Nastavljaju se prosvjedi u Skoplju: ‘Režimski mediji iskrivljuju realno stanje’

Drugog dana prosvjeda u Skoplju protiv odluke predsjednika Gjorga Ivanova da amnestira sve osumnjičene u aferi nelegalnog prisluškivanja demoliran je ured koji je predsjednik Ivanov koristio za kontakte s građanima i građankama, ozlijeđen je jedan novinar i fotoreporter, a uhićeno je ukupno 12 osoba.

“U posljednje vrijeme, postao je običaj da su protuvladini prosjedi suočeni sa kontraprosvjedima onih koji podržavaju koruptivnu vladu. Takva situacija zbila se i jučer – prosvjed protiv odluke predsjednika Ivanova održavao se pred njegovim uredom, dok se podrška pružala ispred zgrade Parlamenta. Udaljenost između dviju skupina bila je otprilike 300 metara, dijelio ih je samo policijski kordon. S porastom bijesa na prosvjedu protiv odluke predsjednika Ivanova o pomilovanju 56 osoba koji su sudjelovali u aferi ilegalnog prisluškivanja, ljudi su počeli paliti slike predsjednika Ivanova, ali i bacati kamenje i devastirati ured koji Ivanov koristi za kontakte s građanima i građankama. Prosvjednici su nakon toga uspjeli probiti policijski kordon i otjerati one koji su pred Parlamentom pružali potporu odluci Ivanova. Nakon toga policija je započela sa brutalnim nasiljem prema prosvjednicima i prosvjednicama. Brojni su privedeni, napadani su čak i novinari, a 12 naših prijatelja uhićeno je. Među njima su i Branimir Jovanović, doktor ekonomije, ali i odvjetnik iz koalicije Svi za poštena suđenja. Gotovo svi od dominantnih medija igonorirali su prosvjede, a oni koji su ih spomenuli opisivali su prosvjednike i prosvjednice kao huligane ili kriminalce”, govori nam Irena Cvetkovnik, aktivistkinja Koalcije za seksualna i zdravstvena prava marginaliziranih skupina u Skoplju.

Medijsku blokadu komentirala nam je i izvršna direktorica makedonskog Helsinškog odbora Uranija Pirovska.

“Mediji u Makedoniji su skoro potpuno pod kontrolom vlasti, osobito javni servis. Stoga građani (osobito oni izvan Skoplja koji ne koriste internet), a prate isključivo mainstream medije, nemaju prilike da dobiju relevantne podatke o stanju zemlje i kršenja ljudskih prava. Kada je lider opozicije objavio materijale iz prišluskivanja, glavne režimske televizije nisu objavile ništa o tome. U vezi jučerašnjih protesta ovi isti mediji su komentirali da su huligani opozicije vršili nasilje i demolirali institucije, pritom dajući lažnu brojku ljudi. Znači, oni potpuni iskrivljuju realno stanje stvari i ne daju objektivne informacije“, govori nam Uranija Pirovska.

Podsjećamo, prekjučerašnja odluka makedonskog predsjednika Gjorga Ivanova da prekine istragu afere prisluškivanja otkrivenog 2015. izazvala je prosvjede na ulicama Skoplja nekoliko sati nakon njezine objave i prosvjednici su u utorak navečer gađali njegov ured jajima, a pokušali su probiti i policijske kordone oko sjedišta vladajuće makedonske stranke VMRO-DPMNE.  Vođa makedonske oporbe Zoran Zaev, koji je i otkrio ilegalno prisluškivanje, kazao je u utorak navečer na prosvjedima da odbija pomilovanje te je zatražio povlačenje odluke o pomilovanju osumnjičenih za aferu prisluškivanja. Odluku predsjednika Ivanova nazvao je “apsurdnom”. Zaev je pozvao Ivanova da podnese ostavku ocijenivši da je počinio državni udar odustajanjem od istrage. Više pročitajte ovdje.

{slika}

Izvršna direktorica Helsinškog odbora komentirala nam je i policijsku brutalnost i nasilje kojemu su bili izloženi prosvjednici i prosvjednice jučer, uspoređujući ga sa nasiljem kojem su bili izloženi i lani kada je Zoran Zaev otkrio snimke ilegalnog prisluškivanja brojnih aktivista i aktivistkinja civilnog društva, ali i političara i političarki opozicije.

“Na protestu jučer, prosvjednici su manifestirali svoju revoltiranost sa potpunim pravom ako se ima u vidu posljednji čin predsjednika Ivanova. Policija je privela i tukla ljude koji faktički nisu bili učesnici u nasilju. Primjenila je nesrazmjernu fizičku silu i bojimo se da se ponavjla isto scenarij kao prošle godine kada smo imali veliki protest  petog maja”, pojašnjava Pirovska.

O tome što će se događati dalje teško je nagađati, ali jedno je sigurno – prosvjedi će se nastaviti, slažu se naše sugovornice.

“Ne možemo predvideti razvoj situacije, ali mi ćemo protestovati svakog dana. Vršimo pritisak i na međunarodnu zajednicu za ostavku predsjednika Ivanova, ali i pritisak da se ne rašpisu izbori 5. juna zato što nemamo uvjete za fer izbore. Apeliramo da se prvo sprovedu reforme pa da se poslije razmišlja o izborima”, govori Pirovska.

Najveću zabrinutost u ovome trenutku prosvjednici i prosvjednice uzrokuju neslužbene najava kako bi makedonski Ustavni sud mogao u potpunosti zabraniti djelovanje Specijalnom javnom tužiteljstvu.

“Prosvjedi će se sigurno nastaviti i u narednim danima –  svakog dana u 18 sati, ponajviše zbog neslužbenih najava da će Ustavni sud u potpunosti zabraniti djelovanje Specijalnom javnom tužiteljstvu koje se bavi osumnjičenima u aferi prisluškivanja”, kaže Irena Cvetkovik.

‘Voljeli bismo vidjeti Upravu koja se zajedno s nama aktivno zalaže za besplatno obrazovanje’

Plenum Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu reagirao je na nedavno priopćenje Uprave FFZG-a kojoj, uz ostalo, zamjera tendencioznost, potpunu odvojenost od studenata/ica i nastavnika/ica te netransparentnost procesa izrade ugovora s KBF-om.

“Potaknuti besramnim priopćenjem za medije i javnost Uprave Filozofskog fakulteta, primorani smo odgovoriti na niz izrečenih poluistina, neistina i tendencioznih tumačenja”, ističe se u priopćenju objavljenom nakon Plenuma FFZG-a održanog u srijedu navečer.

Uprava FFZG-a u svojem je priopćenju istaknula da će Filozofski fakultet i dalje poticati suradnju među sastavnicama Sveučilišta te da je nacrt ugovora između FF-a i Katoličkog bogoslovnog fakulteta dio uobičajene akademske suradnje među sastavnicama.

Premda je činjenica da je međusobna suradnja sastavnica obveza, Plenum upozorava da “nijedan pravni akt ne propisuje ni nužnost ni oblike ni način suradnje”.

Protivljenje Plenuma izvođenju zajedničkih dvopredmetnih studija s KBF-om, nastavljaju, “nije protivljenje već postojećoj suradnji s tim, kao ni ostalim, fakultetima”, dodajući da prema predloženim nacrtima ugovora kojima raspolažu, suradnja kojoj se protive “nije ni približno definirana”.

Upravi FFZG-a zamjeraju “krajnje nepoznavanje procesa na FF-u te potpunu odvojenost Uprave od studenata i nastavnika koja se vidi i po tome da su zaposlenici i studenti tek iz priopćenja Uprave dobili informaciju o tome koliko je odsjeka glasalo za ili protiv nacrt ugovora.

“S obzirom na to da je tek u ovom priopćenju izneseno da je ugovor još u nacrtu, nije jasno kako je glasanje za ili protiv ugovora na sastancima vijeća odsjeka bilo moguće ako je još uvijek riječ o javnoj raspravi, a ne o gotovom tekstu ugovora. Pri tome Studentski zbor Filozofskog fakulteta, kao legitimno predstavničko tijelo studenata, nije pozvan da prisustvuje ovoj raspravi čime su studenti u velikoj mjeri isključeni iz mogućnosti da sudjeluju u njoj ili bilo kakvom drugom obliku odlučivanja. Uza sve to, Uprava navode studenata jednostavno proglašava neistinama, izbjegavajući pri tome argumentiranu raspravu”, ističe se u priopćenju Plenuma.

Upozoravaju i na to da u nacrtu ugovora nema odredbe da nitko neće biti diskriminiran prilikom upisa na bilo koji od dva fakulteta. “Prema članku 6. nacrta ugovora tvrdi se tek da se upisi za onaj dio studija koji studenti pohađaju na KBF-u odvijaju na tom fakultetu. Prema uvjetima KBF-a, upisati se mogu samo one osobe koje imaju krsni list i preporuku župnika. U ostalim točkama ugovora ta se odredba ne spominje, niti regulira. Ako se pak i taj diskriminatorni uvjet pri upisu ukloni, ostaje diskriminacija po završetku studija zbog toga što se vjeroučitelji u obrazovnim ustanovama zapošljavaju na temelju kanonskog mandata, ne javnoga natječaja, a na kanonski mandat imaju pravo isključivo osobe katoličke vjeroispovijesti”, dodaje se.

Osim toga, navode, u nacrtu ugovora nije postojala ni uredba o roku na koji se ugovor potpisuje. “Sve to pokazuje da je Uprava ozbiljno počela tumačiti prigovore studenata i pojedinih nastavnika tek pod pritiskom i vjerojatno nakon prijave nacrta ugovora pučkoj pravobraniteljici”, ističu.

Napominjući kako se slažu s Upravom u tvrdnji da “znanje nije roba”, Plenum ističe kako bi voljeli vidjeti Upravu koja će se zajedno s njima aktivno zalagati za besplatno obrazovanje. “Međutim, onemogućavati jednom dijelu studenata konkurentnost na tržištu radne snage nema veze s komodifikacijom znanja, već s nebrigom o statusu tog istog znanja”, ističu.

Tvrdnju Uprave FFZG-a da se “oštro suprotstavlja akademskoj netoleranciji i diskriminaciji”, Plenum odgovara kako je riječ o “klasičnoj maniri zamjena teza”. Sastavnica Sveučilišta, ističu, “koja je otvorena svima bez obzira na vjeru, nacionalost, rod, spol, klasu, boju kože, seksualnu i političku orijentaciju proglašava se netolerantnom, a ona koja želi iskoristiti tu otvorenost da bi poboljšala i proširila utjecaj kadra koji obrazuje na svojem fakultetu, a da pri tome ne dokine vlastite diskriminatorne prakse, predstavlja se kao žrtva”.

Puno bi manje problema bilo, smatraju, “kada bi KBF u skladu s praksom javnog sveučilišta otvorio vrata svim zainteresiranim građankama i građanima, kao što je to praksa na svim europskim sveučilištima”.

Što se događa u zemlji u kojoj se žene kažnjava za pobačaj?

Kada bi abortus u Sjedinjenim američkim državama bio ilegalan američki republikanski predsjednički kandidat Donald Trump smatra kako bi se one žene koje se, u tom slučaju, odluče na abortus trebalo (zakonski) kažnjavati. Na pitanje  kolikom kaznom, Donald Trump nije želio odgovoriti, iako ga je voditelj emisije Chris Matthews to pitao više no jednom. Samo nekoliko sati kasnije, povukao je svoju izjavu i rekao kako smatra da bi se u slučaju pristupanja abortusu kada je on nelagalan trebalo kažnjavati liječnike i liječnice, ali ne i žene koje su se na abortus odlučile budući da su one ‘žrtve’.

Praksa o kažnjavanju žena u Salvadoru je ustaljena. Salvadorke svjedoče da skoro potpuna zabrana abortusa rezultira kažnjavanjem onih koje nisu ni pokušale prekinuti trudnoću. Paula Avila-Guillen je pravnica u Centru za reproduktivna prava u Salvadoru koja potvrđuje da se često progoni žene koje dožive spontani pobačaj pod sumnjom da su namjerno pobacile.

“Ako ne mogu dokazati da je pobačaj nastupio prirodno, žene se sumnjiči da su namjerno pobacile te tako riskiraju kazneni progon od strane Vlade”, kaže Avila-Guillen.

Također, ona svjedoči kako su žene, koje iskuse bilo kakav oblik ginekološke nužde (spontani pobačaj ili mrtvorođenost), a za koji su procesuirane, optužene za pokušaj pobačaja ili za teško ubojstvo, nerijetko kažnjene zatvorskim kaznama do 40 godina.

Prisjetila se slučaja Cristine Quintanille, mlade 17-ogodišnje majke koja je prilikom svoje druge trudnoće osjetila jake bolove zbog kojih ju je obitelj odvela u bolnicu. 

“Kad je stigla u bolnicu, suočila se s optužbama da je namjerno pobacila dijete te je pozvan tužitelj nakon čega je Cristina iz bolnice prebačena u zatvor. Cijelo to vrijeme ona nije ni razumjela što se događa, nije joj bilo jasno zašto treba odvjetnika/cu”, priča Avila-Guillen.

Cristine je osuđena zbog čedomorstva na kaznu od 30 godina zatvora. Nakon odslužene četiri godine primila je pravnu pomoć i u konačnici je puštena iz zatvora.

Avila-Guillen upozorava kako je posljedica potpune zabrane pobačaja porast ilegalnih pobačaja, koji su jedan od glavnih uzroka smrtnosti majki u Latinskoj Americi.

Monica Campbell izvještava o zakonima o pobačaju u Latinskoj Americi. Objašnjava kako je nemoguće znati točan broj žena koje su umrle prilikom izvođenja ili od posljedica ilegalnih pobačaja, ali upozorava kako se radi o tisućama smrti godišnje.

“Žene uzimaju te pilule bez nadzora i većina tih žena završi na hitnoj pomoći, ali i to je sigurniji način od nekih puno gorih koji se nude ženama u Latinskoj Americi. Sjećam se jedne mlade žene koju je silovao njen rođak kad joj je bilo samo 13 godina. Živjela je u ruralnom dijelu Meksika gdje je zatražila pomoć od žene koja joj je danima masirala trbuh pokušavajući na taj način izmasirati fetus van. To je tipično”, kaže Campbell.

Kolumbija i Mexico City su nedavno fleksibilizirali ograničenja pobačaja, ali u većini drugih država Latinske Amerike on je i dalje strogo protuzakonit.

Avila-Guillen kaže kako salvadorski zakon stigmatizira žene: “One su krive od trenutka kad dođu u bolnicu”.

Prevela i prilagodila Petra Kontić

‘Širenje područja borbe: Kultura’

Započinje ciklus javnih tribina na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu pod naslovom “Politički leksikon”. Tribine su zamišljene kao otvaranje novog foruma za raspravu o aktualnim društvenim problemima s jasnom namjerom njihove politizacije. Naslov je prve tribine “Širenje područja borbe: Kultura”, a održat će se u četvrtak, 14. travnja, u 20 sati u Kazališnoj dvorani Akademije (Trg maršala Tita 5). Raspravi u kojoj će kao govornici nastupiti Katarina Luketić, Dean Duda i Marko Pogačar, a koju će moderirati akademski glumac i donedavni student Adrian Pezdirc, prethodit će projekcija norveškog dokumentarno-igranog filma Anne Hjort Guttu “Tiden går” (“Vrijeme prolazi”, 47 min).

Uzimajući u obzir kulturni, znanstveni i obrazovni profil Akademije dramske umjetnosti, krećemo s temama koje se tih aspekata najdirektnije tiču pa je sljedeća tribina, 21. travnja, posvećena obrazovanju, a 28. travnja raspravljamo o medijima.

Usuprot čestoj praksi svođenja društvenih problema na korumpiranog obnašatelja vlasti ili zagovaranje transparentnosti kao lijeka za sve tegobe, pokušat ćemo na tribinama ključne probleme, kojima ćemo posvetiti po jednu tribinu, sagledati iz sistemske perspektive. Drugim riječima, zadatak je osvijetliti sistemsku logiku koja stoji u podlozi svih reformskih paketa bilo koje vlade i čije posljedice najdirektnije osjećamo i trpimo u svakodnevnom umjetničkom i znanstvenom radu. Takvim zahvatom mnoštvo naizgled nepovezanih fenomena – kontinuirano zagovaranje mjera štednje, povećana birokratizacija akademskog i umjetničkog rada, pogoršavanje radnih uvjeta u svim sferama društvene proizvodnje, sve intenzivnije banaliziranje medijskog diskursa, progresivno smanjivanje opsega javnih dobara – dobiva svoje strukturno značenje, odnosno prepoznati problemi prestaju biti eksces nesavjesnih i nemoralnih političara i postaju dio šire logike funkcioniranja neoliberalnog kapitalizma.

Kako bismo problemu prišli iz raznih perspektiva, ne fingirajući pritom neutralnost i “objektivnost” kojima su sve opcije načelno jednake, nastojimo odabrati sugovornike i sugovornice s iskustvom i prepoznatljivim angažmanom u području svog djelovanja: teoriji, sveučilišnoj nastavi, kulturnom, umjetničkom i medijskom djelovanju te aktivizmu.

Svaka će tribina započeti projekcijom filma o odabranoj temi, nakon koje će sugovornici, uz studentsko moderiranje, održati kraće izlaganje, a potom je predviđena rasprava s publikom.
Pozivamo vas da dođete i sudjelujući u diskusiji izrazite svoj stav!

Jasenovac na Trgu žrtava fašizma

Priopćenje, tj. najavu skupa u organizaciji Antifašističke lige RH prenosimo u cijelosti.  

Antifašistička liga RH pridružiti će se komemoraciji jasenovačkih žrtava koju organizira Koordinacija židovskih općina u petak 15. travnja 2016. u 11 sati u Spomen području Jasenovac, kao i komemoraciji 24. travnja 2016. u organizaciji Saveza antifašističkih boraca i Srpskog narodnog vijeća.

petak 22. travnja 2016., s početkom u 17:00 h, Trg žrtava fašizma, održat će se skup JASENOVAC NA TRGU ŽRTAVA FAŠIZMA, kao izraz sjećanja na sve jasenovačke žrtve ustaškog režima i zabrinutosti zbog aktualnog revizionizma kojeg tolerira i podupire aktualna hrvatska vlast, a u organizaciji Antifašističke lige RH. 

Neposredni povod skupu je bojkot službene državne komemoracije od strane Koordinacije židovskih općina i SNV – a. Te organizacije predstavljaju potomke ljudi koji su bili žrtve Jasenovca i ostalih logora ustaškog režima tokom Drugog svjetskog rata samo zato što su bili Židovi ili Srbi. Nazivanje tog bojkota politikanstvom i politizacijom žrtava ne samo da je neistinito, ono je krajnje licemjerno i neodgovorno. Te organizacije nemaju nikakvu korist od koraka na koji su se odlučile i to pod velikim pritiskom takoreći svakodnevne relativizacije zločinačkog karaktera ustaštva, slobodnog veličanja tog režima i, najblaže rečeno, nereagiranja sadašnje Vlade na te pojave.

A političare na vodećim pozicijama vlasti u Hrvatskoj danas, upozoravamo da je najbesramnija politizacija žrtava Jasenovca upravo prešućivanje političkog konteksta koji je do tih žrtava doveo. Jer žrtve Jasenovca i ostalih ustaških logora nisu žrtve tsunamija ili potresa, pa ni osvete. One su žrtve politike i ideja koje su vladale u NDH, a čiji otvoreni apologeti sjede u današnjoj Vladi RH.

‘Prevoditeljicama, kao i ženama općenito, jako nedostaje i pomaže zajedništvo’

Za one koje ne znaju, Simone-Lucie-Ernestine-Marie Bertrand de Beauvoir svoju je edukaciju započela u katoličkoj školi za djevojčice – mjestu gdje su se odgajale buduće pristojne žene i šutljive majke. Priča kaže da su učenice nastavu pohađale samo jednom tjedno i da je naglasak škole bio na molitvi i kuhanju.

Takvi je uvjeti nisu spriječili da u međuvremenu diplomira matematiku i filozofiju te da se na postdiplomskom studiju nastavi baviti i jednom i drugom znanošću. U dobi od 21 godine postala je najmlađa osoba,  ali i tek deveta žena u francuskoj povijesti s položenim državnim ispitom iz područja filozofije.

Najveća filozofkinja 20. stoljeća, 1949. godine izdaje knjigu “Drugi spol”. 

“Nezadovoljena, frigidna, nimfomanka, lezbijka, stotinu puta pobačena – bila sam sve i svašta”, napisala je u svojim memoarima.

I nakon toliko godina, nema dvojbe da je knjiga Drugi spol itekako aktualna i danas. Prošlog smo mjeseca povodom Međunarodnog dana žena prvi put dobili priliku držati u rukama prijevod Drugog spola na hrvatskom jeziku.

Simone de Beauvoir, feministkinja, filozofkinja, politička aktivistkinja, teoretičarka, intelektualka umrla je u Parizu 14. travnja 1986. godine od upale pluća u 78 godini.  

{slika}

Povodom 30 godina od smrti velike Simone de Beauvoir, porazgovarale smo s prevoditeljicom hrvatskog izdanja, Mirnom Šimat. Tko bi uostalom i više u ovom trenutku znao o Simone od one koja se s njom dugo intenzivno družila i prošla svaku pojedinu riječ u Drugom spolu.

Prošli je mjesec objavljen prvi hrvatski prijevod kultne knjige Simone de Beauvoir Drugi spol. Portali su se raspisali, izvještavalo se s promocija, izlazak knjige odlično se poklopio s obilježavanjem 8. marta… a kako se i koliko dugo sa Simone zapravo družila prevoditeljica?

S prijedlogom o prijevodu knjige obratila sam se Nakladi Ljevak 2012. godine. Kao i uvijek kad počinjem nešto novo, bila sam entuzijastična i u uzbuđenju sam krivo procijenila kako vrijeme koje će mi trebati da tekst prevedem, tako i zahtjevnost teksta. Kad sam na njemu ozbiljno počela raditi, nekoliko puta sam se pitala što mi je to trebalo. Ali mislim da je vrijedilo svakog mog pregorenog živca. Knjiga je, čini mi se, jako lijepo primljena, i iznimno mi je drago da je neko vrijeme opet bila u središtu pažnje, da je ponovno nakon tri desetljeća od srpskog prijevoda ušla u opticaj i da je pobudila interes za neke teme o kojima valja još mnogo govoriti.

Knjigu sam prevodila sveukupno tri godine, iako sam se njome u tom periodu efektivno bavila možda jednu i pol, dvije godine. Jednostavno nisam imala taj luksuz da radim u kontinuitetu samo na njoj, pa sam u međuvremenu prihvaćala brojne poslove, prevodila članke, filmove… Opsežnom i zahtjevnom tekstu poput Drugog spola definitivno bi se bilo bolje posvetiti u potpunosti, a to je moguće samo ako imate materijalnu sigurnost. Najbliže tako nečemu bila sam u Tvornici prevoditelja u Arlesu u Francuskoj, gdje sam tri mjeseca uz stipendiju i pokrivene troškove života mogla ugodno živjeti od prevođenja i podrediti sve svoje vrijeme samo toj aktivnosti. Osim toga sam ondje imala dragocjeno vodstvo mentora, ponajboljih hrvatskih i srpskih prevoditelja s francuskog, kao i pomoć izvornih govornika Francuza s kojima sam dijelila studentske klupe, koji su prevodili hrvatsku ili srpsku književnost, pa smo razmjenjivali interpretacije tekstova da bi svatko od nas dobio što vjerniji prijevod. Takav život iz ove perspektive djeluje nestvarno, i raspršio se kao balon od sapunice po povratku u nažalost suru hrvatsku prevoditeljsku svakodnevicu.

Knjiga je prvi put objavljena 1949. godine, do sada je prevedena na 40-ak jezika. Kako je bilo prevoditi obaveznu lektiru feminističke misli? Nezahvalno je pitanje o težini prevođenja njezinih misli… ali, kakva je Simone kad kroz nju prolaziš u originalu?

Simone piše s kirurškom preciznošću, ali i s puno duha, humora i topline. Tekst je na granici literarnog i znanstvenog i kao takav je zahtijevao poseban diskurs i stil. Rečenice su kratke i odrješite, jezik neuvijen i iskričav. Predivno mi je to što tekst odiše toplinom, što se autorica ne postavlja kao autoritet i prosvjetiteljica žena, nego kao dionica ženske sudbine koja dobronamjerno, ali i s borbenim žarom, upozorava na nepravde s kojima se naš spol suočava na dnevnoj bazi.

Ako na čas zanemarimo opseg koji sam po sebi plaši, same misli de Beauvoir većinom mi nisu zadavale posebne muke, ali je problem u svakom hrvatskom prijevodu teksta koji rabi neke filozofske aparate nedosljednost i nesustavnost prijašnjih prijevoda autora/ice na koje se autor/ica kojeg prevodite poziva. Druga otegotna okolnost kod prevođenja ove knjige, ali i ono što je čini zanimljivom i živahnom, su brojni citati kojima se de Beauvoir koristi kako bi potkrijepila svoje tvrdnje. Tu se nalaze cijele stranice klasične literature, šunda, psihijatrijskih vještačenja, statističkih analiza… Nije bilo lako prebacivati se iz jednog stila i registra u drugi, i pogoditi sve te glasove. Nadam se da sam u tome na većini mjesta uspjela.

{slika}

Ovaj prijevod zasigurno je jedan od najznačajnijih hrvatskih prijevoda na koji se zaista dugo čekalo. No, premda nas je većina Beauvoir mogla upoznati kroz prijevod Drugog spola na srpskom jeziku, bilo je važno da se prijevod napravi i na hrvatskom jeziku. Zašto je tomu tako? I zašto je baš de Beauvoir doživjela toliko “odugovlačenje” s prijevodom?

Zašto je trebalo napraviti prijevod na hrvatskom jeziku uz postojeći srpski? Kao prvo, knjiga na srpskom automatski ispada iz korpusa hrvatske kulture, iz medijskog fokusa, a nije je jednostavno pronaći ni u knjižnicama, o knjižarama da ni ne govorimo. Dakle, nužno je na margini i zanemarena. Drugi razlog je taj što je prijevode ovako važnih djela po meni potrebno osvježavati svakih nekoliko desetljeća. Tako, u slučaju da je prijevod osamdesetih izašao na hrvatskom, ne bih vidjela ništa sporno u tome da se 2016. pojavi novi prijevod. Za sve kojima je to čudno, podsjećam na činjenicu da je Gospođa Bovary doživjela dosad tri hrvatska prijevoda. A možda bi je bilo zgodno pročitati uz neke uvide upravo iz Drugog spola.

Što se odugovlačenja tiče, ne znam zašto se izdavači nisu upustili u pothvat objavljivanja ove knjige prije. I srpski prijevod, kako prevoditeljica objašnjava u pogovoru knjige, čekao je u ladici 15-ak godina dok ga nije osvježila i konačno dočekala da bude objavljen. Tu je moguće da se radilo i o nekim ideološkim razlozima. U hrvatskom slučaju, osim toga što smo se devedesetih u odnosu prema ženskim pravima i feminizmu vratili nekoliko desetljeća unatrag i što je Simone kao deklarirana socijalistkinja politički nepoćudna u takvom ideološkom ozračju, pretpostavljam da je zastrašivao opseg knjige i da se uz bijednu remuneraciju koju prevoditelji ovdje dobivaju (ako dobiju!) nitko nije previše gurao žrtvovati par godina života za ovu knjigu. Usto, izdavači također jedva preživljavaju i stoga sve više igraju na isplativost, a ne na kvalitetu, pa će radije izdati šund koji će se prodavati, nego riskirati upuštajući se u ovako skupi i dugogodišnji projekt.

Nedavno se na društvenim mrežama pojavila zanimljiva stranica “Sve su to vještice” u kojoj priznajemo, dobrano uživamo. Što misliš o takvom “alternativnom” čitanju Simone i Sartrea?

Više puta sam na fejsu podijelila njihove dosjetke. Genijalno mi je to, mislim da treba skinuti veo pretjerane ozbiljnosti (čitaj dosade) s filozofa. Ovakvim šalama ih se približava i nekim ljudima koji ih možda nikada ne bi uzeli u ruke. Jako se veselim svaki put kad Simone na toj stranici skuri Sartrea ili Marxa! Nekako to vidim kao posthumnu osveticu za sve zanemarivanje koje je prošla kao žena filozofkinja, dok se gospodu uzdizalo u nebesa, iako je ona na istoj razini kao njih dvojica. Tako da, želimo više takvih zabavno-inspirativnih stranica!

{slika}

Život prevoditeljice? Uz prevoditeljski posao često se vežu nesigurnost, prekarijat, plaća koja sjedne i po nekoliko godine kasnije, sve je teže opstati s prevođenjem knjiga dok se s druge strane upute za usisavače prevode znatno lakše…

Postoje tri opcije u prevoditeljskom zanatu: prevoditi književnost za jadne pare, prevoditi upute za usisavače za pristojne pare i prevoditi direktive o uzgoju kupusa negdje u Bruxellesu za fine pare. Mene dvije posljednje nisu zanimale, a bila sam dovoljno sretna da ih nisam morala pošto-poto prihvatiti. Da mi je o tome ovisila egzistencija, bih. Ovako, krpam se kako znam i umijem, od honorara do honorara.

Gora stvar od materijalne nesigurnosti je možda poniženje kroz koje morate proći s gotovo svakim poslom: od, primjerice, sto stvari koje sam dosad honorarno prevela, dvaput (!) sam novac dobila odmah po obavljenom poslu a da to nisam posebno zatražila od izdavača, pa sam se to dvoje pristojnih ljudi specijalno zahvaljivala za ažurnost pri isplati. Ponižavajuće je moliti za svoj novac mjesecima nakon isporučenog posla.

S obzirom na to da nakladnici uvelike žive od potpora koje dobivaju za prijevode, trebali bi više cijeniti ljude koji im to omogućavaju, a to su prevoditelji. Uz ovako malu nacionalnu književnost, prijevodi čine valjda 80 posto objavljenih knjiga, i zato su strašno važni. A bez prevoditelja nema ni prijevoda. Kao lijepu novost za struku, htjela bih za kraj spomenuti inicijativu među čijim sam začetnicama, a to je projekt Translab, prevoditeljske radionice zasad s tri jezika, francuskog, njemačkog i talijanskog. To su besplatne radionice kojima se može priključiti svatko tko trenutno radi na književnom prijevodu s nekog od ta tri jezika. Sastajemo se jednom mjesečno na cjelodnevnim seansama, i s mentorom i ostalim sudionicima dijelimo nedoumice u svojim prijevodima, nudimo rješenja, i jednostavno se družimo.

Pravo je osvježenje ponekad izaći iz stana i raditi među ljudima. Kao i spoznati da svi prevoditelji dijele iste muke, nailaze na dijelove teksta s kojima ne znaju što će, šize zbog prijevoda, čekaju honorare stoljećima. Kao i ženama, što de Beauvoir uporno ponavlja, i prevoditelji(ca)ma jako nedostaje i pomaže zajedništvo. 

{slika}