Feministička rasprava bez zaključka – pornografija

Svaka povreda ženskog tijela muškarcima može postati seks; to je temeljna istina pornografije”, Andrea Dworkin.

“Pornografija i feminizam imaju mnogo toga zajedničkog. Odnose se prema ženama kao prema punopravnim seksualnim bićima!, Wendy McElroy.

Rasprava o pornografiji među feministkinjama predstavljena gore navedenim citatima traje već gotovo četrdeset godina, a i dalje je neriješena. Njezini počeci sežu u vrijeme seksualne revolucije i seksualnog oslobođenja žena sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U jeku drugog vala, teme poput prostitucije, pornografije i S&M-a došle su na dnevni red javne rasprave među feministkinjama.

Ubrzo su se stvorila dva tabora: anti-pornografski feminizam, predvođen uglavnom radikalnim feministkinjama poput Andree Dworkin, Cathrine MacKinnon, Robin Morgan, Diane Russell, Alice Schwarzer i Gail Dines, koje su smatrale da je pornografija nužno nasilna i opresivna prema ženama, kako onima koje se pojavljuju u samim filmovima, tako i prema svima ostalima; te seks-pozitivni feminizam čije su predstavnice – među kojima Susie Brights, Wendy McElroy i Nina Hartley – smatrale pornografiju sredstvom seksualnog oslobođenja i osnaživanja žena.

No, prije nego što su se ova dva tabora diferencirala, feministkinje drugog vala vodile su zajedničku borbu protiv postojeće pornografije. U svojoj knjizi o počecima anti-pornografskog feminizma, Battling Pornography, Carolyn Bronstein objašnjava kako su se aktivistkinje u početku protivile medijskom prikazivanju seksualnog nasilja, a ne seksa općenito. Vjerovale su da su prikazi seksualnog nasilja prisutni ne samo u pornografiji, već i u hollywoodskim filmovima i reklamama na televiziji, naučili muškarce da je nasilno ponašanje prema ženama normalno i prihvatljivo ili čak poželjno, a žene da takvo ponašanje podnose. Ovakvi stereotipi dehumanizirali su oba roda, a nasilje je onemogućavalo žene da postignu autentičnu seksualnu slobodu koju je seksualna revolucija zagovarala. Rane aktivistkinje su dakle, tvrdi Bronstein, tražile društveno odgovorne prikaze seksa, a ne zabranu pornografije. Međutim, kako je ovakvu višeslojnu teoriju teško prenijeti široj javnosti, vremenom su ciljevi feministkinja postajali sve konkretniji, fokusirajući se isključivo na pornografiju. Mijenjanje fokusa Bronstein prikazuje imenima aktivističkih skupina koje su nastajale jedna za drugom: Women Against Violence Against Women (Žene protiv nasilja nad ženama), Women Against Violence in Pornography and Media (Žene protiv nasilja u pornografiji i medijima), te konačno Women Against Pornography (Žene protiv pornografije), koje su pornografiju samu po sebi definirale kao oblik nasilja prema ženama.      

Ovo odmicanje određenih feminističkih skupina od šireg zahtjeva protiv nasilja u medijima stvorilo je gore spomenuta dva tabora i označilo početak onoga što su neki nazvali internim feminističkim bitkama kasnih 1970-ih i 1980-ih.

Feministkinje kontra pornografije

Anti-pornografske feministkinje svoje stavove protiv pornografije temelje na nekoliko točaka. Prvo, proces snimanja pornografskih filmova nasilan je prema ženama koje se u njima pojavljuju, koje su često na snimanje prisiljene od strane svodnika ili partnera. Drugo, pornografija potiče nasilje u stvarnome svijetu ili kako je to Robin Morgan sažela u često citiranu rečenicu ‘pornografija je teorija, a silovanje praksa‘.

Ova teza ima dvije razine. Prvo, pornografija objektificira žene. Kako objašnjava Russel O’Connor (Everyday Feminism), velik je dio pornografije ‘ponosno mizoginičan’, prikazujući loše postupanje prema ženama, njihovo omalovažavanje, vrijeđanje i ‘iskorištavanje’ kao normalno i prihvatljivo.

“Pornografija je mizoginična na još jednoj, suptilnijoj razini: snimana je iz muške perspektive. Kamera snima tamo gdje bi stereotipan heteroseksualan muškarac gledao”, piše O’Connor. Stoga su muškarci jedva prisutni u hetero-pornografiji – osim penisa, kako bi se svaki muškarac mogao poistovjetiti s akterom na snimci. Žene su pak prikazane kao objekti želje dostupni svima koji ih žele iskoristiti. Autentična ženska ugoda se ne prikazuje, te žene su žene u pornografiji rijetko subjekti te ugode.

Nadalje, mnoge feministkinje vjeruju kako pornografija potiče (seksualno) nasilje u stvarnom životu.

“Kao što rasistički jezik stvara kontekst u kojem je nasilje temeljeno na rasnoj pripadnosti zamislivo i opravdano, tako je i pornografija dio društvene realnosti: proizvedena unutar specifičnih situacija i ekonomskih odnosa; distribuirana, prodavana, cirkulirana i konzumirana”, tvrdi Julia Long u svojoj knjizi Anti-Porn: The Resurgence of Anti-pornography Feminism. Za Long, pornografija je invazivna i nasilna prema temeljnim identitetima kako žena, tako i muškaraca.

Seks-pozitivni feminizam

Za seks-pozitivne feministkinje (ili pro-seks feministkinje), seksualno je oslobođenje jedan od ključnih elemenata ženskog oslobođenja uopće, pa tako one pornografiju vide kao sredstvo ženske ekspresije.

One smatraju stavove anti-pornografskog feminizma konzervativnima. Kako objašnjava Ellen Willis, žena koja je skovala termin ‘pro-seks feminizam’, tvrdnja da je pornografija nasilje nad ženama odraz je ‘viktorijanske ideje da muškarci žele seks, a žene ga podnose’, odnosno ideje kojoj se feminizam suprotstavlja.

Mnoge pro-seks feministkinje ističu kako pornografija često izvrće tipične rodne stereotipe poput onoga da žene ne vole seks ili da vole seks samo u kontekstu stabilne romantične veze, te da ponekad prikazuje žene u dominantnim ulogama. Također ističu kako je u pornografiji prisutna puno veća varijabilnost oblika ženskih tijela nego što je to u svijetu mode, filma i sl. Na posljetku, drugi argument protiv stavova anti-pornografskog feminizma je protivljenje svim vrstama cenzure kao jedna od temeljnih feminističkih vrijednosti. 

Rasprava na ovim prostorima

Opisana debata se i dalje žustro vodi, pa tako brojne međunarodne publikacije objavljuju tekstove koji argumentiraju jednu ili drugu stranu, ili pak traže srednji put. Debate se, dakako, vode i u regiji. Za Libelu su o tome govorile Žene protiv prostitucije, pornografije i surogat materinstva te urednica MUF-a Asja Bakić, koja tamo piše o pornografiji.

Žene protiv prostitucije, pornografije i surogat materinstva za sebe kažu kako su radikalna feministička neformalna skupina u Srbiji nastala iz potrebe članica da se radi na podizanju svijesti javnosti i borbi protiv seks-industrije u kojoj muškarci profitiraju na eksploataciji žena. Njihovi se stavovi temelje na idejama radikalnog feminističkog pokreta i predstavnicama poput Andree Dworkin, Diane Russel, Sheile Jeffreys, Robin Morgan i Susan Brownmiller.

“Smatramo da su pornografija i prostitucija, kao dvije apsolutno neodvojive pojave, među najzvjerskijim oblicima muškog seksualnog nasilja nad ženama”, objašnjavaju, dodajući kako radikalne feministkinje ne osuđuju žene koje su uvučene u industriju pornografije, nego ‘sam sistem u čijem korijenu je krajnja mizoginija i koji svodi sve žene podjednako (i one koje su direktno uvučene u pornografiju, kao i sve druge) na predmete zadovoljenja muških seksualnih prohtjeva i fantazija’.

Tvrde kako pornografija ženama oduzima osobnost i autonomne želje, jer u pornografiji ne postoji žena u cijelosti, već samo fragmenti – stražnjica, grudi, vagina – čija je funkcija zadovoljenje muškaraca i muških fantazija koje često izjednačuju  žensku bol i poniženje sa zadovoljstvom.

“To je industrija koja zarađuje milijarde na nasilju, te na promociji i normalizaciji nasilja nad ženama”, zaključuju. 

Međutim, urednica MUF-a Asja Bakić smatra kako je pornografija bitan segment popularne kulture, ali i važna ljudska potreba, te da ju stoga ne smijemo prešućivati, zabranjivati i cenzurirati. Tako je 2011. u intervjuu za Queer.hr izjavila kako bi i samo voljela biti uključena u produkciju pornografskog filma.

Zajedničkog stava o pornografiji među feministkinjama nema, tvrdi Asja, zato što su feministički pogledi na seksualnost općenito različiti.

“Ovo nisu pitanja na koja možemo dati definitivan i jednoznačan odgovor: uloga pornografije u nečijem životu ovisi o tome kakav stav (pravni, politički, osobni) ta osoba ima prema pornografiji, seksualnom radu i seksualnosti općenito. Osobno, na pornografiju gledam afirmativno, vjerujem da ona ima subverzivni i feministički potencijal. Ne mislim, dakle, da se pornografija i feminizam isključuju. Neke se pak feministkinje pornografije groze i to je sasvim legitiman stav, iako se s njim nikako ne slažem. Što se položaja žena u pornografiji tiče, on također varira zavisno o kakvoj pornografiji i kakvim ženama govorimo. Ne smijemo zaboraviti da je pornografija, isto kao i feminizam, mjesto raznolikosti“, pojasnila je književnica čiji je literarni rad pun erotskih motiva.

Iako tvrdi kako je nova generacija feministkinja koja ‘nastoji rehabilitirati pornografiju unutar feminističke teorije dosta zastupljena na internetu’, ističe kako je na njene osobne stavove utjecala i tradicija kritičkog marksističkog mišljenja koja uključuje i muškarce. Stajališta o pornografiji, objašnjava, uvelike ovise o širim političkim pogledima, pa sa seks-pozitivnim feministkinjama dijeli i druga politička uvjerenja, dok su politički stavovi abolicionistkinja ‘dijametralno suprotni’ od njenih.

Na pitanje koje bi pornografske sadržaje preporučila našim čitateljicama/ima, Asja odgovara: ‘načelno bih preporučila ženama da se drže onog sadržaja od kojeg provjereno i najljepše svrše’.

‘Pornografija ima feministički potencijal’

Usprkos obrani pornografije od strane seks-pozitivnih feministkinja, koje pornografiju ne vide kao nužno nasilnu i opresivnu prema ženama, mnoge seks-pozitivne feministkinje ipak takvom smatraju većinu pornografije koja se proizvodi.

Svjesne ovog problematičnog pogleda, još su sedamdesetih godina prošlog stoljeća pionirke feminističke pornografije – poput Annie Sprinkle, Tristan Taormino i osnivačice kuće Femme Productions Candide Royalle – započele snimati pornografske filmove iz ženskog kuta gledanja.

Iako neke radikalne feministkinje, poput Catherine MacKinnon, Alice Schwarzer i Gail Dines i ovakvu pornografiju smatraju problematičnom i objektivizirajućom, projekti feminističke pornografije uživaju priličnu podršku među feministkinjama, te postoje brojne web stranice posvećene isključivo feminističkoj pornografiji.{slika}

‘Make Love Not Porn’

Jedan od recentnijih primjera feminističkih pornografskih projekata koji je odjeknuo virtualnim prostorom je onaj britanske marketinške stručnjakinje Cindy Gallop, koja je potaknuta vlastitim iskustvom pokrenula projekt kojim želi ukazati na razliku između ‘stvarnog seksa’ i hardcore pornografije. Kako objašnjava u govoru na TED konferenciji, izlazeći s mlađim muškarcima, Gallop se susretala, ‘vrlo direktno i osobno, sa stvarnim posljedicama zastrašujuće sveprisutnosti hardcore pornografije u našoj kulturi‘.

U doba kada je s jedne strane hardcore pornografija dostupnija no ikad i to sve mlađima, a s druge je strane obilježeno puritanskom kulturom u kojoj ljudi ‘vjeruju da će apstinencijska kampanja za adolescente i adolescentice zaista uroditi plodom’, u kojoj je roditeljima previše neugodno razgovarati sa svojom djecom o seksu i u kojoj su obrazovne institucije prestravljene da bi mogle ispasti politički nekorektne preuzmu li razgovore o seksualnosti na sebe, hardcore pornografija je mnogima postala – seksualni odgoj.

Cijela jedna generacija odrasta misleći da seks izgleda onako kako ga prikazuje hardcore pornografija“, tvrdi Gallop.

Gallop objašnjava kako njoj osobno, kao samopouzdanoj ženi u srednjim godinama, nije problem reći muškarcu da određenu seksualnu aktivnost ne želi. Zabrinuta je, međutim, za mlade muškarce koji vjeruju da se određene aktivnosti sviđaju svim ženama, a posebice za mlade djevojke kojima se neka aktivnost ne sviđa, no pod utjecajem hardcore pornografije vjeruju da se to sviđa svim muškarcima i svim ženama, te misle da na tu aktivnost moraju pristati i praviti se da u njoj uživaju.

Seks obuhvaća širok spektar raznih aktivnosti, koje se određenim pojedincima mogu, ali ne moraju sviđati, naglašava Gallop. Međutim, budući da je pornografska industrija financirana, producirana i režirana od strane muškaraca, te namijenjena najčešće muškarcima, pornografija predstavlja jednostran pogled na svijet, govoreći – ovako to treba biti. “Ne nužno”, odgovara Gallop, predstavljajući svoj projekt Make Love Not Porn, kojim želi prikazati ‘seks kako izgleda u stvarnosti‘ i time preoblikovati percepciju seksa prvenstveno mladih ljudi.      

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Započelo je novo izdanje kampanje protiv prava na izbor: mole u bolnicama i ciljano dočekuju pacijentice

Krajem rujna započelo je novo izdanje kampanje protiv prava na izbor pod nazivom 40 dana za život. Brojni molitelji i moliteljice na više od 20 lokacije diljem Hrvatske ustrajani su u namjeri da ometaju pružanje zdravstvene usluge u bolnicama i maltretiraju kako zdravstveno osoblje tako i pacijentice.

{slika}

Uz akcije ispred bolnica, aktivisti/ce su počeli ulaziti i u prostor bolnica što zorno pokazuju fotografije snimljene u zagrebačkoj bolnici Sestre milosrdnice poznatijoj kao Vinogradska.

{slika}

I dok voditeljice njihove inicijative izjavljuju kako i maloljetne žrtve silovanja trebaju zadržati trudnoću i više je nego jasno da se ne radi o nikakvoj miroljubivoj molitvi nego o snažnom napadu na ljudska prava žena i sekularni karakter države. {slika}

Vukovarski ogranak 40 dana za život otišao je korak dalje. Naime, iz tamošnje bolnice im netko očito dojavljuje kada su zakazani termini za legani medicinski zahvat abortus, čime se krši pravo na privatnost pacijentica. Zatim vjerski fundamentalisti i fundamentalistkinje putem svoje Facebook stranice poziva simpetizere i simpatizerke da im se pridruže u točno određeno vrijeme da dočekaju pacijenticu uoči zakazanog termina za zahvat. Također su objavili i fotografiju jedne takve molitve na kojoj se vidi i medicinsko osoblje koje u kutama, dakle tijekom radnog gremena, moli zajedno s kršćanskim aktivistima. {slika}

Prava žena oduvijek su bila glavni svjetonazorski kamen spoticanja u različitim debatama, osobito reproduktiva i seksualna prava, koja, sudeći prema konzervativnom mišljenju, ne bi trebala ni postojati budući da žena po kroju Crkve i desničarskih grupacija nema drugu ulogu osim one inkubatora.

Ova je inicijativa samo jedan ogranak političkog pokreta koji ima za cilj katoličkom radikalnom dogmom prožeti sve aspekte privatnog i javnog života. Živi/e smo svjedoci/kinje stvaranja katoličkog totalitarizma u Hrvatskoj, ali i u Europi, i jedino pitanje za sve nas je jesmo li spremni i spremne tome pružiti otpor.

Počinje jubilarni, 10. Vox Feminae festival!

Deseto jubilarno izdanje Vox Feminae Festivala održat će se u prvoj polovici listopada, s glavnim programom objedinjenim u dva vikenda: 8. i 9. listopada te 15. i 16. listopada u prostoru Kulturno informativnog centra KIC i Dokukina u Zagrebu. Nakon mučenica, superjunakinja i zločinki, ovogodišnji Vox Feminae Festival za centralnu temu ima “djevojke i djevojaštvo”. 

Nadolazeći vikend 8. i 9. listopada počinje prvi vikend Voxa! 

U subotu, 8. Listopada u 16h počinje prvi vikend festivala. Članice programerskog tima Implementacije snova predstavit će radionicu back end i front end programiranja za djevojke koja se organizira u suradnji s Veleučilištem Baltazar i VFF-om. Program se nastavlja digitalno, uz kustoski kolektiv net.cube koji će se baviti cyberspaceom kao prostorom reprezentacije uz razgovor s kustosicama Martinom Kontošić, Renatom Šparadom i Irenom Borić te umjetnicama Teom Stražičić i Anom Kuzmanić. Filmski program u subotu donosi i izvrstan dokumentarac Anje Strelec “Hudo vreme”, igrani film “Napadaji” kao i dokumentarac o Miss Major, jednoj od pionirki pokreta za prava trans žena u SAD-u.

{slika}

Nedjeljni program 9.10. započinje uz tradicionalni Voxov art sajam. Nakon jutarnje nedjeljne kave navratite i pogledajte kreativne rukotvorine izlagačica uz dobar provod i još bolji shopping od 13h. Za izlagačice na sajmu kao i ostale zainteresirane u 18h održava se predavanje zadruge Fabric8 co-op čije će članice i članovi predstavit će svoj dosadašnji rad, te prezentirati prednosti zadružnog tržišnog djelovanja, modele društveno odgovornog djelovanja, te birokratske zavrzlame koje prati osnivanje i vođenje jedne zadruge. Večer završava uz drag bingo i performerice queer umjetničkog kolektiva House of Flamingo.  Nedjeljni filmski program posebno obogaćuju filmovi “Girl Flu” i dokumentarac o začetniku moderne gej pornografije Chucku Holmesu – “Seed Money”.

Popratni program 10. Vox Feminae Festivala

Već prvi festivalski vikend posjetitelji/ce će također moći pogledati foto radove pristigle na natječaj Vox Feminae Festivala na temu “djevojke”, a izlažu Barbara Raad, Zrinka Džoić, Petra Matić, Bruna Radelja, Anja Mergeduš i Mateja Pribanić, Dunja Plazonja, Larisa Šmitran, Nina Rendulić, Tihana Bertek te autorica festivalskog vizuala Maisie Cousins.

U tjednu između dva festivalska vikenda, od 10. do 14. listopada u tijeku je Škola rodno osviještenog filma; a zainteresirane za teorijske i praktične radionice scenarija, snimanja i filmske kritike prijaviti se mogu još do srijede 5. listopada na radionice@voxfeminae.net

Službeni party otvorenja VFF-a održava se u petak, 7. listopada u klubu Močvara u suradnji s trećim izdanjem DRAGram festivala; kada će publiku uz House of Flamingo trandžele zabavljati drag ambasadorice iz Velike Britanije: Cheddar Gorgeous i Anna Phylactic.

Izuzev partyja otvorenja, sav je program desetog VFF-a besplatan!

Više informacija o programu potražite na: http://www.voxfeminae.net/2016

Izbjeglice iz Beograda krenule pješke prema Mađarskoj

Nekoliko stotina izbjeglica započelo je u utorak prosvjed u Beogradu i blokiralo promet pored središnjeg autobusnog kolodvora zahtijevajući otvaranje granice prema Mađarskoj.

Skupina od najmanje 200 izbjeglica se, poslije blokade prometnica pored kolodvora, uputila pješice prema Novom Beogradu, Zemunu i dalje, prema sjeveru Srbije, a duž ceste ih prati policija, javljaju beogradski elektronički mediji, dok Radio-televizija Srbije navodi da ih je više od 330.

Prosvjed je započeo u parku pored autobusnog kolodvora, gdje već mjesecima postoji Info-punkt za migrante na kojem im se dijeli hrana, voda, odjeća i obuća.

Prema izvješćima reportera s terenu, skupina od oko 200 izbjeglica stigla je u pratnji policije do Zemuna i navodno se zaputila ka granici s Mađarskom.

Srbijanski šef diplomacije Ivica Dačić izjavio je jutros, poslije jučerašnjeg posjeta Mađarskoj, kako Srbija neće dopustiti da bude najveća žrtva migrantske krize i najavio mjere vlade kojim će Srbija zaštiti svoje državne i nacionalne interese.

Istodobno, u današnjem beogradskom tisku srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić poručio je da Srbija neće podizati ograde, ali će, bude li potrebe, na granice poslati vojsku.

Solidarnost iz Zagreba ženskom općem štrajku u Poljskoj

Oko 400 građanka i građana okupilo se u ponedjeljak navečer u centru Zagrebu kako bi izrazili solidarnost i podršku ženama u Poljskoj, koje su jučer organizirale veliki opći štrajk.

Kako su građanke Poljske suočene s opasnošću potpune kriminalizacije pobačaja, inicijativa Obrani pravo na izbor sinoć je organizirala akciju podrške po uzoru na ostale europske gradove koji su se solidarizirali sa ženama u Poljskoj. 

Aktivistkinja za reproduktivna i seksualna prava žena Poljakinja Karolina Więckiewicz obratila se okupljenima u Varšavskoj. Upozorila je kako u Poljskoj ne smije biti prihvatljivo ništa manje od onoga što u ovom trenutku ima Hrvatska, iako je svjesna da i ovdje postoje klerikalne i konzervativne tendencije koje žele abortus učiniti nedostupnim.

Članice Le Zbora zapjevale su Ay Carmela.

“Mnoge žene i djevojke u ovoj zemlji osjećaju da nemaju nikakvu moć, da nisu ravnopravne i da nemaju pravo na vlastito mišljenje. Ovo je prilika da nas se vidi, ali i da nas se čuje”, kazala je Magda Staroszczyk, koordinatorica štrajka. 

Naime, jučer je u više od 60 poljskih gradova organiziran opći štrajk žena. Žene nisu otišle na svoja radna mjesta i predavanja, nisu obavljale svoje svakodnevne aktivnosti. Odjevene u crno izišle su na ulice svojih gradova i poručile vladi, koja je desna i represivna, da će je srušiti ako ne odustanu od spornih izmjena zakona. 

Štrajk je inspiriran Crnim ponedjeljkom kada su u listopadu 1975. žene na Islandu prosvjedovale protiv ekonomske nejednakosti te ih je tog dana 90 posto odbilo raditi, kuhati i brinuti se o djeci.  

Poljska već sad ima jedan od najrestriktivnijih zakona u Europi po pitanju abortusa. Naime, u Poljskoj je 1993. godine usvojen sadašnji zakon dopušta pobačaj samo u slučajevima silovanja ili incesta, ako trudnoća predstavlja rizik za zdravlje majke ili ako je fetus teško deformiran. Dakle, iovako jedan od najrestriktivnijih zakona vladajuća desničarska stranka Pravdo i pravda želi još postrožiti, odnosno pobačaj učiniti apsolutno nedostupnim. 

Novi zakon želi kriminalizirati i te slučajeve, te kazniti žene i do pet godina zatvora u slučaju prekida trudnoće. Liječnici/e koje će izvoditi zahvat, također mogu biti kažnjeno gonjeni/e te im prijeti zatvorska kazna. 

Zemlja s 38 milijuna stanovnika ima manje od 2.000 legalnih abortusa godišnje, ali skupine za ženska prava procjenjuju da se čak 100.000 do 150.000 takvih zahvata obavi ilegalno ili u inozemstvu.

Međutim, ispitivanje javnog mišljenja pokazalo je da 74 posto građana i građanki Poljske želi da postojeći zakon ostane na snazi.

Kritičari/ke zakona boje se da bi čak i žene kojima se dogodi spontani pobačaj mogle biti pod kriminalnom sumnjom ako se usvoji ovakav zakon.

Žene su na štrajku odlučile nositi crninu u znak žalovanja zbog gubitka reproduktivnih prava, ali i u znak upozorenja da bi donošenje ovakvog zakona mnogo rezultirati gubitkom života značajnog broja žena. 

Liderica u Malaviju raskida maloljetničke brakove i šalje djecu natrag u školu

U Malaviju, zemlji gdje postoji jedna od najvećih stopa maloljetničkih brakova na svijetu, aktivistkinja i vrhovna poglavarica Theresa Kachindamoto želi raskidati maloljetničke brakove. Prema podatcima Al Jazeere, u zadnje tri godine raskinula je preko 850 brakova, a UN Women objavio je  informaciju kako je raskinula preko 300 maloljetničkih brakova u mjesec dana.

Malavi je nedavno donio zakon po kojemu su brakovi koji se sklope između partnera mlađih od 18 godina ilegalni, no u mnogim selima običaji su još uvijek iznad zakona. Burne reakcije pojavile su se odmah nakon sto je pokrenula i napravila ovakve stvari. Naime, mnogi su rekli da Kachindamoto nije imala nikakva prava promijeniti tradiciju. No, ona nije odustala: ignorirala je prijeteća pisma i dalje se bori, lobirajući u vladi da se pomakne dobna granica za sklapanje braka na 21. godinu.

“Ja sam okončala 330 brakova od kojih su 175 bile djevojčice/supruge a 155 su bili dječaci/očevi. Htjela sam da se vrate u škole i to je sada uspješno riješeno,” Kachindamoto je izjavila prošle godine u lipnju za poznati malavski list Nyasa Times. Kachindamoto je sama platila za školovanje djece ili je našla sponzore za njih. Ona uvijek pazi da djeca ostanu u školama gdje ih nadziru i paze “tajne majke i očevi”. “Mi smo sada postavili zakone koji će vrijediti za sve osobe unutar mog područja kada se govori o brakovima i prihvatit ćemo kritike,” izjavila je.

Prije nego sto je Kachindamoto postala vođa 900,000 osoba, u predjelu Dedza koji se nalazi blizu rijeke Malavi, radila je kao tajnica na fakultetu u dijelu grada gdje je živjela. Nakon 27 godina, starješine su je pozvale da u javnosti pokrene taj problem, da postane vođa. Iako je bila najmlađa u obitelji od 12-ero djece ipak su odlučili da je baš ona najpogodnija za tu poziciju s obzirom na to da je bila “dobra s ljudima”, Kachindamoto je komentirala za Al Jazeeru.

Osobe s kojima se najbolje slaže su obitelji od djevojčica i dječaka koji su se prerano oženili . Bila je preplašena kada je vidjela curice od 12 godina, koje su već bile udane za tinejdžere. Naime, već su na svojim bokovima nosile dijete! Kada je Kachindamoto saznala da je više od tri četvrtine tih brakova imalo dozvolu od roditelja i vođa, odmah je suspendirala vođe sve dok nisu poništili maloljetničke brakove u selima.

Maloljetnički brak za mnoge je mlade djevojke bijeg od siromaštva. Prema izjavama Human Rights Watcha, mnoge obitelji prisiljavaju svoje kćerke da se rano udaju, tako da imaju jedno dijete manje za hraniti.  Neke djevojke brak i rano majčinstvo vide kao najlakši način da si promijene život.

Jedna od tri mlade žene u Africi udaju se prije osamnaeste godine. Dok se stopa maloljetničkih brakova lagano smanjuje, udvostručavanje stope obrazovanja neće smanjiti njihov broj, govore podatci iz Ujedinjenih Naroda. Jedina učinkovita promjena bila bi da se promijeni odnos prema djevojkama i to ne samo u selima, nego i u cijelom društvu. 

Prevela i prilagodila Emili Ema Sedlar