sdadmin

Kako izgledaju pozicije moći ako sa slike uklonimo muškarce?

Posted on by sdadmin

Ukoliko s fotografija parlamenata, UN-a, dodjela nagrada i ostalih mjesta gdje se donose odluke ili kreira javno mišljenje uklone muškarci, ostat će jeziva praznina koja glasno odzvanja ‘žene i dalje nisu ravnopravne participantice javnog života’.

Britanski ženski magazin Elle montirao je video kako bi u okviru kampanje ‘Više žena‘ ukazao na deficit žena na mjestima moći i odlučivanja.

U videu su s fotografija s javnih i političkih događanja uklonili muškarce i ostavili su samo žene. Rezultati su zapanjujući. Naime, fotografije su ostale gotovo prazne čime se zorno pokazalo kako žene gotovo nimalo ne sudjeluju u kreiranju javnih politika i javnom mnijenju.

“Pametne i uspješne žene su često prikazane u medijima kao individualke same zaslužne za svoj uspjeh. U javnosti neprestano opstaje mit kako su žene same sebi najgore neprijateljice te podmeću noge jedna drugoj, dok se nikada ne priča o tome kako se žene međusobno podupiru i osnažuju”, pojasnile su autorice iz Elle. 

U ritmu muzike za ples protiv pobačaja

Posted on by sdadmin

Napadi na pravo na pobačaj u posljednjih nekoliko dana stižu i s glazbenog fronta – pjesma “Želim živjeti“, koju je snimio bend Emanuel u suradnji s Ninom Badrić, sestrama Husar, Shortyjem, sestrama Palić i Alanom Hržicom, predstavlja samo još jedan u nizu pokušaja u javnosti da se ženama ospori pravo na slobodno odlučivanje o vlastitom tijelu, pa čak i kada to rade u ritmu veselih nota. Stihovi poput “ja sam tvoja nerođena beba što ti je poslana ravno s neba”, “Božje čudo sam, drugo nisam” ostavljaju vrlo malo prostora za nagađanje što je pjesnik htio reći. U atmosferi trenutne ultradesne, neokonzervativne vlade kod koje je samo pitanje vremena kada će otvoreno krenuti u redefiniranje stečenih reproduktivnih prava, ovo im dođe kao himna koju će pjevušiti paralelno s odlučivanjem o tijelima i životima žena.

Na upit zašto je odučila sudjelovati u pjesmi, Marija Husar Rimac je Indexu rekla sljedeće: “Pjesma ima jako ohrabrujuću poruku za buduće majke koje se dvoume i ne znaju što učiniti. Jako mi je drago da sam sudjelovala u snimanju”. Husar Rimac pritom zaboravlja na jednu ključnu stvar – buduća majka koja se dvoumi vjerojatno se dvoumi s razlogom, a odluka koju treba donijeti je njena i samo njena, bez potrebe za ikakvim pritiskom izvana, ponajmanje dežurnih hrvatskih dužebrižnika/ica koji/e će pjesmu koristiti u propagande svrhe u nadolazećoj inicijativi 40 dana za život, kojoj je dana na slobodno korištenje. Ako nam je dosad padao mrak na oči svake godine prilikom prolaženja kraj bolnica, od ove godine će nam i krvariti uši.

Husar Rimac također dodaje “kako je osobno protiv pobačaja“, ali se o zakonskoj zabrani nije htjela izjašnjavati jer je to “osjetljiva tema” koju bi prepustila “državi i onima koji se time bave”. Da, slažemo se, osjetljiva tema – toliko osjetljiva da životi žena o njoj ovise, što protivnici i protivnice pobačaja nekako uvijek uspiju zaobići u svojim lamentacijama. Osoban stav prema pobačaju je upravo to – osoban, i ne bi trebao imati nikakvu težinu u odlučivanju o pristupu pobačaju za žene kojima je potreban iz bilo kojeg razloga. Isto tako, ne razumijem zašto je tako teško odijeliti vlastiti stav o pobačaju od zakonske regulative – ako si protiv pobačaja, nemoj ga napraviti, ali nemoj ni drugim ženama onemogućiti izbor koji sam/a ne bi donio/la.

Alan Hržica nije, kao ni njegova kolegica, iznio mišljenje o zakonskoj regulaciji pobačaja, već je istaknuo da je na njemu bilo “dati podršku majkama i očevima da rade djecu”. Odlično, dapače – ako to žele i za to imaju uvjete, što zagovornici/ce prava na pobačaj ponavljaju otkako je svijeta i vijeka. Stručno se uhvatio i demografije, pa je tako pojasnio kako je “natalitet u opadanju” i da “više šetamo pse nego djecu”. Ne čini mi se da je oporavak nataliteta tako jednostavno uvjetovan niti da psi zahtijevaju višedesetljetne egzistencijalne troškove za koje neki jednostavno nemaju mogućnosti, no što ja znam, to je samo moj stav.

Bitno je napomenuti da ova pjesma, kao ni javne, medijski eksponirane osobe koje u njoj sudjeluju nisu ništa novo niti originalno kada se radi o pokušajima neokonzervativaca/ki da nametnu svoj diskurs društvu – sjetimo se Blanke Vlašić koja je javno dala podršku homofobnom referendumu o definiciji braka, pri čemu nije bila jedina. Ovaj je primjer samo još jedan djelić koji se savršeno uklapa u mozaik vješte manipulacije konceptima i praksama civilnog društva i aktivnog građanstva – izgleda da su shvatili da im je potrebna drugačija retorika od agresivnih, otvorenih napada na ženska prava.

No, naravno da ovi koji pjevaju ništa ne nameću i “ne osuđuju nikoga”, kako je primijetila Husar Rimac. Isto kao što to ne radi ni Ladislav Ilčić koji samo brine za zdravlje civilnog društva, ne nameće ništa ni Željka Markić, koja samo štiti brak i obitelj. Oni samo žele pomoći kako god mogu, a ako usput magično nestanu prava pokojoj društvenoj skupini, to je samo dodatni plus.

Kako bi izgledale biografije znanstvenika da su žene?

Posted on by sdadmin

Osoba na Twitteru pod nadimkom Daurmith počela je pisati kratke biografije znanstvenika koristeći seksistički jezik kojim se obično opisuju znanstvenice. Tweetovi su originalno napisani na španjolskom, no zbog popularnosti, prevedeni su na engleski kako bi dosegnuli veću publiku. Uskoro su se pridružili i drugi/e korisnici i korisnice sa svojim idejama.

Ovo su neki od Tweetova:

{slika}

{slika}

{slika}

{slika}

Bauk političke korektnosti kruži Europom

Posted on by sdadmin

Politička korektnost je, po popularnoj definiciji, model ponašanja ili retorike kojeg osoba upotrebljava s izričitom namjerom da izbjegne uvrijediti ili omalovažiti neku drugu osobu ili skupinu. Takav model ponašanja i retorike poznat je već desetljećima i u rječniku naših starih pojavljuje se pod arhaičnim terminom ‘pristojnost’. Slično kako su ljudi u davna vremena bili ponekad nepristojni, pristojni ili čak i pretjerano pristojni, tako danas ljudi mogu biti, ako mislimo uzeti termin ‘političke korektnosti’ relevantnim za raspravu, politički nekorektni, politički korektni te pretjerano politički korektni. Radi se prvenstveno o osobnoj preferenci u modelu ponašanja tj. odnošenja prema drugima, no u proteklih nekoliko godina politička desnica je političku korektnost počela koristiti kao svojevrsnu psovku, što je kulminiralo u drugoj polovici prošle godine za vrijeme izbjegličke krize.

Osobe koje su imale dovoljno živaca i želuca spustiti se među internetske desničarske oaze tijekom proteklih nekoliko mjeseci imale su prilike svjedočiti jednom dobrom dijelu desničara koji naprosto obožava razbacivati se terminom ‘politička korektnost’, kojeg pripisuje ljevici i liberalima/kama, poistovjećujući te dvije, drastično različite skupine ljudi. Ljevičari, ljevičarke, liberali i liberalke su tako u očima desnice jedna homogena skupina mazohističkih, suicidalnih luđaka koji bi pred naletima kopita zla razuzdanih islamističkih hordi radije branili čast krvoločnih muslimana nego što bi uputili ikakvu kritiku na njihov račun. Štoviše, politička korektnost je, kažu oni, namjerno iskonstruirana ideologija koja za svoj cilj ima uništenje zapadne civilizacije i bijele rase.

Desnica kao oaza teorija zavjera

Tako je bauk političke korektnosti počeo kružiti desničarskim krugovima, pretvoren u očima desnice u plan koji ima namjeru uništiti Zapad kao takav, a koji u svojem korijenu nema čak niti ideologiju koja promiče neke eksplicitne ciljeve nego jednostavno negira svaku navodno razumnu, desnu kritiku koja je upućena na račun Drugoga, točnije svakoga tko nije bijelac, kršćanin ili Europljanin. Tako je desnica napravila ono što joj ide najbolje: stvorila si je još jednog izmišljenog protivnika. Kako su Nacistima užasno smetali Židovi koji su upravljali svijetom (što nisu), a norveškom teroristu Andersu Behringu Breiviku islamistička invazija Europe (koja ne postoji), tako desničarima u Europi (a i šire) danas smetaju navodne horde ljevičara koje namjerno negiraju zločine muslimana kako bi urušili zapadnu civilizaciju islamizacijom Europe.

Izmišljanje apstraktnog protivnika ili problema je veoma lukava, iako perfidna, taktika. Stvorio se problem koji ne postoji – u ovom slučaju su to ljevičari/ke koji radi političke korektnosti masovno opravdavaju i prešućuju islamistički kriminal što će dovesti do islamizacije Europe radi prihvaćanja nekontrolirane imigracije. Zatim se taj problem postavilo kao prevladavajuću teoriju u mainstreamu – u ovom slučaju radi se o liberalnim medijima koji gore spomenute modele ponašanja ljevice opravdavaju. Potom se svoje vlastito protivljenje izloženoj teoriji predstavilo kao subverzivnu aktivnost izloženu represiji  – u ovom slučaju je to desnica koja je sa svih strana cenzurirana i napadnuta kao rasistička zato jer se protivi izloženom problemu.

Takav model javne retorike kombinira teorije zavjera s pokušajima predstavljanja vlastite strane kao one koju predvode mučenici koji se, iako progonjeni i cenzurirani od strane status quo-a, ne libe prosvjetljivati javnost govoreći “teške istine”.

Desničarske laži na klimavim nogama

No niti jedan aspekt te teorije zavjere nije točan. Osim izdvojenih pojedinaca, ljevica i lijevi mediji u pravilu osuđuju kriminalne pojave među izbjegličkom populacijom, dakako, uz pozive na realnu analizu situacije umjesto dizanja panike i huškanja ljudi na izbjeglice.

Nadalje, vodeća struja misli u Europi ne zalaže se za prihvat izbjeglica. Njih su u većim brojevima prihvatili samo Njemačka i Švedska. Premijeri, premijerke, predsjednici i predsjednice diljem Europe, kao i ostali dužnosnici i dužnosnice uglavnom su skeptični prema prihvatu izbjeglica pa se tako u proteklim mjesecima uglavnom pričalo o žicama, pa se tu žicu nerijetko i postavljalo na granice. Dominantna društvena klima u Europi je, jačanjem desnice u političkim krugovima, postala izrazito negativna prema tim ljudima koji riskiraju vlastite živote da bi došli u bolju budućnost, što je sentiment s čijom se moralnom težinom Europa mora što prije suprotstaviti. No iz nekog razloga, desnica pokušava uvjeriti samu sebe i ostatak svijeta da je na djelu zavjera o rušenju zapadne civilizacije (ako uopće možemo ubaciti Zapad u mikser i smiksati jednu homogenu zapadnu civilizaciju) djelo politički korektnih luđaka. Izgleda da će nam, za pobjedu prave strane povijesti, biti potrebna borba ne samo protiv regresivnih politika i laži već i protiv teorija zavjera koje imaju sve čvršće uporište u javnosti. 

Gillian Anderson nije dopustila studiju da joj plati upola manje nego Duchovnyju

Posted on by sdadmin

Gillian Anderson, koja se proslavila ulogom Dane Scully u popularnoj seriji Dosjei X iz 1993., otkrila je da je dugo bila žrtvom razlike u honorarima koji se nude muškarcima i onih koji se nude ženama u TV i filmskoj industriji.

Anderson zajedno sa svojim kolegom Davidom Duchovnyjem, nastupa u rebootu čija je američka premijera održana prošlog vikenda. Isprva joj je studio želio platiti samo pola od iznosa koji su ponudili Duchovnyju. “Po običaju, meni su ponudili pola od iznosa koji su ponudili Davidu”, izjavila je Anderson za The Holywood Reporter.

Razlika u plaći je izgleda uobičajena pojava, jer se Anderson protiv toga morala boriti i kad su ju pozvali u originalnu seriju 1993. Bilo joj je 25 kad se prijavila na audiciju i tada još nije imala puno iskustva na malim ekranima, dok je 33-godišnji Duchovny već bio poznat iz Showtimeove serije Red Shoe Diaries. Bez obzira na to, oboje su očito od samog početka  imali ravnopravne uloge u seriji, iako je to studio nastojao ignorirati. Anderson je za Daily Beast izjavila kako je na počecima serije u kadrovima morala stajati nekoliko koraka iza Duchovnyja i nije smjela hodati pokraj njega.

Međutim, Anderson ističe da ima “vrlo nizak prag tolerancije za takva sranja”, i da se borila protiv tih pravila i protiv razlike u iznosu honorara koji su isplaćivali njoj i onog koji je dobivao Duchovny. Trebale su joj tri godine da se izbori za jednak honorar.

Sada se za ravnopravnu plaću morala boriti ispočetka, ističući u Daily Beastu kako je “potpuno točno” da su joj prvotno ponudili pola od iznosa Duchovnyjevog honorara. I sve to unatoč činjenici da je u međuvremenu imala glavne uloge u serijama poput Pad (The Fall), a osvojila je i nagradu za najbolju glumicu za ulogu u suvremenoj adaptaciji drame Tramvaj zvan čežnja (A Streetcar Named Desire). “Šokiralo me to s obzirom na sav trud koji sam već bila uložila u borbu za jednaku plaću”, rekla je o ponižavajućoj ponudi za Daily Beast. “Zaista sam naporno radila na ispravljanju nepravde i konačno sam uspjela”. The Hollywood Reporter je iz svojih izvora saznao da se na kraju ipak uspjela izboriti za jednaku plaću za prvih šest epizoda serije.

“Mislim da je iznimno važno da žene koje govore o stvarnosti neravnopravnih plaća u ovoj industriji imaju priliku da ih svi čujemo”, kaže Anderson. “To je… tužno. Tužno je.”

Makar i bilo tužno, to je i dalje uobičajena pojava u cijeloj industriji. Kad su hakirani e-mailovi izvršnih direktora Sonyja bili pušteni u javnost, otkriveni su mnogi slučajevi nepravednih razlika između pojedinih plaća: na primjer, za glavne uloge u filmu Američki varalice (American Hustle) Jennifer Lawrence i Amy Adams bile su mnogo manje plaćene od svojih glumačkih partnera Christiana Balea, Bradleya Coopera i Jeremeya Rennera; Charlize Theron je bila plaćena 10 milijuna dolara manje od Chrisa Hemswortha za ulogu u filmu Snjeguljica i lovac (Snow White and The Huntsman). Lilly Tomlin i Jane Fonda, obje u glavnim ulogama u Netflixovoj seriji Grace i Frankie, prošle su godine otkrile da su Martin Sheen i Sam Waterston, obojica u sporednim ulogama u toj seriji, bili plaćeni jednako koliko i one. Amanda Seyfried je izjavila da su joj platili samo 10 posto od iznosa koji su u jednom visokobudžetnom filmu zaradili njeni muški kolege. Britanska glumica Sienna Miler je istaknula da su joj za jednu brodvejsku predstavu ponudili manje od polovice iznosa koji su ponudili njenom glumačkom partneru, pa je odlučila odbiti ulogu.

Sve u svemu, najbolje plaćeni glumci zarađuju daleko više od najbolje plaćenih glumica. Robert Downey Jr. je trenutno najbolje plaćeni glumac i zarađuje više od zbroja plaća Angeline Jolie i Jennifer Lawrence, dviju glumica koje su po zaradi na samom vrhu. Glumice rjeđe dobivaju priliku nastupati u glavnim ulogama koje su najbolje plaćene, ali u isto vrijeme se pokazalo da one studiju donose više zarade kada glume u takvim ulogama.

Iako holivudske i televizijske zvijezde mogu preživjeti nepravdu koja im je nanesena zbog razlike u plaći, te razlike ipak jasno prikazuju činjenicu da žene zarađuju manje od muškaraca u svakoj industriji i u praktički svakom poslu.

Prevela i prilagodila Petra Kos

Odbor za ljudska prava UN-a potvrdio pobačaj kao ljudsko pravo

Posted on by sdadmin

U jednom od povijesnih slučajeva za reproduktivna prava, Peru je morao financijski kompenzirati ženu zbog odbijanja izvršavanja medicinski induciranog pobačaja. Prije punih 15 godina, tada sedamnaestogodišnja djevojka, poznata jedino pod inicijalima K. L., saznala je da fetus koji nosi ima anencefaliju – tešku fetalnu malformaciju koja je gotovo uvijek fatalna. Prosječno vrijeme preživljavanja, u slučaju da se dijete rodi, jest 55 minuta, prema rezultatima posljednjih studija. Iako je u tom slučaju pobačaj bio legalan, direktor bolnice odbio je njen zahtjev za izvršenjem pobačaja i time je prisilio na izdržavanje trudnoće i rođenje djeteta koje je preživjelo svega četiri dana.

U suradnji s odvjetnicima/cama za ljudska prava, K. L. je podnijela tužbu Odboru za ljudska prava Ujedinjenih naroda, koji je 2005. godine donio odluku da je Peru prekršio nekoliko članaka Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima te naredio financijsku kompenzaciju. Petnaest godina poslije, kompenzacija je konačno stigla, što je ujedno označilo i prvi put da je odbor UN-a proglasio državu odgovornom za propust u osiguravanju pristupa sigurnom, legalnom pobačaju i potvrdio time da je pobačaj ljudsko pravo.

“Ovo je bio ogroman korak prema pravdi za K. L. i povijesna odluka za Ujedinjene narode”, rekla je Lilian Sepúlveda, jedna od odvjetnica koja je radila na slučaju, Centru za reproduktivna prava. Dodala je kako je, prateći slučaj od početka do kraja, svjedočila inspirirajućem povijesnom trenutku: “Svjedočimo rezultatima upornosti odvjetnika/ica i snazi UN-a i drugih međunarodnih tijela da osiguraju naša temeljna ljudska prava na dostojanstvo, zdravlje i zaštitu od lošeg tretmana”.

Većina žena koje dobiju prenatalnu dijagnozu anencefalije odabire opciju pobačaja – u pregledu recentne svjetske literature, istraživači/ce Centra za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) navode kako se ukupno 83 posto žena u takvoj situaciji odlučuje za pobačaj, što varira od 59 do 100 posto u pojedinačnim studijama, a potvrdilo je već poznate podatke.

U uvjetima u kojima legalan pobačaj nije moguć, žene s fetalnom dijagnozom anencefalije moraju nastaviti s trudnoćom koja će rezultirati smrću djeteta. Rizik komplikacija za ženu je također visok – u nedavnom izvještaju o 26 slučajeva iz Irske, većina je žena morala imati induciran porod, budući da trudnoće s ovom dijagnozom obično traju dulje od uobičajenog. Kod sedam se žena (27 posto) razvila ekstenzivna amnionska tekućina oko fetusa, od kojih se kod tri žene morala iglom vaditi više puta u kasnom stadiju trudnoće.

Godine 2014., Peru je usvojio nacionalne smjernice za usluge sigurnog pobačaja, što bi trebalo omogućiti lakši pristup pobačaju za žene. Iako je još duga borba pred njima, ovo je, uz UN-ovu presudu, pozitivan korak unaprijed.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org