Prva gej ministrica u srpskoj Vladi

Srbija je nakon parlamentarnih izbora održanih još potkraj travnja tek danas dobila novu vladu u kojoj je i jedna ministrica lezbijka, što je veliki pomak za politiku ove zemlje. Riječ je o Ani Brnabić, budućoj ministrici državne uprave i lokalne samouprave.

Gej strejt alijansa (GSA) pozdravila je odluku o imenovanju Brnabić ministricom državne uprave i lokalne samouprave, navodeći kako će biti “prva ministarka u Srbiji koja ne krije svoju drugačiju seksualnu orijentaciju. GSA smatra ovo istorijskim trenutkom u Srbiji i ogromnim korakom u izgradnji društva jednakih šansi koje prepoznaje i vrednuje kvalitet i stručnost ljudi na visokim položajima bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju, rodni identitet ili bilo koje drugo lično svojstvo”.

Ističu kako su u prethodnih nekoliko godina imali prilike surađivati s Anom Brnabić i uvjeriti se u njenu stručnost i posvećenost poslu, te da čvrsto vjeruju kako će i kao ministrica pokazati veliku profesionalnost i postići značajne rezultate.

Na upit što misli o seksualnoj orijentaciji nove ministrice, premijer Aleksandar Vučić je rekao: “Baš me briga, to je njezino pravo. Mene zanima rezultat. Ako možete da mi kažete nešto loše iz njezine biografije, u njoj nema mrlja – to je žena koja je mnogo učinila za sve nas i veoma se radujem našem zajedničkom radu. Ona ima izvanrednu energiju”.

Brnabić je do sada bila predsjednica upravnog odbora Nacionalne alijanse za lokalni ekonomski razvoj (NALED), prenosi gayecho.com. Posjeduje MBA diplomu iz marketinga s Hull Universityja i više od devet godina iskustva na menadžerskim pozicijama na različitim projektima međunarodnog razvoja, kao i u Vladi Srbije.

Izvršna je direktorica Pexim fondacije od njenog osnivanja 2010. godine, a uz to je angažirana u kompaniji Continental Wind Serbia (CWS). Jedna je od osnivačica konzultantske tvrtke Development Consulting Group (DCG). Vodila je Regionalnu stručnu grupu za komunikacije i PR za Development Alternatives Inc (DAI). Uz to, radila je i kao stručnjakinja na USAID-ovom programu reforme lokalne samouprave u Rumunjskoj.

Trgovina ženama iz Nigerije u Italiju dosegla kriznu razinu

Prema UN – u 80% žena koje su došle iz Nigerije brodom u Italiju u prvoj polovici ove godine, bit će primorane na prostituciju. 

UN upozorava da je trgovina ženama iz Nigerije, preko Libije u Italiju dosegla kriznu razinu. Trgovci koriste izbjegličku krizu te u centrima za prijem ostavljaju žene koje kasnije prebacuju u Italiju i prisiljavaju na prostituciju diljem Europe. Oko 3.600 žena stiglo je u Italiju u prvoj polovici ove godine, što je gotovo dvostruko više nego li u istom razdoblju prošle godine. 

“Naši pokazatelji govore da je većina tih žena dovedena s namjerom seksualnog iskorištavanja. Došlo je do značajnog porasta mreža trgovine ženama u svrhu seksualnog iskorištavanja te one dovode sve mlađe i mlađe djevojke iz Nigerije. Većina njih su već bile podvrnute ozbiljnom seksualnom iskorištavanju na putu ka Italiji, a mnoge su i u Libiji bile prisiljene na prostituciju”, kazala je Simona Moscarelli iz Međunarodne organizacije za migracije (IOM).

Iako je trgovina ženama iz Nigerije u Italiju aktivna već tri desetljeća, bilježi se značajno povećanje zbog izbjegličke krize koju trgovci koriste kako bi lakše prebacili žene. U 2014. godini na brodovima je stiglo 1.500 žena iz Nigerije, a 2015. ta je brojka bitno povećana – na 5.633. S obzirom na to da je ove godine u prvih šest mjeseci došlo gotovo četiri tisuće žena, IOM očekuje da će sveukupni broj ove godine biti još veći. 

Moscarelli upozorava da trenutna praksa da se žene iz Nigerije smješta u prihvatne centre za izbjeglice ide na ruku trgovcima te da te žene nakon nekog vremena jednostavno nestanu. “Prihvatni centri nisu dobra mjesta za te žene. Samo prošli tjedan je šest djevojaka nestalo iz centra na Siciliji, stavljene su u auto i odvezene”, dodala je. 

Uz to, napominje da žene koje dolaze iz Nigerije u Italiju treba odmah identificirati i tretirati kao vrlo vjerojatne žrtve trgovine ljudima. Umjesto da ih se drži u prihvatilištima, trebala bi postojati posebna skloništa u kojima će one dobiti podršku i zaštitu. Samo tako, smatra Moscarelli, može se razbiti lanac seksualne eksploatacije. 

Salvatore Vella, zamjenik glavnog tužioca u Agrigentu na Siciliji,vodio je prvu značajnu istragu trgovine ženama iz Nigerije u Italiju 2014. godine. I on je naglasio da se prihvatni centri sve više koriste kao mjesta na kojima trgovci skupljaju žene s ciljem seksualne eksploatacije. Žene iz Nigerije pri odlasku dobivaju telefon, koji koriste da bi informirale kontakt u Italiji da su stigle u zemlju i gdje su smještene. 

“Trgovci dolaze u centre i skupljaju žene. Kao da idu kupiti namirnice. Ove su žene tretirane kao objekt trgovine, svrha ih je kupiti, iskorištavati i preprodati. U tim uvjetima prihvatni centri djeluju kao neko vrste skladišta u kojima se te djevojke privremeno drži. Trgovci sačekaju da žena dobije dozvolu boravka ili izbjeglički status i zatim je jednostavno pokupe”, kazao je Vella. 

Mnoge žene iz Nigerije dolaze u Italiju s dugovima oko 40.000 funti za njihovo putovanje u Italiju, gdje se nadaju da će dobiti posao i stvoriti bolji život. Kad shvate da se to neće dogoditi, uvjerava ih se da će se strašne stvari dogoditi njihovim obiteljima ako ne isplate svoj dug. One su tada prisiljene na prostituciju na ulicama i bordelima diljem Europe.

Erdogan održao gigantski skup podrške u Istanbulu

Više od milijun ljudi u nedjelju se skupilo na gigantskom skupu “za demokraciju” turskog predsjednika Tayyipa Erdogana i stranke pravde i razvoja (AKP) u Istanbulu. 

Erdogan je na skupu rekao da će državni udar u srpnju biti prekretnica i temelj za izgradnju jake Turske te da će oni/e koji/e stoje iza puča biti uništeni/e. Skup u četvrti Yenikapi predstava je turskog diktatora namijenjena Europi koja ga optužuje da provodi čistke te poruka SAD – u jer ne žele izručiti klerika Fethullaha Gulena, čiji pokret Erdogan smatra odgovorim za puč. 

Okupljena masa nosila je crvene turske zastave i transparente na kojima je pisalo “Ti si dar od Boga, Erdogan”, “Ako narediš da umremo, mi ćemo to učiniti” i sl. Po prvi put u nekoliko desetljeća, skupu se pridružila i opozicija kako bi se prikazalo nacionalno jedinstvo. Izvan “jedinstva” našle su se samo kurdske skupine koje nisu bile pozvane na skup zbog navodnih veza s militantima. 

“Od sad ćemo vrlo pažljivo gledati tko je na kojoj poziciji. Koga imamo u vojsci, koga u pravosuđu, te ćemo ostale izbaciti kroz vrata”, rekao je Erdogan.

Vojni zapovjednik Hulusi Akar, rekao je da će izdajnici biti kažnjeni te je zahvalio civilima zbog njihove uloge u zaustavljanju puča. “Među ubijenima 15. srpnja bilo je mnogo civila koji su pokušali spriječiti preuzimanje vlasti”, naglasio je Akar. 

Čelnik glavne sekularne opozicije, Kemal Kilicdaroglu, rekao je da su otvorena nova vrata kompromisa te da politika mora biti odvojena od džamija, sudnica i vojarna. “Vrijeme je za novu Tursku nakon 15. srpnja”, dodao je.

“Mi smo ovdje da bi pokazali da se ove zastave neće spuštati, nećemo šutjeti i naša zemlja neće biti podijeljena. Ovo je daleko više od politike, radi se o našoj slobodi ili smrti”, rekao je Haci Mehmet Haliloglu, državni službenik koji je bio dio okupljene mase.

Unatoč prikazu “nacionalnog jedinstva”, već postoji zabrinutost dijela oporbe da ta solidarnost i jedinstvo neće potrajati. Razlog je restrukturiranje vojske bez parlamentarnog nadzora, pa postoji bojazan da će to otići predaleko.  Naime, od državnog udara, turske su vlasti provele čistku preko 60.000 ljudi. Otpušteni/e, pritvoreni/e ili stavljeni/e pod istragu su pripadnici/e vojske, policije, suci/kinje, novinari/ke, medicinari/ke, državni službenici/e i aktivisti/kinje. Osim čistka, Erdogan je rekao i da će vratiti smrtnu kaznu ako parlament bude glasao za nju. Taj je čin, uz sve ostalo, pobudio velike kritike Europe te je time nada za članstvo Turske u EU-u bitno narušena. 

Yusra Mardini: Olimpijska plivačica koja je spasila 20 ljudi od utapanja

Yusra Mardini je 18-godišnja plivačica koja će na Olimpijskim igrama u Brazilu nastupati kao dio tima izbjegličkih olimpijaca i olimpijki, a koja je zaslužna za spašavanje života 20 ljudi u Egejskom moru.

Mardini je bila talentirana plivačica u ratom razorenom Damasku i s vremenom se našla u situaciji da trenira u bazenima na koje padaju bombe. Stanje u Damasku postajalo je sve opasnije te su Mardini i njena sestra Sarah naposljetku napustile Siriju, putovale preko Libanona i Turske pokušavajući, kao i brojne druge izbjeglice, doći do Grčke.

Pola sata nakon isplovljavanja iz Turske, motor na čamcu je zakazao. U tom se trenu umjesto 6 ljudi, za koliko je čamac bio namijenjen, u čamcu nalazilo 20 ljudi od kojih većina nije znala plivati. Yusra i Sarah i drugo dvoje izvrsnih plivača skočili su u more i tri sata plivali na otvorenom moru kako bi spriječili prevrtanje čamca te su na kraju stigli do otoka Lezbosa.

Mardini je stigla do Njemačke i trenutno živi u Berlinu gdje trenira u jednom plivačkom klubu.

“Želim da svi shvate da su izbjeglice normalni ljudi koji su imali svoje domovine te ih izgubili ne zato što su htjeli pobjeći i postati izbjeglice nego zato što su imali snove u svojim životima i morali su otići”, izjavila je Mardini, koja se natječe u disciplinama 100 metara leptir i slobodno. 

‘Imenovanje je važno jer nas vraća na pitanja vrednosti, jezik je uvek politika’

Tanja Ignjatović je psihologinja i doktorska kandidatkinja na Fakultetu političkih nauka te programska koordinatorica u Autonomnom ženskom centru u Beogradu. Članica je nekoliko radnih skupina za izradu strateških i drugih dokumenata u području institucionalne i društvene podrške ženama sa iskustvom nasilja u partnerskom odnosu i nasilja u obitelji. Autorica je knjige “Nasilje prema ženama u intimnom partnerskom odnosu – model koordiniranog odgovora zajednice” (Beograd, Rekonstrukcija Ženski fond, 2013.).

Također, koordinira regionalnim projektom čiji je cilj promocija i zagovaranje za punu primjenu Istanbulske konvencije (Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja). Nakon još jednog, ovoga puta višestrukog ubojstva, motiviranog muškim nasiljem nad/prema ženama (2. srpnja 2016.) pisale smo o njezinom gostovanju na  rs.n1.info u emisiji “Novi dan” gdje je govorila o obrascima toga nasilja kao širem društvenom problemu. Razgovarale smo o tim obrascima, o problemima nesuočavanja društva s nasiljem prema ženama, o jeziku koji ne odražava stvarno stanje rodnog aspekta nasilja i ubojstava žena i o regionalnim nastojanjima feministkinja i važnosti uvođenja i pune primjene Istanbulske konvencije i drugih međunarodnih dokumenata.

Započela bih s onim o čemu ste govorili u emisiji “Novi dan” nakon ubojstava u Žitištu. Motiv ubojstava je bila ljubomora bivšeg supruga, što je čest obrazac. U kakvoj su vezi manifestacije ljubomore i kontrole s patrijarhalnim obrascem posjedovanja odnosno vlasništva nad ženom?

Ja tu vidim direknu i čvrstu povezanost. Patrijarhat nedvosmisleno, u svim svojim varijacijama kroz vreme, privileguje muškarce. Njegov uticaj je ideološki, ali i sistemski i strukturalan, jer određuje sveukupne vrednosti, znanje, kulturu, nauku, zakone, institucionalnu praksu, a ne samo običaje, tradicionalne vrednosti, individualne stavove i uverenja. Istovremeno, zbunjujuće je to što nas sve vreme uče i govore da je nauka objektivna, vrednosno neutralna, da su zakoni jednaki za sve, iako oduvek postoji dominacija samo jedne perspektive – muške perspektive razumevanja, označavanja, vrednovanja, objašnjavanja, normiranja… Ujedinjujući princip ponašanja nasilnika, bez obzira na sve razlike u njihovim karakteristikama i ponašanjima, jeste stav o vlasništvu. Nasilnik duboko veruje da mu partnerka pripada, od ulaska u vezu do kraja života. To je i najčešći razlog zašto se ubistva žena često događaju u trenutku kada ona nagovesti ili pokušava da prekine partnersku vezu. Jer nasilnik smatra da partnerka nema pravo da prekine odnos, svakako ne pre nego što on bude spreman da to učini. Ako po čemu možete da prepoznate nasilnog muškarca, onda je to kontrola, insistiranje na tome da je “njegova poslednja”; uverenje da ima pravo, da mu pripadaju posebna prava i privilegije, zahtevan je i insistira da bude po njegovom; ne poštuje, smatra da je njegova partnerka manje vredna, sposobna, osećajna i prema njoj se odnosi kao prema objektu; manipuliše, izvrće argumente, ume da bude dobar, čak nežan. Ako mu to koristi, u spoljnom svetu se prikazuje pozitivno, tako da ni najbliži prijatelji i susedi ne mogu da pretpostave kakav je u privatnim, odnosno u partnerskom odnosu.

U ovom ponašanju muškarcima snažnu podršku pružaju partijarhalne vrednosti i pravila. Zato oni neuporedivo lakše ostvaruju kontrolu nad ženama, nego što je moguć obrnuti uticaj, čak i kada žene nastoje to da urade.     

Ujedinjujući princip ponašanja nasilnika, bez obzira na sve razlike u njihovim karakteristikama i ponašanjima, jeste stav o vlasništvu.

Govorili ste i o tome kako društvo, pa onda tako ni mediji, ne razlikuju sukob/svađu i nasilje/zlostavljanje, posebno psihičko nasilje.

Ni profesionalci i profesionalke, uključujući one koje rade u centrima za socijalni rad, često ne prave razliku između svađe/sukoba, verbalne agresije i psihičkog zlostavljanja. Problem je što društvo i mediji ne razlikuju ove pojave, te žena, koja nije sigurna o čemu se radi u njenom intimnom partnerskom odnosu, ne može (lako) doći do informacije. Veći je problem kada se ona obrati instituciji tražeći informaciju, savet ili pomoć, a profesionalci ne prepoznaju nasilje. Ta greška u razumevanju i imenovanju ponašanja vodi ka upućivanju na intervencije koje su nedelotvorne, nekada čak vrlo rizične za bezbednost žene (kao što su posredovanje, mirenje, porodično ili partnersko savetovanje).

{slika}

Psihičko nasilje, koje ima brojne manifestacije, posebno je rizično i uporno kada partner pokazuje posesivnu pažnju, opsesivnu vezanost za partnerku, ljubomoru koja se širi na svaki njen odnos, uključujući i odnos sa decom. On ulazi u partnersku vezu sa više moći, a da bi održao nadmoć (koja je uvek cilj nasilnog ponašanja), on koristi različite taktike, jer dobro poznaje svoju partnerku (njene resurse, potrebe, slabosti). Koristi taktike kontrole koje se šire na sve aspekte ženinog života, taktike izolacije, da bi je odvojio od bliskih osoba koje bi mogle da budu izvor informacija, podrške i konkretne pomoći.

Problem je u tome što nasilnik ume vešto da kamuflira svoje ponašanje, vešt je u racionalizacijama i izvrtanju realnosti, što zbunjuje ženu. Ako je ona sklona (a često jeste, jer se žene tako socijalizuju) da prašta, prihvata, razume, verovatno je da će preći preko prvih znakova. To je često i pod uticajem široko rasprostranjenog mišljenja da je ljubomora u partnerskom odnosu znak velike ljubavi. Međutim, nasilniku nije dovoljna samo ženina puka pokornost. On mora da “psihološki opravda” svoje nasilje, te želi ženino odobravanje, s kranjim ciljem stvaranja (dobro)voljne žrtve. Ta se pozicija učvršćuje nametanjem besmislenih zahteva, hirovitim ponašanjem koje ne može da se predvidi, koje nije povezano sa kontekstom. To ženi onemogućava, ne samo da ga razume, prihvati i da se adaptira na ograničeni broj zahteva i pravila, već je održava u stalnoj strepnji od toga šta se može dogoditi. Uz ova ponašanja idu pretnje, prinude, ucene, koje i bez fizičkog nasilja mogu da održavaju ženu u strahu i pokornosti.

Počele smo razgovor time koliko je imenovanje, označavanje pojava i ponašanja važno. Možete li reći nešto o tome kako i zašto jezik odražava (ili ne odražava) ono što se stvarno dešava? Možemo li tu govoriti o jezičnim politikama?

Da li je svađa ili nasilje – razlika je velika! Naravno, važna je i razlika u percepciji, ali i kako imenujemo to što opažamo da se dešava. Jezikom možemo da prikrijemo elemente događaja, ili da ih učinimo vidljivim, ili da ih prenaglasimo (nekad to radimo nesvesno, nekada sasvim svesno). Jezik je uvek politika, pitanje je samo koliko smo toga svesni, a često nismo. Naše je obrazovanje previše usmereno na usvajanje (gotovih znanja i istina), umesto na propitivanje, problematizovanje, diskutovanje, istraživanje… Isto kao i celokupna socijalizacija, mi jezikom usvajamo dominantnu kulturu, vrednosti, društvene stavove i norme…. i manje ili više svesno ih reprodukujemo i čuvamo.

Iz jezika očito nestaje ključni akter nasilja – muškarac? Kakve su posljedice toga?

Nije moja ideja – u feminističkim krugovima se već dugo govori o tome kako se jezičko izbegavanje upotrebljava da bi se izbeglo imenovanja muškaraca kao ključnih aktera u nasilju prema ženama, ali i u većini drugih formi nasilja. Kada čitate naše ranije tekstove, većina je koristila izraze “muško nasilje prema/protiv žena”, onda je to postalo “nasilje prema ženama”, onda “nasilje u partnerskom odnosu” ili “rodno zasnovano nasilje”, tako da se ovo “rodno” ne razume kao nasilje prema ženama zato što su žene. Ista stvar je prisutna u većini naučnih tekstova i istraživanja, u zakonima, i odražava politiku.

Jezikom možemo da prikrijemo elemente događaja, ili da ih učinimo vidljivim, ili da ih prenaglasimo (nekad to radimo nesvesno, nekada sasvim svesno). Jezik je uvek politika, pitanje je samo koliko smo toga svesni, a često nismo.

Nestajanje muškaraca iz nasilja implicira da u partnerskom odnosu nasilnik može biti i žena i muškarac, kao i žrtva, te da tu postoji rodna simertija, a ne izraziti rodni disbalans. I to stvara praktične implikacije – odgovornost za nasilje je podeljena (obe strane su odgovorne, možda jedna malo više, jer koristi fizičko nasilje, ali…), izjednačavaju se različite forme nasilja (verbalna agresija i psihička zloupotreba ili fizičko nasilje), intervencije su jednake za obe strane (prekršajno će biti kažnjen i on i ona, možda on malo većom sumom novca). Ne uzima se u obzir razlika u moćima (početna nejednakost), te se ni društveni resursi ne usmeravaju tako da ojačavaju ženu – da joj pruže informaciju, podršku, zastupanje prava, osnaživanje za nezavisnost, niti je intervencija lako dostupna, sveobuhvatna i specifična u odnosu na njenu situaciju.         

Ako i  upotrebljavamo “umekšani” jezik sa idejom da se tako ostvaruje neki drugi, opštiji cilj (da ne ulazimo u to da li je to moguće), važno je da snažno podržavamo sve one žene koje ga ne upotrebljavaju – koje žele da stvari budu jasno imenovane. Imenovanje je posebno važno u vremenu u kojem sve govorimo “politički korektnim jezikom”, u kojem se i desnica zalaže za rodnu ravnopravnost, ali će svim snagama zagovarati protiv prava žena da odlučuju o rađanju, i protiv je nasilja u porodici, ali je čvrsto za očuvanje porodice…. Zato je jasno imenovanje važno, jer nas vraća na pitanja vrednosti, koja su u pozadini retorike, odluka, akcija. Možda zbog toga, Autonomni ženski centar je predložio da se novi nacrt Zakona o rodnoj ravnopravnosti zove Zakon o pravima žena i rodnoj ravnopravnosti. Naš predlog, verovatno, neće proći, ali smo (bar za sada) zaustavile da se taj zakon nazove Zakon o ravnopravnosti žena i muškaraca.  

“Ako i upotrebljavamo ‘umekšani’ jezik sa idejom da se tako ostvaruje neki drugi, opštiji cilj (da ne ulazimo u to da li je to moguće), važno je da snažno podržavamo sve one žene koje ga ne upotrebljavaju – koje žele da stvari budu jasno imenovane.”

Možete li reći nešto o problemima sa statistikama povezanim s rodno zasnovanim ubojstvima žena, odnosno s policijskom evidencijom?

Ono što je problem u vezi sa femicidom koji dolazi od partnera/bivšeg partnera ili člana porodice, a koji pratimo, je što zapravo ne znamo tačan broj ni tih dela na godišnjem nivou. Broj kojim raspolažu ženske grupe je samo ono što je zabeleženo u medijima. Sva druga ubistva, koja nisu zabeležena (ili do kojih nismo došle), ostaju izvan tog broja. Do skora je problem sa policijskom evidencijom bio u tome što ona registruju učinioca dela (a ne žrtvu). To znači da u svim slučajevima kada je ubica izvršio samoubistvo, to nije evidentirano, jer nema krivičnog postupka. Ozbiljan problem je i činjenica da u broju ubijenih žena ne figuriraju i sve one žene koje su umrle pod sumnjivim okolnostima, kao posledica teškog prebijanja, a da to iz različitih razloga nije registrovano.

Ove nedelje je Zaštitnik građana predstavio zbirnu preporuku povodom 14 slučajeva ubistva žena od strane partnera, u kojima su se žene prethodno obratile nekoj od institucija (policiji, centru za socijalnu zaštitu ili zdravstvenoj ustanovi). U 12 slučajeva su utvrđeni propusti u postupanju. Naravno, ubica je u svakom pojedinačnom slučaju odgovoran za izvršenje ubistva, i propusti profesionalaca ne mogu umanjiti njegovu odgovornost, ali da je urađeno drugačije, to bi moguće promenilo ishod. Međutim, ono što ozbiljno uznemirava, što ukazuje na (dubok) sistemski problem, je činjenica da se ponavljaju “tipični propusti” i da pravila za postupanje postoje, ali se ne primenjuju. I tu sistem ne pokazuje odgovornost, ne vrši analizu grešaka, ne formuliše obavezujuća pravila, ne kontroliše primenu tih pravila, ne proziva individualnu odgovornost postupajućih profesionalaca. Logična posledica takvog stanja je da se ubistva žena koje su zatražile pomoć institucija ponavljaju.    

“Ono što ozbiljno uznemirava, što ukazuje na (dubok) sistemski problem, je činjenica da se ponavljaju ‘tipični propusti’ i da pravila za postupanje postoje, ali se ne primenjuju. I tu sistem ne pokazuje odgovornost, ne vrši analizu grešaka, ne formuliše obavezujuća pravila, ne kontroliše primenu tih pravila, ne proziva individualnu odgovornost postupajućih profesionalaca.”

U javnom diskursu, prvenstveno od političara/ki, možemo čuti kako problemi s nasiljem nastaju u obitelji i onda se prelijevaju u društvo. Kako to komentirate?

I u Srbiji se to često čuje – porodica (to uvek znači tradicionalna) je u krizi, porodične vrednosti (uvek tradicionalne) su se izgubile… i zbog toga dolazi do nasilja (kao da ga ranije nije bilo), a ono se “preliva” u društvo, u školu, na ulice, na sportske terene…. Ne bih rekla da je to smer kretanja, sigurno ne dominantan. Svako društvo, ali baš svako, manje ili više kontroliše i reguliše porodicu, direktno ili preko serije posrednika. Ta tradicionalna porodica, uvek heteroseksualna, uvek sa ocem na čelu porodice, je patrijarhat na delu. Žene plaćaju cenu za (svaki) pokušaj da obezbede svoju autonomiju. Ali, pitanje je da li bi (i apsolutna) pokornost garantovala nenasilje, ili je baš to nasilje.

Naša se ponašanja u svim sferama i odnosima oblikuju prema dominantnim pravilima, te je jasno da je društveni uticaj moćan, odnosno presudan. Dakle, društvo daje dozvolu muškarcima za nasilje (prema ženama, prema deci, prema životinjama, jedni prema drugima) u različitim sferama (porodici, sportu, politici, profesiji, ratovanju) i ono ga legitimizuje, jer je nasilje centar patrijarhata i patrijarhalnih odnosa. To ima implikacije na mas-medije, na kulturu, imaginaciju, simbole, ali i na porodicu.

Što je Srbiji donijela ratifikacija Istanbulske konvencije? Zašto je bitno da to država učini?

Srbija je ratifikovala Konvenciju Saveta Evrope protiv nasilja prema ženama krajem 2013. godine, kao osma država članica SE, što je svakako pohvalno. Reklo bi se da je to izraz političke volje i spremnosti da se postojeći zakoni i politike, a posebno praksa, usaglase sa standardima Konvencije. Međutim, nakon toga, država nije učinila ništa (osim imenovanja Koordinacionog tela za rodnu ravnopravnost Vlade RS za telo koje će koordinirati primenom, praćenjem i izveštavanjem o stanju).

Ipak, zašto je bitno ratifikovati Konvenciju – jer tada njen sadržaj postaje obavezujući za državu, a sama ratifikacija je usvajanje zakona, koji je onda deo pravnog sistema jedne države. To daje mogućnost svima nama da zahtevamo promenu, odnosno primenu, da  predlažemo rešenja čiji je minimalni standard to što piše u Konvenciji, da budemo akteri primene (jer Konvencija to eksplicitno navodi), da (nezavisno) pratimo primenu, (nezavisno) procenjujemo efekte, o tome izveštavamo nadležna državna i nadležno telo Saveta Evrope.

To što država nije napravila ni sveobuhvatnu analizu stanja, kako bi na bazi podataka mogla da utvrdi šta se mora menjati i prioritete, to što u Srbiji usaglašavanje sa standardima Konvencije svode na izmenu krivičnog zakonodavstva, je drugi problem. Ženske organizacije, na čelu sa Autonomnim ženskim centrom, su spremno dočekale Konvenciju od trenutka kada je stavljena na potpisivanje (2011).

Vi možda i znate, jedna velika ženska koalicija (29 ženskih organizacija iz regiona) već četiri godine sarađuje na zajedničkom projektu čiji je glavni cilj ratifikacija i puna primena Konvencije SE protiv nasilja prema ženama. U Hrvatskoj, naše su partnerice Centar za žene žrtve rata ROSA i Autonomna ženska kuća, kao i nekoliko ženskih organizacija iz različitih regija Hrvatske. Mi smo izradile zajedničku metodologiju za analizu usklađenosti domaćih zakona i politika sa standardima Konvencije, i napravile osnovne studije stanja, kreirale zajedničke indikatore za praćenje primene Konvencije, vodimo zajedničke kampanje (Potpisujem.org). Kampanju je podržao veliki broj građanki i građana iz svih naših država, koji su se aktivno uključivali i u zagovaranje. Naše aktivnosti je podržao i vaš bivši predsednik, gospodin Ivo Josipović, a u Zagrebu je održana konferencija na visokom nivou, na kojoj su učestvovali i tadašnji predsednik države i predsednik Hrvatskog sabora, između ostalih i gospođa Dubravka Šimonović, specijalna UN izveštačica za nasilje prema ženama. Predstavnice ženskih organizacija su imale sastanak sa predsednicom Hrvatske, gospođom Grabar Kitarović.

Ne možemo ulaziti u sve probleme sa zakonskim aktima i dokumentima vezanim uz seksualno nasilje, ali voljela bih da za kraj kažete nešto o tome kako je definirano i na koji način bi trebalo biti redefinirano kazneno djelo – silovanje, a da je to u skladu s Istanbulskom konvencijom i međunarodnim dokumentima?

Pokušaću jednostavnim jezikom da navedem ono što piše u obrazloženjima uz ovaj član Konvencije. Seksualno nasilje, uključujući silovanje, predstavlja namerno ponašanje koje uključuje svaku penetraciju seksualne prirode (čin koji ima seksualnu konotaciju) na telu druge osobe, bez pristanka te osobe, korišćenjem bilo kog dela tela ili predmeta, kao i druge seksualne radnje sa osobom bez njenog/njegovog pristanka, ili navođenje drugog na pokušaj seksualnih radnji s nekom osobom bez njenog/njegovog pristanka (što je karakteristično za odnose zloupotrebe, kada su žrtve prisiljene da stupaju u seksualne odnose sa osobama koje učinilac izabere). 

Pristanak je vrlo važno određenje. On mora da bude dobrovoljan i da nastane kao ishod slobodne volje osobe, procenjene u kontekstu datih okolnosti. U tom smislu, kažnjive su sve seksualne radnje bez pristanka, i kada nema fizičkog otpora žrtve (ovde se u obrazloženjima poziva na odluku Evropskog suda za ljudska prava u slučaju M.C. v. Bulgarska, 2013). Dakle,  zahteva se procena dokaza u kontekstu, kako bi se u svakom pojedinačnom slučaju utvrdilo da li je žrtva slobodno pristala na seksualne radnje. To uvažava veliki raspon ponašanja žrtve, odnosno ne sme da se zasniva na pretpostavkama o “tipičnom” reagovanju žrtve na seksualno nasilje i silovanje, a posebno ne na rodnim stereotipima o ženskoj i muškoj seksualnosti.

Takođe, seksualno nasilje predstavlja sve seksualne radnje bez pristanka, nezavisno od odnosa između učinioca i žrtve, učinjene prema akuelnim i bivšim supružnicima ili partnerima, prepoznajući verovatnoću da se ova dela dese u toku i nakon raskida veze, zbog čega ne bi smelo da bude izuzetka u inkriminisanju i krivičnom gonjenju.

Kada je u pitanju definicija ovog krivičnog dela u Srbiji, silovanje čini onaj ko prinudi drugog na obljubu ili sa njom izjednačen čin upotrebom sile ili pretnjom da će neposredno napasti na život ili telo tog, ili njemu bliskog lica. Dakle, ne pominje se pristanak, a to uvek implicira i da žrtva mora da se brani, odnosno “tipičnu” reakciju. Radnja izvršenja “obljuba ili sa njom izjednačen čin”, predviđena krivičnim delima silovanje i drugim srodnim delima, ne obuhvata sve radnje predviđene Konvencijom (u slučaju penetracije korišćenjem predmeta ili drugog dela tela radilo bi se o krivičnom delu “nedozvoljene polne radnje”, za koje je predviđena značajno niža kazna, uključujući novčanu). Nedosledna je kaznena politika za dela iz ove oblasti, a propisano novčano kažnjavanje je sasvim neprihvatljivo. Konačno, ukoliko je silovanje učinjeno prema bračnom drugu, gonjenje se preduzima po predlogu (žrtve), a ne kao službena dužnost, što čini razliku u postupanju za isto krivično delu u odnosu na bračni status.

Ovo bi mogla biti paradigmatska ilustracija o tome koliko usaglašavanja je potrebno između aktuelnih zakona i standarda Konvencije. Do pune primene putovanje je još duže!  

Evo što mrzim kod feminizma

Deborah je spisateljica, kreatorica, urednica i skladateljica. Osnovala je i dirigira radikalnim ženskim zborom @Gaggle, povremeno piše za Guardian, a njezine vrlo cijenjene reportaže možemo čuti u BBC-jevom programu Radio 4 – Woman’s Hour. Od samog osnivanja radi u Feminist Timesu, 2013. postaje urednicom, a 2014. napuštta Feminist Times zbog novih projekata. Ovo je njezin oproštajni tekst za Feminist Times.

Mržnja je jaka riječ, no valjda će vas motivirali da pročitate! Nemojte me krivo shvatiti – ja volim feminizam – no bilo je mnogo frustracija i zbunjenosti tijekom mog rada kao urednice  Feminist Timea. Tako da sam u ovom svom oproštajnom tekstu odlučila prekršiti vlastito pravilo – i zauzeti neke strane.

Pluralizam je najradikalnija opcija u feminizmu

Išla sam u žensku samostansku školu gdje je jedno predavanje o abortusu držala časna sestra, u kapelici, s projekcijom blještećih prikaza mrtvih fetusa na oltaru. Katolička crkva je poznata po takvim stvarima. Od tada sam pobornica prava na izbor i sumnjičava prema ljudima koji su jako sigurni kako su potpuno u pravu.

Željela sam da Feminist Times ne bude tako samouvjeren, i u svakom slučaju da bude kulturan. Umjesto da govorimo ljudima što trebaju misliti, trebale bismo im predstaviti mnoštvo suprotstavljenih ideja kako bi svatko mogao donijeti vlastito mišljenje. Od samog početka od nas se tražilo da “zauzmemo stranu”. Kako možete koristiti riječ ‘cis’? Zašto dopuštate da seksualni rad bude napisan u navodnicima? Ona je rekla da ne bismo trebale nositi štikle“! Neka umukne!

Imale smo mnoge poznate feministkinje koje u stvarnom životu nisu htjele sudjelovati u diskusijama, već samo pod svojim online identitetima. Takav pokret se ne razvija. Ukopan je. Zaglavljen, kao u onoj pjesmi, s klaunovima i džokerima i tako dalje. Biti spreman/na uživo raspravljati bilo s kim, posebno s onima koji se s nama ne slažu, može bit najprogresivnija stvar koju možemo učiniti. Neke od naših najboljih autorica su osobe kojima smo pristupile zato što su nas na internetu bijesno kritizirale. I sve su uživo bile drage i simpatične.

 Feminizam je ukraden i prisvojen i [do] 2016. bit će opet mrtav

2009. pokrenula sam feministički projekt pod nazivom Gaggle – čudan transgresivan punk zbor. Često su nas ismijavali zato što smo se glasno i ponosno izjašnjavale kao feministkinje. To je bilo prije samo pet godina [2010.], a i dalje nisam uspijevala pronaći kolumnisticu koja bi rekla da je feministkinja (otud web-stranica F-word) – feminizam je bio tȃbu. Nisi mogao naći niti jednu jedinu feministkinju.

Danas su na svakom koraku. Feminističke kolumne, majice i događanja čine duh vremena (zeitgeist). Svake večeri je neka panel diskusija o ženama u glazbi, više se ni ne mogu sjetiti kako je to bilo prije ovog četvrtog vala? (Nešto u vezi cupcakesa i burleske, mislim).

U svakom slučaju, feminizam je sada toliko popularan da je to jedna od najčešćih i najmodernijih riječi u marketingu u 2015., pa tako Pantene prodaje feministički šampon, a Special K je, sa svojim dijetnim pahuljicama, pomeo Dove. Nažalost, sve što je u modi – izaći će iz mode. Poput Skip It igračaka, environmentalizma i hipsterskih brada. A ako će feminizam 2016. opet biti mrtav – što želimo postići tijekom ove kratkotrajne čarolije kad je u centru pažnje?

 Transrodnost kao prijelomna točka predstavlja dobrobit za žene

Ovo bi moglo biti najvažnije savezništvo u rušenju rodnih predsrasuda – ne zbog toga što nam govori da svatko može biti žena, već zato što nas prisiljava da se zapitamo što su dovraga uopće žene i muškarci?

GenderWeek je vjerojatno dio moga rada u Feminist Times na koji sam najponosnija. To je izravan rezultat moje zgroženosti do koje razine ide mržnja prema transrodnim ženama, ali i mog suosjećanja za stariju generaciju feministikanja koje su, što je normalno, sumnjičave i uplašene. Pokušale smo izgraditi most između ovih dviju povrijeđenih strana, no odakle nam pravo da mislimo kako to možemo učiniti?! I tako, šest mjeseci nakon što me je pitala da vrstu članstva nazovemo po njoj, Roseanne Barr nas je napala!

Trolanje je najgora vrsta aktivizma

S obzirom da sam pobornica pluralizma, sigurno možete shvatiti kako mi se ne sviđa polarizacija na Twitteru. Mnogo dragocjenog vremena i mnoge dragocjene ideje progutaju takve “vremenske crte” (timelines) koje budu zaboravljene nakon par minuta. Ako je za vas trolanje oblik aktivizma… hm da, sretno vam bilo s tim.

Koncept “izbora”

Lynne Segal je to rekla mnogo bolje za naš Gender Week, no rijetki su to pročitali. Dakle, ukratko – nemamo potpuno autonomnu svijest izvan kulture i svih njezinih izopačenosti.

Naši izbori nisu determinirani naprosto slobodnom voljom, već su na mnoge načine predeterminirani našom kulturom. Ja “biram” nositi visoke pete je kao da ste rekli Ja “biram” piti kapučino. Prije 2012. nitko nije znao da možete smiksati kavu i mlijeko na tako divan način, tako da se slažem s Larryjem Davidom kada se radi o “izboru”: ne možeš izabrati ono što ne postoji, a novi izbor je vrlo često samo redizajnirani stari izbor.

 A gdje je revolucija?

Zašto smo tako pristojne kada nastojimo inzistirati na tome da neki ljudi odustanu od svoje komadine moći i podijele. Russell Brand želi da imamo duhovitu revoluciju, Uncut i dalje maršira s maskama, Keiser Report poziva na vješanje bankara – a što je s feminističkom revolucijom?

Žudim za feminističkom revolucijom, gdje kultura prati zakon na mjestima kao što je Ujedinjeno Kraljevstvo i gdje je zakon u skladu s bazičnom ljudskošću u nekim drugim dijelovima svijeta. Svijet sa socio-ekonomskim F-planom.

Pokušavali smo naći ekonomistkinje koje bi napisale feministički ekonomski projekt za budućnost. No nije bilo sreće. Bez takvog plana, svaki feministički pokret imat će ograničen utjecaj, jer kapitalizam je dio problema.

Izraz ‘austerity’* (mjere štednje)

Kao i s F-planom, pokušavala sam pronaći nekoga tko bi napisao tekst o pronalaženju alternative za riječ ‘austerity’, no taj tekst još nije objavljen.

Riječ ‘austerity’ može prelako pogrešno prizvati nostalgične slike stoicizma (Blitz spirit), kućne ekonomije iz 1950-ih, krijeposnosti, umjesto ekonomske političke ideologije i bôli koju uzrokuje. Ta riječ se možda čini bezazlenom, no poput svih riječi ona ima moć, može te opčiniti. Trebamo novu riječ. Do tada, do je kao da trinestogodišnjakinju koja je prisiljena na brak zoveš “suprugom”; ona nije supruga, ona je ropkinja.

Dobila sam devet kilograma radeći ovaj posao

Feminist Times je sveprožimajući pothvat. Od prvog tjedna počela sam utjelovljavati svaku terapeutsku definiciju problema s “granicama”: nemoj stalno biti na Twitteru, ne doživljavaj sve osobno, zaboravi na e-mail noću ili preko vikenda, nemoj raditi u tuđoj kući, nemoj jesti dva ručka. Ne misliš da si pod pritiskom, a onda odjednom kupuješ gaćice veličine XXL! Sutra ću pregaziti vlastitu riječ i počet trčati.


  • Prema Cambridge Dictionary: ‘austerity’ – životni uvjeti bez nepotrebnih stvari i bez komfora, s ograničenim novčanim sredstvima ili dobrima; teška ekonomska situacija uzrokovana reduciranjem državnog budžeta i javnih troškova.

      Prevela i prilagodila Sanja Kovačević