Broj napada na medije i novinare/ke u Srbiji je u porastu

Prema izvještaju Regionalne platforme Zapadnog Balkana za zagovaranje medijske slobode i sigurnosti novinara, broj napada na novinare/ke u Srbiji u prethodne tri godine je u porastu, a odgovor institucija nije zadovoljavajući. 

Od 2013. godine pa do lipnja 2016. fizički je napadnuto 33 novinara/ke, a četiri novinara/ki su pod stalnom policijskom zaštitom. U izvještaju koji je objavilo Nezavisno udruženje novinara Srbije (NUNS) u navedenom razdoblju bilo je i devet napada na imovinu, 69 verbalnih prijetnji, 32 pritiska, dok je od 2014. zabilježeno 275 različitih napada i prijetnji na novinske portale i njihove novinare/ke i urednike/ice, a o napadima na medijske organizacije nema podataka.  

U izvještaju se navodi i da državna tijela “ne pružaju odgovarajuće resurse za istraživanje pretnji i nasilja nad novinarima/kama” te da su istrage često spore i ne daju rezultate. Nadalje, kao jedan od većih problema navodi se i da “javni zvaničnici retko daju jasne izjave kojima osuđuju napade na novinare”. 

Osim napada, položaj novinara/ki loš je i zbog cenzure, ali i ekonomskog položaja u kojem se nalaze. 41,44% novinara/ki koji/e su sudjelovali/e u istraživanju navelo da je cenzura utjecala na njihov rad, dok 38,74% navodi da gotovo da nije utjecala, a 18,2% da nije uopće utjecala. Također, broj radnih sati novinara/ki je povečan, a plaća im je smanjena. Plaća večine novinara/ki se kreće između 300 i 400 eura. 

Ograničen je i utjecaj sindikata te im se iz tog razloga pridružuje mali broj novinara/ki. Na one koji se ipak pridruže, vrši se pritisak. Propisi se često ne primjenjuju, a prema izvještaju, stanje u medijima je drastično pogoršano od donošenja novog medijskog zakona 2014. godine. 

Izvještaj je nastao na osnovu analize izvještaja nevladinih organizacija, istraživača/ica i fakulteta, dokumenata državnih institucija poput zakona, strategija, godišnjh izvještaja, zapisnika sa sastanaka, kao i statistike i medijskih tekstova i izvještaja, a provedeni su i detaljni razgovori sa stručnjacima/kinjama i anketirano je 11 novinara/ki različitih medijskih organizacija. 

Izbjeglice u strahu od silovanja uzimaju kontraceptive prije putovanja

Žene izbjeglice koje bježe od ratova, političke nestabilnosti i siromaštva uzimaju kontraceptive pretpostavljajući da će biti silovane, ali su u tako teškoj situaciji da i dalje kreću na putovanje. 

Žene i djevojke u riziku od seksualnog nasilja koje su napustile svoje matične države dobivaju kontracepcijske injekcije kao mjeru opreza, rekla je istraživačica Hillary Margolis iz Human Rights Watch.“Za nekoga tko zna da je u takvom riziku od seksualnog nasilja, one su ipak odlučne da nastave na tom putu”, rekla je na Trust Women godišnjoj konferenciji za ženska prava i trgovine ljudima čiji je domaćin Thomson Reuters Fondacija.

Rekordnih 65,3 milijuna ljudi raseljeno je širom svijeta prošle godine, što je povećanje od 50 posto u pet godina, prema U.N. agenciji za izbjeglice. Podaci pokazuju da su zemlje u razvoju primile 86 posto izbjeglica, na čelu s Turskom koja je primila više od 2,7 milijuna Sirijaca/ki. 

Predstavnici/e UNICEF-a prošle su godine, izjavili/e da su djeca u izbjegličkim logorima u Francuskoj podvrgnuta seksualnom zlostavljanju, uključujući silovanja, nasilje i svakodnevni prisilni rad.

U izvješću UNICEF-a navedeni su i slučajevi mladih žena koje su podvrgnute seksualnim zahtjevima u zamjenu za obećan put u Veliku Britaniju, a aktivisti/kinje kažu da to nije ograničeno samo na Francusku. Amnesty International je rekao da je razgovarao sa ženama koje su rekle da su živjele u stalnom strahu od seksualnog nasilja na putu u Libiju kada su silovanja bila tako uobičajena da su uzeli kontracepcijske pilule prije putovanja kako bi izbjegle trudnoću.

Margolis je rekla da je upoznala brojne izbjeglice u Italiji, koji su uzele kontraceptive prije opasnog putovanja iz Libije “zbog visokog rizika od silovanja”.

Najmanje 4,690 izbjeglica umrlo je u Sredozemlju 2016. godine dok su pokušavali doći do Europe, u odnosu na 3,777 u 2015. Najviše su stradali dok su prelazili iz Sjeverne Afrike.

“Ideja da žena koja putuje s muškarcima je automatski sigurna je pogrešno”, rekla je Margolis. “Postoje žene koje su prisiljene na putovanja s muškarcima, kojima se trguje, koje su iskorištavane i koje mogu doživjeti zlostavljanje”.

Joanne Liu, predsjednica medicinskog dobrotvornog udruženja Liječnika bez granica, dodala je da je međunarodna zajednica razočarala izbjeglice i migrante/kinje.

Turska se složila u ožujku zaustaviti migrante/kinje i izbjeglice koji prelaze morem u Grčku u zamjenu za financijsku pomoć, ubrzane pregovore o članstvu u Europskoj uniji i druge ustupke. “U politici imamo to upravo sada, gdje odvraćamo ljude od bijega za svoje živote, mi otežavamo i pogoršavamo njihove ranjivosti”, rekla je na konferenciji.

A za žene, tu je još više teškoća, jer su žene postale poprište rata i zlouporabe. To nije nova pojava i nismo ni blizu rješenja.”

Prevela i prilagodila: Jovana Živković 

Natječaj za najbolji scenarij za kratki film na temu seksualnosti

CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje poziva sve mlade da se jave na natječaj za najbolji scenarij za kratki film na temu seksualnosti

Natječaj je dio kampanje “Moja stvar, moj izbor – Vrijeme je da saznaš više”,  a cilj je putem društvenih mreža i direktnim akcijama informirati mlade i potaknuti promišljanje o pitanjima vezanim uz seksualnost, reproduktivna i seksualna prava i zdravlje.

U okviru kampanje biti će snimljeno nekoliko kratkih edukativnih filmova, a jedan od njih će biti snimljen prema scenariju koji su osmislili/e mladi. 

Natječaj za najbolji scenarij prema kojem će biti snimljen kratki film u trajanju od oko dvije minute  “Priprema, pozor, scenarij!” otvoren je do  01. veljače 2017. godine. Javiti se mogu svi mladi, s naglaskom na srednjoškolce/srednjoškolke te poslati originalne scenarije na temu seksualnosti, odgovornog seksualnog ponašanja, reproduktivnih prava i zdravlja na email adresu mojastvarmojizbor@gmail.com.

Osim snimanja filma prema njihovoj ideji, autori/autorice će dobiti nagrade.

Istraživanje koje su provele CESI počekom godine pokazalo je da srednjoškolci/ke imaju veliku želju i interes za učenjem o seksualnim i reproduktivnim pravima i zdravlju, ali da nemaju priliku za to u postojećem školskom sustavu. Stavovi mladih oko društveno osjetljivih tema kao što je hitna kontracepcija, pobačaj, pa hormonalna kontracepcija često se osnivaju na iskrivljavanju činjenica i nepotpunim informacijama. Ako mladi prošire svoja znanja o ovoj temi, za očekivati je da će moći uživati u svojim pravima u punom opsegu i to na odgovoran i primjeren način. “Želimo na jednostavan način objasniti mladima što sve uključuju seksualna i reproduktivna prava te ih potaknuti da se aktivno uključe u kampanju, da promišljaju, razgovaraju i dijele sadržaj koji je usko vezan uz njihove živote i potencijalne izbore”, poručuju iz CESI.

Poruka Vladi: ‘Ne samo očuvati LGBTIQ prava, nego raditi na njihovom unaprjeđenju’

Nakon Vlade Tihomira Oreškovića koja je otvoreno krenula u rat s drugima i drugačijima, civilnim društvom i medijima, kulturom i licitirajući ljudskim pravima, Vlada Andreja Plenkovića započela je svoj mandat ‘braneći europske vrijednosti’ i naglašavajući kako neće doći do erozije ljudskih prava. Međutim, nije dugo trebalo da se koplja krenu lomiti oko ustaša i partizana. Naime, brojni članovi Vlade, pa i sam njezin predsjednik, našli su opravdanje za postavljanje HOS-ove ploče s pokličem ‘za dom spremni’ u Jasenovcu. Nadalje, iako se nije našao u Andrej’s teamu, Zlatko Hasanbegović dobro je uhodao put kojim se nastavilo kretati Ministarstvo kulture. Na marš radikalnih desničara u centru grada vladajući su također mlako reagirali, ostavljajući dojam da će ‘čuvare europskih vrijednosti’ glumiti samo pred Bruxellesom, dok će se u vlastitom dvorištu nastaviti po starom

Kada su u pitanju LGBTIQ prava, aktualna vlast nije rekla mnogo. Budući da LGBTIQ osobe nisu ciljana skupina HDZ-a i Mosta, na unaprjeđenje njihovih prava inače se niti ne osvrću, zasad su se iz najveće hrvatske stranke samo šturo izjasnili da će ‘zadržati postojeće standarde subjektivnih prava osoba koje žive u formalnom ili neformalnom životnom partnerstvu, u skladu sa svim pozitivnim zakonskim i ustavnim odredbama’. Osim toga, na prava LGBTIQ osoba javnost i politika se osvrću često samo ‘prigodničarski’. Iz ljudskopravaških organizacija često se čuju kritike kako se o LGBTIQ pravima priča isključivo u kontekstu referenduma o ustavnoj definiciji braka te reguliranja obiteljskih prava, dok je to samo jedan dio prava, a brojna druga područja su zanemarena.

Stoga, Libela je upitala nekoliko udruga koje se bave zaštitom ljudskih prava, s posebnim naglaskom na LGBTIQ prava, što očekuju od nove vlasti.

“Ovo je prvi put da se HDZ oglasio kad su bili priupitani o LGBTIQ pravima i da su napomenuli da će se prava ‘očuvati’, ali to jednostavno nije dovoljno. Bitno je cijelo vrijeme uzimati u obzir postojeće zakone pri izradi novih zakona, što prema nacrtu Poreznog zakona, kao i prijedloga za Obiteljski zakon, nije vidljivo, tako da o nekom unaprjeđenju postojećih zakona ne možemo pričati i nova vlast bi itekako trebala uzeti u obzir jedan dio građanki i građana koji su u životnom partnerstvu ili izvanbračnoj zajednici, a koji će biti zakinuti u svojim pravima ako se prihvate postojeći nacrti zakona. Očekujemo provedbu zakona i zaštitu i jednako poštovanje svih obitelji. Jedno je slika koju Vlada želi poslati o sebi prema Europskoj uniji i ostatku međunarodne zajednice, a drugo je što pokazuje građankama i građanima RH svojim djelovanjem, odnosno nedjelovanjem “, kazali su iz Zagreb Pridea.

Daniel Martinović iz Duginih obitelji smatra kako je Vlada dala tek deklarativnu podršku trenutnoj razini prava i zaštite koju uživaju LGBTIQ osobe.

“Od svake vlasti očekujemo unapređenje LGBTIQ prava, po uzoru na EU zemlje poput Španjolske ili Irske. No nažalost, stavovi nove vlasti oko raznih pitanja su nedorečeni, nejasni, te razni dužnosnici pokazuju kako su skloni relativizaciji i trivijaliziranju tema. Tako da trenutno imamo samo mlaku, deklarativnu podršku trenutnoj razini prava i zaštite koju uživaju LGBTIQ osobe, no nemamo nikakav nagovještaj poboljšanja trenutne situacije”, kazao je.

“Pitanje je kako bi vladajući reagirali u slučajevima nasilja nad LGBTIQ osobama, no ako je suditi prema dosadašnjim reakcijama na zločine iz mržnje po drugim osnovama, sumnjamo da bi doživjeli oštru osudu i primjerenu reakciju. Svaki zločin iz mržnje potrebno je nedvosmisleno osuditi, žrtvama sustav treba pružiti potpunu podršku, dok bi počinitelji, osim odgovarajuće kazne, trebali proći i kroz procedure poput edukacija kako bi osvijestili svoje predrasude, suočili se s njima, i kako ne bi ponovili takve zločine. Nažalost, čini nam se da naš sustav ima problema već u početku, u samom prepoznavanju zločina iz mržnje”, obrazložio je Martinović.

Antonela Marušić iz K Zone, poučena dosadašnjim iskustvima, tvrdi kako ne očekuje ništa od nove vlasti.

“Vlada Andreja Plenkovića tipična je vlada europskih tehnokrata, koja kako najbolje zna ekvilibrira između zahtjeva EU i želja i potreba svog desnog i konzervativnog glasačkog tijela. To samo po sebi nije lagano, ali marljivi đaci iz briselske EU školice svladali su i taj zadatak.  Od njih više ne očekujem ništa, očekivanja usmjeravam prema nama i našoj imaginaciji, moralu i strategijama otpora: direktnom akcijom, samoobranom, nečim trećim”, istaknula je Marušić.

Martina Horvat iz GONG-a upozorava da općeniti izostanak sustavne i primjerene pomoći i brige o pravima vlastitih građana dovodi cijelo društvo u situaciju u kojoj se ne vjeruje u pravdu, sigurnost i jednake mogućnosti.

“Optimistično ću reći da ne očekujemo daljnje urušavanje sustava zaštite ljudskih prava, ali nažalost niti njihovo unapređenje. S obzirom na postojeću razinu zaštite to nikako nije dobra prognoza. Svakodnevno smo svjedoci slučajeva kršenja ljudskih prava i izostanka učinkovite sustavne zaštite, od žena koje muževi ili partneri ubijaju, a u javnostima ih se naziva ‘drugotnima’, preko LGBT osoba ili manjinskih skupina koje su etiketirane kao ‘oni drugi’ i ‘državni neprijatelji’ i učestalo su žrtve uličnog i drugih oblika nasilja, nasilje prema novinarima koje se opravdava s političkog vrha, izbjeglice čija prava se kontinuirano krše čak i s razine EU, pa sve do radnica i radnika u tvornicama u stečaju ili koji rade za poslodavca koji ih ne plaća i koji nemaju ni osnovnu razinu sigurnosti. Izostanak sustavne i primjerene reakcije u ovim situacijama pogubno djeluje na ljudska prava svakog od nas i za opći doživljaj sigurnosti i pravde”, rekla je Martina Horvat iz GONG-a.

‘Nasilje se ne smije tolerirati’

Iz Zagreb Pridea već ranije su upozoravali kako je tijekom 2015. i 2016. porastao broj napada iz mržnje te govor mržnje prema LGBTIQ osobama, iako službena statistika to ne bilježi. Stoga iz Pridea apeliraju na Vladu da jasno da do znanja da u Hrvatskoj nema prostora za širenje mržnje i poticanje na nasilje, kao i da osigura efikasnu provedbu zakona.

“Ukoliko će prešutno odobravati bilo kakav oblik nasilja i mržnje, pritom ne mislimo samo na nasilje nad LGBTIQ osobama, samo se dodatno pokazuje jedno – a to da je novu Vladu strah reagirati na sve glasniju radikalnu desnicu, posebno unutar vlastitih redova. Apeliramo da se svi počinitelji nasilja, odnosno da se svako kršenje zakon RH kazni sukladno težini počinjenog djela”, naglašavaju.

Dugine obitelji apeliraju da se, po uzoru na druge zapadne EU zemlje, Vlada jasno i glasno zauzme konkretan stav i pokaže kako uistinu neće tolerirati nasilje nad manjinama u društvu, ne samo kroz riječi nego i kroz djela.

Arian Kajtezović iz Trans Aida i Trans Mreže Balkan smatra da ukoliko ne ispune tu svoju dužnost: “Mi smo tu da ih podsjetimo, ako treba i uz podršku izvana, jer europske i međunarodne institucije mogu vršiti pritisak kad država ne ispunjava svoje dužnosti”.

Horvat upozorava da odnos prema nasilju također govori nešto o samoj vlasti.

“Izostanak adekvatne reakcije osude diskriminatornog govora i govora mržnje, veličanja ustaštva i kršenja ljudskih prava pogubno djeluje na cijeli sustav, kao i na osjećaj sigurnosti i povjerenja svakog od nas. Oni koji opravdavaju ili šutke prelaze preko nasilja su jednak problem kao i sami nasilnici”, upozorila je Horvat.

“Radi se o kontinuiranom problemu neprijavljivanja nasilja iz mržnje koje je vezano na nepovjerenje prema institucijama zaštite ustavnih vrijednosti (policija) te sankcioniranja povreda tih vrijednosti (sudstvo). Dakle, vraćanje povjerenja u te institucije je nešto sto će dugoročno utjecati i na smanjenje nasilja u društvu, prema bilo kojoj društvenoj skupini”, upozorila je Cvijeta Senta iz Centra za mirovne studije.

Što se konkretno traži od Vlade Andreja Plenkovića?

“Na dnevni red Vlade treba biti stavljeno mnogo toga; reforma školstva koja od malih nogu uči toleranciji, zakon o radu koji uistinu štiti i radnike/ce, obiteljski zakon koji prepoznaje potrebe svih obitelji, politika pomoći izbjeglicama umjesto politika bodljikave žice i tako dalje”, naglašava Daniel ispred Duginih obitelji.

“Iduća velika bitka se tiče svih koje i koji iz onog ili ovog razloga ne žele ili ne mogu stupiti u brak. Pritom mislimo na sve jasnija zakidanja prava izvanbračnih partnera i partnerica što ima direktan učinak i na prava neformalnih životnih partnera i partnerica. Nadalje, bitna je zaštita LGBTIQ obitelji i zaštita prava stečenih Zakonom o životnom partnerstvu – to je nešto što nam cijela LGBTIQ zajednica treba pomoći jer su ona ta koja će na vlastitoj koži i u svakodnevnom životu osjetiti moguću diskriminaciju. Također se moramo i boriti protiv homofobije i transfobije koja je u sve većem porastu u školama. Naša zajednička bitka je također i ona koja se tiče trenutne kampanje koja želi ženama uskratiti osnovno ljudsko pravo da odlučuju o vlastitom tijelu, kao i borba za radnice i radnike koji su još uvijek žrtve iskorištavanja u korist profita. Sada je vrijeme da svi budemo solidarni i solidarne u našoj borbi i da pokažemo kako ova zemlja nije zemlja neprihvaćanja i mržnje, nego složnosti,   i solidarnosti. Čeka nas mukotrpna borba protiv 1% povlaštenih koji misle da radi svojeg imovinskog stanja mogu diktirati život ostatku koji je već umoran od osnovne borbe za egzistenciju. Vrijeme je da se svi probudimo i stanemo na kraj svima koji nam pokušavaju krojiti živote prema njihovim kriterijima”, ističu u Prideu.

Borci i borkinje za ljudska prva ne smiju biti prozvani/e kao izdajice i neprijatelji/ce

 “Zaštita ustavne vrijednosti ravnopravnosti spolova, kroz osiguranje ravnopravne ekonomske i političke participacije žena te adekvatniju zaštitu žena, ali i djece od svih oblika nasilja, zaštita reproduktivnih i seksualnih prava žena (pogotovo dostupnost kontracepcije i abortusa kao medicinske usluge), izgradnja adekvatnih odgojno-obrazovnih ustanova za skrb o djeci (kvalitetni vrtići i dnevni boravci u školama), potpuna zakonska ravnopravnost životnih partnerstava istospolnih parova, zakonska ravnopravnost osoba različitih vjeroispovijesti i onih koji nisu vjernici, zaštita javnih dobara i resursa, zaštita radničkih prava i osiguranje bazične razine socijalnih sigurnosti, drugačiji odnos prema migracijama koji neće stigmatizirati migrante, nego će omogućiti uključivanje”, nabrajala je Martina Horvat iz GONG-a.

Horvat je također napomenula kako se ne smije odustati od obrazovne reforme i obrazovanja utemeljenog na kritičkom mišljenju i građanskoj participaciji te demokratizaciji škola i osiguranje uključivosti obrazovnog sustava.

“Osobno mislim da je jako važno zaštiti ljude i sustav od dominacije najagresivnijih te politički i ekonomski najmoćnijih jer mi se čini da je dojam prosječnog čovjeka da se u Hrvatskoj sve rješava ili agresijom ili korupcijom što, kao što sam već navela, izaziva osjećaj nepovjerenja, otuđenosti i nepravde”, dodala je.

Međutim, Horvat upozorava i na položaj onih koji/e se bore za ljudska prava i očuvanje jednakosti i sloboda u društvu.

“Puno je borbe ispred nas i nju je jako teško voditi kada se oni koji se zalažu za zaštitu ljudskih prava i ravnopravnosti, što su ustavne vrijednosti, proziva da su izdajice i državni neprijatelji. U takvim okolnostima teško je graditi međusobno povjerenje i solidarno djelovati što odgovara onima koji su sada u pozicijama moći, ali šteti svima nama građankama i građanima koji jedino zajedničkim snagama možemo izgraditi bolje društvo”, zaključila je.

Privatni interes ne smije biti ispred interesa društva

Cvijeta Senta iz CMS-a tvrdi kako se Hrvatska kao društvo treba shvatiti ljudska prava kao univerzalnu vrijednost koja nije stranački obojene.

“Ljudska prava dakle nisu skup vrijednosti koje proklamiraju ovi ili oni već su to prava koja smo zajednički dogovorili, utkali u propise i pridržavamo ih se kao društvo u cjelini, ako želimo opstati. Važno je odrješito se pozicionirati da smanjenje opsega ljudskih prava prema bilo kojoj skupini ne prolazi, jer nema tih privatnih interesa koji mogu biti stavljeni ispred interesa društva u cjelini. Civilno društvo kao i vladajući trebaju otvarati teme koje nas kao društvo ujedinjuju u brizi za najranjivije, kroz pružanje prilika svima da se ostvare u svom punom potencijalu, brizi za okoliš i tu navodno prekrasnu državu u kojoj živimo a koja je zapuštena infrastrukturno, tehnološki i ako mogu tako reći, moralno”, smatra Senta.

Prava za trans i inter osobe

Arian Kajtezović iz Trans Aid-a i Trans Mreže Balkan također naglašava da je izuzetno bitna uloga edukacije i osvještavanja cijelog društva – od građana/ki do institucija – da se raznolikost treba slaviti i poštivati, a ne osuđivati.

“Što se tiče trans i inter osoba, očekujemo da država prizna i štiti naše identitete i naša tijela. Naše identitete treba priznati tako što će omogućiti da sve osobe imaju mogućnost promjene osobnih dokumenata ako to žele. Kao što svaka osoba može promijeniti osobno ime, ili navesti koje je religije ili nacionalne pripadnosti, ili se vjenčati bez da vam treba bilo čije odobrenje, mišljenje ili odluka, tako bi trebalo omogućiti da se osobama prizna njihov rodni identitet. A što se tiče naših tijela, treba zakonski osigurati da je zabranjeno raditi nepotrebne medicinske intervencije na bilo kome bez informiranog pristanka same osobe o čijem tijelu se radi. Interspolne bebe i djeca su često podvrgavana tjelesnim intervencijama koje imaju teške posljedice, a nikakvu korist. S druge strane, treba omogućiti svim osobama kojima neki vid tjelesnih intervencija jeste potreban da imaju pristup kvalitetnoj i besplatnoj zdravstvenoj skrbi uz informirani pristanak – bilo da se radi o trans ili inter osobi”, pojasnio je.

Hoće li neprofitni mediji preživjeti dvije vlade HDZ-a i Mosta?

“Kao jedan od prioriteta vidim sanaciju štete koja je neprofitnim medijima učinjena od strane prošle Vlade i koja se ne može mjeriti ni s jednom do sada. Naime, u nekoliko mjeseci ‘vježbanja strogoće’ uspjelo se devastirati i na rub dovesti gotovo sve kulturne i medijske sektore, te pokvariti plodove višegodišnjeg zalaganja kulturnih i medijskih radnika/ca i aktivista/kinja”, izjavila je Antonela Marušić iz K zone.

Marušić je podsjetila na sedam hitnih mjera za osiguravanje sustavne zakonodavno-institucionalne potpore medijima i novinarskom radu, koje je Mreža emancipacije predložila ovog ljeta budućoj vlasti.

“Nina Obuljen nam je obećala da će slušati kulturnjake i ljude iz struke, ali prema svemu što smo do sada vidjeli očito je da će slušati tek upute iz ‘središnjice’, neće se hvatati u koštac s riskantnom potporom neprofitnim medijima, već će ustrajati na povlačenju svog ministarstva iz programa potpore ovom sektoru”, kazala je.

Željka Vučković iz K zone dodaje kako neprofitni mediji nemaju luksuz čekati razradu  nove medijske strategije i razvoj nekog novog modela financiranja.

“Slažemo se da je promjena dosadašnjeg institucionalnog modela financiranja bila potrebna, no rez koji je napravljen za vrijeme ministra Hasanbegovića nije napravljen s ciljem unaprjeđenja načina financiranja, već s ciljem razaranja neprofitnih medija i civilnog društva. Da tomu nije bilo tako, ministar je nužno trebao nastaviti s potporom te paralelno razvijati novi model, a ne neprofitne medije praktično staviti na čekanje, koje mnogi neće preživjeti. Svjesni/e smo da je ministrica Obuljen Koržinek istaknula prijedlog da se u tzv. prijelaznom razdoblju potpora osigura kroz Zakladu za razvoj civilnog društva, te naglašavamo da neprofitni mediji nisu u poziciji da mogu čekati višemjesečne dogovore i pregovore na višoj razini. Odluka koja će osigurati nastavak rada neprofitnih medija potrebna je hitno, jer prvi kvartal 2017. godine trenutno djeluje vrlo crno i besperspektivno”, zaključuje Vučković.

_________________________________________________________________________________________

*Tekst je objavljen uz podršku Ureda za financijske mehanizme Europskog gospodarskog prostora i Norveškog financijskog mehanizma te Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva u sklopu projekta udruge Zagreb Pride – “Prema održivom pokretu za ostvarivanje LGBTIQ prava”.

Nova garnitura, ista kulturna politika

Teška su vremena dočekala ovu zemlju: ako smo donedavno za samog ministra kulture imali neprikrivenog ustašofila bez dana iskustva rada u kulturi, treba li čuditi što u Vijećima koja je za sobom ostavio sjede isti takvi? Zatim, treba li čuditi što nominalno friški, moderniji, umiveniji, ideološki manje opterećen i centru bliži vladajući set u svakom pogledu provodi politiku identičnu svojoj prethodnici, crnoj desnici od koje se kozmetički distancira? Jasno da ne, no bila bi greška rezignirano odmahnuti rukom, umorni cinizam kojem je sve unaprijed jasno dugoročno samo normalizira ludost u koju se pretvara svakodnevica.

Priču o rezultatima natječaja za javne potrebe u kulturi već znate, vijest je projurila hrvatskim medijima, ponegdje čak i onima srednje struje, s dva naglaska: Zagreb Pride po prvi put otkad na natječaj aplicira nije dobio ni lipe, a šibenski Festival alternative i ljevice demonstrativno je odbio pišljivih 10.000 kuna kao iznos koji je, kako sami u otvorenom pismu aktualnoj ministrici vele, “nedostatan čak i za smještaj naših gostiju”.

Stvar je strukturna, jasno, no ne treba zanemariti ono jedno pitanje koje se uporno nadvija nad tužnim pogledom uperenim ka trenutnom hrvatskom kulturnom pejsažu: tko su ljudi koji odlučuju kako će se naš novac rasporediti unutar kulturnih potreba ove zemlje? Uzmimo samo jednog gospodina iz vijeća o kojem je riječ, onog najživopisnijeg – Hrvoja Juvančića, čovjeka čiji je simbolički kapital potreban za ovu funkciju svodiv na opskurni dokumentarac o neslavenskom genetskom podrijetlu Hrvata.

Naime, ovaj je kulturnjak još u junu, na svom Facebook profilu, a kojeg prenosi njegovim i sličnim idejama naklonjen portal Narod.hr, Festival alternative i ljevice u Šibeniku okarakterizirao “opskurnim neomarksističkim jugo festivalom”. Nije samo FALIŠ na nišanu, u već klasičnom stilu paranoične i od stvarnosti odcijepljene hrvatske konzervativne misli, HDP je “projugoslavenska književna udruga”, a jedan od najnagrađivanijih suvremenih hrvatskih romana, ‘Črna mati zemla’ (ili ‘Črna zemla mati’, kako naš kulturnjak uporno piše), zapravo je sadistička pornografija koja svoju dobru recepciju duguje isključivo “neomarksističko-neojugoslavenskoj lobističkoj metodologiji”.

Što na ovu deprimirajuće smiješnu situaciju veli Emir Imamović Pirke iz FALIŠ-a?

“Ne može pravo na slobodu izražavanja, pa i izražavanja gluposti, nekome biti smetnja da obavlja određeni posao u javnoj službi, ali pod jednim uvjetom: da ga obavlja profesionalno, držeći se jasnih kriterija i poštujući liniju razgraničenja između vlastitih stavova, ma kakvi bili, i uloge, u ovom slučaju, neke javne institucije. Teorija je, posebice u hrvatskom slučaju, radikalno drugačija i, naravno, ljepša od grozne praske, pa eto vidimo kako netko tko po vlastitom Facebook profilu piše da u knjizi Kristiana Novaka vidi pedofiliju, a u žiriju za književnu nagradu T-portala neomarksiste i jugoslavene, ne može vlastiti svjetonazor podrediti poslu koji ga je dopao dok je Zlatko Hasanbegović pretvarao Ministarstvo kulture u Glavni stan”, izjavio je Imamović Pirke za Libelu.

Sve stoji, bez sumnje, no osobno bih otišao i dalje – javno izražavanje političke gluposti ovakvog tipa itekako bi trebalo biti uteg onom građaninu koji odlučuje o dodjeli javnih sredstava. Kada osobu koja je u stanju pisanje o pedofiliji poistovjećivati s pedofilijom, kojoj ne uspijeva apsorbirati činjenicu da je knjigu staru dvije godine ne samo legitimno, već i poželjno uvrstiti među one lektirne, koja iza svakog ugla opsesivno detektira jugo zombije te koja, na kraju, međunarodni festival s nizom sasvim objektivno respektabilnih gostiju i konstatnim rastom odredi opskurnim, postavite da odlučuje o javnom financiranju kulture – kakve rezultate možete očekivati?

No, dakako, ne radi se ovdje samo o FALIŠ-u, niti se radi o Juvančiću, koji je na kraju samo potrošna dnevnopolitička figura, sasvim banalna ilustracija našeg opasnog političkog momenta.

Ponovno Pirke: “Pristali smo na to da se sve može opravdati, pa je, eto, prihvatljivo da u Saboru sjede ljudi koji su čekićima razbijali dvojezične ploče u Vukovaru, da su pored njih osobe koje haluciniraju i kojima se na svakom koraku priviđaju OZNA, UDBA, KOS…da ministar zdravlja u obiteljskom albumu ima sliku s grobom Ante Pavelića, da ministar obrazovanja sjajno vlada copy/paste tehnikom, da premijer o ploči sa ustaškim pozdravom u Jasenovcu nema jasan stav, već ima komisiju, da se Ministarstvo branitelja umjesto braniteljskim problemima bavi Radom Šerbedžijom… Kada ste spremni naći opravdanje za nešto vrijedno prezira, sve ostalo je inercija, pa i to da odluke o hrvatskoj kulturi donose klonovi Božidara Alića.’.

Situacija je, dakle, bez sumnje ozbiljna, no kultura srećom nikad nije ovisila isključivo o darežljivosti političke vlasti. Koliko god nas ona užasavala, jasno nam je da će i Muf i Voxfeminae i ostali zakinuti neprofitni mediji inzistirati na svojoj prisutnosti, da će Zagreb Pride i ove godine zauzeti ulice, da će se FALIŠ ponoviti i u 2017. godini, da će cijeli civilni neprofitni sektor svoje djelovanje nastaviti i dalje, u svakom mogućem obliku, uključujući i onom kojim će uporno i beskompromisno prozivati ove koji bi svoje odluke trebali donositi prije svega uzimajući u obzir interes javnosti, a koji nas umjesto toga uporno pokušavaju vratiti u vrijeme za koje smo se nadali da je nepovratno iza nas.

“Festival smanjenog obima i skromne kvalitete jednostavno nikome ne treba i mi takvo što ne mislimo raditi, iako nas se pokušava usmjeriti baš ka tome da postanemo nerelevantni, da sve pretvorimo u produženi vikend grupice istomišljenika, čime bi, prvo, poništili do sada napravljeno, pa zatim gledali kako nestaje još jedno mjesto otvorenog dijaloga, polemika i kritika sustava. No nitko, pa ni Ministarstvo kulture ne može ugasiti FALIŠ”, zaključio je Pirke.

Mali vodič kroz prilično usranu 2016. godinu

(Nažalost ova lista nije potpuna, ali čak niti internet ne trpi toliko sr***,  koliko ga je 2016. godina proizvela. Slobodno dopunite listu u komentarima dok je uredništvo na svom prvom kolektivnom godišnjem odmoru u povijesti portala jer #nemremovise)

1. Zlatko u pohodu na kulturu i neprofitne medije

Zlatko je vrijedan i uvijek spreman tip. Prvo što je napravio kada je ušetao u Ministarstvo kulture bilo je ukidanje Povjerenstva za neprofitne medije. I od tog dana Zlatko je samo pucao: Bam – BAm – BAM. Efikasan i smiren. Kako Zlatko vidi svoju ulogu u povijesti rekao je i Libelinoj novinarki u slučajnom susretu ispred Kina Europa. U konačnici Zlatkov pohod na neprofitne medije i kulturu rezultirao je brojnim ostavkama, pozivima na linč, i ostavio je bez honorara 280 novinara i novinarki.

2. Zlatko i prijatelji u pokušaju uništenja civilnog društva

Zlatku i prijateljima ne sviđa se ni civilno društvo u Hrvata. Kažu da je bolesno, a i preotvoreno, preslobodoumno, previše društveno odgovorno. Ok, ovo zadnje kažu drugim riječima, ali zapravo na to misle. Ispravno su procijenili da je sustav najlakše nagristi ako krenu na Nacionalnu zakladu za razvoj civilnog društva kao jedan od tri stupa podrške. Drastičnim rezanjem sredstava, blokiranjem rada Zaklade i mahnitim korištenjem saborske govornice za difamaciju i laži učinili su ogromnu štetu u samo 6 mjeseci. Posljedice 2016. civilno društvo sanirat će još dugo vremena.

3. 365 dana napada na reproduktivna prava žena

Gotovo da ne pamtimo dan u 2016. godini kada netko nije pokušao ženama oduzeti pravo da samostalno i autonomno odlučuju o svojim životima i svojim tijelima. Dva puta se molilo pred bolnicama (zajedno s medicinskim radnicima/cama), organiziran je Hod za život, održavale su se medicinske konferencije i simpoziji s biskupima kao pokroviteljima i temama poput Stavovi unutar roditeljskih udruga: pomoć ili smetnja u donošenju ispravnih medicinskih odluka u porođaju, Odbijanje za život nužne intervencije na porodu – novo lice čedomorstva?, Psihološki profil rodilje koja svjesno odbija medicinsku intervenciju i time ugrožava zdravlje i život djeteta, a na samom kraju godine kao da užasa nije bilo dovoljno krenula je kampanja Želim živjeti što nad dovodi do sljedeće točke…

4. Vicin križarski pohod na SVE

Crkveni uhljeb Vice Batarelo* glavni je nacionalni hejter. On zaista mrzi sve. Od xmasa, ljevičara/ki, i javnih zelenih površina do Željke Markić (kažu tako zli jezici s neokonzervativne scene). Čini se da ne mrzi samo apologete pedofilije, jer takve dovodi kao govornike na festivale koje organizira. Posljednje što je izbacio u javnost je već spomenuta gnjusna kampanja Želim živjeti koja je nedvosmisleno pokazala i dokazala da naš Vice mrzi i žene.

*označava osobu koja cijelu karijeru provodi na laičkim funkcijama povezanim s Katoličkom crkvom koje se financiraju od poreza svih građana i građanki te doprinosa vjernika i vjernica. Činjenica da pritom snažno zagovara neoliberalne društvene vrijednosti ne smeta dotičnom.

{slika}

5. Oreškovićeva vlada kao takva

Epizoda s pogrešnim kanadskim premijerom s odmakom će sigurno izgledati kao 6 mjeseci skeča iz News Barove radionice. Livin’ la vida loca premijer mirno je promatrao opću fašizaciju društva i “jasno komunicirao” kako je sve gud, gud, gud. Antologijskih je ministara bilo u toj Vladi, od Mije “Straćara” Crnoje do Bernardice “Neka crknu” Juretić.  Timova je vlada uspijevala motivirati inače usnulo građanstvo da djeluje u modu “svaki tjedan prosvjed jedan” pa sve do onoga koji je okupio 50.000 ljudi diljem zemlje u pokušaju obrane ono malo normalnosti koja se nazirala u kurikularnoj reformi. Nevjerojatnim raspletom u kojem su svi sa svima smijenili i raspustili sve službeno je započela sezona ljetnih odmora.

6. Na pragu femicida: samo je ove godine ubijeno minimalno 19* žena

U posljednjih je 10 godina, prema podacima Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova,od strane supružnika ili partnera u Hrvatskoj ubijeno 300 žena. U 2016. godini broj ubojstava bio je u porastu u odnosu na posljednjih nekoliko godina. Prema nepotpunim podacima, dosad je ubijeno minimalno 19 žena, tako da je i nasilje prema ženama, odobravano i poticano od strane društva i države, dio sveopćeg sranja 2016. godine.

7. Hrvatska ne smije bolje!

Možda prijedlog kurikularne reforme nije bio najbolji ikad, ali njegovo zaustavljanje bio je jasan čin klerikalnog napada na sekularnost i kakvu takvu mogućnost odgoja i obrazovanja kreativnih i tolerantnih generacija. Nisu zaustavili kurikularnu reformu zato jer je iz lektire izbačen Marko Marulić, kako su nas neuspješno uvjeravali, nego zato jer svaki pomak prema modernitetu i svaka afirmacija ljudskih prava u okviru obrazovanja uz participaciju samih nositelja/ica obrazovnih procesa izaziva duboku jezu među klerikalnom i nacionalističkom ekipom. Paralelno sa zaustavljanjem reforme koja je barem imala ambiciju modernizirati osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje dešavalo se crkveno preuzimanje Filozofskog fakulteta kroz notorni ugovor između FFZG-a i KBF-a uz još uvijek neizvjestan ishod unatoč fantastičnom otporu studenata/ica i profesora/ica.

8. Još jedna izgubljena godina za našu omladinu

Priča o tome da smo treći po nezaposlenosti mladih u Europskoj uniji, tik iza Grčke i Španjolske, i nije neka novost. To je stanje koje traje već godinama, a usrana 2016. ni tu nije zablistala. Mladi u Hrvatskoj obiteljski dom napuštaju u prosjeku s 33 godine, rade u nestalnim oblicima rada: na autorske ugovore, tuđe studentske ugovore, na crno, na slabo plaćenim poslovima, u sezonskom radu, ili ako imaju baš jako sreće – rade preko ugovora na određeno. U usranoj godini ponovo se galamilo da mladi odlaze u druge zemlje, da gubimo obrazovane ljude, marširali smo za radnička prava mladih, upozoravali smo da 20 posto mladih živi na rubu siromaštva. Što smo postigli i postigle? Nova radna mjesta se nisu otvorila, stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa postalo je primaran oblik zapošljavanja, a po novim mjerama više ni te mrvice nisu bile dostupne svima.

9. Crkveni seksizam na najjače

U duhu cijele 2016. godine raspojasali su se i svećenici pa su tako žene s oltara i iz katoličkih glasila prozvane drugotnim neposlušnim štracama, a uz već poslovično guranje nosa u naše maternice i vagine. Nije da to iz tih krugova nismo čule i doživjele i prijašnjih godina, ali kao da su si u ovoj dali posebnog oduška pa smo i mi pokazale što mislimo o tome – osmislile smo vlastiti modni izričaj, registrirale se kao štrace, a nije izostala niti feministička akcija pred Katedralom.

10. Sumrak humanosti i humanizma

Žilet žice, zidovi i vijesti o tome da se izbjeglice tjera da rade na crno, da su izbjeglički centri oličenje torture i da se sustavno krše ljudska prava izbjeglica i migranata/kinja uz istovremene Nice, Berline, Parize, Alepe, Istambule, Ankare. Glasovi protiv tog ludila sve su više prikriveni zaglušujućom bukom desničarskih urlika diljem Europe i bombama na Bliskom istoku. Smaku svijeta, dođi sad i odmah.

{slika}

11. #onokad je ravnopravnost spolova najvažnija pa se ženama brani nošenje nikaba i burke

Europa ima milijun i jedan problem vezan uz položaj žena u društvu, ali naravno da je kao problem broj 1 odabrano definirati kako će žene biti odjevene dok hodaju javnim prostorom. Da, da, znamo sve o tome što simboliziraju ti odjevni predmeti, ali da li je zaista primarno baviti se time što žene nose i svlačiti ih na javnim mjestima, a ne time je li ih tuku, da li ih izrabljuju, jesu li siromašne i neobrazovane i getoizirane u svoje zajednice?

12. Poljska (u našem srcu)

Poljska je (p)ostala srce borbe protiv neokonzervativne agende u Europi. Poljakinjama su pokušali nametnuti potpunu zabranu pobačaja, ali ovog puta nisu uspjeli. Njihova hrabrost i otpor svima nam je inspiracija i mi smo solidarno uz njih stajale i u Zagrebu. No, poljski neokonzervativci napadaju i dalje, a posebice medije. Stoga, građanski otpor u Poljskoj ide dalje.

13. Nema Sabora za žene

I 16 godina poslije opet smo na istom. Gdje ste bile i što ste radile? Nigdje i ništa. Rekordno mali broj izabranih žena u Hrvatski sabor samo je jedan od simptoma općeg stanja političkog prostora i stranaka koje ga čine. Od kvazi lijevih do desnih. Čak je i na čelo saborskog odbora za ravnopravnost spolova došao muškarac što ne bi bio problem kada bi isti znao išta o problematici kojom bi se trebao baviti. No, pokazuje volju da nauči i NEŠTO učini pa nam to treba biti dovoljno. Preživjele 2017. pa vidjele!

14. Kako mali Siniša vidi javni medijski servis

Jedan od prvih poteza malog Siniše bilo je ukidanje satirične emisije Montirani proces. Jer u ozbiljnim wannabe fašističkim državama nema mjesta za humor. I sve što se dalje događalo na javnom medijskom servisu išlo je u tom smjeru opće fašizacije društva. Samo pogledajte jutarnji program na HRT 4 i Karolinu Vidović Krišto radnim danom ili Tihomira Dujmovića nedjeljom, odnosno ako ste više večernji tip Dnevnik u 19 sati. Naravno sve to pod uvjetom da nije neka misa u tijeku. Preporučamo da pritom uz sebe imate čašu vode i Gastal.

15. Ustaški derneci diljem lijepe naše

Šator u Savskoj je demontiran u travnju, ali zabava se nastavila tijekom cijele godine. Devastirani su partizanski spomenici, napadnuti mirovni aktivisti i aktivistkinje, marširalo se Zagrebom, dizali neki novi šatori i podizale spomen ploče sa slavnim operetnim pozdravom dvostrukih konotacija.  

Malo atmosfere 2016. godine, za buduće generacije:

16. Kako uopće sažeti sranja u Turskoj?

Da, stvarno, može li se u par redaka sažeti sve što je 2016. godine Recep Tayyip Erdoğan priredio Turskoj? Nakon pokušaja puča 15. srpnja, u zemlji je proglašeno izvanredno stanje koje traje i dalje i koje je savršena stvar ako se želiš efikasno riješiti svih neistomišljenika/ca i izvora kritike. Suspenzija tisuća članova/ica akademske zajednice, suzbijanje slobode govora, uhićenja lidera/ica prokurdske lijeve stranke HDP-a – samo su neki od Erdoğanovih poteza na putu prema Turskoj u kojoj je moguć samo jedan jedini identitet: muškarac, Turčin, sunitski musliman.  Na jugo-istoku zemlje bjesni rat s brojnim civilnim kurdskim žrtvama, na ulicama Istanbula i Ankare svako toliko eksplodira bomba, svakodnevni život u Turskoj postao je noćna mora za sve koji/e se ne uklapaju u Erdoğanovu viziju, a nekome je u jednom trenutku palo napamet pokušati donijeti i zakon kojim bi se osigurala amnestija muškarcima optuženima za silovanje maloljetnica. Nema sumnje, stanje u Turskoj i više je nego zaslužilo biti na ovom popisu.

17. 50 svijeća za Orlando

Sad će odmah hejteri reći zašto Orlando a ne sva druga poprišta masovnih ubojstava, a kojih je nažalost ove odvratne godine bilo mnogo. Zato jer je 50 osoba ubijeno samo zato što su bili to što jesu. Ne zato jer netko želi poslati poruku Angeli Merkel, Vladimiru Putinu ili Recepu Tayyipu Erdoğanu. Ubijeni su jer su plesali u gej klubu i bili gej, lezbijke, trans* ili nešto drugo, ubijeni/e su jer su se usudili voljeti i živjeti punim plućima, ubijeni/e su iz istog razloga zbog kojeg je zapaljena zastava Zagreb Pridea uoči ovogodišnje povorke, zbog kojeg  gejevi, lezbijke i trans* osobe i dalje žive u strahu i zbog kojeg je coming out još uvijek politički čin, a povorka ponosa politički protest: zbog čiste destilirane mržnje spram drugog ljudskog bića koju svijet u kojem živimo svakog dana iznova potpiruje.

18. Desant na ljudska prava – po prvi puta srušena izvješća pravobraniteljica

Neprihvaćanje izvješća Pučke pravobraniteljice kao i Pravobraniteljice za djecu bio je mala kap koja je pomogla tkati neokonzervativni slap koji se obrušio na ljudska prava, civilno društvo i medije u 2016. godini. Dvije preživjele pravobraniteljice nisu naravno prošle bez ožiljaka. Posebno je s velikim napadima u Saboru bila suočena Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova koja je trn u oku znamo kojoj ekipici obzirom da joj je dužnost štititi zakone koje bi oni rado dokinuli.

19. Nikad ne reci nikad: Donald Trump američki je predsjednik

Nakon što je elita Demokratske stranke učinila sve što je mogla da Bernie Sanders ne postane stranački kandidat na izborima, desilo se neizbježno: Donald Trump osvojio je većinu elektorskih glasova i u siječnju će prisegnuti kao 45. predsjednik SAD-a. Ono što je tragično je što bi i u slučaju pobjede Hillary Clinton ovaj tekst stajao na istom ovom mjestu iz ponešto druge perspektive. Pobjede raznih demagoga i takozvanih autsajdera (a mahom se radi o itekako privilegiranim “autsajderima”) dio su puno šireg globalnog fenomena krize političkih stranaka kao glavnih političkih aktera i to prije svega onih na lijevoj strani spektra. Ono što zapravo unosi najviše jeze u cijelu ovu priču je da upravo oni – ljevica nije ništa naučila već i dalje igra svoje stare uhodane igre po pravilima koja piše kapitalizam.

{slika}

P.S. Mi nismo mirno stajali i stajale sa strane i nijemo promatrali/e. Borili smo se i borile zajedno: Kulturnjaci 2016, Plenum Filozofskog fakulteta, Faktiv, CESI, inicijativa Obrani pravo na izbor, Inicijativa za jako civilno društvo, MMH, Za rad spremne, CMS, Ženska mreža Hrvatske, Rode, Gong, Platforma 112, Ženska soba, Domine, CGI Poreč, Zagreb Pride, Trans Aid, Crol, Lori, Muf, K-Zona, VoxFeminae, MAZ, Radnička fronta, BRID, Zaklada Solidarna, Inicijativa Hrvatska može bolje, Forum za slobodu odgoja, Centar za građansku hrabrost, Babe, Kuća ljudskih prava, Zelena akcija, Centar za ženske studije, Forum.™, Lupiga, Novosti i još bezbroj organizacija, pojedinaca i pojedinki diljem zemlje.

2017. treba i tebe na pravoj strani povijesti. Tipkamo se u siječnju!