Prihvaćeni zahtjevi inicijative ’67 je previše’

Na sjednici Vlade poručeno je da će se u potpunosti preuzeti prijedlozi inicijative ‘67 je previše‘ i uputiti Hrvatskom saboru prijedlog izmjena Zakona o mirovinskom osiguranju. 

“Tijekom proljeća bili smo suočeni s aktivnostima građanske inicijative ’67 je previše’ i nakon što su potpisi prikupljeni, ustanovili smo da je potpise dalo više od 700 tisuća građana. Analizirali smo ovu situaciju i donijeli sljedeću odluku – čuli smo poruku hrvatskih građana i kao Vlada donijeli smo odluku da ćemo u cijelosti preuzeti zahtjeve referendumske inicijative i promijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju”, rekao je premijer Andrej Plenković.

Sindikati su iznenađeni ovakvim razvojem događaja jer su očekivali odugovlačenja. 

 “Pomalo smo iznenađeni, ne previše, očekivali smo referendum, još ga očekujemo. Stava smo da referenduma mora biti, a bilo koja drukčija odluka mora biti rezultat dogovora triju sindikalnih središnjica i organizacijskog odbora”, kazao je Krešimir Sever

Unatoč najavi premijera da se prihvaćaju zahtjevi inicijative, predsjednik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske Mladen Novosel i dalje očekuje raspisivanje referenduma. 

“Zašto bismo mi vjerovali predsjedniku Vlade i Vladi da će to učiniti, na tragu sve one kampanje koju je Vlada provodila protiv naše referendumske inicijative. Građani su potpisima poručili da bi oni na referendumu promijenili postojeće mirovinske zakone, da bi oni sami odlučivali kakve mirovinske zakone žele. Neovisno o tome, ako Vlada želi donijeti novi zakon, to je njezino pravo, no mi nećemo sudjelovati ni u kakvim razgovorima o tom novom zakonu. Vlada ga može donijeti sama, međutim naše je stajalište i dalje da se to treba riješiti referendumom”, istaknuo je Novosel.

O potrebi referenduma na društvenim mrežama oglasio se i ustavni stručnjak Mato Palić. 

{slika}

Ministar financija Zdravko Marić najavio je da će se novim zakonom regulirati da rad bude dulji od 65 godine, ako netko tako želi. 

Podsjećamo, inicijativa ’67 je previše’ u svojim zahtjevima je tražila: 

Povratak dobi za odlazak u mirovinu na 65 godina i za umanjenje penalizacije prijevremenih mirovina

Poticanje duljeg ostanka u svijetu rada, a ne za kažnjavanje svih onih koji ne mogu ili ne žele raditi dulje od 65 godina.

Zalažemo se za borbu protiv diskriminacije starijih radnika i omogućavanje svima da ostanu u svijetu rada do 65 godine starosti, a onima koji to mogu i žele duže.

Zalažemo se  za dostojanstvenu mirovinu za one koji su prisiljeni svijet rada napustiti nekoliko godina ranije zato što ne mogu više raditi ili im društvo to ne omogućuje.

Vjerujemo i znamo da Hrvatska može i mora omogućiti dostojanstvenu starost svojim građanima. Znamo da novaca za mirovine ima, samo što nisu pravedno raspoređeni. Znamo da ima boljih, važnijih i hitnijih rješenja za to kako poboljšati mirovinski sustav i učiniti ga pravednijim.

Ekvador: Pobačaj u slučaju silovanja i dalje neće biti legalan

Parlament u Ekvadoru odbio je prijedlog zakona po kojem bi pobačaj bio dozvoljen u slučaju silovanja.

Taj je prijedlog podijelio tradicionalno katoličku zemlju. Zagovornici/e zakona tvrde da je on nužan zbog sve većeg broja silovanja djevojaka i maloljetničkih trudnoća, dok protivnici tvrde, iz religijskih razloga, da to dovodi u rizik nevine živote. 

Zasad, u Ekvadoru je pobačaj dozvoljen samo u slučaju silovanja žene s mentalnim poteškoćama ili kad je život majke ugrožen. Takav zakon je na snazi od 1938. godine, a žene koje pobace suočene su i s kaznom zatvora do dvije godine. 

Ovom prijedlogu, koji bi dozvolio pobačaj i u slučaju abnormalnosti fetusa, falilo je pet glasova do 70, koliko ih je potrebno za prihvaćanje. 59 zastupnika/ica je glasalo protiv zakona, a šest ih je bilo suzdržanih. 

Zbog postojećih zabrana, žene i djevojke podvrgavaju se ilegalnim i nesigurnim pobačajima, koji dovode do zdravstvenih problema, pa čak i smrti. Prema statistici tamošnjeg ministarstva 15.6% smrti majka uzrokovano je tim zahvatima.  

U prosjeku, svakog dana rodi sedam djevojaka ispod 14 godina (dob koja je zakonski legalna u Ekvadoru), iliti oko 2500 djevojaka godišnje, prema podacima aktivističke grupe Fundación Desafío. A četvrtina djevojaka (koje su zatrudnjele) između 15 i 19 godina zatrudnjele su nakon silovanja. 

Uz to, 11 žena dnevno prijavi silovanje. “Djevojke i žene u zemlji, žrtve seksualnog nasilja, sustavno se muči, prisiljava ih se u majčinstvo i kad to ne žele”, kazala je zagovornica zakona  Ana Cristina Vera.

Prijedlogu se snažno opirala Katolička crkva, dok su ostali protivnici/e zakona zagovarali povećanje kazni silovateljima umjesto olakšavanja pristupa pobačaju. Zastupnik Pedro Curichumbi kazao je da olakšavanje abortusa će silovanje ‘pretvoriti u sport ili hobi’ potičući muškarce i dječake da nastave zlostavljati žene. 

Prijedlog za promjenu zakona odbijen je i 2013. godine.

Pobačaj u slučaju silovanja legaliziran je u mnogim Latino Američkim zemljama, dok su neke zemlje u potpunosti zabranile pobačaj – Honduras, Nikaragva i El Salvador. 

Indonezija: Minimalna dob za udaju djevojka povišena na 19 godina

Indonezijski parlament revidirao je zakon te je sada minimalna dob u kojoj se žena/djevojka može legalno udati 19 godina. To je za tri godine više nego li je stajalo u zakonu ranije. Taj potez pozdravljaju aktivisti/inje te smatraju da je to korak prema suzbijanju dječjih brakova. 

Indonezija je jedna od 10 država s najvećim brojem dječjih brakova, gdje se jedna od četiri djevojke udaje prije 18. godine, stoji u izvještaju statističke agencije u Indoneziji iz 2016. godine i UNICEF-a. 

“Društvo još uvijek potiče djevojke da se udaju u adolescentskoj dobi, u suprotnom ih se smatra promiskuitetnima”, kazala je Masruchah iz Nacionalne komisije za borbu protiv nasilja nad ženama.

Uz to, dodala je da bi Komisija voljela da 21 godina bude minimum za udaju kod muškaraca i žena jer su tad i one i oni dovoljno zreli u vidu reprodukcije i ekonomske stabilnosti. 

Prije revidiranja zakona, u Indoneziji je bilo dozvoljeno da se djevojke udaju u dobi od 16 godina, ali i mlađe jer nije postojala minimalna dob već je dozvola roditelja bila dovoljna. 

U prosincu prošle godine, Ustavni je sud kazao kako je diskriminatorno da se žene mogu udati mlađe nego li muškarci, koji su se legalno mogli ženiti u dobi od 19 godina. 

Dječje brakove u Indoneziji smatra se jednim od vodećih uzroka smrtnosti majki i novorođenčadi, kao i  odgovorim za poticanje rada djece. 

Kako ćete reći budućim generacijama da niste učinili/e ništa?

Učenici i učenice okupljeni u inicijativi ‘School Strike 4 Climate Croatia’ pozivaju sve nas da im se u petak, 20. rujna, od 18:00 sati pridružimo na globalnom prosvjedu za borbu protiv klimatskih promjena. 

Prosvjedi će se održati na Europskom trgu u Zagrebuna Jadranskom trgu u Rijeci, u Rondelu velikana u Osijeku te ispred HNK u Splitu (u 13:00) sati. 

Pokret mladih za klimu prije godinu dana pokrenula je (tada) 15-godišnja Greta Thurnberg i on je ubrzo poprimio globalne razmjere. Prosvjedi naših učenika i učenica počeli su u ožujku, te su okupili više od tisuću mladih. 

“Ponovno prosvjedujemo protiv onih koji i dalje ispred naše budućnosti stavljaju vlastitu zaradu. Protiv onih kojima nije bitno kako će društvo izgledati za 10 godina pa ga zato uništavaju radi lakog profita. Prosvjedujemo za one koji se za sebe ne mogu izboriti sami. Također, prosvjedujemo i za nas same. Jer i mi želimo živjeti i doseći starost i da naša djeca ne moraju za nama čistiti naše pogreške”, poručuju iz inicijative. 

{slika}

Također, pozivaju sve prijatelje/ice, obitelji, kolege/ice, mame, tate, bake, djedove, susjede i poznanike/ice da se ujedine i bore za buduće generacije. 

Etički svodnici i feministički bordeli ne postoje

U srpnju 2019. Huffington Post je objavio članak koji je napisala Antonia Murphy, bjelkinja koja piše o tome kako je u mladosti pohađala privatnu školu i koja sebe opisuje kao “etičku svodnicu”. Murphy je započela svoju karijeru nakon razvoda braka, nakon kojeg je ostala sama s kćeri i trebao joj je novac.

Kada opisuje kako razgovara s kćeri o tome što radi, kaže da joj ‘objašnjava na način na koji dijete može shvatiti’, govoreći joj kako se ‘dame uređuju i daju poljupce i zagrljaje muškarcima i zarađuju mnogo novca.’

Možda bi bolji opis njene karijere bio da vodi bordel, ili još bolje, ‘mama eksploatira mlade žene da se seksaju s muškarcima koje ne poznaju kako bi preživjele’. Murphy kaže da u njenom bordelu The Bach imaju uslugu koja se zove ‘Girlfriend Experience’ gdje žena nudi vaginalni ili oralni seks i ljubljenje kao i ‘društvo i nježnost’. Navodno, The Bach prodaje samo usluge i vrijeme, a ne žene i seks.

Također, uspoređuje prostituciju s terapijskim i skrbnim radom, dakle s profesijama koje doista pomažu ljudima i koje predstavljaju produktivan rad, a mogu biti eksploatirane samo u kapitalističkom sistemu.

Prostitucija je, kako god je pokušali ‘zapakirati’, mizogina praksa u svakom ekonomskom sistemu u kojoj su u ogromnoj većini žene pretučene, silovane, prodavane (trafficked) i ubijane, bilo od muškaraca koji koriste ove usluge, bilo od svojih svodnika.

No, Murphy tvrdi da je ona ‘etična’ svodnica koja vodi ‘feministički bordel’, da ne iskorištava siromašne žene kako bi zaradila.

Za početak, recimo ponešto o klijentima The Bacha. Svi klijenti koje spominje u članku su muškarci koji posjećuju bordel iz različitih razloga. Većina spomenutih muškaraca vara svoje supruge, a jedan od njih kaže da je njegov seksualni nagon važniji od lojalnosti njegovoj ženi koja boluje od demencije. No, možda je najviše dehumanizirajući opis jednog klijenta kojega zovu “Eric s autizmom”. Eric je odrasli muškarac koji živi sa svojim roditeljima te je jednom trošio svoju naknadu za invaliditet “tjednima” dok ga je majka dovodila u bordel. Ovakav opis ovog klijenta, namjerno ili ne, perpetuira diskriminirajući (aeblistic) mit koji vole spominjati liberalne feministkinje, prema kojemu ljudi s invaliditetom nisu u stanju sami pronaći seksualne partnere_ice, već za svoja seksualna iskustva moraju platiti prostitutku.

Ponavljanje ovakve izjave kako bi se opravdala prostitucija u potpunosti šteti ljudima s invaliditetom i infantilizira ih tvrdeći da svodnici_e zapravo čine uslugu ljudima s invaliditetom kao i ženama.

Žene koje prodaju ove usluge imaju između 18 i 45 godina, mnoge od njih imaju djecu za koju moraju brinuti, a mnoge od njih rade i druge poslove. No, prema Murphy, neke mlade žene primaju klijente samo jednom tjedno u potrazi za ‘seksi avanturom’. Murphy ponosno izjavljuje: “The Bach je zaposlio desetke žena, i mnoge od njih izvukao iz siromaštva. Jednostavno nudimo najbolje plaćeni posao mladim ženama u našem gradu u Novom Zelandu”.

I upravo to je problem. Prostitucija je inherentno eksploatativna tako što omogućuje ženama da izađu iz siromaštva tako da prodaju sebe muškarcima. Boreći se sa siromaštvom, ove žene još uvijek žive u strahu da će biti “razotkrivene” kao prostitutke u svom gradu premda je na Novom Zelandu prostitucija dekriminalizirana.

Aktivisti_kinje koji viču “seksualni rad je rad” ignoriraju posljedice bavljenja prostitucijom na žene. Recenzirana studija u kojoj je intervjuirano 854 prostitutki egzaktno je pokazala vrste nasilja s kojim se suočavaju ove žene. Silovanje, spolno prenosive bolesti, neželjena trudnoća i nasilje prijetnje su ženama koje se bave prostitucijom, čak i u zemljama u kojima je primijenjen nordijski model.

Liberalne feministkinje koje tvrde da je prostitucija produktivan rad, od kojeg koristi imaju sve uključene strane, ignoriraju iskustva drugih žena ili pokušavaju poduprijeti svoj argument kako mi “brkamo trafiking sa seksualnim radom!”

Ali ova studija o prostituciji, kao i mnoge druge, podupire naše argumente u kritici ove seksualne prakse. No, te se činjenice ne uklapaju u narativ i potpuno su ignorirane. Kada pogledate činjenice, ogroman postotak u prostituciji čine žene i djeca, a dvije trećine ih ima između 13 i 25 godina i preko 80 posto su žene. Tvrdnje o ženskoj agency i njihovu pravu da postanu seksualne radnice potpuno isključuju žene koje pate zbog ove nazadne prakse.

Djeca nemaju agency [i.e. izbor] – seksualno su zlostavljana od muškaraca za novac. Siromašne žene nemaju agency dok su prisiljene na prostituciju kako bi preživjele. Većina ovih žena nema mogućnost da bira svoje klijente – moraju ih sve ‘uslužiti’ kako bi zaradile.

A jednom kada uđu u to, teško je izaći. Suočene s beskućništvom i nasiljem svojih svodnika, žene misle da nemaju izbora. Antoniju Murphy bismo trebali nazvati onim što je: bijela buržujka koja kapitalizira na prostituciji žena iz radničke klase. Šefica koja misli da je njezin vlastiti “biznis” važniji od toga da se ženama omoguće poslovi koji uključuju produktivan rad i koji nisu dehumanizacija u praksi. Ignoriranje višedesetljetnih feminističkih argumenata i kvalificiranje svakoga tko kritizira industriju prostitucije “swerf”-om je mizogino te je užasno obeshrabrujuće da žene (čak i neke koje svoju politiku smatraju ljevičarskom) podržavaju mit da je prodaja seksualnih iskustava osnažujući produktivan rad.

Žene u seksualnoj trgovini se suočavaju se s najvišim razinama PTSD-a, uz žene koje su žrtve obiteljskog nasilja, pripadnike_ce domorodačkih naroda i ljude koji su preživjeli nasilje u djetinjstvu, što samo u Australiji čini između 40 i 50 posto žena.

Umjesto da slušamo glasnu manjinu koja misli da je ‘seksualni rad – rad’, trebali bismo slušati glasove žena i djevojčica koje su najugroženije u prostituciji i onih koje su preživjele i izašle iz te industrije. Jer, vjerujte mi, one neće imati vremena za vaše individualističke politike.

*** Morgan Finnie je dužnosnica za žene Komunističke lige mladih u Glasgowu.

*Stav iznesen u ovom tekstu jedan je od nekoliko različitih stavova unutar feminističke rasprave o seksualnom radu u svijetu i u Hrvatskoj, o kojima smo pisale na Libeli. 

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević

Žene šute i skrivaju svoje lice

Zašto žene žrtve nasilja šute? Zašto skrivaju svoje lice? Koju odgovornost mi kao društvo nosimo prema njima? Znamo li im pružiti podršku i pokazati da se ne moraju više skrivati?

U utorak, 17. rujna u 11.00 sati ispred zgrade Grada Rijeke održat će se obilazak i otvorenje izložbe postavljene na gradskim postamentima na Korzu, pod nazivom “Žene šute i skrivaju svoje lice.” Njome će udruge SOS Rijeka – centar za nenasilje i ljudska prava i Udruga PaRiter obilježiti Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama koji se obilježava 22. rujna.

Izložba objedinjuje angažirane portrete, njih 10, autora Roberta Gojevića s narativom koji nastoji prikazati kompleksnost nasilničkih odnosa. Narativni element izložbe ujedno i dekonstruira određene mitove o nasilju, uzimajući u obzir sve pojavnosti nasilja: seksualno, ekonomsko, psihičko, fizičko i reproduktivno, koristeći izjave koje dolaze od žena koje izlaze ili su izašle iz kruga nasilja. Nasilje nad ženama je rodno uvjetovano nejednakim odnosima moći muškaraca i žena kojima je temelj patrijarhat.

Izložbu je moguće pogledati od 17. do 25. rujna na postamentima ispred zgrade Grada Rijeke, a uz nju održat će se i nekoliko popratnih događanja: 

*** Razgovor o fotografiji ***
Mjesto radnje: Book Caffe Dnevni Boravak
Vrijeme radnje: 21. rujna (subota) u 18 sati
Fabula: Robert Gojević, autor fotografija izloženih na Korzu, detaljnije će predstaviti svoj projekt “Žene šute i skrivaju svoje lice” te specifičnu tehniku korištenu pri izradi fotografija. Pričat ćemo i o aktivizmu kroz fotografiju te korištenju fotografije u prikazivanju teških emocija i teških tema.

***Projekcija filma “Protuudar na pravo na pobačaj u Europi” ***
Mjesto radnje: Filodrammatica
Vrijeme radnje: 28. rujna u 20 sati
Fabula: Dokumentarni film “Protuudar na pravo na pobačaj u Europi” (“Abortion: Backlash in Europe”) iz 2018. godine koji je francusko-njemački TV kanal ARTE snimio kako bi razotkrio tijek novca i modus operandi svjetske zagovaračke mreže Agenda Europe. Riječ je o mreži koja se bori protiv prava na izbor, a čije posljedice djelovanja osjećamo i u Hrvatskoj, ovih dana posebno kondenzirane u Hodu za život.
Film razotkriva čuveni dokument “Povratak naravnog poretka: agenda za Europu”, pokazujući koliko je ekstremna desnica dobro organizirana i financirana. Među ostalim, dokumentarac otkriva i neke od ciljeva koji su opisani u dokumentu “Povratak naravnog poretka: agenda za Europu”.