Vlasti u Indiji uvode strože kazne za maloljetne počinitelje teških zločina

Indijski parlament usvojio je jučer zakon o strožim kaznama za maloljetnike od 16 do 18 godina optuženih za silovanje, ubojstvo i napade kiselinom.

Samo dan ranije, u ponedjeljak,  na slobodu je pušten najmlađi od šestorice napadača  u slučaju grupnog silovanja i ubojstva koji je prije tri godine šokirao ne samo Indiju već i cijeli svijet.

Podsjetimo, 16. prosinca 2012. šestorica mladića su brutalno silovala studenticu u autobusu u New Delhiju i istodobno je premlatila i silovala metalnom šipkom, te nakon toga izbacili iz autobusa. Nakon nekoliko operacija, djevojka je nažalost preminula, jer su joj otkazali organi zbog teških ozljeda tijela i mozga.

Novi zakon omogućuje minimalnu sedmogodišnju kaznu u posebnoj ustanovi za sve mlade od 16 do 18 godina u slučaju presude za silovanje, ubojstvo i napade kiselinom, koji sada spadaju u “osobito gnusne zločine”, no neće moći biti osuđeni na smrtnu kaznu. Donji dom je zakon usvojio u svibnju i sada samo treba potpis predsjednika.

Spomenuti maloljetnik je u trenutku počinjenja spomenutog zločina bio tek nekoliko mjeseci do 18. rođendana. Roditelji silovane i ubijene studentice kinezioterapije Jyoti Singh izrazili su zadovoljstvo usvajanjem zakona.

Četvorica silovatelja i ubojica osuđeni su na smrtne kazne, no uložili su žalbe, dok se peti počinitelj objesio u zatvoru.

Podsjetimo i na to da se silovanje  u Indiji prijavljuje svakih 20 minuta, te da New Delhi nazivaju prijestolnicom silovanja. Samo ove godine uhićeno je više od 1.000 maloljetnika starijih od 16 godina zbog osobito teških zločina. 

‘Sve što ostaje su žene koje nose crno’

Upoznala sam Aidu Baghdadi* u Bejrutu, na konferenciji na kojoj smo obje sudjelovale. Bila je jedna od prvih ljudi koje sam primjetila, bez srcedrapateljnog pretjerivanja – nešto u načinu na koji je samouvjereno stajala, dugoj predivnoj kosi i pogledu punom odlučnosti – odmah me privuklo. Baghdadi je feministkinja, odvjetnica koja radi sa sirijskim političkim zatvorenicima i zlostavljanim ženama u izbjegličkim kampovima i skloništima. Obrazovana je, strastvena u vezi svog posla koji je više od posla – način života, misija, smisao. Sve se to može vidjeti na njenom licu, u načinu na koji priča o stvarima, kako joj oči svjetlucaju dok raspravljamo o situaciji u Siriji i mogućnostima promjene. Nije lako razvijati civilno društvo pod uvijek budnim okom režima, ali ona i njene kolege/ice aktivisti i aktivistkinje rade upravo to. Navikli su se – nalaze se u privatnim stanovima, podrumima, a ponekad i u drugim državama – kao u Libanonu, gdje smo se tada nalazile.

Danima sam pokušavala uhvatiti Aidu da oslobodi koji sat za mene u svom pretrpanom rasporedu i da napokon popričamo, što smo na kraju i uspjele, u više navrata. Govori mi kako radi kao odvjetnica od 2007. godine, u Centru za građanska prava u Damasku.

“Radimo na mnogim stvarima, na međunarodnim projektima poput ove konferencije u suradnji s inicijativom EFI, ali i različitim radionicama i treninzima. Pokušavamo educirati ljude u Siriji, razgovarati s njima o međunarodnom pravu i ljudskim pravima, izgraditi novu bazu, platformu za civilno društvo. Ja nudim pravno mišljenje i branim ljude, primarno žene, na sudu. Cilj je informirati, ali i osnažiti, ne samo da znaju koja su njihova prava, već da ta prava aktivno traže”, objašnjava mi Aida.

Dok priča, oči su joj fokusirane na neku nevidljivu točku ispred nje, daleko na obzoru. Kao da se prisjeća svih ljudi s kojima je radila i pokušava ih prizvati u ovaj razgovor. Govori mi kako je posebno teško raditi u izbjegličkim kampovima u Siriji, jer često kruže dezinformacije od strane režima, o broju kampova i ljudi u njima. U takvim je uvjetima teško doći do pravih podataka i pravovremeno reagirati. Ističe kako je ženama najteže, jer nisu samo izložene nasilju, već sustavnoj diskriminaciji kroz zakone i Ustav. Ljudskopravaške organizacije pritom mogu jako malo toga promijeniti, jer ih na sustavnoj razini nadzire i opresiju vrši režim, a tamo gdje kontrola nije u rukama režima – preuzimaju je radikalni islamistički pokreti.

“To je ono što zaista želimo mijenjati – naše zakone i Ustav, jer oni su baza društva u kojem živimo. Radimo na novim, boljim zakonima, i za žene i za muškarce. Nadamo se da ćemo dobiti priliku implementirati ih jednog dana”, govori Aida.

Opisuje mi kako su neka mjesta u Siriji posljednjih godina ostavila žene u potpunom očaju. “Žene su najveće gubitnice ovog rata, ali i svih ratova, barem ja to tako vidim. Muškarci umiru, ili se bore ili napuštaju zemlju kako se ne bi borili, i sve što sada ostaje u nekim mjestima su žene koje nose crno. To su žene koje su izgubile svoju djecu, svoje partnere, svoje prijatelje. One pokušavaju nekako preživjeti, rade što god mogu i kako god mogu, krpaju kraj s krajem neprestano.”

Objašnjava mi kako ovi problemi zahtijevaju promjene na svim razinama. Njezina organizacija je fokusirana na sekularizam i demokraciju, na upoznavanje ljudi s konceptom građanina i građanke. Pitam je za suradnju s religijskim vođama, a njen odgovor počinje dubokim uzdahom.

“Suradnja s religijskim vođama je gotovo nemoguća, ona ne postoji. To je zato što oni ne žele promijeniti situaciju, ovo je dobro stanje stvari za njih, okruženje u kojem njihov biznis cvjeta”, odgovara Aida.

Neki/e članovi/ce njezine organizacije već su bili uhićeni od strane režima, ona je zasada “imala sreće”. Ipak, ne može izbjeći strahu koji ju uvijek progoni. “Strah me svaki put kada dajem putovnicu na graničnoj kontroli, kada se nalazim s nekim – mogu me jednostavno uhititi i nitko neće znati što mi se dogodilo”, objašnjava mi. Ističe kako je situacija slična s drugim organizacijama, i one djeluju u neprestanom strahu, a neke su u još goroj poziciji – jer ne moraju brinuti samo o režimu, već i o Daešu.

Uspoređujući život u Siriji danas i prije, inzistira kako “dobar život za sve” nikada nije postojao, već je samo dobra propaganda – farbanje izvana.  Napominje kako je dobar život bio realnost samo za one s dobrim vezama, odgovarajućom religijom, ili pak velikom količinom novca. Pita se kako je moguće da su tijekom posljednjih deset godina vladavine Bašara al-Assada postojali vanjski dojmovi da je Sirija u dobroj ekonomskoj situaciji, kada je više od dva milijuna ljudi živjelo ispod granice siromaštva.

Pričajući o ekonomiji, osvrće se i na ekonomske sankcije koje je EU uvela za Siriju. “Ekonomske sankcije koje je EU provodila mjere su koje su najviše naškodile običnim ljudima. Režim je pronašao načine da preživi bez ikakvih problema, pronašli su podršku iz drugih izvora, dok su Sirijci umirali od gladi i odlazili u bolnice u kojima nije bilo lijekova. Ne znam kako su neki od njih uopće uspjeli preživjeti, to je čudo”, objašnjava Aida.

Smatra da je nametnuta, sveprisutna i agresivna kontrola, zajedno s potporom utjecajnih pojedinaca, grupacija te privilegiranih dijelova društva, ono što je spasilo režim svih ovih godina. Dok pričamo o Daešu, Aida se i dalje osvrće na Assada – napominje kako diktatori omogućavaju postojanje prostora za ekstremizam, za rađanje terorizma. Tada dolazi novac, tada dolazi oružje.

“Daeš je komplicirana priča. Puno stranaca se bori za Daeš, imaju vrlo dobar sustav financiranja, kontroliraju naftu i prodaju je konstantno. Ali Daeš nije glavni problem. Imajmo na umu da su brojni njihovi poklonici došli izvana, uvezeni su. Dakle, ako postoji istinska namjera da se rješimo Daeša, možemo se riješiti Daeša. Ali zašto se to ne događa?  Počnimo od 2011., kada je započela revolucija. Ljudi su izišli na ulice, režim je poslao vojsku na ulice. Kako je vrijeme prolazilo, shvatili smo da postoje pobunjenici i ekstremisti kojima je novac davao Katar i Saudijska Arabija, a građani koji su zaista željeli promjene pronašli su se između dvije vatre, dva zla – njih i režima. Kasnije su se svemu tome pridružile brojne druge zemlje – Iran, Rusija, Turska, SAD, Francuska – svi oni sa svojim osobnim interesima u Siriji. Ti interesi su ono što me plaši. Čak i kada rat završi, postoji mogućnost da će Daeš ostati. Bit će manje snažan, ali prisutan – faktor destabilizacije na koji će mnogi računati, kao šibica koju možeš upaliti i pokrenuti požar – po potrebi. Sav ovaj rat, sve je to profit za vojno-industrijski kompleks, i na taj profit mnogi računaju i neće ga se tek tako odreći. Također je stvar u pokazivanju i odmjerivanju snaga raznih zemalja, Sirija je njihova zona za testiranja. Jednostavno je mnogo stvari koje moramo razmotriti, ne možemo promatrati samo jednu stvar, kao što je Daeš, izolirano od svega ostalog”, objašnjava Aida.

Uspoređuje situaciju s Irakom, govoreći kako Sirija i Irak imaju mnogo toga zajedničkog te će možda proći kroz sličan proces destabilizacije i “tihog ratovanja”, čak i kada rat završi. Smatra kako će politička rješenja možda zaustaviti rat, ali svakako neće izliječiti zemlju. Veliko je pitanje i što će uopće od zemlje i ljudi ostati nakon rata.

Kada govori o liječenju zemlje, naglašava problem političkih zatvorenika koji Sirija ima desetljećima, ali i masakr u Hami (1982), o kojemu se još uvijek ne priča. “Hama je važna u kolektivnom sjećanju sirijskog naroda, preuzimanje odgovornosti i dijalog o masakru važan su korak kako bi se pomaknuli naprijed”, napominje.

U radu s političkim zatvorenicima shvatila je kako brojni ljudi više ne nalaze smisla u životu i življenju, osjećaju se potpuno nemoćno, i to ih tjera do ruba. “Neki od njih su možda napravili i neke loše stvari, ali shvatiš da u brojnim situacijama zapravo nisu imali izlaza, njihov je izbor potpuno crnilo, kako god okreneš. Kada to shvatiš, jednostavno se slomiš”, govori mi drhtavim glasom. Teško joj je pričati o svemu, bez da u nekom trenutku emocije ne preuzmu glavnu riječ.

Priča mi o mužu svoje prijateljice Noure, poznatom aktivistu Basselu Khartabilu Safadiju, političkom zatvoreniku. Safadi je u zatvoru posljednje tri godine, Noura je znala gdje je i ponekad ga je čak mogla posjetiti. Prije skoro tri mjeseca “netko” je došao u zatvor i odveo ga – nitko ne zna gdje je trenutno i što mu se dogodilo. Njegovoj ženi rečeno je samo da je izbrisan s popisa zatvorenika u zatvoru u kojemu je prije bio.  Pokrenuta je i peticija, pisano je UN-u, napravljen hešteg #freeBassel i facebook stranica, kako bi se izvršio pritisak na sirijsku vladu i dobio odgovor o njegovom nestanku, ali svi napori zasada su bezuspješni.

{slika}

Njegova žena Noura, odvjetnica i aktivistkinja za ljudska prava, i dalje neumorno traga za odgovorima. U periodu čekanja napisala je i divnu knjigu poezije, u kojem mu piše, prisvaja svoj glas i podiže ga, bilježi njihovu priču i priču o Siriji.

Aida mi priča kako se takve stvari događaju često – ljude jednostavno odvode i nitko ne zna gdje su. “S druge strane, ljudi napuštaju zemlju, požar je sve veći, sve gori sa svakom novom zemljom koja se uključuje u ovaj rat. Možda i možeš podnijeti koju godinu rata, ali pet plus godina – ne znam, zbilja ne znam. Sa svakom novom godinom je sve teže i teže.  Ne znam koliko više čovjek može podnijeti. Civilno društvo gubi ljude svaki dan, zato je važno raditi s mladima, ali ni od njih ne možemo tražiti da ostanu u Siriji, njihovi životi i budućnost su u pitanju. Moramo ih razumijeti kada kažu da žele otići, pred njima je život. Jednostavno je potrebno zaustaviti rat.”

Žali se kako se nitko zapravo ne bavi tim problemom – ratom i zaustavljanjem rata. Ako Europa ne želi “probleme s izbjeglicama”, trebali bi se baviti uzrokom njihova odlaska iz zemlje i dolaska u Europu. Vjeruje kako će ljudi ostati u zemlji ako postoji i natruha budućnosti. Posebnu nadu polaže u žene – snažne i obrazovane žene koje su trenutno pionirke civilnog društva, ali i žene bez resursa, siromašne i neobrazovane, koje svakoga dana vode druge bitke – one s crnilom i pukim preživljavanjem. Sve one pokazuju kako je borba način života.

Što se Aide tiče, ona želi ostati u Siriji. Uskoro će otići u Italiju na pet mjeseci jer ima priliku usavršiti svoje obrazovanje u području međunarodnog prava. Nakon toga će se svakako vratiti u Siriju i nastaviti svoj predani rad. Ništa drugo nema joj smisla. Završavamo razgovor – dubok udah s obje strane, suze u očima.

“Vrijeme prolazi, sa savkim novim satom i danom još više ljudi umire, njihovi životi su uništeni. Ne želim vidjeti nikoga kako umire, ni ‘obične’ ljude, ni ‘režimske’. Samo želim živjeti i raditi bez neprestanog straha, bez razmišljanja o tome hoćemo li ja i moja obitelj završiti u zatvoru ili umrijeti. Želim biti u mogućnosti razmišljati o budućnosti Sirije bez tuge”, zaključuje Aida.

*ime izmijenjeno zbog sigurnosti sugovornice

Tko ima pravo na ljudska prava?

Desetog prosinca još smo jednom kolektivno obilježili/e Međunarodni dan ljudskih prava. Kao i povodom drugih sličnih konferencija, obljetnica i izvješća na ovu temu, bavili/e smo se svime onime što je već postignuto i onime što tek treba izboriti, hvalili/e smo one koje treba pohvaliti i kudili/e one koje treba pokuditi.  Ipak, ako govorimo u prvom licu množine, ostaje potpuno nejasno tko slavi, a još više što se točno slavi. Tko smo Mi koji slavimo ljudska prava i brinemo o njihovom poštivanju? Hrvatsko društvo, političari/ke i institucije? Organizacije civilnog društva? Ako da, koje organizacije civilnog društva? Hrvatski helsinški odbor ili Kuća ljudskih prava?

Iz konfuzije u interpretaciji toga tko ima ‘pravo’ na ljudska prava, možemo zaključiti dvije stvari. Prvo, živimo u razdoblju kada je teško legitimirati bilo kakav oblik političkog djelovanja bez pozivanja na zaštitu ljudskih prava i/ili demokra(tiza)ciju. Drugo, ljudska prava mogu biti i sve i ništa. Koncepti ‘ljudskih prava’, ‘vladavine prava’ ili ‘pravde’ su označitelji u koje možemo upisati različite partikularne potrebe i ideološke sadržaje. Iako je naizgled jasno da je riječ o pravima svih nas kao ljudskih bića, već najočitiji povijesni primjer isključenosti žena iz ‘ljudstva’ daje nam do znanja —  ne sva prava i ne svi ljudi. Ako želite nešto bliži primjer, tu su žileti i bodljikave žice na granicama —  ne sva prava i ne svi ljudi. U ime  ljudskih prava istovremeno mogu djelovati grassroots aktivistkinje koji riskiraju živu glavu kako bi društvo u kojem žive učinili boljim kao i vlade Zapada prilikom bombardiranja i sankcioniranja neposlušnih režima.

Uzurpacija diskursa ljudskih prava

Ni domaćim neokonzervativnim pokretima nije trebalo dugo da shvate da su demokracija i ljudska prava ‘jedina igra u gradu’. U ime ‘festivala demokracije’ tako su se i u Hrvatskoj zakotrljali referendumi protiv LGBT prava, prava srpske nacionalne manjine, molitve protiv pobačaja, sudska rušenja zdravstvenog i građanskog odgoja, itd. Preuzimanje diskursa ljudskih prava od strane novoniklih desnih građanskih inicijativa i organizacija civilnog društva rezultat je mudre procjene konzervativnih aktivistkinja i aktivista povezanih s Katoličkom crkvom. “Zaključili su da teološka retorika crkve nema motivacijsku snagu koja je potrebna za masovnu mobilizaciju”, ističe Enes Kulenović u Političkim analizama. Pogledamo li deklarirane ciljeve ovih, svima nam već poznatih udruga i inicijativa, nailazimo na potvrdu tog zaključka. U ime obitelji tako djeluje u ime ‘općeljudskih vrijednosti’, u Vigilare ime ‘ljudskih prava i kulture života’, inicijativa I ja sam bio embrij u ime ‘ljudskih prava nerođene djece’, Grozd u ime prava djece i roditelja. U njihovim ciljevima često se iza univerzalnih pretenzija krije ideološki vrlo specifičan set vjerskih i doktrinarnih etičko-političkih zahtjeva. U izvještaju za CESI Amir Hodžić i Nataša Bijelić pišu : “Kao glavne značajke neokonzervativnih grupacija i njihovih djelovanja ističu se dobra organiziranost i umreženost, sve veća profesionaliziranost, ali i česta financijska netransparentnost. Uz to, neokonzervativna organiziranja karakteriziraju i nejasne granice između svjetovnih aktera (građanskih inicijativa, organizacija civilnog društva i političkih stranaka) i religijskih hijerarhija”. Suočeni smo, dakle, s pokušajem alternativnog i antiliberalnog tumačenja koncepta ljudskih prava kojim se pod krinkom teze o hrvatskom narodu kao predominantno katoličkom želi narušiti sekularni karakter države, a katolički koncept morala nametnuti silom zakona.

Temeljna razlika liberalnog i konzervativnog shvaćanja demokratske politike vidi se u načinu na koji svaki tretira oprečna stajališta, a naročito manjinska. Dok je, primjerice, liberalni kurikulum zdravstvenog odgoja težio biti neutralan u odnosu na različita ‘medicinska, religijska i feministička stajališta o prekidu trudnoće’ te tražio uspoređivanje ‘različitih pristupa (znanstveni, religijski i aktivistički) ljudskoj homoseksualnosti’, upravo mogućnost kritičke prosudbe koju bi vršili sami učenici predstavljala je noćnu moru za konzervativce. “Konzervativno shvaćanje države ide mnogo dalje od toga (liberalnog, op. a.) jer zahtijeva da se autoritet države iskoristi kako bi se, zakonski i simbolički, promoviralo ono što je moralno ispravno. Manjine trebaju biti zaštićene, ali ako su njihove vrijednosti u sukobu s tradicionalnim vrijednostima zajednice, one ne mogu biti realizirane”, smatra Kulenović.

Sloboda govora mržnje

Posebno pogodnima za konzervativnu manipulaciju pokazale su se liberalna svetinja —   sloboda govora i njezin mračni pandan —  govor mržnje. Danas možemo reći da nema istaknute ličnosti civilnog društva koja je izašla neokrznuta iz, nerijetko i sudskih, okršaja u pokušaju interpretacije toga što se smije a što ne smije reći. Karolina Vidović Krišto dobila je primjerice tužbu protiv Zagreb Pride udruženja koje joj je bilo prisiljeno isplatiti ukupno nešto više od 41.000 kuna zbog teksta kojim su popratili njezinu nominaciju u izborima za homofoba i homofrenda 2013. godine. Udruga je ovo protumačila kao pokušaj cenzuriranja njihovog rada i gušenja prava na slobodu govora te odgovorila ustavnom tužbom. U najnovijem i možda najapsurdnijem primjeru, Ladislav Ilčić iz Hrasta je najavio tužbe protiv novinara i novinarki te političara i političarki koji/e su ga prokazali/e kao fašista i ksenofoba nakon što je, u maniri Donalda Trumpa, u javnosti iznio niz neprihvatljivih tvrdnji usmjerenih protiv muslimana. Da bi apsurd bio veći, svoje tvrdnje o razlikama između Hrvata i muslimana potkrijepio je i primjerom različitog odnosa ovih kultura prema ženama. S obzirom na ulogu koju ženama desne političke opcije predviđaju u društvu, nije jasno odakle ova Ilčićeva iznenadna briga za položaj žena u muslimanskim društvima. Zapravo, jasno je da je riječ o kopiranju već provjerenog diskursa zapadnoeuropskih desnih ekstremistkinja i ekstremista kojima prava žena služe isključivo kao argument za antiimigrantsku retoriku.

Prava žena i djece, prava roditelja, prava vjernika, sloboda govora, općeljudske vrijednosti, antitotalitarizam, lista se nastavlja. Ovo je arsenal kojim raspolažu naše nove desničarke i desničari.  “Za promicanje i obranu slobode u demokraciji od ključne je važnosti da kao građani podignemo svoje glasove i dopustimo da ih drugi čuju. U suprotnom ćemo ponovno potonuti u totalitarno društvo”, kažu na web stranicama udruge Vigilare. Potpisali biste i vi, zar ne? Potpisao je i Ustavni sud već više puta, dajući za pravo konzervativnoj argumentaciji. Potpisala je i predsjednica Grabar-Kitarović slikajući se na Međunarodni dan ljudskih prava uz Ivana Zvonimira Čička i novu članicu HHO-a — Karolinu Vidović Krišto.  Ovo je samo još jedan indikator opasne situacije u kojoj se nalazimo, gdje oni čije riječi udaraju po najosjetljivijim skupinama u društvu uspijevaju sebe prikazati mučenicima i žrtvama ‘lijevo-liberalne’ i ‘kršćanofobne’ urote.

Kada bismo htjeli objasniti izrazitu visoku količinu iritacije, bijesa pa čak i mržnje dijela javnosti prema ovim više-i-ne-toliko-novim likovima domaće desnice, smatram da bi konzervativna uzurpacija ljudskopravaškog diskursa bila važna varijabla. Sve predrasude ljevice o primitivnim i neobrazovanim desničarima padaju u vodu kada ih se suoči s ovom novom i uljuđenom retorikom. Trebamo se ljutiti sami/e na sebe što smo se uljuljkali/e u obećanje liberalne demokracije da se prava i pravda mogu osigurati pravnim putem i arbitražom navodno neutralnih institucija države. Na novom polju političke borbe pozivanje na istinu, znanost i zakon nisu dovoljni. Njihova interpretacija uvijek ovisi o prevladavajućem, hegemonijskom diskursu, a samo političkom borbom možemo osigurati njegovu progresivnost.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Top 10 feminističkih i queer knjiga 2015. godine

Ova godina je stvarno odlična po tome što je izašlo tonu novih queer i/ili feminističkih stvari za čitanje. Ovo su neke od najboljih.

10. The Feminist Utopia Project: Fifty-Seven Visions of a Wildly Better Future, uredile Alexandra Brodsky i Rachel Kauder Nalebuff

{slika}

Ova zbirka eseja, intervjua, priča, poema i vizualne umjetnosti na kojoj su surađivale Janet Mock, Mie McKenzie, Sheile Heti, Melisse Gire Grant, Yumi Sakugawe i druge ima za cilj predvidjeti ne samo sanjalačku budućnost, već i bolju. U svom pregledu na Autostraddleu Maddie piše:

“Umjesto postavljanja definitivnog nacrta ili plana ili skupa ideala, Brodsky i Nalebuff pozivaju čitateljice da se pridruže njima i njihovom raznolikom timu suradnica u kreativnom i kolektivnom misaonom eksperimentu i zamisle kakav bi svijet mogao biti. Ova knjiga nije priručnik za stvaranje feminističke utopije; to je proces u kojem su sve pozvane da sudjeluju”.

9. Must Be Living Twice: New and Selected Poems 1975–2014, Eileen Myles

{slika}

Ova značajna nova kolekcija, uz ponovno izdavanje Chelsea Girls, je vjerojatno (napokon) stavila Eileen Myles na vrh kolektivne književne svijesti i “ništa manje od najistaknutije lezbijske pjesnikinje-junakinje našeg vremena”. Maggie Nelson iz Poetry Society of America piše:

“Uvijek sam bila fascinirana, i kao feministkinja i kao ljudsko biće, pitanjem gdje kultura počinje i pojedinac/ka završava, pogotovo zato što je (ljudska) kultura izrađena od ljudskih bića – ljudska bića koja žive u tijelima, tijelima ljudskih životinja, ljudskih životinja sposobnih za stvaranje govora. Eileen je provela posljednja četiri desetljeća ispitujući ta pitanja u pjesmama, pričama, romanima, likovnoj kritici, manifestima, javnim nastupima, mentorstvu, novinarstvo, nastavi, i u još mnogo toga, s više eksperimentiranja, veselja, provokacije, energije i oštrine nego bilo koji spisatelj/ica kojeg znam”.

8. How to Grow Up: A Memoir, Michelle Tea

{slika}

Michelle Tea, autorica Valencie i drugih odličnih stvari, raspravlja o svojoj evoluciju u ovoj kolekciji eseja/memoaru. Antonia Crane iz Rumpus-a piše:

” How to Grow Up je Tea-in najkomercijalniji memoar do sad, rafinirana i polirana priča koja počinje s Tea u njezinoj oronuloj sobi u Misiji kao spisateljici u nastanku i završava kad naša jaka junakinja procvate u ženu s uspješnom spisateljskom karijerom i bebom. Međutim, How to Grow Up i dalje sadrži svu Tea-inu svojstvenu požudu za životom, dok korača prema vlastitoj šarenoj verziji odrastanja, materinstva i oporavka, podsjećajući nas da postoji nada, nakon svega, čak i za smione gusare koji su se izgubili na putu ka zrelosti”.

7. Asking For It: The Alarming Rise Of Rape Culture — And What We Can Do About It, Kate Harding

{slika}

U Asking For It, Harding raspravlja o najnovijim pitanjima povezanim s kulturom silovanja, uključujući šale o silovanju, lažne prijave i rasizam, krivnju, tekuće slučajeve i još mnogo toga. U recenziji za Los Angeles Timesu Rebecca Carroll piše:

“Osnove su ovdje – suglasnost, politika, trolovi i odgovornost policije. No kroz cijelu knjigu Harding nudi fluidnu, hitnu i jasnu poruku koja završava pozitivno. Ukazujući na porast razgovora o silovanju na društvenim medijima i u humorističnim serijama poput ‘The Mindy Project’, kao i na Emmu Sulkowicz, studenticu Sveučilišta Columbia koja je okrenula svoje silovanje u performans za diplomski rad noseći sa sobom madrac okolo po kampusu, Harding piše: “čini se više kao da je brana napokon puknula. Čini se kao da možda, na kraju, ovaj razgovor neće utihnutu prestati dok ne prestane  seksualno nasilje”.

6. Come As You Are: The Surprising New Science That Will Transform Your Sex Life, Emily Nagoski

{slika}

Istraživanja, znanost o mozgu i seksualnost spojeni su u ovom istraživanju želja i odgovora koje mijenja kulturne ideje normalnog. U uvodniku za New York Times Nagoski kaže:

“Nema razloga pretpostaviti da je prijemljiva ili spontana strast urođena. U stvari, svaka je strast donekle prijemljiva, čak i kada izgleda spontano. No, dr. Heath i Sprout su dio duge povijesti koja pokušava nazvati ‘oboljelim’ ono što je jednostavno drugačije.

Kad žena koja doživljava prijemljivu strast počne razumjevati kako iskoristiti svoju želju, ona otvara mogućnost za veće zadovoljstvo. Zastarjela znanost neće poboljšati naše seksualne živote. No, prihvaćanje naših razlika – rad na našoj seksualnosti, a ne protiv nje – hoće.”

5. Dirty River: A Queer Femme of Color Dreaming Her Way Home, Leah Lakshmi Piepzna-Samarasinha

{slika}

Lambdom nagrađena autorica, Lea Lakshmi Piepzna-Samarasinha, priča vlastitu priču u autobiografskoj poetici Dirty River. U mail-u objavljenom na Little Red Tarot je napisala:

“Ono što je počelo kao želja za pisanjem ‘verzije Valencie smeđe djevojke’ se pretvorilo u želju da pišem o nekim od najtežih vremena u mom životu, mojim ranim 20-ima kada sam pobjegla od kuće i iz Sjedinjenih Država kako bi se suočila s obiteljskom ostavštinom seksualnog zlostavljanja djece, internaliziranim rasizmom i raseljavanjem iz Šri Lanke. Također sam htjela dokumentirati obojeni queer kasnih 90-ih, psihijatrijsko preživljavanje i queer punk obojene zajednice i život u Torontu, gradu kojeg volim. Želju za pisanjem knjige transformativne pravde osobe koja je preživjela seksualno zlostavljanje u djetinjstvu koja bi se odmaknula od jednostavnih ideja liječenja i bila bi sva queer, smeđa i čudna”.

Bodymap, zbirka poezije koju Carmen naziva “burno putovanje kroz drugost, prolazne stvari koje nas mogu promijeniti i borbe koje imamo same sa sobom u ogledalu i u našim glavama”, izašla je ovo proljeće.

4. Lumberjanes Vol. 1, Noelle Stevenson, Grace Ellis, Shannon Watters i Brooke Allen

{slika}

Lumberjanes je priča o pet djevojaka u izviđačkom kampa gdje se počnu događati čudne stvari. Postoje trans i rodnoqueer i obojeni likovi i ljudi se kunu feminističkim ikonama uzalud i to je ozbiljno i slatko. Najavljujući Lumberjanes kao pobjednika u više kategorija za Autostraddleov Comic and Sequential Art Awards, Mey je napisala:

“Od svog prvog izdanja, Lumberjanes dosljedno donosi raznoliku, složenu i zabavnu ekipu djevojaka koje proživljavaju različite avanture i ne samo da su bliske prijateljice, već su i vlastite heroine. Ova knjiga govori svim djevojkama da zaslužuju imati prijateljice,da mogu raditi sve što žele i biti tko god žele. Osim toga, to je jednostavno jedan od najzabavnijih, smješnijih i uzbudljivih stripova trenutno”.

*Objava: U braku sam s Shannon Watters i Grace Ellis je radila za Autostraddle, ali 100% preporučujem ovu knjigu, bez obzira na to.

3. The Argonauts, Maggie Nelson

{slika}

The Argonauts, dijelom monografija, a dijelom teorija, je Nelsonin iskaz građenja odnosa i queer obitelji. U intervjuu za Rumpus Nelson kaže:

“Imala sam puno ambivalencije o ideji obiteljskog života, kao što si rekla. U stvari, prije nego što sam upoznala Harryja, “obitelj” nije bila riječ koju sam ikada stvarno koristila ili ikada htjela koristiti, zbog već poznatih feminističkih, queer i kolektivnih argumenata protiv nje. Ono što me iznenadilo u razgovorima s njim je bilo koliko je opušten bio s pojmom, koristio ga je tako široko i veselo. To me stvarno zaprepastilo. On bi vjerojatno rekao da ta ugoda dolazi iz godina i godina življenja u queer subkulturi, tako da je za njega koncept uvijek označavao izabranu obitelj više nego gadnu, privatiziranu, oedipiziranu, svetu, heteroseksističku, sentimentalnu i/ili nasilnu nuklearnu obitelj. Tako da je vjerojatno imao dubok utjecaj na mene. Na neki način, vjerojatno mi je  uvjet mogućnosti pomogao da prevladam svoje ambivalentnosti dovoljno da napišem nešto što bi se moglo nazvati ‘knjigom o mojoj obitelji, riječi koje mi još uvijek zvuče strano.”

2. Under the Udala Trees, Chinelo Okparanta

{slika}

U ovom prvom romanu Chinelo Okparanta, dvije raseljene djevojčice se zaljube u pozadini građanskog rata u Nigeriji. Njihova priča o odrastanju “slična je američkim lezbijkim romanima iz 1950-ih”, navodi Carol Anshaw u pregledu za New York Times Sunday Book Review. U intervjuu za Rumpus Okparanta kaže:

“Situacija u Nigeriji se ne razlikuje puno od drugih mjesta u svijetu. Nakon objavljivanja ove knjige bila sam šokirana šačicom ljudi ovdje u SAD-u koji su mi prišli i rekli stvari poput, “Pa, mi smo se udaljili od toga. Istospolni brak je sada legalan u SAD-u, pa što je onda poanta te knjige?” Gledam ljude koji daju izjavu i mogu namirisati njihove privilegije poput parfema. I, mislim u sebi: to je problem s privilegijama. Kada živimo u vlastitom malom povlaštenom mjehuriću lako je pretvarati se da je sve dobro sa svijetom, da svatko uživa ista prava kao i mi. Jednostavno zaboravimo da postoje i drugi,  ponekad naši vlastiti susjedi, koji pate na načine na koje mi ne. Mislim da roman dokazuje upravo to: Podsjetnik da samo zato što mi sami sebe percipiramo slobodnima, ne znači da je svatko uistinu slobodan”.

1. Girl Sex 101, Allison Moon i K.D. Diamond

{slika}

Girl Sex 101 je ultimativna mapa za seks djevojki sa djevojkama. Knjiga je prijateljska, trans-  i rodnoqueer-inkluzivna, prikazuje sve vrste tijela, seks pozitivna je i trenutno jako popularna. Kao što se citira u “9 savjeta iz Girl Sex 101  koji će vam promijeniti seks život”, Moon piše:

“Stvar koju treba zapamtiti je da ti je dopušteno tražiti i imati seks kakav želiš. Dozvoljeno ti je birati svoje partnere, odlučiti biti u celibatu, odlučiti biti promiskuitetna, odlučiti biti monogamna i odabrati solo sex ili sex u skupinama. Možeš imati konsenzualni seks kada želiš, koliko god često želiš, s kim god želiš. To je tvoje pravo kao ljudsko biće u ovom svijetu”.

Prevela i prilagodila Marina Bubalo 

‘Neprofitni mediji. Tko tu profitira?’

Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) poziva sve zainteresirane na tribinu pod nazivom “Neprofitni mediji. Tko tu profitira”.

Tribina će se održati u utorak 22.12.2015. s početkom u 18 sati u  prostorijama Mreže antifašistkinja Zagreba (Pavla Hatza 16, Zagreb).

Iz BRID-a poručuju kako, prema statistikama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, u razdoblju od 2008. do 2015. godine 3.604 novinara i novinarki ušlo je u evidenciju nezaposlenih. U istome se periodu broj zaposlenih u novinama se prepolovio, a onih u časopisima i periodičkim publikacijama smanjio za 40 posto. Pad zaposlenosti u drugim medijskim djelatnostima (televiziji, radiju i u novinskim agencijama) bio je blaži, dok su internet mediji u tom razdoblju zabilježili rast.

Usporedno s ovim negativnim trendovima, ali i padom kvalitete medijskog sadržaja u javnom i komercijalnom sektoru, događa se sve jače bujanje neprofitnog medijskog sektora. kao utočišta određenog broja novinara/ki. Iako je neprofitni medijski sektor u Hrvatskoj uglavnom izrastao iz aktivističke perspektive, u situaciji pada zaposlenosti i propadanja nekih poduzetničko-izdavačkih podhvata, sve više novinara/ki ulazi u sektor vidjevši u njemu mogućnost slobodnog i kritičkog novinarstva, ali i nastavak bavljenja vlastitom profesijom. Takvo utočište od komercijaliziranih medija, cenzure i nametnutog lošeg novinarstva najčešće dolazi uz veliku dozu volontiranja i samoeksploatacije. Specifična pozicija poslodavca i radnika, ali i projektni način financiranja čini samoeksploataciju kao slobodni i samostalni izbor svakog novinara/autora u takvim medijima u okolnostima vrlo ograničenih financijskih potpora.

Stoga, postavljaju se pitanja poput: koje su mogućnosti kritičkog novinarstva i sigurnijih uvjeta rada u novinarstvu kojega odlikuje sve veća prekarizacija te može li ovaj sektor pružiti otpor negativnim trendovima u hrvatskom medijskom prostoru ili je zbog ograničenih mogućnosti financiranja osuđen na perpetuiranje nesigurnog rada?

Na tribini će biti riječ i o uvjetima rada u medijskom sektoru, s naglaskom na neprofitne medije, probleme financiranja te njihovu poziciju unutar šireg medijskog prostora u Hrvatskoj, kao i o mogućnosti organiziranja novinara/ki u borbi za bolja radnička prava i kvalitetnije i kritičko novinarstvo.

Na tribini sudjeluju:

Antonija Letinić, glavna urednica portala Kulturpunkt

Sanja Despot, dugogodišnja novinarka, a sada suradnica Forum.tm-a

Milan F. Živković, Ministarstvo kulture

 

Baletna škola u Gazi – utočište za traumatizirane djevojčice

Grupa djevojčica odjevenih u ružičasto i s kosom skupljenom u konjski rep rasteže ruke na sve strane i okreće se na svojim nožnim prstima, pokušavajući očajnički održati ravnotežu. Oštrog vida, trenerica nadzire posljednji Gazin urod budućih balerina.

Gotovo 50 djevojčica u dobi od pet do osam godina upisano je u baletnu školu Al-Qattan Centar za djecu u Gazi stvarajući jednu od najpopularnijih škola za umjetnost pod budnim okom učiteljice iz Ukrajine. Usred kaosa i uništavanja koje su razarale Gazu tako učestalo posljednjih pet godina, sa  stalnim sukobima između Izraela i Hamasa, škola je raj mira i reda, te mnogi roditelji žele da njihova djeca tu uživaju.

“Projekt baleta je san za mnoge obitelji”, rekao je  Heyam Al-Hayek, čelnik Quatanovih kulturnih aktivnosti. “Tražili su satove baleta, ali mi nismo mogli pronaći učitelje. Bilo je jako teško dovesti instruktora iz daleka. San se počeo oblikovati kada smo pronašli Tamaru, Ukrajinku udanu za Palestinca koja živi u Gazi, studirala je ples i kvalificirana je predavati ga. Zatražila je da se ne otkriva  njeno obiteljsko ime.

Započeli su pilot program u ljeto ne bivajući sigurni u to koliko roditelja će upisati svoju djecu s obzirom na to da je Gaza konzervativno društvo u kojem je balet teško zamisliti kao uobičajenu razonodu. No ubrzo je 50 djevojčica upisano. Sada postoji lista čekanja na kojoj su stotine imena.

Za mnogo djece u Gazi, djetinjstvo je samo po sebi uništeno, jer su svjedočili trima epizodama sukoba u šest godina. Baletna škola predstavlja pokušaj promjene te stvarnosti.

Neka djeca proživjela su četiri rata u svom kratkom životu.

U dvorani se 14 učenica poredalo uza zid, jednom rukom držeći dugu metalnu šipku. Precizno su kopirale svaki pokret koji im je pokazala Tamara, savijajući koljena, s jednom ispruženom rukom i visoko uzdignutom bradom.

{slika}

Neka su djeca u svom kratkom životu preživjela već četiri rata otkad je 2007. islamistička grupa Hamas preuzela punu kontrolu nad Gazom. Od tada Egipat i Izrael održavaju blokadu tog teritorija, pažljivo prateći protok ljudi i dobara koji ulaze i izlaze iz Gaze.

Za roditelje, prilika da djeca sudjeluju u nečemu što ih može odvući od uobičajenog života u Gazi, istovremeno je edukacijski i psihološki oporavak. Majka šestogodišnje djevojčice Marije tvrdi kako je balet njezinoj djevojčici pomogao prebroditi godine teške traume. Patila je još od rata 2012., a stanje joj se dodatno pogoršalo tijekom posljednje godine rata, kaže njena majka Manal Abu Muamar opisujući Marijine noćne more i strah od odlaska na spavanje.

“Poslije prvog sata baleta stigla je kući sretna kao ptičica. Ponavljala je pokrete koje je naučila i kretala se po kući poput leptira,” rekla je njezina majka Manal Abu Muamar . Gotovo polovica stanovnika/ica Gaze, od ukupno 1,8 milijuna ljudi, mlađi su od 18 godina, a prema podacima UNICEF-a 400 tisuća njih treba neku vrstu psihološke pomoći.

Uz to što se radi o prilici za bijeg i isprobavanju onoga što su dotada vidjele samo na TV-u, učiteljica Tamara je nekoliko učenica opisala kao “odlične” i “jake djevojčice” koje posjeduju želju za unaprjeđenjem svog plesa.

“Prije sam imitirala baletni ples koji sam vidjela na televiziji ili YouTube-u”, rekla je 8-godišnja Bana Zuarub.“Sada ga učim za pravo i to jednostavno obožavam.”