Predstavljanje rezultata projekta Sigurni kvartovi

Je li kvart Maksimir siguran za sve? Što o tome kažu srednjoškolci/ke, što konobarice?
Što smo otkrili obilaskom kvarta – gdje se osjećamo sigurno a gdje nesigurno i iz kojeg razloga, treba li nešto mijenjati u kvartu?
Što znači sigurnost na javnim mjestima? Je li se percepcija sigurnosti na javnim mjestima razlikuje ovisno o spolu?
Je li ulično uznemiravanje prijetnja sigurnosti na javnim mjestima, i za koga? 
Kako planirati i projektirati javne prostore s obzirom na sigurnost i rodni aspekt?

Ovo su neka od pitanja o kojima će biti riječ na tribini Predstavljanje rezultata projekta Sigurni kvartovi na kojoj ćemo predstaviti rezultate analize sigurnosti projekta u četvrti Maksimir, koje je provela inicijativa Hollaback Hrvatska u suradnji sa udrugom Ženska soba kroz ljeto i jesen 2015. godine. Tribina će se održati u utorak, 19. travnja u 18 sati u Pogonu u Zagrebu. 

Analiza sigurnosti uključivala je fokus grupe s mladima u kojima se raspravljalo o njihovom subjektivnom osjećaju sigurnosti te iskustvima s uznemiravanjem i nasiljem na javnim mjestima; upitnike s konobaricama koje rade u kafićima u Maksimiru u kojima su se ispitala njihova iskustva s uznemiravanjem i nasiljem na javnim mjestima i prilikom rada u kafiću te obilazak četvrti uz vođenje evidencije o raznim kriterijima poput dostupnosti javne rasvjete, blizine javnog prijevoza i taxi stajališta i dr.

Na tribini će sudjelovati: Ajla Šabić (učenica Učeničkog doma Dora Pejačević), Ljubica Matijević-Vrsaljko (članica Povjerenstva za ravnopravnost spolova Grada Zagreba), Dominik Etlinger (predsjednik Odbora za mladež Grada Zagreba), Sonja Leboš (Udruga za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja UIII), Barbara Perasović (Hollaback Hrvatska), Josipa Tukara (Ženska soba). Moderatorica je Martina Horvat (Hollaback Hrvatska). 

Devastiran antifašistički spomenik u zagrebačkom spomen-parku Dotrščina

Antifašistički Vjesnik jutros je objavio fotografije devastiranog antifašističkog spomenika Put mučeništva koji se nalazi u zagrebačkom spomen-parku Dotrščina.

“Fašisti koji se potpisuju kao navijači zagrebačkog Dinama išarali su spomenik tisućama žrtava fašizma u zagrebačkom spomen parku Dotrščina sa simbolima: nacizma, ustaštva i rasizma. Očekujemo da ovaj fašistički čin osude sve najviše institucije ove vlasti i priznaju da je fašizacija društva dosegla kritičnu točku na kojoj se mora pod hitno i oštro reagirati”, ističu na FB stranici.

Riječ je o jednom od spomenika koji je podignut na mjestu najvećeg masovnog zločina u modernoj povijesti Zagreba, na kojem je tokom fašističke okupacije od 1941. do 1945. godine ubijeno više tisuća ljudi. Žrtve su većinom bili Židovi/ke, Srbi/kinje, Romi/kinje te hrvatski antifašisti/kinje iz Zagreba i okolice.

Iz Antifašističkog Vjesnika navode da je policija obaviještena i trenutno radi uviđaj, no također potiču građane i građanke da pošalju e-mail na sljedeće adrese:
ured@predsjednica.hr, gradjani@vlada.hr, odsjek-za-gradjane@zagreb.hr, kao i saborskim zastupnicima/cama.

Kako se francuski sekularizam pretvorio u fundamentalizam?

U Francuskoj se provodi militantan oblik sekularizma (laïcité) koji podupiru svi – od intelektualaca do državnih dužnosnika. Je li to ono što su zamišljali utemeljitelji republike?

Prošlog tjedna, naslov uvodnika francuskog satiričkog tjednika Charlie Hebdo postavio je provokativno pitanje: “Kako smo dospjeli tu gdje jesmo?. Pod “tu”, tjednik se naravno referirao na pogled na krvave mrlje na zrakoplovnim terminalima i stanicama podzemnih željeznica. Do kraja uvodnika, značenje riječi “tu” dobilo je šire značenje: “Kako li je, dovraga, došlo do toga da ulicama moram šetati prekriven velikim velom?”, pitaju se retorički. “Kako je došlo do toga da se svakoga dana molim pet puta?” “Tu”, drugim riječima, neka je vrsta neprepoznatljive, islamizirane vizije Francuske iz koje je “protjeran sam pojam sekularnosti”.

Tražeći razloge terorističkih napada u Bruxellesu, ovaj tjednik, koji je i sâm prošle godine bio metom islamističkih terorista, ponudio je i odgovor. Razlog nije nesposobna belgijska policija (poput one iz starih “Keystone Cop” komedija); nisu ni granice, jezične i teritorijalne, koje štite europske vlade od dijeljenja “vitalne inteligencije”; niti je to sve veći očaj u mjestima kao što je Molenbeek, briselski kvart koji je dom velikom broju nezaposlenih mladih ljudi uglavnom sjevernoafričkog porijekla.

Umjesto toga, Charlie Hebdo je objavio kako moramo paziti kakvu ulogu igraju liberalna društva. Nije li pasivnost Francuske nakon što se suočila s napadima na francusku kulturu – posebno na laïcité ili sekularnost – utrla put ekstremistima? Nije li prihvaćanje, primjerice, lokalnog pekara muslimana – pristojnog i potpuno integriranog tipa, premda odbija prodavati sendviče sa šunkom – oblik “ugovora” s islamizmom? Na kraju, Charlie Hebdo upozorava kako je jedini način obrane od terorizma, jedini način borbe da Francuska ne postane država s prekrivenim ženama i dnevnom molitvom, nekakav oblik militantnog sekularizma koji neće oklijevati u izjednačavanju pobožnog pekara i radikalnog konstruktora bombe.

No, ako je Francuska u ratu protiv terorizma, također je i u ratu sa samom sobom kada se radi o značenju sekularizma. Ova dva konflikta, koja se duboko prožimaju, dramatično mijenjaju francuski osjećaj nacionalnog identiteta.

Laïcité, francuski izraz za sekularizam, danas je poprimio mistična obilježja i smatra se praktičnom ideologijom, bezvremenskom normom koja definira francuski identitet (Frenchness). No, sekularnost je u Francuskoj započela kao skroman zakon.

1905., kada je Francuska Treća Republika proglasila odvajanje crkve i države, ponudila je jednostavnu definiciju ovog pojma. Laïcité “osigurava slobodu svijesti” svih francuskih građana i građanki, pisalo je u novom zakonu. Ovaj zakon je dalje razrađen u ustavu Pete Republike: laïcité “jamči ravnopravnost svih građana/ki pred zakonom, bez obzira na njihovo porijeklo, rasu ili religiju. Poštuje sva religijska uvjerenja”.  U osnovi nije postojala bitna razlika između sekularizma kako su ga vidjeli utemeljitelji republike i autori Petog amandmana Ustava SAD-a. Kao i u SAD-u,  francuski sekularizam je inicijalno htio osigurati religijski pluralizam u javnoj i u privatnoj sferu – ništa više i ništa manje.

Za razliku od američkog sekularizma, laïcité je rezultat kulminacije duge povijesti sukoba i dubokog nepovjerenja između francuskih republikanaca i katoličkih institucija. Nakon Francuske revolucije 1789. godine, ova se bitka ponovno rasplamsala tek 1980-ih, kada su se katolici i socijalisti sukobili oko državnih potpora za privatne škole, koje su većinom bile (i još uvijek jesu) katoličke. Premda je Republika nastojala raskinuti službenu povezanost s Crkvom, nije joj osporavala pravo da poučava djecu ili da propovijeda vjeru.

Gotovo cijelo stoljeće sekularizam (laïcité) je dobro funkcionirao. Osigurao je prostor u javnosti i vjernicima – ne samo katolicima i protestantima, već i Židovima – i onima koji ne vjeruju. No, 1980-ih i 1990-ih porastao je broj imigranata, od kojih su većina bili muslimani iz Sjeverne Afrike. I tako se počela oblikovati drugačija vrsta konflikta između francuske države i jedne etablirane religije. Za ovu novu tenziju simptomatičan je niz sukoba oko jednog odjevnog predmeta. 1989., nekoliko muslimanskih djevojaka bilo je isključeno iz škole kada su odbile skinuti svoje hidžabe, ili marame za pokrivanje glave, jer je to smatrano napadom na sekularni karakter javnih škola. Ubrzo nakon toga, Francuski državni sud (Conseil d’État) je donio odluku o njihovoj “rehabilitaciji” i povratku u školu.. No, dvije godine kasnije nakon napada 11. rujna (9/11), slični incidenti su se ponovili u drugim školama, a sud je promijenio svoj prvotni stav. Premda su u javnim školama bili zabranjeni  svi “upadljivi” vjerski simboli – bilo da se radi o židovskim jarmulkama ili turbanima Sikha – svi su znali da je glavna meta ovog zakona bio hidžab.

U turbulentnim događajima koji su uslijedili, zastava sekularnosti odmotala se na načine koje državnici iz 19. stoljeća, poput Julesa Ferryja i Aristidea Brianda, koji su surađivali u pisanju originalnog zakona, vjerojatno ne bi prepoznali. Nekad vrlo jasna jamstva “slobode savjesti” i “slobodnog izražavanja vjerskih uvjerenja” – koja su imala korijene u ustavima Treće, Četvrte i Pete Republike – bila su transformirana pod pritiskom političke strasti i ugradnjom egzistencijalnih muka u definiranje francuskih vrijednosti, a niti jedan oblik odmicanja od fundamentalističke interpretacije nije uspio u obrani republike.

Danas se, kada govore o sekularnosti,  javni intelektualci poput Alaina Finkielkrauta, Régisa Debraya i Elizabeth Badinter pozivaju na blisku budućnost Francuske. Badinter, poznata feministička filozofkinja, anticipirajući uvodnik Charlie Hebdoa, u siječnju je objavila kako se ne boji da će je prozvati islamofobkinjom, tvrdeći kako su optužbe za rasizam oružje protiv sekularnosti. U svom posljednjem eseju o sekularizmu, diverzitetu i nacionalnom identitetu, naslovljenom L’identité malheureuse (“Nesretni identitet”), Finkelkraut je “pomiješao” mit s poviješću kada je izrazio svoju simpatiju za one “kojima nedostaju dobra stara vremena kada su se “izvorni” Francuzi i Francuskinje (Français de souche) međusobno sparivali, a koji sada jadikuju zbog Francuske u smeđim sepija tonovima, koja je izgubila svoju homogenost”.

Ksenofobni i antiimigracijski Nacionalni front također koristi laïcité kao oružje, pretvorivši je u ideološku “batinu” protiv francuskih muslimana. Prošle godine, Marion Maréchal-Le Pen, zvijezda u usponu ove stranke – i unuka Jean-Mariea Le Pena – tvrdila je kako je Nacionalna Fronta “laïque” (laička) ili sekularna. Pa ipak je ponudila interpretaciju religijske situacije u Francuskoj koja nema mnogo veze sa sekularizmom, barem onako kako većina svijeta shvaća taj pojam, izrazivši kognitivni nesklad koji dijele ekstremna desnica i ljevica: “Ukoliko francuski muslimani žele prakticirati svoju vjeru, morat će prihvatiti činjenicu da to čine na tlu koje je kulturalno kršćansko. To znači da ne mogu imati isti status kao kršćanska religija”.

Zatim je, prošlog tjedna, francuska ministrica za pitanja obitelji, djece i prava žena Laurence Rossignol, kritizirala modne dizajnere koji nude odjeću inspiriranu Islamom, uključujući i takozvani “burkini“, kupaći kostim koji pokriva cijelo tijelo koji prodaje Marks and Spencer. Rossignol je izjavila kako ovi brendovi neodgovorno idu za prestižom dizajnirajući odjeću koja opresira žene. Kada se radi o muslimankama koje same izabiru nositi takvu odjeću, Rossignol je slegnula ramenima: “Postojali su i američki crnci koji su favorizirali ropstvo”.

U toj jednoj jedinoj rečenici, Rossignol ne samo što je izrekla rasističku uvredu, već je pokazala kako ona – članica vlade – shvaća današnju laïcité: čini se da Rossignol smatra kako niti jedna normalna Francuskinja ne bi odabrala nositi islamsku odjeću kao znak svojega religijskog uvjerenja. No, Rossignol je izazvala mnogo više bijesa u medijima zbog upotrebe riječi “crnac” (“négre”), nego zbog tvrdnje kako žene koje nose burkini nemaju što tražiti u istinski sekularnom društvu.

Kao što su neki francuski intelektualci – primjerice, povjesničar Jean Baubérot i profesor francuskog Islama Olivier Roy – morali podsjećati svijet, kako sekularizam nije bezvremenska francuska norma, već da je zapravo prilično nova pojava. To samo po sebi nije problematično: stvaranje tradicija i prošlosti je neizbježno, no ne mora nužno navoditi na krivi trag i pogrešno shvaćanje. Neke političke invencije mogu unaprijediti politiku. Primjerice, 272 riječi koje je Abraham Lincoln izgovorio kod Gettysburga, kao što je opisao Garry Wills, preinačile su značenje američkog Ustava i imale utjecaj na desetljeća nakon toga dajući širi i plemenitiji smisao onoga što želimo biti kao nacija.

U svakom slučaju, sadašnji koncept laïcité nudi Francuskoj više atavistički nego proširen osjećaj nacije. Pa ipak, čini se kako je među onima koji su vladaju pobijedila vizija kakvu nude ljudi poput Finkielkrauta i Debraya: od Parti de Gausche na ekstremnoj ljevici do Nacionalne fronte na ekstremnoj desnici, postoji isto fundamentalističko viđenje sekularnosti. Prema zagovarateljima ovakve sekularnosti, to je svijet bez marama u školama, bez burki u trgovinama i bez molitvi na ulicama. To je svijet u kojemu se u školama za ručak servira svinjetina, a praznici se određuju prema kršćanskom (a ne prema muslimanskom ili židovskom) kalendaru. To je svijet u kojemu muslimani i muslimanke jedu, piju i oblače se poput pravih Francuza i Francuskinja.

Nije toliko ni bitno je li ovo sekularna Francuska kakvu su zamišljali njeni utemeljitelji. Pravo pitanje glasi – što ovakav novi oblik laïcité znači za Francusku u novom stoljeću. Možda je pretjerano reći, kao što su neki rekli nedavno, kako je agresivna, fundamentalistička verzija sekularizma doprinijela radikalizaciji mladih, koji su se pretvorili u teroriste. No, zasigurno će imati ogroman utjecaj na to kako će Francuska kao nacija odgovoriti na ovaj izazov.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević 

Tribina Sekularnost obrazovanja?

Klub studenata političkih znanosti u utorak, 19. travnja, u 18 sati organizira tribinu Sekularnost obrazovanja?.

“Potaknuti aktualnim događajima i procesima u društvu, KSFPZG je odlučio organizirati tribinu na temu sekularnosti obrazovanja. S obzirom na to da je javnost izložena površnim argumentima te često ideologiziranim interpretacijama smatramo da je ključno omogućiti prostor u kojem će se o toj problematici moći raspravljati na akademskoj razini u maniri kulturnog te argumentiranog dijaloga.

Prvenstveno, tribina je trebala biti strukturirana da na njoj sudjeluju 3 govornika od kojih bi prvi (profesor Kurelić FPZG) dao kontekstualni uvod u raspravu u kojoj bi uz njega sudjelovali jedan profesor s KBF-a te jedan profesor FFZG-a. Nažalost KBF je naš poziv odbio te smo se prisiljeni prilagoditi objektivnim okolnostima”, kažu organizatori/ce. 

Na tribini govore sveučilišni redovni profesor prof. dr. sc. Zoran Kurelić (FPZG), docentica na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju dr. sc. Tanja Bukovčan (FFZG), mirovna aktivistica i katolička teologinja Ana Raffai te novinar i kolumnist Branimir Pofuk.

Izbjeglička kriza i europski sram

Kada bismo jednom riječju morali opisati odgovor Europske unije na aktualnu izbjegličku krizu, bila bi to riječ “kaos”. Kada bismo mogli iskoristiti dvije riječi, druga bi bila “sram”, nužna riječ za ono što bi europski lideri i tehnokrati trebali osjećati dok čitaju izjavu koju su 22. ožujka 2016. objavili Liječnici bez granica (Médecins Sans Frontières, MSF), najavljujući da će ta humanitarna organizacija prestati sa svim aktivnostima u Moiri, glavnom kampu na grčom otoku Lesbos gdje se izbjeglice registriraju i daju otiske prstiju prije nego li ih se preseli ili deportira. Prema riječima Marie Elisabeth Ingres, voditeljice misije MSF-a u Grčkoj:

“Donijeli smo izrazito tešku odluku o prestanku naših aktivnosti u Moiri jer bi nas nastavak našeg rada u kampu činio sudionicima u sistemu koji smatramo nepravednim i nehumanim. Nećemo dozvoliti da naša prisutnost bude iskorištena za operacije masovnog istjerivanja i odbijamo biti dio sistema koji nema obzira za humanitarne i sigurnosne potrebe tražitelja azila i migranata.

Istog tog dana UNHCR objavio je svoju namjeru o smanjivanju njihovih aktivnosti u “hot spotovima” na grčkim otocima, kao odgovor na novi dogovor između Europske unije i Turske: 

“UNHCR do sada je podržavao vlasti u takozvanim “hot spotovima” na grčkim otocima, na kojima su izbjeglice i migranti primani, pomagani i registrirani. Novim odredbama ta su mjesta sada postala detencijski objekti. S obzirom na to, kao i našu politiku koja se protivi obaveznoj detenciji, obustavljamo neke od naših aktivnosti u svim centrima zatvorenog tipa na otocima.”

Eksternalizacija europskih granica

Novi dogovor postignut je 18. travnja, a Europsku uniju koštat će i do 6 milijardi eura kojima će financirati objekte za izbjeglice u Turskoj. Dogovor obuhvaća tri glavne odredbe: 1. svi migranti i izbjeglice koji iz Turske prijeđu u Grčku bit će vraćeni u Tursku; 2. za svaku sirijsku izbjeglicu koja će biti vraćena u Tursku, druga sirijska izbjeglica bit će premještena iz Turske u europsku zemlju; 3. Turska će aktivno onemogućavati ilegalne prelaske na kopnu i moru. Aktivisti i službenici UN-a otvoreno su kritizirali nezakonitost dogovora koji zanemaruje individualna prava tražitelja azila da budu zaštićeni u zemlji u koju ih se deportira. S jedne strane, UNHCR je upozorio da su grčki otoci prenatrpani izbjeglicama i migrantima, njih gotovo 52 000 koji se nalaze u detenciji u nesigurnim i nehumanim uvjetima, kao i da je sustav za registraciju tražitelja azila preopterećen. S druge strane, Turska izbjeglički status priznaje samo izbjeglicama koje bježe iz Sirije, ali ne i, primjerice, tražiteljima azila iz Afganistana i Iraka – masovne deportacije u Tursku svih izbjeglica i migranata koji nisu iz Sirije znači kršenje međunarodnog, kao i europskog zakona o međunarodnoj zaštiti. Da bi stvari bile još gore, prema Amnesty Internationalu, Turska trenutno nezakonito deportira tisuće sirijskih izbjeglica u Siriju. Zapravo, dogovorom s Turskom, Europska unija planira poslati tisuće izbjeglica nazad u klaonicu.

Iako ova užasavajuća situacija može biti interpretirana kao rezultat koherentne i jednoglasne strategije EU, u stvarnosti takva strategija ne postoji. Umjesto nje, mnogobrojne konkurentne i kontradiktorne strategije su na razmatranju, podupirane od strane različitih političkih i ekonomskih interesa i vizija o tome kakva bi Europska unija trebala biti. Dogovor s Turskom dio je glavne strategije institucija Europske unija kojom bilateralnim dogovorima koji podržavaju stvaranje detencijskih centara izvan političkih granica EU, stvaranjem “hot spotova” u Grčkoj i Italiji, militariziranjem vanjskih granica, redefiniranjem zadataka i osnaživanjem Frontexa te namjerom da stvori čuvara europskih granica zapravo nastoji eksternalizirati granice Europe.

Međutim, ova je strategija trenutno na mrtvoj točki: iako nije uspjela ostvariti kontrolu nad priljevom migranata i izbjeglica, stvorila je humanitarni kaos i dodatno politički diskreditirala institucije Europske unije. Razina letargije Europe može bolje biti shvaćena kada uzmemo u obzir da su različite europske institucije (Vijeće Europe, Vijeće Europske unije, Europska komisija), Ujedinjeni narodi pa čak i NATO samo u protekloj godini u različito vrijeme sudjelovali na čak 18 različitih samita o izbjegličkoj krizi. Rezultati ovih samita su nevjerojatni: do danas, nakon beskrajnih rasprava i svađa o kvoti izbjeglica koje bi se preselilo diljem europskih zemalja, samo 660 izbjeglica uistinu je preseljeno.

Ako uspije, dogovor između EU i Turske vjerojatno će biti vojno poduprijet od strane NATO-a. Još u veljači NATO je postao direktno uključen u upravljanje izbjegličkom krizom: poslali su svoje brodove na Egejsko more ako bi zaustavili migrante koji prelaze iz Turske u Grčku. Iako je učinkovitost ovog dogovora nejasna, jedna od njegovih prvih posljedica mogla bi biti povećan ulazak iz Libije na talijansku obalu. Libija je trebala biti jedan od glavnih igrača u bilateralnim dogovorima čija je namjena zatvoriti izbjeglice izvan političkih granica Europe. Svejedno, za sada nije u stanju to učiniti, zahvaljujući kolapsu unutar zemlje koji je uslijedio nakon vojne intervencije SAD-a.

Masovni dolasci sa sicilijanske obale u Libiju ponovno počinju, a “hot spotovi” planirani na Siciliji, od kojih neki nikada zapravo nisu ni sagrađeni, uvelike su nedostatni. Masovni dolasci kroz Mediteran također znače i više utapanja: Međunarodna organizacija za migracije (IOM) procjenjuje da je 531 izbjeglica i migrant izgubila život u Mediteranu od početka siječnja do kraja ožujka, što je za 9 posto više nego prošle godine.

Kolaps Schengena

Dok strategija za eksternalizaciju granica stoji na mrtvoj točki, nekolicina država članica EU predlažu alternativne i međusobno suprotstavljene strategije koje samo produbljuju krizu Europske unije. Talijanska vlada krši strategiju eksternalizacije granica na dva međusobno povezana načina. Prvi – Frontexovi brodovi u Mediteranskom moru pretvoreni su u centre u kojima su izbjeglice i migranti spašeni iz mora pre-identificirani zbog čega je njihov dolazak na obalu usporen, kao i operacije spašavanja. Talijanski vojni brodovi, s druge strane, prioritet su stavili na spašavanje, umjesto na identifikaciju.

Drugo – talijanske vlasti do sad su zapravo olakšavale prijevoz izbjeglica i migranata kroz zemlju u smjeru francuske i austrijske granice, otvoreno kršeći Dublinski sporazum. Ovo objašnjava krizu od prošlog ljeta kada je Francuska suspendirala Schengenski sporazum na granici s Italijom, ostavljajući tako stotine izbjeglice, koje su se nadale prijeći granicu, u očajnim uvjetima na željezničkoj stanici u Milanu te na ulicama Ventimiglije. Iako možda i postoje određeni humanitarni aspekti u pozadini strategije talijanskih vlasti, ekonomski i politički interesi svakako postoje jer talijanska vlada koristi svoje “loše upravljanje” izbjegličkom krizom kako bi pritisnula EU – posebice Njemačku – da učini ustupke u paktu o stabilnosti, pogotovo s obzirom na talijanski dug.

U međuvremenu, Schengen je također ukinut na granici između Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva, stvarajući time zastrašujuću situaciju poznaju kao džungla u Calaisu. Kao odgovor na tu situaciju i u strahu da će izbjeglice iz Calaisa masovno prijeći u Belgiju kako bi njene luke iskoristile za ulazak u Ujedinjeno Kraljevstvo, u veljači je Belgija jednostrano ukinula Schengen na svojoj granici s Francuskom. Mjesec prije toga, Norveška, Švedska i Danska također su odlučile privremeno ukinuti Schengen. Samo tjedan dana nakon njih, u tome im se pridružila i Austrija, koja je time odgovorila na dolazak tisuća izbjeglica koje je Njemačka poslala nazad. Austrija je također ponovno uvela kontrole i restrikcije u željezničkom i cestovnom prometu na granici s Mađarskom, koja je pak sagradila ogradu na granici sa Srbijom te Hrvatskom i Slovenijom.

Mračna budućnost Europske unije

Kako se Schengen raspada, nekoliko je opcija trenutno na raspolaganju. Prvo, Schengen bi mogao biti suspendiran na dvije godine. U prosincu 2015. godine ministri Europske unije počeli su razmatrati ovu opciju koja bi udovoljila rastućoj ksenofobnoj desnici i umirila rastuće ksenofobno javno mnijenje. Međutim, ovo bi također predstavljalo i ekonomsku katastrofu europskom kapitalizmu ili barem njegovom značajnom dijelu. Evo u čemu je kvaka – Schengen ne podrazumijeva samo slobodno cirkulaciju građana EU preko granica, nego i cirkulaciju dobara. To je ključna stavka jer lanci vrednovanja kapitala sve više djeluju preko nacionalnih država. Sa stajališta lanca vrijednosti, “granice” unutar neke nacije mogu biti važnije nego granice među nacionalnim državama. Lanci vrijednosti, na primjer, povezuju proizvodnju dobara u sjevernoj Italiji s proizvodnjom u Austriji, Njemačkoj i Francuskoj više nego s proizvodnjom u južnoj Italiji. Jednostavno rečeno, ne postoji podudaranje između nacionalnih granica i lanaca vrijednosti kapitala. Različite alarmantne procjene ekonomskih gubitaka koje podrazumijeva obustavljanje Schengena na dvije ili više godine posljednjih nekoliko mjeseci cirkuliraju, a Europska komisija upozorila je da će kolaps Schengena ozbiljno narušiti ekonomski rast u budućnosti.

Drugo, trebalo bi stvoriti mini-Schengen. Ovu opciju posebno podržava danska vlada i mogla bi biti privlačna Njemačkoj, budući da bi on bio ograničena na Njemačku, Austriju, Belgiju, Nizozemsku i Luksemburg, a mogao bi uključivati i Švedsku i Francusku. U svakom slučaju, isključivao bi južnu Europu, Grčku i Italiju, potonje dvije posebice zbog toga što ih se drži odgovornima za ne pokoravanje Dablinskom sporazumu te za neuspješnu obranu vlastitih granica. U odgovoru na pritisak koju stvara mogućnost mini-Schengena, grčki je parlament po hitnom postupku donio zakon koji je ozakonio ono što je prethodno bilo nezakonito – masovne deportacije izbjeglica i migranata u Tursku kako već i zahtijeva dogovor između EU i Turske. Mini-Schengen najvećim je dijelom zagovaran kako bi se napravio pritisak na članice EU koje ne udovoljavaju propisima. Osim toga, s obzirom na to da će se masovni priljev ljudi u predstojećim mjesecima povećati, ne treba isključiti da će se mogućnost mini-Schengena promatrati kao manje zlo u ionako dubokoj krizi Europske unije. Dapače, druga ništa manje održiva mogućnost bi podrazumijevala imploziju EU, koja bi mogla biti ubrzana od strane Brexita. Razgradnja EU mogla bi potaknuti povratak na nacionalne države s punim nacionalnim suverenitetom ili stvaranje sistema s transnacionalnom vladom koja kombinira nacionalne države i europske institucije u podržavanju porasta transnacionalnih lanaca vrijednosti.

Iako je budućnost EU nejasna, barem su dvije činjenice jasne. Prvo, nema te politike koja će uspjeti zaustaviti priljev migranata i izbjeglica prema Europi. Raspad Sirije otjerao je četiri milijuna izbjeglica u Jordan, Libanon i Tursku te raselio sedam milijuna ljudi unutar zemlje. Nestabilnost situacija u Iraku i Afganistanu natjerat će tisuće ljudi da pobjegnu iz njih, dok će klimatske izbjeglice pristizati iz južne i Subsaharske Afrike te jugoistočne Azije. Preklapanje rata, klimatskih promjena i siromaštva razliku između izbjeglica i ekonomskih migranata čine besmislenom, pukim pitanjem birokratskog oportunizma prije nego konkretnim razlogom.

Također, EU je nekoliko navrata dokazala da nije opremljena za hvatanje u koštac s globalnim promjenama i tragedijama, za što također snosi povijesnu i političku odgovornost. EU također manjka stvarne političnosti iza tehnokratske obrane interesa europskog kapitalizma. Unatoč navodnim univerzalnim nastojanjima, EU je do sada realizirala samo jedan oblik univerzalnosti, onaj vezan za cirkulaciju dobara i novca. Što se ostalog tiče, nalazimo se u rastućoj ekonomskoj nejednakosti i eksploataciji, uništavanju skrbničkih država, rastućoj ksenofobnoj desnici i odvratnoj predstavi šačice europskih tehnokrata koji se svađaju preko mrtvih i izmučenih tijela migranata i izbjeglica.

U međuvremenu, tisuće izbjeglica i migranata ustaju i bore se diljem Grčke – njihova pobuna naša je nada. 

Prevela i prilagodila: Sara Sharifi

‘Jednostavno nećemo šutjeti o kršenju prava žena u porodu’

Danas se u bolnici u Vinogradskoj održava skup pod nazivom Psihosomatika u opstetriciji, gdje će se, između ostalog, raspravljati o afektivnim poremećajima vezanim uz menstrualne cikluse, psihijatrijskim poremećajima u trudnoći, itd.

Prošli petak i subotu na Plitvicama je održan simpozij Pravni, etički i medicinski aspekti suvremenog vođenja poroda na kojem su sudjelovale i žene iz udruge RODA – Roditelji u akciji. Na svojoj su Facebook stranici Rode javljale što se na simpoziju događalo, što je uključivalo i seksističke ispade kojima su prisustvovale tijekom okruglih stolova i predavanja, među kojima su se našli i sljedeći naslovi: Stavovi unutar roditeljskih udruga: pomoć ili smetnja u donošenju ispravnih medicinskih odluka u porođaju, Odbijanje za život nužne intervencije na porodu – novo lice čedomorstva?, Psihološki profil rodilje koja svjesno odbija medicinsku intervenciju i time ugrožava zdravlje i život djeteta, a održao se i okrugli stol “Priziv savjesti ginekologa kod prekida trudnoća”.

Simpozij ginekologa/inja, čini se, samo je jedan u nizu skupova ‘stručnjaka’ koji će sljedećih mjeseci konstruirati okvir unutar kojeg ćemo raspravljati o seksualnim i reproduktivnim pravima žena. Uoči novog simpozija gdje će se raspravljati o rodiljama, s Danielom Drandić, voditeljicom programa za reproduktivna prava u Udruzi RODA, razgovarale smo o simpoziju na Plitvicama na kojem je održala i predavanje te stanju i razvoju događaja po pitanju prava u porodu u Hrvatskoj. 

Kako to da su Rode odlučile sudjelovati na simpoziju na Plitvicama kad je iz samih naslova predavanja i okruglih stolova bilo jasno da se radi o nečemu što uopće nije naklonjeno ženama?

Istina, naslovi su bili jako bombastični, ali problem je u tome što je sve te naslove birao sam organizator i ljudi su se onda unutar njih više ili manje ukomponirali, iako se neki, poput Hrvoja Jurića uopće nisu dali smesti i u uvodnim su rečenicama demantirali nazive svojih predavanja. Mislim da su između ostalog, ovakvim naslovima liječnici pokušali dobiti više medijskog prostora.

Roda je bila pozvana da održi predavanje prije nego što smo vidjele program i bilo nam je jako drago što su nas zvali jer bi to bio prvi put da predstavnice žena – korisnica zdravstvenih usluga imaju priliku sudjelovati na stručnom skupu porodničara. Štoviše, jedan od organizatora, rodilište Sveti Duh je jedno od prvih rodilišta koje je pristalo sudjelovati u pilot projektu da postane rodilište – prijatelj majke.  Kad smo dobile program, ja sam nazvala organizatora i rekla mu da nije u redu i da nismo znale da će program biti takav te da stavljam pod veliki upitnik hoćemo li mi doći, ali me on uvjeravao da će sve biti jako prijateljski i da će biti puno prilike za dijalog. Ja sam uporno pitala je li on pročitao te naslove, što je u njima prijateljski i liči li to njemu imalo na dijalog. Na kraju smo ipak odlučile da ćemo prisustvovati, ali da će ići nekoliko članica Rode kao potpora te da ćemo iskoristiti simpozij kako bismo pratile hoće li biti pokušaja unazađivanja prava žena u trudnoći i porodu, ali i prava žena na medicinski potpomognutu oplodnju i na abortus.

Bez obzira na bombastičnost, jasno je iz naslova da je u fokusu većine predavanja problematičnost rodilje i odgovornosti roditeljskih udruga. Kakve su ideje iznesene na skupu?

Generalno, prvi dan se govorilo o tome kako treba liberalizirati sustav, kako treba ženama u praksi davati prava koja su im zajamčena zakonom, da su se žene promijenile i da neće “šutjeti i trpjeti” kao nekada, te da će sve veći broj žena dolaziti u rodilištima naoružane informacijama i zahtijevati ravnopravan pristup odlučivanju o tijeku poroda, što je, prema riječima liječnika, ništa loše. Štoviše, predstavnici nekih rodilišta pozdravili su korištenje plana poroda i činjenicu da žene koje ga imaju najčešće imaju skroz razumne želje koje nije problem ispoštovati.

Kako god, sve se svodi na to da su, prema mom mišljenju, organizatori ovakvim formulacijama pokušali plasirati neke ideje o kojima predavači/ce, na kraju krajeva, uopće nisu govorili/e. Problem je i što je program bio konstruiran tako da sudionici uopće nisu imali vremena za diskusiju te je okrugli stol o prizivu savjesti toliko kasnio da je njemu prisustvovao jako mali broj ljudi. Usprkos toga, naznake (zapravo nedonesenih) zaključaka su već osvanule u tiskanom izdanju Večernjeg lista u ponedjeljak, što je iznimno čudno obzirom na to da se ništa ni blizu zaključaka na skupu nije moglo donijeti jer naprosto nije za to bio predviđen adekvatan prostor. Je li to samo bio način da organizatori već unaprijed smišljene “zaključke” plasiraju i da im simpozij za to daje legitimitet, to ćemo tek vidjeti.

Naknadno je i u 24 sata objavljen članak u kojem se i Ladislavu Ilčiću daje prostor da komentira iste te ‘zaključke’ simpozija. Činjenica je da je Ilčić i ljudi sličnog svjetonadzora u zadnje vrijeme dobivaju lijep komad medijskog prostora, da komentiraju stvari za koje nisu nužno ni relevantni, sve više se meni osobno čini da je to upravo bio jedan od ciljeva: osigurati prostor ljudima određenog svjetonazora kako bi njihove ideje bile plasirane u javnost i kako bi se određene ličnosti promovirale.

Iz vaših je Facebook statusa vidljivo je da je na simpoziju iznesen i jedan čitav niz seksističkih stavova te da se pokušavalo ismijavati žene.

Da, jest, ali nitko od relevantnih stručnjaka i stručnjakinja za područje reproduktivnih prava i prava općenito nije osporio, na primjer, pravo na abortus. Bio je, doduše, i jedan psihijatar, koji iako je sudski vještak, uopće ne radi sa ženama ni trudnicama, s jako seksističkim ispadima. Problem je u tome što kroz ovakve simpozije i dobivanje medijskog prostora, takve osobe, koje u profesionalnom radu nemaju veze s temom reproduktivnih prava, odjednom postaju relevantne jer su imale priliku izreći svoje osobno mišljenje na simpozijima gdje su teme vezane za reproduktivna prava. To je vjerojatno i jedan od ciljeva pozivanja ovakvih tipova na simpozij o pravima u porodu.  Čini mi se da se na taj način stvara jedan određen broj ljudi koji u budućnosti mogu biti postavljeni kao “relevantni” u odlučivanju o reproduktivnim pravima žena.

Što je onda bio najproblematičniji dio simpozija?

Ono što mi se nije sviđalo u cijelom skupu je nedostatak čvrstih znanstvenih dokaza. Postoji opći stav koji se stalno iznosio na skupu, a koji ide nekako ovako: “Mišljenje jednog stručnjaka, meni kao zdravstvenom djelatniku, ima veću težinu nego veliki sustavni pregled znanstvenih dokaza na velikoj populaciji…”. Najčešće je to obrazloženo tako da su sustavni pregledi znanstvenih dokaza “prekomplicirani za zdravstvene djelatnike, kamoli laike”. Sve veći broj sustavnih pregleda, posebice Cochrane centra, koji predstavljaju zlatni standard u dokazima u medicini, dostupni su na hrvatskom jeziku, napisani upravo za laike, korisnike/ce zdravstvenih usluga. S obzirom na to da sam i sama predstavnica korisnica zdravstvenih usluga u Cochrane centru, mogu potvrditi da kad se znanstveni dokazi hijerarhijski poslože, mišljenje jednog stručnjaka po relevantnosti nalazi se na dnu ljestvice, a na samom vrhu su sustavni pregledi, jer su provjereni i temeljeni na velike populacije i iskustva velikog broja stručnjaka.

Zašto zdravstveni djelatnici u Hrvatskoj to ignoriraju? Pretpostavljam da je to zbog toga što mišljenje stručnjaka možeš dobiti samo od stručnjaka, osobno i usmeno, a sustavni pregled možeš pronaći na internetu i dostupan je svima. Zalaganje za vlastito zdravlje i postavljanje pitanja uz obrazloženje nije nešto što je do nedavno bio uobičajan odnos između zdravstvenih djelatnika i korisnika zdravstvenih usluga u Hrvatskoj, i neki se zdravstveni djelatnici žestoko tome protive. Kad ne možeš protiv takvih dostupnih dokaza, onda ih je najlakše diskreditirati tvrdnjom da je mišljenje jednog stručnjaka važnije.

U Rodi često postavljamo sljedeći primjer: trudna si i moraš odlučiti gdje ćeš rađati, možeš birati između jednog, dva ili više rodilišta. Na osnovu kojih informacija ćeš ti to odlučiti? Nepristrani, recentni statistički podaci na osnovi kojih možeš donijeti informiranu odluku jednostavno ti nisu dostupni. Možeš čitati nečija iskustva, ali nemamo na jednom mjestu dostupne recentne statistike o broju carskih rezova, epiziotomija, rutinama određenih rodilišta itd. I toga nema na jednom mjestu iz vrlo jednostavnog razloga što bi onda stručnjaci morali nama kao korisnicama i široj javnosti objašnjavati zašto postoje (vrlo često velike) razlike od rodilišta do rodilišta, zašto su neka rodilišta bolja i zašto neka lošija, no najvažnije zašto se nekim rodilištima dopušta da neprestano imaju poražavajuće statistike bez da ih sankcionira ili da se poduzmu mjere da se to promijeni. Opći je stav da dokle god žene i djeca izlaze žive iz rodilišta – nikom ništa.

Koje su to glavne stvari koje RODA poručuje vezano uz prava pri porodu i prava rodilja?

Žene se neće dati gurati u kut. Jednostavno nećemo šutjeti i tko god misli da će neke negativne promjene proći i da ćemo mi šutjeti – gadno se vara. Mi smo organizirane, mi smo ekipirane, mi imamo resurse i ne ovisimo o hijerarhiji u državnom aparatu i to istom predstavlja najveći problem. Na primjer, primalje i liječnici koji se zalažu za promjene često moraju šutjeti jer se njihova mišljenja kose s mišljenja njima nadređenim osobama na poslu, stoga im posao ovisi o poslušnost i ne potiče se dijalog. Roda nije dio tog sustava te na glas i u javnosti možemo ukazati na stvari koje ljudi unutar sustava ne mogu. Ljudi se u sustavu moraju naviknuti raspravljati s ravnopravnim osobama koje u današnje vrijeme čitaju, znaju, umrežavaju se i na kraju krajeva, nisu glupe.

Ljudi na ovom psihijatrijskom skupu u Vinogradskoj danas najčešće nisu relevantni za teme koje su im dodijeljene. Primalje su stavljene na kraj dana da razgovaraju same sa sobom. Vidljivo je koliko zapravo je nekim zdravstvenim djelatnicima stalo do njihovih korisnica, i kako im je važnije da se status quo održava nego li da se unaprijede usluge i način rada.

Čini mi se, s obzirom na to što se govorilo na Plitvicama, da bi cijeli taj skup Psihosomatika u opstetriciji mogao ići u smjeru razrade prikazivanja žena u trudnoći i prilikom poroda kao nesuradljivih i neuračunljivih. Je li to moguće?

Da, to je ono što organizatori istog zapravo žele. Definicija u Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, iznesena na simpoziju u Plitvicama od strane pravnice je bila jako zanimljiva, iz razloga što upravo i kad ženu određeni zdravstveni djelatnici proglase “ludom” da bi ju diskreditirali i “lakše” s njom radili, žene i dalje pravo na informirani pristanak, koje je čak u Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama bolje definirano nego u Zakonu o zaštiti prava pacijenata. Nigdje na Simpoziju nije iznesena statistika o tome koliko tko ima slučajeva na sudu, kolike su odštete isplaćene, kolika je kazna dana liječnicima ili primaljama. Zašto se o tome ne priča? Znamo kakav je naš pravni sustav, znamo da su sudovi jako spori i skupi te da većina roditelja uopće ne traže zadovoljštinu na sudu. No, dokle god nemamo konkretnih podataka koliko je slučaja i kolike su odštete, govorimo samo o urbanoj legendi, problem koji zapravo možda i nije problem.

Kako vidite prava u trudnoći i porodu kao dio reproduktivnih prava unutar feminističkog djelovanja u Hrvatskoj?

Mi smo bile svjesne, kad smo počele govoriti o pravima u trudnoći i pravima pri porodu kao reproduktivnim pravima, da su ta prava zanemarena od strane feminizma. Svjesne smo da, ne samo među feministkinjama, već i u medijima, kad netko spomene temu abortusa svi (potpuno opravdano) odmah reagiraju, ali kad netko govori o kontracepciji i porodu nema takvih reakcija, to su teme koje se lakše pometu ispod tepiha kao nevažne, ili su možda složenije pa tako teže za predstaviti kao ili/ili. U Rodi radimo na edukaciji feministkinja i općenito javnosti o važnosti prava žena u MPO, trudnoći, porodu i babinju, i svjesne smo da to ne može doći preko noći i da jednostavno moramo i dalje raditi na edukaciji i osvješćivanju.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.