Dokumentarni film ‘Finding Vivian Maier’ i razgovor s fotografkinjom Sandrom Vitaljić

U sklopu Arteria festivala ovo će vikenda biti prikazan nagrađivani dokumentarni film “Finding Vivian Maier”.  

Film će biti prikazan u subotu, 30. siječnja 2016., u KIC-u, Preradovićeva 5, Zagreb s početkom u 19 sati.

Dokumentarac je  priča o nepoznatoj dadilji koja je iza sebe ostavila vrijedne fotografije.

U filmu “U potrazi za Vivian Maier” redatelj John Maloof i producent Charlie Siskel razotkrivaju misterij nepoznate fotografkinje. Sljedeći tragove, prate njezinu povijest kroz New York, Francusku i Chicago. Ona je bila neizlječiva lutalica i samouka fotografkinja. Snimala je Rolleiflexom, a imala je nevjerojatnu sposobnost da se približi ljudima iz najrazličitijih slojeva. Zahvaljujući naporima Johna Maloofa, kritičari i galerije poludjeli su za njezinim radovima, a New York Times nazvao ju je jednom od najoštrovidnijih američkih uličnih fotografkinja. Maloof upoznaje ljude koji su poznavali Vivian, a tako se rađaju i nova pitanja o njezinu životu i radu. Obitelji za koje je radila kao dadilja imaju dvojake uspomene na nju i daju naslutiti njezinu mračnu stranu. Bi li uopće željela ovakvu pažnju? Odgovor ovisi o tome kako tumačite različite dokaze.

Nakon filma dr.sc. Marija Ott Franolić,  razgovarat će s fotografkinjom Sandrom Vitaljić o brojnim pitanjima koja film otvara. Stvoren je patrijarhalni mit o dadilji za koju je začudno da je imala druge interese osim čuvanja djece. Ne postavlja se pitanje je li Vivian Maier možda svjesno odabrala biti dadilja da bi imala novca i vremena za fotografiranje?

Nakon njezine smrti fotografije su nađene slučajno, razasute po kutijama i skladištima. Povjesničar John Maloof, jedan od redatelja filma, predstavio ju je svijetu ali pritom i financijski profitirao od prodaje njezinih fotografija, otkrivši priču o ženi koja je pomno čuvala svoju privatnost, pa vjerojatno nikad ne bi dopustila takvo prekapanje po svojoj životnoj priči.

Film će biti polazišna točka za razgovor o životima umjetnica, strategijama njihova preživljavanja u svijetu koji od njih još uvijek prvenstveno očekuje ispunjavanje majčinske i obiteljske uloge.

U paralelnom svemiru: Prosvjednici iz Savske 66 kreću prema Samoboru

Tisuće branitelja krenule su danas iz Savske 66 prema Samoboru da bi se na svoje oči uvjerili kako izgleda stračara u kojoj je prijavljen ministar branitelja Mijo Crnoja. Ogorčeni što je njihov predstavnik pogazio njihovo dostojanstvo pljačkajući državu prijavom mjesta prebivališta na nekom drugom mjestu kako bi iznos njegove mirovine bio što veći, odlučili su reći ne. Čuju se i povici ‘Nismo se za to borili’. Blokiran je promet u Savskoj, što je sasvim u redu jer nitko nema plinske boce, a dozvola za kretanje prometicom dobivena je na vrijeme. Upravo netko viče ‘Upiši sebe u Registar, prevaro’.

Podsjećamo, novoimenovani ministar branitelja Mijo Crnoja, već nekoliko dana najavljuje kako će uvesti takozvani Registar izdajnika u kojem će pobrojati sve one koji su izdali hrvatske nacionalne interese.

Index.hr jučer navečer razotkrio je kako je imenovai ministar prijavljen na adresi Gradna 85/a, u Samoboru. Napomenuli su kako se vjerojatno rad o tome da je Crnoja znao kako je samoborski prirez 0 posto, dok je zagrebački, gdje stvarno živi u naselju Podsused 18 posto, a na takav način mogao je uštedjeti desetke tisuća kuna.

Revoltirani branitelji, koji pred Ministrstvom prosvjeduju već više od godinu dana, krajnje su razočarani ministrom koji je zamijenio Predraga Matića. Očekivali su više.

Samo prijavljivanje drugog mjesta prebivališta bilo je dovoljno da se uzburkaju strasti i probudi prosvjednički duh. No, kada su saznali, kako piše Nacional, da je ministar Crnoja nokautirao vozača autobusa te da maltretira samohranu majku djeteta s posebnim potrebama voda je u čaši došla do samoga ruba. Kap koja je prelila čašu bila je izmjena podataka na službenim stranicama i Crnojin pokušaj zataškavanja prevare oko adrese prebivališta.

Sve to, bilo je i više nego dovoljno da se braniteljska populacija, napominjući kako na prvo mjesto stavlja hrvatske nacionalne interese organizira i krene u prosvjed.

Povratak u stvarnost

Okupljeni u i oko šatora u Savskoj 66 krenuli su ranije danas prema Agenciji za elektroničke medije kako bi prosvjedovali protiv odluke Agencije za elektorničke medije o ukidanju koncesije na tri dana Z1 televiziji zbog izjava Marka Juriča, voditelja i urednika emisije Markov trg.

Podsjećamo, Marko Jurič izjavio je sljedeće:

“Poruka Zagrepčanima, svima koji se šeću Cvjetnim trgom budite oprezni budući je u blizini crkva u kojoj stoluju, da parafraziram jednog srpskog ministra, četnički vikari. Pripazite, kada se šećete Cvjetnim trgom, pogotovo majke s djecom, da ne bi koji od tih četničkih vikara istrčao iz crkve i u svojoj maniri klanja izveo svoj krvavi pir na našem najljepšem zagrebačkom trgu koji bi možda trebalo obilježiti tablama ‘pazi oštar četnik u blizini”.

Prosvjednici sada traže smjenu ravnateljice Mirjane Rakić, ali i svih članova i članica Vijeća za elektroničke medije. Kolonu prosvjednika i prosvjednica predvodi Velimir Bujanec zajedno s Đurom Glogoškim. U koloni se nalazi i potpredsjednik Hrvatskog sabora Ivan Tepeš.

Presedan pred Vrhovnim sudom: Zabranjeno svako javno poticanje diskriminacije LGBT osoba

Priopćenje Lezbijske organizacije Rijeka – LORI, Zagreb Pridea, Domina i Centra za mirovne studije prenosimo u cijelosti. 

Lezbijska organizacija Rijeka – LORI, Zagreb Pride, Domino i Centar za mirovne studije pozdravljaju presedansku odluku Vrhovnog suda RH po kojoj je zabranjena svaka javna izjava koja za cilj ima poticanje na diskriminaciju. Uzimajući u obzir trenutni kontekst pojačanog diskriminatornog govora javnih osoba, naročito političara, kao i omalovažavanje ljudskih i manjinskih prava, posebno LGBT osoba i pripadnika manjinskih etničkih/nacionalnih skupina, ova presuda predstavlja snažan mehanizam zaštite od diskriminacije svih manjinskih i ugroženih skupna građana u Hrvatskoj.

Naime, prema odluci Vrhovnog suda, od 17. lipnja 2015., zbog izjava da u hrvatskoj reprezentaciji gejevi ne bi trebali igrati nogomet, jer gej čovjeka ne može vidjeti kao člana reprezentacije, već samo kao “kao baletana, tekstopisca i novinara“, predsjednik GNK Dinama Zdravko Mamić počinio je izravnu diskriminaciju. Ovom presudom sud je Zdravku Mamiću naložio i javnu ispriku koju mora u roku od tri dana skupa s presudom objaviti u dnevnim novinama “Jutarnji list” te mu zabranio ponavljanje djela što znači da on u svojim budućim javnim istupima ne smije koristiti govor mržnje prema LGBT osobama.

Ovom presudom Vrhovni je sud zacementirao visoki standard zaštite prava LGBT osoba, ali i svih drugih skupina građana, svih manjinskih grupacija u našem društvu, od svakog oblika javnog poticanja na diskriminaciju. S obzirom da se radi o presedanu i pionirskoj borbi za društvo bez diskriminacije u našoj zemlji, podnositelji udružne tužbe ovu presudu posvećuju svim borkinjama i borcima za ljudska prava. Koristite je za obranu od svakog poticanja na diskriminaciju!

Dodatno, udruge Zagreb Pride, Centar za mirovne studije, LORI  i Queer Zagreb koje su postupak revizije pred Vrhovnim sudom pokrenule još u studenom 2010., upozoravaju da uz prethodne dvije godine na regularnim sudovima znači da se na ovu presudu čekalo više od pet godina što je izrazito dugotrajan postupak. Prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije, diskriminacijski postupci se vode prema žurnoj proceduri, a pet godina se nikako ne može okvalificirati kao žurna procedura.

KRONOLOGIJA SLUČAJA:

 Udružna tužba četiri organizacije civilnog društva predana je Županijskom sudu u Zagrebu 10. prosinca 2010. godine. 24. ožujka 2011. godine donesena je presuda istog suda (sutkinja Jadranka Travaš) kojom se odbija tužbeni zahtjev uz obrazloženje da se radi o “vrijednosnom sudu” g. Mamića. Žalba organizacija tužiteljica podnesena je protiv ovakve presude 13. travnja 2011. godine te slijedi niz požurnica Vrhovnom sudu da odluči o žalbi što VSRH i čini 18. travnja 2012. godine odbijenicom. Revizija presude podnesena je istog dana 2012. godine te smo do danas podnijeli više požurnica VS a jučer (25. siječnja 2016. godine) zaprimljena je i presuda kojom se preinačuje presuda VS RH od 18. travnja 2012. godine i Županijskog suda u Zagrebu od 24. ožujka 2011. godine te se utvrđuje da je g. Mamić u svojoj izjavi diskriminirao LGBT osobe.

Također, navodimo da je 6. svibnja 2015. godine podnesen zahtjev Vrhovnom sudu RH radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku (budući da u razumnom roku nije odlučeno o našem zahtjevu za revizijom). 11. lipnja 2015. godine zaprimljeno je rješenje predsjednika Vrhovnog suda RH u kojem se navodi da je zahtjev za suđenje u razumnom roku osnovan, a kojim se rješenjem daje tom sudu rok od šest mjeseci da donese odluku o reviziji te je 28. prosinca 2015. godine podnesen zahtjev za isplatu primjerene naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku (o tom zahtjevu do danas nije riješeno te će on biti odbijen, jer je u međuvremenu odlučeno o reviziji).

Turske aktivistkinje pozivaju: Pridružite nam se u borbi za mir i slobodu izražavanja

Ženske i LGBTI grupe iz Turske, okupljene na poziv Inicijative žena za mirpozivaju međunarodne ženske i LGBTI organizacije da potpišu njihovu izjavu i na taj način sudjeluju u kampanji za mir u Turskoj. “U posljednjih šest mjeseci ponovno smo se našli u ratu sa sve većim stupnjem nasilja”, opisuje se u pozivu na sudjelovanje. Naime, mirovni proces između Turske i Kurdistanske radničke stranke (PKK), započet 2012. godine, prekinut je u srpnju prošle godine i od tada je ubijeno na “stotine ljudi – civila, gerila boraca i borkinja, vojnika i vojnikinja, policijskih snaga”.

“Deseci tisuća ljudi bili su prisiljeni ili nisu imali drugog izbora nego pobjeći iz područja u kojima su sukobi intenzivni i u kojima su policijski sati uvedeni zbog vojnih operacija, postavši tako izbjeglicama i migrantima te interno raseljenim osobama. S druge strane, deseci tisuća civila nisu mogli otići ili su odlučili ostati u svojim domovima, u svojim susjedstvima, unatoč intenzivnim napadima snaga sigurnosti. Njihovi su životi direktno ugroženi i sva njihova imovina pretrpjela je ozbiljne štete. Nalaze se u situaciji u kojoj je teško zadovoljiti osnovne, temeljne potrebe”, upozorava inicijativa ženskih i LGBTI organizacija iz Turske.

Ističu kako je Turska trenutno “protkana mržnjom, polarizacijom, osjećajem nesigurnosti i nasiljem”, a sloboda izražavanja gotovo da ne postoji jer se sve one koji/e dignu glas pritvara, uhićuje i otpušta s radnih mjesta.

“U ovim smo teškim uvjetima mi, kao ženske i LGBT organizacije i individualci/ke iz Turske, koji/e su se okupili na poziv Inicijative žena za mir, započeli/e novu kampanju za mir. Dijelimo tekst kampanje s vama, međunarodnim ženskim i LGBTI organizacijama i pojedinkama, u nadi da ćete nas podržati potpisivanjem izjave i širenjem našeg glasa:

 

MI SMO NA STRANI ŽIVOTA, NE SMRTI!

Branimo svoje pravo na mir i istinu!

Mnogo se toga dogodilo na ovim prostorima. Od srpnja smo opet u ratu, a otkako od prosinca vojne operacije i policijski sati bjesne kurdskim pokrajinama, posljedice su sve teže. Bombe padaju svuda oko nas. Čemu, pitamo se, ovo inzistiranje na ratu koji ubija ljude i koji nas sve prisiljava da živimo u stanju nesigurnosti i užasa? Mi ne pristajemo na ovo.

Nemamo drugog izbora nego živjeti u usred sve većeg broja poginulih, eksplozija, raseljavanja ljudi, eskalirajućeg nasilja i stalnih prijetnji. Ponavljamo, mi ne pristajemo na ovo.

Ubijaju djecu. Kako možemo graditi budućnost u zemlji u kojoj se ubijaju djeca? Ne pristajemo na ovo.

Nadalje, ne smijemo uopće naglas govoriti o bilo čemu gore navedenom. Umjesto da radimo na rješavanju i uklanjaju uzroka ovog dugotrajnog rata, mi postajemo društvo puno ljudi koji ne mogu pogledati jedni drugima u lice, koji nisu sposobni živjeti bez mržnje i linčovanja. Uza sve ovo, tu su i mediji, odgovorni za informiranje građanki i građana, koji ili šute ili huškaju na rat. Zašto se, pitamo se, naše pravo na istinu iznova krši svakog dana?

Mi, žene, zahtijevamo naše pravo na mir i istinu. Znamo da je naše temeljno pravo živjeti u miru te učiti i znati istinu. Ponavljamo, mi ne pristajemo na ovaj rat!

Uklanjanje diskriminacije, nejednakosti, nasilja nad ženama i LGBTI osobama, kao i uspostava istinske pravde i života koji je jednak i slobodan za sve nas, moguće je samo u stanju mira. Trebamo stvarni mir kako bismo promijenili/e povijest koja nas je stalno previđala i poništavala te kako bismo zahtijevali/e naše pravo na život. Upravo zbog ovoga pozivamo sve žene i LGBTI osobe da slijede svoje pravo na mir i istinu, prije nego što izgubimo nadu.

S obzirom na to da rat nije donio niti donosi nikakvo rješenje, jer samo pogoršava naše nevolje i patnje, ono što mi zapravo trebamo je da problemi budu riješeni kroz pregovore, a ne bacanjem bombi. Ono što nama treba jest istina o ratu, istina o onome što se događa danas. Ono što nama treba jest mir. To je naše pravo.

Pozivamo ljude koji vode ovu zemlju, parlament i vladu, da ispune svoju primarnu dužnost jamčenja našeg prava na život u miru, tako da prestanu ove smrti, blokade, policijski sati, tako da djeca više ne budu mete. Zahtijevamo da se ovaj rat odmah zaustavi, da se započne s pregovorima i da se dođe do rješenja koje će omogućiti istinski održivi mir.” 

Izjavu možete potpisati OVDJE

Srbija: Protest ‘Novinari/ke ne kleče’

Sinoć je u Beogradu i drugim gradovima Srbije održano četvrto protestno okupljanje inicijative ‘Novinari/ke ne kleče’.

Protest je izazvan prostačkom izjavom ministra obrane Bratislava Gašića upućenoj novinarki Zlatiji Labović, zbog čega je od predsjednika Vlade Srbije zatražena njegova smjena s dužnosti.

No, obzirom na ionako loš položaj novinara/ki, fotoreportera/ki i ostalih medijskih profesionalaca/ki u Srbiji, koji se iz dana u dan pogoršava, bili su prisiljeni vlastima Srbije uputiti dodatne zahtjeve.

Okupljeni/e su nosili transparente ‘Novinari ne kleče’, ‘Prati me’, ‘Fotografi imaju pravo’, ‘Stani da te okinem rutinski, mehanički’ i ‘Mehaničko okidanje ili autorsko delo’.

Proglas inicijative “Novinari ne kleče” pročitala je novinarka Balkanske regionalne mreže za istraživačko novinarstvo (BIRN) Jelena Veljković. U proglasu se traži da ministar unutarrnjih poslova Nebojša Stefanović prestane  zastrašivati javnost i vršiti pritisak na medije, kao i da prestane komentirati istrage.

U proglasu se traži i da tužilaštvo što prije ispita navode iz prijave podnijete protiv ministra Stefanovića, da se pokrene postupak protiv onih koji su pokušavali prinuditi novinare/ke da se učlane u Srpsku naprednu stranku kako bi zadržali svoja radna mjesta.

Na protestu je zatraženo i da se političari i javni dužnosnici suzdrže od pritisaka na medije ali i da se ne usvoje sporne točke iz izmjena Zakona o autorskim i srodnim pravima, kojima se ugrožavaju prava fotoreportera/ki, odnosno uskraćuju njihova autorska prava.

Pet razloga zašto je važno podučavati rodnu jednakost u školama

Veliki rodni jaz u poslu, kod kuće, na liderskim pozicijama i područjima kao što su znanost, tehnologija, inženjerstvo i matematika i dalje ostaje tema rasprave u politici i medijima. Postoje velike razlike u mišljenjima o razlozima, pa i stvarnoj veličini jaza između rodova. Ali postoji široki konsenzus da, dok žene sadržavaju nešto malo više od 50 posto populacije, one istovremeno čine znatno manje od 50 posto u mnogim područjima života ili su, s druge strane, prezastupljene u mnogima od njih.

Zašto je tome tako?

Vode se brojne rasprave o utjecaju prirode, odgoja, društvenim očekivanjima, stereotipima i slično. No jesmo li uočili mogući presudni uzrok svega toga: nedostatak edukacije u našim školama koja bi eksplicitno i činjenično podučavala o rodnoj jednakosti, tretirajući je kao zakon i pravilo.

Temeljno američko vjerovanje o jednakosti za sve, možda i nije dobro i jasno podučavano u našim školama, kada se radi o rodnoj jednakosti. Možda naše škole trebaju s jednakom energičnošću učiti da je E = mc2, ali i da je EF = EM (jednakost za žene je jednako važna kao jednakost za muškarce).

Podučavanje normi jednako je važno kao i podučavanje matematičkih jednadžbi

Podučavanje društvenih očekivanja 21. stoljeća na primjeru rodne jednakosti uključuje pružanje potrebne izloženosti, te osnovno razumijevanje američkih društvenih normi i očekivanja koji su učenicama/ima potrebni kako bi mogli donositi odluke i uspjeli i izvan škole. Zato tvrdim da je dužnost nastavnica/ka izložiti važnost učenja o rodnoj jednakosti, te jasno i direktno podučavati o tome.

No, kao što su mnoge osjetljive teme bile i ostale uspješno podučavane, poput seksualnog odgoja, balansirajući sa snažnim i široko rasprostranjenim uvjerenjima i običajima povezanim s ljudskim ponašanjima, rodna jednakost također definitivno treba biti podučavana slično, uravnoteženim informacijama bez zabrana i ocrnjivanja.

Uz činjenicu da je jednakopravnost, ne i istovjetnost, zakon i temeljna vrijednost naše zemlje, evo još pet razloga zašto (i možda kako) treba podučavati rodnu jednakost u našim školama.

Prvi razlog

Populacija američkih useljenika je rastuća i dolazi iz različitih kultura, te obogaćuje američku različitost, pridonoseći i stvarajući manjinske zajednice. Jedno od četvero djece u SAD-u pripada obitelji useljenika u kojoj barem jedan roditelj nije rođen kao građanin SAD-a. Djeca useljenika su najbrže rastući segment američke dječje populacije. Prema američkom popisu stanovništva, jedno od petero ljudi u američkoj populaciji je prva ili druga generacija stranaca rođenih izvan SAD-a. 

Postoji velika vjerojatnost da će nastavnice/i imati barem jednu učenicu/ka imigranta tijekom svoje karijere. Mnoge obitelji tih učenica/ka imaju svoju kulturu različitu od američke mainstream kulture.

Mnoge useljeničke i manjinske obitelji možda ne dijele iste religijske, kulturne i društvene norme sa širim američkim društvom., posebno kada je riječ o muškim i ženskim ulogama, te rodnoj jednakosti.

Drugi razlog

Odgovornost javnih obrazovnih institucija je izložiti, objasniti, te pružiti razumijevanje povijesnih i sadašnjih običaja, pravila, općih zakona, društvenih standarda i kulturnih trendova SAD-a učenicama/ima. Prosvjetne djelatnice/i ne smiju, iz poštovanja prema manjinama i doseljenicima, ignorirati i ne učiti učenice/ke koji pripadaju manjini trenutne standarde, pravila, zakonska i društvena očekivanja koji se odnose na nešto poput rodne jednakosti u američkom društvu.

Podučavati o tim temama ne znači nužno podrazumijevati da učenice/i moraju prihvatiti sve ili većinu američkih pravila, te napustiti vlastitu kulturu ili da su njihova osobna i društvena uvjerenja manje vrijedna i značajna. Nastavnice/i imaju odgovornost podučavati učenice/ke o američkom društvu, ali trebaju izbjegavati nasilna pretjerivanja i prijedloge, te izbjegavati ocrnjivanje manjina, razlikujući kulturna, društvena i religijska uvjerenja  u koja vjeruju manjinske i doseljeničke obitelji.

Temeljna činjenica koju treba imati na umu jest ta da su manjine i doseljeničke obitelji, kao i sve američke obitelji, vrlo različite s obzirom na kulturu. Nijedan pristup podučavanja rodne jednakosti u Americi nije najtočniji, najučinkovitiji, najsuosjećajniji pristup. Različite pristupe treba koristiti ovisno o rodu svake pojedine učenice/ka, te njihove kulture, obitelji i religije.

Treći razlog

Američko društvo ima različit utjecaj na žene i muškarce, što je još jače izraženo kod manjinskih i imigrantskih zajednica. Laurie Olsen je u svojoj knjizi Made in America: Immigrant Students in Our Public Schools, utvrdila da se učenice imigrantice suočavaju s drugačijim i često težim situacijama nego učenici, djelomično i zbog fokusiranosti američke kulture na osobne želje i romantičnu ljubav kao osnovu za brak i veze.

To je obično u sukobu sa strožim pravilima koja postoje u mnogim domovima manjinskih i imigrantskih zajednica, a odnose se na izlaženja, rodnu interakciju i obveze prema obitelji, a ne prema sebi na prvom mjestu. To je posebno bilo vidljivo u situacijama gdje su učenice/i ili studentice/i bili uključeni u dogovorene brakove.

Očekivanja obitelji, posebno prema ženama, mogu biti u konfliktu s američkom vrijednošću da škola može i treba biti mjesto gdje se učenice/i uključuju u društvene aktivnosti i odnose, uključujući i one između rodova.

Četvrti razlog

Rodna jednakost nije jedini aspekt američke kulture i društva, već je postala sastavni dio moderne industrijalizirane kulture i društava širom svijeta. Važno je podučavati rodnu jednakost, ne samo kao konstrukt američke kulture, zato što mnoge manjinske i imigrantske obitelji smatraju da dominantnoj američkoj kulturi nedostaje moralnost i druge vrijednosti do kojih oni drže.
Zakoni neke zemlje odražavaju njena pravila, društvena dobra i zla, te društvena očekivanja. Naglašavajući da međusobno vrlo različite zemlje poput Kine, Japana, Brazila, Rusije, Švedske i Južne Afrike, imaju određeni stupanj pravne potpore za elemente i ideale rodne jednakosti na poslu, u obrazovanju i mnogim drugim područjima njihovih društava – čak i ako je njihova provedba nepotpuna i nesavršena – može pomoći učenicama/ima i roditeljima da shvate da američka pravila rodne ravnopravnosti nisu jednostavno izraz dominacije ili američke liberalne kulture, već su odraz težnji i standarda modernih društava u cijelom svijetu.

Peti razlog

Borba za rodna jednakost može biti vođena istodobno s prilagođavanjem ili/i poštivanjem mnogih tradicionalnih rodnih uloga i vrijednosti. Pomažući učenicama/-ima shvatiti da se rodna jednakost i norme nastavljaju razvijati, te da postoji određeni kontinuitet, može omogućiti takvo slijeđenje ideala, a istodobno ne pozivati na potpuno i trenutno odbacivanje tradicionalnih ili alternativnih uloga, normi i rodnih vrijednosti. Bilo koji pristup podučavanja učenica/ka da razumiju sadašnja američka pravila trebao bi uključiti toleranciju i poštivanje svih tradicionalnih vrijednosti  do kojih manjine i doseljenička populacija drže, bez obzira na njihovom razilaženje s američkim pravilima i normama 21. stoljeća. Primjerice, dogovoreni brakovi  ne trebaju biti predstavljeni i kritizirani kao suprotnost američkoj rodnoj jednakosti.

Neki predlažu da, ako je situacija takva da su obiteljske potrebe i dobrobiti, kao cjelina vrednovane više od pojedinačnih želja i odnose se jednako na oba roda, u tom slučaju dogovoreni brakovi u teoriji ne moraju nužno biti u izravnom sukobu s američkim normama i rodnom jednakošću. Nastavnice/i trebaju dopustiti učenicama/ima da istraže rodnu jednakost bez osjećaja da je takvo istraživanje u sukobu s tradicijom i normama njihove kulture.

Tema jaza među rodovima, te rodne jednakosti često privlači snažna i različita mišljenja i gledišta. Jasno je da postoji mnogo faktora koji mogu utjecati na taj jaz. Također je jasno da su muškarci i žene zastupljeni u različitim područjima života i rada u omjerima koji nisu 50/50. Društvo rijetko čini ono što nije ocijenjeno ili o čemu nije izvještavano, no isto tako niti ono što nije bilo jasno podučavano od njegovih institucija, pa je i to jedan od razloga postojećeg jaza među rodovima. Učenje o rodnim ulogama u našem društvu, očekivanjima i rodnoj jednakosti je preduvjet za stvaranje razumijevanja za norme američkog društva, što će učenicama/ima biti potrebno kako bi donijeli ispravne odluke, te  uspjeli i izvan škole.

Krojenje različitih pristupa temeljeno ne samo na individualnim, kulturnim ili vjerskim razlikama, već kreiranje tih pristupa i po rodnoj osnovi, može biti ključ u djelotvornom podučavanju jednakosti, kao i uspostavljanjem veze sa svakom učenicom/kom. Naglašavanje da je vrijednost rodne jednakosti poštovana globalno, u vrlo različitim državama, može smanjiti stereotipiziranje tih vrijednosti kao isključivo američkih, te zbog toga nespojivih s kulturom ili tradicijom neke učenice/ka.

Pojašnjavanje da moderni ciljevi za rodnom jednakošću ne isključuju niz rodnih uzora i normi, može pomoći učenicama/ima da razumiju da ne treba postojati dihotomija između poštivanja rodne jednakosti i poštivanja njihovih tradicionalnih kulturnih vrijednosti. Pokazivanje da tradicionalne vrijednosti nisu implicitno u sukobu s ciljevima rodne jednakosti može pomoći učenicama/-ima imigrantima i onima iz manjinskih zajednica da budu otvoreniji prema učenju i  stjecanju korisnog razumijevanja američkih rodnih uloga, normi, te konačno jednakosti.

 Prevela i prilagodila Valentina Stipković