sdadmin

Mostom udesno bez obzira na novog mandatara

Posted on by sdadmin

Većina domaćih medija, stručnjaka/inja i raznih analitičara/ka propustilo je uočiti ono po čemu su nedavni izbori za Hrvatski sabor bili specifični. Hrvatska je, naime, po prvi put dobila snažnu, istinski desnu treću političku opciju. Unatoč svim pokušajima da se predstavi kao transideološka, ili u najmanju ruku centristička stranka, Most nezavisnih lista čak i površnim pregledom medijskih izjava i programskih tekstova pripada neoliberalnoj i konzervativnoj, dakle desnoj političkoj obitelji. Kao što smo već vidjeli u slučaju trećih opcija (Živi zid), Mostova se ideologija trudi biti antiideološkom, onom koja pretendira na svjetonazorsku i stručnu neutralnost. Ona se time u potpunosti uklapa u postojeći tehnokratski duh vremena, kada umjesto politike prevladava antipolitički konsenzus kojem je osnovni cilj udaljiti političko, pa tako i državu, od navodno nezavisne i samoregulirajuće sfere ekonomskog. Stoga ne čudi da se reforme i ekonomske politike koje nam Most nudi – neoliberalne mantre o nužnosti strukturnih reformi, rezova i štednje, racionalizacije i fiskalne konsolidacije – čine kao lošiji plagijat ekonomskih preporuka Europske komisije.

S obzirom da je riječ o izrazito nepopularnom i nikad kritiziranijem ekonomskom modelu, Most ga je zapakirao u već provjereni i uspješni populistički poklič protiv uhljebnika i foteljaša, a u ime poduzetnika i stvaralačkih snaga društva. Reformska protiv ‘antireformske’ politike. Budući da su HDZ i SDP svojom dugogodišnjom naizmjeničnom vladavinom vješto očuvali vlastite koruptivne i klijentelističke mreže, ovakav diskurs u rukama neokaljane i lokalno proslavljene treće opcije itekako nailazi na plodno tlo. Riječ je, naravno, o prozirnom pokušaju maskiranja temeljne društvenopolitičke podjele – one između rada i kapitala. Vizija neutralne, stručne i konsenzualne vladavine koja će zajedničkim snagama otploviti Hrvatsku iz tragičnog ekonomskog stanja vizija je koja prikriva privilegiranje interesa kapitala.  

Most zagovara formiranje takozvane reformske vlade koja bi premostila (u suštini nepostojeće) razlike između ekonomskih politika HDZ-a i SDP-a, odnosno radikalizirala ih udesno. Dok su gotovo svi mediji preplavljeni tvrdnjama o visokoj heterogenosti unutar stranke, Mostov program u realnosti je izrazito konzistentan. Riječ je o nizu neoliberalnih mjera i rezova u zdravstvu, obrazovanju, socijalnom i radnom zakonodavstvu, fiskalnoj i mirovinskoj politici. U njihovom programu tako možemo naći zahtjeve za ‘povezivanjem obrazovanja s poduzetnicima’, fleksibilnijem radnom zakonodavstvu u skladu sa ‘suvremenom mobilnošću i dinamikom poslovnih potreba’,  rasterećenjem poduzetnika, prodajom državne imovine, privatizacijom zdravstva, itd. Riječ je o viziji društva koje se prilagođava tržištu i privatnom sektoru, odnosno diktatima profita. On u potpunosti zanemaruje socijalne potrebe i potrebe društva u cjelini, a pozivi na rezanje i otkaze ‘uhljebnicima’ najčešće završavaju srozavanjem kvaliteta neophodnih javnih usluga, prelamajući se na leđima liječnika i liječnica, profesora i profesorica, radnika i radnica u socijalnoj zaštiti, u nevladinim organizacijama, itd.

Što točno znači povezati obrazovanje s poduzetnicima ostaje nejasno, ali očito je riječ o daljnjem uplivu tržišne i profitne logike u obrazovni sustav. Hoćemo li, primjerice, eliminirati novinarstvo i u potpunosti ga zamijeniti studijem PR-a, studij ekonomije pretvoriti u servis poduzetnicima i bankama, ili pak društvene i humanističke znanosti u potpunosti ukinuti kao što je nedavno učinjeno u Japanu? Hoće li korporacije određivati kvote za pojedine studije, nadzirati kurikulum ili pak eksploatirati studente/ice kao besplatnu radnu snagu pod krinkom stjecanja radnog iskustva za vrijeme studiranja?     

Obzirom na Mostovo zagovaranje daljnje privatizacije zdravstva možemo očekivati i nastavak nedopustive politike srozavanja kvalitete javnog zdravstva, smanjenja broja domova zdravlja, smanjenja prava građana/ki na dostupnu i besplatnu zaštitu i njegu. Kao što su već pisali na portalu Lupiga.com, privatizacija HZZO-a, uvođenje tržišnih elemenata poslovanja i profitne logike znači ‘odustajanje od socijalnog ili univerzalnog mandatornog osiguranja i egalitarizma’ u zdravstvenom sustavu. U ovom slučaju Most svesrdno podupire više istog lijeka.

Istovremeno, zahtjevi za daljnjom fleksibilizacijom rada i prijezir prema sindikalnom organiziranju srozavaju radnička i socijalna prava pod krinkom stvaranja pozitivnije poduzetničke klime. Unatoč svim pokazateljima da fleksibilizacija rada ne doprinosi porastu zaposlenosti i otvaranju kvalitetnih radnih mjesta, Mostovci inzistiraju na labavijoj radnoj regulativi, tako da možemo očekivati daljnje podilaženje poslodavcima i procvat izrabljivanja kroz nesigurne oblike rada.

Bogati desničarski pedigre

Kada govorimo o svjetonazorskom pozicioniranju Mosta, jasno je da se stranka izrazito trudila ne svrstati se ni lijevo ni desno u predizbornoj kampanji, odbacujući pitanja ljudskih prava kao drugorazredna, kao ona koja ne smiju zasjeniti važnost Reformi. Ako kao primjere uzmemo pitanje prava na pobačaj ili životno partnerstvo, razlikovanje svjetonazorskih tema od onih navodno važnijih, ekonomskih, pokazuje se kao problematično. Riječ je, naime, o pitanjima koja se itekako tiču materijalnih, a često i egzistencijalnih uvjeta života mnogih od nas.  Ipak, što su već mnogi mediji prenijeli, ova prividna nezainteresiranost i neutralnost Mosta nije spriječila pojedine članove i članice stranke da se izjasne oko svojih vjerskih uvjerenja, domoljublja, pobačaja, LGBT prava, itd. Još im je teže bilo prikriti bogati desničarski pedigre i političko djelovanje svojih članova i članica, od koji mnoge/i sada sjede u Nacionalnom vijeću stranke.

Podsjetimo da se sam Božo Petrov osobno izjasnio protiv pobačaja, protiv izjednačavanja braka i životnog partnerstva i protiv prava gej i lezbijskih parova na posvajanje djece. Kao bivši član konzervativne stranke Hrast zagovarao je tradicionalne i kršćanske ‘obiteljske’ vrijednosti.  Kako su neki mainstream mediji prenijeli, glasnogovornik stranke Nikola Grmoja također je bivši član Hrasta, jedan od osnivača udruge Narenta u Metkoviću. Na Facebook stranici udruge stoji da je osnovana ‘s ciljem povratka na opće ljudske i moralne vrjednote prepoznate u našoj kršćanskoj tradiciji koje su sustavno zatirane za vrijeme gotovo polustoljetne vladavine Komunističke partije’. {slika}

Nadalje, tu je i Bernarda Jug, Mostova kandidatkinja visoko pozicionirana na listi IV. izborne jedinice, koja smatra da je žena malo u Saboru jer nisu dovoljno ambiciozne, a svoj stav protiv pobačaja pojašnjava na sljedeći način: “Moramo postati društvo koje snosi odgovornost za svoje odluke. Žene bi vam danas htjele da, prostite, šire noge gdje stignu, i ne bit’ trudne. Ne ide to! Žao mi je, žene”.  Protiv pobačaja, bračne jednakosti i svega što nije od Boga ili prirode iskreno se izjasnio i Miro Bulj u prošlotjednom razgovoru s Libelom.

Da nije riječ o nekoliko osebujnih pojedinaca i pojedinki svjedoči lista imena istaknutih Mostovaca s bivšim članstvom u Hrastu, Obiteljskoj stranci, Grozdu, itd: Branimir Karačić, Ivan Tomljenović, Ivica Relković. Tu je i odvjetnik Dario Čehić poznat po aktivnom protivljenju i pokušajima sudskog rušenja Zakona o životnom partnerstvu te podnositelj prijedloga za ocjenu ustavnosti odluke o uvođenju zdravstvenog odgoja. S obzirom da je riječ o jednom od Mostovih pregovarača sa SDP-om, istaknuti njegovu viziju budućnosti Hrvatske nije beznačajno. U članku za Narod.hr Čehić priželjkuje: “Možda će doći vrijeme da ćete moći biti matičar, sudac, socijalni radnik, liječnik, a da nećete morati, da biste zadržali svoje radno mjesto, raditi protiv svoje savijesti, filozofskih, profesionalnih ili vjerskih uvjerenja – i protiv volje većine hrvatskih birača”. 

Preuzmite odgovornost sami/e za sebe

Nažalost, sve nas koji/e smo se poveselili/e izbornom neuspjehu Željke Markić dočekao je hladan tuš. Životopise mnogih političara i političarki Mosta, stranke o kojoj ovisi sastavljanje nove hrvatske Vlade, krase svojedobno članstvo u HRAST-u ili HDZ-u, povezanost s Katoličkom crkvom ili pak aktivno djelovanje u izrazito konzervativnim udrugama poput Grozda. Očito je da su neokonzervativne snage u Hrvatskoj vješto našle načina probiti se u nacionalnu politiku i možemo očekivati njihov značajniji utjecaj na donošenje politika, u svakom slučaju značajniji od stvarne potpore koju njihove ideje imaju u društvu. U trenutku kada je opstanak Zakona o životnom partnerstvu nesiguran, ostvarivanje prava na pobačaj pod upitnikom, a erozija radničkih prava i prava na kvalitetne javne usluge u punom zamahu, izborni rezultat i pregovaračka pozicija Mosta najcrnje su moguće vijesti.

Građani i građanke u Hrvatskoj i inozemstvu na ovim su izborima odlučili kazniti dvije najjače stranke, a to je za mnoge značilo dati glas upravo Mostu. Nažalost, čini se da će sljedeća Vlada, tko god ju bude sastavljao, predstavljati business as usual, ali u mnogo radikalnijem tonu. Riješiti pitanja nezaposlenosti, besperspektivnosti i siromaštva u glavama naših Reformatora ne znači osigurati održivu socijalnu državu, već upravo suprotno – cilj je rastaviti ju. S obzirom na gotovo 300,000 glasova koliko je Most dobio na posljednjim izborima, izgledno je da među njima ima i osoba koje se nalaze na marginama društva. Bilo da je riječ o radnicima i radnicama, LGBT osobama, ženama, ili nekoj od intersekcija navedenih identiteta, teško je da mogu očekivati napredak u zaštiti svojih temeljnih prava. Riječima Bernarde Jug: “Ne ide to. Žao mi je”. Preuzmite odgovornost sami za sebe.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Što kažu kandidatkinje o predstojećim izborima u Saudijskoj Arabiji?

Posted on by sdadmin

Više je od 1.000 nominiranih kandidatkinja za predstojeće izbore u Saudijskoj Arabiji, među kojima su aktivistkinje, profesionalke i domaćice.

Njihovi izborni leci, kao ni oni muških kandidata, ne smiju sadržavati fotografije, a one ne smiju provoditi kampanju izravno (licem u lice) s muškarcima.                                                         

No, u zemlji poznatoj diljem svijeta, po zabrani glasanja za žene, i bez ženske emancipacije, imena prvih kandidatkinja su objavljena. Po prvi puta će ženama biti dopušteno i da glasaju i da se kandidiraju, prema naredbi pokojnog kralja Abdulaha. 

Iako većina žena u Saudijskoj Arabiji sebe još uvijek vidi kao apolitične, ipak je više od 1.000 žena nominirano u cijeloj zemlji, daleko više nego se očekivalo.

“Nisam uzbuđena idejom pobjede”, rekla je Loujain al-Hathloul, koja je početkom ove godine puštena iz zatvora nakon sudjelovanja u kampanji kako bi se omogućilo ženama da voze. Sada je kandidatkinja na izborima u Rijadu.

Napomenimo i kako kraljevstvo stipendira 750.000 učenika/ica za studije u inozemstvu te da su većina njih upravo žene koje primijete ogromne razlike između Saudijske Arabije i ostatka svijeta.

“Budući da sam se vratila, da sam radila i putovala, moram reći da nikada nitko nije tražio odobrenje mog skrbnika”, rekla je Haifa al-Hababi, arhitektica koja je studirala i radila u Londonu i Glasgowu prije povratka u Saudijsku Arabiju prije dvije godine.

{slika}

Hababi je također jedna od kandidatkinja u Rijadu. Ima kolumnu u lokalnim novinama, u kojima radi s hidžabom na glavi, a po kući nosi majicu sa sloganom “Punk’s Not Dead”

Iako su obje ove kandidatkinje studirale u inozemstvu, one predstavljaju različite frakcije. Hababi ima 38 godina, udana je za odvjetnika, u prvi plan stavlja svoja arhitektonska načela – da je dobar dizajn način života – u praksi. 

Hathloul, s druge strane, udana je za najpoznatijeg komičara Saudijske Arabije, i sama je postala jedna od njegovih najpoznatijih aktivistkinja. Uhićena je prošle godine zbog pokušaja vožnje od Ujedinjenih Arapskih Emirata – gdje ima nešto manje ograničenja za žene – preko granice. Ovaj ‘međunarodni’ čin građanskog neposluha vlasti su vidjele kao osobito provokativan, te joj je u jednom trenutku prijetila optužba za terorizam.

Ona kaže da je u stanju učiniti to što radi samo zahvaljujući svom liberalnom ocu, koji podupire njenu kampanju.

Ove dvije žene imaju i različite stavove o pravilima ovih izbora, uključujući zabranu korištenja fotografija kao i zabranu komunikacije s osobama suprotnog spola.

Hathloul smatra da ove zabrane diskriminiraju žene,  a daju prednost muškarcima koji imaju više mogućnosti za širenje svojih ideja kroz javno djelovanje i putem društvenih mreža.

Hababi pak smatra da je zabrana fotografija dobra stvar, jer to sprječava muškarce da iskazuju svoju religioznost kroz dužinu brade, dodatno ohrabrujući tvrdolinijaške islamiste.

{slika}

Za Nassemu Assadu, jednu od kandidatkinja grada Qateefa ljudska prava su na prvom mjestu. “Jedno od naših ljudskih prava je i političko pravo, a politička prava za žene su također vrlo važna”, rekla je Assad. Ona priznaje da su ovi izbori na neki način ‘igra’ kako ona kaže.

Neki aktivisti i aktivistkinje su izbore bojkotirali/e, poput Azize al-Yousef, veteranke feminizma. “Stvari su zapravo sve gore i gore”,  rekla je Yousef. Njeni strahovi se odnose na novog kralja Salmana, koji ima reputaciju konzervativca, te je moguće da on zaustavi reforme svog prethodnika. “Mislim da moramo promijeniti cijeli sustav. Ne trebamo revoluciju, ali moramo promijeniti strukturu vlasti”, dodala je Yousef.

 

 

 

 

‘Saulov sin’ pobjednik Zagreb Film Festivala

Posted on by sdadmin

Ovogodišnji 13. Zagreb Film Festival prikazao je brojna filmska ostvarenja među kojima je bilo više od 111 projekcija na šest lokacija. I dalje s naglaskom na promociju i predstavljanje debitantskih filmova i novih autora/ica, ove godine je u program dugometražnih filmova uvršteno rekordnih 14 naslova iz cijelog svijeta. Svoj debitantski dugometražni igrani film ‘Naša svakodnevna priča’ predstavila je redateljica Ines Tanović. Film je kandidat Bosne i Hercegovine za nagradu Oskar, a u fokusu priče je raspad sarajevske obitelji u poslijeratnom bosanskom društvu. Oslikan kroz tradicionalnu bosansku pjesmu sevdalinku, sudbine i emocije glavnih likova koji su stvorili prisnu i prepoznatljivu priču, film je privukao veliku pažnju gledatelja/ica ZFF-a.

Ines Tanović diplomirala je dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, te režirala  i napisala scenarij za nekoliko kratkih filmova koji su bili zapaženi među kritikom. Među njima je i segment omnibusa Neke druge priče koji je prikazan na više od 35 svjetskih festivala. Režiju potpisuje pet žena, među kojima je i Ines Tanović kao jedna od autorica s pričom o ženama i trudnoći. Cijeli projekt nastao je u koprodukciji pet zemalja bivše Jugoslavije, a osim spomenutih formi Tanović je i autorica dokumentarnih filmova, kao i velikog broja namjenskih filmova i reklama.

{slika}

Nagrađivani film ‘Mediterranea’ aktualne tematike u kojoj se prikazuje opasno putovanje dvojice muškaraca iz Afrike u Italiju, u nadi za boljim životom, jedan je od filmova koji se ne propušta. Scenarij i režiju ove drame potpisuje Jonas Carpignano, a priča prati težak put protagonista filma koji uz pomoć krijumčara napušta svoj dom u Burkini Faso i kreće prema Europi gdje ga očekuju mnoge po život opasne situacije, izrabljivanje i mukotrpan život. Film je refleksija aktualnih društvenih previranja, a glavne uloge pripale su glumcima Koudousu Seihonu i Alassaneu Syu, koji je bio gost ZFF-a.

Prikazana je i retrospektiva filmova Orsona Wellesa kojom je obilježena 100. godišnjica rođenja i 30. godišnjicu smrti ovog kultnog redatelja koji je važan dio svog stvaralaštva vezuje upravo uz Hrvatsku. Filmski program bio je popraćen prikladnom izložbom i izdavanjem zbornika intervjua Orsona Wellesa za domaće medije.

Zlatna kolica za najbolji film 13. ZFF-a dodijeljena su mađarskom filmu Saulov sin redatelja Laszla Nemesa, za najbolji kratkometražni film osvojio je francuski film Nekoliko sekundi redateljice Nore El Hourch, a najboljim filmom u programu Kockice proglašen je Zvjerka Daine O. Pusić. Žiriji su u svakoj od kategorija dodijelili i posebna priznanja. Najboljim filmom programa PLUS proglašen je nizozemski Princ redatelja Sama de Jonga, a HT nagradu publike osvojio je francuski film Novi klinac u režiji Rudija Rosenberga. Posebna priznanja u kategoriji dugometražnog igranog filma dodijeljena su danskom filmu Rat u režiji Tobiasa Lindholma i australskom filmu Tanna u režiji Bentleya Deana i Martina Butlera.

{slika}

I nakon službenog zatvaranja, izbor festivalskih naslova nastavlja turneju po ostalim gradovima Hrvatske. Nakon riječkog Art-kina Croatia i varaždinskog kina Galerija, program ZFF putuje  u Centar za kulturu Čakovec (27. – 30. 11.). Sve one koji su propustili pogledati filmove Mustang i Zagrebačke priče razveselit će informacija da spomenuti naslovi odmah nakon ZFF-a kreću u redovnu distribuciju u kinu Europa i Kino mreži, a tijekom narednih mjeseci očekuje se distribucija pobjedničkog filma 13. ZFF-a, Saulov sin.

 

Budi aktivna. Budi emancipiran.

Posted on by sdadmin

Udruga B.a.B.e. organizira Tjedan ravnopravnosti od 23. studenog do 27. studenog, povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama.

Događanju se možete pridružite već danas u Kući ljudskih prava u 12 sati.

Predstavnici/e institucija, akademske zajednice i civilnog društva govorit će o ekonomskom nasilju u intimnim vezama, ključnim resursima za prevenciju i zaštitu od svih oblika nasilja nad ženama, zakonodavnom okviru koji pruža zaštitu žrtvama, medijskom doprinosu (de)stigmatizaciji žrtava nasilja počinjenog na osnovu roda, o uzrocima i posljedicama nasilja i sl. Osim toga,imat  čete priliku pogledati filmove na temu rodne ravnopravnosti, te sudjelovati u psihološkim radionicama i debatama.

Svi/e koji odslušaju sva predavanja i budu sudjelovali/e na radionicama, dobit će certifikate, fina pića i osmijehe.

U ime solidarnosti sa žrtvama nasilja, informirajmo se, educirajmo i osvijestimo problem nasilja nad ženama. Učimo zajedno i djelujmo, poruka je iz udruge B.a.B.e.

 

 

Humanitarne krize i suvremene politike suosjećanja

Posted on by sdadmin

Suosjećanje nije nimalo jednoznačan osjećaj. Suosjećanje podrazumijeva neki društveni odnos između one koja je osjeća i one nad kojom se suosjeća. Kao što znamo, u suvremenom društvu pojedinci ne doživljavaju suosjećanje samo u konkretnom lokalnom kontekstu, već i posredstvom medija koji vijesti namijenjene pobuđivanju suosjećanja posreduju specifičnim estetskim konvencijama i političko-medijskom retorikom, a te je retorika usmjerena oblikovanju materijalne prakse onih pojedinki koje će suosjećanje iskusiti.

Razmatranje suosjećanja kao socijalne i estetske tehnologije upravljanja nečijim djelovanjem moglo bi zazvučati kao optužba suosjećajnima da su naivne te da je njihov osjećaj manje autentičan. No, koliko god neki osjećaj bio iskren, to ništa manje ne znači da stoji izvan (ili iznad) društvenih odnosa i da se oko njega ne plete bezbroj tjeskoba oko toga tko zaslužuje veće suosjećanje, tko uopće zaslužuje suosjećanje i što način na koji netko iskazuje suosjećanje govori o njemu.

Tako smo povodom recentnog napada na Pariz i u kontekstu izbjegličke krize, imale priliku čuti i pročitati, primjerice, kako nas situacija tjera da ‘posramljeno pognemo glavu i suosjećamo u tišini s onim koji je ujutro dopješačio bos u ove krajeve i s onom koja je sinoć u Parizu izgubila najbolju prijateljicu…’, (parafraza jednog Facebook statusa) ili pak kako je pisao Danijal Hadžović na Prometeju “oni koji na svaku zapadnu žrtvu reaguju tako što joj suprotstavljaju, recimo, one palestinske, pokazuju da im iskreno nije stalo ni do jednih ni drugih“.

Dakako, brojne su se raspravice povele i oko toga kojom zastavom trebamo obojiti naše facebook profilne fotografije, trebamo li moliti i za koga ili ne, a i da ne spominjemo komentare poput ‘a gdje je bilo vaše suosjećanje kad je taj i taj vođa dao pobiti toliko i toliko tisuća ljudi’ itd. Dakle, mnoge su osobe odlučile povesti male interpersonalne ratove kako bi vlastite tjeskobe oko autentičnosti suosjećanja razriješili na način da druge optužuju kako ne iskazuju suosjećanje na ispravan način, ili kako zapravo uopće ne suosjećaju.

U gore navedenim komentarima možemo uočiti nekoliko elementa karakterističnih za suvremene politike suosjećanja.

Prva je pretvaranje objekata suosjećanja (‘onaj koji je ujutro dopješačio’, ‘ona koja je sinoć…’) i subjekata suosjećajnih djela u određenog pojedinca. Često možemo čuti kako se gotovo poimence određuje tko je ta osoba čije dostojanstvo treba biti ponovno uspostavljeno, što nam nerijetko ostavlja gorak dojam kako joj upravo na taj način oduzimamo njezin osobni integritet i određujemo je kao nemoćnog pasivnog primatelja naše samilosti. Još važnije, politike suosjećanja prvenstveno diktiraju tko je onaj tko će izvršiti djela suosjećanja, a to su pojedinci ili manje organizacije (nepotrebno naglasiti, mahom žene). To, naravno, proizlazi iz ideje kako socijalne međuovisnosti nisu strukturalne, već su nečija puka osobna nesreća.

Američka teoretičarka afekata Lauren Berlant, koja je u knjizi Suosjećanje – kultura i politika jednog osjećaja (Compassion – The Culture and Politics of an Emotion) među prvima upozorila je da je suosjećanje određeni društveni odnos, a da politika suosjećanja operira unutar diskrepancije između obećanja sretnog demokratskog društva i realnosti obilježene klasnim razlikama. Suosjećanje je u srcu problema politika koje socijalnu pravdu alociraju s kolektivnog stanja specifičnih slojeva društva na pojedinca. Velike društvene intervencije socijalističkih država i država blagostanja nisu podrazumijevale da bi individualne intencije i prakse trebale direktno djelovati na suzbijanje nejednakosti, naglašava Berlant.

Zamor suosjećanjem

S duge strane, od sredine osamdesetih godina razvila se čitava psihologija oko individualnog suosjećanja. Primjerice, u tom se periodu javio pojam “zamor suosjećanjem” (compassion fatigue) kao inačica termina combat fatigue koji se nekoć koristio umjesto posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) izazvanog ratom. Mahom je bio u upotrebi među raznim agencijama za pomoć u slučaju katastrofa pri Ujedinjenim narodima, a onda se tijekom devedesetih periodično zazivao svaki put kad bi se donacije za ublažavanje gladi u Etiopiji, posljedica monsuna u Bangladešu ili skloništa za beskućnike u New Yorku počele smanjivati. U tom se kontekstu suosjećanje kao materijalna praksa jasno odnosilo na novčane donacije i volonterski rad, a zamor suosjećanjem podrazumijevao je ideju da je pružena pomoć isključivo stvar dobre volje pojedinca, a jasno je da će i najsavjesniji zapadnjak prije ili poslije osjetiti zamor pred tolikim svjetskim krizama i vratiti se svojoj svakodnevici.

Sličnom se idejom vodio i autor gore citiranog članka, koji smatra da je sasvim ‘logično’ da više žalimo za pariškim, nego bejrutskim žrtvama. Čini se da bi njegova nit razmišljanja išla otprilike ovako: iskustvo boli je predideološko, dakle, kao ljudi, trebali bismo biti afektirani njome, no budući da živimo u društvu neprestanih ratova i kriza, prisiljeni smo pregovarati o tome koji slučajevi zaslužuju više pažnje. Dakle, prema njemu, kada određena slika cirkulira s namjerom da izazove reakciju javnosti, bilo estetsku, političku ili ekonomsku, ona nas tjera da spasimo x, ali ne i sve poput x. Prema tome, hoće li nekoj skupini biti pružena pomoć ili ne, arbitrarno je pitanje trenutnog društvenog raspoloženja. 

Komodifikacija suosjećanja i normalizacija klasnih razlika

Fenomen u kojem se suosjećanju pripisuje određena dinamika i vezuje ga se samo uz određena društvena pitanja, Marjorie Garber u tekstu Suosjećanje (Compassion) naziva komodifikacijom suosjećanja. Suosjećanje se počinje isključivo vezivati uz pitanja ljudskih prava, prava djece, životinja i multikulturalizam, te ono više nije nešto što se osjeća prema nekom sebi ravnom, poput solidarnosti, već prema nekom dalekom i na neki način nama inferiornom.

Također, da bi se uopće potaknulo ljude da reagiraju na vlastiti osjećaj, potrebno je neki problem predstaviti kao izvanredan, pa se zato upotrebljava termin humanitarne krize. Paralelno s tim, događa se normalizacija dubokih klasnih razlika, pa tako, također od sredine osamdesetih jača retorika o inkluziji, besklasnom društvu i socijalnoj mobilnosti te termini poput “socijalne isključenosti” zauzimaju mjesto “radničke klase”.

Koliko god socioekonomske razlike bile nepravedne, ne može se očekivati da osobe imaju duboke emocionalne reakcije na nešto što je neprestano prisutno, iako tragičnost leži upravo u tome. Politika suosjećanja ‘po potrebi’ suprotstavljena je dakle priznavanju strukturalne patnje i potrebi državne prakse redistribucije.

Najzad, drugi problem prisutan u navedenim citatima jest reagiranje na nepravdu tugom, pognutom glavom i šutnjom. To podrazumijeva da je izvor problema neko veliko nespoznatljivo Zlo kojemu je nemoguće suprotstaviti se, a sve što možemo učiniti je suosjećati i priznati vlastitu nemoć. Ponovo, ne želimo reći da su nečije emocionalne reakcije glupe, naivne ili krive, već da zanemaruju činjenicu da su ratovi, krize i sve vrste kompleksnih nejednakosti stvorene globalnim kapitalizmom strukturalno nasilje koje ne zahtijeva od nas sućut već neprestanu analitičku i afektivnu budnost. 

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Upoznajte sestru Rosettu Tharpe – pionirku rock’n’rolla

Posted on by sdadmin

Ako mislite da su rock’n’roll izmislili bijeli muškarci, varate se. Možda nikada niste čuli/e za “baku rock’n’rolla,” Rosettu Tharpe. To je velika šteta, jer ona je ta koja je izumila rock’n’roll i inspirirala poznate glazbenike kao što su Chuck Berry i Little Richard. U periodu od 40-ih do 60-ih godina prošlog stoljeća njezina glazba i javni nastupi utjecali su na sve današnje dobro poznate rock ikone. U njezine fanove ubrajaju se, između ostalih, Elvis Presley i Bob Dylan.  

Nitko – ni Chuck Berry, ni Scotty Moore, ni James Burton, ni Keith Richards- nije svirao toliko divlji i istinski rock’n’roll na gitari kao ova žena koja bi ove godine navršila 100 godina, prenosi Guardian.  Sa Gibsonom SG-em u rukama, Sestra Rosetta mogla je probuditi mrtve. I to prije nego što je zapjevala. Njezinom glasu zavidjele su i Aretha Franklin i Bessie Smith. Ipak, zbog preklapanja mnogih faktora kao što su njezin spol, rasa i njezina religioznost Sestra Tharpe ostala je dugo vremena neopjevana junakinja ranog rock’n’rolla i countrya.

Rođena je 1915. godine u Arkansasu kao kćer berača pamuka. Njezina majka bila je putujuća evangelizatorica Crkve Kristove. Rosetta je već sa šest godina svirala gitaru i nastupala u crkvi.  S 23 godine napustila je crkvu i preselila se u New York gdje je uklopila zvuk gospela sa bluesom i jazzom. Idućih trideset godina nastupala je u prepunim dvoranama po SAD-u i Europi i snimila više od 15 albuma. Sestra Rosetta umrla je 1973. i pokopana je u neoznačenom grobu.

Jako malo snimljenog video materijala njezinih nastupa postoji danas.  Ali ono malo materijala što postoji ne smijete propustiti. Njezine izvedbe pjesama kao što je “Didn’t It Rain” snimljene 1964. godine ispred napuštenog kolodvora u Manchesteru, u Engleskoj, ostavit će prave ljubitelje/ice iskonskog zvuka rock’n’rolla bez daha. Također, pjesma “Up Above My Head”  obrada je crkvene himne sa nadodanom gitarskom solo dionicom uz pratnju pljeskanja gospel zbora, također snimljena u 1960-ima.

2014. godine snimljen je dokumentarac o njoj pod nazivom “Baka rock’n’rolla- Sestra Rosetta Tharpe.” Njezin glazbeni značaj sada se zahvaljujući Interentu sve više prepoznaje te postoji Facebook grupa koja se zalaže za to da se Rosetta uvrsti u Rock’n’Roll dvoranu slavnih.

Primjer Sestre Rosette samo je jedan u nizu primjera kako povijest zna biti okrutno nepravedna prema ženama. To nam može biti poticaj i razlog zašto je važno imati HERstory, a ne samo HIStory. 

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org