Rupi Kaur: Liječenje poezijom

Rupi Kaur šira je javnost upoznala kada je na Instagramu objavila fotografiju na kojoj joj se na hlačama između nogu vidi crvena mrlja menstrualne krvi. Instagram je fotografiju označio neprimjerenom i čak dvaput izbrisao bez ikakvog objašnjenja. Naposljetku je Instagram napokon reagirao objašnjenjem da se radilo o ‘slučajnom brisanju’ sporne fotografije. Dvaput.

Iako je ta fotografija, točnije reakcija na nju, dovela do bitne rasprave, asocijacija na Rupi za mene je (i  vjerojatno će tako ostati) poezija. Rupi je za mene prava doktorica, a njezina poezija lijek. Kad sam ju počela pratiti, prije gotovo dvije godine, Rupi je težak period svog života tkala u stihove, obično popraćene nekom malom, upečatljivom ilustracijom. Svoje je radove objavljivala na svojoj stranici i na Facebooku, iako je sama pričala koliko joj je nekad bilo teško izložiti se na taj način. Kao da već nije bila dovoljno drugačija – dijete imigranata koji su iz Indije pobjegli u Kanadu, smeđa žena, Sikh!

Ipak, spasilo ju je upravo to što se izložila, što je pustila druge u svoje otvorene rane. Pisala je poeziju o svemu – o tome kako je odrastajući pola vremena bila ponosna što je žena, a pola vremena mrzila to što je žena. Kasnije je, kako sama piše, shvatila da zapravo nije mrzila to što je žena, već je mrzila način na koji ju se tretira zato što je žena. Pisala je o zlostavljanju, o depresiji, o roditeljima koji pate od raznih ovisnosti, o bolnim prekidima veze, o praznini koja ponekad ispuni čitav čovjekov život.

Pisala je i o problemima izbjeglica i imigranata, o svemu kroz što su njezini roditelji prošli kako bi joj omogućili dobar život. Odala je počast svojoj majci u poemi Broken English, pišući: “I kako se usuđuješ rugati svojoj majci kada otvori usta, a izlije se polomljeni engleski, njezin je naglasak gust poput meda, drži ga svojim životom, to je jedino što joj je ostalo iz domovine”. Pisala je o Gazi koja je “naša otvorena rana, a mi stojimo u jezeru njezine krvi”…{slika}

Iako su joj mnogi govorili da to nije pametan potez, odlučila je sama izdati svoju zbirku poezije Med i mlijeko, nakon što ju nijedna izdavačka kuća nije htjela objaviti, jer je bila previše drugačija – i ona i njezina poezija – nisu bili sigurni da će to ikoga zanimati. Naposljetku su prodane tisuće i tisuće primjeraka, a Rupi je naknadno sklopila ugovore s brojnim knjižarama te je sada zbirka ‘Med i mlijeko’ sve dostupnija diljem svijeta, a nedavno je prevedena i na španjolski. Pisanje je za Rupi bilo način liječenja, njezino pročišćivanje, istinska katarza. Na taj je način sama pomogla mnogima koji su njezinu poeziju čitali, prvenstveno ženama. Kako joj pišu njene čitateljice – “zbog tebe se nisam osjećala sama” ili “zbog tebe sam shvatila da je u redu biti ljuta, da je u redu biti sklupčana od boli”.{slika}

Sama Rupi tvrdi da je nagore trenutke svoga trenutka naučila prisvojiti, prihvatiti tugu koja izvire iz njih, i to da će tugu uvijek nalaziti u tim trenutcima, ali ne dopustiti da ju oni određuju – ti trenutci mogu biti tužni, ali ona ne mora biti tužna.{slika}

Rupi ne piše samo poeziju, već je veoma aktivna i na drugim područjima– često sudjeluje u snimanju filmova i dokumentaraca, a pridružila se i ekipi koja radi super web-seriju Anarkali. Svaka epizoda završava s Rubi koja recitira neku svoju pjesmu. Ona djeluje poput kakve boginje, svaki stih u potpunosti proživljava, vidimo njezine drhtaje, suze, smijeh, tugu, zadržavanje daha… Poezija je njezin produžetak, pomoću poezije se Rupi pušta u svijet kao zmaj što polijeće u nebo. Ona slavi žene, slavi otpor i borbu, slavi bol i preživljavanje, a na nama je da se prepustimo i slavimo s njom.{slika}

{slika}

{slika}

Termin za rodno neutralno izjašnjavanje uvršten u Oxfordski rječnik

U Oxfordski rječnik engleskog jezika uvršten je rodno neutralan termin – Mx. Uz Mr, Mrs, Ms i Miss dodan je termin kojeg najčešće koriste osobe koje su queer ili se rodno ne određuju, kao i transrodne osobe. Dana 28. kolovoza 2015. godine jedan je underground termin službeno postao dijelom engleskog jezika.

Mx (izgovara se: miks) način je oslovljavanja u engleskom jeziku koji koriste pripadnici/ice transrodne zajednice, uključujući one osobe koje se rodno ne identificiraju, a u zadnje se dvije godine u Velikoj Britaniji koristi i na pojedinim službenim obrascima i dokumentima. Tako se Mx – uz Mr, Mrs, Miss, Ms te titule zvanja, kao što je npr. Dr – već može naći i na vozačkim dozvolama, a u upotrebu su ga uvele i neke veće banke, kao što su Royal Bank of Scotland i Barclays, pojedina ministarstva i gradovi, britanska poštanska služba (Royal Mail), lanci supermarketa te neka sveučilišta, među kojima su i ona najpoznatija – u Oxfordu i Cambridgeu.

Sama riječ nije nova; prvi se put pojavila 1977. u američkom časopisu Single Parent, kao odgovor na postojeće diskriminatorne načine oslovljavanja, pojašnjava Lori.hr. No ta riječ nije zaživjela u upotrebi, a njezino je mjesto preuzeo naslov Ms, koja označava žensku osobu bez pozivanja na njezin bračni status.

Od genocida do otpora: Jazidske žene u borbi

Nakon što su preživjele traumatični genocid, jazidske žene na planini Sinjar mobiliziraju svoje autonomne oružane snage i pružaju politički otpor u skladu s filozofijom Kurdistanske radničke partije (PKK).

Stara kurdska izreka kaže ‘planine su nam jedine prijateljice’ i ta je izreka postala relevantnija nego ikad 3. kolovoza 2014. u svjetlu napada Islamske države na grad Sinjar (ili Shengal na kurdskom), ubijajući tisuće ljude, silujući i otimajući žene kako bi ih kasnije prodali u seksualno roblje. Smatra se da je to 73. masakr Jazida i Jazidki od strane takozvane Islamske države.

Otprilike 10.000 Jazida i Jazidki pobjeglo je u shengalske planine i od toga puno je ljudi, pogotovo djece, umrlo od gladi, žeđi i iscrpljenosti. Ove godine na isti datum Jazidi i Jazidke ponovno marširaju u planine, ali ovoga puta u protestu i zavjetu da više ništa neće biti isto, piše Dilar Dirik, kurdska aktivistkinja i studentica doktorskog studija na Cambridgeu.  

Prošle godine, iračko-kurdska vojska Kurdske demokratske stranke (KDP) obećala je ljudima da će garantirati sigurnost Shengala, ali je pobjegla bez upozorenja kad je Islamska država napala, ne ostavljajući niti oružje ljudima da se obrane. Umjesto njih, gerilci KPP-a, Jedinica kurdske narodne obrane (YPG) sa svojom ženkom brigadom (YPJ) otvorili su prolaz prema Rojavi spašavajući 10.000 ljudi unatoč tome što su bili/e malobrojni/e i naoružani/e samo kalašnjikovima. Rojava, ili Zapadni Kurdistan, autonomna je regija u sjevernoj i sjeverno-istočnoj Siriji.

Čitave godine jazidske žene bile su prikazane kao bespomoćne žrtve silovanje u medijima. U mnogobrojnim intervjuima pitali su ih o tome kako su silovane i prodane bešćutno ih tjerajući da ponovno prožive traume u svrhu senzacionalističkog izvještavanja. Jazidske žene prikazane su kao utjelovljenje uplakanih, pasivnih žena koje se predaju, krajnje žrtve Islamske države. Najgori orijentalistički portreti reducirali su jednu od najstarijih živućih religija na svijetu na novo, egzotično polje koje treba istražiti.

Ignorira se činjenica da su se jazidske žene same naoružale i da se sad mobiliziraju ideološki, socijalno, politički i militaristički unutar okvira iznesenog od strane Abdullaha Öcalan, vođe PKK-a. U siječnju je od strane jazidskih delegata iz planina i izbjegličkih kampova uspostavljeno Shengalsko utemeljiteljsko vijeće koje zahtijeva autonoman sustav neovisan od Iračke i Kurdistanske regionalne vlade. Različiti odbori za edukaciju, kulturu, zdravlje, obranu, žene, mlade i ekonomiju organiziraju se oko svakodnevnih problema. Vijeće je organizirano na temelju demokratske autonomije, koju je artikulirao Öcalan, i dočekano je s oštrom opozicijom od strane KDP, one iste stranke koja je napustila Shengal bez borbe. Novoosnovana jedinica shengalskog otpora – ženska vojska YPJ-Shengal i PKK organiziraju prvu liniju obrane od Islamske države bez ikakve oružane potpore koju dobiva Iračko-kurdska vojska od strane internacionalnih koalicijskih snaga. Nekoliko članova vijeća čak je i uhićeno u Iračkom Kurdistanu.{slika}

Krajem srpnja žene svih dobnih skupina su osnovale Autonomno shenglasko vijeće žena obećavajući da će ‘organiziranje jazidskih žena biti osveta za sve masakre’. Odlučile su kako se njihove obitelji ne smiju miješati u njihovu odluku da se priključe borbi, što je dodatno povećalo demokratičnost zajednice. Međutim, poanta nije da se ‘okupe’ otete žene, već da se sve zajedno osnaže i oslobode kroz aktivnu mobilizaciju uspostavom ne samo fizičke, nego i filozofske samoobrane protiv svih oblika nasilja.

Internacionalni sustav podmuklo depolitizira ljude pogođene ratom, pogotovo izbjeglice, prikazujući ih bez moći. Ali jazidske izbjeglice na planini i u izbjegličkom kampu Newroz u Dêrîk (al-Malikiyah), koji je stvoren u Rojavi odmah nakon masakra, inzistiraju na aktivnom djelovanju. Iako neke internacionalne organizacije sada pružaju ograničenu pomoć, gotovo ništa pomoći nije moglo doći u Rojavu godinama zbog nametnutog embarga.

Hedar Reşît, zapovjednica PKK iz Rojava koja podučava sociologiju Shengala prije i poslije posljednjeg genocida, bila je među sedam ljudi koji su se borili protiv Islamske države na početku masakra i bila je ranjena otvarajući prolaz prema Rojavi. Prisutnost žena poput nje iz četiri dijela Kurdistana iznimno jako utječe na Shengalsko društvo.

“Prvi put u povijesti uzele smo oružje u ruke, zato što smo tijekom zadnjeg masakra shvatile da nas nitko neće zaštiti, moramo to učiniti same”, izjavila je mlada YPJ-Shengalska borkinja koja si je dala ime prema Arîn Mîrkan, heroini otpora u Kobaneu. Objasnila je kako se djevojke poput nje nikada prije nisu usudile sanjati, samo su sjedile u kući dok se nisu udale. Ali poput nje, stotine djevojaka se pridružilo borbi, kao i mlade žene koje su odrezale svoje pletenice i položile ih na grobove svojih obitelji i pridružile se otporu.{slika}

Xensê, članica vijeća žena, ljubi svoju unuku i objašnjava: “Prošle smo oružani trening ali ideološka edukacija je mnogo važnija za nas da shvatimo zašto se masakr dogodio i kakve proračune ljudi izvode nauštrb nas. To je naša prava samoobrana. Sada znamo da smo bile tako ranjive zato jer nismo bile organizirane. Ali Shengal nikada više neće biti isti. Zahvaljujući Abdullahu Öcalanu”.

Jazidska žena, Sozdar Avesta, članica Vijeća predsjedništva Ujedinjenih zajednica u Kurdistanu i PKK-ova zapovjednica, pojašnjava: “Nije slučajnost da je Islamska država napala jednu od najstarijih zajednica na svijetu. Njihov cilj je uništenje svih etičkih vrijednosti i kulture Bliskog istoka. Napadajući Jazide oni pokušavaju izbrisati povijest. Islamska država se eksplicitno suprotstavlja Öcalanovoj filozofiji, ženskom oslobođenju i solidarnosti svih zajednica. Stoga, kako bismo ih pobijedili moramo imati ispravno razumijevanje društva i tumačenje povijesti. Osim fizičkog uništenja moramo i mentalno ukloniti ideologiju Islamske države koja ustraje u trenutnom svjetskom poretku”.

Prije godinu dana svijet je gledao stravičan genocid Jazida. Danas te iste ljude, koji su spasili Jazide i Jazidke, kada su svi ostali pobjegli, bombardira Turska uz potporu NATO-a. Kada države koje su doprinijele usponu Islamske države obećavaju njezin poraz, a usput uništavaju društveno tkivo Bliskog istoka, jedini način preživljavanja je uspostava autonomne samoobrane i grassroots demokracije. 

Prevela i prilagodila Jana Kujundžić

Cijena majčinstva će i po novom Zakonu o radu ostati visoka

Problemi žena u Bosni i Hercegovini koje su se odlučile formirati obitelji su brojni. Počinju još na razgovorima za posao, gdje je već godinama uobičajena praksa da potencijalni budući poslodavac pita (isključivo) žene o njihovom bračnom statusu i namjeri da imaju djecu, nastavljaju sa strahom od dobivanja otkaza ili degradiranja po funkciji i plaći, a kulminiraju nejednakim porodiljskim naknadama po različitim kantonima, piše Diskriminacija.ba.

Prije nego što potraže pomoć advokata, žene koje su pretrpjele diskriminaciju na radnom mjestu nerijetko se obraćaju ženskim organizacijama, potvrđuju nam Vildana Džekman i Selma Hadžihalilović iz Fondacije CURE.

“Žene su nam se obraćale za pravne informacije u kontekstu ulaganja žalbe i podnošenja tužbi kod diskriminacije pri ostvarivanju prava na rad ili pri apliciranju za posao u toku trudnoće. Izdvojile bismo slučaj visoko obrazovane, ekonomski nezavisne žene koja je potražila našu podršku nakon što je doživjela direktnu diskriminaciju na razgovoru za posao u državnoj službi BiH. Predstavnik institucije je tijekom intervjua prokomentirao kako ‘njemu nisu potrebne žene sa stomakom’, aludirajući na njeno poodmaklo drugo stanje. Kroz naš rad i svakodnevne razgovore s mladim ženama, primijetile smo da po pravilu izražavaju bojazan za formiranje porodice i ostvarivanje potomstva, svjesne da njihova prava nisu zaštićena i da njihovi budući poslodavci neće imati sluha za zaštitu reproduktivnih prava i pravo na porodiljske naknade”, ispričale su Džekman i Hadžihalilović, dodavši da su žene koje su im se obraćale zbog povrede prava na radnom mjestu, upućivale na službe besplatne pravne pomoći, poput Fondacije lokalne demokracije i Centra za pravnu pomoć ženama Zenica, Prava za sve i Vaša prava.

O pitanjima zaštite zaposlenica koje se odlučuju na formiranje porodice, u sjeni donošenja novog Zakona o radu FBiH koji je stupio na snagu 20. kolovoza, Diskriminacija.ba razgovarala je s odvjetnicom, stručnjakinjom za radno pravo i članicom Inicijative F5 za zastupanje i zagovaranje prava i osnaživanja žena, Dinom Duraković. 

Promjena koju novi Zakon donosi je to što je u njemu, za razliku od prethodnog, jasno definirano da poslodavac ne smije postavljati pitanja koja se ne tiču direktno radnog odnosa, da bi na osnovu saznanja o privatnom životu buduće radnice donio odluku o njenom zapošljavanju. 

“U novom Zakonu o radu izričito je propisano da poslodavac tijekom razgovora za posao ne može tražiti od radnice ili radnika podatke koji nisu u neposrednoj vezi s radnim odnosom, što uključuje i podatke koji se tiču bračnog stanja i porodičnih obaveza. Dovođenje žene u neravnopravan položaj po ovom osnovu predstavljalo bi diskriminaciju, koja je sada sankcionirana novim Zakonom, te predstavlja osnovu za podnošenje tužbe od strane radnice. Ovo svakako predstavlja pomak u odnosu na važeći Zakon u kojem nije bilo takve izričite odredbe. Ipak, ne treba očekivati da će se praksa radikalno promijeniti samo zato što sada postoji zakonska odredba koja ovakvo ponašanje sankcionira. Ono što žena na razgovoru za posao može napraviti u slučaju da joj takva pitanja budu postavljena je da pita u kakvoj su vezi takva pitanja s poslom za koji se prijavila i da li od njenog odgovora zavisi dobivanje takvog posla. Ne kažem da takav stav ne može proizvesti kontraefekta. Ali mislim da je vrijeme da žene počnu na takvu vrstu diskriminacije, što ovakva pitanja svakako jesu, reagirati i agresivnije zahtijevati zaštitu svojih prava ako smatraju da su dovedene u neravnopravan položaj zbog svog obiteljskog statusa”, kaže Duraković za portal Diskriminacija.ba. 

Promjena Zakona o radu u cjelini, međutim, ne donosi veću zaštitu trudnica i porodilja na radnom mjestu.

Stari Zakon o radu o zaštiti trudnica i porodilja govorio je uglavnom u smislu osiguranja dužine porodiljskog odsustva, a propisivao je i da poslodavac ne može odbiti da zaposli ženu zbog njene trudnoće, zbog tog stanja joj otkazati ugovor o radu ili je rasporediti na druge poslove. 

Sve zakonske odredbe, ipak, vrijedile su za trudnice koje su imale važeći ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

“Stari Zakon nije ništa govorio o prestanku ugovora s trudnicama koje su zaposlene na određeno vrijeme, iz čega je proizlazilo da ako ugovor o radu na određeno vrijeme ističe za vrijeme trudnoće radnice, poslodavac nema obavezu da joj takav ugovor produži. U praksi je zbog toga bilo vrlo uobičajeno da poslodavci ne produže ugovore o radu na određeno vrijeme zaključene s trudnicama ili porodiljama. Novi Zakon o radu na isti način regulira ovo pitanje, dakle zaštita trudnica od otkaza postoji samo u slučaju da su zaposlene na ugovor o radu na neodređeno vrijeme”, ističe naša sugovornica.

Zahvaljujući neadekvatnoj zaštiti trudnica i porodilja, neproduženje ugovora o radu na određeno vrijeme je najčešći oblik prestanka radnog odnosa s trudnicom/porodiljom, dodaje, a u nekim sektorima je situacija lošija od drugih. 

“Moglo bi se reći da su sektori u kojima su radnice manje plaćene i rade na poslovima koji ne zahtijevaju posebne kvalifikacije (npr. trgovina) više podložni ovakvoj praksi”, kaže Dina Duraković. A budući da novi Zakon na isti način definira zaštitu žena koje su formirale porodicu, teško je očekivati da će ova praksa biti promijenjena.

Specifični problemi mladih kao heterogene skupine na tržištu rada

U utorak, 29. rujna 2015. u Kući Europe održava se konferencija Mladi bez granica? Specifični problemi mladih kao heterogene skupine na tržištu rada u organizaciji inicijative Za rad spremne.

U sklopu konferencije održat će se radionice čiji je cilj identificirati specifične probleme mladih, a tijekom popodneva namjeravamo kreirati preporuke će se zatim podijeliti sa širom javnošću te relevantnim sudionicima i sudionicama nakon završetka konferencije.

“Pozivamo vas da se prijavite na jednu od tri radionice kako biste svojim sudjelovanjem doprinijeli raznolikosti iskustava i pristupa temama o kojima će biti govora”, apeliraju članice Za rad spremne.

Teme radionica su (moguća je prijava samo na jednu):

Premošćivanje regionalnih razlika i razlike urbano/ruralno na tržištu rada
Volontiranje i studenski poslovi kao (ne)cijenjeno iskustvo
Problemi prilikom prvog zapošljavanja

Ukoliko ste zainteresirani/e, svoj CV i motivacijsko pismo u kojem objašnjavate kako vaše prisustvo može doprinijeti određenoj radionici šaljite na za.rad.spremne@gmail.com najkasnije do 11. rujna 2015.

“S obzirom da konferencija ima fokus na problemima mladih na tržištu rada, želimo istaknuti da znanje o temama radionica ne mora biti profesionalo iskustvo, već podržavamo i prijave koje se temelje na proživljenom iskustvu”, naglašavaju iz inicijative.

Kad je nasilje nad ženama tek urnebesna šala

Šale “kako spustiti sponzoruši” česte su u našem medijskom prostoru upravo jer računaju na to da će biti (i jesu) vrlo dobro prihvaćene, klikane i lajkane jer ako je išta veliki problem našeg društva u glavama mnogih i znak ultimativne nepravde prema jednom dijelu muškog roda, onda je to sve veća pošast djevojaka koje muškarce biraju prema količini novca u njihovim džepovima.

Najčešće prikazane u formi printscreena nečijeg privatnog online razgovora, šale se fokusiraju na “dobra spuštanja” od strane poštenih muškaraca koje djevojke odbijaju jer su nesretnici nedovoljno bogati. Na svaku se takvu šalu dobije ogroman broj komentara gorih od same šale, koje mazohistički čitam i bijesno razmišljam najprije o novinarskom/uredničkom jadu, a onda i o društvenom jadu općenito.

Danas je na Index.hr-u objavljena jedna od takvih šala. Mauricije Šaban javlja se Nini kojoj je maknuto prezime i pita je “di” je te ustanovljava da je “nema ko psovki u Starom Zavjetu”. Ona mu odgovara da je ulet zanimljiv, ali da joj on nije zanimljiv jer joj ne može priuštiti torbicu od 5.000 eura. Razgovor završava provalom nasilnih prijetnji, koje Index ukrašava naslovom “Sponzorušu brutalnim odgovorom zakucao u zemlju!”, a na Facebooku je sve objavljeno s komentarom: “Jer ona to zaslužuje! :D”.

{slika}

Što to ona točno zaslužuje? Pa ako pitate Mauricija Šabana, sljedeće: “Fejs mi šteka ko tvoj mentalni sklop, imam 5000, ali metaka u puškomitraljezu da te probušim i napravim ementaler sir od tebe i stavim te na akciju u Plodine, sponzo smrdljiva… dabogda ti se ta torbica raspala prije nego moja prva veza s lutkom na napuhavanje, aj mrš”.

Ovo je nekome na Index-u bilo smiješno i primjereno za objavu. U ovom trenutku post na fejsu nastavlja prikupljati lajkove, šerove i komentare koji potvrđuju koliko veliki broj ljudi smatra da je nasilje nad ženama i njegova promocija smiješno, da je muškarac kojeg žena odbije, a on joj prijeti ubojstvom “bog” i “kralj” koji joj je pokazao i da “treba tako svakoj koja se prodaje za torbicu”. Oni će svoja sranja prolijevati kad god imaju priliku i u ovoj je priči najodvratnije to što im mediji tako rado i bez zadrške tu priliku i pružaju dok su s druge strane u člancima o stvarnim slučajevima muškog nasilja nad ženama nasilnici (nakon što se prenese stav susjeda o tome kako su do tog trenutka to bili “fini i pristojni ljudi”) često opisani kao “monstrumi”.

Nije riječ o monstrumima, u tome i jest problem. To su samo muškarci koji konstantno od društva i preko medija dobivaju potvrdu da je nasilje nad ženama sasvim šaljiva i u redu stvar, koju je danas zaslužila jer ga je odbila, sutra jer je imala prekratku suknju, a prekosutra jer joj je zagorio ručak. Svaki će se put naći netko da kaže kako je dobila točno ono što je zaslužila. Nasilje, tj. “šalu” na svoj račun.