Kako bi pokrile troškove Noćnog marša, Faktiv organizira donatorsku žurku ‘Daj šta daš za Noćni marš’.
Očekujemo vas u Grof Melin u petak, 28. veljače od 21 sat. Keš donacije prikupljat će se na ulazu, a ako nemate za donaciju, svejedno se dođite zabaviti.
Pozovite sve koje poznajete na druženje i opuštanje prije daljnjih borbi. Omogućite ponovno održavanje velikog prosvjeda za prava žena. Prvo zajedno plešemo, a onda feministički borbeno marširamo i slavimo.
Živio feminizam! Živio 8. mart!
Kada sam vidjela da će Umjetnički paviljon održati izložbu o hrvatskim umjetnicama jako sam se obradovala, zato što kada se govori o umjetnosti u kontekstu Hrvatske, spominju se gotovo isključivo umjetnici. Izložba Zagreb, grad umjetnica bit će prva izložba posvećena samo umjetnicama (od samostalnosti RH) u razdoblju od kraja 19. do 21. stoljeća, s radovima u svim medijima – od klasičnih slikarstva i kiparstva do suvremenih načina umjetničkog izražavanja. Izložba je svima zainteresiranima dostupna od 6. veljače do 12. travnja 2020.
Htjela sam na internetu pronaći informacije o našim umjetnicama, no ispadali su članci o hrvatskoj umjetnosti ili umjetnicima, pa sam pitala Leopolda Rupnika s Filozofskog fakulteta, koji završava povijest umjetnosti, zašto nema detaljnih informacija o našim umjetnicama ili o njihovom feminističkom djelovanju. “Veliki je problem što o feminističkoj umjetnosti nema ništa, a neka kompilacija gdje bi se samo pisalo o radovima žena – 0 bodova,” kaže Rupnik. Upitala sam ga jesu li umjetnice namjerno izbrisane iz povijesti ili ih se nikad nije niti zapisivalo. Rupnik kaže da se žene nije niti zapisivalo. “Nisu dio kanona pa ih se godinama ignoriralo, čak i H. W. Janson, povjesničar umjetnosti koji je sastavio veliku enciklopediju za povijest umjetnosti, nije uvrstio niti jednu umjetnicu.”
Kada sam istraživala umjetnice u udžbenicima za likovnu umjetnost, saznala sam da korice udžbenika ne sadrže niti jedno djelo neke umjetnice. Barbara Martinović u svom radu analizira srednjoškolske udžbenike za likovnu umjetnost iz feminističke perspektive te kaže kako dizajn unutrašnjosti većine udžbenika sadrži nekoliko uvećanih reprodukcija preko cijele stranice na kojima se nalaze isključivo djela umjetnika. “Zamjetno je korištenje samo muškog roda za većinu riječi (gledatelj, umjetnik, slikar, dizajner, teoretičar), a pitanja na kraju knjige većinom su postavljena rodno neutralno ili u muškom rodu (“Što si vidio?”, “Jesi li ikada mislio o…?”).” Martinović zaključuje da analizom teksta o umjetnicama u udžbenicima se uvidjelo da postoji niz upitnih tvrdnji, koje su zasnovane na stereotipima, “dok u odabiru reprodukcija gotovo svaki udžbenik obiluje prikazima žena i ženskog tijela”. To nam govori da je ženama namijenjena uloga objekta u umjetnosti, nikako subjekta.
Sada mi je bilo jasnije zašto nema puno žena čija se umjetnost i umjetnički radovi slave, a pogotovo Hrvatica. Unutarnja se vatra za odlaskom na izložbu još više raspirila, pa sam odlučila biti među prvima koje će je posjetiti. Izložba mi se svidjela, a u prvom preglednom tekstu, izdvojila bih četiri umjetnice – Slavu Raškaj, Nastu Rojc, Sonju Kovačić – Tajčević i Goranku Vrus Murtić.
Slava Raškaj (Ozalj, 2. siječnja 1877. – Stenjevec, 29. ožujka 1906.) – Lopoči u botaničkom vrtu II, 1899.
{slika}
Gluhonijema od rođenja, školovala se u Zavodu za gluhonijeme u Beču (1885–93), odakle se vratila u svoj rodni Ozalj. U Zagrebu je od 1895. boravila u Zavodu za gluhonijeme; 1896. postala je učenica B. Čikoš-Sesije, koji ju je uveo u Društvo hrvatskih umjetnika. Godine 1901. javili su se prvi znakovi duševne bolesti, a 1902. bila je smještena u Zavod za umobolne u Stenjevcu, gdje je ostala do smrti. Njezin nevelik opus sastoji se od akvarela, pastela, ulja i crteža uglavnom u malome formatu. Među ranim radovima najbrojnije su pretežito tamne mrtve prirode nastale pod utjecajem B. Čikoš-Sesije, a oko 1898. u nekim se njezinim djelima osjeća utjecaj secesije (ciklus akvarela Lopoči iz Botaničkoga vrta, 1900). Akvareli i pasteli lirskih krajolika Ozlja i okolice, te povremeno ljudska figura, osnovni su motivi njezina najplodnijega razdoblja između 1898. i 1901. Njezini akvareli svijetla kolorita i čarobna ozračja, postignuti istančanom primjenom svjetla, predstavljaju najviši domet u hrvatskom akvarelnom slikarstvu potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. Opus Slave Raškaj pripada razdoblju hrvatske moderne i to njezinoj impresionističkoj struji. Dok je bila u Zagrebu, voljela je ići u Botanički vrt i park Maksimir, gdje crpi motive za svoje slike. Jedan od motiva koji se tada javlja na njenim slikama su lopoči. Ovi radovi zanimljivi su zbog vidljivog utjecaja secesije (“Lopoči III”), prvenstveno u izboru motiva i boje (modro-zelena), te u kompoziciji bez horizonta i izduženom prikazu lopoča s krivudavim stapkama. Uz utjecaj secesije važno je naglasiti promjenu koja je nastala njenim slikanjem na otvorenom – nakon dugo vremena slikanja mrtvih priroda, ona izlazi van i slika pravu, živu prirodu. Za života nije imala samostalnu izložbu, sudjelovala je 1898. na prvoj izložbi Društva hrvatskih umjetnika, a prva retrospektivna izložba njezinih djela održana je povodom 50. obljetnice njezine smrti u Zagrebu.
Nasta Rojc (Bjelovar, 6. studenog 1883. – Zagreb, 6. studenog 1964.) – Autoportret u lovačkom odijelu, 1912.
{slika}
Nasta Rojc jedna je od najvažnijih hrvatskih umjetnica s prijelaza stoljeća. Među njezina najpoznatija djela se ubrajaju “Autoportret s lovačkom puškom” i “Autoportret s konjem”. Jedna je od suosnivačica Kluba likovnih umjetnica, a u Londonu je imala uspješne izložbe o kojima je pisala vodeća britanska štampa. Njezin je opus, nažalost, do prije nekoliko godina bio uglavnom neobrađen. Život i djelo Naste Rojc od velikog su značaja i za hrvatsku queer povijest. Po završetku Prvog svjetskog rata upoznaje svoju životnu partnericu Alexandrinu Onslow, članicu Scottish Women’s Hospitals for Foreign Services, te poznatu britansku sufražetkinju Veru Holme, s kojima 1925. i 1926. boravi u Engleskoj i Škotskoj. Po povratku u Hrvatsku dvije iznimne žene, Nasta Rojc i Alexandrina Onslow, među prvima otvoreno žive u istospolnoj zajednici u Zagrebu. Zbog pomaganja NOB-u obje, već u godinama i bolesne, završavaju u ustaškom zatvoru 1943. Oduzetu imovinu ni nakon Drugog svjetskog rata nisu u potpunosti dobile natrag pa Nasta Rojc u siromaštvu umire na svoj rođendan 1964. godine, petnaest godina nakon Onslow, pored koje je pokopana na zagrebačkom Mirogoju. Sve navedeno svjedoči o Rojc kao umjetnici i strašnoj ženi čiji je turbulentni život daleko nadilazio zadane vremenske okvire, obilježen pomicanjem granica tadašnjih ustaljenih normi i građanskih pravila na svim područjima.
Sonja Kovačić–Tajčević (Bošnjaci, 7. studenog 1894. – Rijeka, 3. prosinca 1968.) – Crnac s ružičastim šeširom, 1930.-1932.
{slika}
Sonja Kovačić – Tajčević je studirala slikarstvo na Višoj školi za umjetnost i obrt u Zagrebu od 1912. do 1917. kod Čikoša i Crnčića. Akademiju Andréa Lothea (1885– 1962) upisuje u ljeto 1926., te se na njoj usavršavala tri mjeseca, stekavši naposljetku veliku naklonost i prijateljstvo toga slikara, teoretičara i pedagoga. Kod njega su se također školovali i Sava Šimunović, Oton Postružnik, Sergije Glumac, Stojan Aralica, Vera Nikolić Podrinska i Ante Kaštelančić. Sonja Kovačić Tajčević najdulje je, uz Savu Šumanovića, boravila u Lotheovom ateljeu i bila je njegova najdosljednija hrvatska učenica. S obzirom da je već 1926. imala iznimno uspješnu i rasprodanu izložbu u Beogradu, a kasnije i u Zagrebu 1928. u Umjetničkom paviljonu, mnogo njezinih slika nalazi se po privatnim zbirkama na području bivše Jugoslavije.
Goranka Vrus Murtić (Velika Gorica, 22. veljače 1937) – Narančasto u trajanju, 2001.
{slika}
Goranka Vrus Murtić je diplomirala 1960. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Bila je suradnica Majstorske radionice K. Hegedušića (1960–62). Isprva je dramatičnim ritmovima linija i zvučnim akordima boja gradila apstraktne kompozicije (Razdor zvuka, 1984.), potom je u ciklusu Zemlja upotrebljavala zagasite tonove, a u kompoziciji su se nazirali dijelovi krajolika i vegetacije. Bavi se emajlom, tapiserijom i kostimografijom.
Tijekom stoljeća žene su bile uključene u stvaranje umjetnosti, kao kreatorice i inovatorice novih oblika umjetničkog izražavanja, ali i kao pokroviteljice, kolekcionarke i izvori nadahnuća. Također su dale značajni doprinos kao povjesničarke umjetnosti i kritičarke. Žene su bile i nastavljaju biti sastavnim dijelom umjetnosti, ali usprkos tome što su se na svaki način bavile umjetničkim svijetom, mnoge su ostale na marginama tradicionalno muške povijesti umjetnosti. Suočile su se s izazovima zbog rodnih predrasuda, od teškog pronalaska mentora i učitelja koji bi ih podučili tehnikama pa sve do prodaje svog rada i stjecanja priznanja. Za mnoge svjetske i hrvatske umjetnice, koje nisu u kanonu povijesti umjetnosti, javnost niti ne zna. Upravo zato je važno praviti projekte čiji je cilj istražiti pravu sliku povijesti, baš kao i posjetiti izložbe poput ove, koja baca svjetlo na dosad nepoznate (većem dijelu stanovništva) ili manje poznate hrvatske autorice.
Iduću nedjelju donosimo vam pregled stvaranja još četiri umjetnice.
U jesen 2014. stajala sam u mnoštvu žena koje su službenicima_ama Američke agencije za hranu i lijekove (FDA) opisivale kako im se libido smanjio u usporedbi s prijašnjim. Za neke je to bio postepeni pad, za druge se dogodio odjednom, “kao da je netko pritisnuo prekidač”. Jedna žena je rekla: “Više uopće ne razmišljam o seksu”. Druge su govorile o tome kako su za njih intimni odnosi postali više dužnost nego izvor užitka. “Mogu izdržati”, rekla je jedna žena. Druga je rekla: “Mislim da mi seks uopće ne treba – ali ako on želi, dobit će, bila sam danas dobra žena”.
Žene su bile ondje kako bi se procijenilo da li ženska seksualna disfunkcija predstavlja neuočenu i zanemarenu medicinsku potrebu. Njihova svjedočanstva opisivala su uglavnom nisku seksualnu želju u kombinaciji s problemima poput teškog postizanja orgazma, koji, prema procjenama stručnjaka_inja, pogađaju četvrtinu do polovice žena u SAD. Takvi problemi se uobičajeno pripisuju biologiji. Međutim, nakon što sam kao novinarka provela pet godina razgovarajući o užitku i želji sa 120 žena diljem zemlje, rijetko sam čula da žene govore da je glavni problem u hormonima, neurokemijskom disbalansu ili “evoluciji”. Žene koje sam intervjuirala govore kako je kultura u širem smislu ono što je umanjilo njihovu želju. Heteroseksualne žene posebno su naglašavale kako njihovi partneri rutinski ignoriraju njihov užitak ili su same usvojile ideju da njihov užitak nije prioritet.
Radi se o nedostatku prava na seksualnost – slično jazu u plaćama, staklenom stropu i beskonačnom nizu drugih načina na koje se žene sistemski obespravljuje – o umanjivanju njihovih potreba i onoga za što misle da imaju pravo tražiti u svojim životima.
Ovakva dinamika prožima intimne odnose žena i doprinosi dobro dokumentiranim problemima kao što su nejednakost u postizanju orgazma, seks iz dužnosti, nevoljki pristanak i sveprisutno pretvaranje. Osim toga, ta dinamika oblikuje kako se žene fizički osjećaju. Svrha klitorisa je, kaže znanost, da omogući užitak. Pa ipak, posjedovanje tog jedinstvenog organa ne jamči užitak, pa čak ni uzbuđenje. Brojne žene su mi rekle da ne osjećaju nikakvu povezanost s klitorisom – nedostatak osjetljivosti koji je posebno gorak u eri u kojoj je kontroliranje vlastitih tijela tako često dovedeno u pitanje. Jedna je žena izjavila: “Moje genitalije su mrtve.”
Među ženama koje sam intervjuirala, u pozadini je često stajalo direktno iskustvo ili blisko poznavanje seksualne traume, a neke žene su pripisale svoju seksualnu neosjetljivost prijašnjim epizodama povrede ili osjećaja da su tretirane kao objekti, neprikladnoj seksualiziranosti i osjećaju društvene nesigurnosti. Mnoge žene su izjavile da su previše usmjerene na svoje misli kako bi registrirale što se događa u njihovom tijelu. Krajnje ih ometa kritičnost prema vlastitom tijelu, kontroliranje vlastitog izgleda, požurivanje ili fiksiranje na to da ugode svojim partnerima na vlastitu štetu. Prema njihovim iskazima, intimni dodir nije ništa uzbudljiviji od laganog dodirivanja po laktu.
Novija istraživanja koriste termin seksualna podudarnost (sexual concordance) kako bi opisala stupanj u kojem su usklađeni um i tijelo ili subjektivni i genitalni doživljaj. Studije koje koriste grafičke prikaze pokazuju da muškarci reagiraju fizički i da ih uglavnom uzbuđuju stimulansi koji su u skladu s njihovom seksualnom orijentacijom. Lezbijke također imaju specifičnu reakciju uglavnom pozitivnu na slike drugih žena. Međutim, heteroseksualne žene fizički reagiraju na parove, muškarce, žene, čak i na scene kopulacije bonobo majmuna. No, kada ih upitate da li ih te slike uzbuđuju, tvrde dane osjećaju ništa.
Meredith Chivers sa Sveučilišta Queen u Ontariju, vodeća stručnjakinja u ovom području, kaže: “Neprekidno podcjenjujemo žensku seksualnost”. No oprezna je pri zaključku da su genitalne reakcije žena točniji pokazatelj seksualnog interesa nego što su to njihovi verbalni iskazi. Za nju je ključno pitanje zašto heteroseksualne žene pokazuju naoko nediskriminirajuće obrasce seksualnog uzbuđenja, a ipak svjesno ne detektiraju da su uzbuđene. Kao jedno od mogućih objašnjenja navodi kompenzaciju obrazaca našeg ponašanja; želimo određene stvari zato što ih povezujemo s užitkom. Za lezbijke je seks više povezan s orgazmom i zadovoljstvom, tako da slike drugih žena aktiviraju jasno pozitivnu reakciju. No, za mnoge heteroseksualne žene, status quo ih čini ravnodušnima i ne postoji temelj koji podupire užitak. Penetrativni seks rezultira orgazmom za vrlo malo žena, a za neke on podrazumijeva bol, osjećaj krivnje ili obaveze, što pobuđuje averziju.
Chivers nije prva koja je primijetila tu napetost između ženske sposobnosti za senzualnost i stvarnog užitka. Prije pola stoljeća, pioniri_ke istraživači_ce William Masters i Virginia Johnson dokumentirali_e su žensku seksualnost te tvrdili_e da raspon i dubina njihova užitka “apsolutno nadmašuje mušku”. Međutim, otkrili su i da žene internaliziraju “prevladavajuće psihosocijalne utjecaje”, poput spolnih dvostrukih standarda ili izjednačavanja želje i grešnosti, koji interferiraju s njihovim seksualnim reakcijama. Antropolozi su imali slična zapažanja kako u kulturama koje od žena očekuju da uživaju u seksu u istoj mjeri kao muškarci žene redovno imaju orgazme, dok u kulturama kojima je ženski užitak upitan ima mnogo više seksualnih poteškoća. Ukoliko okolina ne zakriva ženski užitak u sram ili misteriju, ili ga ne smatra drugorazrednim, do užitka je lakše doći.
Srećom, ova istraživanja pokazuju da erotski potencijal nije uklesan u kamenu i da žene mogu upoznati progresivna stanja užitka. Među ženama s kojima sam razgovarala, dobar seks nije stvar usavršavanja određene tehnike ili otvorenosti. Ustvari, nije toliko stvar u tome što žene rade, već kako to rade, a za mnoge to znači odučavanje od onoga što su mislile da bi seks i ljubav trebali biti. Seksualni užitak počiva na odbacivanju tereta pretpostavki.
Za jednu udanu odvjetnicu, koja je desetljećima pretpostavljala da je “frigidna”, buđenje erotičnosti bio je proces osvajanja slobode da radi ono što joj čini zadovoljstvo u njenom intimnom životu, što je naposljetku dovelo do toga da ima konsenzualne odnose s drugim muškarcima.
“To se nije dogodilo preko noći i bilo je dosta turbulentno”, rekla je. “Trebalo je vremena da osjetim da imam prostor da činim što želim, da stvorim odnos kakav želim, da imam seks kakav želim.” Za drugu ženu, u njenim dvadesetima, iskustvo užitka značilo je iscrtavanje novih granica. Odgajana da vjeruje kako bi trebala biti dostupna i ugađajuća, intimnost je izjednačavala s tim da njeno tijelo mora biti uvijek dostupno. Nakon rada sa seksualnom terapetkinjom, postepeno se osjećala sve snažnijom da kaže: “Ne želim da me se dodiruje bilo gdje” i prestala je gledati na seks kao na nešto što je usmjereno na užitak njenog partnera. Naučivši da kaže “ne”, postala je spremna reći “da”.
Za žene koje sam intervjuirala, slaba seksualna želja rijetko je bila povezana s nekim zdravstvenim problemom ili psihičkim stanjem. Zapravo, često je bila zdrava reakcija na neželjeni ili na dosadan seks. Ovi intervjui su razotkrili da je seksualno nezadovoljstvo znak da se mnoge žene ne osjećaju slobodnima da uživaju u svojoj seksualnosti ili ne znaju kako, pa se upuštaju u odnose koji nužno ne uključuju njihov užitak.
Ako se toliko mnogo žena bori da posjeduju vlastita tijela, tu se radi o osjećaju ili o tome da su prisiljene da osjećaju da ne zaslužuju užitak. Koliko god to zvučalo grozno, u tome leži i razlog za nadu. Mnogo je teže promijeniti biologiju nego uvjerenje. Premda su njihovi putevi do seksualnog ozdravljenja bili različiti, žene s kojima sam razgovarala jasno su pokazale da njihovo zadovoljstvo leži u njihovoj društvenoj moći, u tome da su one te koje istražuju i izražavaju svoju seksualnost, te u osjećaju ravnopravnosti sa svojim partnerima. Užitak i vrijednost užitka je moguće naučiti, a kada se nauči, ne može tako lako nestati.
Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević
Svježih pogleda, ideja, inspiracije i snage nikad dosta 🙂 Zato Hollaback! Croatia poziva da se priključite u suzbijanju i borbi protiv uličnog uznemiravanja!
“Drago nam je da sve veći broj osoba uviđa problematiku uličnog i seksualnog uznemiravanja. Otvaranje javnog prostora za dijalog o ovoj tematici sve je veće, kao i svijest o negativnim posljedicama uličnog i seksualnog uznemiravanja”, stoji u pozivu.
Traže se osobe:
koje bi pomogle u realizaciji “catwalka” kojeg sad već tradicionalno organiziraju 4. godinu za redom u sklopu Međunarodnog tjedna borbe protiv uličnog uznemiravanja
koje žele pisati o uličnom uznemiravanju
za izradu plakata i materijala za “catwalk”
za provođenje istraživanja o uličnom uznemiravanju
Također, ukoliko imate ideje za neke nove projekte vezane uz suzbijanje uličnog i seksualnog uznemiravanja, slobodno ih kontaktirajte, rado će se odazvati i zajednički krenuti u planiranje i realizaciju.
Postanite dio globalnog Hollaback! tima – javite se na croatia@ihollaback.org do 1. ožujka 2020.
Švicarski_e glasači_ce složili_e su se u nedjelju da javnu homofobiju treba sankcionirati, dajući time zeleno svjetlo izmjeni zakona o diskriminaciji koji nije pružao zaštitu lezbijkama, gejevima i biseksualnim osobama.
Protivnici_e godinama pripremane izmjene zakona tvrdili_e su da da će takav zakon ugroziti slobodu izražavanja.
Birači_ce se na referendumu pitalo žele li zakon o rasizmu proširiti na seksualnu orijentaciju, a u nedjelju, 9. veljače, o tom je pitanju glasovalo 63 posto biračkog tijela. Proširenje je podržala vlada i većina švicarskih političkih stranaka.
Za razliku od većine zemalja zapadne Europe, Švicarska nije imala zakon koji posebno štiti lezbijke, gejeve i biseksualne osobe od diskriminacije. Javno negiranje nečije seksualne orijentacije ili poticanje na mržnju prema nekome u javnosti nije se moglo kazneno goniti.
2018. godine zakonodavstvo je izglasalo uključivanje seksualne orijentacije postojećem zakonu koji kažnjava diskriminaciju na temelju rase, etničke pripadnosti i religije. Prema izmijenjenom zakonu, javno objavljeni homofobni komentari kažnjavali bi se s do tri godine zatvora.
Takvi bi komentari uključivali komentare na televiziji, poruke objavljene na društvenim mrežama i diskriminaciju homoseksualnih ili biseksualnih osoba na javnim mjestima poput restorana ili kina.
Zastupnici_e su inicijalno u nacrt zakona uključili formulaciju koja se odnosi na zaštitu transrodnih osoba, ali Savezno vijeće, gornji dom parlamenta, odbilo ga je zbog navodnih “nejasnih kriterija”.
Caroline Dayer, stručnjakinja i istraživačica za sprječavanje nasilja i diskriminacije sa sjedištem u Ženevi, rekla je da će ovaj amandman popuniti rupu u zakonu i pružiti prijeko potrebnu zaštitu homoseksualnim i biseksualnim osobama.
“U Švicarskoj je, na primjer, dozvoljeno javno reći ‘Na lomaču s gejevima!’ ili ‘Lezbijke treba silovati’ bezz ikakvih posljedica”, izjavila je Dayer prije glasovanja. Dodala je da će zakon tome stati na kraj.
Međutim, protivnici_e tvrde da se takva promjena zakona protivi slobodi izražavanja i da bi javno iznošenje stavova o homoseksualnosti trebalo dopustiti. Prikupljeno je pedeset tisuća potpisa potrebnih za provođenje nacionalnog referenduma.
Organizacija “Ne cenzuri” na svojoj internetskoj stranici tvrdi da Švicarci_ke imaju pravo “izraziti mišljenje koje ne odgovara svakome”.
“To također uključuje obranu iritantnih stajališta ili onih koja nisu mejnstrim”, piše na web stranici.
No, političari_ke i stručnjaci_kinje osporavaju ideju da zakon prijeti slobodi izražavanja jer neće kažnjavati rasprave koje se vode u privatnim krugovima. “No vrijeđanje i promicanje mržnje nije diskusija”, rekla je Dayer.
Ministar unutarnjih poslova Alain Berset rekao je u video poruci biračima_cama da su šale o gejevima i lezbijkama i dalje dopuštene “sve dok poštuju ljudsko dostojanstvo”.
Švicarska je dugo zaostajala za većinom svojih susjeda u LBGTQ pravima. Nalazi se na 27. mjestu od 49 europskih zemalja u izvješću ILGA za 2019. godinu. Švicarska je dobila ocjenu 29 od mogućih 100, u usporedbi sa 47 u Njemačkoj, 63 u Francuskoj i 67 u Velikoj Britaniji.
Ostale europske zemlje, poput Francuske, Britanije i Belgije, još su početkom dvijetisućitih donijele zakone protiv homofobije. Iako su istospolna partnerstva u Švicarskoj legalna, istospolni brakovi nisu.
Ne postoje službeni statistički podaci o nasilji i diskriminaciji LGBTQ osoba u Švicarskoj, pa je opseg ovog problema teško izmjeriti. Ipak, 2017. godine Vijeće za ljudska prava Ujedinjenih naroda javno je izrazilo zabrinutost zbog govora mržnje protiv gejeva u Švicarskoj i pozvalo je zemlju da “usvoji sveobuhvatni zakonski okvir protiv diskriminacije na temelju seksualne orijentacije i rodnog identiteta”.
“Situacija prava LGBTQ osoba u Švicarskoj nije sjajna”, rekla je Muriel Waeger, direktorica organizacije Protiv diskriminacije, da, osnovane prije referenduma, pozivajući Švicarce_ke da podrže promjene.
Waeger, koja je također regionalni direktor Pink Cross i LOS, dviju švicarskih organizacija koje se zalažu za prava LGBT osoba, rekla je da je osnovana telefonska linija za prikupljanje svjedočanstava o diskriminaciji s njemačkog govornog područja. Linija bi tjedno zaprimila po dva poziva.
U studenom prošle godine dvojica trogodišnjaka nisu primljena u vrtić jer su im roditelji gej. Prema izjavi oca dječaka, ravnateljica vrtića izjavila je da “djeca mogu biti vrlo zlobna i zato nije htjela primiti djecu gej para”.
Dayer je izjavila da zakon neće izbrisati homofobiju, ali predstavlja nužno uporište za borbu protiv homofobije.
“Ovo proširenje zakona šalje važnu poruku homoseksualnim i biseksualnim osobama, pa i cijelom švicarskom društvu, da mržnji nema mjesta i da nasilje nije legitimno”, rekla je.
U ljeto 2018., imala sam 34 godine. Živjela sam s budućim suprugom u jednosobnom stanu u ruralnoj Novoj Engleskoj. Nakon što sam skoro godinu dana bila nezaposlena, bila sam presretna kada mi je ponuđen posao s punim radnim vremenom na koledžu. Počela sam raditi mjesec dana prije vjenčanja – imali smo malu ceremoniju koju smo mjesecima brižljivo pripremali. Tjedan dana nakon vjenčanja, otkrila sam da sam trudna.
Trudnoća je bila neplanirana – bila sam trudna mjesec dana. Ta nova stvarnost bila je zbunjujuća. Gledala sam fotografije s vjenčanja i shvatila sam da nas je na njima troje. Svjesna svojih godina, pitala sam se – što ako je ovo moja posljednja prilika? Osoba sam koja voli planirati i imati raznobojne “to-do” liste i kalendare – čista suprotnost mome spontanom suprugu. Je li imati bebu s vrlo ograničenim resursima, u malom stanu, stvarno romantičan način zasnivanja obitelji?
Zbog trudnoće sam se osjećala moćno i užasno. Nikada u životu nisam bila umornija. Taj umor je bio poput utega od tisuću cigli koji je me pritiskao sa svih strana. Došla bih s posla kući i odmah otišla u krevet, sretna što se konačno mogu potpuno prepustiti gravitaciji. Također, postala sam tjeskobna. Kada bih konačno zaspala, brzo bih se probudila i to je počelo pogubno utjecati na produktivnost na poslu – poslu koji nisam smjela izgubiti.
U to je vrijeme moj suprug radio u trgovini namirnicama i imao plaću nedostatnu za životne troškove. Njegov je posao bio siguran, ali poput 83 posto radnica_ka u SAD-u nije mogao dobiti plaćeni roditeljski dopust. Moj je poslodavac plaćao zdravstveno osiguranje na koje smo se oboje oslanjali, no moj je posao bio tek nešto bolje plaćen od suprugovog i imala sam pravo na samo šest tjedana plaćenog roditeljskog dopusta. Ubrzo sam saznala da, u skladu sa saveznim zakonima, na plaćeni porodiljni dopust pravo imaju samo zaposlenice_i sa stažom od godinu dana. S obzirom da sam u tom trenutku bila zaposlena tek oko mjesec dana, nisam imala to pravo.
Bila sam pod stresom i umorna, a bila sam i ljuta. Takva politika je diskriminirajuća u korist planirane trudnoće, što nije uvijek moguće, čak i ako si u braku. Također, diskriminirajuća je u korist žena koje nisu trudne i njihovih partnera_ica. Što ako je žena bila trudna kada se zaposlila? Je li možda trebala odbiti posao, znajući da si neće moći priuštiti dopust bez kompenzacije? Moj je bijes rastao kad sam shvatila da milijuni žena u SAD-u nemaju ama baš nikakav plaćeni dopust.
Nismo išli na medeni mjesec. Umjesto toga, u ta dva maglovita tjedna, prva našeg braka, donosili smo odluku hoćemo imati dijete ili ne. Oboje smo radili po cijele dane, autom se vraćali kući i koristili to vrijeme vožnje da razgovaramo o svojim osjećajima, a čim bismo stigli kući, ja sam išla ravno u krevet.
“Na skali od 1 do 10, a 10 je da imamo bebu, gdje si ti?”, pitali bismo jedno drugo.
Naše brojke su se razlikovale. Muž je bio u prosjeku na 7. Ja sam bila oko 3, uglavnom zbog psihičke nelagode i tjeskobe povezane s financijskim rizikom koji donose trudnoća i dijete.
Danima sam se vrtila oko ideje da razgovaram s poslodavcem i vidim mogu li učiniti iznimku. Reći im da moja odluka o trudnoći djelomično ovisi o njihovoj dobroj volji da zaobiđu pravila bilo mi je zastrašujuće. Da sam imala više hrabrosti objasniti što želim, možda bi popustili. Nikada neću saznati. No, dokazivanje potrebe za ovim pravom ne bi trebalo biti odgovornost trudnice, posebno ako je njena trudnoća neplanirana.
Biblija ženskog zdravlja “Naša tijela, mi” (“Our bodies, ourselves”) govori o važnosti njegovanja “klime povjerenja” za rođenje djeteta kako bi se žena osjećala potpuno poštovano i sigurno kroz ovaj prirodan proces. Nakon što smo procijenili naše financijske resurse, suprug i ja smo odlučili da naša situacija ne omogućava “klimu povjerenja” koja je nužna da budemo roditelji. I tada smo donijeli tu najtežu odluku: prekinuti trudnoću.
Nasuprot klimi povjerenja vlada klima sumnje – okruženje koje stvara zabrinutost i strah. Neplaćeni porodiljni dopust doprinosi toj klimi sumnje. SAD je jedina od 41 najbogatije države na svijetu koja ne osigurava javno financirani roditeljski dopust. (Za usporedbu, Estonija nudi 80 plaćenih tjedana). Nekoliko država i pojedine kompanije osiguravaju ova sredstva, ali korporativne politike su uglavnom dostupne samo dobro plaćenim zaposlenicama_ima.
Nakon prekida trudnoće, osjetila sam strahovito olakšanje, snažan osjećaj mirnoće nakon tjedana neočekivanog nemira. Ta me je odluka oslobodila tereta i osjećaja nesigurnosti kojim sam bila preplavljena.
Bila sam ponosna na sebe što sam donijela tako tešku odluku u tako malo vremena. Fizički, osjećala sam zahvalnost što mi se tijelo vratilo u hormonalnu ravnotežu. Dala sam sebi vremena da razmišljam o roditeljstvu stabilno i s namjerom. U logističkom smislu, moj izbor se činio ispravnim.
Pa ipak, misterija tog izgubljenog života i dalje me je pratila. Bilo je toliko mnogo neodgovorenih pitanja: što ako ova odluka znači da moji roditelji nikada neće imati unučad? Što ako je ovo bila moja jedina prilika da imam kći, a ako opet zatrudnim, mogao bi biti sin? I dalje sam bila ljuta. Naša nemogućnost da si priuštimo trudnoću nije bila povezana samo s neplaćenim roditeljskim dopustom, povezana je i s nepostojanjem mnogih temeljnih sustava podrške koje većina Amerikanki_aca sada nema, a to uključuje univerzalnu skrb za djecu i zdravstvenu skrb, te barem minimalnu plaću dostatnu za život.
Dok nisam ostala trudna, temeljem obitelji smatrala sam ljubav, snagu koju nikada nisam povezivala s novcem. Prorada ove novootkrivene iluzije zahtijevala je istraživanje i refleksiju. Osjećala sam se zahvalnom što znam da sam biološki sposobna postati majkom. No, spoznaja da majčinstvo u Americi doista nije pravo već privilegija snažno je uzdrmala moju perspektivu i s tim se još uvijek borim.
Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević
