranja bila potrebna, no rez koji je napravljen za vrijeme ministra Hasanbegovića nije napravljen s ciljem unaprjeđenja načina financiranja, već s ciljem razaranja neprofitnih medija i civilnog društva. Da tomu nije bilo tako, ministar je nužno trebao nastaviti s potporom te paralelno razvijati novi model, a ne neprofitne medije praktično staviti na čekanje, koje mnogi neće preživjeti. Svjesni/e smo da je ministrica Obuljen Koržinek istaknula prijedlog da se u tzv. prijelaznom razdoblju potpora osigura kroz Zakladu za razvoj civilnog društva, te naglašavamo da neprofitni mediji nisu u poziciji da mogu čekati višemjesečne dogovore i pregovore na višoj razini. Odluka koja će osigurati nastavak rada neprofitnih medija potrebna je hitno, jer prvi kvartal 2017. godine trenutno djeluje vrlo crno i besperspektivno”, zaključuje Vučković.

_________________________________________________________________________________________

*Tekst je objavljen uz podršku Ureda za financijske mehanizme Europskog gospodarskog prostora i Norveškog financijskog mehanizma te Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva u sklopu projekta udruge Zagreb Pride – “Prema održivom pokretu za ostvarivanje LGBTIQ prava”.

Nova garnitura, ista kulturna politika

Teška su vremena dočekala ovu zemlju: ako smo donedavno za samog ministra kulture imali neprikrivenog ustašofila bez dana iskustva rada u kulturi, treba li čuditi što u Vijećima koja je za sobom ostavio sjede isti takvi? Zatim, treba li čuditi što nominalno friški, moderniji, umiveniji, ideološki manje opterećen i centru bliži vladajući set u svakom pogledu provodi politiku identičnu svojoj prethodnici, crnoj desnici od koje se kozmetički distancira? Jasno da ne, no bila bi greška rezignirano odmahnuti rukom, umorni cinizam kojem je sve unaprijed jasno dugoročno samo normalizira ludost u koju se pretvara svakodnevica.

Priču o rezultatima natječaja za javne potrebe u kulturi već znate, vijest je projurila hrvatskim medijima, ponegdje čak i onima srednje struje, s dva naglaska: Zagreb Pride po prvi put otkad na natječaj aplicira nije dobio ni lipe, a šibenski Festival alternative i ljevice demonstrativno je odbio pišljivih 10.000 kuna kao iznos koji je, kako sami u otvorenom pismu aktualnoj ministrici vele, “nedostatan čak i za smještaj naših gostiju”.

Stvar je strukturna, jasno, no ne treba zanemariti ono jedno pitanje koje se uporno nadvija nad tužnim pogledom uperenim ka trenutnom hrvatskom kulturnom pejsažu: tko su ljudi koji odlučuju kako će se naš novac rasporediti unutar kulturnih potreba ove zemlje? Uzmimo samo jednog gospodina iz vijeća o kojem je riječ, onog najživopisnijeg – Hrvoja Juvančića, čovjeka čiji je simbolički kapital potreban za ovu funkciju svodiv na opskurni dokumentarac o neslavenskom genetskom podrijetlu Hrvata.

Naime, ovaj je kulturnjak još u junu, na svom Facebook profilu, a kojeg prenosi njegovim i sličnim idejama naklonjen portal Narod.hr, Festival alternative i ljevice u Šibeniku okarakterizirao “opskurnim neomarksističkim jugo festivalom”. Nije samo FALIŠ na nišanu, u već klasičnom stilu paranoične i od stvarnosti odcijepljene hrvatske konzervativne misli, HDP je “projugoslavenska književna udruga”, a jedan od najnagrađivanijih suvremenih hrvatskih romana, ‘Črna mati zemla’ (ili ‘Črna zemla mati’, kako naš kulturnjak uporno piše), zapravo je sadistička pornografija koja svoju dobru recepciju duguje isključivo “neomarksističko-neojugoslavenskoj lobističkoj metodologiji”.

Što na ovu deprimirajuće smiješnu situaciju veli Emir Imamović Pirke iz FALIŠ-a?

“Ne može pravo na slobodu izražavanja, pa i izražavanja gluposti, nekome biti smetnja da obavlja određeni posao u javnoj službi, ali pod jednim uvjetom: da ga obavlja profesionalno, držeći se jasnih kriterija i poštujući liniju razgraničenja između vlastitih stavova, ma kakvi bili, i uloge, u ovom slučaju, neke javne institucije. Teorija je, posebice u hrvatskom slučaju, radikalno drugačija i, naravno, ljepša od grozne praske, pa eto vidimo kako netko tko po vlastitom Facebook profilu piše da u knjizi Kristiana Novaka vidi pedofiliju, a u žiriju za književnu nagradu T-portala neomarksiste i jugoslavene, ne može vlastiti svjetonazor podrediti poslu koji ga je dopao dok je Zlatko Hasanbegović pretvarao Ministarstvo kulture u Glavni stan”, izjavio je Imamović Pirke za Libelu.

Sve stoji, bez sumnje, no osobno bih otišao i dalje – javno izražavanje političke gluposti ovakvog tipa itekako bi trebalo biti uteg onom građaninu koji odlučuje o dodjeli javnih sredstava. Kada osobu koja je u stanju pisanje o pedofiliji poistovjećivati s pedofilijom, kojoj ne uspijeva apsorbirati činjenicu da je knjigu staru dvije godine ne samo legitimno, već i poželjno uvrstiti među one lektirne, koja iza svakog ugla opsesivno detektira jugo zombije te koja, na kraju, međunarodni festival s nizom sasvim objektivno respektabilnih gostiju i konstatnim rastom odredi opskurnim, postavite da odlučuje o javnom financiranju kulture – kakve rezultate možete očekivati?

No, dakako, ne radi se ovdje samo o FALIŠ-u, niti se radi o Juvančiću, koji je na kraju samo potrošna dnevnopolitička figura, sasvim banalna ilustracija našeg opasnog političkog momenta.

Ponovno Pirke: “Pristali smo na to da se sve može opravdati, pa je, eto, prihvatljivo da u Saboru sjede ljudi koji su čekićima razbijali dvojezične ploče u Vukovaru, da su pored njih osobe koje haluciniraju i kojima se na svakom koraku priviđaju OZNA, UDBA, KOS…da ministar zdravlja u obiteljskom albumu ima sliku s grobom Ante Pavelića, da ministar obrazovanja sjajno vlada copy/paste tehnikom, da premijer o ploči sa ustaškim pozdravom u Jasenovcu nema jasan stav, već ima komisiju, da se Ministarstvo branitelja umjesto braniteljskim problemima bavi Radom Šerbedžijom… Kada ste spremni naći opravdanje za nešto vrijedno prezira, sve ostalo je inercija, pa i to da odluke o hrvatskoj kulturi donose klonovi Božidara Alića.’.

Situacija je, dakle, bez sumnje ozbiljna, no kultura srećom nikad nije ovisila isključivo o darežljivosti političke vlasti. Koliko god nas ona užasavala, jasno nam je da će i Muf i Voxfeminae i ostali zakinuti neprofitni mediji inzistirati na svojoj prisutnosti, da će Zagreb Pride i ove godine zauzeti ulice, da će se FALIŠ ponoviti i u 2017. godini, da će cijeli civilni neprofitni sektor svoje djelovanje nastaviti i dalje, u svakom mogućem obliku, uključujući i onom kojim će uporno i beskompromisno prozivati ove koji bi svoje odluke trebali donositi prije svega uzimajući u obzir interes javnosti, a koji nas umjesto toga uporno pokušavaju vratiti u vrijeme za koje smo se nadali da je nepovratno iza nas.

“Festival smanjenog obima i skromne kvalitete jednostavno nikome ne treba i mi takvo što ne mislimo raditi, iako nas se pokušava usmjeriti baš ka tome da postanemo nerelevantni, da sve pretvorimo u produženi vikend grupice istomišljenika, čime bi, prvo, poništili do sada napravljeno, pa zatim gledali kako nestaje još jedno mjesto otvorenog dijaloga, polemika i kritika sustava. No nitko, pa ni Ministarstvo kulture ne može ugasiti FALIŠ”, zaključio je Pirke.