Ženski sud – preliminarne odluke i preporuke

Prvi ženski sud na teritoriju Europe održan je u Sarajevu, od 7. do 10. svibnja 2015. godine, u organizaciji 10 ženskih grupa s prostora bivše Jugoslavije (Pokret Majkle enklava Srebrenica i Žepa, Fondacija Cure, Sarajevo, Bosna i Hercegovina; Centar za žene žrtve rata, Centar za ženske studije, Zagreb, Hrvatska; Centar za žensko i mirovno obrazovanje Anima, Kotor, Crna Gora; Savet za rodnu ravnopravnost, Skopje, Makedonija; Ženski lobi, Ljubljana, Slovenija; Centar za ženske studije i Žene u crnom, Beograd, Srbija).

Žene su stvorile Ženski sud da bi razvile viziju koja prelazi državne granice i teži feminističkoj pravdi, a ne običnom ispunjenju prava, navode na stranicama. “Vi svjedokinje ste najbitniji subjekti Ženskog suda. Dugo ste bile nevidljive, potom promatrane kao žrtve ili kao pravosudni dokazi, ali ste odlučile da pod svojim imenima progovorite glasno i time ste postale svjedokinje zločina i nasilja, one koje više ne mogu biti ignorirane. Postale ste dio autentične povijesti. Bez vas, Ženskog suda ne bi bilo. Odajemo priznanje vašoj hrabrosti i iskrenosti i zahvaljujemo vam se na povjerenju”.

Žene su se hrabno suprotstavljale zločinima u vrijeme kada su bili počinjeni, i od tada su se organizirale kako bi osigurale da se ne ponove. Također su pokazale hrabrnost i snagu da prežive navedene zločine i nastave raditi zajedno. Zbog toga Ženski sud zahtijeva pravdu za sve svjedokinje, kao i za sve druge žene koje su preživjele zločine.

Žene u Crnom objavile su preliminarne odluke i preporuke glede Ženskog suda koje u cijelosti možete vidjeti ovdje.

Većinski ženska lovočuvarska skupina osvojila UN-ovu nagradu za zaštitu okoliša

The Black Mamba Anti-Poaching Unit, južnoafrička lovočuvarska skupina čije su članice uglavnom žene, jedna je od dobitnica UN-ove nagrade za očuvanje okoliša, Champions of the Earth.

Ovom nagradom, u kategoriji Inspiration and Action, UNEP je pokazao da prepoznaje rastući važan utjecaj kojeg skupina Black Mamba ima u sprječavanju krivolova i hrabrost koja je potrebna za akcije koje skupina izvodi.

UNEP-ov izvršni direktor Achim Steiner je rekao: “Inicijative koje dolaze iz zajednice krucijalne su za suočavanje s ilegalnim lovom divljih životinja, a ova skupina pokazuje važnost i učinkovitost lokalnog znanja i posvete cilju. Njihovi su brojni uspjesi rezultat impresivne hrabrosti i odlučnosti da naprave razliku u svojoj zajednici. Black Mambas nisu samo inspiracija lokalno, već i diljem svijeta svima onima koji nastoje eliminirati ilegalnu razmjenu divljih životinja”.

Jedinica je osigurala da niti jedan nosorog nije ubijen na njihovoj zemlji u posljednjih deset godina. U susjednom rezervatu, u istom je periodu ubijeno 23 nosoroga. Zaštita nosoroga je ključna u Južnoj Africi, gdje je samo u 2014. godini ubijeno 1215 nosoroga, što je dovelo do grozne epidemije koja je dovela vrstu na rub izumiranja.

Leitah Mkhabela, članica Black Mambe, navodi: “Nije me strah, znam što radim i zašto to radim. Ako vidite krivolovce, recite im da ni ne pokušavaju, da smo tu i da su oni ti koji su u opasnosti. Životinje ima pravo živjeti. Napravite svoj dio posla – kada prestane potreba, prestat će i ubijanja. Recite ‘ne’ ilegalnim rogovima nosoroga i slonovači”.

U svojim zajednicama, doprinose lokalnoj diskusiji o povezanosti novca, kriminalnih skupina i krivolova. Ohrabruju pozitivnu suradnju s parkovima i sprječavaju da novi članovi/ce zajednice pristupe krivolovnoj mreži.

Nagrada koju su dobili/e, koja će biti predstavljena u New Yorku 27. rujna, je čin prepoznavanja njihove hrabrosti i neumornog rada.

Prikupljanje pomoći za izbjeglice

ADRA – HRVATSKA, Adventistička agencija za pomoć i razvoj, B.a.B.e., Centar za mirovne studije i Volonterski centar Vukovarsko-srijemske županije pokreću akciju prikupljanja pomoći za izbjeglice koje su se zatekle u  Srbiji.

Na osnovi prikupljenih informacija od organizacija koje pružaju pomoć velikom broju izbjeglica koje stalno pristižu u Srbiju tražeći put ka razvijenim zemljama Europske unije i vremenske prognoze kojom se najavljuju zahladnjenje i padaline, mole se građanke i građani da, ukoliko su ikako u mogućnosti, donesu: obuću za odrasle i djecu, odjeću za odrasle i djecu, kabanice i kišobrane, higijenske potrepštine (pelene, ulošci, paste za zube, sapuni i sl.), vreće za spavanje, male šatore, vodu u bocama, konzervirana hrana odmah spremna za konzumaciju – paštete, tunjevina, sardine i sl.

Pomoć se prikuplja na sljedećim adresama:

U Zagrebu – B.a.B.e., Selska 112 a (dvorišna, zelena kivi zgrada) i ADRA, Rakovčeva 26 (od 9 do 17 sati) i u ulici Đure Deželića 77 (od 17 do 20 sati).

U Županji – Volonterski centar Vukovarsko srijemske županije, Županja, Aleja Matice Hrvatske 4 (od 9 do 17 sati).

Moguće je izvršiti i novčanu uplatu na račun ADRE-Hrvatska, Adventistička agencija za pomoć i razvoj, IBAN: HR5923600001101582233; za uplate iz inozemstva: SWIFT ZABAHR2X s naznakom Abeceda solidarnosti – pomoć za izbjeglice.

Pokažimo solidarnost s onima koji su u nevolji. 

‘Što naučiš kao dijete, to radiš kad odrasteš’

“Produbljenje demokratskih deficita pokazuje da su zakazali svi agensi socijalizacije koji su mogli zakazati – škola, obitelj, mediji i političke elite i organizacije”, istaknula je dr. Vlasta Ilišin iz Instituta za društvena istraživanja na konferenciji za medije GOOD inicijative, održanoj u GONG-u 7. rujna povodom prvog dana škole i predstavljanja kampanje “Naučimo biti veliki”. Kampanju pokreće GOOD inicijativa (koja okuplja relevantne organizacije civilnog društva) uz potporu Mreže fondacija Otvoreno društvo.

Ovo je nastavak kampanje za sustavno i kvalitetno uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja u škole koju GOOD inicijativa provodi već nekoliko godina. Prema odluci Ministarstva obrazovanja, znanosti i sporta, od prošle školske godine GOO se provodi međupredmetno, bez uvođenja novih tema, ali je i eksperimentalno proveden kao zasebni predmet u 8. razredu u 30-ak osnovnih škola. Osnovni cilj kampanje je informirati i potaknuti uključivanje svih aktera (učitelja/ica i nastavnika/ica, stručnih suradnika/ica, učenika/ica i roditelja) u javnu raspravu, s obzirom da je “škola ono mjesto koje omogućava društvenu intervenciju koja je prema spomenutim rezultatima istraživanja doista neophodna”, kako su naglasili/e. govornici/e.

Dr. Ilišin je nadalje predstavila preliminarne rezultate dvaju velikih istraživanja koja su provedena ove godine. U prvom su ispitivani stavovi (odraslih) građana o njihovim pravima i sudjelovanju u političkom životu, a drugo se bavilo ispitivanjem srednjoškolaca/ki (maturanata/ica) o građanskim kompetencijama. Rezultati pokazuju kako u Hrvatskoj od 90-ih raste demokratski deficit, odnosno istraživanja pokazuju polovično i slabo razumijevanje demokratskih načela, pravila i procedura, tendenciju ka padu prihvaćanja liberalno-demokratskih vrijednosti, kao i porast prihvaćanja autoritarnih sustava. Također, govorila je o zabrinjavajućim rezultatima preliminarnih istraživanja političke pismenosti maturanata, koji se gotovo isključivo informiraju iz nepouzdanih izvora – s društvenih mreža i od svojih vršnjaka. Kampanja poziva na korištenje svih postojećih rezultata istraživanja u provedbi kurikuralne reforme.

Tin Puljić, prošlogodišnji maturant i član pobjedničkog tima svjetskog debatnog natjecanja, iz učeničke je perspektive naveo argumente zašto je potreban kvalitetan GOO u školskim programima. Smatra da je posebno problematično što “iz škole izlaze ljudi koji uglavnom ne znaju koja je vrijednost građanske aktivnosti, ne znaju koja je njihova uloga u kreiranju društva i uopće se ne osjećaju pozvanim to učiniti”. Ulogu škole vidi u stjecanju znanja i vještina koja će omogućiti da učenici postanu građani koji odlučuju na osnovi znanja i razumijevanja društvenih procesa. Kao konkretan primjer prisutnog neznanja naveo je odgovor na maturi iz (izbornog) predmeta Politika i gospodarstvo, prema kojemu je velika većina učenika smatrala da je Republika Hrvatska policijska država jer ima policiju.

“Ne može se očekivati da se demokratska načela pojavljuju niotkud, ona se prenose… a uloga škole je ne samo ljudima prižiti znanje bitno za osobni probitak, već ih naučiti životu u zajednici”, rekao je Tin.

Emina Bužinkić je naglasila kako se GOOD inicijativa zalaže da se u kurikuralnoj reformi, koja je upravo u tijeku, stavi naglasak na demokratsko upravljanje školama, ali i demokratske procese unutar institucionalnih i političkih aktera, kao što su Agencija za odgoj i obrazovanje i Ministarstvo obrazovanja, znanosti i sporta. Upravo su s radom počele stručne radne skupine za kurikulume područja i međupredmetnih tema, među kojima je i građansko obrazovanje, te za kurikulume predmeta među kojima je i Politika i gospodarstvo, stoga su sudionici/e rekli/e kako se nadaju da će se time značajno unaprijediti poučavanje o ljudskim pravima, demokratskom građanstvu i održivom razvoju.

“Zahtijevamo da se objave rezultati međupredmetne i predmetne provedbe građanskog odgoja i obrazovanja u razredima, te jasna analiza prednosti jednoga i drugoga. Zagovaramo uvođenje predmeta građanskog odgoja i obazovanja u škole, ali ova kampanja će se dodatno fokusirati i na praćenje rada cijelokupnog obrazovnog sustava“, rekla je Emina Bužinkić.

Na kraju su predstavljene aktivnosti kampanje te je prikazano šest promotivnih video spotova koji kroz šest ključnih dimenzija građanskog odgoja i obrazovanja (društvena, ljudsko-pravna, politička, gospodarska, ekološka i interkultutalna) prikazuju neke od ključnih društvenih problema koji ukazuju na potrebu za konačnom društvenom intervencijom kroz sustav obrazovanja. Pripremljeni su i informativni paketi, plakati i leci za škole, a pokrenuta je i internetska stranica kampanje. Pozivaju zainteresirane građane i građanke da se pridruže kampanji na ovoj stranici ili na Facebook stranici. Osim ovih namijenjenih široj javnosti, GOOD inicijativa planira tijekom ove i sljedeće godine provesti niz aktivnosti koje uključuju organiziranje okruglih stolova, konferencija te sastanaka s različitim dionicima kako bi ih informirali o važnosti kvalitetnog uvođenja građanskog odgoja u škole.

Slogan kampanje “Što naučiš kao dijete, to radiš kad odrasteš” dodatno je objasnio Tin Puljić zaključivši: “Ako ne obrazujemo djecu, nećemo obrazovati ni buduće roditelje niti profesore/ice – kadar koji će ponovno graditi ovo društvo i kretati u novi ciklus. Naše političke elite moraju stati i razmisliti i svoj politički kapital utrošiti u to da nešto zaista promjene“.

Obiteljski zakon – slagalica teorije i prakse

Roditeljstvo bez alimentacije medalja je s dvije strane, roditelja/ice koji ne ispunjavaju svoju zakonsku obvezu uzdržavanja potomstva i drugog roditelja/ice koji živi s djetetom ili djecom skrbeći sam o njima. Dobitnik/dobitnica takve medalje, na žalost je samo dijete, a pored neodgovornog roditelja/ice hrvatski pravosudni sustav i nadležne institucije bez obzira na državne zakone i potpisane međunarodne konvencije  ne čine dovoljno da provedu i ostvare osnovno pravo djeteta na normalan život.

Iako se u svakoj presudi Općinskih sudova navodi kako je ona donijeta u najboljem interesu maloljetnog djeteta vodeći računa o njegovoj dobrobiti, taj interes i dobrobit često ostaju samo copy paste odlomak na papiru.

Zakoni, zakoni

Zakon kojim se uređuje uzdržavanje  maloljetne djece Obiteljski je zakon, a njegovi članci Zakona iz 2003.g. 209 (1) i članak 288 (1) iz Prijedloga Obiteljskog zakona 2015. decidirani su: Roditelji su dužni izdržavati svoje maloljetno dijete. U sudskim postupcima traženja uzdržavanja za dijete mjerodavan je članak 232, odnosno u Prijedlogu novog OZ članak 308. Pored ostalih parametara određivanja visine uzdržavanja (dob djeteta, mogućnosti roditelja koji ima obavezu plaćanja) najbitnija je odredba po kojoj se radno sposoban roditelj ne može osloboditi dužnosti uzdržavanja maloljetnog djeteta ili punoljetnog koje se redovno školuje.

Dakle, bez obzira koliko su dugački postupci, koliko roditelj koji izbjegava obavezu uzdržavanja koristi legalne i ilegalne načine opstruiranja pravomoćnih presuda, u konačnici ne može biti nikada oslobođen svoje obaveze.

Način na koji se određuje minimalni mjesečni iznos potreban za uzdržavanje djeteta, a koji je dužan platiti roditelj koji ne živi s djetetom određuje Ministarstvo socijalne politike i mladih. Iznos se određuje u postotku od prosječne mjesečne isplaćene neto plaće po zaposlenom u pravnim osobama Republike Hrvatske za proteklu godinu i to: za dijete do 6 godina 17 posto prosječne plaće, za dijete od 7 do 12  godina 20 posto prosječne plaće i za dijete od 13 do 18 godina 22 posto prosječne plaće. Ministarstvo je dužno najkasnije do travnja tekuće godine obznaniti mjesečne minimalne iznose.

Konkretno, s obzirom da je prosječna plaća 2014. u RH iznosila 5. 533,00 kn, dijete do 6 godina ima pravo na minimalno izdržavanje od 940,61 kn, dijete do 12 godina na 1.106,60 kn i dijete do 18 godina na 1.217,26 kn.

Iznimno, ako je obveznik uzdržavanja dužan izdržavati više djece, obveza može biti određena i u manjem iznosu, ali ne smije biti manja od polovice minimalnog iznosa.

Iznos minimalnih iznosa uzdržavanja trebala bi znati oba supružnika kad podnose zahtjev ili tužbu za razvod braka u kojem postoje maloljetna djeca. Često roditelj/ica, a najčešće je to majka jer u preko 80 posto slučajeva djeca po prestanku obiteljske zajednice nastavljaju živjeti s majkom (Državni zavod za statistiku, Publikacija Žene i muškarci u RH 2014.) nije upućena u zakonski okvir minimalnog iznosa uzdržavanja djece koji im u svakom slučaju pripada.

Poznati su slučajevi kad roditelj želi po svaku cijenu izbjeći izdržavanje djeteta pa svojom voljom postane nezaposlena osoba ili prepiše imovinu na druge osobe misleći da će na taj način biti oslobođen obaveze uzdržavanja. No bez obzira na okolnosti, minimalan iznos ne može izbjeći.

“Nisam znala da država određuje minimalnu svotu na koju djeca imaju pravo u slučaju razvoda. Muž je bio nezaposlen i radio je na crno. Znala sam da taj prihod niti jedan sud neće uzeti u obzir, a moja plaća je minimalna. Bojala sam se da djeci neću moći pružiti niti osnovno i pomisao da bi doslovce mogli biti gladni zadržavala me u namjeri da se konačno rastanem”, svjedoči Marija I. (podaci poznati redakciji).

“Sasvim slučajno pročitala sam to na jednom forumu. To nisu velike svote, ali ako su redovne doprinosit će djetetovim potrebama, makar za hranu i osnovne higijenske ili školske stvari. Saznanje da se bivši suprug mora financijski skrbiti za djecu, iako se tome protivi, dalo mi je snagu da se pokrenem i razriješim višegodišnje loše odnose i brak”, dodala je.

Pravni presedan

Obiteljski zakon sistemski je zakon koji određuje pojedinačno život svakog/e građana/ke, ulazi u njegovu privatnost i utječe na socijalni kontekst. Najvažnija elementarna prava ostvarujemo ovim zakonom. S obzirom da se ovaj novinarski projekt bavi (ne)mogućnosti ostvarivanja prava maloljetne djece na uzdržavanje  i na doslovce borbu zakonskih zastupnika/ica koji to pravo pokušavaju ostvariti kao i na obiteljski financijsko-društveni efekt uzrokovan ne ostvarivanjem tih prava, upravo na taj segment reflektira se cjelokupna mučna situacija s Obiteljskim zakonom.

Naime, nakon višegodišnjih priprema novi Obiteljski zakon stupio je na snagu 1.rujna 2014., da bi već 12.siječnja 2015. bio u potpunosti suspendiran odlukom Ustavnog suda. Po istoj odluci Ustavnog suda postupci započeti po novom ObiZ-u/14 nastavit će se po odredbama starog ObiZ-a/03.

Novi zakon stavljen je izvan primjene, a trenutno važeći stari Obiteljski zakon iz 2003. nije usklađen s EU zakonodavstvom.

Kao odgovor na odluku Ustavnog suda, u lipnju ove godine Vlada je poslala u Sabor na proceduru Obiteljski zakon s određenim izmjenama. Netom prije godišnjeg odmora zastupnika, na 17. sjednici Hrvatskog sabora održano je prvo čitanje i rasprava 2.7.2015., a dan kasnije glasanjem prihvaćen je novi Prijedlog obiteljskog zakona s većinom od 76 glasova za, 17 protiv i 7 suzdržanih.

Novi zakon trebao bi donijeti usklađivanje sa zakonodavstvom Europske unije i značajne promijene između ostalog baš prilikom brakorazvodnog postupka braka s maloljetnim djetetom/djecom, modaliteta uzdržavanja i instituta naplate uzdržavanja kad zakonski obveznik ne izvršava svoju obvezu.

Osnovni noviteti u odnosu na zakon iz 2003. godinu jesu:

Sudski postupak razvoda braka parovi s maloljetnom djecom prvo su pokretali pred sudom, zatim ih je sud upućivao na postupak obaveznog savjetovanja u centar za socijalnu skrb. Po novom zakonu parovi koji imaju maloljetnu djecu najprije odlaze na postupak u CZSS. Tamo su obavezni izraditi Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, što po prijašnjem zakonu nisu morali. Nakon što roditelji usklade Plan, on se kao smjernica dostavlja sudu koji će provjeriti je li u skladu s najboljim interesom djeteta i nakon toga ga potvrditi, čime postaje ovršna isprava koja zamjenjuje sudsku presudu za uzdržavanje i kontakte s djetetom. Ukoliko roditelji zbog međusobne konfliktne situacije nisu u stanju donijeti Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, donijet će ga sud.

Koje je stvarno značenje ovakvog Plana i kako se predviđa njegovo funkcioniranje u praksi komentirala je izvršna direktorica Udruge Let Iva Jovović: “To je dobra ideja, mi smo u udruzi komentirali prošlo ljeto nacrt tog plana da ne sadrži previše detalja oko kojih bi se roditelji trebali sporazumjeti i smatrali smo ako prihvate plan koji sadrži samo dogovor oko uzdržavanja, kontakata roditelja s djetetom i načina “primopredaje” djeteta, da će vrlo brzo u stvarnom životu isplivati problemi poput vegetarijanske prehrane, nekih slobodnih aktivnosti i slično, kao što smo imali iskustva u radu sa roditeljima”.

“No ministarstvo je ili samo ili na naše lobiranje, odlučilo izdati dosta detaljne obrasce tih planova koji se nalaze na njihovoj web stranici i mislim da samim uvidom u te planove, roditelji mogu sami dobiti ideju kako ga ispuniti, a istovremeno postići dogovor oko cijelog niza pitanja”, dodala je.

Na stranici Ministarstva socijalne politike i mladih nalaze se obrasci zajedno s uputama za popunjavanje iako su trenutno nevažeći, odnosno zakon koji ih predviđa još nije stupio na snagu. Na istoj web stranici dostupna je i tablica prema kojoj bi se određivali  iznosi uzdržavanja prema prosječnim potrebama maloljetnog djeteta u skladu s dobi djeteta, prihodima roditelja obveznika uzdržavanja prema platnim razredima.

Određivanje dohodovnih razreda predstavlja novost u odnosu na prijašnji način utvrđivanja iznosa uzdržavanja.  Primjerice, razred koji obuhvaća prosječni prihod u državi od 5.501,00 do 6.500,00 kn određuje minimalan iznos od  1.190 kuna ako je dijete staro do 6 godina, za dijete od 7 do 12 godina 1.392, a od 13 do 18 godina 1.525 kuna. Predmetnim zakonom propisano je da se jednom godišnje izračunavaju i odlukom ministra nadležnog za socijalnu skrb objavljuju smjernice o visini uzdržavanja. 

Iako bi određivanje svote uzdržavanja po dohodovnim razredima donijelo mogućnost određivanja većih svota uzdržavanja roditelju obvezniku koji više prihoduje, bitan novitet u segmentu uzdržavanja djece i instituta naplate kad ona nije dobrovoljna objasnila je Iva Jovović: “Sam zakon predmjeva donošenje zajedničkog plana o roditeljskoj skrbi u kojemu se roditeljima ostavlja sloboda da dogovore iznos mjesečnog uzdržavanja. Jednom kad se roditelji dogovore i sud prihvati taj njihov dogovor, plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi postaje ovršna isprava te bi kao takav trebao ubrzati proces naplate ukoliko roditelj-obveznik plaćanja uzdržavanja prekine s uplatama. Roditelj/ica sa kojim dijete živi bi samo trebao odnijeti navedenu ispravu u Finu i oni bi trebali pokrenuti postupak ovrhe s računa”.{slika}

Također novim Obiteljskim zakonom uveo bi se i institut Centra za posebno skrbništvo čija je glavna djelatnost zastupanje djece u brakorazvodnim parnicama i odraslih osoba u postupcima lišenja poslovne sposobnosti  u zaštiti njihovih osobnih i imovinskih prava i interesa pred sudovima i drugim tijelima. U ustanovi Centra za posebno skrbništvo djelovat će posebni skrbnici koje će financirati Ministarstvo socijalne politike i mladih iz svojeg proračuna. Zasad ih je osam u četiri dislocirane jedinice i to Zagrebu, Rijeci, Osijeku i Splitu.

Naravno, novi Obiteljski zakon obuhvaća značajne promjene u cjelokupnoj obiteljsko-pravnoj zaštiti i izazvao je velike polemike i značajne reakcije stručnjaka i javnosti koje će se njegovim donošenjem još više zaoštriti.

Zakon na papiru, život u realnosti

Gdje se u ovim zakonskim i bezakonskim situacijama nalazi građanin/ka koji nema upliva na donošenje i realizaciju zakonskih propisa, a mora po njima živjeti? Nije li svrha zakonodavca zaštiti djecu kao najranjiviju društvenu skupinu? Pa iako se stalno mjerodavni pozivaju na poštivanje i zaštitu prava djece, prava roditelja/ica i prioritet obiteljsko-pravne zaštite, realitet ih demantira.

Sudski postupci su dugotrajni, pritužbi na rad nadležnih sudova i centara za socijalnu skrb sve je više. Najveći dio pritužbi Pravobraniteljici za djecu odnosi se na kršenje ili neprovođenje Obiteljskog zakona, a značajan dio predmeta s ovom tematikom obrađuje se u uredu Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, kao i u uredu Pučke pravobraniteljice. 

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić očitovala se na osnovu Izvješća o radu za 2014. godine o sveukupnoj situaciji i pristiglim pritužbama: “Tijekom 2014. pravobraniteljica za ravnopravnost spolova radila je na ukupno 2.588 predmeta, a što predstavlja povećanje za 21,3 posto u odnosu na 2013. Dakle, vidljiv je značajan porast broja predmeta na kojima se radilo u 2014., a što je svakako posljedica i sve veće osviještenosti građana (ali i društva u cjelini) o pojavnim oblicima, štetnosti i zabrani svih vrsta diskriminacije, pa tako i spolne diskriminacije  koja je u nadležnosti pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, a koja diskriminacija je prisutna u svim sferama života”.

Tako se spolna diskriminacija na području rada i zapošljavanja često očituje kao npr. nepovoljnije postupanje prema trudnicama i majkama od strane poslodavaca (tu je posebice važna problematika sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme te neproduljivanje tih ugovora tijekom ili nakon korištenja prava s osnova trudnoće i majčinstva), zatim kao uznemiravanje i spolno uznemiravanje na radu (npr. razni spolni stereotipi vezani uz žene i rad, razne ponude spolne naravi od strane nadređenih, neprovođenje postupaka radi zaštite dostojanstva radnika/ica od strane poslodavaca), ali i kroz praksu prema kojoj su žene još uvijek manje plaćene za jednaki rad i rad  jednake vrijednosti u odnosu na svoje muške kolege.

Navedenim oblicima diskriminacije često su izložene upravo žene, a što za posljedicu ima i veći broj pritužbi od strane žena.{slika}

“Sve gore navedeno uzrokuje nepovoljniji položaj žena na tržištu rada, a čemu dodatno doprinosi i činjenica kako teret brige i skrbi za djecu još uvijek najvećim dijelom pada upravo na žene zbog čega su one prisiljene usklađivati poslovni i obiteljski život. U kontekstu navedenog ističem i potrebu mijenjana odgojno obrazovnih obrazaca i perpetuiranja rodnih stereotipa i tradicionalnih rodnih uloga. Drugo veliko područje na kojem su žene izložene diskriminaciji je obitelj odnosno obiteljsko nasilje koje je kao takvo i rodno uvjetovano te se smatra oblikom spolne diskriminacije. Međutim građani/ke ipak sve više postaju svjesni važnosti navedene problematike te se u društvu smanjuje tolerancija na bilo kakve oblike nasilje, a posebice na obiteljsko nasilje što posljedično dovodi i do većeg prijavljivanja diskriminacije nadležnim institucijama, pa tako i pravobraniteljici za ravnopravnost spolova. Imajući u vidu i tešku gospodarsku situaciju u kojoj se nalazimo, a koja posebice teško pogađa upravo žene i to prvenstveno na području rada i zapošljavanja, ne čudi kako se u većini slučajeva pravobraniteljici pritužbama obraćaju upravo žene. Ista situacija je i na području obiteljskog nasilja obzirom kako su žrtve obiteljskog nasilja u većini slučajeva upravo žene koje su pritom izložene svim oblicima nasilja, a posebice teško ih pogađa ekonomsko nasilje koje je svakako povezano i s nepovoljnijom situacijom na tržištu rada uslijed čega žene postaju i ekonomski ovisne o partnerima koji ih zlostavljaju”, upozorila je pravobraniteljica za ravnopravnost spolova.

“Moram istaknuti da je osviještenosti građana/ki o navedenoj problematici svakako doprinijela i moja dosadašnja praksa i kontinuirani rad odnosno vidljivost na terenu, ali i u medijima”, naglašava Ljubičić.

“Pored osviještenosti građana/ki, značajnu ulogu ima i edukacija stručnjaka/kinja koji/e se bave zaštitama žrtava obiteljskog nasilja, ali i edukacija poslodavaca o diskriminaciji na području rada i zapošljavanja. Sve navedeno zasigurno doprinosi i sve većem broju pritužbi iz godine u godinu, a  koje građani/ke podnose Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova, pri čemu većinu pritužbi podnose žene”, pojasnila je Ljubičić.

Istovremeno, jača scena nevladinih udruga i organizacija kojima građani/ke nastoje ostvariti prava  koja su im državnim i međunarodnim zakonima i propisima zajamčena, a njima nedostižna. Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu donio je nekoliko presuda protiv Republike Hrvatske koje se odnose na Obiteljski zakon i njegovu primjenu u praksi. 

Trenutno su u Hrvatskoj u samo jednoj godini bila na snazi dva oprečna Obiteljska zakona. Stari – novi – stari – uskoro novi. Dapače, u Prijedlogu obiteljskog zakona, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 5. lipnja 2015. g. (str.18) navodi se: “Ujedno, predmetnim Rješenjem Ustavnog suda stvorena je pravna nesigurnost koja se ogleda u činjenici da trenutno u Republici Hrvatskoj na neki način postoje dva obiteljska zakona (Obiteljski zakon 2003. i Obiteljski zakon 2014.) koja potpuno različito uređuju velik broj instituta”.

Nevjerojatno? Ne, istinito. Stvorena je situacija da se institut mjere privremenog uzdržavanja djeteta/djece može realizirati dvama zakonima potpuno oprečnih uvjeta ostvarivanja.

 ‘Znate, nije ni nama lako raditi s tim stalnim izmjenama’

“Po kojem zakonu donosite rješenja o privremenom uzdržavanju? Obiteljskom zakonu ili Zakonu o privremenom uzdržavanju? Odnosno treba li proteći šest mjeseci neplaćanja ili tri da dijete ostvari uvjete za uzdržavanje od strane države?'”,  pitali smo djelatnicu u sjedištu Centra za socijalnu skrb Zagreb.

“Mi donosimo rješenja na osnovi Zakona o privremenom uzdržavanju, ali u vašem nadležnom centru reći će vam kako oni postupaju. Znate, nije ni nama lako raditi s tim stalnim izmjenama”, odgovorila je.

Plivanje kroz pravne i političke nesuglasice

Osim ovakvih, blago rečeno, nelogičnosti, posljedice proistekle suspenzijom Obiteljskog zakona od strane Ustavnog suda RH navodi Kristina Samardžić iz Ministarstva socijalne politike i mladih: “Ustavni sud u obrazloženju donijetog Rješenja kojim je pokrenut postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Obiteljskog zakona 2014. ni na koji način nije ocijenio osnovanost navoda iz prijedloga za ocjenu ustavnosti predlagatelja, već je isključivo uzimajući u obzir mnogobrojnost i složenost prigovora koje je u postupku dužan ispitati, a radi opsežnosti i osjetljivosti pitanja te činjenice da će radi rješavanja predmeta biti potrebno detaljno ispitati relevantnu praksu Europskog suda za ljudska prava te praksu ustavnih sudova drugih država Europske unije, donio navedeno Rješenje kojim je u primjeni ostavio Obiteljski zakon 2003. te na taj način blokirao primjenu instituta koji su u Obiteljskom zakonu 2014. predstavljali značajan pozitivni pomak u zaštiti prava najranjivijih skupina društva sukladno razini zaštite koja postoji u drugim državama članicama. Pozitivni pomaci svakako su se odnosili i na regulativu koja uređuje uzdržavanje djece i to u pogledu pojednostavljenja i ubrzavanja postupka uzdržavanja, uvođenja tablica o uzdržavanju koje su predstavljale smjernice sudovima pri određivanju visine uzdržavanja ali i pokazatelj roditeljima na koji način i u kojoj visini mogu unaprijed predvidjeti iznos uzdržavanja za dijete koji će biti dužni plaćati ukoliko ne postignu sporazum – Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi”.

“Predmetnim rješenjem Ustavnog suda onemogućeno je da roditelji van sudskog postupka, ako nisu u postupku posredovanja za razvod braka izvansudskim putem dogovore iznosa uzdržavanja. Predmetnim Rješenjem Ustavnog suda nije ni na koji način riješeno pitanje pojedinačnih akata (sudskih odluka, rješenja, pojedinačnih akata koje donose druga nadležna tijela) koji su doneseni i postali pravomoćni i izvršni na temelju Obiteljskog zakona 2014., odnosno nije ni na koji način riješeno pitanje prava koja su stečena pravomoćnim i ovršnim pojedinačnim aktima koji su doneseni primjenom Obiteljskog zakona 2014. godine”, nastavlja.

“Naime, postavlja se pitanje na koji će se način izvršiti pravomoćne i ovršne odluke koje su donesene temeljem tog Zakona a čija priroda podrazumijeva kontinuirano izvršenje. Radi se primjerice o odlukama nadležnih centara za socijalnu skrb o nadzoru nad izvršavanjem roditeljske skrbi, odlukama o zabrani približavanja djetetu, odlukama o mjerama za zaštitu prava i dobrobiti djeteta i sl., ali i o odlukama nadležnih sudova. Tako je npr. upitna pravna snaga presude o razvodu braka, kojom je istovremeno određen iznos uzdržavanja koje je roditelj s kojim dijete ne stanuje dužan svakog mjeseca ubuduće plaćati. Istom se odlukom određuje i način i vrijeme u kojem će se održavati susreti i druženja djeteta s roditeljem koji s djetetom ne živi. Ako su ove sudske odluke postale pravomoćne, sukladno Rješenju Ustavnog suda privremeno se obustavlja njihovo izvršenje, a s obzirom na procesnu zapreku res iudicata o predmetnim stvarima ne može se voditi nova parnica, s obzirom da je o istom već pravomoćno odlučeno. Dakle, ako je primjerice brak razveden pravomoćnom presudom, a iz određenog razloga ova činjenica nije upisana u državne matice (presuda nije izvršena) ona se privremeno više ne može izvršiti, ali se u istom predmetu ne može podnijeti ni nova tužba jer je o istom predmetu već pravomoćno odlučeno. Isto tako obustavljaju se od izvršenja i druge sastavnice pravomoćne odluke poput uzdržavanja i susreta i druženja djeteta s roditeljem s kojim ne živi. Predmetnim Rješenjem Ustavnog suda dovedena je u pitanje pravna sigurnost u gore opisanom dijelu, te su, između ostalog, najugroženije skupine društva, poput djece i osoba s invaliditetom ostale bez adekvatne razine zaštite njihovih prava koja im je zajamčena Obiteljskim zakonom 2014.”, zaključuje Kristina Samardžić iz Ministarstva socijalne politike i mladih.

Građanima/kama ne preostaje ništa drugo osim čekanja usklađivanja ili prevladavanja pravnih i političkih nesuglasica vlastodržaca i stručnjaka.

U međuvremenu konkretan život određuje im zakon koji je u koliziji i koji se u par mjeseci drastično promijenio s tendencijom ponovnih promjena.

{slika}

Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta ‘Roditeljstvo bez alimentacije’, kojeg financijski podupire Ministarstvo kulture, no članak ne izražava stavove i mišljenje spomenutog Ministarstva. Riječ je o seriji članaka ‘Roditeljstvo bez alimentacije’.

 

Boban Stojanović: Prvi i najvažniji zahtjev je održavanje Parade ponosa!

Boban Stojanović organizator je Parade Ponosa u Beogradu koja će biti održana 20. rujna 2015. od 12 sati. Povorka će se kretati od zgrade Vlade u Nemanjinoj, a zatim ulicama: Kneza Miloša – Kralja Milana – Trg Nikole Pašića do platoa ispred Skupštine grada Beograda. Parada ponosa finalni je i centralni događaj Nedelje ponosa koja će u Beogradu trajati od 14. do 20. rujna, a čiji ćete detaljniji program uskoro moći pronaći ovdje.

Prošle godine održana je prva uspješna Povorka nakon četiri godine, s preko tisuću sudionika isudionica. Među njima se našao i gradonačelnik Beograda, ali i brojni drugi političari i političarke.Tom prigodom je predsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić izjavio: “Mi nismo ovo radili zato što je uvjet  za pregovore sa Europskom unijom, nego zbog Ustava, zakona ove države i poštivanja prava svih ljudi.”  Mislite li da je to zaista tako? Očekujete li takav oblik političke podrške i ove godine?

Naravno. Važna uloga Pridea je da iz godine u godinu testira da li je napravljena pozitivna promena u društvu kada su LGBTIQ prava u pitanju. Srbija, njeno društvo i njena politika su još uvek veoma osetljivi tereni kada je ova tema u pitanju, ali konstantnim insistiranjem na održavanju Parade, uspeli smo da se pomerimo sa mrtve tačke. Otvoren je dijalog u javnosti, skoro da nema državne institucije koja se bavi ljudskim pravima a da nema projekat koji se bavi LGBTIQ pravima ili da LGBTIQ prava nisu visoko na njenoj agendi.

Prošlogodišnje, mirno održavanje Parade ponosa, pokazalo je da država može da raskrsti sa nasiljem onda kada to odluči. 28.septembar prošle godine je važan za svakog građanina i svaku građanku Republike Srbije jer na najdirektniji način dokazuje da je organizovano nasilje uvek u sprezi sa državnim strukturama i da naša bezbednost zavisi isključivo od jasnog ograđivanja države od nasilnika.

Takođe, ne treba zaobići činjenicu da su se velika vrata srpskog Parlamenta otvorila upravo zahvaljujući Paradi ponosa i da se nakon održavanja ove manifestacije u Skupštini neprestano dešava nešto vezano za LGBTIQ pitanja. Čini se da je ove godine celokupni sistem znatno otvoreniji i želimo da kroz Pride kampanju koja se odvija pod sloganom “Moja prava – moji zahtevi”, osim deklarativne dobijemo i konkretnu podršku države.

Koliko je za održavanje prošlogodišnje Povorke bio bitan međunarodni pritisak koji je dolazio i od individua, ali i od različitih međunarodnih organizacija civilnog društva te SAD – a i Europske unije?

Društva koja su anti-zapadno orijentisana često razvijaju teorije zavere o velikim pritiscima koji dolaze iz centara moći, što je tek delimično tačno, ali je potpuno bezbolno. Pritisak se odnosi na poštovanje onih prava na koje se sama Srbija obavezala u svom Ustavu i zakonima. Kada govorimo o Prideu, to je svakako pravo na slobodu okupljanja koje je građanima i građankama Srbije uskraćeno četiri puta tokom pet godina. O tome treba da mislimo svi, jer neka druga grupa može biti sledeća na udaru takve zabrane.

Na vašim stranicama često objavljujete kako posjećujete druge organizacije i Povorke ponosa u Europi, primjerice u Rimu ili Beču. Kako vam ta iskustva pomažu u radu, što biste istaknuli kao primjere koje biste rado primijenili i u Srbiji?

Svake godine na Nedelju ponosa, beogradski Pride Forum i sam Pride dolazi nam oko stotinak aktivista i aktivista iz celog sveta, posebno iz regiona. Svima nam je važno da smo zajedno tih dana: nama, jer tokom realizacije samog programa dobijamo njihove sugestije kako unaprediti program, njima jer vide kako mi to radimo. Ovde bih naveo primer saradnje sa organizatorima Pridea u Solunu sa kojima imamo vrlo intenzivnu saradnju i evo, ove godine i zajednički slogan. Primećujem da se poslednjih godina, sa Prideovima u Beogradu, Podgorici, Nikoziji, Atini, Solunu, Tirani i drugim gradovima koji pripadaju balkanskoj regiji kreira posebna forma Pride manifestacija koja nije samo kopija onoga što vidimo u razvijenim, zapadnim zemljama.

Zbog velikih napora koje smo ulagali/e u beogradski Pride proteklih godina, naša vidljivost na međunarodnij aktivističkoj sceni je veoma velika i organizatori/ke različitih Prideova nas često pozivaju da budemo njihovi gosti. Tokom tih gostovanja učimo kako cela manifestacija funkcioniše i dobijamo kreativne ideje kako uključiti što veći broj ljudi u celu manifestaciju. Zanimljivo je da je Pride u Beču bio prvi koji smo videli kao posmatrači, jer kada odemo na poziv organizatora uglavnom smo u koloni i ne znamo kako sve to izgleda od spolja. Na ovogodišnjem Prideu u Rimu smo imali posebno mesto jer su beogradski i rimski Pride postali sestrinski Prideovi.

Tokom proteklih godina smo razvili model po kome funkcioniše Nedelja ponosa, a ove godine ćemo unaprediti samu Pride šetnju.

{slika}

Prema godišnjem izvještaju Gej strejt alijanse o stanju ljudskih prava LGBT osoba u Srbiji vidi se kako je stupanj različitih vrsta nasilja i diskriminacije prema LGBT osobama i dalje itekako prisutan, međutim, ističe se i kako je veliki broj državnih institucija tijekom 2014. godine poduzimao određene mjera s ciljem poboljšanja položaja LGBT osoba u društvu? Kako ocjenjujete te mjere?

Već sam pomenuo da je postoji vidljivo poboljšanje u odnosu institucija prema LGBTIQ pravima, ali je sada važno da se iskoristi momenat te pažnje i da joj se sadržaj, a ne samo forma. Ono što su pokazala sva aktuelna istraživanja je da smanjenje nasilja i diskriminacije nad LGBTIQ osobama u korelaciji sa njihovim poverenjem u institucije. Na tome aktivno radimo i želimo da institucije, podrškom Paradi ponosa ili prisustvom njihovih predstavnika/ca to jasno dokažu. U tom kontekstu nam je važno što je nekoliko ministara/ministarki i veliki broj zaposlenih u nezavisnim telima bio prisutno na prošlogodišnjoj Pride šetnji.

Gej lezbijski info centar (GLIC) pozvao je Vladu Srbije da promjenama ustavnih i zakonskih odredbi legalizira brak osoba istoga spola. Postoje li ikakve šanse da se to u Srbiji dogodi u doglednoj budućnosti?

Tema istopolnih zajednica je postala veoma aktuelna i verujem da će biti zakonski rešena u Srbiji u narednih tri do pet godina. Ne verujem da je moguće ići ispred vremena i neke njegove logike i često navodim primer: kako bi izgledalo kada bi se moj partner i ja venčali, izašli van opštinske sale i dočekalo nas 10.000 hulgana? Upravo zbog implementacije postojećih zakona kao i lobiranja za neke nove verujem da je Parada ponosa izvanredno sredstvo za podizanje vidljivosti LGBTIQ zajednice i njenih problema u javnosti.

Ove godine ste, povodom Međunarodnog dana ponosa objavili kako će slogan ovogodišnje beogradske Nedelje ponosa biti – Moja prava – Moji zahtevi. O kojim se točno pravima radi i što i od koga zahjevate?

Slogan je nastao u sinergiji sa solunskim Prajdom. Borba za LGBTIQ prava je jedna od poslednjih globalnih borbi za ljudska prava, a ovakva vrsta akcije upravo to dokazuje: patrijarhalna, mačistička i militantna društva sa jakim uticajem crkve. 

Prvi i najvažniji zahtev je održavanje Parade ponosa, njen kontinuitet i poštovanje prava na slobodu okupljanja.  Drugi će se zahtevi odnositi na implementaciju postojećih zakona, na nedvosmisleno pravo na život, kretanje, slobodu govora, na rodnu ravnopravnost.

Možete li nam reći nešto više o organizaciji same Povorke i Nedelje ponosa – koliko osoba sudjeluje u organizaciji, je li joj se moguće pridružiti, na što planirate staviti naglasak ove godine?

Parada ponos Beograd ima koordinaciono telo, Organizacioni odbor, koje se bavi organizacijom celokupne manifestacije. Nas je između pet i sedam svake godine, ali je broj naših saradnika i saradnica izuzetno veliki i dosežem preko 150 ljudi koji su na različite načine, najdirektnije, učestvuju u organizaciji celog događaja. Bez te podrške bilo bi nemoguće organizovati sedmodnevni ili desetodnevni festival sa po četiri do šest događaja po danu.  U realizaciju programa su uključene i različite organizacije. Recimo, celokupni prošlogodišnji debatni program realizovan je zahvaljujući njihov aktivnoj participaciji, ali su i ostali delovi programa bili veoma kvalitetni zahvaljujući upravo toj saradnji. Recimo, Labris je LGBTIQ zajednici poklonio sjajni lezbejski party. Da bi unapredili svoj rad ove godine smo organizovali preko 40 sastanaka sa LGBTIQ organizacijama, LGBTIQ pojedincima i pojedinkama koji/e su aktivni/e na sceni, organizacijama za ljudska prava, sproveli smo nekoliko online istraživanja kako bi kreirali program i samu šetnju na način na koji LGBTIQ zajednica to želi.

Pride Week i Pride šetnja su platforme u koje može da se uključi ko god želi, samo je potrebno da ima dobru i izvodljivu ideju. Tako je bilo do sada, a verujemo da će se ta politika razvijati u naednom periodu i da će za nekoliko godina kada Pride dobije svoj kontinuitet i ne bude toliko buke oko njegove bezbednosti to biti više nego vidljivo. Pride pripada svima: LGBTIQ zajednici, ali i svim ljudima koji žele da doprinesu nekom boljem svetu.