Kako je kampanja #DontManCriminate promašila ‘ceo futbal’

Indijski online magazin Maggcom, samoprozvani ‘ultimativni modni vodič za lifestyle i tehnologiju ‘, pokrenut 2015. godine, je krajem lipnja započeo online kampanju #DontManCriminate, koju su neki od medija s pravom prozvali spektakularno krivim pokušajem ispravljanja rodne nejednakosti.

Cilj kampanje je, kako objašnjava Maggcom, promovirati jednakost između muškaraca i žena, s naglaskom na muškarce, te zaustaviti diskriminaciju muškaraca, odnosno, da se poput Maggcoma malo poigram riječima, muškriminaciju.

 “Zašto bi se muškarci morali ustati sa svog sjedala ako dama pokraj njih stoji? Zašto bi muškarci trebali damama pridržavati vrata? Muškarci ne dobivaju besplatan upad u klubove. Muškarci, za razliku od žena, nemaju mjesečnice, stoga se ne mogu izvlačiti iz problema s objašnjenjem da su u PMS-u. Muškarci ne dobivaju glasove na račun simpatičnosti. Zašto muškarci ne bi plakali? Zašto bi muškarci trebali nositi težak teret? Zašto ne žene?

Indija – obećana zemlja za zagovaratelje/ice nejednakosti

Ovaj Maggcomov pokušaj ispravljanja krivih džender Drina je problematičan na toliko razina da se teško odlučiti odakle započeti. Možda od izraza ‘dama’? Taj izraz, koji Maggcom uporno koristi, spada u isti koš s otvaranjem vrata i prepuštanjem sjedala – u krajnje arhaičan koš koji se održava na životu samo zato što određen postotak populacije na individualnoj razini odbija preispitati uloge koje obnašamo u društvu samo zato što su i dalje svojevrstan normativ. Možda od krajnje binarnog razumijevanja svijeta i rodnih uloga? Perpetuiranja stereotipa o PMS-om izmučenim ženama na rubu živčanog sloma? Na koncu, da, zašto muškarci ne bi plakali? Zato što ih tome podučava to isto stereotipno i binarno društvo zbog kojeg Maggcom smatra da otkriva toplu vodu pitanjem ‘Zašto muškarci ne bi plakali?’.

Maggcom se zatim baca u razjašnjavanje pojma ‘menism’, kojeg ću, u nedostatku boljeg izraza u hrvatskom jeziku, prevoditi kao menizam:

“Menizam. Podsjetimo se na zaboravljeni rod, rod od kojeg se u svakoj prilici očekuje džentlmenstvo. Kada žene govore da žele biti izjednačene s muškarcima, prešućuje se da se od muškaraca i dalje očekuje kavalirstvo. Muškarcima treba predah od herojstva – oni su suočeni s posve drugačijim oblikom maltretiranja. Rodna nejednakost muškarce uznemiruje jednako koliko i žene. Ova je kampanja za sve muškarce, žrtve društva koje uporno zaboravlja probleme s kojima se muškarci suočavaju.”

Posebno je tragična činjenica da je ova kampanja osmišljena u Indiji, zemlji koja je prema nedavno provedenom istraživanju Fondacije Thomasa Reutersa ocijenjena kao četvrta najnepoželjnija zemlja za žene. Razlozi su potresni – ženski feticid i čedomorstvo, trgovina ljudima (90 posto trgovine ljudima događa se upravo u Indiji), Indija ima oko 3 milijuna prostitutki (od kojih su 40 posto djeca), seksualno ropstvo, prisilni i dogovoreni brakovi, silovanja i zlostavljanja koja se ne sankcioniraju, već stigmatiziraju žrtve. Ono što je još tužnije jest što se ovaj gore navedeni citat pripisuje ženi, Jahanvi Maheshwari, što govori o dubokoj ukorijenjenosti patrijarhata u sve pore indijskog društva, kao i u samosvijest žena u Indiji.

S obzirom na kontroverzno visoku stopu ubojstava i silovanja u Indiji, kampanju su odmah prigrlili i zagovaratelji teze da je toliko visoka stopa rezultat lažnog prijavljivanja. Riječ je o raspravi #Falsecases. Da ne skrećem pretjerano s teme, ostavit ću vam da putem tweetova same/i prosudite o dometima ove ‘rasprave’:

{slika}

{slika}

Reakcije

Kampanja je ‘slomila’ internet. Mnoge je šokirala, mnoge ostavila s upitnicima nad glavama. Bilo je i onih uvjerenih da je riječ o šali. Kod nekih je izazvala ljutnju, kod nekih smijeh, kod nekih sarkazam, a kod nekih, nažalost, slaganje.

{slika}

{slika}

{slika}

{slika}

Zbog nevjerojatnog interesa Maggcom je odlučio dodatno komentirati situaciju:

“Činjenica da smo kampanjom dotaknuli milijune ljudi dokazuje da ovo nije šala, već problem koji zahtijeva stvarne mjere dok još nije prekasno, dok muškarcima ne postane suviše teško opstati u ovom društvu kojim dominiraju žene”, objašnjava autor teksta Varun Choudhary.

Da nema toliko Dalmacije u meni, vjerojatno bih ovaj paragraf završila komentarom  “Da, zicer”.

Što je sve pogrešno u ovoj kampanji?

Kampanja, između ostalog, naglašava kako glas protiv muškriminacije ne znači da ne podržavate žensku borbu za ravnopravnost, već se kampanjom samo želi osvijestiti kako su i muškarci suočeni s nepravdom. Nije, na deklarativnoj razini, ništa pogrešno u ovoj izjavi. Međutim, prije nego ispadne da se Maggcomu ipak potkralo zrnce mudrosti, potrebno je analizirati sadržaj postera koji su kampanju uspjeli učiniti viralnom.

{slika}

Za početak, da si dam malo oduška, meni se čini kako je autorima i autoricama kampanje protiv muškriminacije od svega najspornija problematika slobodnog upada u klubove, što govori nešto o infantilnosti ovog medijskog istupa. Štoviše, ta je stavka izazvala nebrojene rasprave korisnika i korisnica društvenih mreža. Ipak, da ne bude sve u okviru zeza, šege, šale i kalambure, uozbiljit ću se.

Poslužit ću se logikom kampanje – dokaz da živimo u svijetu kojim dominiraju žene jest tvrdnja kako žene nerijetko dobivaju besplatna pića i besplatne upade u klubove. Daljnji ‘dokazi’ su situacije u kojima muškarci ženama nose prtljagu, prepuštaju sjedala, a čak i proizvodi diskriminiraju muškarce – neprivlačni muškarci se ne mogu ušminkati, ne proizvode se štikle za niske muškarce, a glupi muškarci nemaju (kako Maggcom to shvaća) ‘privilegiju’ da im se sve oprosti jer su ‘glupe plavuše’.

Što se tiče upada u klubove – razlog te prakse koja se primjenjuje diljem svijeta je krajnje patrijarhalne naravi. Žene imaju besplatan upad u klubove jer se vlasnici klubova nadaju da će na taj način privući što više muškaraca. Sve je, dakle, podređeno željama i potrebama muškaraca. Na vrhu piramide je, međutim, samo jedna stvar, a to je profit. Profit od prodaje pića muškarcima koji će se sjatiti u klubove kako bi plaćali pića ženama koje su dobile slobodan upad, i to zato što ih društvo uči da je ženu najlakše osvojiti ukoliko je na ovaj ili onaj način kupiš.

Nadalje, jeste li baš sigurni da ne postoji šminka za muškarce? Jednostavan pothvat poznat kao guglanje otkriva kako ne samo da postoji šminka za muškarce, već i tutorijali za šminkanje. Čak i da ne postoji, poprilično sam sigurna da su puderi i korektori rodno neutralni. Možda ne postoje štikle, ali postoji nešto što se zove ‘shoe lifts’, a možete ih nabaviti na Amazonu gdje koštaju nevjerojatnih 19,99! A i, nosite štikle ako vam se nose štikle.

Ovo je samo trivijalni dio problema. Kampanja, kao što je zaključio velemudri Varun Choudhary, zaista jest privukla milijune. Između ostalog, kampanja je privukla glumce, kako Maggcom navodi, zlatnog doba Bollywooda koji su podigli svoj glas protiv diskriminacije muškaraca. 

{slika}

Ispod prvog plakata stoji i dodatno pojašnjenje:

“Sve lijepe, pametne, pa i bogate djevojke, traže bogatog muškarca za kojeg će se udati. Mladić mora biti ili bogat ili zgodan da bi se oženio bilo kojom djevojkom. Povijest nas podučava situacijama u kojima se glupe plavuše udaju za bogate tatice i žive od njihovog novca, a pametni i zgodni mladići moraju svoj novac zaraditi.”

Objašnjavanje svih razloga zbog kojih je ova tvrdnja pogrešna bi potrajalo i pretvorilo se u glomaznu digresiju pa neću dodatno pojašnjavati problematiku koja je, sigurna sam, svima već i više nego jasna.

Drugi plakat, koji izražava tvrdnju ‘Ako ti ne dopustim da radiš, nesiguran sam. Ako ti dopustim da radiš, trpim uvrede da živim od ženine plaće’ je gotovo zastrašujuć. Kakva je točno razina (ne)shvaćanja rodne ravnopravnosti prisutna kod autora i autorica ove kampanje ako svjesno promoviraju tezu da je na muškarcima odluka o tome hoće li žene raditi ili ne? Zar je novac kojeg zarade žene nečasniji od novca kojeg zarade muškarci?

Na koncu, autori kampanje od glumaca s nekih plakata nisu tražili dopuštenje za korištenje njihovih fotografija, odnosno lica. Kao glasnogovornici kampanje su iskorišteni, između ostalih, Elijah Wood, koji se u intervjuu za GQ deklarirao kao feminist, te Jude Lude Law, koji je u intervjuu za Mr. Porter 2013. godine objasnio kako način na koji Hollywood tretira žene smatra nepoštenim.

Ali to nije sve – uz krivo shvaćanje rodne ravnopravnosti, Maggcom vam nudi i aplikaciju #DontManCriminate.

Rojava: tri godine ženske revolucije

Prije tri godine, 19. srpnja 2012. godine, kurdski krajevi Sirije (Rojava) proglasili su svoju demokratsku autonomiju. Do toga je došlo u jeku građanskog rata u toj zemlji, nakon što su području zaprijetile i snage Asadovog režima i fundamentalističke organizacije koje su zamijenile raniju sirijsku opoziciju. U tom sukobu oni koji se bore za demokratsku revoluciju morali su organizirati svoje jedinice, prije svega za obranu različitih naroda i zajednica u tom miješanom kraju, kao i za očuvanje svojih socijalnih i političkih prava.

Tako su nastale Jedinice narodne i ženske zaštite (YPG/YPJ) i institucije demokratske autonomije, poput Narodnih kuća (Mala gel), u kojima se različitim zajednicama omogućuje da direktnom demokracijom po prvi put neposredno utječu na vlastite živote. Revolucija u Rojavi je u međuvremenu od kurdskog nacionalnog ustanka prerasla u široki demokratski pokret u kojem sudjeluju i kršćani, Jezidi, sunitski Arapi i druge zajednice koje su u njoj i njezinim oružanim samoobrambenim jedinicama (YPG/YPJ) s pravom prepoznale jedinu alternativu barbarizmu ISIS-a.

No možda je i najvažniji dio tamošnje revolucije borba za oslobođenje žena. U patrijarhalnom svijetu u kojem živimo i pogotovo u dijelu svijeta koji posljednjih godina svjedoči velikim koracima unazad u slobodi žena, revolucija u Rojavi predstavlja jedan od najvećih feminističkih iskoraka. Povodom treće godišnjice proglašenja Rojave, objavljujemo tekst upravo o tom aspektu borbe u Rojavi – ženskoj revoluciji.

Koliko god različite nacije, vjere ili rasa, žene su žene

Prije početka revolucije u Rojavi, žene nisu imale podršku ni društva niti svojih obitelji, a muško ugnjetavanje žena bilo je ekstremno. No sve se promijenilo 19. srpnja 2012. s prvim iskrama – zasluženo nazvane – ženske revolucije. Od trenutka kada su lokalne snage dobile autonomnu kontrolu nad regijom, žene su se uključile u vodstvo svakog aspekta života u Rojavi – politike, organiziranja, kulture, obrazovanja i samoobrane. Jedinice ženske zaštite (YPJ) zbog svog velikog udjela u borbi protiv patrijarhalne bande Daeš (ISIS) zadobile su svjetsku pažnju. No iza tog otpora leži svakodnevno žensko nastojanje da se obrane od statusa potlačenih u patrijarhalnom kapitalističkom sustavu.

Ključ ženskog sudjelovanja u revoluciji je organizacija Yekîtiya Star. Ova organizacija je proteklih godina organizirala ženske komune u kojima sudionice same upravljaju zajednicom, autonomno bez muškog uplitanja, fokusirajući se na ekonomski život, edukaciju, samoobranu i druge aktivnosti. Također, Yekîtiya Star je organizirala žene u borbi protiv svih oblika nasilja nad ženama i otvorila posebne škole za obrazovanje žena.

Osim autonomnog prostora, žene su u gradskim kvartovima i gradovima u cijeloj Rojavi osigurale spolnu jednakost i u ostalim aspektima života. Tome najviše pridonosi činjenica da cijeli politički sustav i sve institucije imaju dvostruko vodstvo – žene i muškarci dijele sve važne pozicije. Svi kantoni i gradovi u Rojavi tako na čelu imaju dvoje delegata – ženu i muškarca.

Drugačija slika arapskih žena

Organiziranje Arapkinja, zbog zatvorene prirode arapskog društva u regiji, prije je bilo iznimno teško, ali uloga žena u revoluciji u Rojavi je to promijenila. Arapkinje su se uključile u revolucionarne institucije uz druge etničke grupe i zajednice i istovremeno organizirale svoje autonomne organizacije. Jedna od tih organizacija je Arapska ženska delegacija osnovana još na početku revolucije. Isprva nije bila previše aktivna, ali od 2013. godine članice putuju po arapskim selima kontaktirajući sa ženama i uspostavljajući aktivnosti za podizanje svijesti.

{slika}

Slogan “Koliko god drugačije nacije, vjerovanja ili rasa, žene su žene,” najbolje opisuje pristup revolucije ženama u Siriji. I dok države svijeta prazno govore o spolnoj jednakosti, žene u Rojavi uzimaju svoje živote u svoje ruke i okreću novu stranicu u povijesti žena. Iz tog razloga ovu revoluciju moramo shvatiti kao poruku svim ženama na svijetu da je moguće i da se trebaju ujediniti i ustati protiv patrijarhata i svakog oblika ponižavanja od strane muškaraca.

Sportska kultura voli binarne podjele

Seksizam funkcionira pod tri pretpostavke: postoje samo dva biološka spola, rodni identitet uvjetovan je biološkim spolom, rodni identitet određuje rodno izražavanje. Sportska kultura njeguje sve tri pretpostavke kao određenu vrstu kulturnog odraza te istovremeno provodi seksizam slaveći i učvršćujući hegemonijsku superiornost maskuliniteta. Nadalje, zadržavanje seksizma ne odražava samo ukorijenjeni maskulinitet, već se time konzervira stanje postojeće binarne rodne opreke.

U rodnom smislu, sport promovira dualizam: muško i žensko, djevojčice i dječaci, muškarci i žene. Termini čije je značenje povezano s biološkim spolom naizmjenično se koriste s onima koji opisuju rodni identitet. Ova praksa uvelike pojednostavljuje kompliciranu stvarnost pri tome osnažujući ideju kako je biološki spol lako odrediti i kako je isti neraskidivo povezan s rodnim identitetom. Kulturološki gledano, biološki spol se često određuje preko genitalija, kromosoma ili prisutnih hormonalnih razina umjesto kao međudjelovanje različitih faktora. Najuvredljivije reakcije na izlazak Caitlyn Jenner pokazale su kako naše društvo ima problem s prihvaćanjem rodnog identiteta onda kada se ne podudara s pripisanim spolom.

Ova vrsta promišljanja može biti posebno oštra u sportovima. Za sportašice koje se natječu na ženskim atletskim natjecanjima, previše uspjeha može privući krivu vrstu pozornosti. Nakon što je Caster Semenya, južnoafrička trkačica, osvojila natjecanje u trčanju na 800 metara u 2009. godini –u javnosti su se postavila pitanja o njezinoj atletskoj sposobnosti te može li se ista kandidirati uopće kao žena. Ono što se dogodio nakon toga predstavljalo je spektakl epskih razmjera koji je osamnaestogodišnju Semenyu uvukao u niz javnih medicinskih testiranja kako bi se ustvrdila njezina spolna i rodna pripadnost. Rezultati su ukazali da se radi o interspolnoj osobi. Cilj testiranja koje ne uzima u obzir učinak kulturnih normi bio je utvrditi postojanje hiperandrogenizma ili povišene razine testosterona. Sličan je slučaj indijske atletičarke Dutee Chand kojoj je, nakon testiranja, Sports Authority of India zabranio sudjelovati na natjecanju ukoliko se ne podvrgne hormonskoj terapiji kako bi joj reducirali višak testosterona.  Pri tome se zanemaruje činjenica da su razine testosterona veoma loš pokazatelj sportskih sposobnosti jer ne daju više prednosti od bilo koje druge fiziološke razlike.

Elitne sportašice su nadarene, i to ne samo čistim sportskim vještinama, već i fiziološkim karakteristikama. Međutim, za razliku od muškaraca u sportu, realnost je nažalost takva da su načini na koji elitne sportašice smiju biti fiziološki nadarene ograničeni. Prihvatljivo je da je Michael Phelps iznimno građen kao savršen plivač, a žena može biti prejaka ili prebrza ukoliko su joj razine hormona izvan dopuštenog “normalnog” raspona. Tako se javlja se strah od muškog infiltriranja u ženski prostor. Koliko mi je poznato, utvrđivanje spola u atletici nikada nije izvedeno na nekom tko se natječe u muškim sportovima. Ne znam niti kako bi uopće takvi testovi izgledali – netko je nastupao toliko loše pa mora biti žena? Upravo takvu poruku šalje ova zastarjela i pristrana politika.

Uporaba rudimentarnog razumijevanja biologije ne otvara prostor samo seksizmu, već služi kao plodno tlo transfobiji. Argumenti za zaštitu ženskog sportskog prostora vrlo često se iznose nauštrb prava transžena vezujući predatorsku narav njihove prisutnosti u kupaonicama uz rodni identitet. U Minnesoti su takve pristranosti došle do izražaja u obliku oglasa kojim se poticao daljnji strah od “muških osoba koje se tuširaju pored žena” koji je protivan trans-inkluzivnoj politici koja dopušta da sportaši/-ce mogu igrati za onu ekipu koja odražava njihov rodni identitet. Ovi strahovi se također manifestiraju u profesionalnom sportu. Kada je borkinja mješovitih borilačkih vještina Fallon Fox izašla kao transrodna osoba u javnost, mnogi su reagirali preispitivanjem njezine podobnosti za natjecanje zbog percepcije da ima “nepoštenu prednost”. U stvarnosti, postoji medicinski konsenzus da transrodne žene i djevojke nemaju konkurentsku prednost nad svojim cisrodnim vršnjakinjama nakon izvršenja jednogodišnje hormonske terapije. Treba poticati i ohrabrivati više sportaša/-ica da se natječu bez straha od izgona.

Suvremena sportska kultura perpetuira promoviranje isključivosti zbog čega je transrodnim i interspolnim osoba otežano dugoročno natjecanje. Politikom koja navodno štiti žene zapravo se promoviraju nepostojeće binarne rodne kategorije zbog čega se onemogućuje da sport postane snažna i inkluzivna kultura.

 Prevela i prilagodila Tara Gudović 

Vrijeme je da prestanemo suditi (vlastita tijela)!

Nedavno se na Internetu pojavio novi  “Jesam li dovoljno mršava?” izazov pod nazivom #bellybuttonchallenge. Ishodište novog prijekog suda o našim tijelima je društvena mreža Weibo, kineska verzija Twittera. Ona ili onaj koji omotaju ruku oko svoga struka i dodirnu pupak, dovoljno su zdravi i mršavi!

Čitajući članak Marci Warhaft – Nadler, zaključila sam da ukazuje na nešto meni vrlo blisko – ideju idealnog tijela i poremećaj prehrane.

Ovakvi izazovi povremeno preplave društvene mreže, no popularniji su i češći ususret ljetu. Ipak je to razdoblje u godini kad odlazimo na plaže i pokazujemo svoja tijela na kojima smo marljivo radili nekoliko mjeseci prije, odlazeći na fitnes, držanjem dijete ili gladovanjem. One i oni od nas koji su za to bili lijeni, drže glavu pognutom tih dva tjedna (ili eventualno koji dan, ovisno o sreći) i nadaju se da ih osoba na ručniku do njih neće suditi.

Bilo da pripadamo prvoj ili drugoj grupaciji činimo to kako bismo dokazali da vrijedimo i da bi se ugodno osjećale i osjećali u vlastitoj kožni znajući da smo dovoljno vitke i vitki. Naravno, svatko tko zna imalo o zdravlju ili redovito vježba svjestan/a je da ukoliko i dodirnete vlastiti pupak ne znači da ste dovoljno mršave i mršavi, te još manje znači da imate zdravo tijelo. To samo pokazuje da imate dovoljno fleksibilne ruke!

Čemu onda tolika histerija?

Činjenica da je #bellybuttonchallenge vlastitim slikama popratilo više od 130 milijuna ljudi u prvih tjedan dana pokazuje sve što nije u redu sa svijetom u kojem živimo.

Marci kaže: “Bijesna sam svaki put kad se pojavi neki ovako kretenski trend. Činjenica da je toliko utjecajan te da tjera ljude da kroz njega vrednuju vlastito tijelo čini me tužnom. Mnogo ljudi ne shvaća opasnost ovakvog trenda. On direktno utječe na ljude koji se bore s poremećajem prehrane.”

Ishodište problema u prehrani nisu društvene mreže ni naslovnice popularnih modnih časopisa.  Ipak, iako je taj problem mnogo složeniji, ovakvi izazovi i javno vrednovanje vlastita tijela pomoću komentara na društvenim mrežama, ne pomažu osobama koje se bore s poremećajem prehrane. Takvi izazovi mlade djevojke, a u zadnje vrijeme i mladiće, bombardiraju standardima ljepote koji im često nisu dosežni. Ukoliko su uz to bili izloženi nekoj traumi, ne osjećaju se dovoljno voljenima ili lijepima, u radu na vlastitu tijelu vide mogućnost da podignu samopouzdanje i samopoštovanje.

{slika}

Nažalost, taj rad na tijelu najčešće se ne svodi na istovremenu brigu za mentalno, emotivno i tjelesno zdravlje ili ne zdravu prehranu i kontinuirano vježbanje. Svodi se na posezanje za jednostavnim stvarima koje donose brze rezultate što najčešće rezultira poremećajem u prehrani ili iscrpljivanjem vlastita tijela do bolesti.

Zašto ovaj trend nije “zabavan”?

Prvenstveno zato što mlade nismo naučili i ne učimo odgovarajućim vrijednostima. Nismo im objasnili da treba raditi na vlastitom obrazovanju, nismo ih naučili da se samopouzdanje gradi, nismo im objasnili da je samopoštovanje nešto što postiže kontinuiranim radom na sebi, nismo ih naučili da taj rad započinje prihvaćanjem razlika, uočavanjem vlastitih slabosti i prednosti te ulaganjem u međuljudske odnose.

Mi smo ih naučili da vrednuju sami sebe preko slike koju ujutro vide u zrcalu. Na taj smo način, ipak, uložili manje vremena i energije nego li bi uložili da smo zaista proveli vrijeme s njima, da smo upoznali njihov pogled na svijet i pokušali shvatiti njihove probleme, koliko nam se god beznačajnim činili.

Iz tih razloga ovakvi trendovi nisu zabavni. Kako Marci kaže: “Oni su razarajući za svakog muškarca, ženu i dijete koje je u potrazi za nečim što bi ih trebalo učiniti vrijednima kao ljudsko biće.”

Stoga, vrijeme je da prestanemo suditi vlastita tijela te da golemi trud i energiju koji trošimo na sliku u zrcalu utrošimo u boljitak svog života. Da radimo na istinski zdravom tijelu i zdravom duhu te na izgradnji kvalitetnih međuljudskih odnosa. Također, vrijeme da i druge prestanemo suditi po tome mogu li omotati ruku oko vlastita struka. Umjesto toga mogli bismo ih zagrliti. I prestati suditi uopće.

Odustanite od mimohoda – rat je gotov, mir nam dajte!

Centar za mirovne studije (CMS) još jednom apelira na predsjednicu RH Kolindu Grabar-Kitarović i predsjednika Vlade RH Zorana Milanovića da odustanu od ideje organizacije vojnog mimohoda povodom 20. obljetnice operacije Oluja, navodi CMS na svojoj službenoj stranici. CMS smatra da je takvo obilježavanje vojno redarstvene akcije, u kojoj je ubijeno stotine ljudi – civila, vojnika i policajaca, nepromišljeno jer se time iz sjećanja na rat izvlače primarno vojni elementi, a ne promoviraju se napori koje kao društvo činimo da se rat više nikada ne ponovi, napominju.

Predložena proslava Oluje potiče različite skupine društva na natjecanje tko će je proslaviti s više neprimjernog domoljublja. Umjesto mahanja zastavama i postrojavanja vojnih jedinica, potrebno je rasvijetliti činjenice o stradalima, nestalima i raseljenima u Oluji te procesuirati zločine počinjene nad civilnim stanovništvom.

Budući da već godinama svjedočimo sukobima oko koncepata proslave Oluje koji su se ove godine prelili i na odnos između ključnih institucija Hrvatske, CMS predlaže Predsjednici RH i Predsjedniku Vlade RH da odustanu od vojnog mimohoda i svoje domoljublje pokažu na posve drugačiji način kako bi transformirali taj sukob. Naime, državne institucije već godinama zanemaruju izrazito domoljubnu operaciju mirne reintegracije Podunavlja u kojoj je, bez ispaljenog metka i bez izgubljenog života, vraćen pod puni suverenitet čitav teritorij Hrvatske.

{slika}

Iako je graditi mir mnogo teže, hrabrije i domoljubnije od vođenja rata, odustajanje od vojnog mimohoda bila bi snažna poruka predanosti miru u Hrvatskoj. CMS se nada da Predsjednica RH i Predsjednik Vlade RH, kao ključne osobe ove zemlje to mogu prepoznati i razumjeti te poslati poruku da će radije prionuti slavlju mira, a ne rata.

Rat je gotov, mir nam dajte!

Vlada RH CEDAW odboru: ’50 posto stanovništva ne vjeruje da su muškarci i žene jednaki’

UN-ov Odbor za uklanjanje diskriminacije žena uzeo je u obzir sve probleme u provedbi Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) u Hrvatskoj, koje su im u svom izvješću iznijeli Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI) te Udruga RODA. CEDAW odbor na sjednici, održanoj 15. srpnja u Ženevi, razmatrao je hrvatsko objedinjeno četvrto i peto izvješće o provedbi Konvencije. Hrvatska je svoje četvrto izvješće bila dužna predati još 2009. godine, no učinjeno je to tek 2013. godine, što je hrvatska delegacija opravdavala time da su prioritet uzeli poslovi oko pristupanja EU.

Kao što smo nedavno najavile,u Ženevi se od 6. do 24. srpnja održava 61. zasjedanje Odbora za uklanjanje diskriminacije žena (CEDAW Odbor) na kojem se 15. srpnja razmatralo i hrvatsko objedinjeno četvrto i peto  izvješće o provedbi Konvencije o uklanjaju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW), a koje Odboru podnosi Vlada RH. Donosimo detalje te sjednice.

Prije same sjednice predstavnice organizacija civilnog društva iz Hrvatske, a uz CESI i RODA-u, tu su bile i članice Ženske mreže Hrvatske, kroz neformalnu komunikaciju s članovima CEDAW Odbora, nastojale su naglasiti najbitnija pitanja iz ranije dostavljenih alternativnih izvješća. Izvješće CESI-ja i Udruge RODA naglasilo je problematiku nedostupnosti pobačaja, kršenje prava prilikom poroda, otežan pristup modernim kontraceptivima, nedostatak seksualne edukacije, otežan pristup postupcima iz domene medicinski potpomognute oplodnje i diskriminaciju pri zapošljavanju na temelju majčinstva i/ili trudnoće.

Delegacija hrvatske Vlade uglavnom se ograničila na deklarativne izjave, izbjegavajući davati konkretne odgovore. Na niz pitanja stručnjakinje Odbora CEDAW-a Louise Chalal, predstavnica nadležnog ministarstva Vlade RH odgovorila je šturo, ponavljajući informacije koje pouzdano nisu točne: da u Hrvatskoj nitko nema problema s nabavkom kontracepcije, da je pobačaj dostupan, a da ilegalni pobačaji ne postoje i nema nasilja nad ženama pri porodu. Govorilo se i o seksualnom odgoju u školama, no delegacija nije imala suvisao odgovor na pitanje zašto je tako mali broj školskih sati posvećen tako očito bitnoj temi.

Nekoliko pitanja usko vezanih uz izvještaj CESI-ja dotakla se članica Odbora Patrizia Schulz, spominjući cijenu pobačaja i kontracepcije, kršenje ženskih prava prilikom porođaja te činjenicu da se žene ne informira o tome za što zapravo potpisuju pristanak.

“Saznali smo da ne mogu odabrati u kojem položaju žele roditi i da ne postoji mogućnost poroda kod kuće jer primalje nisu ovlaštene raditi u kući, kao i da se neke žene žale da su bile brutalno tretirane u bolnicama”, rekla je Schulz, pitajući hrvatsku delegaciju što mogu reći o ovim zabrinjavajućim temama.

Pomoćnica ministra zdravlja Nataša Zorić potvrdila je da je plaćanje pobačaja i kontracepcije na teret ženama.

“Što se tiče mogućnosti kućnog poroda, postoje određeni minimalni standardi i za sada nema mogućnosti da se ta aktivnost provodi”, rekla je Zorić.

Naglasila je kako Ministarstvo zdravlja ima veoma dobru suradnju s udrugom RODA, s kojom analiziraju rodilišta i skupljaju podatke kako bi poboljšali suradnju pacijentica i liječnika.

{slika}

Članica Odbora, Nahla Hajdar naglasila je važnost prelaska sa “de jure” na “de facto” – Hrvatska treba ojačati nacionalne institucije i okvire, kako bi se osigurali kvaliteta i odgovornost za implementaciju konvencije. Smatra kako Ured za ravnopravnost spolova, s obzirom na činjenicu da je Hrvatska ipak relativno nedavno izašla iz teškog sukoba i doživljava velike promjene, ipak ima smanjen budžet i ograničen broj zaposlenih, treba raditi na stručnom osposobljavanju svog osoblja. Pogotovo uzme li se u obzir da, prema rezultatima empirijskog istraživanja (koje je Vlada RH dostavila uz izvješće CEDAW-u, op. a.) čak 50% stanovništva vjeruje da muškarci i žene nisu jednaki. Dotakla se i činjenice da nedostaju podaci za niz bitnih pokazatelja stanja, što otežava dokumentaciju obavljenog posla i osmišljavanje novih alata za postizanje rodne ravnopravnosti. Članove Odbora interesiralo je i kada će Hrvatska ratificirati Istanbulsku konvenciju, no ne postoji zadani vremenski okvir u kojem bi se to moglo dogoditi.

Usprkos vještini hrvatske delegacije pri izbjegavanju određenih odgovora, Odbor se je dotakao svih pitanja koje smo im naglasile kao bitna prije početka formalnog dijela, odnosno same sjednice, te nam sada ostaje čekati objavu pisanih preporuka CEDAW Odbora i nastaviti pomno pratiti implementaciju istih u već postojeće legalne okvire.

Ukoliko Vas zanima tijek sjednice, snimka se nalazi na ovom linku.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.