sdadmin

Što je i kako “izgleda” kultura silovanja razotkriva nam se ponovno ovih dana u slučaju trojice Australaca optuženih za grupno silovanje 18-godišnje Norvežanke u Splitu prošlog ljeta, a koji su na koncu, nakon nagodbe koju im je ponudio DORH, dobili uvjetnu kaznu od godine dana zatvora (uz rok kušnje od pet godina), djevojci isplatili odštetu od 20 tisuća eura i vratili se kući. Po svemu sudeći, ne osjećaju se niti malo krivim (dapače!), već likuju i hvale se svojom predatorskom misijom. Dylan Djohan (23), Ashwin Kumar (23) i Waleed Latif (21) su prije pola godine (16. srpnja 2015.) bili optuženi za teži oblik silovanja za koji je u Hrvatskoj predviđena kazna od tri do 15 godina zatvora. Nisu bili pritvoreni, već su im oduzete putovnice, a Županijsko državno odvjetništvo u Splitu je predložilo produljenje mjere zbog opasnosti od bijega.

Nakon ne baš opširnih vijesti u medijima o ovom zločinu, koji je popraćen u nekoliko mainstream crnih kronika, a nešto opširnije tek u Slobodnoj Dalmaciji, slučaj ponovno dolazi u fokus u prosincu 2015., kada je konačno podignuta optužnica. Saznajemo da se za podizanje optužnice čekao Vrhovni sud, koji je po zahtjevu obrane trebao odlučiti o izdvajanju nekih dokaza iz predmeta. Način na koji mediji izvještavaju i pristupaju slučajevima silovanja i ostalih oblika nasilja nad ženama, jedno je od lica kulture silovanja. Tako, primjerice, u gotovo literarnom sastavku Slobodna Dalmacija pod naslovom “Splitom već mjesecima lutaju tri mlada, nabildana Australca, nitko ne zna što rade u Dalmaciji…” piše (10. 1. 2016.):

“Već nekoliko mjeseci stanovnici jedne splitske četvrti pitaju se što u njihovu susjedstvu rade tri Australca koja su došla početkom srpnja, a ostali su dugo nakon što je ljeto završilo. Mladići su to od dvadesetak godina visoki oko metar i 90 centimetara, snažne muskulature”.

Također, u srpnju prošle godine, nekoliko dana prije, hrvatska javnost se suočila s dva brutalna ubojstva žena u istom danu (13. srpnja) koja su počinili njihovi supružnici, obojica registrirani obiteljski nasilnici, gonjeni za “lakše” oblike obiteljskog nasilja. Ove zločine dovodim u vezu (osim zbog činjenice što su počinjeni u isto vrijeme i žrtve su žene) kako bih ukazala na još jedno lice kulture silovanja – a to je način na koji sustav pristupa nasilju nad ženama. U ovom je slučaju institucija koja predstavlja sustav DORH. Kao ni mnogo puta prije, nije pokrenut postupak protiv prijavljivanih nasilnika i oni su nakon neprimjerene prekršajne kazne ubili svoje žrtve. Državno odvjetništvo prečesto “griješi” u procjeni, kaznene prijave za prijetnje odbacuje se “po defaultu“, a počinitelj ih potom ostvari. Osim toga, spominjem ubojstva žena i zato što su, prema iskazu Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, u nekim slučajevima bila posljedica upravo takvih nagodbi tužiteljstva s nasilnikom. Želim reći da nije tako rijetko i neuobičajeno da DORH pribjegava nagodbi s optuženim nasilnicima, izlazeći u susret onima koji “mogu platiti”, a često se radi upravo o dobrostojećim muškarcima s “društvenim ugledom”. U medijima se tako pisalo o slučaju (a koji je, reagirajući na anonimnu dojavu, Pravobraniteljica Višnja Ljubičić također istražila), kada je “ugledni” nasilnik za teško premlaćivanje bio “kažnjen” s 3000 kn u obliku donacije, a da protiv njega nije čak bio pokrenut kazneni postupak.

Poruke koje ovakve uvjetne i ponižavajuće kazne šalju ženama koje proživljavaju nasilje i koje su silovane, višestruko su štetne, pa i opasne. Kao prvo, ovakvo postupanje nadležnih institucija ukazuje na potpuno ignoriranje rizika ponavljanja zločina, a o svijesti o prevenciji da i ne govorimo. Žene u Hrvatskoj ionako rijetko prijavljuju silovanje, pogotovo kada se radi o bliskom i obiteljskom silovatelju, a posebno kada trpe i ekonomsko nasilje i prijetnje od strane nasilnika. Ovakve “presude” im šalju poruku da je za njih bolje da šute. Nema te kampanje “šutnja nije zlato” koja može pobijediti cijeli patrijarhalni društveni i institucionalni sustav koji tolerira i potiče nasilje i šutnju, a višestruko kažnjava one žene koje dignu glas. Kultura silovanja služi se mehanizmima prijetnji i ucjena proizvodeći šutnju “koja prekriva svo nasilje”, koliko god ono bilo očigledno i vidljivo. To je kultura u kojoj će žene zauvijek biti nevidljive ukoliko im oduzmu glas. Kada i progovore – optužuje ih se da lažu, izmišljaju, u najmanju ruku kako pretjeruju. Jedno od najopasnijih lica kulture silovanja je upravo ovo licemjerno manipuliranje – društvo ženama daje glas koji koristi samo kako bi ih dodatno kaznilo i zauvijek ušutkalo. To što patrijarhat funkcionira po potpuno istom sistemu kroz cijelu povijest čovječanstva izuzetno je frustrirajuće.

Društvo koje se bori protiv kulture nasilja i silovanja bi umjesto što nudi nagodbu zločincu i ušutkava žrtvu, trebalo bi inzistirati na kaznenom postupku. Čak i kada žrtva pristane na nagodbu, što je u ovakvim okolnostima za samu žrtvu razumna odluka, tužiteljstvo je to koje treba ići do kraja u nastojanju osude i maksimalnog kažnjavanja počinitelja za ono što zakon prepoznaje i definira kao teško kazneno djelo.

A kakvu poruku društvo/kultura silovanja šalje nasilnicima? Sudeći po reakcijama njihove najbliže okoline, ta poruka glasi: bravo dečki! Odmah nakon ove presude koja im nije pokazala da su za išta krivi, oglasili su se i počeli slaviti svoju pobjedu na društvenim mrežama. Tako je jedan od njih, Dylan Djohan, objavio fotografiju na kojoj se vidi kako sjedi na dubrovačkim zidinama te je napisao kako je doživio prosvjetljenje, a tihi glas mu je kazao “kako je njegova svrha u životu da odvodi u krevet blagoslovljene ljepotice”. Australski The Age navodi kako je Djohan samo par dana nakon presude uz fotografiju na Instagramu napisao kako sada “može ući u ‘klub jedne milje'”, što je kolokvijalni izraz za seksualni odnos za vrijeme avionskog leta. Općenito, australski se mediji zgražaju nad ponašanjem oslobođenih silovatelja, a kritiziraju i hrvatske institucije koje su ih pustile na slobodu. Najžešći u osudi puštanja na slobodu trojice Australaca optuženih (i osuđenih) za silovanje, a pogotovo njihovog ponašanja kojim slave vlastito nasilništvo te ne pokazuju nikakvo kajanje, bio je Daily Mail, nazivajući ih “creeps” i predatorima.

Ovo napominjem jer pišući o nasilju nad ženama sve više shvaćam koliko sam uvjetovana i s kolikim oprezom biram riječi za nasilnike i počinitelje zločina susprežući ljutnju, izbjegavajući čak izraze koji opisuju ono što su bukvalno učinili, kao što su “silovatelji” i “ubojice”. Kultura silovanja tu pokazuje svoje lice strogog i nepravednog suca koji nam je upornim omalovažavanjem i nevjerovanjem usadio strah i nesigurnost u vlastite procjene i osjećaje.

S druge strane, podržavatelji nasilnika i kulture silovanja nemaju nikakav problem s “etiketiranjem” i vrijeđanjem žrtve (“slot”, “bitch” itd.). Daily Mail donosi objave na Twitteru, pod #istandwiththeboys, koji podržavaju silovatelje, vrijeđaju žrtvu ili iskazuju nevjerovanje u njenu priču. [1]

Australski Daily Mail je kontaktirao i voditelja splitskog kluba u kojemu je počinjeno silovanje, a koji je u maniri gorespomenutog hashtaga izjavio: “Ne vjerujem da se išta dogodilo, možda je cura samo htjela novac”, podastirući cijelu toliko puta ispričanu priču u kojoj “nitko ništa nije vidio ni čuo”, što može značiti samo jedno – da žrtva laže. Očito, nikakvi medicinski niti forenzički dokazi, nikakvo priznanje okrivljenih, policijski izvještaji i, na kraju krajeva, presuda po kojoj su počinitelji krivi, ne mogu natjerati pripadnike društva koje diše kulturu silovanja da ne optužuju drugoga/drugu za vlastita zlodjela i/ili laž. Jer, ako ona (žrtva-žena) laže i sama si je kriva, onda mora da su oni ispravni i pravednički junaci. To nehumano lice neodgovornosti kulture silovanja slijepo je od okretanja i zabijanja glave u pijesak, pa samo sebe ne može vidjeti u ogledalu.