Hoće li EU omogućiti svim zemljama članicama ukidanje poreza na ženske higijenske potrepštine?

U četvrtak su se lideri EU usuglasili da će dopustiti Velikoj Britaniji da ukine porez na tampone te da je time postignuto ono što niti jednoj britanskoj vladi do sada nije uspjelo.

Na higijenske proizvode do sada se plaćao porez od pet posto.

Oni koji/e su se zalagali/e za ukidanje takozvanog ‘tampon poreza’ tvrde da su to osnovni proizvodi i da trebaju biti izuzeti od oporezivanja koje je obavezno u EU.

Organizacija koja zagovara izlazak Velike Britanije iz EU ‘Glasaj za odlazak’ (Vote Leave) smatra da je EU popustila samo zato što će Britanci u lipnju glasati na referendumu o članstvu u EU.

Upravo zbog ovakve odluke spram Velike Britanije, lideri EU su odlučili omogućiti i ostalim državama članicama da imaju više fleksibilnosti na smanjenje poreza na dodanu vrijednost (PDV) na ženske higijenske proizvode.

Države članice EU trenutno primjenjuju PDV između 17 i 25 posto na većinu robe, izuzev onoga što se smatra ‘nužno’ poput lijekova, i u nekim državama (uključujući VB), sanitarnih proizvoda.

U praksi, ova odluka će značiti da će zemlje članice EU moći odlučiti koliki PDV žele nametnuti za sanitarne proizvode (uključujući ženske higijenske proizvode).

No, nejasno je što će druge članice učiniti s porezom. Grčka je, na primjer, nedavno podigla porez na ženske higijenske proizvode kako bi zadovoljila mjere štednje EU. U Italiji je u siječnju krenuo prijedlog da se ‘tampon porez’ smanji s 22 na četiri posto.

Trenutno se PDV naplaćuje na ženske higijenske proizvode u većem dijelu svijeta, s izuzetkom od nekoliko zemalja, uključujući Irsku, Jamajku, Nikaragvu, Tanzaniju, Libanon i Keniju.

Također, pet država u SAD-u nema porez na tampone (Massachusetts, Pennsylvania, Minnesota, Maryland i New Jersey), a prijedlog za ukidanje poreza nedavno je u proceduru uputila i Kalifornija.

Valja naglasiti kako, inače, većina ženskih kozmetičkih proizvoda (poput britvica, šampona, krema, dezodoransa) košta u prosjeku 15 posto više nego isti muški proizvodi.

 

U Kobaneu podignut spomenik u čast kurdskim borkinjama

Pod pokroviteljstvom gradonačelnika južnokurdskog grada Sulaymanyaha Asa Faruidana, prije nekoliko dana, 15. ožujka u središtu Kobanea podignut je spomenik Berxwedan (Otpor) koji slavi hrabrost i borbenost kurdskih borkinja. Spomenik je sa svojim timom osmislila i izradila kiparica Zerak Mira iz Južnog Kurdistana.

Okružen tenkovima ISIS-a koje su Kurdinje uništile u borbama za Kobane, spomenik visok deset metara prikazuje ženu s krilima u tradicionalnoj gerilskoj odjeći. 

“Zamisao je bila stvoriti umjetničko djelo kako bismo dali podršku ovim borkinjama protiv Islamske države – najekstremnije terorističke organizacije našeg doba. Spomenik sam posvetila njima koje su postale simbolom otpora i pobjede. Njegova bijela boja i anđeoska krila simboliziraju mir”, izjavila je Mira.

Mira je radila s timom od deset volontera i volonterki tri mjeseca kako bi kip bio gotov i prenesen u Rojavu iz južnoga u zapadni Kurdistan te postavljen ispred Muzeja otpora u središtu Kobanea.

Jedan od umjetnika-volontera Asso al-Jaf izjavio je kako je cijeli tim bio snažno motiviran dubokim poštovanjem prema žrtvi stotina žena koje su poginule u borbama.

Kurdsko-australijska profesorica, aktivistkinja i feministkinja Hawzhin Azeez, koja je aktivna u Odboru za obnovu Kobanea, ovim povodom je napisala: “Ovaj spomenik ne slavi samo borbu dobra i zla, ne slavi samo ovaj povijesni trenutak herojskog otpora žena za čija imena svijet tek treba čuti, žena koje počivaju ispod ruševina ovog grada. On slavi veliki pomak u temeljima našeg društva, predstavlja promjenu uloge i položaja žena, razbijanje kulture šutnje i prihvaćanja žrtvovanja, tradicionalizma, konzervativizma i trpnje… Spomenik je podsjetnik na eksploziju osnažene ideologije i hrabrosti koju su oslobodile Kurdinje kako bi ostvarile svoja prava; prava koja su izgubile zbog imperijalizma, zbog otrovne ideologije kapitalizma, ali i prava koja su im uskraćena tisućama godina zbog nasilnih i patrijarhalnih praksi skrivenih ispod sjena i slojeva kulture, srama i časti…”.

 {slika}

Uništavanje kurdskih gradova i masakr nad Kurdima i Kurdkinjama koje turska vojska provodi od kolovoza 2015. godine i dalje traje, dok svijet o tome šuti. Do danas su razoreni gradovi Cizre, Diyarbakır’s Sur, Silopi, İdil (Hezex), Dargeçit (Kerboran), Derik i Silvan, a ubijeno je 715 civila, među njima 97 djece i 95 žena. Samo u Cizreu 105 civila je živo spaljeno.

Danas se slični napadi događaju u gradovima Şırnak, Nusaybin i Yuksekova (Gever) i predgrađu Diyarbakıra, u Baglaru. Prema najnovijim izvješćima 20.000 turskih vojnika sudjeluju u pohodu na Gever i namjeravaju sravniti čitavu regiju sve do granica s Iranom i Irakom.

U ovim gradovima, turske vojne snage namjeravaju proglasiti policijski sat, a zatim napasti koristeći najrazornija oružja. Policijski sat u predgrađu Sur u Dyjabakiru traje već 105 dana. Iseljeno je gotovo pola milijuna građana i građanki. S obzirom na nastavak napada, taj broj se svakodnevno povećava.

 

 

Queer žena koja je dokazala teoriju o gravitacijskim valovima

Albert Einstein predvidio je postojanje gravitacijskih valova gotovo prije jednog stoljeća. No, do nedavno nije bilo načina da ih se proučava. No, zahvaljujući radu dr. Nergis Mavalvale i njezinih kolega/ica na MIT-u, Einsteinova teorija sada je dokazani fenomen.

Sredinom veljače ultraosjetljivi teleskop koji je njezin tim izradio dokazao je postojanje gravitacijskih valova koji su nastali sudarom dvije crne rupe prije 1.3 milijarde godina.

“Teorijski gledano, posljedice nasilnih kozmičkih događaja – sudara crnih rupa, eksplozivne smrti zvijezda, ili čak velikog praska – gravitacijski valovi mogu ponuditi sasvim novi okvir učenja o svemiru”, piše popularni časopis Science.

Žene su, nažalost, još uvijek rijetkost u ovim granama znanosti – pogotovo ako se radi o LGBT ženama iz Pakistana. Ali Mavalvala (47) izjavila je za časopis Science: “Ne smeta mi što sam na rubu bilo koje društvene grupe”.

Majka osmogodišnjeg djeteta koja sebe opisuje kao queer nebijelu osobu tvrdi kako je kao autsajderica manje ograničena pravilima.

Pomoć oko uklanjanja nekih od tih ograničenja dobila je 2010. godine u obliku McArhurove “Genius Grant” uz stipendiju u iznosu od 625,000 dolara.

“Ja sam samo svoja”, rekla je skromno. “Ali iz toga proizlazi nešto pozitivno.”

U ranim 1990-ima, Mavalvala je bila pod mentorstvom profesora Rainera Weissa s MIT-a koji je istraživao gravitacijske valove.

Poteškoću u otkrivanju tih pojava uvijek je predstavljalo sprečavanje minutnih distorzija.

Bilo što može pomaknuti ogledala u velikim količinama: jureći auto u daljini, seizmička podrhtavanja ili prasak groma. Čak se i izobličenja uzrokovana laserskim zrakama trebaju uzeti u obzir nakon što je sustav bio zaštićen od svih tih vanjskih smetnji.

“Izrada ogledala je i dalje nešto u što ulažemo veliku pažnju.”, kaže Mavalvala. “Ako postoji odstupanje, snop bi lako mogao završiti u pustinji umjesto u željenoj točki.”

Ona je osmislila automatski sustav za poravnavanje koji je ugrađen u Laser Interferometer Gravitational-Wave Observatory (LIGO), zajednički projekt MIT-a i Caltecha.

Mavalvala je došla u SAD iz Pakistana kao tinejdžerica, a pohađala je Wellesley College gdje je napredovala na odjelu fizike. No nije joj bilo lako pomiriti se sa svojom seksualnom orijentacijom sve dok u svojim dvadesetima nije pronašla ljubav.

Partnerica ju je posjećivala u laboratoriju i postala sastavni dio njezinog socijalnog života. Proces je bio organski. Tvrdi kako nikada nije imala loših iskustava zbog ovoga te da joj je radna okolina pružala podršku.

“Neki se ljudi usude otići dalje od onog što drugi smatraju opasnim i neukusnim. Oni nisu glupi i neustrašivi, već imaju dovoljno samopouzdanja da procijene dobro situaciju i upuste se u istu.”

Kada se autala, osvrnula se oko sebe i procijenila svoju radnu okolinu. Smatrala je kako njezina seksualnost neće utjecati previše na odnose i njezini instinkti su se uspostavili točnima. Unatoč samopouzdanju i predanosti, Mavalvala tvrdi: “Poprilično sam sretna kada prođem neopaženo.”

Možda je prekasno za to s obzirom da je postigla status zvijezde u svijetu znanosti.

Čak je u Pakistanu, zemlji koja definitivno nije raj za LGBT zajednicu, premijer Nawaz Sharif pohvalio Mavalvalu kao izvor inspiracije i primjer drugim pakistanskim znanstvenicima/ama i studentima/icama. “Cijela nacija je ponosna na njezin vrijedni doprinos.”, izjavio je Nawaz.

I mi smo.

Prevela i prilagodila Tara Gudović 

Kraj novinarstva u Turskoj

Nešto vrlo neobično, ako ne i bez presedana,  dogodilo se u Istanbulu prije nekoliko dana. Skupina policajaca umarširala je u Zaman, najveće turske dnevne novine, uz sudski nalog koji im to dopušta.

Suzavcem su rastjerali stotinjak prosvjednika i prosvjednica koji su ih dočekali ispred Zamana, uzvikujući ‘Slobodu tiska ne možete ušutkati’. Potom su ušli u zgradu i preuzeli kontrolu nad redakcijom. Tada je glavni urednik Abdul Hamid Bilici saznao da je dobio otkaz. Sva arhiva i sve vijesti Zamana, pa i  digitalna arhiva od posljednjih 27 godina izbrisani su i uništeni.

Uništavanje je ustupilo mjesto za novo stvaranje. Dan nakon što je policija preuzela potpunu kontrolu nad Zamanom, koji je  u posljednje vrijeme postao vrlo otvoren protiv predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i njegove vladavine, na upravljačko mjesto lista imenovana je osoba od strane vlade. Tako sada Erdogan hvali ‘novu Tursku’. Drugim riječima, Zaman je sada postao jedan od desetaka drugih  turskih novina čiji je jedini zadatak da podržava predsjednika i zastrašuje svoje neprijatelje.

Ova vijest možda šokira nekoga izvan Turske, ali u Turskoj malo tko je iznenađen. Nakon što je u listopadu prošle godine, list počeo kritizirati Erdoganovu vladu, vlast je nagovijestila da će im sva imovina biti oduzeta od strane države.

Turski mediji prolaze danas najmračnije dane u smislu slobode tiska, što je glavno mjerilo demokracije i vladavine prava. Intelektualci, poslovni ljudi, slavne osobe, organizacije civilnog društva, medijske organizacije i novinari i novinarke ušutkani su putem prijetnji i ucjena.

 “Ovo je grozno. Turska galopira prema autoritarnom režimu”, rekao je Asli Aydintabas, istaknuti novinar koji je izgubio svoju kolumnu prošle godine u dnevnom listu Milliyet pod državnim pritiskom, te dodao: “Nažalost, svijet, a posebno Europska unija šuti”.

Deseci novinara i novinarki, percipirani kao kritični prema vlasti izgubili/e su posao jer su dužnosnici vršili pritisak na njihove šefove.

U isto vrijeme, tursko pravosuđe je optužilo novinare i karikaturiste da vrijeđaju predsjednika.

{slika}

Mnogi u Turskoj optužuju EU smatrajući da se pravi slijepa na povrede ljudskih prava u Turskoj, uključujući i smrt stotine civila tijekom sigurnosne operacije protiv kurdskih militanata.

Ušutkavanje Zamana dolazi u već zabrinjavajuće vrijeme za slobodu medija u Turskoj.

Sada i mnogi drugi novinari i novinarke strahuju da će biti suočeni s istom sudbinom kao i njihovi kolege i kolegice u Zamanu. Prema mišljenju javnosti, na desetine novinara i novinarki našli/e su se na meti nove vlasti još od vremena prosvjeda u Gezi parku, samo zato što su branili glavne vrijednosti svoje struke: slobodu i neovisnost.

Došlo je vrijeme da se prizna da ono što je ostalo od novinarstva u Turskoj jest olupina. Dok jezgra novinara sada piše sukladno tiranskim pravilima, ostaje pitanje hoće li EU uopće reagirati na ovako nešto, te da li će kolege i kolegice novinari i novinarke diljem svijeta moći učiniti nešto da spriječe daljnju pogubnost.

 

Le zbor prima nove članice

Le Zbor, ‘prvi mješoviti ženski, lezbijsko feministički zbor u regiji’ koji djeluje u Zagrebu, prima nove članice.

“Ako misliš da feminizam nije prljava riječ, nego nužnost u današnjem svijetu; ako te smeta što nam se država i Crkva uvlače u krevete i određuju što je, a što nije normalno; ako, za razliku od nekih trenutnih ministara, misliš da je antifašizam bitan dio našeg povijesnog naslijeđa, koji treba čuvati i promovirati, a ne negirati, a usto voliš i želiš pjevati, vrijeme je da se pokreneš“, poručile su članice Le Zbora.

“A kako bolje nego uključivanjem u jedan dinamičan i angažiran glazbeni kolektiv kao Le Zbor? Nudimo puno rada, proba i nastupa, i, naravno, sjajne zabave”, stoji u pozivu. 

Prijaviti se možete u inbox na Facebook stranici Le Zbora ili na le_zbor@yahoo.com najkasnije do 25. ožujka, nakon čega ćete dobiti više informacija o samoj audiciji. 

Mlade, starije, obrazovane i nepoželjne

Ulaskom Hrvatske u EU i otvaranjem tržišta rada olakšano je zapošljavanje u drugim državama, tako da naše stanovništvo sad pretežno emigrira u zemlje članice EU. Većina europskih država  ukinula je radne dozvole za hrvatske građane/ke. Trenutno samo još nekoliko zemalja koriste prijelazna ograničenja za pristup radnica/ka iz Hrvatske i zahtijevaju radne dozvole. To su Malta, Velika Britanija, Austrija, Nizozemska i Slovenija. Za sve ostale tržište rada je otvoreno svima bez obzira na stručnu spremu.

Od 1.srpnja 2018.godine i navedene države trebale bi ukinuti ograničenja. Jedino u slučaju značajnih poremećaja na tržištu rada mogu ih zadržati dulje, ali ne kasnije od 30.lipnja 2020.g.

Migracije novijeg datuma obuhvaćaju odljev visokoobrazovanih ljudi za razliku od prijašnjih kad su pretežno emigrirali nekvalificirani i kvalificirani radnici/e, te osobe srednje stručne spreme. U vezi navedenog, ne postoje aktualna istraživanja iako je ova činjenica općepoznata. Konkretan je podatak iz 2007. godine, iz studije Svjetske banke, po kojoj je Hrvatska prva u Europi po odlasku visokoobrazovanih ljudi sa stopom migracije od 29,4 posto. Još jedan neslavan rekord!

“Diplomirala sam u roku. S 24 godine prvi put sam se prijavila na Hrvatski zavod za zapošljavanje (HZZ). I nakon dva mjeseca počela sam raditi u srednjoj školi kao nastavnica Politike i gospodarstva. Bilo je to općepoznato stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa s naknadom od 1.600,00 kn mjesečno” – govori Ivana B., magistrirana politologinja.

“Ok, to je samo početak” – bila sam puna planova. I zapravo boravak u školi nije bio loš. Voljela sam raditi s djecom i bila sam dobro prihvaćena, njima je bilo interesantno što nisam puno starija od njih. Najgore je bilo ispunjavanje hrpetine papirologije. Da bih otišla s učenicima makar u susjednu ulicu posjetiti jedan pogon, morala sam dobiti toliko odobrenja i dozvola kao da idemo u NASA-u.”

“Nakon 6 mjeseci znala sam da mi neće produžiti ugovor.” – nastavlja Ivana. ” Javljala sam se na sve moguće oglase i na one koji nemaju veze s mojim zanimanjem. To uostalom nije teško, za magistricu/a politologije uopće niti nema oglasa. Možda jedan godišnje. Kako sam završila gimnaziju, ni tu baš nije bilo izbora za poslove sa srednjom stručnom spremom.”  Poslala sam nekoliko stotina otvorenih molbi. Svima. Ispunjavala sam upitnike na web stranicama velikih korporacija i upisivala svoje hobije i interese.Zvala sam sve moguće, poznate i one s kojima sam išla nekad u vrtić, tražila sam i veze ne bih li se zaposlila.”

“A najgore bi mi bilo kad bih čula – nisi ti jedina. Zar bi to trebala biti utjeha ili objašnjenje? Da, stotine tisuća nas je. Tim gore.”

“Ne znam je l’ mi je sad smiješno ili žalosno kad se sjetim tih silnih molbi, većinu bez ikakvog odgovora. Vodila sam evidenciju kad i kome sam se javila, pisala sam svakom posebnu zamolbu, proučavala tvrtku, udrugu, organizaciju prije sastavljanja molbe. Bilo je i nekih razgovora, testiranja, a u međuvremenu ponovni odlazak na burzu i honorarni rad u agenciji za istraživanje tržišta u centru Zagreba za satnicu od sedam kuna i jednom kunom po anketi” – navodi Ivana.

“Najviše smo radili istraživanja za Eurobarometar. Razgovarajući preko telefona sa stotinama, pa i tisućama osoba po cijeloj Hrvatskoj naslušala sam se strašnih priča. U prijepodnevnoj smjeni najčešće su se javljale umirovljenice. Znale su se rasplakati.Konačno sam dobila predodžbu koliko siromaštvo i glad vladaju u našoj zemlji.”

“Otišla sam u Nizozemsku jer nemam nade da će se išta promijeniti. Ovo sve predugo traje i svakim danom je sve gore. U Hrvatskoj su znanje i pismenost mana, a pošten čovjek nema perspektivu. Jednostavno su izokrenute vrijednosti. S 26 godina osjećala sam se kao dinosaur koji sa svojim vrijednostima, stavovima i željom za stvaranjem pripada nečem izumrlom.”

“Radim u osiguravajućem društvu kao korisnička podrška. Govorim engleski i njemački i konačno sam kapitalizirala svoje znanje, makar djelomično. Naravno i ovdje tražim bolji posao, ali više se ne bojim budućnosti. Ne znam hoću li se vratiti pa čak kad bih kod kuće i našla pristojno plaćen posao u struci” – objašnjava Ivana. “Duboko u sebi sam ogorčena jer sam bila prisiljena na odlazak. S druge strane, ovdje u Amsterdamu živim daleko od svih naših skandala i aktualne situacije. Sve manje pratim naše medije i ne živciram se više. Živim kvalitetno i s te strane sam profitirala.”

“Nema vage koja može izvagati odluku o preseljenju. Jedan uteg, odnosno najbitniji razlog odluke dovoljno je težak da zasjeni sve male koji teže suprotnom.” – zaključila je Ivana.

Još od poznate izjave HDZ-ovog saborskog zastupnika Ivana Milasa “Mozak vani ništa ne vrijedi. Kilo mozga, dvije marke” izrečene prije 20-tak godina u Saboru, očito ništa se nije promijenilo da se smjer odljeva smanji, a kamo li preokrene u dotok.

Dapače, odlazak fakultetski obrazovanih ljudi ljuti vlastodršce. Prije dvije godine, sada već bivši ministar znanosti, obrazovanja i sporta Vedran Mornar imao je ideju da bi bilo razumno da se studentima i studenticama koji se školuju na račun države uvede obveza da ostanu neko vrijeme u Hrvatskoj ili da vrate novac ako odu van.

“Ja bih da se svakom studentu/ici izda račun koliko košta godina i da na računu piše da je 100 posto platila država. Jedan diplomant državu košta 50.000 eura. – Jesmo li mi dovoljno bogati da investiramo 50.000 eura u njemačku ekonomiju?” – dvojio je tadašnji ministar.

Ministar je zaboravio da smo mi dovoljno bogata država da jednom/j magistru/ici struke ponudimo stručno usavršavanje za 1.600,00 kn mjesečno ili boravak na Zavodu za zapošljavanje za nula kuna.

Umjesto kaznenih mjera koje zadiru čak i u slobodu kretanja i prava na rad trebalo bi uvesti mjere zbog kojih mladi visokoobrazovani ljudi neće više doslovce bježati što dalje od Hrvatske i planirati odlazak još pri upisu na fakultet.

Isto tako, trebalo bi stvarati programe i mrežu koja bi uključivala i naše stručnjake i stručnjakinje iz inozemstva kako bi se uloženo raznim integracijama vratilo.Umjesto toga, emigrantima/cama se predbacuje da su iskoristili/e domovinu, maltene postali/e izdajnici i izdajnice samo zato što žele kvalitetniji život i prosperitetniju karijeru za što su se u konačnici i školovali.

Odljev mozgova tzv. brain drain karakterističan je i za druge zemlje, ali u mnogo nižem postotku. Uostalom, sam termin nastao je nakon Drugog svjetskog rata, kada su europski stručnjaci i obrazovani ljudi masovno iseljavali u SAD.

Osim njega na europskom tržištu rada karakterističan je i suprotan pojam – brain gain – dobitak mozgova. To je čisti profit zemlje u koju se visokoobrazovane osobe useljavaju. Znači u njih ne treba ulagati, neće biti korisnici socijalnih primanja i naknade za nezaposlene, nego će svojim radom i porezima jačati državu u kojoj rade.

Treća kategorija iseljenih visokoobrazovanih ljudi tzv. brain waste ona je koja radi nekvalificirane poslove unatoč stečenoj visokoj stručnoj spremi. Čest razlog tome je prihod koji je u jednoj zemlji veći za takvu vrstu posla nego od stručnog rada u matičnoj zemlji. Velik broj iseljenih osoba započinje s takvim poslovima prilikom dolaska u stranu zemlju. No s vremenom i uspješnom integracijom pronalaze bolje poslove ili one u struci.

U ovoj skupini često prevladavaju žene, mahom umirovljenice ili nezaposlene u dobi od 50-tak i više godina. Na žalost, najčešće i ostaju u njoj. One se uglavnom bave njegom starijih i nemoćnih osoba u zemljama bliže Hrvatskoj kao što su Njemačka, Italija i Austrija. U pravilu rade na crno, u intervalima po dva tjedna ili mjesec dana. Ponekad su dvije žene angažirane za jednu osobu. Njihov posao traje 24 sata dnevno. Smještene su u kućama gdje se i brinu za pretežno nepokretne osobe. Teško je govoriti o prosječnoj zaradi jer u nju ulazi i smještaj i hrana, ali okvirno kreće se od 900 do 1.400 eura mjesečno. Ovakav posao iznimno je težak i naporan, a sa sobom povlači i socijalnu izoliranost jer osim obitelji u kojoj je smještena, žena njegovateljica nema puno prilike za komunikaciju i društveni život. 

Poslom njegovateljice starijih, bolesnih i nepokretnih osoba bave se žene bez obzira na stručnu spremu koju imaju. Ovaj, zapravo ilegalan posao, ne samo za građanke Hrvatske, već žene iz cijele Istočne Europe pruža mogućnost dodatne ili jedine zarade bez obzira na prijašnje radno iskustvo i formalno obrazovanje.

Stvarnost suprotna statistici

Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske svake godine izdaje izvješće pod nazivom: Priopćenje o migracijama stanovnika/ca Republike Hrvatske. Mainstrem mediji raspišu se tada o “crnoj demografskoj budućnosti” države.

Trenutna ministrica socijalne politike i mladih bahato se razbacuje prijedlozima o uvođenju plaćenog statusa odgojiteljica majkama s više djece ili povećanju iznosa za novorođenčad koji se u praksi ne ostvaruju. Crkvene zajednice bombardiraju javnost pojmom bijele kuge, a neke kompanije, kao npr. Adris grupa koriste situaciju u promidžbene svrhe i provode kampanju za zapošljavanje mladih s nazivom “Razveseli mamu i vrati se doma”.

Također, Državni zavod za statistiku (DZS) provodi istraživanja o migracijama stanovništva na osnovu podataka koji se prikupljaju u Odjelu za upravne poslove Ministarstva unutarnjih poslova. To zapravo znači da su evidentirane samo one osobe koje su napustile zemlju na period duži od godinu dana i koje su tu činjenicu prijavile Ministarstvu unutarnjih poslova, odnosno službeno promijenile prebivalište.

No, također je činjenica da službeni statistički podaci ne odgovaraju u potpunosti stvarnom broju iseljenih osoba.

Na žalost i neki “nezavisni” analitičari iznose rezultate istraživanja s predznakom predimenzioniranog emigriranja ili pak umanjenog. Sve je u službi politike – nekom odgovara pumpanje broja emigranata (vjerske zajednice ili članovi oporbe), nekom nerealno smanjivanje (aktualna vlada).

Prema službenim podacima DZS-a oko 111.690 osoba napustilo je Hrvatsku u zadnjih 10 godina. Samo u 2014. iz zemlje se iselilo čak 20.858 stanovnica/ika, a 2013. 13.394. Tako visok odljev stanovništva nije evidentiran niti za vrijeme ratnih godina. S obzirom na spolnu strukturu u ukupnom broju osoba iseljenih u inozemstvo udio muškaraca veći je samo za 5,6 posto. Odnosno pretprošle godine iselio se 11.602 muškaraca i 9.256 žena. Ne smije se smetnuti s uma da su ovo službeni podaci koji ne odgovaraju stvarnoj situaciji.

Prof. dr. Anđelko Milardović s Instituta za migracije i narodnosti komentirao je više nego dvostruki negativan saldo migracije stanovništva RH s inozemstvom koji je u 2014.bio – 10.220 osoba, naspram – 4.884 osobe u 2013.g.

“Ako se radi o takvom saldu , kojega je zapravo teško utvrditi ,trebalo bi  u biti  odgovoriti na  pitanje o razlozima iseljavanja. Prvi je razlog   je dugotrajna  ekonomska kriza iz koje se Hrvatska teško izvlači. Drugi razlog , ne pokazuje se trend pada nezaposlenosti ,osim  u ljetnim mjesecima. Hrvatska se  postupno pretvara u   siromašno društvo u kojem je sve veći  broj onih koji ne mogu na primjeren  način održavati vlastitu egzistenciju.

Treći razlog ,u ukupnoj   obrazovnoj populaciji  najranjivija  je mlada  populacija, žena i muškaraca, koja populacija  na dugi rok  ne vidi perspektivu u ovom društvu , jer  se ne može zaposliti, zasnovati obitelj ,doći do stana i tomu slično.  U takvoj situaciju ljudi se odlučuju  na iseljavanje u sigurnija  i razvijenija društva s  boljim životnim standardom. Loša  socioekonomska situacija u zemlji i iseljavanje dodatno kompliciraju katastrofalnu demografsku sliku društva. Vrijeme je  da se preko javnih politika  napravi  zaokret, ukoliko  ne želimo postati  “kontejnersko društvo” i društvo u izumiranju. The end društvo!”

 Hrvatski zavod za zapošljavanje dostavio je podatke prema kojima je iz njihove evidencije odjavljeno 4.770 osoba u 2015. godini zbog zapošljavanja u inozemstvu. Ukupan broj odjavljenih žena je 1.929. Ovi podaci uključuju osobe koje su ušle u radni odnos kod stranog poslodavca, koje su se samozaposlile u inozemstvu i osobe uključene u programe stručnog osposobljavanja ili naukovanja.

Koliko su hrvatski službeni podaci minorni pokazuje statistika inozemnih europskih zavoda. Njemački statistički zavod krajem veljače obznanio je podatak da se samo u prvoj polovici 2015. u Njemačku doselilo velik broj hrvatskih građanki/ana.

“U prvoj polovini 2015. u Njemačku je doselilo 24.782 državljana Republike Hrvatske” izjavio je glasnogovornik Njemačkog državnog zavoda za statistiku Reinhold Zahn. Glasnogovornik je napomenuo da  je sredinom 2015. u Njemačkoj živjelo 278.812 državljana RH, što je 53.841 više nego krajem 2012., godine u kojoj Hrvatska nije bila članicom Europske unije. Time se ustanovljava pojačana emigracija s tendencijom rasta u nadolazećem periodu. Statistički podaci za drugi dio prošle godine pokazat će koliko je za useljavanje u Njemačku bilo bitno ukidanje radnih dozvola za sve razine obrazovanja.

Istovremeno, irska Welfare služba (Socijalne usluge) objavila je kako je u 2015. godini odobrila 4.342 zahtjeva hrvatskih radno sposobnih građana za izdavanjem PPS broja (Personal Public Service Number) koji im je potreban za zapošljavanje, otvaranje bankovnog računa i dr.

Emigracija za sve

Pokušajmo zamisliti o kojem broju osoba se radi uzevši u obzir sve zemlje EU i kontinente. To je zapravo zastrašujuće.

Riječ je broju građana/ki koji svojim odlaskom određuju ne samo svoju već i budućnost države iz koje su otišli. Očito je da emigracija iz Hrvatske mijenjaj svoj oblik. Ne odlaze više pretežno muškarci kao sredinom prošlog stoljeća dok je ženama bila namijenjena uloga čuvarice doma i odgojiteljice djece. Danas odlaze svi. Žene svih dobnih skupina i zanimanja.

Doc. dr. sc. Ivan Čipin s Katedre za demografiju Sveučilišta u Zagrebu Ekonomskog fakulteta smatra da se značajno povećao dio iseljene ženske populacije u radnoj dobi zbog sveukupne veće participacije žena na tržištu rada. Iseljavanju iz Hrvatske je svakako pridonio i ulazak u EU.

Prof. dr. Anđelko Milardović s Instituta za migracije i narodnosti komentira trend iseljavanja cijelih obitelji s obzirom na prijašnje emigracije kad se iseljavao samo jedan član obitelji, pretežno muškarac.

“Činjenica je da smo suočeni s iseljavanjem cijelih obitelji. To da se cijele obitelji  iseljavaju  znak je za uzbunu , jer će  bez obitelji postupno iščezavati cijelo društvo.  Šezdesetih godina  dvadesetog stoljeća  pretežno su  na “privremeni rad ” odlazili  muškarci, očevi , među kojima je bio i moj otac.  Žene su s djecom ostajale  kod  kuće. Očevi su dolazili jednom ili dva puta godišnje. Događalo se i spajanje obitelji, ali  nisu se   masovno iseljavale  cijele obitelji. Pogledajte danas Slavoniju u kojoj se to događa  i  Osijek ,kao njezino  srce , preseljeno u Irsku i u Njemačku. Slavonija  je nekada hranila  sve živo. Dolazili iz Dalmacije, Like, Bosne i Hercegovine. Danas  je zbog lude i promašene  politike regija u  iseljavanju nach Bundes Republik Deutschaland i Republic of Ireland. Više nego  tužno i žalosno!”

Profesora Milardovića pitali smo i za mišljenje o tome uvažavaju li vladajuće strukture u dovoljnoj mjeri znanstvene radove o projekcijama stanovništva u kreiranju političke prakse.

Evo što nam je odgovorio:

 “Naprosto ne uvažavaju. Bilo bi dobro kada bi strukture moći  više koristile znanja   društvenih znanstvenika pri oblikovanju ekonomske, demografske i  migracijske politike. Mi smo još daleko  od toga da  stručnjaci i društveni znanstvenici posredstvom znanja ,koje je  dominantni resurs u 21. stoljeću, sudjeluju  o oblikovanju javnih politika u Republici Hrvatskoj. Ti isti trebali bi biti članovima stranaka da bi, eventualno došli do izražaja. Ništa se nije tu promijenilo. Oni/e koje ne znaju, vladaju. Njima u ovoj  zemlji znanje nije potrebno. Oni/e koji znaju iseljavaju se i prisilno zbog godina ostaju i povlače se na “pričuvni položaj”. Zbog toga smo tu gdje jesmo. I zbog toga sam  morao odgovarati na ova pitanja , na koja  ne bih morao da nemamo problem s iseljavanjem, koje je  permanentno u 20. stoljeću u Hrvatskoj, bez obzira na oblike vladavine, kao što su monarhija u prvoj Jugoslaviji, komunistička lijeva totalitarna diktatura u drugoj Jugoslaviji i (simulirana) demokracija u samostalnoj Hrvatskoj. Iseljavanju kraja nema. A devedesetih se  mislilo, konačno smo svoji na svome. Nećemo se više morati “smucati ” po svijetu. No, nadu su u  velikom tranzicijskom spektaklu ili ekonomskoj tranziciji “ukrali” profiteri tranzicije ili oligarhija/ stari “školovani kadar”, kao dominantni stratum u novo komponiranoj socijalnoj stratifikaciji hrvatskog društva, na rubu siromaštva u EU. Tužno i žalosno. Zar ne?”

{slika}

Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta “Žene u emigraciji”, kojeg financijski podupire Ministarstvo kulture, no članak ne izražava stavove i mišljenje spomenutog Ministarstva. Riječ je o seriji članaka “Žene u emigraciji