sdadmin

Berlusconi trudnoj kandidatkinji rekao da ne može biti majka i gradonačelnica

Posted on by sdadmin

Bivši talijanski premijer Silvio Berlusconi izazvao je oštre kritike sa svih strana političkog spektra u zemlji u kojoj se mnogi žale na rašireni seksizam, nakon što je izjavio da posao gradonačelnika/ce Rima nije za majke.

“Jasno je svima da majka ne može raditi taj posao”, rekao je Berlusconi, misleći pri tome na Giorgiu Meloni, kandidatkinju za gradonačelnicu Rima, koja je u drugom stanju.

“Svima je jasno da se jedna majka ne može posvetiti poslu, a ovo će biti užasan posao jer je Rim u katastrofalnom stanju”, rekao je talijanski multimilijarder na radiju RAI.

Kandidatkinja za gradonačelnicu Milana Maria Elena Boschi iz desničarske stranke Talijanska braća, povukla se iz utrke zbog neumjesnih kritika na račun njezina izgleda i težine.

“Kada će netko muškog kandidata tražiti da se povuče jer nije fotogeničan ili zato što mora biti otac”, napisala je Boschi na Twitteru.

{slika}

Zastupnik Demokratske stranke Titti Di Salvo rekao je: “Ovo je čisti patrijarhalni mačizam koji ženama određuje čime bi se trebale baviti. To pokazuje da smo još uvijek u srednjem vijeku”.

Nejednakost spolova u Italiji vidi se u podacima o zaposlenima koji pokazuju da radi manje od polovice radno sposobnih žena, 18 posto manje od muškaraca.

Nezaposlenost žena druga je najveća među članicama EU-a, nakon Grčke, objavio je Eurostat.

Pokušajmo razumjeti

Posted on by sdadmin

U Francuskoj posvuda traju rasprave nakon atentata koji se dogodio prije nekoliko mjeseci. Ne smiruju se duhovi, izvanredno stanje je produženo za  još tri mjeseca.

Dok traju policijske pretrage i potrage, te nenadana suđenja sindikalistima, intelektualci/ke i aktivisti i aktivistkinje pokušavaju  razumjeti o čemu se radi, koji procesi su u tijeku, što se uistinu događa. Brojne su TV i radio debate, novinski članci, analize, knjige, časopisi koji govore na ovu temu.

Edgar Morin, jedan od najpoznatijih francuskih filozofa, koji već dva desetljeća pokušava nametnuti u društvu debatu o novom razumijevanju svijeta, o samorazumijevanju, o potrebi promjene školstva, napisao je i tekst – Pokušajmo razumjeti (Essayons nous comprendre), u kojem filozof nastoji objasniti žrtvovanje i stranputicu kojom je krenuo jedan broj mladih Francuza (diskriminiranih, neintegriranih u društvo). “Odbačeni odbacuju one koji su njih odbacili”, ključna je misao kojom Edgar Morin objašnjava njihove teške odluke.

Prije svega treba razumjeti uvjete koji su mlade ljude u Francuskoj odveli u fanatični džihad.

Uvjete života u predgrađima u kojima je koncentrirana populacija arapsko-muslimanskog porijekla. A to su uvjeti u kojima postoji snažna, i sve jača getoizacija.Upravo tu se formiraju grupe adolescenata koji, kao i svi adolescenti, teže ka kršenju normi. Ove grupe postaju bande, u trenutku kada su iz obitelji druge i treće generacije useljenika, ili kada je nezaposlenost potpuna. Jedan dio mladih organizira grupe koje kradu i rade s drogom, te ulaze u delinkvenciju. Isto se to događa u brazilskim favelama ili siromašnim četvrtima Kolumbije.

Ali, postoji jedna razlika između Francuske i ovih zemalja, u kojima delinkventi pripadaju lokalnom stanovništvu. U Francuskoj delinkventi najčešće pripadaju imigrantima. Policijske kontrole nad njima su brutalne. To navodi ove mlade ljude da se obračunavaju s policijom kamenjem i paljevinom vozila.

Odbacivanje i agresivnost protiv ovih mladih ljudi hrana je za onaj pakleni krug koji favorizira odgovore tipične za getoizaciju, tj. osnaživanje solidarnosti po porijeklu. Sve ovo učvršćuje niz uzroka gdje se neprijateljstva međusobno hrane, stvarajući tako prepreke za integraciju.

Jedan manji broj adolescenata i adolescentica biva odvučen u delinkvenciju, drugi/e pronalaze posao ili zaštitu, prijateljstva, ljubav koja ih spašava. Ali, svi oni/e trpe i osjećaju odbacivanje.

Odbačeni odbacuju one koji su njih odbacili! Jedan dio mladih se ne osjeća Francuzima, a lišeni su svoje stare domovine. Neki među njima, delinkventi, sresti će u zatvoru svoje učitelje koji će ih uvesti u islam u njegovoj fanatičnoj verziji. Zatvor, škola kriminala za jedne, postat će za druge škola spasenja. Ovo je za njih put iskupljenja i istine. U isto vrijeme, to je put borbe za dobro koji može voditi do žrtvovanja, a što je za njih put u raj.

Za mlade adolescente iz Magreba, teret kolonizacije koju su trpjeli njihovi preci, nisu zaboravljeni. Osvajanje neovisnosti bilo je kapitalno da bi kolonizirani dostigli nivo svojih kolonizatora.

Ali ne ovdje u Francuskoj, nego u Magrebu, imigranti i njihovi potomci bivaju viđeni ne kao Alžirci, Marokanci, Tunižani, nego kao Arapi ili muslimani. Uz to, svi Arabo-muslimani osjećaju dvostruki pritisak, pritisak mjera koje trpe kao osobe koje na primjer traže posao ili smještaj u Francuskoj, nego i onaj kojeg trpe arapsko-muslimanske zemlje u svijetu. Izraelsko-palestinska tragedija im jasno pokazuje kako zapadni svijet privilegira Izrael kao okupatora na štetu Palestine koju koloniziraju. Ova tragedija je uostalom utjecala na atentate protiv sinagoga, skrnavljenje džamija, židovskih groblja, muslimana, protuarapske i protužidovske napade. Izrael je dobio na svojoj demokraciji, bez ikakve osude za kolonizaciju.

Velika većina arapskih muslimana pati pod svim vrstama poniženja kojima je izložen arapski svijet. Oni vide u američkom ratu u Afganistanu i Iraku imperijalističku intervenciju protiv arapskih naroda. Rođeni u Francuskoj, lutaju između integracije, delinkvencije i džihadizma. Fanatizirani, oni osjećaju mržnju prema Zapadu, kršćanima, židovima.

Napad 11. rujna 2001. pokazao je fanaticima da je moguće boriti se protiv ‘Velikog Sotone’, čime se pokreću vječiti križari, dok u isto vrijeme SAD i Zapad sa svoje strane, ta samoproklamirana osovina dobra, pokreće rat protiv osovine zla.

Zapad osuđuje s užasom slijepi terorizam koji ubija žene i djecu, ne zabrinjavajući se što u arapskim zemljama, s užasom osuđuju bombardiranja koja ubijaju civile, žene i djecu, ubojstva počinjena dronovima i druga.

Ideja džihada, žrtvovanja, bliska je duhu mladosti, ponekad nakon mnogo lutanja i neuspjeha. Khaled Kelkal (1995) i Mohamed Merah (2012) su, kao i mnogi, većinom nakon uzastopnih građanskih ratova koji su slijedili nakon prvotno mirovnog arapskog proljeća, u Iraku, Siriji, Jemenu, raspoređeni u ove zemlje kao džihadisti koji se, u Siriji i Iraku, bore za uspostavljanje kalifata u kojem vrijede stroga šerijatska pravila.

Jednako kao što je španjolski rat povukao revolucionare i demokrate mnogih zemalja da se bore na strani republikanaca, Al-Qaida i Daech na Bliskom istoku privlače mlade zanesenjake, fanatike iz zapadnih zemalja, kao i iz Francuske. Francuska vojna intervencija protiv Daecha i Al-Qaide prenijela je njihov rat u Francusku, i mlade Francuze muslimane koji se iscjeljuju povratkom u Francusku da tu izvrše džihad i postanu mučenicima.

Tako je rat na Bliskom istoku stigao u Francusku 7. siječnja 2015.

Ili, intervencija Sjedinjenih država i njenih sljedbenika, među kojima je i Francuska, još je uvijek bespomoćna, slijepa i iluzorna,kao što su bile i sve prethodne američke intervencije.

Nemoć. Nositelji koaliciije protiv Daecha su prethodno najavili da neće intervenirati slanjem trupa na teren, nego samo bombardiranjem iz aviona. Trupe arapskih zemalja koje se bore protiv Daecha su slabe i razjedinjene. Koalicija uključuje Saudijsku Arabiju, dakle zemlju koja je bliska onima što sanjaju o uspostavi islamske države. Ovaj rat ima elemente koji bi bili smiješni da nisu tragični: Zapad se bori protiv Asadovog režima, a udruženi su protiv Islamske države i koriste zajedničke službe informacija. Zapad je neprijateljski prema Iranu, ali su objektivno udruženi, jer Iran vojno pomaže šijitsku vlast u Iraku. Turska je više neprijateljska prema Kurdima iz Sirije – braći Kurda u Turskoj, nego prema Islamskoj državi.

Sljepilo. Zapadna intervencija naglašava razjedinjenost naroda Bliskog istoka, koju je u velikoj mjeri prouzročila. Drugi rat u Iraku je polučio strašan rasap ove nacije. Rat protiv civila u Siriji cijepa ovu zemlju na nepovratan način. Libija je u kaotičnom stanju zbog francuske intervencije. Krhka jedinstva ovih multikulturnih i multireligioznih starih naroda, koje je umjetno uspostavio Zapad na ruševinama Otomanskog carstva, uništena su. Prljave diktature su srušene, prije ili kasnije, ali su time smrtno pogođeni čitavi narodi. Užasi građanskog rata internacionalno podržavani, zamjenjuju užase surovih diktatura.

Iluzija. Cilj Zapada na Bliskom istoku je restauracija država-nacija koje su prethodno uništene. Dakle, ako bi postojao jedan istinski cilj rata koji bi se htio oduprijeti kalifatu Isila, to bi bila konfederacija Bliskog istoka, slično Libanonu koji poštuje autonomiju i slobode etničkih grupa i različitih religija koje ovdje postoje, uključujući i kršćanstvo.

Uvijek dođe trenutak kada je jedan konflikt truo, pred rasapom. Sukob na Bliskom istoku je sit građanskih ratova, vjerskih ratova i ratova internacionaliziranih intervencijama udruženih sila.

Bez zaokreta i promjene pravca, sve će se pogoršati, uključivši i Francusku.

Odgovor nije u polemikama. On je u samom srcu francuske kulture, a posebno u školama, u povijesti kulture. Nije dovoljno podsjećati kršćane na vjersku toleranciju za židove starog kalifata i Otomanskog carstva. Nije dovoljno podsjećati na plodonosni utjecaj arapske kulture na onu europsku. Treba se podsjetiti što je bilo katoličanstvo tijekom stoljeća i stoljeća. Treba pokazati kako se Francuska povijesno formirala  kao multikulturna integrirajući narode koji su bili vrlo različiti jedni od drugih (Bretonci, Baski, Alzašani). Treba podsjetiti da’ terorizam’ nije islamska inovacija u Europi. Crvene brigade i Crne brigade u Italiji, banda Baader u Njemačkoj poduzimali su monstruozne atentate. Premda raznoliki i kad vide jedni druge kao neprijatelje, ‘teroristi’ su slični jer pripadaju jednom zatvorenom svijetu, dementnom, halucinantnom, u kojem oni žive, svijetu iz kojeg se ipak može izići kao što su to uradili pripadnici Crvenih brigada, otkrivši vanjski svijet koji je za njih bio zatvoren.

Pred nas se postavlja jedan veliki, težak, ali nužan zadatak obnove mišljenja, koji sobom nužno nosi obnovu političke misli. Isto tako i nade, koja je vitalna za taj pothvat, a pothvat pak rađa nadu – slabašnu, ali ipak nadu.

  

Prevela i prilagodila Shura Dumanić

 

Akademska solidarnost: Integracija Filozofskog i KBF-a napad je na sekularnost visokog obrazovanja

Posted on by sdadmin

Izjavu za javnost inicijative Akademska solidarnost povodom “pokušaja nasilne integracije Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Katoličkog bogoslovnog fakulteta” prenosimo u cijelosti:

U javnosti se već nekoliko godina govori o konzervativnoj kontrarevoluciji, koja se pod novom vlasti samo zahuktala – od prvobitne najave “registra izdajnikâ”, preko nasrtajâ na slobodu medijâ i sve češćeg javnog zastrašivanja “nepodobnih” s najviših razina. S druge strane, ekonomski modeli koji će se gurati su očekivani i predviđani – od privatizacijâ preko daljnje komercijalizacije zdravstva pa do i dalje nedovoljnog izdvajanja za znanost i obrazovanje. No neki aspektikonzervativne kontrarevolucije u široj su javnosti potpuno nepoznati.

Dok se daljnja komercijalizacija, komodifikacija i privatizacija visokog obrazovanja, često u žarištu političkih borbi još od 2008-9., pripremaju kroz daljnje smanjivanje izdvajanja za obrazovanje i znanost iz proračuna, na polju visokog školstva sprema se ofanziva drugačije vrste. Naime, upravo se odvija plan da se zagrebački Filozofski fakultet (koji se inače, opravdano ili ne, smatra bastionom progresivne misli) integrira ni više ni manje nego s Katoličkim bogoslovnim (!) fakultetom.

Nejasno je po kojem bi se to logičkom kriteriju jedan društveno-humanistički fakultet (na kojem se studiraju i predaju jezici, arheologija, sociologija, psihologija i sl. znanstveni predmeti) mogao spajati s učilištem na kojem se obrazuju vjeroučitelji, crkveni orguljaši i različiti katolički birokrati.

Naravno, logika tu nema nikakve veze bilo s čim. Na prizemnoj je razini tu riječ o političkim dealovima uobičajenog tipa – bivšem dekanu FF-a Damiru Borasu su 2014. trebali glasovi s KBF-a da bi bio izabran za rektora Sveučilišta u Zagrebu, a ideja integracije FF-a i KBF-a mu ni ideološki nije bila mrska (dovoljno se sjetiti prvog, kontroverznog medijskog istupa novog rektora Borasa o “biblijskim vrijednostima”). Integracija se FF-a i KBF-a pokušala provesti odmah tada, potpuno netransparentno i ispod žita, ali kako to, zbog otpora na FF-u, nije odmah uspjelo, sklapanje se ugovora prolongiralo za dvije godine.

Trenutni dekan FF-a, Vlatko Previšić, po svemu je nasljednik prethodnoga dekana i njegov “igrač”. Stoga ni ne čudi da sadašnja uprava FF-a, u fingiranju javne rasprave na Fakultetu, pokušava silom progurati neznatno promijenjen i i dalje netransparentan ugovor FF-a i KBF-a (a na štetu svojih studenata i profesora), pri čemu ne prezaju čak ni od ucjenâ pa se pojedinim odsjecima neizravno daje do znanja da neće dobiti nova docentska mjesta ako ne pristanu na sklapanje ugovora s KBF-om.

No na stranu sitno politikantstvo i činjenica da se nasilnim guranjem takvog ugovora krše i brojni fakultetski propisi, ono što je stvarno zabrinjavajuće je što ovakvo nešto znači u široj slici. Riječ je, bez ikakve sumnje, o napadu na sekularnost visokoga obrazovanja, o daljnjem pokušaju premrežavanja Crkve i države, o pokušaju još čvršće integracije vjeronauka u osnovnom i srednjem školstvu (jer će vjeronauk ubuduće, prema ovom planu, držati vjeroučitelji koji će također biti i profesori hrvatskog, engleskog, sociologije, filozofije i sl.), kao i o praktički izravnom političkom napadu na jedan fakultet koji trenutna vlast može, bar dijelom, smatrati “disidentskim” i “buntovničkim” jer s njega dolazi čitav niz javnih intelektualaca koji se ne slažu s konzervativnim idejama koje promiče nova vlast, kao što je u prošlosti upravo FF bio izvor više studentskih gibanja koji su išli protiv ekonomskoga smjera u kojem ide ova (kao i bivša) vlast.

Nakon napadâ na slobodu medijâ, nakon napadâ na “buntovne” nacionalne manjine, uz napade na prava i životni standard radne većine koji se najavljuju, politički konglomerat koji gura konzervativnu kontrarevoluciju (a koji se ne može, dakako, svesti samo na stranke trenutno na vlasti) to planira učiniti napadom na najveći društveno-humanistički fakultet u zemlji. Nema nikakve sumnje, kao što je već rečeno, da su ovakvi postupci, započeti na iznimno koruptivan način (kupovinom glasova prilikom izbora za rektora), motivirani vrlo prozaičnim političkim namjerama.

Inicijativa Akademska solidarnost ističe svoje oštro protivljenje ovakvim napadima na Filozofski fakultet u Zagrebu i s gnušanjem odbija totalitarističku infiltraciju konzervativnog političkog konglomerata u sve pore društva. Najavljujemo da ćemo se aktivno boriti protiv integracije Filozofskog fakulteta u Zagrebu s Katoličkim bogoslovnim fakultetom, kao i protiv svih drugih negativnih tendencija u visokom obrazovanju – od komercijalizacije, komodifikacije i privatizacije pa do nasilne retradicionalizacije i klerikalizacije.

Želimo slobodno i otvoreno sveučilište, spremno na kritičko propitivanje svijeta oko sebe, a ne sveučilište kao psa čuvara sistema i promotora uskogrudnih i nazadnih ideja, koje služe samo očuvanja trenutnog statusa quo.

Eileen Nearne – zaboravljena junakinja

Posted on by sdadmin

Kada je 2. rujna 2010. godine pronađeno njeno tijelo u stanu u kojem je živjela, u gradiću Torquayu na engleskoj obali, mnogi su se susjedi i gradski službenici iznenadili kada su shvatili da je njihova susjeda i sugrađanka, Eileen Nearne bila britanska špijunka tijekom Drugog svjetskog rata.

Nitko u Torquayu nije imao pojma o njenim ratnim avanturama. Jednom davno ona je svojoj obitelji rekla da ako itko ikada spomene njen život špijunke, ona će jednostavno nestati.

Detalji njenog života otkriveni su među stvarima u njenom stanu. Nakon što je policija u stanu pronašla dokumente, medalje, odličja i uniformu – između ostalog i odličje Croix de Guerre (u prijevodu Križ rata) koje je Francuska nakon rata dodijelila savezničkim vojnim snagama u Francuskoj, to jest pojedincima i pojedinkama za iznimna herojska djela – shvatili su da se radi o junakinji Eileen Nearne koja je bila poznata i pod imenom Didi.

Svojim susjedima Nearne je bila poznata kao žena koja živi u privatnosti, voli mačke i ne otkriva gotovo ništa o svojoj prošlosti.

No, prava je istina da je Didi junakinja koja je bila uhićena i mučena od strane nacista u vrijeme okupacije Francuske, jedna od tajnih agentica koja je pomogla u pripremama Francuskog pokreta otpora za poznatu operaciju Overlord ili Dan D (ili bitka za Normandiju).{slika}

Eileen Nearne rođena je 15. ožujka 1921. godine u Londonu, kao najmlađa od četvero djece. Otac joj je bio Jack Nearne, liječnik, a majka Mariquita Carmen de Plazaola, francusko-španjolska aristokratkinja.

Didi je imala dva starija brata – Francisa i Fredericka te sestru Jacqueline.

Kada je Didi imala dvije godine obitelj se preselila u Nicu u Francuskoj, ali kada je njemačka vojska 1940. ušla u Francusku život obitelji Nearne okrenuo se naopačke.

Pro njemačka višijevska vlast prisilila je obitelj da napusti Nicu, jer kao britanski građani nisu smjeli živjeti blizu obale. Obitelj se tada preselila u jedno selo blizu Grenoblea. No, Frederick je odlučio boriti se protiv nacista i otišao u Veliku Britaniju te se pridružio RAF-u.

Dvije godine kasnije, Jacqueline je odlučila pridružiti se bratu, ali i Didi je inzistirala da pođe sa sestrom. I tako su dvije djevojke prevalile opasan put preko Španjolske i Portugala kako bi početkom svibnja 1942. stigle u London.

Pridružile su se Ženskim kraljevskim zračnim snagama (WAAF), no ubrzo su zbog svog tečnog francuskog zamijećene od strane bojnika Selwina Jepsona koji je smatrao da su zbog toga vrlo pogodne za rad u tajnoj službi.

Na obuci su djevojke ocijenjene najboljim ocjenama.

U siječnju 1943. Jacqueline je padobranom spuštena u Francusku te je preuzela zapovijedanje mrežom od 600 muškaraca. Prije polaska zatražila je obećanje svojih šefova da Didi ne šalju u Francusku.

No, nakon nekih godinu dana gotovo svakodnevnih operacija Jacqueline je bila iscrpljena, a njeni šefovi odlučili su je vratiti u London.

Na njeno mjesto poslana je Didi.

Jacqueline je bila užasnuta i razmišljala je kako će njena mala sestra preživjeti tako usamljenu i opasnu ulogu.

Didi je dobila lažno ime – Jacqueline du Teitre, predstavljajući se kao djevojka koja radi u trgovini – i kodno ime Rose.

Didi je važnu ulogu odigrala u organiziranju operacije Dan D. Ali, odmah nakon uspješno obavljene operacije, Didi je zamijetila više Nijemaca i zlokobnih kamiona kako češljaju ulice i kuće u njenoj blizini. Našla je novu lokaciju i odlučila napisati još jednu, hitnu poruku. No, pokazalo se da je to bila zadnja.

Ujutro, 22. srpnja 1944. godine Didi je uhićena i počelo je njeno zastrašujuće mučenje u rukama Gestapoa. Najprije je poslana u koncentracijski logor Ravensbruck u blizini Berlina, logor koji je prvenstveno bio namijenjen za žene i gdje je bilo zatočeno na desetke tisuća žena, od kojih su mnoge tamo i umrle.

No, Didi je uspjela preživjeti teška mučenja. Nekoliko puta pretučena, skidana do gola, te uranjana u kadu hladne vode, sve dok ne bi počela gubiti svijest zbog nedostatka kisika. Ipak, neprijatelji je nisu uspjeli slomiti, niti čuti tajne koje su željeli: njezin pravi identitet, imena suradnika i suradnica i zadatke koje je izvršavala za London.

U prosincu 1944. premještena je logor Mahlberg, u blizini Leipziga, gdje je radila na popravljanju cesta po 12 sati dnevno. Odatle je uspjela s još dvije Francuskinje pobjeći i povezati se s američkim snagama.

No, čak i tada njenim tjeskobama nije došao kraj. Američki obavještajci su je u početku identificirali kao nacističku suradnicu i držali su je u pritvoru s uhićenim SS-ovcima. Tek, kasnije, od strane britanskih snaga bilo je potvrđeno da je ona doista britanska agentica.

Kada su je nakon rata pitali što joj je davalo snagu da preživi, ona je odgovarala: “Volja za životom. Volja. To je najvažnije. Ne smiješ se prepustiti. Činilo se ponekada da nema kraja, ali uvijek sam vjerovala da postoji nada”.

Nakon rata Didi i Jacqueline živjele su u Londonu, a nakon sestrine smrti 1982. Didi se preselila u Torquay.

Obje sestre vjerovale su u svoju službu, u važnost oslobađanja Europe od nacista, riskirajući svoje mlade živote.

Kada se Didi vratila u Veliku Britaniju, Jacqueline je bila zaprepaštena njezinom ispijenošću i zbunjenošću. Dugi mjeseci zatvora, gledanje drugih ljudi pored nje kako umiru, ostavili su duboke ožiljke.

Didi se polako oporavila, ali nekoć živahna djevojka, sada je postala oprezna i suzdržana žena.

Obje su preživjele stres i traumu (PTSP), a kao zatvorenica Didi je proživjela užasnu patnju. Niti jedna od njih nije se nikada udavala, niti su imale djecu. Po završetku rata Jacqueline se zaposlila u UN-u, a Didi je radila kao njegovateljica u Domu za starije osobe. Ljudi koju su poznavali Didi kažu da je bila topla, mila i brižna osoba.

Nakon Jacquelinini smrti 1982. godine Didi je preselila u Torquay.

{slika}

Godine 1993. hrabro se vratila u Ravensbruck na otvaranje spomen ploče onima koji su tamo umrli. No, nije htjela govoriti o svojim ratnim iskustvima.

Samo jednom je pristala sudjelovati u tv dokumentarcu, 1997. godine, ali i tada je nosila periku i govorila francuskim jezikom, a kada bi je netko od sugrađana pitao je li to bila ona , ona bi jednostavno odmahnula rukom i rekla: “Ma ne, pogriješili ste”.

Živjela je povučeno i izbjegavala je sve moguće da živi od slave za svoje ratne zasluge.

Ono što nam je Didi svima poručila jest da ne trebamo raditi stvari da bi postali slavni, nego da trebamo raditi stvari jer smatramo da su one ispravne. 

Izbjeglice primorane zaobilazno krenuti iz Grčke u Makedoniju

Posted on by sdadmin

Gotovo 2.000 izbjeglica krenulo je u ponedjeljak iz šatorskog naselja u okolici sjevernog grčkog grada Idomenija prema Makedoniji i dio se uspio probiti kroz ogradu, no makedonska policija objavila je kako će ih vratiti u Grčku.

Prva velika skupina izbjeglica krenula je iz okolice Idomenija oko 10.30 sati, a potom je za njima krenula skupina od oko 500 ljudi, pokušavajući pronaći rupu u bodljikavoj žičanoj ogradi koju je Makedonija postavila kako bi spriječila stalan priljev izbjeglica čija su odredišta bogate zapadnoeuropske zemlje, prvenstveno Njemačka.

Svjetske agencije prenose izvještaje o kaotičnom stanju u sjevernom pograničnom gradu Idomeni gdje je zaglavilo najmanje 12.000 ljudi, među kojima je nekoliko tisuća djece, a pojavio se i slučaj zaraze hepatitisom A. Sve te izbjeglice čekaju na prijelaz u Makedoniju, iako su zemlje tzv. balkanske rute zatvorile svoje granice.

Teški uvjeti rezultirali su napetostima i provalom nasilja među izbjeglicama koji se bore za hranu i ogrjev, s obzirom na niske temperature i kišu. Stoga su grčke vlasti počele izbjeglicama dijeliti letke u kojima ih pozivaju da se upute u čvrste objekte i prihvatne centre diljem zemlje.

Skupina izbjeglica uspjela je priječi jednu rijeku i probiti se u Makedoniju, no, mediji izvještavaju kako su makedonski vojnici dio izbjeglica potrpali u vojne kamione, no nije jasno kamo će ih odvesti.

Makedonska policija objavila je kako poduzima korake kako bi ih vratila u Grčku.

“Poduzimamo mjere kako bismo vratili grupu u Grčku”, rekla je glasnogovornica makedonske policije.

“Policija i vojska na pojačanom su stupnju opreza na granici na ključnih točkama”.

Prema procjenama policije granicu je prešlo nekoliko stotina izbjeglica.

Google odbio zahtjev kenijske vlade da ukloni spot o borbi za lgbt prava

Posted on by sdadmin

Kenijski pokušaj da zaustavi ljude od gledanja video spota koji slavi istospolnu ljubav nije prošao. Nakon tri tjedna od pokušaja da zabrani remake pjesme Same Love, lokalnih rap umjetnika Macklemorea i Ryana Lewisa, Google je odbio povući video s YouTubea, gdje je sada pregledan više od 140.000 puta.

Kenijsko regulatorno tijelo zabranilo je video krajem veljače, tvrdeći da sadržaj prijeti uništenju zemlje poput ‘Sodome i Gomore’, te su izjavili da će oni/e koji budu distribuirali/e sadržaj biti kažnjeni/e.  No, jedna agencija koja je zabranjena tweetala je link na video, što je pobudilo pozornost na uspon kampanje za lgbt prava u Keniji.

Video je izradio Art Attack, a snimak govori o tome da je biti lgbt u Keniji neprirodno te da takva osoba može biti kažnjena kaznom zatvora do 14 godina. Između ostalog, u pjesmi se kaže: “Ja se ne mogu promijeniti, čak i ako sam pokušao”, te se prikazuju isječci novinskih članaka u kojima se može pročitati ‘Bolest gora od alkohola’ ili ‘homići su prljavi’.

Video slikama zadire i u anti-gej prosvjed u Nairobiju prošle godine, pred posjet američkog predsjednika Baracka Obame, te dvije žene koje se ljube na klupi u šumi, daleko od očiju javnosti.

U videu se također pojavljuje pisac Binyavanga Wainaina, jedan od rijetkih neskrivenih gej kenijskih javnih osoba, kao i George Barasa, kenijski gospel umjetnik koji se autao 2013. godine. “Netko mora izaći i govoriti protiv onoga što se događa”, rekao je Barasa.

Googleov odvjetnik u Keniji rekao je da kenijski klasifikacijski odbor (KFCB) ne može srušiti video, jer djeluje odvojeno od YouTubea.

Googleov glasnogovornik u SAD-u rekao je da YouTube ima jasnu politiku prema sadržaju koji objavljuje te da taj sadržaj mora biti prihvatljiv za objavljivanje. Uklanjanjem videa kršili bi pravila od strane korisnika. Pregledavanjem zahtjeva za uklanjanje, odlučuje se što je u skladu s filozofijom tvrtke, a tiče se transparentnosti i slobode izražavanja.

 

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org