sdadmin

Totalno je treš, ali je volim – suvremene tjeskobe i idealizacije žena radničke klase

Posted on by sdadmin

U posljednjih se nekoliko godina u popularnoj kulturi, ali i akademskoj zajednici, mogla zamijetiti povećana fascinacija kulturom bjelačkih nižih klasa. Iako je estetika kulture hitnosti  već dugo prisutna zahvaljujući hip-hop kulturi, odnedavno modne kolekcije, video spotovi, tematski partiji i osobni stilovi bivaju nadahnuti britanskim chavovima, američkim guido stilom, australskim boganom, južnoafričkim zefom i ostalim “stilovima” bijele radničke klase. Kooptiranje kulture potlačenih od strane visokih klasa, ili davanje visokokulturnog ili popkulturnog legitimiteta nekim dotad marginalnim kulturama i estetikama, nije na zapadu ništa novo. Međutim, pojedine se reprezentacije razlikuju po tome tko njima upravlja, tko je adresat i kako se one pozicionira u određenom ideološkom kontekstu pa mi se čini zanimljivim osvrnuti se na neke recentne primjere i vidjeti u kojim su slučajevima štikle, promiskuitet, vulgarnost u odijevanju, govoru i ponašanju ‘seksi’, a kad nisu.

Osvrnula bih se na tri pop-artefakta: stil glazbenice Yolandi Vi$$er, lik Vicky Pollard iz britanske skeč emisije Little Britain i emisiju hrvatske RTL televizije Shopping kraljica.

Započet ću s Yolandi koja kaže: “Zef is you’re poor, but you’re fancy. You’re poor but you’re sexy, you’ve got style.” Dakle, njezin zef stil i svjetonazor obilježava kombinacija bjelačkog nižeklasnog campa, lokalnog južnoafričkog slenga, estetike ružnog fotografa Rogera Ballena te klasičnog reperskog fatalističkog gledanja na vlastitu sudbinu uz prihvaćanje meritokratske ideologije. Ne čudi što ih je glazbena industrija u svojoj bjesomučnoj potrazi za “autentičnim” odmah spremno prigrlila. Međutim, bi li Yolandina into-your-face vulgarnost bila prihvatljivija da je ona primjerice Amerikanka ili Engleskinja? (na mrežnoj stranici r/trashy jedan komentator kaže: ‘Yes, she’s total trash but because she’s from south africa, I like her’.) U tom se slučaju vjerojatno ne bi po raznim forumima naširoko razglabalo o autentičnosti njezinog stila i klasnog porijekla. Zato što zapadnog konzumenta pop-kulture ništa ne frustrira više od nemogućnosti ustanovljavanja razine poklapanja nečije medijske persone s njezinim osobnim životom. Ako je naš zapadni potrošač u ovom slučaju još i zabrinut za situaciju u Južnoj Africi, ništa ga ne bi više veselilo od autentičnosti Yolandine persone jer bi ona značila šamar poverty porn slici o Afrikancima kao bespomoćnim recipijentima zapadnjačke humanitarne pomoći i potvrđenu potajnu vjeru u ideju da i siromasi iz Afrike mogu postići uspjeh samo ako dobro upravljaju vlastitom reprezentacijom.

 {slika}

Potpuno drugačiji primjer predstavlja lik Vicky Pollard kojeg igra komičar Matt Lucas. Vicky je neartikulirana, bucmasta, neodgovorna i promiskuitetna tinejdžerica u ružičastoj trenirci s puno zlatnog nakita. Ismijavanje lika poput Vicky njezinom se autoru predstavlja kao neutralna konstatacija o komičnosti određenog tipa ljudi kakve možemo vidjeti na ulici. Međutim, naravno da su njezini spol i klasa ono što omogućava društvenu prihvatljivost njezinog ismijavanja, kao i samu njezinu komičnost. Mnoge su već feminističke kritičarke analizirale pojavu njezinog lika u kontekstu demoniziranja takozvanih welfare mothers – majki nižeg socijalnog statusa koje ovise o socijalnoj pomoći, a koje se želi prikazati kao neodgovorne društvene parazite. Paralelno s likovima poput Pollard, na britanskoj se televiziji javljaju i brojne make-over lifestyle emisije u kojima se, prema teoretičarkama Angeli McRobbie i Beverly Skeggs , bijela radničko-klasna ženstvenost predstavlja kao sinonim za neuspjeh i nešto čega se žene, ukoliko žele napredovati na društvenoj ljestvici, trebaju riješiti. Kandidatkinje u takvim emisijama bivaju kontrolirane neprestanim posramljivanjem, da bi ih se onda instruiralo o ukusu, stilu i distinkciji.

 

Jedna naizgled takva emisija je Shopping kraljica koja se od ožujka prikazuje na hrvatskoj RTL televiziji i na čijem je najavnom spotu bila prikazana djevojka koja je odijevanjem pomalo podsjećala na Vicky Pollard: umjetna plava kosa, velike naušnice, umjetni nokti i mahanje novcem pred kamerom. Radi se o dnevnoj emisiji u kojoj se svaki tjedan pet kandidatkinja natječe za novčanu nagradu od 3500 kuna pokušavajući svojim potrošačkim odlukama u zadanom vremenu zadovoljiti određenu modnu temu koju zadaje stilist koji je ujedno i jedan od komentatora. Za taj je zadatak svakoj dano 2000 kuna koje trebaju utrošiti na frizuru, šminku i odjeću, koju na kraju kandidatkinje neovisno o pobjedi zadržavaju. Epizode su strukturirane na način da u svakoj po jedna kandidatkinja obavlja kupovinu dok se ostale sudionice u njenoj kući zabavljaju pretražujući njen ormar i komentirajući  odjeću. Naravno, nisu izostali komentari o tome kako emisija ponižava žene i potiče na konzumerizam. Svakako se može reći da, u kontekstu u kojem zapravo vlada kriza potrošnje, prikazivanje žena koje kupuju odjeću u vrijednosti 2000 kuna pruža određenu priliku za optuživanje žena niže klase da su iracionalne potrošaćice i time same krive za svoju situaciju. Kao što su u sedamdesetima liberali u Sjedinjenim Državama tvrdili da bi problem rase bio riješen samo kad bi ti muškarci u Harlemu prestali voziti Cadilace. Međutim, Mariarosa Dalla Costa i Selma James davno su upozorile da ideja kako je spas u štedljivoj potrošnji dolazi od samih kapitalista koji uvijek krive radnike za njihov položaj.

Ne bih rekla da je posramljivanje kandidatkinja toliko prisutno u Shopping kraljici koliko je to možda u inozemnim emisijama. Naime, kandidatkinje u velikoj mjeri same upravljaju značenjima koje pridaju pojedinim stilovima i praksama. Primjerice, o odjeći jedne kandidatkinje ostale kažu:

“Kad sam vidjela Ingin orma vidjela sam, onak, djevojku u narodnjačkom klubu koja onako pleše na šanku i skida žarulje”

“Sigurno je ona neka pevaljka!” 

O istoj djevojci nadalje raspravljaju:

“Ne vidim Ingu da bi mogla obaviti neki kućanski posao, ali vidim isto tako da joj ne bi bilo teško kad bi joj se nešto naredilo, Inga pomogni mi ili nešto..”

“Inga je tip koje će uvaliti cimerici, što se tiče kućanskih poslova, ako je moguće sve.”

Dakle, naizgled joj se na temelju njezinog stila, pripisuju i određene moralne karakteristike poput frivolnosti, lijenosti. Međutim, jedna od osoba koja daje ovakve komentare, za neke od svojih odjevnih predmeta kaže:

“To ti je cajka stil”

Dakle, nije “cajka stil” problem po sebi, odnosno nije on isključivo oznaka površnosti i lošeg odnosa prema radu. Vidimo da on može biti prisvojen i u neutralnom smislu jer dopustivo je da se žena zabavlja i oblači seksi, ali tek nakon što je zadobila određeni legitimitet utemeljen na svakodnevnom radu, u ovom slučaju, time što je majka troje djece i stoga se podrazumijeva da ona obavlja sav kućanski rad, dok je druga kandidatkinja dokona studentica nesposobna za kućanske poslove. Za razliku od situacije u Britaniji koju opisuju McRobbie i Skeggs gdje se siromašne majke vezuje uz neodgovornost i promiskuitet, požrtvovna radnička majka u Hrvatskoj je figura koja ipak ima pozitivno značenje. U svojim komentarima kandidatkinje dotiču čitav niz pitanja oko radne etike i tjeskoba vezanih uz potrošnju. Zato se ne bih u potpunosti složila s Lanom Pukanić koja u tekstu Žena, shopping, kraljica kaže da se ovdje radi o ‘lucidnoj praksi kreiranja identiteta’ . To je svakako u određenoj mjeri točno, ali meni je u emisiji puno više zapalo za oko međusobno predbacivanje i samopredbacivanje kandidatkinja zbog činjenice što troše toliko novca na odjeću. 

“Valjda će se i navečer ovako smješkat kad potroši pare koje nije zaradila.”

“Lako je trošit tuđe novce!” (nelagodan smijeh)

“Mirela ne troši puno novaca na odjeću jer, mislim da nije u mogućnosti i mislim da se zato i prijavila da može potrošiti pare na sebe!”

“Ona je samozatajna šopingholičarka. Ide nešto kupiti klincima pa onda usput kupi sebi barem triput više nego klincima.” 

Situacija na ekranu stvara nelagodu i gledateljicama čije komentare možemo čitati na internetskim forumima:

“Gledala sam danas Tamaru, ovu mladu mamu. Mislim da žensku nije briga hoće postat kraljica već si je kupila ono sto joj treba  dva para traperica.. Visoke pete si nije uzela, normalno jer će ove ravne čizmice nosit više. A i muž je dobio par traperica ”  

“Je li Tamara kupila sve od gaća do torbe? Muža je, izgleda, vodila samo zato da mu može nešto kupiti. A djetetu ništa.”

“Koje isčuđavanje jučer jer Tamara ima malo robe u ormaru! Ja robu uglavnom kupujem klincima, sebi kad stignem.”

Sudionice u emisiji naprosto nastoje kupiti stvari koje im trebaju pregovarajući s cijelim nizom praktičnih i moralnih zahtjeva, a kupovanje odjeće sebi na račun djeteta, naravno, najveći je moralni prekršaj kojeg se kandidatkinje i gledateljice neizostavno dotiču. Shopping kraljica, dakle, ne podučava kandidatkinje ukusu, distinkciji i kreiranju identiteta poput britanskih ekvivalenata, već više vještinama snalažljivosti, potrošačke spretnosti te smisla za prigodno i decentno. Situacija u kojoj moramo na brzinu, između jednog posla i drugog, s ograničenim budžetom kupiti odjeću za neku svečanu priliku, a koja opet mora biti upotrebljiva i za druge situacije je sigurno većini gledateljica (a i gledatelja) dobro poznata. Komentatori u emisiji zapravo nemaju mnogo posla jer su kandidatkinje zbog dugog trajanja ekonomske krize duboko pounutrile razne tehnike samokontrole što se manifestira u nizu nelagodnih situacija i stresu pri kupovini kojemu svjedočimo.

{slika}

I kandidatkinje u Shopping kraljici i lik Vicky Pollard primjeri su kako ekonomska kriza kao složeni i bitno orođeni ideološki fenomen radi na prebacivanju odgovornosti s vlada na pojedinke prikazujući ih kao neodgovorne potrošaćice. S druge strane, vidjele smo da je persona Yolandi Visser primjer osobe koja sama upravlja reprezentacijom sebe kao siromašne žene pritom odbacujući ideološki nametnutu grižnju savjest oko potrošnje. Privlačnost takve ličnosti ne leži samo u romantičarskoj viziji depriviranih slojeva kakvu bi mogao imati neki zapadni srednjeklasni slušatelj. S obzirom na psihološku potrebu svih ljudi za osjećajem da imaju aktivni udio u odvijanju vlastitog života, ideja da sve što imaju duguju same sebi kakvu predstavljaju ličnosti poput Yolandi, mnogima je jedino što im preostaje.

Prosvjed za raskid Vatikanskih ugovora

Posted on by sdadmin

U subotu, 10. listopada, u 13 sati na Cvjetnom trgu u Zagrebu održat će se prosvjed “RASKID Vatikanskih ugovora”, u organizaciji Glasa Razuma – Pokret za sekularnu Hrvatsku, a uz podršku udruge Protagora, udruge LiberOs te inicijative Nisam vjernik.

Organizatori pozivaju građane i građanke da im se pridruže kako bi zajedno vlasti i cijeloj državi poslali poruku o štetnosti Vatikanskih ugovora, da kažu da je dosta netransparentnog financiranja  crkvenih institucija sredstvima iz državnog proračuna i novcem svih građana i građanki, obrazovanja u službi religijske indoktrinacije i diskriminacije građana/ki utemeljene na njihovim svjetonazorima.

Ističu kako je potrebno poslati jasnu i glasnu poruku vlasti da građani i građanke Hrvatske žele biti punopravni građani/ke, a ne potlačena masa o kojoj političari i hijerarhija Katoličke crkve odlučuju daleko od očiju javnosti, donoseći odluke koje su protivne njihovim interesima. Također napominju kako je pitanje vjere/uvjerenja osobna stvar te da je kao takvo pravo bezuvjetno podržavaju, no smatraju da taj izbor treba ostati u sferi privatnog te da niti jedna vjera ili uvjerenje ne smije biti favorizirano nauštrb drugh građana/ki.

Za uspješnu organizaciju Prosvjeda, organizatori mole građane i građanke za pomoć u smislu
financijskih donacija potrebnih za izradu promo-materijala (naljepnica i bedževa), za promociju putem radija, društvenih mreža, te za ostale promotivne materijale koji će nastaviti prenositi poruku i nakon prosvjeda, kao i informiranje vaše bliže okoline o štetnosti navedenih Ugovora. Donirati možete ovdje.

Vidimo se u subotu!

I za stranku ZA GRAD seksizam je duhovit

Posted on by sdadmin

Od kada je snimkom poslanice predsjednica Kolinda Grabar Kitarović obznanila kako će se parlamentarni izbori održati 8.  studenog, bilo nam je jasno da će snaga naših želudaca biti testirana većim intenzitetom, nego što je to inače slučaj minimalno narednih mjesec dana.

No, današnji poziv medijima da se stranci ZA GRAD pridružimo u ‘pokazivanju muda’ i konferenciji za medije na kojoj će Iva Kvakić, supredsjednica navedene stranke i nositeljica liste u 1. izbornoj jedinici najaviti službeni početak kampanje ZA GRAD, zaista nas je šokirao.

Naime ‘pokazivanje muda’ i konferencija za medije, koja će biti održana sutra u 11 sati ispred Hrvatskog Sabora poručuje nam, pretpostavljamo, da za ‘mijenjanje politike i poticanje aktivnog sudjelovanja građana u političkom odlučivanju’ treba imati muda.

Riječ kojom se takva izjava opisuje je – seksizam.

Čini se da stranci ZA GRAD, unatoč tomu što će na svojim listama imati zip sistem (baš kao i na prošlim lokalnim izborima) i unatoč tome što tvrde kako zagovaraju rodnu ravnopravnost, definicija seksizma nije baš najjasnija. U najmanju ruku, jasno im je i smeta im osim kada ga i sami koriste – jer, kao što znamo, jedan od najčešćih pokušaja opravdavanja seksizma jest nazivanje istoga humorom (ponekad lošim, ali eto…) ili konstatiranjem kako ‘seksizam prodaje’.

Domišljatost i provokativnost, inače prisutna stranka ZA GRAD uspjela je prokockati i prije same kampanje. Štoviše, učinili/e su to već u najavi iste.

Kristina Lauš iz medijskog tima predizborne kampanje stranke ZA GRAD rekla je za Libelu.org da je ‘ideja [kampanje] proizašla iz toga da se građani suprotstave lošoj politici’.

“Igrali smo se sa simbolikom riječi – taj se izraz inače koristi za hrabrost. Imali smo čak i opciju ‘Pokaži sise!'”, kaže nam Kristina Lauš. “Upotrijebili smo ovaj izraz jer se češće koristi. Postoji mogućnost da koristimo i natpis ‘Pokaži sise'”, dodaje Lauš.

Na pitanje misli li da je ovakva kampanja seksistička, a da je jedini razlog zašto izraz ‘pokaži muda’ simbolizira hrabrost zapravo činjenica da je seksizam u RH tradicija, Kristina Lauš odgovorila nam je negativno.

Ovaj slučaj pokazuje kako je seksizam duboko ukorijenjen te da ga ni progresivni politički akteri i akterice ne prepoznaju već ga samo nekritički reproduciraju. Dok god se novi, samoprozvani progresivni akteri/ce na sceni budu koristili/e retorikama starodržaca ovog našeg političkog ringa i ne propituju ‘mudrace i madrace’, politika i izbori će i dalje biti muška zatvorena igra u koju se žene mogu rijetko provući i to isključivo igrajući po patrijarhalnim pravilima.

{slika}

Zahvalnost bismo valjda trebale osjećati zbog toga što na pozivu nije stajalo nešto poput: Izađi na izbore, ne budi pička. 

Ubojstva žena zato što su žene – organizirana, poticana, dopuštena i nekažnjena

Posted on by sdadmin

“How much of this truth can I bear to see

  and still live unblinded?”

                                               — Audre Lorde, 1981.

Povijest nasilja nad ženama, uključujući i ubojstva žena, stara je koliko i sama civilizacija. O ubojstvima žena u današnje vrijeme nemoguće je razmišljati, a da se ne osvrnemo na historiografski iscrpno zabilježen najveći genocid nad ženama – progon i pokolj vještica. Danas znamo da su vješticama bile proglašavane iscjeliteljice, žene koje su se na bilo koji način opirale muškim autoritetima, neželjene supruge i ljubavnice, nepoželjne kćeri i starice ili naprosto one koje su se usudjele živjeti same. Žene su ubijane zato što su njihova znanja predstavljala moć koja je prijetila muškarcima i ugrožavala Crkvu. Ubijane su javno. Njihova pogubljenja imala su formu spektakla za javnost kao ispunjenja muških fantazija i upozorenja drugim ženama. Danas znamo i da se taj genocid nije događao samo u “mračnom krvavom Srednjem vijeku”, već da je diljem današnjeg tzv. razvijenog  zapadnog svijeta trajao mnogo duže. Stoljećima je, dakle, cijena ženskog otpora bila smrt. Povijesni izvori potkrepljuju organizirani progon vještica u Europi i Novom svijetu od 14. do kasnog 17. stoljeća, a vrhunac je imao u doba koje nazivamo humanizmom, renesansom i prosvjetiteljstvom.

Poznata talijansko-američka marksistička feministkinja Silvia Federici, u svojoj knjizi  Caliban and the Witch: Women, the Body and Primitive Accumulation (New York, 2004.). (a dostupna nam je besplatno online i u srpskom prijevodu Kaliban i veštica: Žene, telo i prvobitna akumulacija) kaže: “Lov na vještice je bio rat protiv žena, i nema zapisa o organiziranom otporu muškaraca ovom progonu. To je bio prvi zajednički teren u politici novih europskih nacionalnih država, prvi primjer europskog ujedinjavanja nakon raskola izazvanog reformacijom”.

U tri stoljeća, Crkva je u suradnji s državama muškaraca (jer žene tada nisu bile građanke) u Njemačkoj, Italiji, Španjolskoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Švicarskoj, Engleskoj, Irskoj, Walesu, Škotskoj i Americi, ubila devet milijuna žena. Ubojstvima su prethodila također organizirana, nevjerojatno okrutna mučenja koja su uključivala i seksualni sadizam. Brojne feministkinje drugog vala bavile su se “lovom na vještice” kao temom redefiniranja povijesti (herstory) i smještanja opresije nad ženama u politički kontekst mizoginije (koju je Adrienn Rich definirala kao “institucionalnu mržnju i neprijateljstvo prema ženama”).

***

Izvještaj Mreže “Žene protiv nasilja” u Srbiji 2014. godine – o kojemu smo pisale u drugom dijelu ove serije članaka – “razmatra samo ubojstva žena koja su se dogodila u obiteljskom/partnerskom kontekstu gdje je muški počinitelj u bliskom odnosu s punoljetnom ženom koju je ubio”. Autorice izvještaja kažu da je njihovo istraživanje pokazalo da situacija s ubojstvima žena u Srbiji u velikoj mjeri prati trendove u drugim zemljama i to imajući u vidu da veliki udio u ukupnom broju femicida čine oni počinjeni od strane partnera/supruga ili druge muške bliske osobe.

Drugi oblici femicida koji su rasprostranjeni diljem svijeta, a neki od njih i na našem području su: infanticid djevojčica i feticid ženskih beba ; mučenje i mizogino iživljavajuće ubojstvo žena; ubojstva djevojčica i žena “iz časti” ; ciljano ubojstvo žena i djevojčica u konstekstu ratnih konflikta ; ubojstva zbog miraza ; ubojstva žena i djevojčica zbog njihove seksualne orijentacije ili rodnog identiteta ; rasno uvjetovana ubojstva žena i djevojčica ; ubojstva proglašenih “vještica” ; ubojstva seksualnih radnica i drugi femicidi povezani sa kriminalom, drogom, trgovinom ljudima i posjedovanjem oružja.*

Feministkinje u Srbiji ubojstva žena zato što su žene nazivaju femicidom. To proizlazi iz feminističke tradicije u Srbiji (a s obzirom na donedavnu zajedničku prošlost i iskustvo odnosi se i na feminističku tradiciju u Hrvatskoj), koja dosljedno izbjegava imenovanje nasilja nad ženama/protiv žena eufemizmima, inzistirajući na preciznosti terminologije koja jasno daje sliku o čemu se tu radi. Tako se kritiziraju termini ‘obiteljsko nasilje’  i ‘rodno uvjetovano nasilje’ nad ženama, koji “zamućuju” stvarnost. U skladu s tim, koriste i termin ‘femicid’, a ne rodno zasnovano/uvjetovano/motivirano ubojstvo. U intervjuu za Zarez 2007. godine, jedna od utemeljiteljica feminističkog pokreta u bivšoj Jugoslaviji Lepa Mladenović kaže: “U inicijalnim fazama, kad aktivizam tek počinje mijenjati stanje u državi, uvijek ima tenzija, dilema i diskusija o tome kako što nazvati. Europski ženski lobi, međunarodna institucija za ženska prava, stalno insistira na jeziku. Važno je da nasilje nad ženama ne zovemo na primjer rodno zasnovanim nasiljem jer je to eufemizam, zamućivanje onoga o čemu se ustvari radi. Dosta nam je takvih eufemizama, oni su u svojoj osnovi fašistički”.

Termin ‘femicid’ je počeo ulaziti u širu upotrebu sredinom 1970-ih, nakon što ga je Diana Russell upotrijebila 1976. na Međunarodnom tribunalu za zločine nad ženama u Bruxellesu, kada je govorila o seksualnoj politici koja stoji iza ubojstava žena. 1990. Diana Russell i Jane Caputi objavile su članak “Femicide: Speaking the unspeakable” (“Femicid: Govoreći neizrecivo”) u kojemu je femicid prvi put definiran kao “ubijanje žena od strane muškaraca iz mržnje, prezira, zadovoljstva ili osjećaja vlasništva nad ženama (women), odnosno seksizma”. Početkom 1980-ih Russell je provela istraživanje za svoju knjigu “Rape in marriage” (“Silovanje u braku” – 1982.), koje je uključivalo izravne intervjue s 930 žena starijih od 18 godina koje su živjele u San Franciscu. 22 posto silovanih supruga je reklo da su im muževi prijetili smrću, mada im to pitanje nije bilo izravno upućeno. Russell je analizom svojih nalaza došla do projekcije prema kojoj je na svakih milijun žena njih gotovo 20 000 u opasnosti da ih ubije suprug ili bivši suprug.

{slika}

Istražujući za knjigu Femicide in Global Perspective (2001.), Russel i koautorica Roberta Harmes otkrile su da je riječ ‘femicid’ u Britaniji prvi put bila upotrebljena još 1801. u publikaciji  Satirical Review of London at the Commencement of the Nineteenth Century kao termin koji označava ubijanje žena, a 3. izdanje  The Oxford English Dictionary (1989.) sadrži istu definiciju femicida koja se pojavila 1848. u Whartonovom Law Dictionary (Pravnom rječniku), gdje navodi da se radi o kaznenom djelu. U spomenutoj knjizi iz 2001., autorice su promijenile definiciju femicida koristeći riječ ‘females’ umjesto ‘women’, a ‘males’ umjesto ‘men’ (“the killing of females by males because they are female”), kako bi definicija pokrila sve manifestacije ubojstava osoba ženskog roda – budući da su djevojčice i ženske bebe također žrtve femicida, a isto tako dječaci, a ne samo odrasli muškarci, su počinitelji femicida. Russell se bavi ubojstvima žena iz globalne feminističke perspektive već 40 godina, te istražuje i piše i danas zalažući za korištenje termina ‘femicid’ u pravnom sustavu i koristeći gore objašnjenu definiciju. Smatra, da je termin ‘femicid’ dovoljno jasan i da ga time izdvaja iz kategorije ‘ubojstava kao takvih’, a kako bi se učinila distinkcija prema ubojstvima žena u kojima je rod ireleventan, ta ubojstva žena naziva ne-femicidalnim (non-femicidal) na taj način dodatno podvlačeći značenje/definiciju femicida. Postoji i oblik femicida (ubojstva žena zato što su žene) u kojemu su počiniteljice žene (npr. u nekim tradicionalnom praksama počiniteljice femicida zbog nedostatnog miraza mladenke su žene – najčešće svekrve). Takva ubojstva Russel naziva “female-on-female murders“. 

Što se tiče tipologije femicida, danas većina autora/ica navodi podjelu koja se zasniva na odnosu počinitelja i njihovih žrtava: 1) femicid od strane intimnog partnera (supruzi, bivši supruzi, ljubavnici/seksualni partneri, bivši ljubavnici/seksualni partneri, sadašnji i bivši ‘dečki’); 2) obiteljski femicidi (počinitelji su očevi/poočimi, braća/pobraća/polubraća, ujaci, stričevi (u krvnom srodstvu ili ne), djedovi, svekri, zetovi, šurjaci…) ; 3) femicidi od strane drugih počinitelja koje žrtva poznaje (obiteljski prijatelji, kolege, poznanici/prijatelji, muški “autoriteti” kao što su učiteljim profesori, svećenici, treneri, nadređeni u psolovnom okruženju…) ;  4) femicidi od strane osoba koje žrtva ne poznaje.

Russel navodi još neke vrste/kategorije femicida koje se koriste i u zakonodavstvu, a koje uključuju motiv femicida: masovni femicidi, serijski femicidi, femicidi kojima prethodi silovanje, rasistički femicidi, femicidi na “spoju”,  femicidi seksualnih radnica, femicidi “iz časti”, lezbofobični femicidi, femicidi povezani s incestom… Mnoge ove kategorije se međusobno poklapaju pa se tako i opisuju: npr. rasistički femicid transrodne seksualne radnice kojemu je prethodilo silovanje. 

Pojam femicida uključuje i prikrivene oblike ubijanja žena kada smrt žene na neki način dopuštaju mizogini stavovi i/ili društvene institucije. Na primjer, u društvima u kojima nije prepoznato pravo žene na izbor majčinstva ili ne, tisuće žena umire svake godine od posljedica nelegalnih pobačaja. Neki drugi oblici prikrivenog femicida su: smrt uzrokovana nepotrebnim operativnim zahvatima kao što su histeroktomija i genitalno sakaćenje, eksperimentiranje sa ženskim tijelom kao što su nedovoljno provjerene ili netestirane metode kontracepcije, opasne bračne prakse kao npr. kada je mlada žena prisiljena na brak sa mnogo starijim muškarcem i prisilnog spolnog snošaja; zanemarivanje (fizičko, zdravstveno) ženske djece, bolest i glad u siromašnim zemljama…

Svi spomenuti oblici femicida i danas su prisutni diljem svijeta. Tako npr. u nekim zemljama Afrike, Azije i Pacifika još uvijek postoji “lov na vještice“, a žene i djevojčice koje su optužene za vještičarenje su podvrgnute egzorcizmu, javnom zlostavljanju, a često i nasilnim ubojstvima. Npr. u Gani postoje “kampovi za vještice” u koje se prisilno odvode uglavnom starije žene i udovice, a u Indiji se obavlja ritualno spaljivanje udovica – sati. U mnogim dijelovima svijeta postoji praksa tzv. “ubojstava u ime časti” za koje je karakterističan izrazito visok stupanj nekažnjavanja. Ta ubojstva često ostanu neprijavljena i nedokumentirana, a procjena je da oko 5000 žena godišnje ubiju članovi njihovih obitelji “u ime časti”. “Ukaljana čast” uključuje: preljub, predbračni seks, predbračna trudnoća, samostalan izbor partnera, način oblačenja i/ili ponašanja, kontakte s muškarcima izvan obitelji itd. U nekim je državama zabilježen i velik broj samoubojstava zbog časti, gdje se žrtve primoralo da se same ubiju kako bi oprale navodnu ljagu s obiteljskog imena. Zapadni mediji stvaraju sliku kako je ova vrsta femicida vezana isključivo uz Islam, što nije točno. Tako se npr. u Italiji, Španjolskoj i Grčkoj sudilo ženama “u ime časti”, a ubojstvo je bilo opravdano u talijanskom zakonu sve do 1980., kada je službeno uklonjen pod pritiskom feminističke kampanje.

U intervjuu koji je objavljen na ovom portalu, aktivistkinja i feministkinja Rita Banerji govori o genocidu nad ženama u Indiji (rodno uvjetovanim pobačajima, ubojstvima radi miraza, ritualnim ubojstvima udovica, napadima kiselinom i ubojstvima djevojčica do 15 godina starosti, kao i smrtnošću pri porodu) i kampanji koju je pokrenula “50 Million Missing“. Osim ubojstava “u ime časti” u nekim dijelovima južne Azije česta su i ubojstva zbog miraza, a odnose se na ubojstva mladih, udanih žena i na samoubojstva zbog konstantnog maltretiranja zbog miraza od strane mladoženjine obitelji. Počiniteljice tih ubojstava su često svekrve, a ubojstva se predstavljaju kao nesretni slučajevi.

Poseban oblik femicida su ubojstva žena u kontekstu rata/oružanih sukoba/kriza. Nasilje nad ženama se često koristi kao ratno oružje, s ciljem da se kazne i dehumaniziraju djevojčice i žene i tako naškodi neprijateljskim zajednicama, ali i zbog toga što to ratna situacija dopušta, a počinitelji se ne boje kažnjavanja s obzirom da rodna neravnopravnost i nasilje, pa time i rodno uvjetovano nasilje, postaju izraženiji u vrijeme konflikata i kriza. U ovaj oblik femicida ubrajamo i ubojstva izvjestiteljica s ratnih područja i aktivistkinja koje se suprotstavljaju ratnim opresijama koja su češća nego kada su u pitanju njihovi muški kolege, kako od strane njihovih institucija tako i od neprijateljske strane u sukobu. Postoji još jedan podoblik nasilja, a to je nasilje nad ženama koje su pripadnice vojnih snaga, koje ponekad završi ubojstvom žene od strane njihovih sudrugova – vojnika, ili nadređenih vojnih osoba. Ta ubojstva se ne događaju samo u ratnim, već i u mirnodopskim uvjetima, a posebno u raznim kriznim situacijama.

Rasprostranjen oblik femicida su i ubojstva ženske djece po rođenju koja su prakticirana kroz povijest na svim kontinentima i u različitim sredinama. Uz to je vezana i praksa selektivnih pobačaja ženske djece (feticid). Procjenjuje se da se u Indiji godišnje izvrši oko milijun pobačaja ženskih fetusa, a da je nesklad između rođenih dječaka i djevojčica toliki, da prema procjenama u Indiji nedostaje oko 100 milijuna žena. Osim toga, mortalitet djevojčica do 5. godine je za 21 posto viši od mortaliteta dječaka iste dobi uslijed nasilja, izgladnjivanja i zdravstvenog zanemarivanja. Na Balkanu su selektivni pobačaji ženske djece i danas prisutni u Albaniji, Kosovu, Crnoj Gori i nekim regijama Makedonije kao posljedica tradicionalnog razmišljanja koje favorizira dječake, te su žene su pod snažnim pritiskom da rode muškog nasljednika pod svaku cijenu.

Globalno, izuzetno zabrinjavajući je porast ubojstva aboridžinskih i domorodačkih žena i djevojčica. Nasilje nad ovim ženama dio je globalne društvene, kulturne, ekonomske i političke marginalizacije zajedno s negativnom naslijeđem kolonijalizma i rasističkim politikama. Primjerice, domorodačke žene u Srednjoj Americi prisiljene su na migracije i rade jako slabo plaćene poslove u teškim uvjetima. Višestruka diskriminacija (etnička, rasna, rodna, klasna) kojoj su izložene kulminira nasiljem, a institucije ih ne štite.*Isto tako, aboridžinske žene u Australiji i Kanadi su u mnogo većem riziku bego bjelkinje da budu žrtve nasilja i femicida. Rijetko prijavljuju nasilje zbog stavova dominantne bijele zajednice prema aboridžinskim zajednicama.

Tek u novije vrijeme više se govori nasilju i ubojstvima koja su motivirana mržnjom i predrasudama na osnovi seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Posebno osjetljiva skupina su transrodne žene. U SAD-u aktivisti/kinje za prava trans* osoba već godinama upozoravaju na epidemiju ubojstava transrodnih žena. U prvoj polovici godine, u SAD-u je zabilježeno 20 prijavljenih ubojstava transrodnih žena. No, nije moguće znati točan broj ovih ubojstava, a aktivisti/kinje upozoravaju kako se broj ubojstava motiviranih transfobijom rapidno povećava te da su velika većina žrtava crne transrodne žene. 

U Meksiku i državama Srednje Amerike, rastući fenomen bandi, organiziranog kriminala, trgovine drogom, trgovine ljudima, masovne migracije i prodaja oružja rezultiraju sve većim postotkom ubijenih žena. Primjerice u Guatemali je tijekom 2004. godine broj ubijenih žena porastao za 114 posto, u Salvadoru 2006. za 111 posto, u Hondurasu 2007. – 166 posto. Pandemijski porast femicida zabilježen je i u Meksiku. Prema National Citizen Femicide Observatory, koaliciji 43 organizacije u Meksiko je svakoga dana ubijeno šest žena. U 2012. i 2013. evidentirali su 3892 femicida od koji su institucije vlasti istražile samo 24 posto.

Diane Russell danas kaže kako je njen rad na temi femicida uvijek imao namjeru mobilizirati feministe/kinje i pokrenuti kampanje koje bi podizale svijest o ovim mizoginim zločinima i radile pritisak na institucije vlasti da doista kažnjava počinitelje femicida, između ostalog dužim zatvorskim kaznama, nego počinitelje ne-femicidalnih ubojstava. Što se tiče samog termina femicida, danas je rasprostranjen diljem Latinske Amerike. Posljednjih godina smo pratili/e kako države Latinske Amerike uvode zakone koji definiraju i kažnjavaju femicid kao specifičan zločin/kazneno djelo. Posljednja i 16. u nizu je bila Kolumbija s dosad najvećom predviđenom zatvorskom kaznom za počinitelja femicida – od 20 do 50 godina.*Russell se zalaže i za prepoznavanje AIDS-a kao oblika masovnog femicida s obzirom da je muški seksizam direktan uzrok oboljevanja žena od AIDS-a, te smatra kako muškarci koji namjerno prenose bolest ženama i djeci moraju biti kažnjeni kao počinitelji femicida. Njezine analize se odnose na Južnu Afriku u kojoj je AIDS najrasprostranjeniji. Sjeverna Amerika, Australija i Novi Zeland, koji prema izvještajima također bilježe rapidan porast svih oblika femicida, još uvijek se nisu dovoljno ozbiljno uhvatili u koštac s ovim rastućim i zabrinjavajućim problemom.

{slika}

Russell također predlaže neke osnovne prioritete u adresiranju i istraživanju femicida: istražiti konkretan odnos femicidalnih i ne-femicidalnih ubojstava u svrhu poboljšavanja i korištenja statističkih podataka; prikupljati svjedočanstva žrtava pokušanih femicida, izvještaje o femicidu i saznanja prijatelja, obitelji i sl. o pojedinim slučajevima; mobilizirati feminističke organizacije u borbi protiv femicida, posebno protiv najekstremnijih oblika femicida i onih oblika koje feminističke organizacije još uvijek zanemaruju; istražiti femicidalnu pornografiju i druge medijske forme koje prikazuju i promiču nasilje nad ženama i femicid.

U dokumentu “Understanding and adressing violence against women” Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) i Pan American Health Organization dali su preporuke za najbolji pristup u borbi protiv femicida: pojačati nadzor i praćenje femicida i partnerskog nasilja; educirati i senzibilizirati medicinsko osoblje; educirati i senzibilizirati policiju; povećati prevenciju i poboljšati intervenciju u slučajevima prijavljenog nasilja; reducirati posjedovanje oružja i postrožiti zakone o oružju; poboljšati istraživanja svih oblika femicida.

Unatoč istraživanjima, preporukama, deklaracijama i rezolucijama, svjedočimo porastu ubojstava žena zato što su žene diljem svijeta. Najveću frustraciju predstavlja činjenica da je femicid i dalje prihvaćen, toleriran i opravdavan – kao posljedica snažne kulture nasilja i svih njegovihoblika na globalnoj i lokalnoj razini. Ujedinjeni narodi još uvije nisu usvojili rezoluciju koja bi izravno prepoznala i navela rodno zasnovano ubijanje žena odnosno femicid. Tu negdje, ukorak s Ujedinjenim narodima, idu i politike i dokumenti Europske unije, koja također još nije našla dobru strategiju borbe protiv nasilja nad ženama, uključujući i femicid. U Europskom parlementu trenutno je u proceduri Prijedlog rezolucije Europskog parlamenta o sve učestalijoj pojavi ubojstva žena (femicida) u Italiji  koji je prošle godine podnijela talijanska zastupnica Mara Bizzotto.* U Prijedlogu se traži od Komisije da pokrene kampanju za podizanje razine osviještenosti o pojavu ubojstva žena i za njenu stigmatizaciju te da donese mjere kojima će se zajamčiti veća zaštita žena od svih oblika nasilja. Sa zanimanjem čekamo reakciju Europske komisije na ovaj prijedlog.

U međuvremenu u Hrvatskoj (navodim samo neke goruće probleme odnosno prioritete u borbi protiv nasilja nad ženama, a posebno femicida):

–  još uvijek čekamo ratifikaciju Istanbulske konvencije koja bi nas obavezala na provođenje mjera donešenih na razini EU-a;

– još uvijek je teško doći i do osnovnih podataka koji uključuju osnovne varijable koje se odnose na femicid, a kamoli da uključuju sve one relevantne varijable koje proizlaze iz tipologije femicida;

– još uvijek nitko ne prati femicid kao specifično kazneno djelo niti u nevladinom sektoru;

– još uvijek nemamo obavezan Građanski i zdravstveni/spolni odgoj i obrazovanje u hrvatskim školama, ali zato imamo Vatikanske ugovore i vjeronauk…


* Prema: Human Rights Council’s Resolution on Accelerating Efforts to Eliminate all Forms of Violence against Women: Remedies for Women Who Have Been Subjected to Violence (A/HRC/20/L.10)  Vidi na: http://www.un.org/womenwatch/daw/vaw/humanrights/A_HRC_RES_11_2.pdf

* Tijekom oružanih sukoba u Guatemali koji su trajali 36 godina, broj ubijenih domorodačkih žena je rapidno rastao. Pripadnice Maya čine 88 posto žrtava organiziranih i namjernih napada koje su počinili pripadnici vojske i paravojnih formacija. Nakon uspostavljanja mira 1996., počinitelji nisu odgovarali niti su žene i njihove obitelji dobile ikakvu odštetu.

* Prema National Institute of Legal Medicine and Forensic Sciences u prva dva mjeseca 2015. godine u Kolumbiji je ubijeno 126 žena. Počinitelj ubojstva Rose Elvire Cely (prema kojoj je ovaj zakon i dobio ime), žene koju je u svibnju 2012. silovao i ubio muškarac u Bogoti, priznao je zločin i kažnjen je s 48 godina zatvora.

* U Prijedlogu se npr. navodi kako se u Italiji broj ubojstava žena od 1990. do 2013. utrostručio.

 * Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ubojstva žena zato što su žene – organizirana, poticana, dopuštena i nekažnjena

Posted on by sdadmin

“How much of this truth can I bear to see

  and still live unblinded?”

                                               — Audre Lorde, 1981.

Povijest nasilja nad ženama, uključujući i ubojstva žena, stara je koliko i sama civilizacija. O ubojstvima žena u današnje vrijeme nemoguće je razmišljati, a da se ne osvrnemo na historiografski iscrpno zabilježen najveći genocid nad ženama – progon i pokolj vještica. Danas znamo da su vješticama bile proglašavane iscjeliteljice, žene koje su se na bilo koji način opirale muškim autoritetima, neželjene supruge i ljubavnice, nepoželjne kćeri i starice ili naprosto one koje su se usudjele živjeti same. Žene su ubijane zato što su njihova znanja predstavljala moć koja je prijetila muškarcima i ugrožavala Crkvu. Ubijane su javno. Njihova pogubljenja imala su formu spektakla za javnost kao ispunjenja muških fantazija i upozorenja drugim ženama. Danas znamo i da se taj genocid nije događao samo u “mračnom krvavom Srednjem vijeku”, već da je diljem današnjeg tzv. razvijenog  zapadnog svijeta trajao mnogo duže. Stoljećima je, dakle, cijena ženskog otpora bila smrt. Povijesni izvori potkrepljuju organizirani progon vještica u Europi i Novom svijetu od 14. do kasnog 17. stoljeća, a vrhunac je imao u doba koje nazivamo humanizmom, renesansom i prosvjetiteljstvom.

Poznata talijansko-američka marksistička feministkinja Silvia Federici, u svojoj knjizi  Caliban and the Witch: Women, the Body and Primitive Accumulation (New York, 2004.). (a dostupna nam je besplatno online i u srpskom prijevodu Kaliban i veštica: Žene, telo i prvobitna akumulacija) kaže: “Lov na vještice je bio rat protiv žena, i nema zapisa o organiziranom otporu muškaraca ovom progonu. To je bio prvi zajednički teren u politici novih europskih nacionalnih država, prvi primjer europskog ujedinjavanja nakon raskola izazvanog reformacijom”.

U tri stoljeća, Crkva je u suradnji s državama muškaraca (jer žene tada nisu bile građanke) u Njemačkoj, Italiji, Španjolskoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Švicarskoj, Engleskoj, Irskoj, Walesu, Škotskoj i Americi, ubila devet milijuna žena. Ubojstvima su prethodila također organizirana, nevjerojatno okrutna mučenja koja su uključivala i seksualni sadizam. Brojne feministkinje drugog vala bavile su se “lovom na vještice” kao temom redefiniranja povijesti (herstory) i smještanja opresije nad ženama u politički kontekst mizoginije (koju je Adrienn Rich definirala kao “institucionalnu mržnju i neprijateljstvo prema ženama”).

***

Izvještaj Mreže “Žene protiv nasilja” u Srbiji 2014. godine – o kojemu smo pisale u drugom dijelu ove serije članaka – “razmatra samo ubojstva žena koja su se dogodila u obiteljskom/partnerskom kontekstu gdje je muški počinitelj u bliskom odnosu s punoljetnom ženom koju je ubio”. Autorice izvještaja kažu da je njihovo istraživanje pokazalo da situacija s ubojstvima žena u Srbiji u velikoj mjeri prati trendove u drugim zemljama i to imajući u vidu da veliki udio u ukupnom broju femicida čine oni počinjeni od strane partnera/supruga ili druge muške bliske osobe.

Drugi oblici femicida koji su rasprostranjeni diljem svijeta, a neki od njih i na našem području su: infanticid djevojčica i feticid ženskih beba ; mučenje i mizogino iživljavajuće ubojstvo žena; ubojstva djevojčica i žena “iz časti” ; ciljano ubojstvo žena i djevojčica u konstekstu ratnih konflikta ; ubojstva zbog miraza ; ubojstva žena i djevojčica zbog njihove seksualne orijentacije ili rodnog identiteta ; rasno uvjetovana ubojstva žena i djevojčica ; ubojstva proglašenih “vještica” ; ubojstva seksualnih radnica i drugi femicidi povezani sa kriminalom, drogom, trgovinom ljudima i posjedovanjem oružja.*

Feministkinje u Srbiji ubojstva žena zato što su žene nazivaju femicidom. To proizlazi iz feminističke tradicije u Srbiji (a s obzirom na donedavnu zajedničku prošlost i iskustvo odnosi se i na feminističku tradiciju u Hrvatskoj), koja dosljedno izbjegava imenovanje nasilja nad ženama/protiv žena eufemizmima, inzistirajući na preciznosti terminologije koja jasno daje sliku o čemu se tu radi. Tako se kritiziraju termini ‘obiteljsko nasilje’  i ‘rodno uvjetovano nasilje’ nad ženama, koji “zamućuju” stvarnost. U skladu s tim, koriste i termin ‘femicid’, a ne rodno zasnovano/uvjetovano/motivirano ubojstvo. U intervjuu za Zarez 2007. godine, jedna od utemeljiteljica feminističkog pokreta u bivšoj Jugoslaviji Lepa Mladenović kaže: “U inicijalnim fazama, kad aktivizam tek počinje mijenjati stanje u državi, uvijek ima tenzija, dilema i diskusija o tome kako što nazvati. Europski ženski lobi, međunarodna institucija za ženska prava, stalno insistira na jeziku. Važno je da nasilje nad ženama ne zovemo na primjer rodno zasnovanim nasiljem jer je to eufemizam, zamućivanje onoga o čemu se ustvari radi. Dosta nam je takvih eufemizama, oni su u svojoj osnovi fašistički”.

Termin ‘femicid’ je počeo ulaziti u širu upotrebu sredinom 1970-ih, nakon što ga je Diana Russell upotrijebila 1976. na Međunarodnom tribunalu za zločine nad ženama u Bruxellesu, kada je govorila o seksualnoj politici koja stoji iza ubojstava žena. 1990. Diana Russell i Jane Caputi objavile su članak “Femicide: Speaking the unspeakable” (“Femicid: Govoreći neizrecivo”) u kojemu je femicid prvi put definiran kao “ubijanje žena od strane muškaraca iz mržnje, prezira, zadovoljstva ili osjećaja vlasništva nad ženama (women), odnosno seksizma”. Početkom 1980-ih Russell je provela istraživanje za svoju knjigu “Rape in marriage” (“Silovanje u braku” – 1982.), koje je uključivalo izravne intervjue s 930 žena starijih od 18 godina koje su živjele u San Franciscu. 22 posto silovanih supruga je reklo da su im muževi prijetili smrću, mada im to pitanje nije bilo izravno upućeno. Russell je analizom svojih nalaza došla do projekcije prema kojoj je na svakih milijun žena njih gotovo 20 000 u opasnosti da ih ubije suprug ili bivši suprug.

Istražujući za knjigu Femicide in Global Perspective (2001.), Russel i koautorica Roberta Harmes otkrile su da je riječ ‘femicid’ u Britaniji prvi put bila upotrebljena još 1801. u publikaciji  Satirical Review of London at the Commencement of the Nineteenth Century kao termin koji označava ubijanje žena, a 3. izdanje  The Oxford English Dictionary (1989.) sadrži istu definiciju femicida koja se pojavila 1848. u Whartonovom Law Dictionary (Pravnom rječniku), gdje navodi da se radi o kaznenom djelu. U spomenutoj knjizi iz 2001., autorice su promijenile definiciju femicida koristeći riječ ‘females’ umjesto ‘women’, a ‘males’ umjesto ‘men’ (“the killing of females by males because they are female”), kako bi definicija pokrila sve manifestacije ubojstava osoba ženskog roda – budući da su djevojčice i ženske bebe također žrtve femicida, a isto tako dječaci, a ne samo odrasli muškarci, su počinitelji femicida. Russell se bavi ubojstvima žena iz globalne feminističke perspektive već 40 godina, te istražuje i piše i danas zalažući za korištenje termina ‘femicid’ u pravnom sustavu i koristeći gore objašnjenu definiciju. Smatra, da je termin ‘femicid’ dovoljno jasan i da ga time izdvaja iz kategorije ‘ubojstava kao takvih’, a kako bi se učinila distinkcija prema ubojstvima žena u kojima je rod ireleventan, ta ubojstva žena naziva ne-femicidalnim (non-femicidal) na taj način dodatno podvlačeći značenje/definiciju femicida. Postoji i oblik femicida (ubojstva žena zato što su žene) u kojemu su počiniteljice žene (npr. u nekim tradicionalnom praksama počiniteljice femicida zbog nedostatnog miraza mladenke su žene – najčešće svekrve). Takva ubojstva Russel naziva “female-on-female murders“. 

Što se tiče tipologije femicida, danas većina autora/ica navodi podjelu koja se zasniva na odnosu počinitelja i njihovih žrtava: 1) femicid od strane intimnog partnera (supruzi, bivši supruzi, ljubavnici/seksualni partneri, bivši ljubavnici/seksualni partneri, sadašnji i bivši ‘dečki’); 2) obiteljski femicidi (počinitelji su očevi/poočimi, braća/pobraća/polubraća, ujaci, stričevi (u krvnom srodstvu ili ne), djedovi, svekri, zetovi, šurjaci…) ; 3) femicidi od strane drugih počinitelja koje žrtva poznaje (obiteljski prijatelji, kolege, poznanici/prijatelji, muški “autoriteti” kao što su učiteljim profesori, svećenici, treneri, nadređeni u psolovnom okruženju…) ;  4) femicidi od strane osoba koje žrtva ne poznaje.

{slika}

Russel navodi još neke vrste/kategorije femicida koje se koriste i u zakonodavstvu, a koje uključuju motiv femicida: masovni femicidi, serijski femicidi, femicidi kojima prethodi silovanje, rasistički femicidi, femicidi na “spoju”,  femicidi seksualnih radnica, femicidi “iz časti”, lezbofobični femicidi, femicidi povezani s incestom… Mnoge ove kategorije se međusobno poklapaju pa se tako i opisuju: npr. rasistički femicid transrodne seksualne radnice kojemu je prethodilo silovanje. 

Pojam femicida uključuje i prikrivene oblike ubijanja žena kada smrt žene na neki način dopuštaju mizogini stavovi i/ili društvene institucije. Na primjer, u društvima u kojima nije prepoznato pravo žene na izbor majčinstva ili ne, tisuće žena umire svake godine od posljedica nelegalnih pobačaja. Neki drugi oblici prikrivenog femicida su: smrt uzrokovana nepotrebnim operativnim zahvatima kao što su histeroktomija i genitalno sakaćenje, eksperimentiranje sa ženskim tijelom kao što su nedovoljno provjerene ili netestirane metode kontracepcije, opasne bračne prakse kao npr. kada je mlada žena prisiljena na brak sa mnogo starijim muškarcem i prisilnog spolnog snošaja; zanemarivanje (fizičko, zdravstveno) ženske djece, bolest i glad u siromašnim zemljama…

Svi spomenuti oblici femicida i danas su prisutni diljem svijeta. Tako npr. u nekim zemljama Afrike, Azije i Pacifika još uvijek postoji “lov na vještice“, a žene i djevojčice koje su optužene za vještičarenje su podvrgnute egzorcizmu, javnom zlostavljanju, a često i nasilnim ubojstvima. Npr. u Gani postoje “kampovi za vještice” u koje se prisilno odvode uglavnom starije žene i udovice, a u Indiji se obavlja ritualno spaljivanje udovica – sati. U mnogim dijelovima svijeta postoji praksa tzv. “ubojstava u ime časti” za koje je karakterističan izrazito visok stupanj nekažnjavanja. Ta ubojstva često ostanu neprijavljena i nedokumentirana, a procjena je da oko 5000 žena godišnje ubiju članovi njihovih obitelji “u ime časti”. “Ukaljana čast” uključuje: preljub, predbračni seks, predbračna trudnoća, samostalan izbor partnera, način oblačenja i/ili ponašanja, kontakte s muškarcima izvan obitelji itd. U nekim je državama zabilježen i velik broj samoubojstava zbog časti, gdje se žrtve primoralo da se same ubiju kako bi oprale navodnu ljagu s obiteljskog imena. Zapadni mediji stvaraju sliku kako je ova vrsta femicida vezana isključivo uz Islam, što nije točno. Tako se npr. u Italiji, Španjolskoj i Grčkoj sudilo ženama “u ime časti”, a ubojstvo je bilo opravdano u talijanskom zakonu sve do 1980., kada je službeno uklonjen pod pritiskom feminističke kampanje.

U intervjuu koji je objavljen na ovom portalu, aktivistkinja i feministkinja Rita Banerji govori o genocidu nad ženama u Indiji (rodno uvjetovanim pobačajima, ubojstvima radi miraza, ritualnim ubojstvima udovica, napadima kiselinom i ubojstvima djevojčica do 15 godina starosti, kao i smrtnošću pri porodu) i kampanji koju je pokrenula “50 Million Missing“. Osim ubojstava “u ime časti” u nekim dijelovima južne Azije česta su i ubojstva zbog miraza, a odnose se na ubojstva mladih, udanih žena i na samoubojstva zbog konstantnog maltretiranja zbog miraza od strane mladoženjine obitelji. Počiniteljice tih ubojstava su često svekrve, a ubojstva se predstavljaju kao nesretni slučajevi.

Poseban oblik femicida su ubojstva žena u kontekstu rata/oružanih sukoba/kriza. Nasilje nad ženama se često koristi kao ratno oružje, s ciljem da se kazne i dehumaniziraju djevojčice i žene i tako naškodi neprijateljskim zajednicama, ali i zbog toga što to ratna situacija dopušta, a počinitelji se ne boje kažnjavanja s obzirom da rodna neravnopravnost i nasilje, pa time i rodno uvjetovano nasilje, postaju izraženiji u vrijeme konflikata i kriza. U ovaj oblik femicida ubrajamo i ubojstva izvjestiteljica s ratnih područja i aktivistkinja koje se suprotstavljaju ratnim opresijama koja su češća nego kada su u pitanju njihovi muški kolege, kako od strane njihovih institucija tako i od neprijateljske strane u sukobu. Postoji još jedan podoblik nasilja, a to je nasilje nad ženama koje su pripadnice vojnih snaga, koje ponekad završi ubojstvom žene od strane njihovih sudrugova – vojnika, ili nadređenih vojnih osoba. Ta ubojstva se ne događaju samo u ratnim, već i u mirnodopskim uvjetima, a posebno u raznim kriznim situacijama.

Rasprostranjen oblik femicida su i ubojstva ženske djece po rođenju koja su prakticirana kroz povijest na svim kontinentima i u različitim sredinama. Uz to je vezana i praksa selektivnih pobačaja ženske djece (feticid). Procjenjuje se da se u Indiji godišnje izvrši oko milijun pobačaja ženskih fetusa, a da je nesklad između rođenih dječaka i djevojčica toliki, da prema procjenama u Indiji nedostaje oko 100 milijuna žena. Osim toga, mortalitet djevojčica do 5. godine je za 21 posto viši od mortaliteta dječaka iste dobi uslijed nasilja, izgladnjivanja i zdravstvenog zanemarivanja. Na Balkanu su selektivni pobačaji ženske djece i danas prisutni u Albaniji, Kosovu, Crnoj Gori i nekim regijama Makedonije kao posljedica tradicionalnog razmišljanja koje favorizira dječake, te su žene su pod snažnim pritiskom da rode muškog nasljednika pod svaku cijenu.

Globalno, izuzetno zabrinjavajući je porast ubojstva aboridžinskih i domorodačkih žena i djevojčica. Nasilje nad ovim ženama dio je globalne društvene, kulturne, ekonomske i političke marginalizacije zajedno s negativnom naslijeđem kolonijalizma i rasističkim politikama. Primjerice, domorodačke žene u Srednjoj Americi prisiljene su na migracije i rade jako slabo plaćene poslove u teškim uvjetima. Višestruka diskriminacija (etnička, rasna, rodna, klasna) kojoj su izložene kulminira nasiljem, a institucije ih ne štite.*Isto tako, aboridžinske žene u Australiji i Kanadi su u mnogo većem riziku bego bjelkinje da budu žrtve nasilja i femicida. Rijetko prijavljuju nasilje zbog stavova dominantne bijele zajednice prema aboridžinskim zajednicama.

Tek u novije vrijeme više se govori nasilju i ubojstvima koja su motivirana mržnjom i predrasudama na osnovi seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Posebno osjetljiva skupina su transrodne žene. U SAD-u aktivisti/kinje za prava trans* osoba već godinama upozoravaju na epidemiju ubojstava transrodnih žena. U prvoj polovici godine, u SAD-u je zabilježeno 20 prijavljenih ubojstava transrodnih žena. No, nije moguće znati točan broj ovih ubojstava, a aktivisti/kinje upozoravaju kako se broj ubojstava motiviranih transfobijom rapidno povećava te da su velika većina žrtava crne transrodne žene. 

U Meksiku i državama Srednje Amerike, rastući fenomen bandi, organiziranog kriminala, trgovine drogom, trgovine ljudima, masovne migracije i prodaja oružja rezultiraju sve većim postotkom ubijenih žena. Primjerice u Guatemali je tijekom 2004. godine broj ubijenih žena porastao za 114 posto, u Salvadoru 2006. za 111 posto, u Hondurasu 2007. – 166 posto. Pandemijski porast femicida zabilježen je i u Meksiku. Prema National Citizen Femicide Observatory, koaliciji 43 organizacije u Meksiko je svakoga dana ubijeno šest žena. U 2012. i 2013. evidentirali su 3892 femicida od koji su institucije vlasti istražile samo 24 posto.

Diane Russell danas kaže kako je njen rad na temi femicida uvijek imao namjeru mobilizirati feministe/kinje i pokrenuti kampanje koje bi podizale svijest o ovim mizoginim zločinima i radile pritisak na institucije vlasti da doista kažnjava počinitelje femicida, između ostalog dužim zatvorskim kaznama, nego počinitelje ne-femicidalnih ubojstava. Što se tiče samog termina femicida, danas je rasprostranjen diljem Latinske Amerike. Posljednjih godina smo pratili/e kako države Latinske Amerike uvode zakone koji definiraju i kažnjavaju femicid kao specifičan zločin/kazneno djelo. Posljednja i 16. u nizu je bila Kolumbija s dosad najvećom predviđenom zatvorskom kaznom za počinitelja femicida – od 20 do 50 godina.*Russell se zalaže i za prepoznavanje AIDS-a kao oblika masovnog femicida s obzirom da je muški seksizam direktan uzrok oboljevanja žena od AIDS-a, te smatra kako muškarci koji namjerno prenose bolest ženama i djeci moraju biti kažnjeni kao počinitelji femicida. Njezine analize se odnose na Južnu Afriku u kojoj je AIDS najrasprostranjeniji. Sjeverna Amerika, Australija i Novi Zeland, koji prema izvještajima također bilježe rapidan porast svih oblika femicida, još uvijek se nisu dovoljno ozbiljno uhvatili u koštac s ovim rastućim i zabrinjavajućim problemom.

Russell također predlaže neke osnovne prioritete u adresiranju i istraživanju femicida: istražiti konkretan odnos femicidalnih i ne-femicidalnih ubojstava u svrhu poboljšavanja i korištenja statističkih podataka; prikupljati svjedočanstva žrtava pokušanih femicida, izvještaje o femicidu i saznanja prijatelja, obitelji i sl. o pojedinim slučajevima; mobilizirati feminističke organizacije u borbi protiv femicida, posebno protiv najekstremnijih oblika femicida i onih oblika koje feminističke organizacije još uvijek zanemaruju; istražiti femicidalnu pornografiju i druge medijske forme koje prikazuju i promiču nasilje nad ženama i femicid.

U dokumentu “Understanding and adressing violence against women” Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) i Pan American Health Organization dali su preporuke za najbolji pristup u borbi protiv femicida: pojačati nadzor i praćenje femicida i partnerskog nasilja; educirati i senzibilizirati medicinsko osoblje; educirati i senzibilizirati policiju; povećati prevenciju i poboljšati intervenciju u slučajevima prijavljenog nasilja; reducirati posjedovanje oružja i postrožiti zakone o oružju; poboljšati istraživanja svih oblika femicida.

Unatoč istraživanjima, preporukama, deklaracijama i rezolucijama, svjedočimo porastu ubojstava žena zato što su žene diljem svijeta. Najveću frustraciju predstavlja činjenica da je femicid i dalje prihvaćen, toleriran i opravdavan – kao posljedica snažne kulture nasilja i svih njegovihoblika na globalnoj i lokalnoj razini. Ujedinjeni narodi još uvije nisu usvojili rezoluciju koja bi izravno prepoznala i navela rodno zasnovano ubijanje žena odnosno femicid. Tu negdje, ukorak s Ujedinjenim narodima, idu i politike i dokumenti Europske unije, koja također još nije našla dobru strategiju borbe protiv nasilja nad ženama, uključujući i femicid. U Europskom parlementu trenutno je u proceduri Prijedlog rezolucije Europskog parlamenta o sve učestalijoj pojavi ubojstva žena (femicida) u Italiji  koji je prošle godine podnijela talijanska zastupnica Mara Bizzotto.* U Prijedlogu se traži od Komisije da pokrene kampanju za podizanje razine osviještenosti o pojavu ubojstva žena i za njenu stigmatizaciju te da donese mjere kojima će se zajamčiti veća zaštita žena od svih oblika nasilja. Sa zanimanjem čekamo reakciju Europske komisije na ovaj prijedlog.

U međuvremenu u Hrvatskoj (navodim samo neke goruće probleme odnosno prioritete u borbi protiv nasilja nad ženama, a posebno femicida):

–  još uvijek čekamo ratifikaciju Lisabonske konvencije koja bi nas obavezala na provođenje mjera donešenih na razini EU-a;

– još uvijek je teško doći i do osnovnih podataka koji uključuju osnovne varijable koje se odnose na femicid, a kamoli da uključuju sve one relevantne varijable koje proizlaze iz tipologije femicida;

– još uvijek nitko ne prati femicid kao specifično kazneno djelo niti u nevladinom sektoru;

– još uvijek nemamo obavezan Građanski i zdravstveni/spolni odgoj i obrazovanje u hrvatskim školama, ali zato imamo Vatikanske ugovore i vjeronauk…


* Prema: Human Rights Council’s Resolution on Accelerating Efforts to Eliminate all Forms of Violence against Women: Remedies for Women Who Have Been Subjected to Violence (A/HRC/20/L.10)  Vidi na: http://www.un.org/womenwatch/daw/vaw/humanrights/A_HRC_RES_11_2.pdf

 

* Tijekom oružanih sukoba u Guatemali koji su trajali 36 godina, broj ubijenih domorodačkih žena je rapidno rastao. Pripadnice Maya čine 88 posto žrtava organiziranih i namjernih napada koje su počinili pripadnici vojske i paravojnih formacija. Nakon uspostavljanja mira 1996., počinitelji nisu odgovarali niti su žene i njihove obitelji dobile ikakvu odštetu.

* Prema National Institute of Legal Medicine and Forensic Sciences u prva dva mjeseca 2015. godine u Kolumbiji je ubijeno 126 žena. Počinitelj ubojstva Rose Elvire Cely (prema kojoj je ovaj zakon i dobio ime), žene koju je u svibnju 2012. silovao i ubio muškarac u Bogoti, priznao je zločin i kažnjen je s 48 godina zatvora.

* U Prijedlogu se npr. navodi kako se u Italiji broj ubojstava žena od 1990. do 2013. utrostručio.

 

Kreće grupa podrške za LGBT roditelje i one koji to žele postati

Posted on by sdadmin

Dugine obitelji započinju 15. listopada s novim ciklusom grupe psihosocijalne podrške za LGBT roditelje i one koji to žele postati ili su možda tek počeli razmišljati o tome. O čemu se zapravo radi i kakva su iskustva razgovarali smo s nekoliko polaznika/ica ranijih grupa podrške i sadašnjih članova/ica Duginih obitelji.

“Grupa psihosocijalne podrške organizirana je kao ciklus od 10 radionica pod stručnim vodstvom psihologinje na kojem se dugine obitelji i one u nastanku upoznaju, informiraju i osnažuju. Radionice su osmišljene tako da u sigurnom prostoru omoguće stvaranje povjerenja medu polaznicima, kako bi se moglo otvoreno razgovarati o temama vezanim za roditeljstvo, strahovima, preprekama, odnosu s vlastitim roditeljima, okolinom, poslom i drugim temama važnima za polaznike/ice. Kroz radionice se diskutira i uči o načinima dobivanja djeteta, odgoju, coming outu, kako za lezbijske, tako i za gej parove i pojedince/ke. Prvi ciklus započeo je 2011. godine i okupio je 15-ak osoba koje su već imale djecu ili su planirale postati roditelji. Grupa je tada pionirski započela ono sto danas nastavlja neformalna grupa Dugine obitelji, a u međuvremenu je održan još jedan ciklus radionica”, objašnjava nam Ivo, polaznik prve grupe podrške i aktivni član Duginih obitelji.

Radionice je od samog početka vodila psihologinja Iskra Pejić, koja se prisjetila početaka grupe:

“Kada smo započinjali s formiranjem grupe podrške, postojala je mala zajednica zainteresiranih sadašnjih i budućih LGBT roditelja, koji su željeli dobiti informacije, potporu, prijateljstvo, suosjećanje. Sastajali smo se svaka dva tjedna, ljudi su donosili svoja pitanja i probleme vezane uz dobivanje i odgoj djece, o funkcioniranju sustava, o tome kako dobiti podršku svojih bližnjih. Dirljivih priča, savjeta i informacija bilo je u izobilju i svatko je nečim mogao pridonijeti da pomogne drugima. Oba ciklusa u grupi bila su vrlo uspješna, pogotovo zbog činjenice da su se članovi i članice međusobno udružili i stvorili malu aktivističku zajednicu. Osnovali su forum, zajedno marširaju u Prideu, sastaju se redovno i  danas. Međusobno razmjenjuju dvojbe, pitanja, informacije i podršku, a njihova djeca mogu upoznati jedni druge, kako bi vidjeli da nisu sami u ovoj, za Hrvatsku, još uvijek prilično rijetkoj situaciji.”

Ovogodišnju grupu podrške vodit će psihologinja Matea Popov koja je inicirala čitavu priču 2011. godine. Pitali smo je da podijeli svoja razmišljanja o novoj grupi:

“O roditeljstvu je napisano  zaista mnogo knjiga, priručnika samopomoći, a zainteresirani/e roditelji mogu doći i do raznih radionica za roditelje. Ipak, dojma sam da do najboljih informacija i savjeta češće dolazimo u razgovorima s drugim roditeljima. Kada se radi o netipičnim obiteljima, razgovor sa drugima u sličnim životnim okolnostima pogotovo može biti vrlo koristan i ohrabrujući, a s druge strane, alternativna mjesta na kojima možemo dobiti informaciju i savjet su sužena. Uočivši potrebu da se LGBT roditelji nađu u isto vrijeme na istom mjestu, kako bi podijelili svoja iskustva, probleme, spoznaje te kako bi se upoznali te družili, prije četiri godine su se po prvi puta organizirale grupe podrške. Zainteresiranost za događaj vremenom se povećala, a sudionici/ice grupe podrške bili su iznimno zadovoljni postojanjem i programom iste. Vjerujem da jednaka potreba i interes još uvijek postoji te kako je grupa podrške izvrsna prilika za rad na sebi, roditeljskim vještinama, ali i upoznavanju drugih osoba u sličnim životnim situacijama. Jako mi je drago da se grupa ponovno organizira te sam sretna i uzbuđena što ću biti dio te priče.”

Vedran je bio polaznik prvog ciklusa radionica, o čemu kaže: “Najviše mi se svidjelo upoznati ljude koji razmišljaju slično kao i ja, koji žele djecu u svom životu. Druženja na grupi podrške ohrabrila su me u željama o roditeljstvu. To je svakako bila i prilika da tu temu približim i svom tadašnjem dečku, koji je ispočetka bio skeptičan, a nakon sto je upoznao gej parove koji već imaju djecu, i on se ohrabrio. Svakako jedno lijepo i korisno iskustvo!”

“Na grupi podrške sam mogao se odmaknuti iz svakodnevnih aktivnosti i odvojiti vrijeme da ozbiljnije promislim o izazovima i lijepim stranama roditeljstva. Kako se radi o zatvorenoj grupi pod vodstvom psihologinje, osjećali smo se sigurno da uđemo u sebe i podijelimo svoje osjećaje i razmišljanja s drugima. Jedni drugima smo bili podrška i dijelili smo međusobno korisne informacije do kojih bi netko došao.”, rekao nam je Boris, koji je bio na drugom ciklusu radionica.

{slika}

Ivana, koja je s partnericom prošla prvu grupu podrške podijelila je svoja sjećanja na druženja:

“Grupa mi je puno pomogla jer sam vidjela da moja partnerica i ja nismo jedini gej ili lezbijski par u Hrvatskoj koji pokušava imati dijete, da u tome nismo usamljene, da već ima puno različitih obitelji… Upoznale smo djecu koja odrastaju u duginim obiteljima i osjetile smo neko zajedništvo i veliku podršku među nama svima u grupi. I ta druženja su se pretvorila u neka divna prijateljstva. Svakome tko razmišlja o tome da bi htio postati roditelj bih preporučila da dođe u Dugine obitelji.”

Za više informacija u vezi novog ciklusa grupe psihosocijalne podrške molimo javite se na e-mail info.dugineobitelji@gmail.com ili na forum Duginih obitelji http://dugine-obitelji.forumcroatian.com/.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org