Nametanje rodnih uloga djeci može naštetiti njihovom zdravlju

Odgajanje djece u društvima koja se čvrsto drže ustaljenih rodnih uloga, s rigidnim idejama o tome što bi se trebalo smatrati “maskulinim” i “femininim”, prema studiji koja istražuje interakcije 14-ogodišnjaka u razdoblju od tri mjeseca, zapravo može biti opasno za njihovo psihičko i fizičko zdravlje.

“O rodu obično mislimo kao o nečemu prirodnom i biološkom, no nije tako… Ustvari, mi ga konstruiramo na načine koje imaju problematične i neprepoznate zdravstvene rizike”, u intervjuu za ThinkProgress objašnjava voditeljica istraživanja Maria do Mar Pereira, ravnateljica Centra  za ženske i rodne studije pri Sveučilištu Warwick.

Pereira je došla do svojih zaključaka nakon što je provela neko vrijeme u razredu tinejdžera/ica u Lisabonu u Portugalu. Djeca su znala da ih Pereira promatra i radili su sve što inače rade u svojim životima – uključujući pohađanje nastave, odlazak na ručak u kantini, igranje na igralištu, odlazak u shopping centar nakon škole – no nisu bili upoznati sa specifičnim područjem i fokusom istraživanja. Vodila je pojedinačne intervjue sa svim tinejdžerima/cama, a njezina zapažanja su joj omogućila da poveže načine na koje se ponašaju i komuniciraju s idejama o maskulinitetu i feminitetu.

Pereira je promatrala i dječake i djevojčice kako reguliraju svoje ponašanje na potencijalno štetne načine kako bi se prilagodili rodnim normama. Primjerice, djevojčice koje vole sport često izbjegavaju fizičke aktivnosti u školi jer pretpostavljaju kako to ne bi bilo “ženstveno” (feminino), brinu se kako će djelovati neprivlačno dok trče ili da će im se dječaci rugati kako nisu dovoljno dobre. Također, djevojčice često “idu na dijetu” jer vjeruju kako poželjne žene moraju biti mršave.

{slika}

“Sve djevojčice su imale normalnu, prosječnu težinu, ali sve su na neki način sebi ograničavale unos hrane. Dakle, ovdje govorimo o 14-ogodišnjakinjama, čija tijela se mijenjaju i razvijaju, a koje si uskraćuju obroke”, kaže Pereira. “Kada je to ponašanje ekstremno, može dovesti do poremećaja u prehrani. No, čak i za one koje ne pretjeruju, to može biti vrlo nezdravo.”

S druge strane, svi dječaci koji su sudjelovali u istraživanju suočavali su se sa snažnim pritiskom da demonstriraju razmjere svoje muževnosti, što dovodi do onoga što Pereira naziva “svakodnevnim nasiljem niske razine (low-level violence): šamaranjem i udaranjem, te izazivanje bola genitalija drugih dječaka. Potiče ih se da se obračunaju fizički ukoliko im se netko ruga ili ih uvrijedi. Misle kako moraju piti nezdrave količine alkohola, zato što je to ono što čine muškarci. Također, izloženi su određenim psihičkim naporima: bore se s tjeskobom kako bi se dokazali i potiskuju svoje osjećaje, a uza sve to nemaju sustav emocionalne podrške.

Konačno, ova studija zaključuje, “ovaj konstantni napor u nošenju sa svakodnevnim životom prema stereotipnim rodnim normama dovodi do značajne količine anksioznosti, nesigurnosti, stresa i niskog samopouzdanja i kod dječaka i kod djevojaka, i kod onih koji su ‘popularni’ i kod onih čiji status u školi nije visok.” Rezultati ovoga istraživanja poslužili su kao osnova knjige Doing Gender in the Playground, o prilagođavanju rodnim ulogama u školama.

No, to ne mora biti tako. Tinejdžeri i tinejdžerice koji su sudjelovali u lisabonskoj studiji – uključujući i one koji su maltretirali druge, kao i djecu koja su bila žrtve bullinga – nisu bili sretni i zadovoljni zbog rodnih uloga koje bi trebali/e slijediti. U pojedinačnim (jedan-na-jedan) intervjuima, svi su rekli kako zapravo uopće ne obraćaju toliko pažnje na primjereno “žensko” i “muško” ponašanje, te da samo pretpostavljaju kako je to nešto što se od njih očekuje. Kada je Pereira završila sa svojim istraživanjem i okupila grupu kako bi djeci objasnila rezultate istraživanja, bili su oduševljeni kada su shvatili da se zapravo svi osjećaju isto.

{slika}

“Za njih je to bilo oslobađajuće iskustvo, biti u toj prostoriji i shvatiti kako svi samo glume i kako nisu sretni s tim”, prisjeća se. Stvari su se polako počele mijenjati. Pereira kaže kako situacija nije postala “odjednom idealna”, no primijetila je kako se djeca manje rugaju i zadirkuju jedni druge, te kako sve više “izlaze” iz okvira tradicionalnih rodnih uloga. Djevojčice i dječaci sve više zajednički sudjeluju u sportskim i fizičkim aktivnostima. Manje je fizičkih obračuna. Čak su joj se počeli obraćati i neki roditelji kako bi ju obavijestili o pozitivnim promjenama u ponašanju svoje djece.

Premda se Pereirino istraživanje provodilo u jednoj školi u Lisabonu, vjeruje kako su rezultati primjenjivi na brojna zapadna društva koja su izložena sličnim kulturalnim porukama o rodu. Doista,  ranije istraživanje u britanskim i američkim školama dovelo je do brojnih istih zaključaka kao i njezina studija. Sociolozi se slažu kako djeca “uče rôd” prema društvenim očekivanjima kojima su izložena, premda učenje djece da se konformiraju i prilagode takvim rigidnim ulogama može dovesti do ozbiljnih posljedica za mentalno zdravlje, posebno za djecu čiji roditelji pokušavaju pretjerano korigirati njihovo ponašanje. Mnogobrojni su primjeri škola koje su postale okruženja u kojima su rodni stereotipi strogo kontrolirani, u kojima se djecu čak šalje kući jer su obukla “pogrešnu” vrstu odjeće.

Rezultati lisabonske studije mogli bi ljudima dati nadu kako je moguć drugačiji pristup ovim temama. Važno je zapamtiti kako tinejdžeri/ce još uvijek oblikuju svoje stavove o tome što znači biti muškarac ili žena.

“Ponekad odrasli misle kako je nemoguće mijenjati rodne norme zato što su oni sami u njih duboko uronjeni/e. No, su te norme mnogo čvršće ukorijenjene u odraslima nego u mladim ljudima”, ističe Pereira. “Zapravo je prilično lako doprijeti do mladih ljudi ukoliko stvorite prilike za razgovor, ukoliko im dopustite da razmišljaju o vlastitim iskustvima”.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević 

Čekajući red na Kaptolu dvoje vjernika poručilo Pusiću: ‘Marš, pašće jedno’

Zorana Pusića, predsjednika Antifašističke lige RH, jednog od najpoznatijih boraca za ljudska prava, sinoć je verbalno napalo dvoje ljudi. Prikratili su tako vrijeme koje su provodili čekajući u redu za doticanje sv. Leopolda Mandića, na zagrebačkom Kaptolu.

Prenosimo iskustvo Zorana Pusića onako kako ga je sam opisao svojim kolegicama i kolegama.

“Večeras sam išao kući preko Kaptola. Pred Katedralom je bio veliki skup vjernika sa željom da vide mošti Leopolda Mandića. Srednjovječni muškarac i žena, na uglu kod pekare prema tržnici, obratili su mi se kad sam prolazio pored njih.

“Gospodine Pusić odite si pogledati svetog Leopolda, on je bio jedan jako dobar čovjek.”

“Hvala vam, ali ja vam nisam vjernik”.

“A recite zakaj vi tak mrzite Hrvatsku?”

 “Zašto mislite da ja mrzim Hrvatsku? Jeste li ikad išta pročitali od mene?”

“Meni dođe zlo kad vas vidim na televiziji.”

“Gospođo, bar vam je to u demokraciji jednostavno. Okrenite drugi kanal. A možda moja i vaša predodžba kakva bi trebala biti Hrvatska nisu iste.”

“Marš pašće jedno!”

 “Pa nije vas sram! I vi ste vjernik?! Kako možete to govoriti čovjeku koga prvi put vidite i o kojem zapravo ništa ne znate.”

“Znam ja tebe ..” i sad počinju psovke i prijeteći stav.

 Okrenuo sam se i otišao; osim uzbuđenosti i adrenalina od bliske mogućnosti fizičkog sukoba ispunio me je snažan osjećaj tuge. Ti ljudi sebe vide kao uzorne građane, istinske vjernike, predane domoljube. A ispod tanke korice civilizacije za čas je izbila zastaršujuća mržnja koja je bez trunka sumnje spaljivala vještice i heretike, mržnja karakteristična za ljude odgojene na dogmi koji će u jednom trenutku biti spremni na najgore nasilje prema onima na koje im se ukazalo, a u drugom će padati u trans nad dobrotom i tolerancijom apstraktnog, balzamiranog sveca – jer im je tako rečeno.

Velika grupa ljudi koja se tiskala pred Katedralom, pod utiskom upravo doživljenog, najednom je djelovala prijeteće, kao da je duh netrpeljivosti srednjeg vijeka pušten iz boce.

Ne znam kakav je u stvarnosti bio Leopold Mandić, ali dobrota i tolerancija koje mu se pripisuju nije ove večeri prešla barem na dvoje ljudi koji iskreno vjeruju da su mu se baš zbog tih osobina došli pokloniti. Za ostale nisam imao volje isprobavati.”

Krnja književnost: lezbijska proza

Na travanjskom izdanju tribine Krnja književnost u utorak, 19. travnja u 19 sati u Booksi, voditelj Tomislav Augustinčić razgovarat će s Asjom Bakić – književnicom, aktivisticom, publicistkinjom – i to o lezbijskoj prozi.

Postoji li uopće lezbijska proza? Ako postoji, što su joj glavna obilježja, kako je prepoznati među ‘ostalom’ prozom? To su pitanja na koja će Asja Bakić ponuditi svoje odgovore, a razgovarat će se i o tome gdje se lezbijska proza kreće u odnosu na druge LGBTIQ+ književnosti, po čemu se razlikuje, kako se odnosi prema društvu? Kakva je situacija za lezbijskom prozom u Hrvatskoj, u regiji? Tko čita lezbijsku prozu, je li ograničena na samo jednu publiku, koje su prednosti, a koji problemi kada se radi o percepciji lezbijske proze?

Američki radnici/e prosvjeduju tražeći minimalnu satnicu od 15 dolara

Tisuće najslabije plaćenih američkih radnika/ca prosvjedovale su u četvrtak u New Yorku, Los Angelesu i drugim američkim gradovima, tražeći da se zakonom zajamči minimalna satnica od 15 dolara.

Kampanja koju su organizirali sindikati pod nazivom “Borba za 15$” proširila se otkako je pokret ustanovljen 2012. u industriji brze hrane, odakle se proširio na druge sektore s najnižom nadnicom kao što su zdravstvena njega u kući, bolnice i slično. 

Nacionalni dan akcije bio je usredotočen na lanac brze hrane McDonald’s Corp, u svijetu najveći lanac po prihodima. 

Prosvjednici/e žele zarađivati najmanje 15 dolara na sat i žele da im to zakon zajamči na razini države, ili grada ili pojedinih poduzeća. 

U New Yorku su se prosvjednici okupili na Times Squareu, a zatim pred hotelom gdje se održavala gala-večera trojice kandidata za republikansku predsjedničku nominaciju za izbore 2016. Obratio im se guverner Andrew Cuomo na dan kada su dvoje vodećih demokratskih kandidata Hillary Clinton i Bernie Sanders izrazili potporu tom radničkom zahtjevu. 

Na zapadnoj obali prosvjedi su privukli više od 2000 ljudi, prenosi Reuters.

Iako su države Kalifornija i New York nedavno prihvatile zakon o povećanju minimalne satnice na 15 dolara, prosvjednici/e drže da to nije dovoljno jer bi se u objema državama taj zakon trebao uvoditi po fazama.

Prosvjedi su održani u desetak drugih američkih gradova, uključujući Chicago i Miami, rekli su organizatori. Prosvjedovalo se i izvan SAD-a, primjerice u McDonald’s u sklopu zabavnog parka Disneylandu u Parizu te u južnokorejskom centru McDonald’sa.

U travnju su i Kalifornija i New York ozakonili satnicu od 15 dolara najniže plaće što je više od saveznim zakonom zajamčenih 7,25 dolara na sat koji je na snazi od 2009. Protivnici/e tvrde da su takvim zakonom dvije države izvele pretjerani pritisak na poslodavce koji se bore da ojačaju američko gospodarstvo nakon krize.

Ayqa Khan: Slobodno, šareno, dlakavo

Ayqa Khan je mlada ilustratorica čiji radovi pršte slobodom, bojama, izborom, nesputanošću. Khan je pakistanskog porijekla, a trenutno živi u New Yorku. Mješavina motiva (boja, uzoraka, odjeće, kinematografskog stila) specifičnih za područje Južne Azije sastavlja se iznova uz motive progresivnog mladenačkog bivanja, kulture življenja koja je revolucionarna i svoja, koja se ne srami i ne skriva. Khan u svojem radu pokušava ono što bi mnogi htjeli, ali ne uspijevaju – suprotstaviti se generaciji svojih roditelja jasno i glasno, ne iz šupljeg bunta, nego preispitujući, pronalazeći svoje, čvrsto uporište na kojem se ispravno raste. Pilula je gorka, ali oni će je, kako je pisao Turgenjev, morati progutati.

{slika}

U tom je pogledu Khan u više intervjua naglasila kako je shvatila da joj nedostaje jezgra, kako radi na građenju same sebe, na onome što bi je učinilo Ayqom Khan, a ne osobom koja pokušava zadovoljiti druge ljude i biti ono što njena okolina, obitelj i prijatelji/ce želi da bude. Ona je u dvadesetima, problemi s kojima se suočava čine se uobičajenima i jednostavnima, ali mnogi ljudi ih ne riješe za čitava života. Upravo je zato lijepo vidjeti da se Khan izražava, promišlja, napreduje, preispituje. Arena borbe na koju je Khan stavila fokus je fizički izgled, što je posve legitimno i razumljivo, uzveši u obzir ono što nam se u pogledu fizičkog izgleda nameće i propagira sa svih strana kao “standard”. Jasno je kako van toga ostaje još mnogo problema o kojima bi valjalo progovoriti (i rasne i klasne problematike), ali vjerujem kako će i za to biti vremena.

{slika}

Već i u ovoj sferi, Ayqini radovi su značajni. Njene žene stoje, sjede, plešu, rolaju se, ne rade ništa i rade sve – one su dlakave, razodjevene i zakopčane do grla, u svojoj nekonvencionalnosti potpuno zadovoljne, samouvjerene, cjelovite. Khan ističe kako joj je bitno crtati dlakave žene, zato što je takvih prikaza izuzetno malo u mainstream medijima, kao i prikaza žena koje nisu bjelkinje. Kulture i šarenilo Južne Azije obično su prikazane jednodimenzionalno (ako i jesu uopće), a Khan je već kao tinejdžerica osjećala potrebu da to promijeni – da izrazi svoje poimanje tog prostora i ljudi na organski način, da mu pristupi na kompleksniji, uviđavniji način.

{slika}

Svojim radovima donosi novu šarenilo, bezbrižnost i ljepotu uživanja u životu, koja je omamljujuća i zanosna, između ostalog i zato što djeluje tako jednostavno i lagano,  a opet – mnogi/e je tako teško dostižu. Ona im ostaje samo kao kratkotrajna iluzija, uspomena kojoj se vraćaju, doživljena u ograničenom prostoru – tek izolirani trenutak slobode u općem sivilu prisila i prilagođavanja.

{slika}

Relativizacija govora mržnje i satiričnih ‘4S’ Katje Kušec

Kada je prošle godine osnovan HNIP (Hrvatski novinari i publicisti) koji je okupio ekipu nezadovoljnika/ca HND-om, a sa svrhom “zaštite digniteta struke i profesionalnih prava novinara”, pomislila sam – ovo neće na dobro. Prvo radno predsjedništvo HNIP-a sastojalo se od tri osobe – Katje Kušec, Marka Juriča i Hrvoja Juvančića, a pridružili su im se novinari i novinarke od kojih su neki/e u međuvremenu zasjeli na važne funkcije na javnoj televiziji. Pa, nabrojimo njih i njihove funkcije.

Siniša Kovačić – najprije je brzopotezno zasjeo na čelo HNIP-a, a potom još brzopoteznije, nakon promjene vlasti, na mjesto (v.d.) ravnatelja Hrvatske televizije. Njegovom zalaganju svjedočimo svakodnevno nešto više od mjesec dana, a u javnosti je zapažen kao najpredaniji provoditelj “reformi” u ime koalicije/suradnje na vlasti. Zatim, Jozo Barišić koji se popeo na mjesto v.d. ravnatelja Programa HRT-a, pa su njih dvojica odmah imenovali svoju kolegicu iz HNIP-a Tončicu Čeljuski v.d. vršiteljicom dužnosti HRT – HTV 4. Tu je i Karolina Vidović Krišto – nije naodmet podsjetiti se na njenu burnu karijeru – bivša urednica emisije “Slika Hrvatske” koja je u eter pustila propagandni prilog “Pedofilija kao temelj spolnog odgoja?”, pa je emisija skinuta s programa, pa ju je branila Judith Reisman, pa je malo uvrijedila Radmana, pa je dobila otkaz, pa je dobila spor protiv Zagreb Pridea, pa je Zagreb Pride podigao tužbu na Ustavnom sudu, pa se učlanila u HNIP (možda i obrnuto?), pa su je vratili na HRT u Informativni medijski servis, pa je postala urednica Studia 4.

U kadrovskom “preslagivanju” na HRT-u svoje je mjesto dobio još jedan istaknuti član HNIP-a – staro lice HTV-a, novo lice središnjeg Dnevnika – Branimir Farkaš. Ne čudi ni članstvo Marija Raguža, koji je se s mjesta glavnog urednika religijskog programa popeo na mjesto v. d. rukovoditelja Radne jedinice Produkcijski odjeli (nekoliko njegovih zaslužnosti: voditelj tv-projekta Papa u Hrvatskoj 2011., dugogodišnji kolumnist “Katoličkog tjednika”, autor dokumentarca o Alojziju Stepincu “Moja je savjest čista”…, te dugogodišnji urednik (instaliran od HBK-a) još dugovječnije “legendarne” emisije “Mir i dobro”). 

O Katji Kušec se spekuliralo kao novoj glavnoj urednici Prvog programa, no zasjela je na mjesto nove/stare Radne jedinice HRT-ovi centri. Spomenut ću još nekoliko ključnih lica HNIP-a, čije angažmane na javnoj televiziji tek možemo očekivati. Jedan od utemeljitelja HNIP-a Marko Jurič započeo je svoju novinarsku karijeru kao fotoreporter notornog ST-a, a danas je jedno od udarnih lica Z1 televizije kao urednik i voditelj emisije “Markov trg”, zbog čijeg je govora mržnje ta televizija bila nedavno suspendirana, ali o tome, kao i o događajima koji su uslijedili (proustaškom pohodu na Vijeće za elektoničke medije, raspuštanju VEM-a i ostavci Mirjane Rakić) sve znate.

Znate i da je na čelu pohoda bio Velimir Bujanec, još jedno ključno i zvučno ime HNIP-a. Kada uskoro pročitate kako je nova satirička emisija na javnoj televiziji njegovo djelo i shvatite da se ne radi o News Baru – znat ćete da je došlo vrijeme u kojemu su se srušile nepostojeće granice između satire i govora mržnje, ili bolje rečeno da je satira postala govor mržnje i obrnuto.

 Javni “razgovor” i licentia poetica

Jučer sam, dakle,  prisustvovala nečemu što se zvalo Javni razgovor: Satira ili govor mržnje – gdje je granica? – svojevrsnom “okruglom stolu” u organizaciji HNIP-a (Hrvatski novinari i publicisti), a događaj je bio upriličen u prostorijama Matice hrvatske, gdje je ovo društvo u srpnju prošle godine i osnovano. Događaj je najavljen kao “jedan razuman razgovor o stanju u novinarstvu i medijima na kojemu ćemo se baviti novinarskim, književnoteorijskim i pravnim okvirima ove kontroverze” namijenjen zainteresiranim intelektualcima, sa uvaženim književnim teoretičarem prof. Tomislavom Brlekom kao uvodničarom. Osim prof. Brleka, govornici/e su bili Katja Kušec (novinarka i dopredsjednica HNIP-a), novinar i književnik Vedran Kukavica,  književnik i publicist Hrvoje Hitrec te odvjetnik Nevio Svilar. Nismo čuli/e razlog niti ispriku zbog nedolaska najavljenog Denisa Kuljiša. Moderator je bio tajnik HNIP-a Hrvoje Juvančić (najpoznatiji po svom dokumentarnom serijalu “Genetsko porijeklo Hrvata” iz 2007.).

Nisam ni pravnica, ni književna teoretičarka, ni književnica, a kamoli publicistica (!), a teško da sam i intelektualka po mjerilima Matice hrvatske. Očekivala sam relativizaciju pojmova govora mržnje i satire, no svejedno me je uspjela iznenaditi količina besvijesti, neinformiranosti, neznanja i one vrste manipulacije koju ne možeš ni uhvatiti za rep jer je potpuno besmislena. Ukratko, nit je bilo razuma, nit je bilo razgovora. Kada za Juvančića kažem da je bio “moderator iz pakla” vjerujte da to nadilazi sve znane nam karakteristike lošeg moderatora. Žao mi je jedino što nisam bilježila crtice svaki put kada je izgovorio [parafraziram] “sve je to fluidno” i “nitko ne može to definirati” i “proizvoljno” i “improvizacija”, pa da vas mogu precizno izvijestiti o količini “proizvoljnosti” koja je pratila ovaj navodni razgovor. (Eh da, omiljena fraza mu je bila i licentia poetica).

Što se najave tiče, moderator je učinio sve što je mogao kako bi se tema zadržala okvirno na “stanju u novinarstvu i medijima”, opstruirajući svaku naznaku da bi se razgovor doista mogao povesti u smjeru novinarskih, književnoteorijskih i pravnih okvira navodne “kontroverze”. Doduše, takve naznake su dolazile tek od nekolicine posjetitelja/ica, a govornici su pokazali neopisivu količinu nefokusiranosti na temu (koliko god tema besmislena bila), zapravo nefokusiranosti na bilo što. Tomislav Brlek započeo je svoj uvod također inzistirajući na proizvoljnosti definicije satire, izabravši po meni možda i najnerelevantniju i najbesmisleniju poznatu definiciju kao svoju najdražu, a koja se svodi otprilike na “satira je spor o prelasku granice”. Brlek je tako nabrajao i citirao malo na hrvatskom, više na latinskom, klasike starorimske književnosti – po meni tendenciozno opisujući kao najvažnije odrednice satire opscenost i ad hominem napade (karakteristične za starorimsku književnost i u drugim žanrovima), a preskočivši u potpunosti antičke korijene satire i, primjerice, Aristofana i staru antičku komediju čija je osnovna funkcija bila politička i uperena na tadašnje društvene moćnike i politike koje su provodili.

Kada je uvodničar krenuo nešto reći o funkciji satire, moderator ga je naprasno prekinuo i dao riječ Katji Kušec koja nam je “iz prakse” govorila o definiranju granice između dobrog i lošeg ukusa. Potpuno nevezano za najavljenu temu. Bilo je tu spominjanja “dobrog kućnog odgoja”, primjerene poetike novinarstva, loše obrazovanih mladih novinara/ki i, naravno, još malo inzistiranja na proizvoljnosti svega i pozivanja na vlastiti profesionalni novinarski nerv koji se zasniva  na iskustvu te odgoju i obrazovanju.

Teško mi je prenijeti o čemu je potom govorio novinar, urednik i književnik Vedran Kukavica, ali mislim da se svodilo na jal prema satiri za koju smatra da je jedina profitabilna, da je problematično što se pretvorila u profesiju (!?) i što je plaćena.  Naravno, on smatra da taj monopol pripada, citiram, lijevoj satiri (koja je plaćena od stranih elemenata i fondova ljevičarske provenijencije)  i da tako nema poštenog tržišnog natjecanja. Kukavica je napisao i nedavno objavio navodno vrlo duhovitu knjigu “Ja nisam Švabo!  Roman o identitetu, Dalmaciji koja ne vidi more, utvrđivanju očinstva i juhi od tikve” (Profil, 2015.), no nekako sumnjam u njegovu poetiku, s obzirom da su mi poznati njegovi agresivni i nacionalistički statusi na društvenim mrežama, još iz vremena “desnog bunta” na HRT-u prije par godina, a u kojem su (gle čuda!) tada prednjačile dvije heorine HNIP-a – Katarina Vidović Krišto i Helena Krmpotić.

Hrvoje Hitrec se jadao o svojoj teškoj sudbi satiričara u doba komunističkog mraka, nemušto odgovarajući na inzistiranje moderatora o tome koliko je bilo “opasno pisati satiru u totalitarnim vremenima”, da bismo na kraju čule/i tek kako je jedine posljedice imao njegov (Hitrec reče pravovjerni) mentor Fadil Hadžić, koji bi zbog svog nestašnog štićenika bio povremeno pozivan na “obavještajni razgovor”. No, Hitrec nas je (opet na nagovor moderatora) počastio pravom “poslasticom” – svojom nedavnom kolumnom kakve redovno objavljuje na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća. (Vjerujte mi bilo je gore od nedavnog mučenja Hasanbegovićevim tekstovima kojemu sam nedavno prisustvovala).

 

O doprinosu odvjetnika Nevia Svilara nemam što reći. Referirao se doduše na neke slučajeve Europskog suda, no ti slučajevi manje-više nisu imali veze s ičim što bi se pravno definiralo kao govor mržnje. Nismo niti jednu pravnu definiciju govora mržnje unatoč postojanju brojnih dokumenata, mehanizama i radova koji je definiraju. Pa ni onu nejasnu i, kako se čini neiskoristivu, kakva stoji relativno odnedavno u Kaznenom zakonu RH. 

U raspravi kojoj su pripušteni/e i posjetitelji/ce, javilo nas se nekoliko. Odnosno, neki su se javili, a neke je prozvao moderator. Moderator je, predvidljivo, prozvao “cijenjene goste iznenađenja” – Dubravka Ljubića – višeg ustavnosudskog savjetnika na Ustavnom sudu, Vladu Jukića – ravnatelja Klinike za psihijatriju Vrapče, te Smiljanu Škugor Hrnčević – bivšu ravnateljicu Hine. (Primjetit ću da se Škugor hrnčević posebno istaknula u ovom “razgovoru” kao gorljiva zastupnica prava većine, pa mislim da ima veliku šansu ponovno zasjesti na čelo Agencije).

Svoj pokušaj da navedem prisutne da definiramo pojmove o kojima navodno razgovaramo, ukazujući kako u pravnoj teoriji i praksi govor mržnje nije tako fluidan pojam, smatram neuspješnim, ali ne i potpuno promašenim. Objasnila sam kako mislim da stvaranje pojmovne pomutnje ide u korist onima kojima odgovara takva prouzvoljnost, a koji su u pravilu moćnici (politički i crkveni), koji tu relativizaciju koriste kako bi dodatno obespravili i obezvrijedili one koji nemaju moć (manjine, povijesno ranjive, diskriminirane i opresirane skupine). S druge strane, satira ima svoju društveno-političku funkciju i sredstvo je borbe obespravljenih protiv tih istih moćnika, stoga nema smisla povlačiti paralele i navodne granice, jer su to dvije posve odvojene stvari. Neki od domaćina su bili, čini mi se, isprovocirani, a moderator me je upitao – znači li to da govor mržnje ne može biti uperen protiv većine? Da, znači upravo to. Ne može, barem prema onome kako ga definiraju međunarodni i europski akti. I to bi trebao znati svatko tko je došao govoriti na tu apsurdnu tribinu. Kolegica, koja se također predstavila kao zainteresirana građanka, postavila je pitanje Tomislavu Brleku – smatra li da je društvo zrelo onoliko koliko oni koji su na poziciji moći mogu “podnijeti” satiru?  Brlek je odgovorio potvrdno.

4S – Seks, sport, skandal i ?

Kolega, također zainteresirani građanin, pri kraju tribine pokušao je intervenirati u hajku protiv “Lijepe naše haubice” (objavljene u tjedniku Novosti povodom vojne parade upriličena za proslavu Oluje). Hajku je potencirao naš moderator, a neki se (posebno bivša ravnateljica Hine), unatoč jasnom obrazloženju ustavnog stručnjaka, nisu mogli pomiriti da se taj slučaj pravno ne može okarakterizirati kao govor mržnje. Štoviše, izraženo je žaljenje što DORH nije pokrenuo postupak po službenoj dužnosti.

Nakon dva sata frustracije, uslijedilo je i malo humora i satire. Katja Kušec, u svom je završnom izlaganju htjela još jednom naglasiti važnost dobrog ukusa, profesionalizma i obrazovanja novinara, pa je rekla otprilike ovako – znate, danas vam u novinarstvu vladaju, žao mi je što ću to tako opisati, ali vladaju “4 S” – Seks, Skandal i Sport…. ???  I digitalizacija i digitalizacija, htjedosmo joj prišapnuti.

Ovaj javni razgovor je završio vrhunskim poentiranjem do tada neprimjetnog vremešnog zainteresiranog građanina iz pozadine. Naime, kada je potpredsjednica HNIP-a za kraj još jednom ponovila “kako danas svatko može biti novinar”, gospodin iz pozadine je mirno dodao: “Pa da, evo na primjer onaj Bujanec, pa to je nešto strašno!”.

Kako se ono kaže:  gem – set – meč.

Na kraju je ekipa ostala u dvorištu Matičinog zdanja neformalno se družiti, pijuckati vino i naklapati o proizvoljnosti svega, a mi zainteresirani građani i građanke pobjegli smo glavom bez obzira u obližnji birc.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kada je prošle godine osnovan HNIP (Hrvatski novinari i publicisti) koji je okupio ekipu nezadovoljnika/ca HND-om, a sa svrhom “zaštite digniteta struke i profesionalnih prava novinara”, pomislila sam – ovo neće na dobro. Prvo radno predsjedništvo HNIP-a sastojalo se od tri osobe – Katje Kušec, Marka Juriča i Hrvoja Juvančića, a pridružili su im se novinari i novinarke od kojih su neki/e u međuvremenu zasjeli na važne funkcije na javnoj televiziji. Pa, nabrojimo njih i njihove funkcije.

Siniša Kovačić – najprije je brzopotezno zasjeo na čelo HNIP-a, a potom još brzopoteznije, nakon promjene vlasti, na mjesto (v.d.) ravnatelja Hrvatske televizije. Njegovom zalaganju svjedočimo svakodnevno nešto više od mjesec dana, a u javnosti je zapažen kao najpredaniji provoditelj “reformi” u ime koalicije/suradnje na vlasti. Zatim, Jozo Barišić koji se popeo na mjesto v.d. ravnatelja Programa HRT-a, pa su njih dvojica odmah imenovali svoju kolegicu iz HNIP-a Tončicu Čeljuski v.d. vršiteljicom dužnosti HRT – HTV 4. Tu je i Karolina Vidović Krišto – nije naodmet podsjetiti se na njenu burnu karijeru – bivša urednica emisije “Slika Hrvatske” koja je u eter pustila propagandni prilog “Pedofilija kao temelj spolnog odgoja?”, pa je emisija skinuta s programa, pa ju je branila Judith Reisman, pa je malo uvrijedila Radmana, pa je dobila otkaz, pa je dobila spor protiv Zagreb Pridea, pa je Zagreb Pride podigao tužbu na Ustavnom sudu, pa se učlanila u HNIP (možda i obrnuto?), pa su je vratili na HRT u Informativni medijski servis, pa je postala urednica Studia 4.

U kadrovskom “preslagivanju” na HRT-u svoje je mjesto dobio još jedan istaknuti član HNIP-a – staro lice HTV-a, novo lice središnjeg Dnevnika – Branimir Farkaš. Ne čudi ni članstvo Marija Raguža, koji je se s mjesta glavnog urednika religijskog programa popeo na mjesto v. d. rukovoditelja Radne jedinice Produkcijski odjeli (nekoliko njegovih zaslužnosti: voditelj tv-projekta Papa u Hrvatskoj 2011., dugogodišnji kolumnist “Katoličkog tjednika”, autor dokumentarca o Alojziju Stepincu “Moja je savjest čista”…, te dugogodišnji urednik (instaliran od HBK-a) još dugovječnije “legendarne” emisije “Mir i dobro”). 

Katji Kušec se spekuliralo kao novoj glavnoj urednici Prvog programa, no zasjela je na mjesto nove/stare Radne jedinice HRT-ovi centri. Spomenut ću još nekoliko ključnih lica HNIP-a, čije angažmane na javnoj televiziji tek možemo očekivati. Jedan od utemeljitelja HNIP-aMarko Jurič započeo je svoju novinarsku karijeru kao fotoreporter notornog ST-a, a danas je jedno od udarnih lica Z1 televizije kao urednik i voditelj emisije “Markov trg”, zbog čijeg je govora mržnje ta televizija bila nedavno suspendirana, ali o tome, kao i o događajima koji su uslijedili (proustaškom pohodu na Vijeće za elektoničke medije, raspuštanju VEM-a i ostavci Mirjane Rakić) sve znate.

Znate i da je na čelu pohoda bio Velimir Bujanec, još jedno ključno i zvučno ime HNIP-a. Kada uskoro pročitate kako je nova satirička emisija na javnoj televiziji njegovo djelo i shvatite da se ne radi o News Baru – znat ćete da je došlo vrijeme u kojemu su se srušile nepostojeće granice između satire i govora mržnje, ili bolje rečeno da je satira postala govor mržnje i obrnuto.

 Javni “razgovor” i licentia poetica

Jučer sam, dakle,  prisustvovala nečemu što se zvalo Javni razgovor: Satira ili govor mržnje – gdje je granica? – svojevrsnom “okruglom stolu” u organizaciji HNIP-a (Hrvatski novinari i publicisti), a događaj je bio upriličen u prostorijama Matice hrvatske, gdje je ovo društvo u srpnju prošle godine i osnovano. Događaj je najavljen kao “jedan razuman razgovor o stanju u novinarstvu i medijima na kojemu ćemo se baviti novinarskim, književnoteorijskim i pravnim okvirima ove kontroverze” namijenjen zainteresiranim intelektualcima, sa uvaženim književnim teoretičarem prof. Tomislavom Brlekom kao uvodničarom. Osim prof. Brleka, govornici/e su bili Katja Kušec (novinarka i dopredsjednica HNIP-a), novinar i književnik Vedran Kukavica,  književnik i publicist Hrvoje Hitrec te odvjetnik Nevio Svilar. Nismo čuli/e razlog niti ispriku zbog nedolaska najavljenog Denisa Kuljiša. Moderator je bio tajnik HNIP-a Hrvoje Juvančić(najpoznatiji po svom dokumentarnom serijalu “Genetsko porijeklo Hrvata” iz 2007.).

Nisam ni pravnica, ni književna teoretičarka, ni književnica, a kamoli publicistica (!), a teško da sam i intelektualka po mjerilima Matice hrvatske. Očekivala sam relativizaciju pojmova govora mržnje i satire, no svejedno me je uspjela iznenaditi količina besvijesti, neinformiranosti, neznanja i one vrste manipulacije koju ne možeš ni uhvatiti za rep jer je potpuno besmislena. Ukratko, nit je bilo razuma, nit je bilo razgovora. Kada za Juvančića kažem da je bio “moderator iz pakla” vjerujte da to nadilazi sve znane nam karakteristike lošeg moderatora. Žao mi je jedino što nisam bilježila crtice svaki put kada je izgovorio [parafraziram] “sve je to fluidno” i “nitko ne može to definirati” i “proizvoljno” i “improvizacija”, pa da vas mogu precizno izvijestiti o količini “proizvoljnosti” koja je pratila ovaj navodni razgovor. (Eh da, omiljena fraza mu je bila i licentia poetica).

Što se najave tiče, moderator je učinio sve što je mogao kako bi se tema zadržala okvirno na “stanju u novinarstvu i medijima”, opstruirajući svaku naznaku da bi se razgovor doista mogao povesti u smjeru novinarskih, književnoteorijskih i pravnih okvira navodne “kontroverze”. Doduše, takve naznake su dolazile tek od nekolicine posjetitelja/ica, a govornici su pokazali neopisivu količinu nefokusiranosti na temu (koliko god tema besmislena bila), zapravo nefokusiranosti na bilo što. Tomislav Brlek započeo je svoj uvod također inzistirajući na proizvoljnosti definicije satire, izabravši po meni možda i najnerelevantniju i najbesmisleniju poznatu definiciju kao svoju najdražu, a koja se svodi otprilike na “satira je spor o prelasku granice”. Brlek je tako nabrajao i citirao malo na hrvatskom, više na latinskom, klasike starorimske književnosti – po meni tendenciozno opisujući kao najvažnije odrednice satire opscenost i ad hominem napade (karakteristične za starorimsku književnost i u drugim žanrovima), a preskočivši u potpunosti antičke korijene satire i, primjerice, Aristofana i staru antičku komediju čija je osnovna funkcija bila politička i uperena na tadašnje društvene moćnike i politike koje su provodili.

Kada je uvodničar krenuo nešto reći o funkciji satire, moderator ga je naprasno prekinuo i dao riječ Katji Kušec koja nam je “iz prakse” govorila o definiranju granice između dobrog i lošeg ukusa. Potpuno nevezano za najavljenu temu. Bilo je tu spominjanja “dobrog kućnog odgoja”, primjerene poetike novinarstva, loše obrazovanih mladih novinara/ki i, naravno, još malo inzistiranja na proizvoljnosti svega i pozivanja na vlastiti profesionalni novinarski nerv koji se zasniva  na iskustvu te odgoju i obrazovanju.

Teško mi je prenijeti o čemu je potom govorio novinar, urednik i književnik Vedran Kukavica, ali mislim da se svodilo na jal prema satiri za koju smatra da je jedina profitabilna, da je problematično što se pretvorila u profesiju (!?) i što je plaćena.  Naravno, on smatra da taj monopol pripada, citiram, lijevoj satiri (koja je plaćena od stranih elemenata i fondova ljevičarske provenijencije)  i da tako nema poštenog tržišnog natjecanja. Kukavica je napisao i nedavno objavio navodno vrlo duhovitu knjigu “Ja nisam Švabo!  Roman o identitetu, Dalmaciji koja ne vidi more, utvrđivanju očinstva i juhi od tikve” (Profil, 2015.), no nekako sumnjam u njegovu poetiku, s obzirom da su mi poznati njegovi agresivni i nacionalistički statusi na društvenim mrežama, još iz vremena “desnog bunta” na HRT-u prije par godina, a u kojem su (gle čuda!) tada prednjačile dvije heorine HNIP-a – Katarina Vidović Krišto i Helena Krmpotić.

Hrvoje Hitrec se jadao o svojoj teškoj sudbi satiričara u doba komunističkog mraka, nemušto odgovarajući na inzistiranje moderatora o tome koliko je bilo “opasno pisati satiru u totalitarnim vremenima”, da bismo na kraju čule/i tek kako je jedine posljedice imao njegov (Hitrec reče pravovjerni) mentor Fadil Hadžić, koji bi zbog svog nestašnog štićenika bio povremeno pozivan na “obavještajni razgovor”. No, Hitrec nas je (opet na nagovor moderatora) počastio pravom “poslasticom” – svojom nedavnom kolumnom kakve redovno objavljuje na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća. (Vjerujte mi bilo je gore od nedavnog mučenja Hasanbegovićevim tekstovimakojemu sam nedavno prisustvovala).

 

O doprinosu odvjetnika Nevia Svilara nemam što reći. Referirao se doduše na neke slučajeve Europskog suda, no ti slučajevi manje-više nisu imali veze s ičim što bi se pravno definiralo kao govor mržnje. Nismo niti jednu pravnu definiciju govora mržnje unatoč postojanju brojnih dokumenata, mehanizama i radova koji je definiraju. Pa ni onu nejasnu i, kako se čini neiskoristivu, kakva stoji relativno odnedavno u Kaznenom zakonu RH. 

U raspravi kojoj su pripušteni/e i posjetitelji/ce, javilo nas se nekoliko. Odnosno, neki su se javili, a neke je prozvao moderator. Moderator je, predvidljivo, prozvao “cijenjene goste iznenađenja” – Dubravka Ljubića – višeg ustavnosudskog savjetnika na Ustavnom sudu, Vladu Jukića – ravnatelja Klinike za psihijatriju Vrapče, te Smiljanu Škugor Hrnčević – bivšu ravnateljicu Hine. (Primjetit ću da se Škugor hrnčević posebno istaknula u ovom “razgovoru” kao gorljiva zastupnica prava većine, pa mislim da ima veliku šansu ponovno zasjesti na čelo Agencije).

Svoj pokušaj da navedem prisutne da definiramo pojmove o kojima navodno razgovaramo, ukazujući kako u pravnoj teoriji i praksi govor mržnje nije tako fluidan pojam, smatram neuspješnim, ali ne i potpuno promašenim. Objasnila sam kako mislim da stvaranje pojmovne pomutnje ide u korist onima kojima odgovara takva prouzvoljnost, a koji su u pravilu moćnici (politički i crkveni), koji tu relativizaciju koriste kako bi dodatno obespravili i obezvrijedili one koji nemaju moć (manjine, povijesno ranjive, diskriminirane i opresirane skupine). S druge strane, satira ima svoju društveno-političku funkciju i sredstvo je borbe obespravljenih protiv tih istih moćnika, stoga nema smisla povlačiti paralele i navodne granice, jer su to dvije posve odvojene stvari. Neki od domaćina su bili, čini mi se, isprovocirani, a moderator me je upitao – znači li to da govor mržnje ne može biti uperen protiv većine? Da, znači upravo to. Ne može, barem prema onome kako ga definiraju međunarodni i europski akti. I to bi trebao znati svatko tko je došao govoriti na tu apsurdnu tribinu. Kolegica, koja se također predstavila kao zainteresirana građanka, postavila je pitanje Tomislavu Brleku – smatra li da je društvo zrelo onoliko koliko oni koji su na poziciji moći mogu “podnijeti” satiru?  Brlek je odgovorio potvrdno.

4S – Seks, sport, skandal i ?

Kolega, također zainteresirani građanin, pri kraju tribine pokušao je intervenirati u hajku protiv “Lijepe naše haubice” (objavljene u tjedniku Novosti povodom vojne parade upriličena za proslavu Oluje). Hajku je potencirao naš moderator, a neki se (posebno bivša ravnateljica Hine), unatoč jasnom obrazloženju ustavnog stručnjaka, nisu mogli pomiriti da se taj slučaj pravno ne može okarakterizirati kao govor mržnje. Štoviše, izraženo je žaljenje što DORH nije pokrenuo postupak po službenoj dužnosti.

Nakon dva sata frustracije, uslijedilo je i malo humora i satire. Katja Kušec, u svom je završnom izlaganju htjela još jednom naglasiti važnost dobrog ukusa, profesionalizma i obrazovanja novinara, pa je rekla otprilike ovako – znate, danas vam u novinarstvu vladaju, žao mi je što ću to tako opisati, ali vladaju “4 S” – Seks, Skandal i Sport…. ???  I digitalizacija i digitalizacija, htjedosmo joj prišapnuti.

Ovaj javni razgovor je završio vrhunskim poentiranjem do tada neprimjetnog vremešnog zainteresiranog građanina iz pozadine. Naime, kada je potpredsjednica HNIP-a za kraj još jednom ponovila “kako danas svatko može biti novinar”, gospodin iz pozadine je mirno dodao: “Pa da, evo na primjer onaj Bujanec, pa to je nešto strašno!”.

Kako se ono kaže:  gem – set – meč.

Na kraju je ekipa ostala u dvorištu Matičinog zdanja neformalno se družiti, pijuckati vino i naklapati o proizvoljnosti svega, a mi zainteresirani građani i građanke pobjegli smo glavom bez obzira u obližnji birc.