sdadmin

Neonacistička i slična europska desnica: ‘Zabarikadirajte prepuna izbjeglička skloništa, a onda ih zapalite’

Posted on by sdadmin

Iako općeprihvaćena i standardna definicija terorizma ne postoji (dapače, postoji preko stotinu različitih definicija), velika većina stručnjaka i stručnjakinja slaže se s tezom da je jedan od ciljeva terorizma proizvesti atmosferu straha koja bi utjecala na donošenje političkih odluka. Moglo bi se, bez nekog osobitog oklijevanja, ustvrditi da je ‘Islamska Država’ terorističkim napadom u Parizu 13. studenog postigla upravo ono što je htjela – opću paniku i političku krizu u Europi i ostatku svijeta.

Terorizam, ali ne onaj islamistički

Panika oko muslimana i muslimanki u Europi pa i ostatku svijeta nije nikakva novost. Dok je ona u nekoj mjeri konstantno prisutna još od kasne 2001. godine, zadnjih godinu dana, rastom ‘Islamske Države’ i posljedičnim terorističkim napadima u Europi posljednjih nekoliko mjeseci, ona dostiže svoj vrhunac. Tako se malo suptilnijim riječnikom iz naftalina vadi i narativ o “Eurabiji”, teoriji zavjere britanske spisateljice Bat Ye’or prema kojoj je, u originalu, cilj Francuske i arapskih zemalja pokoriti Europu, što ekonomski, što demografski te ju učiniti islamskom.

Ye’orine budalaštine promptno su bile diskvalificirane kao zavjeraške besmislice, no teorija je, predvidljivo, postala popularnom u krugovima europske ekstremne desnice. Dugi niz godina desničari i desničarke su svoje lamentacije o islamu zadržali na Internetu dok Anders Behring Breivik nije odlučio svoju mržnju prema islamu iskaliti terorističkim napadom koji je koštao života 77 ljudi u Oslu i Utoyi.  Breivikova motivacija bila je i više nego jasna budući da je dotični napisao propagandni pamflet od preko 1000 stranica u kojem je opisao svoje stavove, a za kojeg je kasnije izjavio da ga je htio reklamirati masakrom kojeg je počinio. U njemu se izjasnio kao fašist i rasist koji velikim prijetnjama europskom načinu života smatra Islam, ostvarenje Eurabije, feminizam, “kulturalni marksizam” i multikulturalizam, istovremeno zagovarajući islamofobiju, deportaciju muslimana i zaštitu europskih etno-nacionalista. Zato je cilj njegovog terorističkog napada bila mladež socijaldemokratske Laburističke stranke koje je vidio kao personifikaciju svega protiv čega se zalagao.

Novi valovi iskaljivanja nad muslimanima i muslimankama

Antimuslimanska retorika je od tog terorističkog čina do jačanja ‘Islamske Države’ ostala rezervirana za radikalnije internetske kutke i političare poput nizozemskog parlamentarca Geerta Wildersa koji je na islamofobiji ionako izgradio svoju političku platformu. No, u zadnjih godinu i pol, a osobito u jeku sadašnje izbjegličke krize sakrivena netrpeljivost očito izlazi na površinu. U prijašnjem članku opisali smo kakvog je utjecaja napad na redakciju časopisa Charlie Hebdo imao na muslimane i muslimanke u Europi i svijetu i kada su se rezultati skupili na jedno mjesto, djelovali su zastrašujuće-riječ je o stotinama napada na izbjeglice i izbjeglička skloništa diljem Europe, kao i o žestokim medijskim kampanjama marginalnih desničarskih portala kojima je jedini cilj bio oblatiti izbjeglice. Nakon posljednjeg napada radikalnih islamista ‘Islamske Države’ u Parizu koji su rezultirali smrću 130 ljudi, takvi ispadi su se, nažalost, samo pojačali.  

U Njemačkoj, zemlji koja je na sebe preuzela najveći teret prihvata izbjeglica, stranka AfD na čelu s Frauke Petry bilježi nagli rast što se uvelike bazira na njenoj antiimigrantskoj retorici. Tako je Petry na stranačkom skupu poručila Angeli Merkel da u svjetlu izbjegličke krize promptno da otkaz. Petry se vjerojatno nije udostojila komentirati da su njemački radikalni desničari i desničarke izveli već preko 500 napada na izbjeglička skloništa u Njemačkoj te da je policija nedavno izvela akciju kojom je spriječila bombaški napad na izbjeglice. U Kölnu je ekstremni desničar nožem izbo Henriettu Reker, kandidatkinju za gradonačelnicu tog grada radi njene pro-izbjegličke politike. No, gospođa Petry izgleda da je zabrinuta samo oko jedne vrste problema, dok one druge vidi shodnim ignorirati.

Ni drugdje u Europi situacija nije puno bolja. Danski desničari i desničarke otvoreno pozivaju na bombardiranje civila u Siriji, dok dužnosnici i dužnosnice mađarske neofašističke stranke Jobbik tvrde da terorizam i migracija idu “ruku pod ruku”. U danima nakon pariškog pokolja, Velika Britanija zabilježila je porast anti-muslimanskog nasilja od 300%. Očekivano, najčešće žrtve su muslimanke od 14 do 45 godina, a počinitelji muškarci od 15 do 35 godina. Neki od napadača obrušili su se i na mladu djecu. Jedan od najtežih napada dogodio se u Cheltenhamu gdje je nekolicina rasista napala mladog, 17-godišnjeg Britanca turskog porijekla, isprebijavši ga palicama za golf. U nekim britanskim školama atmosfera je do tolike mjere degenerirala u nepatvorenu mržnju da se anonimna ravnateljica javila uredništvu Guardiana šokirana ponašanjem svojih kolega koji su otvoreno govorili da bi “izbjeglice, pa čak i djecu, trebalo pustiti da se utope” te da bi ih trebalo “pobiti”.  

U Švedskoj radikalni desničari i desničarke su nastavili s paljenjem skloništa za izbjeglice dok su pristaše neonacističke stranke Švedski Demokrati komentirali na te vijesti davajući savjete za buduće prilike poput “Spalite ih, ali prvo zabarikadirajte prozore i vrata” i “Spalite kuću dok je puna, da bude učinkovitije”. Skloništa su se palila i u Finskoj, na sjeveroistoku zemlje.

U Belgiji, osobe koje se identificiraju kao ‘Kršćanska Država’ (najvjerojatnije aluzija na ‘Islamsku Državu’), poslale su prijeteće pismo jednoj od najvećih belgijskih džamija u kojem prijete lokalnim muslimanima i muslimankama da “niti jedna džamija neće biti sigurna” te da će “muslimani biti zaklani kao svinje i razapeti na križ dok ih Bog bude pokrštavao”.  Kršćanskog ugla dirnuo se i naš saborski zastupnik Damir Kajin koji je na svojoj Facebook stranici znalački ustvrdio da “Europa mora braniti svoje kršćanske temelje” te da je “potrebno zaustaviti stampedo na istočnim granicama”. Kajinu su se u procjenama situacije pridružili geopolitički stručnjaci HSP-AS-a koji su istaknuli da “postoje sumnje u to da nisu problematični migranti s Bliskog i Srednjeg istoka”. Nisu, doduše, razjasnili razliku između Bliskog i Srednjeg istoka.

Ni preko oceana nije puno bolje. U Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi također su zabilježeni incidenti. Poštar u New Yorku napao je muslimanku i njeno dijete, pljunuvši ih u procesu. Kasnije si je dao vremena da im kaže da “nije lud” nego da “radi u poštanskom uredu”, što je objašnjenje koje je bilo jasno vjerojatno samo njemu samome. Neke američke aviokompanije također su se istaknule u islamofobiji, zabranivši nekolicini muslimana i muslimanki da lete avionom. Kamela Rašid jedna je od tih osoba kojoj je bilo zabranjeno da otputuje u Istanbul, iako za to nije bilo nikakvog razloga osim činjenice da nosi burku.

Situacija je bila daleko ozbiljnija u Teksasu, u gradu Irvingu u kojem je grupa građana i građanki prosvjedovala ispred lokalne džamije, naravno, obučeni u maskirne odore i naoružani do zuba. To su, rekoše, napravili “u samoobrani”, noseći transparente na kojima su pisale parole poput “Stop islamizaciji Amerike”. U drugom djelu Teksasa, u gradu Pflugervilleu netko je poderao stranice Kurana i izmetom gađao lokalnu džamiju. Nešto dalje, u gradu Peterboroughu u kanadskoj državi Ontario netko je džamiju i spalio. No i u Pflugervilleu i u Peterborough građani i građanke su dokazali da ipak ima neke nade za međusobni suživot – u Teksasu je sedmogodišnji dječak džamiji poklonio svoju kasicu prasicu s 20 dolara koji su bili u njoj u nadi da će to pomoći saniranju štete dok su građani Peterborougha sakupili 110 000 dolara za obnovu spaljene džamije.

Mržnja rađa mržnju

Na kraju priče računica izgleda komplicirano, no zapravo je veoma jasna. Terorizmu je cilj prestrašiti nas, natjerati nas da budemo paranoični, da nam svi budu sumnjivi. Normalno je imati takvu reakciju isprva – svi se preplaše kada im se život pod geopolitičkim staklenim zvonom razdrma. Petnaest godina smo gledali kako u gradovima čija imena ne možemo izgovoriti umiru ljudi čije ne znamo ni brojeve, a kamoli imena i prezimena. Sada odjednom ljudi umiru u jednom od najpopularnijih gradova na svijetu pa prospekt naše vlastite smrti doživljavamo puno bližim. Mnogi će to iskoristiti – rasisti, desničarski oportunisti i osobe s beskrajnim agendama, no na nama je da ostanemo prisebni i racionalni. Na nama je također da živote ljudi koji “dolaze izdaleka” cijenimo jednako kao živote ljudi koji nam žive “u susjedstvu”. Na kraju, na nama je da pokažemo srednji prst teroristima i odupremo se strahu kojeg nam žele nametnuti. 

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Izložba ‘Ženski antifašistički Zagreb’

Posted on by sdadmin

Centar za ženske studije poziva na otvaranje izložbe ‘Ženski antifašistički Zagreb’ koje će se održati u petak 4. prosinca 2015. u 19 sati u Gliptoteci HAZU, Medvedgradska 2.

Izložbom će biti obuhvaćen dosadašnji istraživački rad u sklopu istoimenog projekta te predstavljeno djelovanje i otpor žena Zagreba fašizmu u razdoblju II. svjetskog rata. 

Autorice izložbe su Barbara Blasin i Ana Lovreković. Izložba je otvorena do 11. prosinca, a organizirana je u sklopu Otvorene platforme Antifašističke liga RH.

U Australiji feminizam postaje službeni školski predmet u srednjim školama

Posted on by sdadmin

Od kraja studenoga u australijskoj državi Victoria učenicima/ama srednjih škola postalo je dostupno feminističko obrazovanje kroz kurikulum koji je razvijen u srednjoj školi Fitzroy u Melbourneu.

2013. godine, nastavnica zaposlena u ovoj srednjoj školi Briony O’Keeffe i grupa učenica osnovale su feministički kolektiv Fightback. Kolektiv je nastao kao reakcija na svepristuno nasilje, mizoginiju i seksizam u srednjoškolskom okruženju, kao i na nepostojanje nastavnih sadržaja koji bi pomogli učenicima/ama u obrazovanju o ljudskim pravima i rodnoj ravnopravnosti kao i u poboljšanju komunikacijskih vještina. U početku su se članice Fightbacka neformalno okupljale za vrijeme školskih odmora kako bi razgovarale o feminističkim temama i o svojim frustracijama vezanim uz seksizam i nasilje kojemu se svakodnevno izložene.

Ubrzo se o grupi počelo pričati i izvan njihove škole. Pokrenule su i Facebook stranicu koja ima više od 1600 “lajkova” i koja je postala mjesto na kojemu svi zainteresirani mogu razgovarati i dijeliti članke i projekte. Ove godine su pokrenule uspješnu Kickstarter kampanju kako bi financirale feministički “edukacijski paket” (FHS Fightback: A feminist resource kit designed by students) koji su sâme dizajnirale. “Paket” je zamišljen kao kurikulum koji je besplatan i dostupan onim učiteljima/cama i nastavnicima/ama koji/e žele uvesti ove teme u svoj rad, no nisu educirani kako da to učine.

Kurikulum sadrži 30 lekcija i usklađen je sa srednjoškolskim programom države Victoria. Zastupljene teme uključuju objektifikaciju žena, rodnu ravnopravnost i njenu povezanost s obiteljskim/partnerskim nasiljem, medijske reprezentacije roda, statističke izvještaje vezane uz “platni jaz” i vidljivost žena u sportu.

Nastava je osmišljena tako da uključi i učenike i učenice. Profesorica O’Keeffe kaže: “Pokušavamo potaknuti mlade muškarce i žene da malo kritičnije razmišljaju o seksističkim obrascima ponašanja u koje su uključeni ili ih svakodnevno uočavaju”.  Briony s učenicama priprema turneju po čitavoj državi kako bi ohrabrile druge srednje škole da prihvate i uvedu njihov program feminističke nastave.

Iz Bejruta o Siriji: Samo da rata ne bude

Posted on by sdadmin

Sirija i Libanon ratom su povezane, na ovaj ili onaj način, već dugi niz desetljeća. Iako su ratne sjekire donekle zakopane, sirijsko-libanonska priča još uvijek je komplicirana, bez jedne boje, u mnogo nijansa. Sirijsko prisustvo u Libanonu posljednjih deset godina uglavnom se odnosi na migrantske radnike te u posljednjih nekoliko godina na izbjeglice. Njih je u Libanonu trenutno više od milijun, ogroman broj za zemlju koja broji nešto više od pet milijuna stanovnika/ca. Ne iznenađuje stoga što se u Bejrutu o Siriji priča skoro koliko i u Damasku.

Bejrutom danas lutaju Sirijci i Sirijke. Jedna od Sirijki s kojom šetam po Cornicheu, najpoznatijoj šetnici u Bejrutu, ljubi u prolazu djevojčicu iz Homsa, od kojih sedam godina, koja tamo u deset sati navečer prodaje cvijeće, odjevena u poderanu i prljavu odjeću, dok iza nje blješte luksuzne prodavaonice i hoteli, izlozi kojima se predstavlja bejrutska elita . “Obitelj je važna, zemlja je važna, ja ne želim i neću otići”, govori mi Suad. Ističe pritom kako je njoj ipak lakše jer živi u dijelu Damaska koji je relativno siguran. Jedna je od gošći na konferenciji na kojoj obje sudjelujemo. Inače voli anime serije i filmove Majida Majidija, a životna joj je filozofija – samo ljubav.

Njeno pravo ime nije Suad, kao i u ostatku teksta – koristim lažno. Imena ljudi i organizacija koje sudjeluju na konferenciji ne mogu spominjati zbog sigurnonosnih razloga – vrlo je moguće da bi bili/e zatvoreni/e od strane režima, njihov je rad trenutno u potpunosti ilegalan. Među četrdesetak aktivista i aktivistkinja iz Sirije ovdje ima kršćana, sunitskih muslimana, alavita, druza, ateista, iz različitih dijelova zemlje – Latakije, Tartusa, Homsa, Damaska, Sueide. Uglavnom su to mladi obrazovani ljudi, od 20 do 30 godina , izmoreni svakom novom godinom koju rat donosi.

U Bejrut sam s još dvije kolegice iz Hrvatske stigla kasno u noć, silno išekujući upravo njih – aktiviste i aktivistkinje koje ću upoznati na konferenciji koju je u suradnji sa sirijskim organizacijama civilnog društva organizirala Euromed Feministička Inicijativa (EFI).  Prava novost bila mi je činjenica da u Siriji uopće postoji natruha civilnog društva. O tome jednostavno nikada ne čujemo ništa.

{slika}

Nekoliko dana koje sam provela s njima bilo je jedinstvena prilika za slušanje ratnih iskustava, problema, pokušaja organiziranja, prepreka, želja i snova. Iz svih organizacija ističu kako je civilno društvo u Siriji prije 2011. godine bilo više simboličko, tek se tada dogodio mali pomak, iako se mnogo toga što se onda činilo realnim i istinitim kasnije pokazalo kao prevara.

Civilno društvo sada se razvija, iako uglavnom iz podruma i privatnih stanova, ali uočljiv je manjak suradnje među organizacijama. Partnerstva se danas uglavnom oformljavaju zbog stranih donatora koji inzistiraju na platformama i networkingu. Zaseban je problem to što strani donatori ponekad imaju svoje političke motive koji uvjetuju dodjelu sredstava pa primjerice neki uopće ne podupiru organizacije koje djeluju na “Assadovom području”.

Na maloj sceni civilnog društva u Siriji, organizacije se još uvijek međusobno percpiraju kao konkurencija, što je boljka koja nije nepoznata Hrvatskoj. Sve organizacije naglasak stavljaju na mlade, shabab – oni su budućnost zemlje. Ipak, svjesni su činjenice da upravo mladi najčešće odlaze iz zemlje posljednjih godina, bježe od rata, što im se ne može zamjeriti. Također, ekonomska situacija u Siriji trenutno je jako loša, sirijska funta pala je osam puta od početka rata, a mladima (i ne samo mladima) je jako teško pronaći posao.

Dok raspravljamo o svemu tome, pitanje koje leži nad svima nama u konferencijskoj dvorani i lagano nas pritišće jest  – tko će razvijati (civilno) društvo, ako mladi nastave odlaziti iz zemlje? Ta misao teško pada svima, ali ju prekidaju naglašavanjem kako se čim prije mora zaustaviti rat. Ljudi će ostati, samo da se zaustavi rat, ponavljaju mi.

Svjesni su da će pravi izazovi za civilno društvo nastupiti tek kada se završi rat, kad bude trebalo krpati, povezivati, pomirivati, graditi, razvijati, obnavljati, ponovno rađati. Sve organizacije ističu kako je u Siriji potrebno razviti volontersku kulturu i koncept građanina/građanke. Stavljaju naglasak na tranzicijsku pravdu, a zaziru od politike i spomena “vođe”. Režim ih je koštao toga da je danas njihova pozicija prema političkom kao prema nečemu zaraznom i prljavom, nečemu što treba držati miljama daleko od civilnog društva.

{slika}

Većina organizacija želi sekularizam i demokraciju, a posebna se debata vodila oko uključivanja religijskih predstavnika u rad tijela i organizacija koje se bave tranzicijskom pravdom. Mnogi zaključuju kako se religiju kao realnost koju prakticiraju mnogi ne može poricati, a sekularizam valja pojmiti kao slobodu od religije i slobodu religije, ali im je i dalje teško razmišljati o uvažavanju mišljenja religijskih predstavnika. Kao i političko, religijsko za brojne poprima prljavo značenje, pogotovo promatrajući način na koji se religija koristi od strane radikala.

Tisuću puta nam žele dobrodošlicu, iz dana u dan ističu koliko im puno znači potpora međunarodne zajednice, u ovom slučaju – dolazak nas troje iz Hrvatske. Ako im svijet okrene leđa – koga će biti briga, tko će zaustaviti rat? Pritom su veoma kritični prema vojnim intervencijama. Odvjetnica  Aida mi govori kako kod takvih intervencija uglavnom stradavaju civili i kako one uopće nisu uspješne. “Kao i kod  ekonomskih sankcije koje je EU provodila, te su mjere najviše naškodile običnim ljudima. Režim je pronašao načine da preživi bez ikakvih problema, pronašli su podršku iz drugih izvora, dok su Sirijci umirali od gladi i odlazili u bolnice u kojima nije bilo lijekova”, priča.

Sirija je poslužila, i još uvijek služi, kao poligon za testiranje oružja, za odmjeravanje snaga raznih sila, što su sami Sirijci dobro ilustrirali fotkom povodom Crnog petka. Pozvali su sve da se besplatno dođu boriti u Siriju – tko god želi, kad god i gdje god želi. Iznenadilo me kako većina aktivista naglasak ne stavlja na Daesh, koji je u centru svih razgovora na Zapadu, koliko na Assada. “Čak i oni koji sada blagonaklono gledaju na režim, čine to samo zbog sigurnosti, ne zbog zadovoljstva njegovom politikom. Puno toga se zbog rata relativizira, ali brutalnost režima ne smije se oprostiti”, ističe Ali, inače profesor filozofije. U svojim diskusijama nekim čudom i lakoćom povezuje Assada sa scenama iz egipatskih filmova, referira se na arapsku književnost, ali i Kunderu i Octavija Paza.

O brutalnosti režima priča mi i Tariq, novinar koji trenutno živi u Libanonu zato što mu je zabranjen povratak u Siriju. Napominje kako je u svojih pedeset godina života bio više puta zatvaran, a posljednji puta u zatvoru je završio zbog organiziranja radionice o ljudskim pravima. Boravio je tada u jednom od podzemnih zatvora, u kojima je danima bio u maloj prostoriji s više desetaka zatvorenika, bez svjetla i hrane. Kad su nakon nekoliko dana naglo upalili svjetlo, shvatio je da je čovjek koji leži kraj njegovih nogu mrtav.

“Rat je grozan, aposlutno grozan. Ali možda je ovo sad i prilika da se neke stvari promijene i da se nikada više ne vratimo na staro – možda time bar nešto dobro može proizići iz sve ove patnje”, govori mi Abdal, profesor fizike i veliki ljubitelj Carla Sagana i Cosmosa. “Problem je samo u tome što nas svaka nova godina rata vraća mnogo godina unatrag… Nadam se da možemo izići iz ovoga napredniji nego prije, iako i sam često sumnjam u to”, dodaje.

U večernjim šetnjama Bejrutom Khalil, student medicine, s puno straha prolazi pokraj svakog checkpointa – na kojima vojnici stražare i čuvaju uglavnom državne zgrade. Iako posve normalno možemo proći pokraj njih, Khalil me moli da ipak pređemo na drugu stranu ceste, a kad se izgubimo u gradu za upute pita na engleskom, ne na arapskom. “Ako govorim arapski, prepoznat će da sam Sirijac. Mogao bih imati problema, ovdje baš i ne vole Sirijce”, priča mi. Bjerut je, izgleda, grad u koji dolaze svi/e. Ali pitanje je prima li on zapravo sve?

Mi (iz Hrvatske)smo uz malo smo ispitivanja dobile vizu na trideset dana, dok ju je aktivistička ekipa iz Sirije dobila samo na 4 dana, uz potvrdu kako imaju tisuću dolara na računu – naravno da su tu jednu potvrdu iskoristili svi, jer nitko od njih sam ne raspolaže tolikom novcem. “To su naša braća Arapi”, govori mi Khalil. Istina, Libanon je već primio više od milijun Sirijaca i Sirijki, teško je očekivati da će primati još, ali ipak – nešto u čovjeku ipak očekuje, nada se. Jedino što Khalila trenutno čini jako sretnim jest to što sam mu obećala poslati novi album Lane del Rey, jer ga u Siriji još uvijek ne može preslušati.

{slika}

Kad već govorim o nadanjima, jedna stvar u Bejrutu se još jednom pokazala istinitom – u ratu pada valuta, a raste broj vjenčanja. Ahmed se prije mjesec dana vjenčao s dugogodišnjom djevojkom, iako nisu pobornici institucije braka. Ona je s ruksakom na leđima krenula duž balkanske rute, sada je u izbjegličkom kampu u Njemačkoj. Dok su je švercali na malenom brodu preko mora nije imao mira, srce mu je užurbano lupalo, nije mogao spavati, sjediti, biti fokusiran. Olakšanje kad je čuo da je sretno prešla na drugu obalu htio bi mi, ali ne može opisati. On pak planira prvo potražiti posao u Turskoj, jer želi biti bliže obitelji – osjeća odgovornost da ih zbrine. Ako ne uspije i on će s ruksakom na leđima krenuti prema Njemačkoj. Trenutno pokušava izbjeći služenje u vojsci, baš kao i njegov brat koji se već tri godine skriva po planinama u Siriji. “Možda se vidimo na granici u Hrvatskoj”, zaključuje.

Nakon Ahmeda mi prilazi odvjetnica Zeinab. Ona je Palestinka koja već dvadeset godina živi u Siriji. Čula je da je jedna od tri gošće iz Hrvatske imala priliku posjetiti Haifu. Ona, Zeinab, od djetinjstva sanja o rodnoj Haifi, koju je njena obitelj morala napustiti i više je ne mogu posjetiti. “Pričajte mi o Haifi”, govori Zeinab.

U jednoj od lijepih toplih večeri, sjedimo na krovu hotela, svira se ud i pjevaju pjesme velike Fairuz. Razabirem u glavi dojmove i slušam priče koje ljudi dijele sjedeći na podu i ispijajući arak. U četiri dana koliko su ovdje, ovo im je mnogo više od konferencije, mnogo više od malo zabave. Ovo je veliki bijeg od stvarnosti, ovo im znači nevjerojatno puno. Mir i zvijezde na nebu, pjesma i sanjarenje o boljem sutra, prije nego što sutra sjednu na bus i odu u svoje gradove – neke u kojima rat odavno živi, neke nad kojima pleše i promatra ih izbliza. Doista je smiješno da jedan Bejrut, koji na svom tijelu nosi toliko ožiljaka, koji vječno hoda na nesigurnim nogama, u kojem se prije par tjedana dogodio veliki bombaški napad – da jedan takav Bejrut može biti sigurna oaza. Ali jest. I to je ta relativnost života i svjetova.  To je ono – samo da rata ne bude.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Konzerviranje politike i društva po američkoj recepturi

Posted on by sdadmin

Nekoliko je pouka koje možemo izvući iz aktualnih parlamentarnih izbora. Prvo, da glasači i glasačice neće zauvijek tolerirati šuplje politike uhodanih stranačkih struktura. Drugo, da glasačko tijelo nije pretjerano izbirljivo i da ne čita programe stranaka kojima daju glas. Treće,  da je svjetonazor odjednom postao nepoželjna tema, i četvrto, da se (neo)konzervativizam uspješno može strpati pod egidu ‘reformatorstva’. Nitko to dosad nije proveo toliko uspješno koliko Most nezavisnih lista. Dobro, i peto, da postoji jedna sličnost između Bože Petrova, čelnika Mosta nezavisnih lista i Siniše Vuce – frekvencija mijenjanja mišljenja i političkog programa.

{slika}

Šalu na stranu. Ovi su izbori po mnogočemu različiti od dosadašnjih. Za početak, nisu još okončani. Koalicija Hrvatska raste na svojim je stranicama objavila dokument u kojem navodi svoje stavove vezano uz Mostove prijedloge reformi monetarne i fiskalne politike, poduzetništva, izbornog i referendumskog zakonodavstva, energetike, gospodarskog pojasa, javne uprave, lokalne i regionalne samouprave, znanosti i obrazovanja, zaštite okoliša, političkog sustava i kulture, poljoprivrede i pravosuđa. Prva verzija dokumenta imala je 145 stranica, trenutna verzija ima 191 stranicu. Svoju je verziju  odgovora na prijedloge dostavila i Domoljubna koalicija, iz čega je vidljivo da se ne slažu s regionalizacijom. Tomislav Karamarko je uvjeren kako će biti mandatar nove Vlade. U Mostu je burno. Gradonačelnik Omiša Ivan Kovačić i načelnik Primoštena Stipe Petrina otvoreno se (i javno) prepucavaju oko postotka podmićenosti članstva Mosta, a iz ovog Facebook posta je jasno da Petrina opet nije prolistao rječnik kojeg mu je Libela poslala.

{slika}

Objavljeni su rezultati Ipsosove ankete prema kojoj 45,3 posto građanki i građana smatra da bi Most trebao podržati koaliciju Hrvatska raste u formiranju nove Vlade, a 31,5 posto smatra da treba podržati Domoljubnu koaliciju. Predsjednica je na faksu.

I u kupe, i u špade

Reformizam Bože Petrova je, kao i seksualnost, fluidan. U proteklih mjesec dana Most je objavio čak tri verzije programa kojim Hrvatsku namjerava pretvoriti u svoju liberalno konzervativnu ad hoc utopiju. Novinarke Jutarnjeg lista Suzana Barilar i Ivanka Toma objašnjavaju da je Most do izborne noći program bazirao na smanjenju broja zastupnika na 110, promjeni izbornog sustav, regijama umjesto županija, porezu na nekretnine, a posebno je područje posvećeno zdravstvu.

Nakon 8. studenog, nema dijela o zdravstvu, porezu na nekretnine, smanjenju broja zastupnika, niti spomena o  skraćenom radnom vremenu za majke s djecom u dobi do tri godine. Nema regija, već samo smanjenje županija. Na koncu se pojavljuje gospodarski pojas, kao i uspostavljanje Ekonomskog savjeta. Mjeru ‘snažnog poticanja upotrebe kune u kreditiranju’ zamijenilo je ‘jačanje kune’, ponovno se spominje regionalizacija. Mirovinski sustav je posebna priča.

Prvi programski prijedlog Mosta zagovarao je premještnje osiguranika_ca iz drugog u prvi stup, pri čemu bi drugi mirovinski stup bio na dobrovoljnoj bazi. Strategija se promijenila već dan nakon izbora, kada se spominjalo samo povećanje izdvajanja za drugi mirovinski stup – “Da bi se mirovinska reforma dovršila i postigla svoj pun smisao, stopu izdvajanja iz bruto plaće u drugi stup potrebno je sa sadašnjih pet posto povećati na iznose koji će sadašnjim mladim ljudima osigurati dostojnije mirovine u budućnosti”.

Naposljetku, u pitanjima poslanima HDZ-u i SDP-u  nema govora o konkretnim brojkama. Umjesto toga se zagovara organiziranje javne rasprave o rješavanju stanja u mirovinskom sustavu.

‘Nova vrsta’ političkog dijaloga

U intervjuu za Globus, na početku 2015., davno prije izbora, Božo Petrov je naveo kako ne bi volio da građani biraju  jedne samo zato da bi kaznili druge, “koji nisu dobro radili”. Isto tako, Most se navodno zalaže za novu vrstu političkog dijaloga koji se ne svodi na blaćenje druge strane, već na konstruktivne pregovore koji će dovesti do zajedničkog boljitka.

Kako to da su se u razdoblju nakon izbora ipak opredijelili za dobru staru ‘mi-oni’ dihotomiju? Mi želimo promjene na bolje i reforme, oni su elite koje posljednjih 20 godina mijenjaju fotelje i manipuliraju glasačkim tijelom (iako, ‘oni’ to stvarno jesu). To nije ništa novo, štoviše, konzervativci binarnost koriste otkad je, pa, konzervativizma. Mora postojati unutarnji ili vanjski neprijatelj kako bi se pod krinkom ‘iskorjenjivanja zla’ mogle progurati nepopularne ekonomske reforme koje pogoduju onom malom postotku ionako prebogatih kapitalista.

Na ovim su izborima neprijatelji foteljaški političari i političarke i, naravno, neizostavni uhljebi; G-točka Indexovih kolumnista. Novovjekovni oblik progona vještica. Oni i one koji_e žive na račun poštenih hrvatskih poduzetnika i poduzetnica pogrbljenih pod nametima koje im propisuje država. Sitnim koracima došli_e smo do toga da Matija Babić naziva Ministarstva da provjeri što zaposlenici i zaposlenice Ministarstava rade (ili kako je on krivo pretpostavio, ne rade) na spojeni vikend. Jer to nisu ljudi, to su uhljebi, njima nije potrebno slobodno vrijeme, ne treba im odmor niti im je potrebno vrijeme s prijateljima i obitelji. Hajka na uhljebe, kako to naziva novinarka Jasnimnka Filipas u članku “Kad nema ni znanja ni vizije, najlakše je službenike nazvati uhljebima i krenuti u hajku”, odraz je globalnih tendencija. Filipas objašnjava kako je smanjenje broja i prava zaposlenih u javnom sektoru potaknuto neoliberalnom doktrinom Novog javnog menadžmenta. Ideja je metode privatnog sektora prenijeti u javni kako bi se smanjili javni troškovi i povećala efikasnost javne uprave. Međutim, argumentira dalje Filipas, “menadžerske reforme koje glorificiraju ekonomske vrijednosti (3 “E” – ekonomičnost, efikasnost i efektivnost) rezultirale su nizom štetnih posljedica te su nerijetko povisile, a ne snizile troškove javne uprave. Uz to, građani su postali “potrošači” javnih usluga, a ne njihovi korisnici, pa oni koji imaju novca dobivaju bolju i kvalitetniju uslugu od onih koji nemaju”.

Razlika između domaćih neokonzervativaca i američkih, koji su ga izmislili, jest da su američki neokonzervativci uspjeli uvjeriti glasače i glasačice da glavna pitanja nisu ekonomska, već moralna. Tu nastupa Most s rečenicom  “Važan je gospodarski razvoj Hrvatske, a ne ideološka načela”.

Bauk svjetonazora

Svjetonazor i ideološka načela na ovim su izborima postali svojevrsni tabu, ono što nas koči na putu prema gospodarskom napretku. Pobačaj, prava LGBT+ osoba, medicinski potpomognuta oplodnja, zdravstveni odgoj, Građanski odgoj i obrazovanje, sve su to, čujemo ovih dana, teme koje su zavadile Hrvatsku i zbog kojih smo se propustili gospodarski oporaviti. Navest ću tu citat Petrova iz intervjua za N1:

“Mi smo jasno rekli da smatramo da su svjetonazorska načela nečije osobno pravo i da danas ona nisu prioritet, već gospodarska situacija. Mi smo dali članovima potpuno pravo i slobodu da se svjetonazorski definiraju i nemamo namjeru pretvarati stranku u bilo kakvu diktaturu.”

Ali, avaj. Ekonomske i svjetonazorske teme su, kao prvo, gusto isprepletene i, kao drugo, ipak važne, kako hrvatskom puku, tako i političarima. Na sreću, političko pamćenje nam nije toliko oslabilo da se ne sjećamo da su i Božo Petrov i glasnogovornik Mosta, Nikola Grmoja, bivši članovi Hrasta. Točnije, Petrov je bio nezavisni kandidat na Hrastovoj listi. Naravno, ne treba zaboraviti da je raskinuo veze s Hrastom, ali teško da je promijenio stav o stvarima zbog kojih se Hrastu pridružio, a to su, kako navodi u videu iz 2011. godine (video, za divno čudo, više nije dostupan, ali je djelomični transkript prenio N1, “kršćanske, moralne, tradicionalne, obiteljske vrijednosti”.

{slika}

Petrov u gore navedenom intervjuu za Globus navodi i kako je na referendumu koji je omogućio da se definicija braka u Ustav unese kao zajednica muškarca i žene glasao ZA. On se, naime, “zalaže za zakonsko definiranje istospolnih zajednica kako bi osobe homoseksualne orijentacije ostvarile sva prava poput onih iz heteroseksualnih brakova”. Prava poput posvajanja djece? Tu već slušamo drugačiju priču. “Mislim da je na temelju dosad provedenih istraživanja dokazano kako se djecu kvalitetnije odgaja u heteroseksualnim brakovima”, kaže Petrov, nezainteresiran za svjetonazorska pitanja. Ja sam, primjerice, zainteresirana za ta istraživanja. Koja su to točno istraživanja i tko ih je proveo?

U intervjuu za Telegram napokon se izjasnio oko abortusa, kojeg ne odobrava, ali nije za zabranu. “Ljude treba educirati, a ne raditi progone i kazne. Moraju se jasno definirati situacije u kojima se netko zalaže za abortus. No, ovako načelno govoreći, nisam za abortus”, objašnjava. Svjetonazorske prijepore Hrvatske, zaključuje, moguće je riješiti u mjesec dana – svaki tjedan referendum jedan.

Takozvani Vigilareov upitnik

Kada je riječ o konzervativnom zaokretu u političkom životu Hrvatske, odgovornost nije samo na Mostu. Iz neočekivanog izvora dobili smo uvid u svjetonazorske stavove određenih stranaka i koalicija na ovim izborima.

Udruga Vigilare, čiji je predsjednik Vice J. Batarelo, povratnik iz dijaspore kojemu je jako malo trebalo da neoliberalne uzuse iz rodne mu Australije preseli na plodnije tlo. Udruga je sastavila upitnik koji je poslala  svim strankama Domoljubne koalicije,  Mostu nezavisnih lista, Živom zidu, HDSSB-u,  stranci  Milan  Bandić  365  –  stranka  rada  i  solidarnosti,  strankama  koalicije “Spremni” (HKS, OS, HSP), UIO–PD i stranci Pametno.

Samo jedna napomena – teško je pričati o pravom upitniku, budući da su pitanja krajnje sugestivna. Primjerice, jedno od pitanja je “Jeste  li  suglasni  sa  znanstvenom (medicinskom)  činjenicom  da  život  počinje začećem (stvaranjem  zametka)?”.

Kad je riječ o stavovima HDZ-a, stranka smatra da život počinje stvaranjem zametka, slažu se da je zamrzavanje zametaka grubo kršenje ljudskih prava, umjesto medicinski potpomognute oplodnje zalagat će se za metodu prirodnog ciklusa, spol je, tvrde iz HDZ-a, biološki uvjetovana kategorija, teorije o rodnim identitetima su štetne, namjeravaju onemogućiti “zakonske pokušaje kojima se pravne osobine bračne  zajednice  dodjeljuju  nekim  drugim  životnim  zajednicama,  stvarajući  tako paralelne institute bračnoj  zajednici”, smatraju da je najbolje okruženje za djecu ono s ocem i majkom, zalagat će se za pravo roditelja “na  izbor  u  odgoju  i  obrazovanju  svoje  djece,  posebice  u  pogledu  4.  modula Zdravstvenog  odgoja”. Na koncu, HDZ iznosi kako su konzervativne društvene vrijednosti legitimne, nikako nazadnjačke. Ne treba zaboraviti niti da je Ante Ćorušić, šef HDZ-ova Odbora za zdravstvo, u listopadu 2014. izjavio: “Pravo žene na pobačaj u Hrvatskoj bi trebalo ograničiti, a za trudnice koje žele abortus uvesti obvezu savjetovanja sa stručnjacima, psihologom, a moguće i svećenikom”. Ako, pak, žena nije vjernica, onda “Pravo žene na pobačaj u Hrvatskoj bi trebalo ograničiti, a za trudnice koje žele abortus uvesti obvezu savjetovanja sa stručnjacima, psihologom, a moguće i svećenikom”. O kronologiji njegovih traktata protiv abortusa, ali i brojnih drugih tema, više u tekstu ‘Doktor normalnog’ Ane Brakus.

Osim HDZ-a, na upitnik su odgovorile Obiteljska stranka, Pametno, Hrast, U ime obitelji – projekt domovina i Hrvatska demokršćanska stranka, ali njihovi stavovi o navedenim temama su više nego jasni, pa ih neću posebno isticati.

Međuigra neoliberalizma i neokonzervativizma

Nije ništa neobično u tome da zagovatelji_ce konzervativne moralnosti na ekonomskom planu guraju neoliberalne politike. Neokonzervativizam je danas uvelike liberalni konzervativizam, koji pod pojmom slobode prvenstveno misli na ekonomske slobode.

Jasno je, stoga, zašto su glavna tema ovih izbora rezovi i privatizacija, zašto se priča o ‘bolnim rezovima’ u zdravstvu, obrazovanju, socijalnom i radnom zakonodavstvu, zašto se promovira daljnja deregulacija i fleksibilizacija radnog i mirovinskog zakonodavstva, značajno porezno rasterećenje kapitalista.  Jer su to jedine ‘slobode’ na kojima počivaju konzervativna uvjerenja.

Svjetonazori su nebitni zato što su, sa stajališta konzervativizma, ljudi nesavršeni, nespremni samostalno donijeti ispravne odluke –  ograničena bića koja treba ‘usmjeriti na pravi put’. Ili most.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Jesu li ljudi bez partnera/ica mentalno snažniji od drugih?

Posted on by sdadmin

Pisati o životu osobe bez partnera/ice i to znanstvenoj osnovi – što pokušavam činiti – znači biti neprestano stavljana u obrambenu poziciju. Gomila članaka i naslova proglašava ljude bez partnera/ica životnim gubitnicima. Kada bi se samo vjenčali, tvrde, i oni/e bi mogli/e sudjelovati u tom zdravlju i sreći, imati život u kojemu je sve divno i krasno, jer to je obećani paket bračnog života.

Ovakve tvrdnje kritiziram još od kada sam napisala svoj prvi akademski rad i svoju prvu knjigu Singled Out o životu bez partnera/ice. Nedavno sam dobila ponudu da pišem o “neuparenim” ljudima i njihovom mentalnom zdravlju za 2. izdanje Enciklopedije mentalnog zdravlja (Encyclopedia of Mental Health). Ponovno sam pregledala relevantna istraživanja na teme kao što su samoubojstvo, depresija, usamljenost, fizičko zdravlje i sreća. I ponovno me je iznenadilo kako je mala razlika kada su u pitanju zdravlje i dobro osjećanje između osoba koje žive same i onih koje su u braku.

O mnogim otkrićima sam pisala ovdje u rubrici Living Single, primjerice o poražavajućim rezultatima 18 dugoročnih studija o sreći ljudi koji su u bračnoj zajednici, te neznatnim razlikama u stopi samoubojstava u najboljem istraživanju koje se moglo izvesti u uvjetima uvijek prisutnih ograničenja koja prate istraživanja o bračnom statusu (primjerice, ne možete proizvoljno ljudima dodijeliti različite bračne statuse).

Male ili nepostojeće razlike su značajne iz brojnih razloga. Kao što sam više puta objašnjavala, istraživanja su uglavnom pristrana u proizvodnji rezultata koji će biti pozitivniji za ljude u braku nego što to oni uistinu jesu. Pa ipak, unatoč svim tehnikama “varanja”, još uvijek ne uspijevaju prikazati rezultate koji se tiču ljudi bez partnera/ice lošim.

Također, razmislite o tome na koje su sve načine osobe bez partnera u nepovoljnom položaju. Neprestano se suočavaju s izazovima svih mogućih oblika singlisma (diskriminacije i opresije zato što nemaju partnera) – sa stigmatizacijom, isključivanjem u osobnim odnosima, pretpostavkama i s diskriminacijom na državnoj razini. Samo u ekonomskom/financijskom smislu, ljudima koji su/žive sami daleko je teže nego onima koji su u braku (o tome možete pročitati ovdje, ovdje i ovdje).

Singlism je samo polovica diskriminacije. Naličje kulture parova je “matrimanija”  (“brakomanija”) – cijela ta promocija i sveprisutnost vjenčanja, parova i braka.

Pravo pitanje ne glasi – rezultira li sklapanje braka trajnim poboljšanjem mentalnog i fizičkog zdravlja ili bilo koje druge pretpostavljene dobrobiti psihičkog života – već znamo da je odgovor na to pitanje negativan. Mnogo važnije pitanje je, po mom mišljenju, kako to da osobama bez partnera/ice – posebno onima koje su uvijek bile same – tako dobro ide,  premda je toliko toga protiv njih.

Moja pretpostavka je: Osobe bez partnera/ice su otpornije i fleksibilnije od drugih. Kao što sam napisala u podnaslovu knjige Singled Out, osobe bez partnera/ice su “stereotipizirane, stigmatizirane i ignorirane, pa ipak žive sretno”.  

Naravno, ne tvrdim da je svaka osoba bez partnera otpornija od svake osobe koja je u braku. Ne poričem da postoje ljudi bez partnera/ica koji uopće nisu zdravi, mentalno ili fizički. Samo kažem da kada pogledate u “dokazni materijal”, ljudima bez partnera ide daleko bolje nego što bismo očekivali s obzirom na objektivne okolnosti.

Ljudi bez partnera/ice – ponavljam, osobito oni koji su oduvijek sami – također su mnogo sretniji i zadovoljniji nego što su to predvidjeli znanstvenici. Desetljećima su teoretičari producirali priče o tome kako su ljudi koji su u braku (navodno) zdraviji i sretniji od onih koji nisu. Kako kažu, imaju više društvene podrške. Njihovi bračni partneri ih povezuju u veće društvene mreže. Parovi navodno imaju neku vrstu predanosti (commitment) koja nedostaje ljudima bez partnera, a tu njihovu međusobnu predanost potkrepljuju prijatelji i članovi obitelji, ali i društvo u cjelini. Naposljetku, njihova predanost je javna. Drugi ljudi ih mogu vidjeti i pratiti. U braku, partneri mogu imati jedno drugo “na oku”, vidjeti jede li njihov/a partner/ica povrće i ide li liječniku. Osim toga, bračni odnos je institucionaliziran i poduprt zakonskim i religijskim strukturama.

Neke od teorija su točne (npr. bračni drugovi imaju povlastice i zaštićeni su zakonima na način na koji osobe koje su same nisu), a neke su već čvrsto pobijene (npr. ljudi koji su u braku manje su povezani s prijateljima, obitelji i susjedima nego što su bili prije braka).

U ozbiljnim akademskim radovima o životu osoba bez partnera u potpunosti izostaju objašnjenja zašto im tako dobro ide u životu. Znanstvenici društvenih disciplina su bili toliko usmjereni na priču o pretpostavljenim prednostima bračnog života i nedostacima “samačkog” da su prečesto previđali “cijene” bračnog života i nagrade “samačkog”. 

Čuli/e smo sve o tome kako su osobe bez partnera u opasnosti da postanu usamljene, no malo toga o kreativnim, intelektualnim i emocionalnim blagodatima samovanja. A niti o tome kako ljudi koji nisu u braku imaju mogućnost kreirati optimalan omjer vremena koje provode sami i koje provode s partnerom/icom ili s nekim drugim  – u svakom slučaju, tomu se pridaje premalo pažnje.

Rečeno nam je da osobe bez partnera/ice nemaju onu vrstu intimnosti koju bračni partneri pronalaze jedno u drugom, ali nismo čuli/e gotovo ništa o autentičnim i zdravim bliskim odnosima koje ljudi bez partnera imaju s većinom ljudi koji su im važni u životu.

U brojnim člancima u časopisima i novinama ne piše ništa o rizicima intenzivnog odnosa u paru (odnosno o ulaganju cjelokupnog emocionalnog kapitala u samo jedan odnos, u jednu osobu – Onu Pravu/Onog Pravog) ili o podršci koju nude mreže prijatelja i članova obitelji koje održavaju brojni ljudi bez partnera/ice.

Obimna literatura o braku ignorira psihološku stvarnost kako svima ne odgovara “isti par cipela”. Niti svi žive svoje živote najbolje što mogu kao polovica bračnog para, niti su svi ljudi bez partnera/ice sretni i zadovoljni kao dio cijele mreže značajnih drugih. Neki ljudi stvarno vole većinu vremena biti sami.

Kažu nam kako se bračni drugovi međusobno podupiru , no ako želimo govoriti o tome kako ljudi koji nisu u paru slijede svoje strasti ili tragaju za smislenim poslom ili žive život koji je možda sadržajniji i autentičniji od onoga kakav bi imali da su u braku, pa, vjerojatno ćemo te priče morati napisati sami/e.

Pa, učinimo to. Pišimo vlastite životne priče.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org