Stripovi koji ukazuju na diskriminaciju LGBT osoba u školskim udžbenicima

Fondacija CURE u partnerstvu sa Sarajevskim otvorenim centrom izdala je seriju stripova kroz koje se nastoji ukazati na diskriminirajuće i bizarne sadržaje školskih udžbenika za srednje škole u Kantonu Sarajevo kad se radi LGBTI pravima. Stripovi su nastali u sklopu projekta “Korištenje procesa EU integracija za poboljšanje LGBT prava na Zapadnom Balkanu”.

Sarkastični stripovi, čiji je autor Filip Andronik, ukazuju na visok stupanj homofobije u obrazovnom sistemu BiH te na bizarnost i nelogičnost podataka koji se nalaze u udžbenicima predmeta poput psihologije, sociologije, vjeronauka itd. Stripovi citiraju rečenice koje potječu iz udžbenika koji se koriste u srednjoškolskom obrazovanju, te koriste nastavnu građu iz udžbenika za vjeronauk, sociologiju, psihologiju i biologiju.

{slika}

Ostale stripove unutar projekta možete pogledati u galeriji

Seksualno uznemiravanje na sveučilištima je često, ali ako se požališ – riskiraš karijeru

Seksualno uznemiravanje na sveučilištima je stvarno, ružno i opće poznato- pogotovo u mojim odsjecima. Da, odsjeci- u množini. Čula sam za to, vidjela ga i iskusila osobno tijekom svoje vlastite karijere. Većinom dolazi od dragih, prijaznih, starijih muških akademika koji su ludi za jednakošću i feminizmom sve dok ne popiju par pića u kafiću ili, još gore, dok su na konferencijama. Na konferenciji nema supruga koje ih čekaju kod kuće, nitko ih ne provjerava i dostupne su im hotelske sobe. Stvari mogu lako izmaći kontroli ali čak i ja sam bila iznenađena kada sam vidjela mladu ženu s otiscima ugriza na licu koje joj je ostavio muški predavač, 20 godina stariji od nje. Ona je rekla da krivi sebe što ga nije brže odgurnula od sebe. Zašto ne pričamo o ovome? Zašto ne pričamo javno o ovome? Pričamo o tome nasamo. Zar stariji akademici ne shvaćaju da mi pričamo jedne/i drugima o njima i da stječu reputaciju predatora koje treba izbjegavati? Ne želiš ostati sam/a s njim u kafiću i nikad, nikada ne želiš pristati na vožnju s njima u taksiju. Ali izbjeći ih u potpunosti je nemoguće; druženje omogućuje napredak u karijeri.

Prekarna pozicija

Moja pozicija je pozicija istraživačice novakinje što znači da sam zapela u nizu ugovora na određeno radeći na nestalnim poslovima koji se, za mladu istraživačicu, mogu otegnuti sve do kasnih tridesetih. Kad i ako se izvučemo iz tih prekarnih ugovora, jednom kada smo u poziciji birati, mnoge/i od nas će pažljivo birati s kime će raditi. Radije bih otišla iz akademije nego radila s nekima od muških zaposlenika s kojima sam se dosad susretala. To je problem. Neumjesni komentari i nerazumni zahtjevi (i gore od toga) proizlaze iz sustava gdje su mnogi, mnogi muškarci sigurno etablirani u svojim pozicijama na neodređeno. Međusobno se poznaju, pogotovo unutar vlastitih područja i disciplina. Štite jedni druge i ne žele razočarati svoje kolege podupirući žalbe doktorskih studenata/kinja ili istraživačica novakinja protiv njih.

Priče poput nedavnog slučaja sa Sveučilišta u Sussexu- gdje je predavač tek nedavno izgubio posao nakon što je bio osuđen za zlostavljanje mlade studentkinje s kojom je bio u vezi- ne potkrepljuju vjeru u sustav. Ranije ove godine, Sara Amhed, profesorica na Goldsmiths Sveučilištu, prisiljena je dati ostavku zato jer je tvrdila da je seksualno zlostavljanje postalo “normalizirano i rasprostranjeno” i “dio akademske kulture.”Suprotstavljanje može rezultirati uništenjem karijere za mlade istraživačice. Dobiti posao je dovoljno teško: stalne pozicije su poput zlatnih jednoroga na kraju duge i nitko si ne može priuštiti reputaciju one koja se požalila.”

Poslovi su isto vezani za broj izdanih publikacija koje osoba ima. Kako se časopisi sve više i više specijaliziraju, nije teško shvatiti čiji se radovi ocjenjuju. Mreže poznanstva tu opet ulaze u igru. Vrijedili uložiti žalbu protiv starijih muških akademika koji na kraju mogu odlučivati o tome hoće li se vaš rad objaviti ili ne, svo vrijeme zaštićeni prividom anonimnosti?

Sigurnost, mentalno zdravlje i samopouzdanje

Koliko je rasprostranjen problem? Mogu samo govoriti o par sveučilišta na kojima sam radila, ali mogu s pouzdanjem reći da su se najgore stvari koje sam iskusila dogodile kada su stariji muški akademici bili glavni, sve do vrha hijerarhije. Znam da uznemiravanje ne čine samo muškarci nad ženama ali uvijek sam imala samo muške šefove projekata na kojima sam radila- četiri u deset godina- i uvijek sam bila mlađa ženska osoba oko stola s većinom muškarcima na seniorskim akademskim pozicijama. Moje kolegice i ja činimo ono što možemo da zadržimo svoju sigurnost, mentalno zdravlje i samopouzdanje u akademskoj okolini u kojoj još uvijek dominiraju klubovi starijih muškaraca i nadamo se da će se stvari promijeniti s dolaskom više žena na seniorske pozicije. Ne kažem da bi žensko vodstvo bilo savršeno- sigurna sam da postoje mnoge žene koje bi vam ukrale podatke, ali možda vas barem ne bi šlatale u procesu.

Prevela i prilagodila: Jana Kujundžić

8. međunarodni festival fotografije Organ Vida

Najveći festival suvremene dokumentarne fotografije u jugoistočnoj Europi, Organ Vida održat će se od 13. do 24. rujna na 17 lokacija u gradu Zagrebu. Ovogodišnji festivalski program uključuje 10 izložbi, sedam radionica, te bogati zabavni i diskurzivni sadržaj. O osmom izdanju međunarodnog festivala fotografije koji je predstavljen u Zagrebačkom plesnom centru, govorile su direktorica i osnivačica Festivala Marina Paulenko, kustosica izložbe finalista Otkrivanja Lea Vene, te Sandra Viteljić, kustosica izložbe Lekcije iz 91′.

Festival započinje 13. rujna. otvaranjem velike izložbe fotografija pobjednika/ca ovogodišnjeg natječaja Otkrivanja/Revelations u Francuskom paviljonu. Na izložbi svoje projekte predstavlja 10 umjetnika/ca odabranih od strane cijenjenog žirija koji ove godine čine Louise Clements (Velika Britanija), Lea Vene (Hrvatska), Simon Norfolk (Velika Britanija), Philip Toledano (SAD), Donald Weber (Kanada) i Gilian Wearing (Velika Britanija). Među više od 400 prijavljenih fotografskih projekata iz 58 zemalja, žiri je izabrao 10 najboljih: Maria Sturm (Njemačka), Kiril Golovchenko (Njemačka), Gidon Levin (Izrael), Anne Muchler (Njemačka), Mario Brand (Njemačka), Qian Zhao (SAD), Andrea i Magda Micelli (Italija/Francuska), M.Scott Brauer (SAD), Michael Siarek (Poljska) te Pierre Liebaert (Belgija). Uz deset finalista/kinja, festival Organ Vida će putem projekcija ispred Francuskog paviljona predstaviti 10 dodatnih, posebno pohvaljenih autorskim projekta.Teme koje su autori/ce obrađivali tiču se posljedica masovnog turizma u Egiptu, sjećanja na iskustvo vojnog roka u Izraelu, predsjedničkia izbori u SAD-u…

Tijekom tiskovne konferencije prisutnima se putem Skypea predstavio jedan od autora glavne festivalske izložbe, M.Scott Brauer koji će u Zagrebu predstaviti svoju seriju fotografija ‘This is the worst party I’ve ever been to’ o izrežiranim kampanjama za političke izbore u SAD-u.

{slika}

Uz predavanja, izlaganja, panele i radionice, u sklopu festivala će se održati i predstavljanje knjiga, pregledi portfolija te popratni filmski i glazbeni program. Među filmskim programom se posebno ističe hrvatska premijera filma o jednom od najkontroverznijih fotografa koji je na temelju svog provokativnog opusa postao jedna od ključnih osoba fotografije 20. stoljeća- Roberta Mapplethorpea. Premijera dokumentarnog filma ‘Pogledajte slike: Robert Mapplethorpe (2016)’ organizirana je u suradnji s Dokukinom KIC, dok će se premijera drugom filmskog uratka Nan Goldin: Sjećam se tvog lica prikazati u Art Parku.

Priprema ovog nezavisnog festivala kojem je cilj promicanje hrvatskih i inozemnih fotografa/kinja, te promišljanje fotografskog medija u širem društvenom kontekstu, trajala je 10 mjeseci. Za njegovu realizaciju zaslužan je kreativan tim Organa Vida koji stoji iza same organizacije, kao i donatori pod čijim se pokroviteljstvom održava susret umjetnika/ca i stručnjaka/inja za fotografiju. Festival podržavaju Ministarstvo kulture, Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport te Turistička zajednica Grada Zagreba, kao i brojni domaći i inozemni mediji. Detaljan program izložbi, predavanja, panela i radionica na svih 17 lokacija u Zagrebu, dostupan je na službenoj stranici festivala.

Sjeti se 2016.

Sjećam se da su doveli premijera koji ne poznaje Hrvatsku – društvo, politiku, jezik. Možda je upravo Orešković najbolji za prikaz koliko su mislili da smo glupi – mislili su da hrvatskim građankama i građanima za premijera možeš staviti baš bilo koga, pa i osobu koja se nije natjecala na izborima, niti je itko poznaje. Sjećam se da je taj čovjek odlučio u tri sata postati premijer kako bi živio la vida loca i sjećam se da je govorio da je sve gud, gud, gud kad ništa nije bilo gud, a kamoli tri puta gud. A, jezik, iako se slažem da se nikoga zbog neznanja ne treba osuđivati, u politici jest bitan. Ako premijer ne poznaje jezik, nema komunikacije, a ako nema komunikacije – nema demokracije.

Sjećam se da sam prikupljao potpise protiv povećanja cijene dopunskog zdravstvenog osiguranja. Dan prije nego što smo u Lekeniku izašli na ulicu s listama za potpisivanje ministar je rekao da će se poskupljenje odgoditi. Za rujan – za danas. Ili za prvu sjednicu novog saziva Sabora.

Sjećam se da sam s kolegama i kolegicama na faksu pokrenuo potpisivanje peticije kojim bi studenti i studentice politologije i novinarstva osudili udar na neprofitne medije. Sjećam se straha koji se uvukao pod kožu većini kolegica i kolega u neprofitnom medijskom sektoru, straha koji nije bio tu samo zbog raspuštanja povjerenstava, micanja ljudi s pozicija, ukidanja sredstava, omalovažavanju antifašizma, ustaškog pohoda Velimira Bujanca i potpredsjednika Hrvatskog sabora Ivana Tepeša na Agenciju za elektroničke medije, već zbog onoga čemu je sve to vodilo – gašenju alternativne misli, objavljivanju registra izdajnika, stvaranju liste za odstrel na kojoj bi bili svi mi koji vjerujemo u drugačiju Hrvatsku.

Sjećam se da sam prosvjedovao protiv gašenja sisačke bolnice. Za mene je ona bila simbol gašenja projekata koji su ljudima trebali olakšati život – i funkcionalno kroz stvaranje bolje bolnice i psihološki kroz poruku da nekome u toj ogađenoj politici jest stalo.

Sjećam se brojnih prosvjeda na Markovom trgu, sjećam se noćnog marša za Dan žena, sjećam se suprotstavljanju takozvanom Hodu za život. Ukratko, sjećam se da smo se okupljali kako bi na životu održali zdrav razum.

Jako se dobro sjećam prosvjeda za nastavak cjelovite kurikularne reforme čije su zaustavljanje najavili još u famoznoj powerpoint prezentaciji prilikom izglasavanja vlade, a kasnije tvrdili da je tipfeler. Prosvjedi na koje inače idem nisu toliko posjećeni. Obično su prosvjedi u Zagrebu mali. Par stotina, eventualno tisuća ljudi. Ovo je bilo nešto drugačije. Sjećam se sreće zbog uspjeha prosvjeda. Naježio sam se dok smo skandirali pozitivne poruke, neki ljudi su plakali. Hrvatska se probudila, pomislio sam. Ova Hrvatska nikad više neće dopustiti da nas gaze mračne sile prošlosti i mračne sile krupnog kapitala koje preko svojih sluga i sluškinja žele iz puka prepunog dobrih ljudi iscrpiti zadnju kap nade.

Sjećaš li se ti toga svega? Ne moraš se sjećati nužno svih tih stvari, možda ih nisi proživio na taj način kao što sam ih ja. Možda te neke stvari nisu ni dotakle, a možda su te neke snažno pogodile. Kako god bilo, važno je da se prisjetiš toga. Sjeti se trenutaka kad su se čekale ostavke Petrova, Oreškovića i Karamarka. Sjeti se kad se čekalo raspuštanje Sabora, pad vlade. Sjeti se političke krize u kojoj je bila država zbog tih ljudi i sjeti se kako su grčevito tražili sve načine da opstanu.

I, molim te, sjeti se toga da je Andrej Plenković lobirao da Hasanbegovićeva, Oreškovićeva, Nakićeva, Šustarova vlada ne padne i toga da on tu njihovu vladu i dalje hvali. Da parafraziram stari HDZov slogan. Razmisli, sjeti se.

Mađarska snimateljica koja je rušila izbjeglice optužena za remećenje javnog reda

Protiv mađarske novinarke koja je zgrozila javnost kada je nogom udarila izbjeglice koje su prije godinu dana, u jeku izbjegličke i humanitarne krize prelazili granicu, podignuta je optužnica, priopćilo je u srijedu mađarsko državno odvjetništvo.

“Protiv snimateljice Petre Laszlo je podignuta optužnica za remećenje javnog reda”, navodi se u priopćenju državnog odvjetnika okruga Csongrada, Zsolta Kopasza.

Pravosuđe je nakon istrage ocijenilo da postupak te žene koji su snimili drugi novinari i novinarke, a snimku su objavili svjetski mediji, nije bio ‘motiviran etničkim razlozima ni migrantskim status tih osoba’.

Petra Laszlo snimala je izbjeglice koje su bježale pred policijom u blizini mađarsko-srpske granice. U jednom je trenutku nogom udarila nekoliko njih, a jednom starijem Sirijcu koji je nosio dijete u rukama podmetnula je nogu. Nakon što je čovjek pao, ona ga je mrtvo-hladno nastavila snimati. Njezin sramotan čin snimile su kamere ostalih televizijskih kuća, a snimke su se ubrzo pojavile na društvenim mrežama. Nedugo potom Laszo je dobila otkaz. 

Postupak novinarke koja je radila za internetski portal blizak krajnjoj desnici, ‘nije rezultirao ozljedama, ali je njezino ponašanje zgrozilo i razbjesnilo nazočne’, istaknulo je odvjetništvo. 

Mađarska je tjedan dana poslije dovršila gradnju ograde od bodljikave žice duž granice sa Srbijom, nakon čega je podignuta i ograda prema Hrvatskoj, što je uvelike zaustavilo prolazak izbjeglica.

Otac sirijske obitelji kojeg je novinarka udarila nogom osvojio je simpatije javnosti i dobio azil u Španjolskoj, gdje radi kao nogometni trener.

Autonomna ženska kuća uputila strankama zahtjeve o sprječavanju nasilja nad ženama

Nevladina organizacija Autonomna ženska kuća Zagreb (AŽKZ) zatražila je od političkih stranaka da se prije nedjeljnih izbora izjasne kako će se, u slučaju izborne pobjede, zauzeti za sprječavanje nasilja nad ženama.

U zahtjevima upućenim strankama (SDP, HDZ, BM365, Živi zid i Most)  zatraženo je očitovanje o Konvenciji Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, za koju AŽKZ traži da ju Sabor ratificira na početku radnog dijela zasjedanja. Aktivistice traže i da se u stavke državnog proračuna uvrsti financiranje autonomnih ženskih skloništa i savjetovališta.

Stranke bi trebale odgovoriti i na pitanje – zašto Hrvatska nema zakon koji bi u punom opsegu zaštitio visokotraumatizirane žene i njihovu djecu putem usluga skloništa i savjetovališta dok istodobno imamo zakone o vrijednosnim papirima, golfu, lovstvu….

U pismu strankama upozoravaju kako “direktan rad s visokotraumatiziranim ženama i djecom u autonomnim ženskim skloništima i savjetovalištima nužno je sustavno, kontinuirano i dostatno financirati iz proračunskih sredstava RH”, te da će se u suprotnom  izravno pridonijeti zatvaranju skloništa i savjetovališta.

“Visokotraumatizirane žene  koje su preživjele partnersko nasilje čine natpolovičnu većinu biračkoga tijela”, ističu aktivistkinje u pismu te pozivaju stranke  da zauzmu stav prema navedenim zahtjevima, te im pismeno odgovore jesu li spremni ispuniti njihove zahtjeve ako na parlamentarnim izborima osvoje većinu.