sdadmin

Kanadski premijer Justin Trudeau imenovao žene na pola ministarskih mjesta u kabinetu

Posted on by sdadmin

Kao što je i obećao, novoizabrani kanadski premijer i samoproglašeni feminist Justin Trudeau imenovao je žene na 15 pozicija u svom kabinetu, čime su žene zauzele pola od 31 mjesta unutar kabineta (uključujući i njega).

Prilikom ceremonije nakon što je postao premijerom, Trudeaua su pitali zašto mu je važna rodna jednakost, na što je on odgovorio: “Zato što je 2015. godina“.

“Kanada prije ovoga zapravo nije imala pravu rodnu jednakost u ovom kontekstu, zato je ovo za nas velik korak”, rekao je Jonathan Malloy, asistent na Sveučilištu Carleton u Ottawi. “Kanadski političari često govore o jednakosti u vrijeme predizbornih kampanja, no ono što zaista nešto znači jest i poduzeti nešto konkretno po tom pitanju”. Malloy je također primijetio da je ovime Kanada skočila s 20. na treće mjesto na svjetskoj ljestvici rodne jednakosti u vladi, nakon Finske i Švedske.

Jedna od ranije najavljenih kandidatkinja bila je dr. Jane Philpott, liječnica obiteljske medicine i asistentica na Sveučilištu u Torontu – na mjestu ministrice zdravstva, a ono što je također zanimljivo jesu i promjene u titulama, poput postojećeg ministra/ice okoliša u ministra/icu okoliša i klimatskih promjena, kao i ministra/ice rada u ministra/icu zapošljavanja, razvoja radne snage i rada. Ove promjene svjedoče o tome da će premijerovi prioriteti ipak biti drugačiji od prioriteta njegovog prethodnika.

Jody Wilson-Raybould, novoizabrana ministrica pravosuđa i državna odvjetnica Kanade, prva je aboridžinska ministrica pravosuđa u povijesti zemlje.

“Ovo je poruka za žene u Kanadi – osobito mlade žene – da u svijetu ima mjesta za njih”, rekao je Jean Charest, nekadašnji premijer Quebeca, koji je još 2007. godine imenovao žene na pola ministarskih mjesta u svojoj provinciji. “Moramo se pomaknuti dalje od kluba muškaraca u politici”.

Trudeauova odluka da naglasi rodnu jednakost u svom kabinetu podigla je mnogo prašine, s brojnim člancima i debatama u posljednjih nekoliko dana, pa je tako, između ostalih, kolumnist National Posta, Andrew Coyne, izjavio: “Dok god reprezentaciju stavljamo iznad sposobnosti, interesi zemlje ostaju zanemareni”.

No, iz perspektive žene koja je zapravo bila u kabinetu, Frances Lankin – koja je služila u tri mandata tijekom vlade Boba Raea u Ontariju – raznolik kabinet može biti jedino koristan za naciju. “Radi se o snažnim, sposobnim i kvalificiranim ženama”, rekla je. “Te će žene ostaviti trag za sobom. Neke će doseći najviše razine kompetentnosti, prepoznatljivosti i uspjeha – kao i neki muškarci – a bit će i onih za koje će se pokazati da nisu dorasle poslu – baš kao i neki muškarci. Ako i postoje neke priče o tokenizmu, s vremenom će nestati”.

Formiranje nove izbjegličke krize na području Srednje Amerike

Posted on by sdadmin

Tisuće žena svake godine odlaze iz vlastitih domova u dijelovima Srednje Amerike i Meksika kako bi pobjegle od oružanih bandi i obiteljskog nasilja i traže azil u SAD-u, što se počelo pretvarati u izbjegličku krizu, navodi UNHCR. Broj žena, od kojih su neke s djecom, koje bježe od rastućeg nasilja u dijelovima Meksika te u Sjevernom trokutu kojeg čine El Salvador, Honduras i Gvatemala, sve više raste, navodi se u izvješću UNHCR-a koji je objavljen prošlog tjedna.

Više od 66 tisuća djece putovalo je sa svojim obiteljima ili sami iz regije Sjevernog trokuta – koja ujedno ima najvišu stopu ubojstava u svijetu – u Sjedinjene Države 2014. godine. Još je više djece bez pratnje roditelja iz regije Sjevernog trokuta i Meksika došlo do SAD-a u srpnju ove godine u usporedbi sa stanjem u istom mjesecu prošle godine, navodi američka Vlada.

“Budući da vlasti često nisu sposobne uhvatiti se u koštac s nasiljem i osigurati pomoć, mnogo ranjivih žena nema drugog izbora nego bježati kako bi spasile vlastiti život”, rekao je Antonio Guterres, voditelj UNHCR-a, u izvješću.

Dok je sva svjetska pozornost usmjerena na stotine tisuća izbjeglica koje dolaze u Europu iz zemalja poput Sirije i Iraka, nova izbjeglička kriza se formira u Srednjoj Americi, upozorava UNHCR. “Dramatična izbjeglička kriza kojoj danas svjedočimo nije izolirana samo na Bliski istok ili Afriku. Nova se formira upravo na području Amerika”, rekao je Guterres u izjavi.

UNHCR navodi kako je zabilježio gotovo peterostruki porast tražitelja/ica azila koji/e u SAD dolaze iz regije Sjevernog trokuta od 2008. godine. Samo prošle godine, 40 tisuća ljudi iz te regije i Meksika zatražilo je azil u SAD-u.

UNHCR-ovo izvješće sadrži 160 intervjua sa ženama koje su pobjegle iz regije Sjevernog trokuta i Meksika i doputovale do SAD-a. Nakon što su granicu prešle ilegalno, zadržane su u sabirnim kampovima. Sve su intervjuirane žene bile ili prepoznate kao izbjeglice ili je njihova situacija pregledana od strane američkih vlasti, nakon čega je zaključeno da imaju opravdan strah od progona ili mučenja.

Gotovo su dvije trećine žena navele da su prijetnje i napadi od strane oružanih kriminalnih bandi, uključujući silovanja, ubojstva, nasilno regrutiranje njihove djece i iznude novca, bili glavni razlozi za odlazak iz matične zemlje. U izvješću se navodi kako je rastući doseg oružanih kriminalnih skupina, koje de facto imaju potpunu kontrolu nad teritorijem i ljudima, prerastao kapacitete vlada u regiji da odgovore na te probleme.

Podaci američke Vlade pokazuju kako je 82 posto od 16,077 žena iz regije Sjevernog trokuta i Meksika, koje su američke vlasti intervjuirale prošle godine, imalo opravdan strah od progona ili mučenja, zbog čega su mogle tražiti azil u SAD-u. Drugi razlog bježanja iz matičnih zemalja jest nasilje u rukama njihovih supruga i partnera, uključujući silovanje i premlaćivanje s bejzbolskim palicama.

Više od tri četvrtine intervjuiranih žena je navelo kako su bile svjesne toga da je putovanje do SAD-a iznimno opasno, no da je to isto tako rizik vrijedan poduzimanja. U izvješću se navodi i da su neke od njih rekle kako su počele koristiti kontracepcijske pilule prije kretanja na put, kako bi izbjegle trudnoću u slučaju silovanja od strane trgovaca ljudima ili bandi. “Dolazak u SAD bio je poput nade da ću iz ovoga ipak izaći živa”, citira se u izvješću jednu od žena, koja je pobjegla iz Hondurasa i zatražila azil u SAD-u.

Nasilje i represija kao način dolaska na vlast u Turskoj

Posted on by sdadmin

Konzervativna Stranka pravde i razvoja (AKP – Adalet ve Kalkınma Partisi) ponovno je na vlasti nakon što je bez problema osvojila većinski broj zastupničkih mjesta na parlamentarnim izborima u nedjelju. Iako Erdoğanova stranka nije dostigla dovoljan broj zastupnika potrebnih da izmijeni ustav i nametne svoj ciljani predsjednički sustav, AKP, njegovi predstavnici i njegovi mediji (koji su u novije vrijeme stvorili monopol nad opozicijski nastrojenim medijima), vratit će ovo pitanje na dnevni red. Zapravo su već i počeli: jedan od Erdoğanovih viših savjetnika, Yiğit Bulut, povodom proslave pobjede Stranke pravde i razvoja je izjavio: “Dobro nam došao, predsjednički sustavu”!

Međutim, to nisu bili normalni izbori koliko se god zapadni mediji pravili da jesu, prihvativši rezultate i istaknuvši usput tek nekoliko manjih incidenata na dan izbora. Slično su se ponašali i turski liberalni mediji, pokleknuvši pred obnovljenim reakcionarnim snagama i prije objave službenih rezultata.

Dakle, koji je prikaz nedjeljnih izbora i turske opće politike točniji? I kako je, nakon poraza Erdoğana i AKP-a na izborima 7. lipnja i velikog trijumfa lijevo orijentirane prokurdske Demokratske narodne stranke (HDP – Halkların Demokratik Partisi), AKP uspio poraz pretvoriti u pobjedu?

Preuzimanje inicijative

Zabilježeno je mnoštvo incidenata u zapadnom, pretežito turskom dijelu zemlje. Ali kurdske su regije vrvjele optužbama za izborne povrijede:  izvještaji o vojsci prisutnoj na biračkim mjestima; prijetnje i aktivna nastojanja da se ljude spriječi u glasanju; glasačke kutije maknute prije završetka glasanja; nestanak struje u nekoliko vrlo ključnih izbornih regija; promatrači izbacivani iz prostora predviđenih za glasanje, a neki čak i uhićeni.

Bez obzira na to, opća slika situacije je jasna: AKP je povećao broj svojih glasova dobivši ih od ljudi koji su ostali kod kuće 7. lipnja, i još važnije od toga, dobivši mnogo glasova od ekstremne desnice, antikurdske Stranke nacionalnog pokreta (MHP – Milliyetçi Hareket Partisi). Pretpostavlja se da je HDP izgubio oko milijun glasova (iako su prešli parlamentarni prag od 10 posto), od konzervativnih kurdskih glasača koji su se vratili u AKP, te od turskih protestnih glasova ljudi koji su se u atmosferi obnovljenog ratnog stanja odmaknuli od kurdskog pokreta.

U AKP-u su to postigli vrativši u svoje ruke inicijativu koju su potpuno izgubili. Tihi rat protiv kurdskog pokreta koji se već odvijao i prije izbora 7. lipnja, eskalirao je u Kurdistanu u otvoreni rat protiv militantne Kurdske radničke partije (PKK – Partiya Karkerên Kurdistanê) i Kurdskih omladinskih snaga (YDG-H – Yurtsever Devrimci Gençlik Hareketi). Istovremeno, stanje straha i (pretpostavljamo) terora ISIS-a, eskaliralo je na zapadu zemlje. A sve se to naravno odvijalo u vremenu kad AKP tehnički još nije bio na vlasti, a pregovori vladajuće koalicije su – kakvog li iznenađenja – završili bez ikakvih konkretnih rezultata, što je Erdoğanu dalo priliku da sazove prijevremene izbore.

U ponedjeljak, 20. srpnja, ISIS-ov bombaš samoubojica raznio se i ubio trideset troje ljudi u Suruçu, usred skupine mladih socijalista koji su išli u Kobanê. Odmah nakon masakra u Suruçu, vlada je pokrenula masovne operacije po cijeloj zemlji, napadajući HDP, kurdski pokret i revolucionarnu ljevicu.

Prema podacima udruge za ljudska prava İHD (İnsan Hakları Derneği), u mjesecu nakon napada uhićene su 2544 osobe; od njih je samo 136 bilo povezano s ISIS-om – ostali su uglavnom pripadali organiziranoj ljevici i kurdskom pokretu. Tek nekoliko zračnih napada na ISIS u Siriji bilo je sve što je Turska učinila u ime borbe protiv ISIS-a.

Samo četiri dana nakon masakra u Suruçu, vlada je pokrenula zračne napade protiv PKK i time započela otvoreni rat. Za manje od tjedan dana u AKP-u su potpuno promijenili političku dinamiku u državi.

I u Kurdistanu se rat nastavio. Ipak, činilo se da većina ljudi prepoznaje pravo lice tih huškačkih taktika: jeftino iskorištavanje ljudskih života kao političke valute u prijevremenim izborima. Iako su političari AKP-a nastojali iskoristiti sprovode vojnika i policajaca ubijenih u borbi protiv PKK kako bi osvojili pokoji politički bod, bijesni članovi obitelji i prijatelji obično bi ih otjerali.

Nakon što ljutnja usmjerena protiv kurdskog pokreta nije postigla željenu magnitudu, Erdoğan i vodeći kadar AKP-a iskoristio je napad PKK na Dağlıcu, kako bi 8. rujna aktivirao otvoreno fašističku rulju pristaša MHP-a, članove organizacije Osmanlı Ocakları (Osmanska ognjišta) bliske AKP-u, a pretpostavlja se i neke državne snage (npr. obavještajne agencije). Stotine građevina Demokratske narodne stranke po cijeloj Turskoj bilo je napadnuto – u nekim slučajevima i spaljeno, a kurdski civili (ili ljudi koji su “izgledali kao Kurdi”) bili su glavna meta.

Ali najgore je tek dolazilo.

Ankara i posljedice

Posljednje i najkrvavije poglavlje u turskom ljetu nasilja odvilo se u Ankari 10. listopada, kada se dvoje bombaša samoubojica raznijelo usred masovnog skupa koji su organizirali razni sindikati i ljevičarske organizacije u ime “rada, mira i demokracije”. Nekoliko je stotina ljudi bilo ranjeno, a živote je izgubilo njih preko stotinu – iz HDP-a, socijalističkih organizacija, pa čak i srednjestrujaške Republikanske narodne stranke (CHP – Cumhuriyet Halk Partisi).

Taj je masakr bio prvi slučaj tako snažnog nasilja izvedenog usred bijela dana izvan Kurdistana i izvan regija koje su na samoj granici s ratom zahvaćenom Sirijom. Poruka je bila jasna: ukoliko izazovu gnjev AKP-a, čak i progresivne revolucionarne snage koje nisu kurdske čeka ista sudbina kao i kurdski pokret.

Službeni krivac bio je turska ćelija ISIS-a. Međutim, ISIS nikada nije službeno preuzeo odgovornost za napad i potezi državnih aparata i izjave vodećih političara iz AKP-a bile su i više nego sumnjive. Odmah je postalo jasno da su bombaši samoubojice bili jako dobro poznati sigurnosnim službama i da su ih tajne službe pomno promatrale. I uistinu, nekoliko dana prije napada jedan od bombaša samoubojica bio je priveden, ali i odmah pušten na slobodu.

Osim tragičnog gubitka ljudskih života, masakr je uništio i HDP-ovu kampanju. Na neko vrijeme neposredno nakon bombaškog napada HDP je potpuno napustio svoju predizbornu kampanju i svu svoju energiju usmjerio na identifikaciju mrtvih, preraspodjelu svojih snaga u nastojanju da dignu moral i odlaske na sprovode poginulima.

Još ne znamo je li vlada bila izravno upletena u napad i sve dok je AKP na vlasti nećemo ni saznati. Očito je da država ne namjerava štititi političke aktivnosti svih državljana Turske; štoviše, snagu crpi iz terorističkih napada čiji je cilj uništiti opoziciju.

Nakon masakra u Ankari, premijer Ahmet Davutoğlu priznao je da vlada posjeduje popis bombaša samoubojica povezanih s ISIS-om, ali je istaknuo da država ne može reagirati sve dok oni ne pokrenu svoje planove (nužan proces na koji obično nemaju pravo novinari koje redovito uhićuju na temelju lažnih optužbi). Ujedno je i iskoristio priliku da napadne HDP i pohvali se AKP-ovim pozitivnim rezultatima na ispitivanju javnog mnijenja na državnoj razini.

Takvo ponašanje nije ništa novo. Duboko je ukorijenjeno u antidemokratsku Tursku. Ono je razlog zbog kojeg je povijest Republike Turske ispunjena masakrima manjina (Aleviti, Kurdi itd.): autoritarizam i politika straha korišteni su u pogubnim razmjerima.

Nakon 7. lipnja, AKP je uspostavio pravila igre na sličnim represivnim temeljima. Viši savjetnik predsjednika Erdoğana, Buhran Kuzu, rekao je da rezultati izbora pokazuju da su se ljudi radije odlučili za kaos nego stabilnost i da će zbog toga morati odgovarati za posljedice. Zamjenik premjera Yalçın Akdoğan optužio je HDP da su napustili mirovni proces ulaska u parlament sa osamdeset članova. I samo nekoliko dana prije nedjeljnih izbora, Davutoğlu je upozorio da će se država vratiti u vrijeme 1990-ih kada su nestajali Kurdi, ako AKP-ovi rezultati ne budu zadovoljavajući.

Većina stanovništva, uključujući mnoge Kurde i Kurdinje, pokorilo se suočeno s tim prijetnjama. U medijima i u velikom dijelu populacije, AKP su prihvatili kao spasitelja od kaosa kroz koji su prolazili između dvaju izbora – ignorirajući činjenicu da je sam AKP stvorio taj kaos.

Dio slabijeg odaziva u korist HDP-a na ovim izborima bila je paradoksalna posljedica stranačkog naglaska na predizbornu kampanju kroz protekle dvije godine, zbog čega je i njihova vanparlamentarna mobilizacija bila značajno oslabljena u tom razdoblju. HDP je dopustio da ga AKP-ova politika otpora prema terorizmu gurne u defanzivu – i to do te mjere da je Selahattin Demirtaş, supredsjednik stranke, u jednom trenutku čak pozvao i državu i PKK na “prekid vatre”, kao da nasilje nije bilo u potpunosti rezultat AKP-ove politike sile.

HDP kao sjedinjenje raznih progresivnih elemenata u Turskoj, svoju snagu i elementarnu privlačnost crpi iz pokreta i organizacija koje su aktivne “na ulici” – kao na primjer LGBTQ pokret, Kurdski oslobodilački pokret i razne socijalističke stranke. Supredsjednici stranke, Figen Yüksekdağ i Demirtaş, naglasili su to u svojim govorima kad su pristizali preliminarni rezultati, istaknuvši činjenicu da se borba mora nastaviti na radnim mjestima, na trgovima i diljem cijele države. I u pravu su: borba protiv brutalne represije i nasilja države ne može se odvijati na čisto parlamentarnoj razini.

Međutim, HDP-ova politička praksa u novije vrijeme bilo je povlačenje: suočeni s ratom i terorom u državi u kojoj parlament ne radi čak ni u skladu s minimalnim liberalno-demokratskim standardima, stranka se ograničila na parlamentarnu akciju. Ako se HDP-ov pristup ubrzo ne promjeni i ako bitku ne prenesu i na ulice, velike su šanse da stranka pod ultranacionalističkim pritiskom izvana i utjecajem liberalizma i defetizma iznutra, izgubi svoj demokratski potencijal.

Što nas još čeka?

AKP će najvjerojatnije intenzivirati svoj “bijeli teror”. I kako stvari stoje, imaju nadmoć nad pretjerano rascjepkanom opozicijom kojoj nedostaje borbenosti. U takvoj situaciji svaljivanje krivnje za HDP-ov izborni poraz na PKK, umjesto na slabosti opozicije – kao što to rade neki ljevičari u opoziciji – samo potiče agresivno stanje i pomaže krajnjoj desnici.

U budućnosti je potrebna organizacija i mobilizacija na svim područjima, osobito među siromašnima i radničkom klasom.

Tursko-sunitski blok u Turskoj predstavlja nedvojbenu većinu, a APK je upotrebom “tursko-islamske sinteze” uspješno mobilizirao taj dio populacije. Međutim, moguće je a i nužno stvoriti politiku demokratizacije koja će privlačiti široke narodne mase – čak i konzervativno stanovništvo na zapadu – i to definiranjem rješenja socio-ekonomskih problema većine. Ukratko, udvostručavanje napora usmjerenih u klasnu i populističku politiku na zapadu države moglo bi biti ključno u ujedinjavanju potlačenih masa i njihovom usmjeravanju protiv vlade i njene krvožedne politike raskola.

Zadatak pred kojim se nalaze snage revolucije time postaje vrlo jasan. Da, postoji velika šansa da će Erdoğan iskoristiti svoju ponovno dobivenu snagu kako bi se policijskim akcijama i daljnjom represijom svih opozicijskih medija osvetio i dodatno oslabio ljevicu. Čekaju nas teška vremena. Ali jedini put naprijed je radikalizacija borbe na razini cijelog društva – na ulicama, na radnim mjestima, u školama i na sveučilištima.

AKP će nastojati učvrstiti svoju poziciju represijom i daljnjim ratovanjem protiv kurdskih pokreta otpora. Ali, isto će se tako morati nositi i sa sve težom ekonomskom situacijom; rat i polarizacija skidaju fokus s društvenih pitanja. To je dakle zadatak koji nas čeka: vratiti društvena pitanja u prvi plan i u zajedničkoj borbi ujediniti kurdske narode, vjerske manjine i sve skupine koje su ugnjetavane i marginalizirane.

Prevela i prilagodila Petra Kos

Stipe Petrina i Iris Ukić Kotarac prvi se upisuju na Stup srama

Posted on by sdadmin

Nakon što smo ove subote proglasile pobjednika petog Stupa srama, na kojemu je najseksističkijom izjavom političara i političarki u Republici Hrvatskoj proglašena ona Siniše Varge – “Volimo kada su sestre u pripijenom” – iz veljače 2015. godine, započele smo novi izborni ciklus.

Na prvog kandidata ili kandidatkinju koju ćemo upisati na Stup srama nismo dugo morale čekati. 

Novinarka Davorka Blažević na portalu tris.com.hr opisuje sljedećim riječima:

“Stipe Petrina (61), primoštenski načelnik u trećem mandatu, zasićen lokalnom politikom u kojoj je postigao svoj maksimum, ambiciozno je zacrtao postati dio nacionalnog parlamenta, pa koliko košta da košta. Nema te cijene koju Petrina na tom putu nije spreman platiti. Pa i obrazom. U rekordno kratkom vremenu radikalno je promijenio mišljenje o svojim koalicijskim partnerima i pragmatično im se priklonio pred parlamentarne izbore. Pružio je ruku Boži Petrovu i s njegovim Mostom ušao u deal ne bi li dobio mandat u 9. izbornoj jedinici.”

Stipe Petrina zamislio je, naime, da će mu splitski bend Dječaci pomoći u osvajanju tog mandata. No, kako prenosi Telegram, Dječaci su priopćenjem otkazali koncert koji je već bio najavljen i na web stranicama Stipe Petrine, kazavši kako su naivno uvučeni u predizbornu kampanju Mosta. O liku(ovima) i djelu Dječaka također bi se moglo štošta reći, nepobitno je, no seksizam jednih sasvim sigurno ne opravdava seksizam drugih.

Stipe Petrina njihove iskaze negira, a kako drugačije nekome objasniti da se ponio kukavički, nečasno i nemoralno, nego da ih nazovete djevojčicama? 

Zna se, u našoj tradiciji i u duhu našeg jezika, nepouzdanost, prevrtljivost i lažljivost ne može označavati ništa doli žena. No, i to ima svoje ime – seksizam.

{slika}

Iako je takvo što teško procjenjivati, lako je moguće da je još gori komentar imala, kako piše Jutarnji list, bliska suradnica i sedma na Nezavisnoj listi Stipe Petrine, Iris Ukić Kotarac, koja je na svojem Facebook profilu objavila sljedeće:

“Žao mi je što su Dječaci ispali djevojčice. Malo je ljudi s mudima. Muškarci ih dobiju rođenjem, ali ih većina izgubi tijekom života. Ne bih ovako reagirala da nismo potpisali ugovor i da nismo dogovorili sve pojedinosti, od troškova hrane i pića do svega ostalo što prati koncert za iznos od 20 tisuća kuna. Možda to nije neka suma, možda su se prodali, al’ možda su ipak pi*** .”

Također je objavila ugovor iz kojeg je vidljivo da splitska ‘Glazbena unija’ organizira nastup Dječaka u sklopu predizbornog skupa Stipe Petrine i Mosta nezavisnih lista, kao i potvrdu da je Glazbenoj udruzi već isplaćeno 50 posto dogovorenog iznosa, navodi se na stranicama Jutarnjeg lista.

Govor mržnje možete prikriti – ali tragovi ostaju

Posted on by sdadmin

Mreža mladih Hrvatska i Centar za mirovne studije organiziraju obilježavanje Međunarodnog dana borbe protiv fašizma ‘Govor mržnje možete prikriti – ali tragovi ostaju’ u subotu, 7. studenog 2015., na Cvjetnom trgu u Zagrebu od 10 do 12 sati.

Na informativnom štandu će se moći dobiti informacije o tome što govor mržnje i kako ga u svakodnevnim situacijama gotovo ni ne primjećujemo, kao i promotivne aktivističke materijale – torbe, naljepnice, informativne letke, postere…

Mreža mladih Hrvatska i Centar za mirovne studije pozivaju građane i građanke da na putu do posla, škole, prikriju fašistička obilježja u svome gradu – fotografiju možete zalijepiti na zid događaja na Facebooku kako bi dali svoj doprinos za zdraviju, tolerantniju i čišću okolinu.

Nakon druženja na Cvjetnog trgu, od 12 do 13 sati bit će organizirana edukativna šetnja po Zagrebu koju će voditi kustosica Petra Braun s ciljem osvještavanja povijesnih procesa na prostoru Hrvatske i Zagreba iz naše nedavne prošlosti te upoznavanje sa sudbinama povijesnih ličnosti, istaknutih antifašista i humanista koji su sudjelovali u otporu protiv fašizma na ovim prostorima. Šetnja počinje na Trgu žrtava fašizma, a kako bi sudjelovali, građani i građanke se mogu prijaviti ovdje.

Paralelne aktivnosti održat će se i u Splitu, Rijeci, Osijeku i Puli gdje će se na različite načine obilježiti Međunarodni dan borbe protiv fašizma povodom obljetnice Kristalne noći.

Detalji se nalaze i u privitku, kao i vizualni materijali koji su vlasništvo Centra za mirovne studije i mogu se prenositi u novinarske svrhe.

 {slika}

Europski parlament poziva na prestanak progona Edwarda Snowdena

Posted on by sdadmin

U četvrtak, 29. listopada 2015. godine, Europski parlament glasao je o donošenju dopune Rezoluciji o masovnom elektroničkom nadziranju građana Europske unije. Sama rezolucija nastala je još 12. ožujka 2014. godine kao reakcija na razotkrivene programe globalnog nadzora koje su razvile Sjedinjene Američke Države. Rezolucija poziva da američke vlasti i države članice EU-a zabrane nadziranje i prisluškivanje neograničenog dometa (blanket mass survelliance)  i obimno procesuiranje osobnih podataka svojih građana zbog opasnosti od nezakonite političke i ekonomske špijunaže. Rezolucija upozorava da su postupci nadziranja usmjereni prema prikupljanju i analizi svekolikog ljudskog ponašanja siguran put prema kulturi masovnog nadzora u kojoj je svaki građanin/ka potencijalni osumnjičenik/ca.

Podsjećamo, priča započinje kada je Edward Snowden, bivši zaposlenik Centralne obavještajne agencije i Agencije za nacionalnu sigurnost u SAD (NSA), novinarima proslijedio velik broj tajnih dokumenata. Britanski dnevnik The Guardian otkrio je 5. lipnja 2013. dokumente koji dokazuju da je NSA zatražila da joj privatna kompanija Verizon dostavi metapodatke o milijunima američkih građana i građanki. The Guardian i Washington Post nastavili su s objavama objašnjavajući i sam postupak nadziranja kroz projekte NSA-e. U nešto više od dvije godine dokumenti koje je Snowden dao javnosti razotkrili su da je NSA prisluškivala i nadzirala građane, nevladine udruge, diplomate i visoke državne službenike brojnih europskih i drugih zemalja diljem svijeta. S druge strane, razotkriveno je kako brojne privatne kompanije i državne obavještajne agencije nezakonito sudjeluju u masovnom prisluškivanju i razmjeni podataka u kompleksnom sustavu globalnog elektroničkog masovnog prisluškivanja i nadzora. 

Europski parlament Dopunom rezoluciji o masovnom nadziranju ističe kako prava građana EU-a još uvijek nisu dovoljno zaštićena, a da države članice nedovoljno ozbiljno, brzo i transparentno primjenjuju preporuke Rezolucije. Pravo na zaštitu podataka i pravo na zaštitu privatnosti prepoznata su kao temeljna prava, dok mjere sigurnosti moraju biti odraz vladavine prava.

S 285 naspram 281 glas parlament je izglasao neobvezujući poziv da države članice EU-a odbace sve optužbe protiv Edwarda Snowdena, dodjele mu zaštitu, kao i da posljedično spriječe njegovo izručenje i predaju bilo kojoj trećoj strani te mu priznaju status zviždača i internacionalnog borca za ljudska prava. Ova proklamacija ne osvrće se na činjenicu da su sve zemlje EU-a potpisnice sporazuma o izručenju sa SAD-om. Iako dopušta mogućnost dodjeljivanja azila zviždačima poput Snowdena, situacija u kojoj države članice odbijaju djelovati prema sporazumu o izručenju bila bi, kako objavljuju strani mediji, bez presedana. Malena razlika između zagovornika privatnosti i zagovornika sigurnosti ukazuje na snažnu ideološku utemeljenost debate o masovnom nadziranju. “Lijevo-orijentirani” klubovi zastupnika (Progresivni savez socijalista i demokrata,  Savez liberala i demokrata za Europu, Klub zastupnika Zelenih – Europski slobodni savez) vjeruju kako bi obavještajne agencije smjele prikupljati samo malu količinu podataka o svojim građanima/kama; s druge strane “desno-orijentirani” (Europska pučka stranka, Europski konzervativci i reformisti) vjeruju “kako nema slobode bez sigurnosti” te prioritet daju sigurnosnim aktivnostima nad privatnošću građana/ki.

Isti trend pokazali su i glasovi hrvatskih europarlamentaraca, koji su glasali shodno tomu: petero  (5) zastupnika/ca ‘za’ dopunu rezolucije (Tonino Picula, Biljana Borzan, Ivan Jakovčić, Jozo Radoš i Davor Škrlec), a petero (5) ‘protiv’ (Dubravka Šuica, Davor Ivo Stier, Andrej Plenković. Marijana Petir i Ivana Miletić), dok Ruža Tomašić (Hrvatska konzervativna stranka) nije bila nazočna.

Konstrukt privatnosti izražen u Rezoluciji utemeljuje enkripciju i anonimnost kao nužne čimbenike očuvanja prava na slobodu mišljenja i izražavanja u digitalnom dobu. Svako ograničenje mogućnosti enkripcije i očuvanja anonimnosti mora usko slijediti principe zakonitosti, nužnosti, proporcionalnosti i opravdanosti cilja.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org