GONG i Kuća ljudskih prava traže volontere/ke

GONG i Kuća ljudskih prava pozivaju na volontiranje osobe zainteresirane za područja praćenja i analize medija, zaštite ljudskih prava te izgradnje demokracije i društvene solidarnosti.

Zainteresiranima za volontiranje osigurat će se uvodna edukacija 19. srpnja te mentorska podrška. Praćenje medija će početi već u kolovozu, a drugi oblici volonterskog angažmana od rujna ove godine. Volonteri i volonterke koji pokažu visok stupanj interesa, spremnosti na redoviti tjedni angažman te visoku razinu političke i informatičke pismenosti moći će se uključiti u jednogodišnji internship program GONG-a koji se već tradicionalno provodi svake godine.

Volonterski angažman uključivao bi aktivnosti sukladno interesima i mogućnostima uključenih, a neke od njih su:

Praćenje i analiza medija s fokusom na neprihvatljiv govor (govor mržnje i diskriminatoran govor) 

Sudjelovanje u organiziranju javnih događaja i edukacija

Sudjelovanje u pripremi javne komunikacije putem društvenih mreža i tradicionalnih medija

Analize web izvora, javnih politika, propisa i dokumenata

Praćenje pojedinih javnih politika na razini RH i  EU

Razvijanje organizacije i filantropije u RH i EU (donatorske kampanje i događaji, kulturni događaji)

Razvijanje istraživačkih, organizacijskih i komunikacijskih vještina

Upoznavanje s radom institucija, organizacija i stručnjaka iz zemlje i svijeta

Za prijavu na volontiranje potrebno je poslati životopis i motivacijsko pismo (maksimalno 250 riječi) na e – mail adresu gong@gong.hr s naznakom “Za volontiranje”. Prijaviti se možete najkasnije do 15. srpnja.

 

‘Treći program je kulturno blago, a ne privatna radiostanica u službi politike’

Inicijativa Kulturnjaci 2016 ustvrdila je u srijedu u otvorenom pismu v.d. urednici Trećega programa Hrvatskoga radija (HR) Nevenki Dujmović kako su zapanjeni ukidanjem emisija nekoliko urednika i urednica na Trećem programu HR-a te od nje traže da odmah povuče svoje odluke i prekine ‘ideološku instrumentalizaciju medija’.

Kulturnjaci u pismu napominju kako su ukinute sve emisije Ljubice Letinić (Audio.doc i Skrivena strana dana), emisije Jutro na Trećem urednika, prozaika i pjesnika Ivice Prtenjače, kao i emisije Kultura demokracije Manuele Frkić Žaje, Lica okolice Dinka Telećana i Pojmovnik postjugoslavenske književnosti Borisa Postnikova.

Najavljuju kako će o spomenutim odlukama (ukidanjima) obavijestiti kolege iz European Broadcasting Uniona (čiji je HRT član), International Feature Conference (Savez radijskih dokumentarista iz cijeloga svijeta), Prix Europa festival u Berlinu (na kojemu HRT redovito nastupa), te podržati sve prosvjedne akcije. Traže da urednica Trećega programa HR-a odmah povuče svoje odluke i prekine ideološku instrumentalizaciju medija.

Treći program je hrvatsko kulturno blago, a ne privatna radiostanica u službi politike

“Treći program HR-a je hrvatsko kulturno blago, a ne privatna radionica u službi politike”, tvrde Kulturnjaci 2016. Upozoravaju kako je  tijekom 25 godina hrvatske države, Trećem programu u nekoliko navrata prijetila opasnost od ukidanja, a nerazumijevanje njegove osnovne namjene kontinuirano ga prati. No, unatoč svemu, ističu, pa čak i unatoč odašiljaču ‘besramno slaboga dometa’, ta medijska oaza uspjela je, s većim ili manjim programskim oštećenjima, opstati unatoč boljim i lošijim fazama upravljanja.

Podsjećaju da je Ljubica Letinić ovogodišnja dobitnica HND-ove nagrade Marija Jurić Zagorka za emisiju Zametnuta kartografija iz serijala Audio.doc te da su, čak i u okviru Trećega programa, njezine emisije kruna radijskog umijeća.

Emisija Jutro na Trećem je pak najslušanija emisija Trećega programa HR-a koju dnevno posluša i do 40 tisuća slušatelja/ica, a u dvije i pol godine kako tu emisiju uređuje Ivica Prtenjača ugošćivao je kulturne radnike/ice, umjetnike/ice, znanstvenike/ce i brojne druge sugovornike/ce. Gubitak takve platforme, upozoravaju, sigurno će se osjetiti i utjecati na cjelokupni prostor kritičke recepcije, kulturnoga dijaloga i kreativnog znanja ne samo u kontekstu radija, već i unutar ostalih medija umjetničkog rada.

 Za Kulturnjake je sramotno i ukidanje emisija Lica okolice te Pojmovnik postjugoslavenske književnosti koje su, smatraju, iznimno važni prilozi za upoznavanju regionalne kulturne scene, a njihovo ukidanje pridonosi mentalnoj i duhovnoj izolaciji.

Programska politka koja oduzima ‘glas’ najboljima nema opravdanja 

Kulturnjaci 2016 tvrde kako ‘nema opravdanja za programsku politiku koja nastoji srušiti sve ono što su prethodnici/es mukom i trudom izgradili/e, politiku koja svojim najboljim ljudima oduzima glas, a daje ga ljudima bez ili s upitnim radijskim iskustvom i novinarskim standardom, ali snažne ideološke zacrtanosti: Vladimiru Lončareviću, Juri Vujiću, Maritu Mihovilu Letici’.

Ističu kako drže do Trećega programa kao javnoga servisa, financirana sredstvima građana i građanki, a koji zauzvrat čuva i nudi osmišljene kritičke i umjetničke sadržaje čiji zadatak nije kvantiteta nego kvaliteta, promocija raznolikosti kao društvenog blaga, te širenje horizonata njegovih slušatelja. Jasno im je i da Treći program HR-a ne može, ali i ne mora konkurirati ostalim medijima, niti smije biti ideološki instrumentaliziran.

“Smatramo skandaloznim da nakon javnosti već poznatoga slučaja Luketić/Hromadžić (autori emisije Okrugli stol ponedjeljkom, kojima ste na Svjetski dan slobode medija otkazali suradnju), u trenutku kada v.d. ravnatelju cijeloga HRT-a, koji Vas je na ovu poziciju oktroirao, uskoro istječe mandat, kada je aktualna tehnička hrvatska Vlada izgubila povjerenje onih koje bi trebala zastupati, a Hrvatski sabor se raspušta, Vi kao v.d. urednica Trećeg programa HR-a krećete u popularne ‘čistke’ i to svojih najkvalitetnijih sadržaja”, stoji u otvorenom pismu inicijative Kulturnjaci 2016.

Zaključuju kako je ‘nedopustivo i izvan svake pameti i pristojnosti da u ovakvoj političkoj i upravljačkoj konstelaciji urednica Dujmović uništava najbolje emisije jednog od najboljih kulturnih radio programa Europe’.

Danas su u režiji novoosnovane inicijative Sloboda Trećima organizirane dvije protesne akcije koje su za cilj imale ukazati na cenzuru, klerikalizaciju trećih programa javnog medijskog servisa. 

Sloboda Trećima – za autonomiju programa HRT-a

Nakon što je sinoć grupica osviještenih građana malom uličnom akcijom upozorila na probleme Trećih programa Hrvatske radiotelevizije, aktivistkinje i aktivisti su se danas okupili ispred Općinskog građanskog suda na kojem je danas počeo proces Hasanbegović-Tomić s transparentima Publika protiv cenzure i Sloboda Trećima. Istovremeno su iskazali podršku Anti Tomiću i prosvjedovali protiv tehničkog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, koji je još u intervjuu u Glasu Koncila 2013. istaknuo Treći program kao ‘neprijatelja naroda’.{slika}

Inicijativa Sloboda Trećima pokrenuta je povodom ukidanja emisija Jutro na trećem urednika i voditelja Ivice Prtenjače i Audio.doc i Skrivena strana dana urednice Ljubice Letinić na Trećem programu Hrvatskog radija. Reakcija je to i na višemjesečne  promjene novog uredništva Trećeg programa (npr. slučaj Luketić/Hromadžić, autora emisije Okrugli stol ponedjeljkom, kojima je na Svjetski dan slobode medija otkazana suradnja s Trećim programom Hrvatskog radija) , ali i promjene koje se događaju na Trećem programu Hrvatske televizije. Inicijativa okuplja mnogobrojne građane/ke, studente/ice, umjetnike/ce, novinare/ke, radijske autore/ice i aktiviste/kinje.

Inicijativa traži zaštitu autonomije Trećeg programa Hrvatskog radija i Trećeg programa Hrvatske televizije, kao i cijelog javnog medijskog servisa. Dok na Trećem programu HR-a već desetljećima najbolji od najboljih stvaraju jedinstven kritički i umjetnički program, Treći program HRT-a uspio se u vrlo kratkom roku istaknuti kao jedan od najgledanijih programa tog tipa u Europi te je prozvan hrvatskom inačicom ARTE-a. Smatramo da je instrumentaliziranje javnih servisa ovog tipa u ideološke svrhe nedopustivo te tražimo povratak ukinutih emisija.

Akcije su u uvod u veliki prosvjed koji će se održati 14. srpnja. O daljnjim akcijama javnost ćemo obavještavati putem društvenih mreža Facebook (facebook.com/SlobodaTrecima), Twittera (@Sloboda_Trecima) i Instagrama (@slobodatrecima). 

FOTO: Mala noćna akcija za slobodu Trećem

Nakon brojnih smjena i gašenja emisija na HRT 3 noćas se u Zagrebu odvila mala noćna gerila kojom su odgovorni građani i građanke zahtijevale povratak Trećih.

Akciju je izvela novoosnovana inicijativa Sloboda Trećimakoja je za sebe napisala kako su protiv radikalnih promjena programskih shema Trećih programa Hrvatske radiotelevizije, udara na vjerodostojnost i sekularnost istih.{slika}

“Kome nije jasno o čemu je riječ, predlažem da svaki dan sluša Treći program Hrvatskog radija i ‘postmodernu’ neojugoslavensku ‘dekonstrukciju’ i rastakanje hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta, naravno ne više novcem stanovitih zaklada već hrvatskih poreznih obveznika”, rekao je još 2013. Zlatko Hasanbegović u intervjuu u Glasu Koncila, a s riječi je prešao i na djela. Stoga, oformljena je inicijativa Sloboda Trećima kako bi digla glas protiv cenzure i klerikalizacije sadržaja javnog medijskog servisa.{slika}

Hrvatsko novinarsko društvo (HND) izrazilo je najoštriji prosvjed zbog, kako navode, svjesnog uništavanja programa HRT-a što ga provodi v.d. vodstvo javne radio-televizije, ističući da su događaji na trećim programima radija i televizije ravni kulturocidu. U priopćenju koje potpisuje predsjednik HND-a Saša Leković, upozorava da v.d. vodstvo javne radio-televizije ‘za radikalne promjene, koje čak zadiru u jesensku shemu, nema nikakvih ovlasti’.

{slika}

Kako te zamoliti da opereš suđe?

Kada sam imala 11 godina, mama je odlučila započeti kućni štrajk. Bacivši kuhinjsku krpu, štrajkovala je protiv plohe i suđa. Sjećam se kako sam otrčala u svoju sobu da napravim zapis u dnevnik.

10/15/84. 

Dragi dnevniče,

Pogoti šta! Mama je upravo rekla da štrajkuje protiv kućnog posla ostatak sedmice. BIt će super! Svako će morati sam da pravi večeru i sve!!! Valjda ću uspjeti sve obaviti. 

Puse, Tara

Bit. Će. Super. Bila sam mala osoba kojoj je glavna misija bila da udovolji drugome. Dobre male kućanice u nastajanju predvodile su Bit Će Super front. Iako nisam razmišljala o maminom štrajku kao izrazu kolektivne akcije usmjerene ka većem političko-ekonomskom problemu, gledala sam na njega kao na avanturu, izazov. Moje je uzbuđenje prerazilazilo ono koje inače dolazi sa nekom vrstom promjene. Ja sam se istinski nadala da će ovaj štrajk iz korijena promijeniti emocionalnu ekonomiju u našoj kući. Mama će biti sretnija, i, oslobodivši se, oslobodit će sve nas ostale od tenzije i stresa koja dolazi iz činjenice da njen premalo cijenjen rad nikada ne prestaje. Čak i tada, osjećala sam da je kućni štrajk vrsta feminističke brige za sebe, onakve koja nas sve može osloboditi okova maminog nerješivog stanja. Jedva sam čekala da tomu i pripomognem.

Slobodan dan za žene

International Wages for Housework kampanja koju su 1972e osnovale Selma James i Silvia Federici sa mnogim suradnicama, bez sumnje je doprinijela rastućem interesu za ženski neplaćeni kućni rad tokom posljednjih decenija prošlog stoljeća. Marksističko-feministička kritika političke ekonomije ove kampanje bazirala se na tvrdnji da je upravo ženski kućni rad ono što čini kapitalizam mogućim, te da je upravo on osnovno stanje za reprodukciju radne snage. Stoga, prepoznavanje ženskog kućnog i emocionalnog rada postalo je imperativ za efektnu kritiku kapitalizma i osnovno stanje za unapređenje jednakosti među spolovima. Wages For Housework pokret bio je instrumentalan za pokretanje UN lobija sa ciljem da se nacionalne vlade ohrabre u priznavanju ženskog kućnog rada kao dijela ukupnog GNP-a. U julu 1985, UN je objavio izvještaj naslova “Forward Looking Strategies”. Ovaj izvještaj je predlagao “Slobodan dan za žene”, 24. oktobra 1985. Ovaj dan su mediji prozvali “kućni štrajk”. U više od 18 zemalja, uključujući SAD, žene su izašle iz kuća i sa radnih mjesta, okupile se na javnim mjestima te pozvale medije i političke predstavnike/ice da obrate pažnju na razne oblike rada, većinom one neplaćene i rađene između četiri zida. Prijedlog je bio modeliran na osnovu islandskog “slobodnog dana”, dana kada je 90 % islandskih žena odbilo da se bavi bilo kakvim radom, kućnim, ili onim van nje. 

Da li je moja mama bila ispred svog vremena? Tehnički, da, godinu ispred. Ne bi me iznenadilo da je njen štrajk bio informisan ovom rastućom društvenom osviješćenošću o nepravičnoj raspodjeli kućnog rada, ali i da je došao kao direktna reakcija na lijenog muža i djecu.Osobno je političko, isperi, ponovi. Radila je puno radno vrijeme kao učiteljica petom razredu, odgojila je troje djece, te je bila članica Američke asocijacije univerzitetskih žena. Čak i u kućanstvu nedovoljno upoznatim sa historijom prekarnog rada, jedna kratka riječ, štrajk, značila je mnogo. Donosila je osjećaj formalnosti i strategije unutar naših vrata. Njen štrajk možda nije bio u novinama, ali je ostavio utjecaja na moj mali literarni um. 

Muke po kućnom radu

U svojoj sam četrdesetoj kada započinjem svoj prvi osobni kućni štrajk. Nemam djece, ali imam dvije mačke i osviještenog partnera feministu. Naša prva godina zajedničkog života je produženi medeni mjesec ispunjen vinskim razgovorima koji kritikuju patrijarhat, seksizam i rasizam, koji se, sada shvatam, uglavnom završavaju mojim pranjem vinskih čaša. Tokom ovog vremena, mi raspoređujemo naše kućne zadatke neovisno od rodnih propisa. On kupuje i kuha, ja popravljam- mijenjam cijevi ispod sudopera, penjem se na krov da čistim lišće sa njega. Kada su njegovi roditelji u posjeti, on i njegova mama su u kuhinji, a tata i ja kopamo po kutijama s alatom, te popravljamo fuge. Mi, zapravo, živimo jedan više nego prihvatljiv suživot dvije odrasle osobe koje nisu posebno lude za čišćenjem.

Tokom ove prve godine, ostajem kući pod krinkom pisanja knjige, a on predaje i radi tu i tamo. Rado čistim kuću. O tome razmišljam manje kao o kućnom radu, a više kao o produktivnoj prokastinaciji, odmoru od intelektualnog rada. Povremeno na usisavanje ili brisanje u čučnju gledam kao na fizičku vježbu. Potpuno se primam na feng shui, u kojem tvoj vanjski haos znači unutarnji, i slične floskule. Tako, meni čišćenje postaje najbitniji odraz mog dobrog kreativnog i mentalnog funkcionisanja. 

{slika}

Ali, nakon godinu dana počinjem da predajem, i radim puno radno vrijeme. Sa tri predmeta po semestru, moji dani su potpuno ispunjeni. Jednostavno, moram da budem na mjestu koje nije moja kuća. Mentalno i fizički sam iscrpljena nakon sati provedenih sa 26 studenata u kojima im pokušavam iskomunicirati da se trebaju brinuti o efektima kolonijalizma ilustriranih u knjizi Jamaice Kincaid. Nema više produktivne prokastinacije. Nema više “vježbe”: Jedva stižem i osnove: suđe, mačji pjesak, smeće, uz povremene popravke sudopera. Kupatilo se ne čisti. Podovi se ne brišu. Moje feng shui utočište se urušava.

Onda, otkriće. Radna soba mog dragog, velika prostorija sa francuskim vratima, odličnim svjetlom i tajnom policom za knjige, je prljava. Dlake i prašina se valjaju kao na Divljem Zapadu. Tu su popijene flaše piva. Prljavo suđe. Radna soba mog dragog je zapravo muška jazbina, čak i ako u njoj stoje knjige Anne Bradstreet i Phillis Wheatley.

Šta se ovdje dešava? Gdje je čovjek čiji je krevet uvijek bio pospremljen kada bih mu došla prespavati? Čovjek koji je posjedovao impresivnu kolekciju sredstava za čišćenje? Mislim, kupio je zoger prije nego što je zoger bio in. Ovo je bila osoba koja mi je poklonila moj prvi odlazak na Ani DiFranco koncert. Osoba koja je osvojila nagradu za esej o američkoj spisateljici objavljenom u žurnalu o američkim spisateljicama. Ova osoba… nije čistila našu kuću. Nije čak ni razmišljala o tome. Ponašao se kao stereotipan muškarac. A ja sam se ponašala… kao moja mama.

Dizala sam mini-bune privatno, u glavi, dok se po lavabou u kupatilu valjala stoljetna pasta i povremene dlake. Nije primjećivao. Duplo manje sam se upuštala u pospremanje prije i pospremanje poslije posla, misleći da je do mene, da sam slaba, da zato ne stižem. Pa čovječe, pa nemam ni djece. Trebala bi moći stići sve. Ali, ali – sve – se činilo tako nefer. Čak nisam ni zamjerala što on ne radi po kući, nego upravo to što ideja rada po kući nije okupirala njegovu dnevnu dozu misli. Nisam se mogla nositi s tim da je njegov um neopterećen brigom za kuću. Poslije par internet pretraga, shvatila sam da nisam sama.

Mnoge nove studije i članci otkrivaju da, dok u posljednjih par godina muškarci više učustvuju u odgoju djece i kuhanju, ne doprinose čišćenju kuće u većoj mjeri nego što je to tradicionalno bio slučaj. Špekulacije ukazuju na to da, dok odgoj i kuhanje mogu biti zabavni te donose određenu nagradu, čišćenje nema nijednu od ove dvije karakteristike, pa muškarci stoga nemaju motivaciju da se njima bave. Reklame za proizvode za čišćenje najčešće nisu upućene muškarcima, tako da nema ni nekog plastičnog modela koji zamišlja muškarca sa krpom, na koljenima. Neke teorije tvrde da bi najjednostavnije bilo da žene spuste svoje standarde čistoće kako bi se postigao kompromis. Drugim riječima, samo bi trebale da se malo skuliraju.

Razlike u distribuciji tipičnih kućanskih zadataka

Ja ne mogu stati iza ove zadnje teorije. Čak i ako muškarci zaista imaju drugačije parametre čistoće, ta je preferenca previše ustaljena u rodnim normativima. Za žene, čista i uredna kuća je prva fronta u obrani od drugih neplaćenih aktivnosti: briga za bolesnog, njega, ugošćavanje majstora za parket, nošenje sa društvenim osudama ženskog statusa, feminizma i uvjeta života su samo neki primjeri. Ja sam, u svojoj tridesetoj, ponosno imala ne samo Virginijinu “vlastitu sobu”, već i cijelu vlastitu kuću. Ova je kuća osiguravala moju autonomiju, moju neovisnost, moj zaklon od patrijarhata. Moja kuća je moje mjesto za potpunu slobodu misli. Ne mora se cakliti, ali previše je cijenim da bih je zapustila. Čak i kada je dijelim s nekim, ne mogu provariti da otpor ka čišćenju zapravo znači preferiranje nereda.

{slika}

Međutim, tvrditi da te sve to jednostavno ne zanima, kao što moj partner često zna činiti, uništava logiku moj kućnog štrajka. Nema nikakvog efekta ako druga osoba može do unedogled da te čeka, i da duže od tebe izdrži akumulaciju nereda i prljavštine. Čak i u heteroseksualnim kućanstvima u kojima se jednakost spolova poštuje, postoje ogromne razlike u distribuciji tipičnih kućnih zadataka. Fascinantno je kako osobe, koje tvrde da su pobornici ideologije jednakosti, opravdavaju takve podjele poslova, umjesto što im se protive. Studija 12 profesionalnih kućanstava u Engleskoj otkrila je da i žene i muškarci objašnjavaju ovu nepravičnu raspodjelu kombinacijom sljedećih opravdanja:

1. Kompetentnost, ili “ženski šovinizam”: žene će to bolje, zato one to trebaju raditi.

2. Zadovoljstvo: žene su ponosne na svoj kućni rad, on im daje osjećaj ispunjenosti i vrijednosti.

3. Količina posla: muški se poslovi vrednuju kao više stresni i zahtjevni. Dakle, muškarci imaju manje vremena i energije za kućni rad, čak i kad i muškarac i žena imaju istu satnicu, tako da žene jednostavno moraju da obavljaju i kućni rad.

4. Raspodjela obaveza između muškaraca i žena postoji, muškarci često vole kuhati komplikovane recepte dok žene, recimo, čiste. (Ding ding ding! Tu smo! Čin kuhanja mog voljenog i nije toliko revolucionaran kao što sam mislila) 

Ova analiza demonstrira kako mnogi od ovih izgovora perpetuiraju radno mjesto van kuće kao “muško”, te stavljaju muški profesionalni život na presedan, prije ženskog. Ovakva se percepcija ostvaruje i u drugim društvenim manifestacijama, recimo, nejednakostima u plati. Takvi izgovori također doprinose i rodnom esencijalizmu. Ova studija zaključuje da čak i oni parovi koji uzimaju jednakost spolova kao normu je vrlo rijetko uspiju primjeniti u vlastitim kućanstvima. Ovakvi rezultati dolaze decenijama nakon štrajka moje mame. Pa ja sam u potpunosti kao ona. Kao dobar feminist, moj partner nikada nije zauzimao defanzivan stav kada bih ukazala na manifestacije njegove muške privilegije. Na primjer, ja sam osjećala obavezu da se bavim stvarima poput pisanja božićnih čestitki rođacima, a on je to mogao, ali i nije morao. Također sam argumentovala da je njegov opušteni stav pri organiziranju njegovih finansija te praćenju smjera u vožnji funkcija muške privilegije. Štreberski pristup kakav sam ja imala ka finansijama i vožnji je bio neophodan za moju neovisnost i sigurnost. Na neki način, ukazivanje na ove male stvari depersonaliziralo je i preventivno smirilo većinu budućih konflikta.

Međutim, kada sam shvatila da smo mi dvije odrasle osobe koje žive zajedno, dvije osobe koje bi obje trebale misliti i raditi kućni posao, zabila sam se glavom u zid. Kako da sada njemu iskomuniciram ovo svoje saznanje? Kako da efektivno zamolim za pomoć oko nečega što je od početka trebala biti zajednička odgovornost?

Opisvanje tenzija u pregovorima o kućnom radu

Moji prvi pokušaji nisu dobro prošli. Prvo sam počela da govorim kako on nikada nije usisao stepenice. Postavila sam ovo kao logički zadatak. Može li on, neko ko ne usisava stepenice, da vidi svijet iz moje pozicije, pozicije nekoga ko usisava stepenice? Nije uspjelo. Uz to, moje su potrebe ubrzo postale i praktičnije. Očajnički sam željela da preuzme inicijativu i opere suđe (recimo, bar kada kuha.) Da čisti. Održava. Da usvoji mentalnu svijest o potrebama kuće. Prvi put kada sam ga zamolila da očisti kupatilo, njegov cijeli fizički nastup se u potpunosti promijenio. Nervozna, birala sam najuljudnije riječi i govorila ih nježnim tonom- ili sam bar tako mislila. On je iznenada postao sarkastičan. Nastavila sam da ga molim, i dalje. Pitao je kada želim da to obavi. Rekla sam preko vikenda. Čekao je nedjelju, 23.00, da počne čistiti kupatilo. Više se nisam osjećala kao svoja mama. Osjećala sam se kao njegova mama.

Razmišljala sam o ovome cijeli vikend. Zašto je činio to sve tako zahtjevnim? Zašto je bio tako defanzivan kada sam ga to zamolila? Zašto nije želio odmah i dobro očistiti kupatilo?

Kako da ga sve ovo pitam? Posljednje pitanje bilo mi je najveća zagonetka. Treba mi savršena kombinacija tona, sintakse i tajminga kako bih otključala njegovu želju da dijeli sa mnom ovaj rad, a bez aktiviranja bombe ispod koje se krila neka borba za moć koju do tada nisam osjetila. Nas dvoje, generalno, odlično komuniciramo i slušamo jedno drugo. Kako je problem čišćenja kuće potpuno promijenio naš prosvjetljeni pristup? Tako sam željela da se preda, da kaže, “Da, moje odbijanje čišćenja, takoreći, moje potpuno ignorisanje tog čina, je rezultat partijarhalne kulture, baš kao što je i tvoja nesvjesna pretpostavka o ispunjavanju te obaveze. Zajedno, moramo da se izborimo za novo i jednako partnerstvo.” Ovo se nije dešavalo. On je postajao sve nervozniji, a ja sam se osjećala natjeranom da zvocam i molim. Bilo je zaista ružno. I onda sam se sjetila jedne mudrosti moje prijateljice: ukazivanje na postojanje tenzije prije nego što preraste u svađu. Ona i njen muž govorili su jedno drugome “stiže svađa” kako bi verbalizirali nagomilana nezadovoljstva. Ova kratka rečenica bi ih ponovno ujedinila. Podsjetila me na mamin štrajk, samo što je na neki način manje razdvajala. Prave riječi za pravu priliku. Ali ovaj put sa humorom. Istinom. Da li bi nam takvo nešto moglo pomoći?

Nakon mnogo frustracija i oblikovanja, došli smo do signala koji su nam najbolje odgovarali kako bi opisali tenziju u pregovorima o kućnom radu. Ovi signali ne brišu iskustvo koje opisuju. Umjesto toga, stavljaju ih ravno pod nos. Mogućnost da signalima kažem što me muči me načinila da se osjećam više osnaženom, a mom partneru je omogućila da čišćenje kroji po svojim osobnim uvjetima.

I tako, simboli su postali:

1. “Stigla te disfunkcija”: Ovo je fraza koju koristimo da bismo opisali njegovu reakciju kada ga zamolim da opere suđe, iznese smeće, promijeni posteljinu. On zaista prolazi kroz neku fizičku, nervnu reakciju koja se očitava u naprezanju mišićnih tkiva, kratkom dahu, prestanku normalnog funkcionisanja organa i iracionalnom bijesu. On je ovom frazom pokorio svoju reakciju, koja je možda uslovljena u igranju rodnih uloga, a ja vježbam svoje strpljenje, prihvatajući da će on čistiti čak i ako ne želi, ali pod njegovim uvjetima. Nakon ovog, delegiramo poslove. Ovu frazu oboje podjednako koristimo, povremeno je i smiješno.

2. “Tinejdžerski _________(ubaciti ime voljene osobe)”: Ova fraza je povezana sa gornjom. Označava transformaciju koju moj dragi prolazi kada ga zamolim da pomogne pri kućnom poslu. Uključuje sve gore navedene fizičke promjene, ali također može da uključuje i insistiranje na ideji da je njemu sasvim u redu da živi u prljavoj kući, da sam ja ta koja insistira na čistoći. Rijetko se samo-identificira ovom frazom, uglavnom sam ja ona koja govori “O Bože, opet se pretvaraš u tinejdžersku verziju sebe.”

U ovakvim momentima kućni rad se zaista čini uslovljen i rodom i porodičnom strukturom. Ja simpatišem sa ovom “tinejdžer” pozicijom, jer, kao i većina odraslih, još uvijek se sjećam svoje komunikacije sa mamom, koja sada, u svojim 70im, očajnički pokušava da smanji broj stvari koje zahtjevaju da ih se čisti, te mene zove da se riješim bendovskih majica iz jednog od ormara. Daj, zar baš danas moram da odlučujem da li ću zadržim Depeche Mode Music for the Masses majicu? Nekako, uvijek postoji urgentni ton u njenoj molbi, neki osjećaj nametanja. Opirem se. Je li moje opiranje – opiranje zadatku? Sada znam –  Nije! Ono je mini igra moći, mikro-rat koji sam ja započela. Molba je došla u formi pitanja, ali implicira zahtjev. Mama, da li me pokušavaš uvući u beskrajnu mrežu patnje i nemoći koju kućni rad kroji kao stonogi dlakavi pauk?

{slika}

Ne. To razumijem sada: odgovor je ne. Moja mama samo želi da očisti ormar. Vjerovatno želi to već posljednjih dvadeset godina. Nešto što ja osjećam kao kapric moći nada mnom je zapravo frustracija nemanja moći, asimetrična gesta moljenja za pomoć oko zadataka koji bi svakako trebali da se dijele. “Zašto baš sutra?”

3. “Nagrade za kućni rad”: Fraza koju koristimo kada moj dragi samoinicijativno odradi neki kućni posao (što se sada češće dešava). Šalimo se da će se nagrade dodijeliti u 7 ujutru, tako da mora već da počne da smišlja na koga će se odnositi zahvale. Još uvijek mi se desi da zvocam i molim kada je o kućnom poslu riječ. Feministkinja na robiji nestrpljivo čeka da njen partner samoinicijativno usiše stepenice, uzdajući se u taj front kao u najbitniji u cijelom njenom dugom feminističkom životu. Ali, njegova emocionalna povezanost sa kućom je potpuno drugačija od moje. Nikad nisam mislila da će nas situacija sa kućnim radom navesti da raskinemo, ali je dobro preispitala moju idealizaciju našeg partnerstva.

Završivši semestar podučavanja o ženama spisateljicama, govoreći kroz Woolf, Cixous, Rankine i Adiche, počela sam i dublje razumijevati svoje privilegije kao straight, cisgender, bjelkinja iz Američke srednje klase. Ali, još uvijek sam osjećala kako patrijarhat čuči u našoj kuhinji, i od tamo prijeti našoj intimnosti i povjerenju. Uspjela sam identifikovati bazičnu karakteristiku svih formi privilegije: privilegije da o nečemu ne razmišljaš. Ne razmišljajući o ovom kućnom problemu, imaš vremena za razne druge stvari: samoevaluaciju, ambiciju, empatiju, sanjarenja, misli o sportu, hrani, seksu.

Prije samo par mjeseci, on nije znao gdje stoje vreće za smeće. Nije znao dok mu ja nisam rekla gdje su. Tako sam bila ljubomorna na sav taj prazni prostor u njegovom umu koji si može priuštiti.  

Prevela i prilagodila: Hana Ćurak

Mađarska najavila referendum o (ne)prihvaćanju izbjegličkih kvota

Mađarski predsjednik Janes Ader najavio je referendum o prihvaćanju ili odbijanju obaveznih izbjegličkih kvota Europske unije.

U priopćenju koje je objavio na svojoj stranici piše da će se referendum održati 2. listopada, a pitanje će glasiti: Želite li da Europska unija ima pravo propisivati obavezno naseljavanje nemađarskih stanovnika u Mađarsku bez pristanka parlamenta?”. 

Mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto pozvao je u nedjelju Europsku uniju da okonča “agresivnu” migracijsku politiku koja je, po njegovoj ocjeni, “protivna volji Europljana”. Također, dodao je da europski političari zanemaruju mišljenje javnosti i da su izbjegličke kvote važno pitanje te da se o njima moraju izjasniti mađarski građani/ke. 

Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker prošle je godine predložio je da zemlje EU zbrinu 160.000 izbjeglica koje će se razmjerno rasporediti po zemljama članica obveznim izbjegličkim kvotama. U protivnom će platiti kaznu. Protiv tog plana glasale su Mađarska, Češka, Rumunjska i Slovačka.

Mađarska je osim bodljikave žice uzduž južne granice sa Srbijom i Hrvatskom, usvojila i zakon koji policiji dozvoljava da izbjeglice uhvaćene unutar osam kilometara od te granice pošalje natrag na srbijansku stranu granice. Time je izazvala kritike UN-ove agencije za izbjeglice (UNHCR).

Po mađarskom zakonu, službena kampanja za referendum počet će 50 dana prije njega, a glasačko pravo ima osam milijuna Mađara/ica sa stalnom adresom u državi, a mađarski državljani/ke koji žive u inozemstvu moći će glasati poštom.