Ženska mreža Hrvatske i Udruga za zaštitu prava pacijenata osudili postupke inicijative ’40 dana za život’

Hrvatska udruga za promicanje prava pacijenata i Ženska mreža Hrvatske oštro su osudile aktiviste i aktivistkinje inicijative “40 dana za život” koji/e su se okupili/e u srijedu ispred vukovarske Opće bolnice kako bi molili/e za spas nerođene djece. Okupili su se zbog informacije da taj dan u bolnicu dolazi trudnica iz obližnjeg mjesta na pobačaj.

Očitovanje prenosimo u cijelosti:

Ženska mreža Hrvatske zaprimila je dana 04.10.2016. pritužbe vrlo uznemirenih građanki da se unutar i izvan bolničkog kruga Kliničkog bolničkog centra Sestre milosrdnice nalaze osobe koje su postavile transparente na kojima su vidljive oznake ekumensko molitvene Inicijative “40 dana za život”.

Navedene osobe glasno su molile. Unutar bolničkog kruga postavljen je i štand s istim sadržajima za kojim je cijelo vrijeme bila prisutna jedna osoba koja je navedeni sadržaj distribuirala. Dana 05.10.2016. u medijima je objavljena informacija da je vukovarski ogranak navedene Inicijative na svojoj Facebook stranici dana 04.10.2016. u 00:09 sati objavio poziv na akciju protiv žene za koju su saznali da dolazi izvršiti legalno inducirani pobačaj u vukovarsku bolnicu te su tom prilikom uputili javni poziv svim moliteljima da se okupe u što većem broju ispred vukovarske bolnice da joj pomognu “izabrati život”.

{slika}

Sada već duže razdoblje i učestalo svjedočimo gotovo pred svim bolnicama u Hrvatskoj, koje imaju odjele ginekologije takvim izravnim javnim napadima i progonima na vjerskoj osnovi usmjerenim
prema ženama fertilne dobi i specijalistima ginekologije koji provode legalno induciran pobačaj sa svrhom društvene osude, opetovano tvrdeći da se radi o ubojstvu.

Pripadnici Inicijative i drugih srodnih skupina i pojedinaca uzeli su si pravo da protupravno, silom, nameću drugima svoja vjerska osjećanja izravnim, javnim napadima i progonima namjerno im nanoseći teške duševne boli i patnju, izlaganje života i ugrožavajući njihov dignitet, prava i slobode. Povredama i ugrožavanju opisanih osobnih sloboda i prava žena na legalno induciran prekid trudnoće kao dosegnutu civilizacijsku tekovinu i dio društvene vrijednosti zajamčene i zaštićene zakonom odazvali su se brojni specijalisti ginekologije i odgovorne osobe u tim javno-zdravstvenim ustanovama koje su kao prihvatljivu mjeru prihvatile isticanje prigovora savjesti svojih zaposlenika unatoč protupravnom postupanju i nespojivosti sa svrhom rada i nadležnosti.Takvo postupanje predstavlja sustavno nasilje nad ženama za koji se Republika Hrvatska opredijelila da će ga suzbijati, odgovorne progoniti i u konačnici nasilje nad ženama kao takvo ukloniti.

Stoga, zahtijevamo hitnu reakciju uklanjanja okupljenih, štandova i ostalih materijala u okviru KBC Sestre milosrdnice i uopće u okviru i okruženju bolnica gdje se nalaze ginekološki odjeli kako bi se zaustavilo krše ustavom zajamčena prava i slobode žena i uopće dostojanstvo i dignitet svih žena u Republici Hrvatskoj. Zahtijevamo odgovornost čelne osobe KBC Sestre Milosrdnice i svih drugih bolnica koje omogućavaju svojim zaposlenicima i zaposlenicama kolektivi prigovor savjesti za sastavni dio posla koji obavljaju, a da istovremeno ne osigurava zamjenu čime onemogućavaju žene na zakonit prekid trudnoće ili žene upućuju u druge bolnice na koje istovremeno prebacuju sastavni dio vlastitih radnih zadataka, ali i savjesti.

Zahtijevamo odgovornost čelne osobe KBC Sestre Milosrdnice i drugih bolnica, čijim propustom i elementarnom nebrigom o emocionalnom stanju žena smještenih na tom odjelu kojim je omogućeno osobama iz ekumensko molitvene Inicijative ’40 dana za život’ i drugih srodnih inicijativa da vrše nasilje nad ženama na način da se vršenjem pritiska ženama negira autonomna odluka o raspolaganju vlastitim tijelom i da ih se pri tome označava ubojicama. Zahtijevamo utvrđivanje odgovornosti osobe iz vukovarske bolnice koja je prekršila obveze čuvanja liječničke tajne na način da ju je neovlašteno otkrila i u konačnici omogućila da informacija o prekidu trudnoće pacijentice dođe do vjerskih fanatika. Takvi progoni žena fertilne na vjerskoj osnovi, protivni su Ustavu i ostalim pozitivnim propisima Republike Hrvatske. Protivni su i Kodeksu medicinske etike kao i ponašanju i postupanju civiliziranog svijeta. 

Pravo i pravda’ ograđuje se od zakona o zabrani abortusa

Nakon masovnih prosvjeda više od sto tisuća žena (i muškaraca) protiv zakona kojim bi se gotovo u potpunosti zabranio abortus, vladajuća poljska stranka “Pravo i pravda (PiS)” ogradila se od prijedloga zakona. Razlog je, naravno, bojazan da će na idućim izborima izgubiti glasove, posebice žena koje su njihovo najbrojnije biračko tijelo. 

“U tom prijedlogu nema ničega što bi žene mogle podržati. PiS dolazi do ideja koje se jednostavno ne može podržati”, smatra 21-godišnja Sylwia koja je sudjelovala u prosvjedu i tvrdi da više neće glasati za PiS.

Poljska već sad ima jedan od najrestriktivnijih zakona u Europi po pitanju abortusa. Zasad je on dopušten samo u slučaju ako postoji ozbiljna abnormalnost fetusa, ozbiljna opasnost po zdravlje i život majke ili ako je trudnoća posljedica silovanja ili incesta. Novi zakon želi kriminalizirati i te slučajeve, te kazniti žene i do pet godina zatvora u slučaju prekida trudnoće. Liječnici/e koje će izvoditi zahvat, također mogu biti kažnjeno gonjeni/e te im prijeti zatvorska kazna. 

Potpredsjednik Vlade Jaroslaw Gowin rekao je da je masovni nacionalni prosvjed protiv prijedloga zakona dao Vladi “hranu za mozak” te da neće zagovarati postroženje zakona. Ipak, naglasio je da postojeće restrikcije ostaju. “Jasno je da potpuna zabrana abortusa neće proći. Zasigurno ga nećemo zabraniti u slučajevima silovanja ili opasnosti po život i zdravlje žene.”, kazao je Gowin. 

“Želim izričito naglasiti da PiS ne radi na promjenama zakona o abortusu u Poljskoj”, rekla je premijerka Poljske Beata Szydlo na konferenciji za medije u utorak.

Najnovije anketa pokazuju da velika većina Poljaka i Poljakinja ne želi restriktivniji zakon, samo 11% građana i građanki podržava novi nacrt. Gotovo polovica ispitanika i ispitanica naglasila je da ne treba mijenjati postojeći zakon, a trećina smatra da abortus mora biti dostupniji. 

“PiS shvaća kako je ovo važno pitanje koje bi moglo imati značajan utjecaj na njihovu vladavinu. Mogli bi izgubiti dva dijela biračkog tijela koje im je pomoglo u njihovom uspjehu”, smatra Aleksander Smolar, liberalni politički analitičar iz fondacije Stefan Batory. 

Ipak, s obzirom na to da se PiS ne želi zamjeriti ni katoličkoj crkvi koja u zemlji i dalje ima značajan utjecaj, ostaje nam vidjeti što će se s prijedlogom zakona dogoditi. 

Marš mladih za radnička prava

Marš mladih za radnička prava održat će se 15. listopada s početkom u 16 sati ispred Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, odakle će se marširati prema Zrinjevcu.

Maršom se želi poručiti hrvatskim stranačkim elitama da je bilo dosta tretiranja mladih kao pukog simbola u političkim govorima i predizbornim kampanjama. Želi se pokazati da mladi nisu budućnost, već sadašnjost ove zemlje. 

Da sadašnjost nije bajna, govore podaci da mlade osobe u Hrvatskoj su među najvećim žrtvama ekonomske situacije. Nezaposlenost i ugrožavanje radničkih prava dovele su skoro 20% mladih u riziku od siromaštva. Zbog toga inicijative udruga i sindikata organiziraju ovaj marš te zahtijevaju od nove vlasti da se osigura dostojanstvo mladih radnika i radnica te da se mlade nezaposlene osobe na kvalitetniji način podupre mjerama poticanja zapošljavanja.

“Ne želimo više biti iskorištavani kao jeftina radna snaga kroz studentski rad, učeničke prakse ili rad u sezoni! Ne damo da nas se diskriminira ili nam se zabranjuje učlanjivanje u sindikate.”, poručuju organizatori/ice marša. 

Neki od zahtjeva Marša su: 

• Kvalitetnija regulacija studentskog i učeničkog rada. Umjesto da im takvi poslovi budu pomoć u studiranju, mlade osobe koje se obrazuju nerijetko su osuđene na teške radne uvjete i nisku plaću. To ih dodatno onemogućava u uspješnom završetku obrazovanja te dodatno potiče nejednakosti u obrazovnom sustavu.

• Bolje radne uvjete i plaću za sezonski rad u ugostiteljstvu, poljoprivredi i prerađivačkoj industriji. Turizam je posebno profitabilna gospodarska grana u Hrvatskoj, velikim dijelom upravo zahvaljujući ozbiljnom izrabljivanju rada sezonskih radnika i radnica. Poslodavci koji od radnika očekuju dvanaestosatno radno vrijeme, uz gotovo nepostojeće slobodne dane, moraju snositi posljedice!

• Stručno osposobljavanje i ostale mjere poticanja zapošljavanja koje će stvarno osnaživati za buduća radna mjesta. Stručno osposobljavanje više ne smije biti mjera kojom poslodavci u javnom i privatnom sektoru stvaraju zamjenu za redovna radna mjesta. HZZ treba ulagati svoje kapacitete u praćenje kvalitete mjera, a ne snimati besmislene spotove u kojima promovira jeftini sezonski rad. Istovremeno, treba omogućiti više kvalitete u praksi u sklopu obrazovanja.

• Zaštitu od diskriminacije na tržištu rada po rodnoj i drugim osnovama. Svim mladim osobama, a posebno mladim ženama, treba omogućiti ravnopravnost u traženju posla i oštro kažnjavati poslodavce koji krše njihova reproduktivna i druga prava. Mlade LGBT osobe, mlade osobe iz sustava skrbi i mlade pripadnike nacionalnih manjina treba osigurati od zadiranja u njihove osobne slobode te ih dodatno podupirati u traženju radnog mjesta.

• Osiguravanje prava na sindikalno organiziranje. Nedopustivo je da dio poslodavaca zabranjuje sindikalno organiziranje radnika i radnica. Jednako kao i starije generacije, mladi radnici mogu ojačati svoj položaj prema poslodavcu i aktivno utjecati na uređenje radnih odnosa jedino tako da se udruže i organiziraju u organizacije radnika – sindikate. O sindikalnom organiziranju i ostalim radničkim pravima mlade treba informirati kroz formalni obrazovni sustav.

Pad ljudskih prava u Hrvatskoj, ali i čitavoj Europi

Povjerenik za ljudska prava Vijeća Europe Nils Muižnieks smatra da je Europa suočena s padom razine ljudskih prava. Uzroci tomu su, smatra Muižnieks, teža ekonomska kriza u kojoj su se ljudi okrenuli sebi, izbjeglička kriza koja propagira strah i izaziva gradnju zidova i žica, te teroristički napadi. Uz to, dolazi do smjene generacija te nove generacije nemaju sjećanje na ratove i borbe koje su vođene da bi nastao europski sustav ljudskih prava.

“To je velik problem jer ljudi ne shvaćaju da je alternativa vladavini zakona i europskoj suradnji jedna veoma grozna budućnost. ” kazao je Muižnieks.

Ističe da ne postoji država u Europi koja može biti uzor po pitanju ljudskih prava, jer sve države koje je posjetio, a u Vijeću Europe ih je 47, imaju neke nedostatke na tom području.

“Rad na ljudskim pravima je kontinuiran, a izazovi s kojima se nosila jedna generacija ponovno se pojavljuju u vrijeme druge, stoga je riječ o trajnoj borbi. Što se tiče stanja ljudskih prava u Europi, ja sam oprezni optimist. Jako sam zabrinut zbog negativnih trendova, no smatram da smo postigli napredak u mnogim područjima, a naše znanje o onome što potiče kršenje ljudskih prava, rasizam i diskriminaciju veće je nego što je to bilo prije dvadeset godina”, rekao je Muižnieks.

Hrvatska: jedan korak naprijed, dva nazad

Po pitanju Hrvatske povjerenik poručuje da se više treba napraviti po pitanju “procesuiranju ratnih zločina i osiguranju prava povratnika, slobode medija, borbe protiv govora mržnje, te se treba pripremiti na uspješnu integraciju migranata.”

“Nadam se da će ovaj izvještaj završiti na stolovima svih novih ministara koji će na njega gledati kao na korisni vodič za probleme koje treba riješiti, signale koje treba poslati, te zakone koje treba poboljšati”, rekao je Muižnieks u razgovoru za Hinu.

U izvještaju o Hrvatskoj upozorava se na nepostojanje odgovornosti za neka ozbiljna kršenja međunarodnih ljudskih prava, te na pristranost u sudskim procesima. Pozdravlja se uvođenje zakona kojim se osiguravaju odštete za ratne žrtve seksualnog nasilja, no od vlasti se traži da se riješe i dalje aktualni nedostaci tog zakona, te da se poboljša njegova provedba. 

Muižnieks se osvrnuo i na manjinski sustav u RH: “Impresionirao me način na koje su manjine u Hrvatskoj organizirane, predstavljene i financirane. Iznenadila me vrlo visoka razina manjinskog civilnog društva” Ipak, dodao je da smatra da je ta razina pod velikim pritiskom zbog rasta netolerancije, govora mržnje i ukidanja financiranja nevladinih organizacija i neprofitnih medija. 

“Kad je riječ o migrantima, tražiteljima azila i izbjeglicama, Hrvatska je obavila izvrstan posao, no sad slijedi teži dio jer će Hrvatska od tranzitne države postati država destinacija, što je druga vrsta izazova”, upozorava Muižnieks.

U 2016. godini je ugrožena sloboda izražavanja i medijske slobode

Usprkos postojanju pravnog okvira za zaštitu slobode medija, za to u Hrvatskoj još uvijek nisu osigurani uvjeti, smatra povjerenik. 

Zabrinut je oko nasilnih poteza koji su utjecali na slobodu izražavanja novinara koja je važna za sva demokratska društva. Dotaknuo se i nedavnih smjena u javnim medijskim servisima, te optužbi za cenzuru, pozivajući Hrvatsku da osigura nezavisnost javnih medija i da se suzdrži od svih poteza koji bi mogli dovesti do cenzure. 

Izvještajem se izražava i žaljenje zbog toga što su vlasti odlučile ukinuti subvencioniranje neprofitnih medija jer oni imaju važnu ulogu u doprinosu pluralizmu, demokraciji, toleranciji i multikulturalizmu. Vlasti se savjetuje da povuku taj proces i negativne trendove koji su viđeni kao napad na pluralizam i slobodu izražavanja u Hrvatskoj. 

Tim je potezima Hrvatska u ovoj godini pala s 54 na 63 mjesto na indeksu svjetske slobode medija, što pokazuje silaznu putanju slobode medija u Hrvatskoj. 

Ilegalke u Mariboru

U petak, 7. oktobra 2016. godine, u prostoru KIBLA PORTAL u Mariboru, biti će otvorena velika umjetnička izložba pod nazivom: MIG 21 – Migratory Interdisciplinary Grid (Migracijsko interdisciplinarno kretanje).

Izložba će okupiti pedeset umjetnika i umjetnica iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske, Makedonije, Francuske, Njemačke, Rusije, Poljske, Češke Republike, Japana, SAD-a, Meksika, Kanade i Australije, koji svojim radovima odgovaraju na temu migracija, iz univerzalne ljudske perspektive i humanizma kao političke opredjeljenosti.

Na izložbi će, među ostalima, svoje radove predstaviti i umjetnici/e iz Bosne i Hercegovine, Jusuf Hadžifejzović (Galerija CHARLAMA), te Adela Jušić Andreja Dugandžić (Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA), sa kolaborativnim radom Ilegalke.

Rad Ilegalke, nastao iz dugogodišnjeg istraživanja o antifašističkoj borbi žena Bosne i Hercegovine i Jugoslavije, ilustrira tajne i političke aktivnosti žena u pokretima otpora i ilegali. Ovo djelovanje je pogotovo vezano za područje private sfere kao mjesta političke moći. Kuće postaju mjesta gdje se kreiraju, govore, pamte, zapisuju i kodiraju poruke koje se prenose i migriraju u kosi, odjeći, slami, u vezivu. Žene koriste sva raspoloživa sredstva da nadziru, upozore, kamufliraju i zaštite važne poruke i pojedince i pojedinke. Obavljajući te, po život opasne zadatke, žene se suprotstavljaju patrijarhalnim tradicijama i uvriježenim rodnim ulogama, a njihovo djelovanje biva od suštinske važnosti.

Izložba MIG 21 postavljena je na tri lokacije u Mariboru: MMC KIBLA, ARTKIT I KIBLA PORTAL.

 

Feministička rasprava bez zaključka – pornografija

Svaka povreda ženskog tijela muškarcima može postati seks; to je temeljna istina pornografije”, Andrea Dworkin.

“Pornografija i feminizam imaju mnogo toga zajedničkog. Odnose se prema ženama kao prema punopravnim seksualnim bićima!, Wendy McElroy.

Rasprava o pornografiji među feministkinjama predstavljena gore navedenim citatima traje već gotovo četrdeset godina, a i dalje je neriješena. Njezini počeci sežu u vrijeme seksualne revolucije i seksualnog oslobođenja žena sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U jeku drugog vala, teme poput prostitucije, pornografije i S&M-a došle su na dnevni red javne rasprave među feministkinjama.

Ubrzo su se stvorila dva tabora: anti-pornografski feminizam, predvođen uglavnom radikalnim feministkinjama poput Andree Dworkin, Cathrine MacKinnon, Robin Morgan, Diane Russell, Alice Schwarzer i Gail Dines, koje su smatrale da je pornografija nužno nasilna i opresivna prema ženama, kako onima koje se pojavljuju u samim filmovima, tako i prema svima ostalima; te seks-pozitivni feminizam čije su predstavnice – među kojima Susie Brights, Wendy McElroy i Nina Hartley – smatrale pornografiju sredstvom seksualnog oslobođenja i osnaživanja žena.

No, prije nego što su se ova dva tabora diferencirala, feministkinje drugog vala vodile su zajedničku borbu protiv postojeće pornografije. U svojoj knjizi o počecima anti-pornografskog feminizma, Battling Pornography, Carolyn Bronstein objašnjava kako su se aktivistkinje u početku protivile medijskom prikazivanju seksualnog nasilja, a ne seksa općenito. Vjerovale su da su prikazi seksualnog nasilja prisutni ne samo u pornografiji, već i u hollywoodskim filmovima i reklamama na televiziji, naučili muškarce da je nasilno ponašanje prema ženama normalno i prihvatljivo ili čak poželjno, a žene da takvo ponašanje podnose. Ovakvi stereotipi dehumanizirali su oba roda, a nasilje je onemogućavalo žene da postignu autentičnu seksualnu slobodu koju je seksualna revolucija zagovarala. Rane aktivistkinje su dakle, tvrdi Bronstein, tražile društveno odgovorne prikaze seksa, a ne zabranu pornografije. Međutim, kako je ovakvu višeslojnu teoriju teško prenijeti široj javnosti, vremenom su ciljevi feministkinja postajali sve konkretniji, fokusirajući se isključivo na pornografiju. Mijenjanje fokusa Bronstein prikazuje imenima aktivističkih skupina koje su nastajale jedna za drugom: Women Against Violence Against Women (Žene protiv nasilja nad ženama), Women Against Violence in Pornography and Media (Žene protiv nasilja u pornografiji i medijima), te konačno Women Against Pornography (Žene protiv pornografije), koje su pornografiju samu po sebi definirale kao oblik nasilja prema ženama.      

Ovo odmicanje određenih feminističkih skupina od šireg zahtjeva protiv nasilja u medijima stvorilo je gore spomenuta dva tabora i označilo početak onoga što su neki nazvali internim feminističkim bitkama kasnih 1970-ih i 1980-ih.

Feministkinje kontra pornografije

Anti-pornografske feministkinje svoje stavove protiv pornografije temelje na nekoliko točaka. Prvo, proces snimanja pornografskih filmova nasilan je prema ženama koje se u njima pojavljuju, koje su često na snimanje prisiljene od strane svodnika ili partnera. Drugo, pornografija potiče nasilje u stvarnome svijetu ili kako je to Robin Morgan sažela u često citiranu rečenicu ‘pornografija je teorija, a silovanje praksa‘.

Ova teza ima dvije razine. Prvo, pornografija objektificira žene. Kako objašnjava Russel O’Connor (Everyday Feminism), velik je dio pornografije ‘ponosno mizoginičan’, prikazujući loše postupanje prema ženama, njihovo omalovažavanje, vrijeđanje i ‘iskorištavanje’ kao normalno i prihvatljivo.

“Pornografija je mizoginična na još jednoj, suptilnijoj razini: snimana je iz muške perspektive. Kamera snima tamo gdje bi stereotipan heteroseksualan muškarac gledao”, piše O’Connor. Stoga su muškarci jedva prisutni u hetero-pornografiji – osim penisa, kako bi se svaki muškarac mogao poistovjetiti s akterom na snimci. Žene su pak prikazane kao objekti želje dostupni svima koji ih žele iskoristiti. Autentična ženska ugoda se ne prikazuje, te žene su žene u pornografiji rijetko subjekti te ugode.

Nadalje, mnoge feministkinje vjeruju kako pornografija potiče (seksualno) nasilje u stvarnom životu.

“Kao što rasistički jezik stvara kontekst u kojem je nasilje temeljeno na rasnoj pripadnosti zamislivo i opravdano, tako je i pornografija dio društvene realnosti: proizvedena unutar specifičnih situacija i ekonomskih odnosa; distribuirana, prodavana, cirkulirana i konzumirana”, tvrdi Julia Long u svojoj knjizi Anti-Porn: The Resurgence of Anti-pornography Feminism. Za Long, pornografija je invazivna i nasilna prema temeljnim identitetima kako žena, tako i muškaraca.

Seks-pozitivni feminizam

Za seks-pozitivne feministkinje (ili pro-seks feministkinje), seksualno je oslobođenje jedan od ključnih elemenata ženskog oslobođenja uopće, pa tako one pornografiju vide kao sredstvo ženske ekspresije.

One smatraju stavove anti-pornografskog feminizma konzervativnima. Kako objašnjava Ellen Willis, žena koja je skovala termin ‘pro-seks feminizam’, tvrdnja da je pornografija nasilje nad ženama odraz je ‘viktorijanske ideje da muškarci žele seks, a žene ga podnose’, odnosno ideje kojoj se feminizam suprotstavlja.

Mnoge pro-seks feministkinje ističu kako pornografija često izvrće tipične rodne stereotipe poput onoga da žene ne vole seks ili da vole seks samo u kontekstu stabilne romantične veze, te da ponekad prikazuje žene u dominantnim ulogama. Također ističu kako je u pornografiji prisutna puno veća varijabilnost oblika ženskih tijela nego što je to u svijetu mode, filma i sl. Na posljetku, drugi argument protiv stavova anti-pornografskog feminizma je protivljenje svim vrstama cenzure kao jedna od temeljnih feminističkih vrijednosti. 

Rasprava na ovim prostorima

Opisana debata se i dalje žustro vodi, pa tako brojne međunarodne publikacije objavljuju tekstove koji argumentiraju jednu ili drugu stranu, ili pak traže srednji put. Debate se, dakako, vode i u regiji. Za Libelu su o tome govorile Žene protiv prostitucije, pornografije i surogat materinstva te urednica MUF-a Asja Bakić, koja tamo piše o pornografiji.

Žene protiv prostitucije, pornografije i surogat materinstva za sebe kažu kako su radikalna feministička neformalna skupina u Srbiji nastala iz potrebe članica da se radi na podizanju svijesti javnosti i borbi protiv seks-industrije u kojoj muškarci profitiraju na eksploataciji žena. Njihovi se stavovi temelje na idejama radikalnog feminističkog pokreta i predstavnicama poput Andree Dworkin, Diane Russel, Sheile Jeffreys, Robin Morgan i Susan Brownmiller.

“Smatramo da su pornografija i prostitucija, kao dvije apsolutno neodvojive pojave, među najzvjerskijim oblicima muškog seksualnog nasilja nad ženama”, objašnjavaju, dodajući kako radikalne feministkinje ne osuđuju žene koje su uvučene u industriju pornografije, nego ‘sam sistem u čijem korijenu je krajnja mizoginija i koji svodi sve žene podjednako (i one koje su direktno uvučene u pornografiju, kao i sve druge) na predmete zadovoljenja muških seksualnih prohtjeva i fantazija’.

Tvrde kako pornografija ženama oduzima osobnost i autonomne želje, jer u pornografiji ne postoji žena u cijelosti, već samo fragmenti – stražnjica, grudi, vagina – čija je funkcija zadovoljenje muškaraca i muških fantazija koje često izjednačuju  žensku bol i poniženje sa zadovoljstvom.

“To je industrija koja zarađuje milijarde na nasilju, te na promociji i normalizaciji nasilja nad ženama”, zaključuju. 

Međutim, urednica MUF-a Asja Bakić smatra kako je pornografija bitan segment popularne kulture, ali i važna ljudska potreba, te da ju stoga ne smijemo prešućivati, zabranjivati i cenzurirati. Tako je 2011. u intervjuu za Queer.hr izjavila kako bi i samo voljela biti uključena u produkciju pornografskog filma.

Zajedničkog stava o pornografiji među feministkinjama nema, tvrdi Asja, zato što su feministički pogledi na seksualnost općenito različiti.

“Ovo nisu pitanja na koja možemo dati definitivan i jednoznačan odgovor: uloga pornografije u nečijem životu ovisi o tome kakav stav (pravni, politički, osobni) ta osoba ima prema pornografiji, seksualnom radu i seksualnosti općenito. Osobno, na pornografiju gledam afirmativno, vjerujem da ona ima subverzivni i feministički potencijal. Ne mislim, dakle, da se pornografija i feminizam isključuju. Neke se pak feministkinje pornografije groze i to je sasvim legitiman stav, iako se s njim nikako ne slažem. Što se položaja žena u pornografiji tiče, on također varira zavisno o kakvoj pornografiji i kakvim ženama govorimo. Ne smijemo zaboraviti da je pornografija, isto kao i feminizam, mjesto raznolikosti“, pojasnila je književnica čiji je literarni rad pun erotskih motiva.

Iako tvrdi kako je nova generacija feministkinja koja ‘nastoji rehabilitirati pornografiju unutar feminističke teorije dosta zastupljena na internetu’, ističe kako je na njene osobne stavove utjecala i tradicija kritičkog marksističkog mišljenja koja uključuje i muškarce. Stajališta o pornografiji, objašnjava, uvelike ovise o širim političkim pogledima, pa sa seks-pozitivnim feministkinjama dijeli i druga politička uvjerenja, dok su politički stavovi abolicionistkinja ‘dijametralno suprotni’ od njenih.

Na pitanje koje bi pornografske sadržaje preporučila našim čitateljicama/ima, Asja odgovara: ‘načelno bih preporučila ženama da se drže onog sadržaja od kojeg provjereno i najljepše svrše’.

‘Pornografija ima feministički potencijal’

Usprkos obrani pornografije od strane seks-pozitivnih feministkinja, koje pornografiju ne vide kao nužno nasilnu i opresivnu prema ženama, mnoge seks-pozitivne feministkinje ipak takvom smatraju većinu pornografije koja se proizvodi.

Svjesne ovog problematičnog pogleda, još su sedamdesetih godina prošlog stoljeća pionirke feminističke pornografije – poput Annie Sprinkle, Tristan Taormino i osnivačice kuće Femme Productions Candide Royalle – započele snimati pornografske filmove iz ženskog kuta gledanja.

Iako neke radikalne feministkinje, poput Catherine MacKinnon, Alice Schwarzer i Gail Dines i ovakvu pornografiju smatraju problematičnom i objektivizirajućom, projekti feminističke pornografije uživaju priličnu podršku među feministkinjama, te postoje brojne web stranice posvećene isključivo feminističkoj pornografiji.{slika}

‘Make Love Not Porn’

Jedan od recentnijih primjera feminističkih pornografskih projekata koji je odjeknuo virtualnim prostorom je onaj britanske marketinške stručnjakinje Cindy Gallop, koja je potaknuta vlastitim iskustvom pokrenula projekt kojim želi ukazati na razliku između ‘stvarnog seksa’ i hardcore pornografije. Kako objašnjava u govoru na TED konferenciji, izlazeći s mlađim muškarcima, Gallop se susretala, ‘vrlo direktno i osobno, sa stvarnim posljedicama zastrašujuće sveprisutnosti hardcore pornografije u našoj kulturi‘.

U doba kada je s jedne strane hardcore pornografija dostupnija no ikad i to sve mlađima, a s druge je strane obilježeno puritanskom kulturom u kojoj ljudi ‘vjeruju da će apstinencijska kampanja za adolescente i adolescentice zaista uroditi plodom’, u kojoj je roditeljima previše neugodno razgovarati sa svojom djecom o seksu i u kojoj su obrazovne institucije prestravljene da bi mogle ispasti politički nekorektne preuzmu li razgovore o seksualnosti na sebe, hardcore pornografija je mnogima postala – seksualni odgoj.

Cijela jedna generacija odrasta misleći da seks izgleda onako kako ga prikazuje hardcore pornografija“, tvrdi Gallop.

Gallop objašnjava kako njoj osobno, kao samopouzdanoj ženi u srednjim godinama, nije problem reći muškarcu da određenu seksualnu aktivnost ne želi. Zabrinuta je, međutim, za mlade muškarce koji vjeruju da se određene aktivnosti sviđaju svim ženama, a posebice za mlade djevojke kojima se neka aktivnost ne sviđa, no pod utjecajem hardcore pornografije vjeruju da se to sviđa svim muškarcima i svim ženama, te misle da na tu aktivnost moraju pristati i praviti se da u njoj uživaju.

Seks obuhvaća širok spektar raznih aktivnosti, koje se određenim pojedincima mogu, ali ne moraju sviđati, naglašava Gallop. Međutim, budući da je pornografska industrija financirana, producirana i režirana od strane muškaraca, te namijenjena najčešće muškarcima, pornografija predstavlja jednostran pogled na svijet, govoreći – ovako to treba biti. “Ne nužno”, odgovara Gallop, predstavljajući svoj projekt Make Love Not Porn, kojim želi prikazati ‘seks kako izgleda u stvarnosti‘ i time preoblikovati percepciju seksa prvenstveno mladih ljudi.      

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.