[VIDEO] Megan Rapinoe: ‘Budite svoje!’

Megan Rapinoe, vezna igračica u pobjedničkom timu američke nogometne reprezentacije s nedavno održanog Svjetskog prvenstva, u videu govori o sportu, umjetnosti, glazbi, ali i o tome kako je biti gej i kako je bitno u svemu što radiš ostati svoja.

Reprezentaciju SAD-a na ovom je prvenstvu vodila Jill Ellis, deklarirana lezbijka, a u američkoj reprezentaciji još su tri igračice lezbijke – Abby Wambach, Ali Krieger i Megan Rapinoe, i sve otvoreno pričaju o tome. Reprezentacija SAD-a je iznimno voljena u svojoj domovini, gdje je ženski nogomet popularniji od muškog, pa je zato iznimno važno da nogometašice predvode – i svojim nogometom, i aktivizmom.

Podsjetimo, prvenstvo se u lipnju održalo u Kanadi, trajalo je mjesec dana i u njemu su sudjelovale dvadeseti i četiri reprezentacije. Na prvenstvu su igrale neke od najvećih zvijezda nogometa – kao što je Abby Wambach, koja za reprezentaciju SAD-a igra već četrnaest godina i drži rekord postignutih pogodaka (182) u međunarodnim natjecanjima  – nitko u povijesti ženskog i muškog nogometa nije ih postigao više.

Abby Wambach je poznata i po tužbi u kojoj je sudjelovala prošle godine. Grupa od četrdesetak najuspješnijih  nogometašica na svijetu podnijela je lani tužbu protiv Svjetske nogometne federacije (FIFA) i Kanadske nogometne asocijacije (CSA), navodeći rodnu diskriminaciju zbog namjere da se na Svjetskom nogometnom prvenstvu za žene 2015. godine koristi umjetna trava, ali ne i u natjecanju  za muškarce. Abby Wambach tada je izjavila: “Moramo ustati i reći, znate što – ovo nije dovoljno dobro. Ovo nije pravedno i zaslužujemo da se prema nama odnosite jednako.”

Po završetku Svjetskog prvenstva, pisale smo o trijumfu aktivizma i nogometa, unatoč mizoginiji upakiranoj u razne obrasce.

Turistički letci koji bi se mogli zvati – Hello, ovdje seksizam!

Turistički letci kojima se uz gastroponudu i lokacije vrijedne posjećivanja promovira i seksizam te nasilje najnoviji su primjerak ‘humora’ na hrvatski način.

U proteklih nekoliko sati  na društvenim mrežama sve veći broj ljudi pokušava doznati je li letak koji s jedne strane ima plan grada Zagreba, a s druge upute za turiste i turistkinje o čarima seksizma na hrvatski način fotomontaža ili stvarnost.

No, nažalost, kako to obično biva u Hrvatskoj, čini se da su u pravu oni i one koji letak nisu doživjele kao fotomontažu. Stvarnost nam je već toliko bizarna da nam fotomontaže ni ne trebaju.

Na letku tako, između ostalog piše kako na hrvatskom jeziku izgovoriti “Skini se, neću ti ništa” i to ovako:

“Take your clothes off, I won’t hurt you”=”Skin-ee seh, neh-choo tea neesh-tah”.

A možda ako ne pristane joj možete reći i da je ‘luda kuja’  jer je i to navedeno na letku i to ovako:

“Crazy bitch” = “Loo – dah koo – ya”

A ako sve to neki odvratnjaković radi ‘vašoj curi’ koja, eto, ne zna govoriti sama u svoje ime pa sva sreća da ste vi tu da se za nju otimate, onda svojem bratu po patrijarhatu samo nabacite: “Dont hit on my girl” = “Neh – barr -ee mee tsoo – roo”.

{slika}

Kako je navedeno na ugostitelj.hr, ‘jedinstvenu kartu Zagreba’ kreirala je tvrtka Darrer d.o.o., a karta se može nabaviti u informativnim centrima Turističke zajednice grada Zagreba, u svim poznatijim hotelima u Zagrebu, na transportnim punktovima, kao što su zračna luka, autobusni i glavni kolodvor, te unutar vozila taxi službe.

Sudeći prema fotografijama na Facebook stranici Hello Zagreb, turističke karte dostupne su i za druge gradove u Hrvatskoj (Opatija, Rovinj, Pula, Poreč, Split, Dubrovnik, Šibenik, Zadar).

{slika}

S obzirom na navode kako se letci dijele i putem Turističke  zajednice grada Zagreba, tražile smo i njihov komentar, a njihov odgovor prenosimo u cijelosti:

“Turistička zajednica grada Zagreba nije sudjelovala u izradi ovog letka i smatramo da njegov sadržaj nije primjeren. Izdavačima letaka o Zagrebu pružamo mogućnost objave letaka u PDF formatu i na našim web stranicama, no letak Hello Zagreb koji je objavljen na našim web stranicama ne sadrži uvredljivi sadržaj.”

Dok čekamo komentar i odgovor na službeni upit Hello Zagreba i tvrtke koja je kreirala letak, primijetile smo da su već stigle nekakve reakcije. Naime, s Facebook stranice Hello Zagreb maknuta je fotografija na kojoj se vidi da se rječnik nalazi unutra. 

Uskoro više

Zagreb Pride: Ovom se presudom ograničava pravo na slobodu izražavanja, ne odustajemo od naše borbe

Na današnjoj konferenciji za medije povodom pravomoćne presude protiv Zagreb Pridea, prema kojoj organizacija mora isplatiti 30.000 kuna novinarki Karolini Vidović Krišto, poručeno je da Zagreb Pride nikad neće odustati od borbe protiv homofobije, transfobije i bifobije te da ova presuda Županijskog suda u Osijeku ograničava slobodu govora u Hrvatskoj.

“Pravo na slobodu izražavanja jamči nam Ustav, a misija Zagreb Pridea je javno ukazivanje na homofobiju pa nam je osnovna dužnost da reagiramo svaki put kad primijetimo da netko postupa homofobno. Pozivamo građane i građanke na solidarnost i podršku, kako Zagreb Prideu, tako i slobodi govora. Nastavit ćemo se boriti za ljudska prava LGBT osoba. Poduzet ćemo sve mjere i nastaviti svoju borbu na Ustavnom sudu i Europskom sudu za ljudska prava”, rekao je Marko Jurčić iz Zagreb Pridea.

Konferenciju su organizirali Zagreb Pride i Hrvatsko novinarsko društvo, ispred kojeg je govorio predsjednik Saša Leković. “HND je pokrenuo Centar za zaštitu slobode izražavanja i nama se ova tema učinila vrlo zanimljivom, pogotovo zato što se radi o pravomoćnoj presudi i možemo o njoj raspravljati bez problema. Smatramo da se moraju zaštiti prava svih manjina, pa tako i LGBTIQ zajednice, ali i prava novinara. Zanima nas da vidimo što znači za HND, sudsku praksu i slobodu govora kad se nađu dva prava na slobodu izražavanja u sukobu”, rekao je Leković.

“Naravno da se radi o temama od javnog interesa i da se imaju pravo izraziti sva stajališta. Međutim, postoje li granice te slobode? Homofobija je nešto što je po propisima europskih institucija izjednačeno s rasizmom. Ono što ja smatram da je vrijedno u ovom slučaju je to što su se još nedavno ljudi hvalili da su homofobi i to smatrali komplimentom, a Vidović Krišto je htjela pokazati da je homofobija nešto što vrijeđa čast. Sudovi su to podržali. Nakon ove je presude jasno da je homofobija nešto nepoželjno. Homofob je antisemit, rasist i o tome treba pričati”, izjavila je odvjetnica Vesna Alaburić, koja je dala primjer slučaja pred Europskim sudom za ljudska prava iz kojeg je jasno da granice slobode izražavanja, ukoliko to izražavanje ugrožava prava LGBT manjina, postoje.

‘Ništa ne može zaustaviti napredak ljudskih prava’

Na pressici, koja se bavila i širim kontekstom sužavanja prostora slobode govora, cenzure medija i urušavanja sustava zaštite ljudskih prava, govorile su i Sandra Benčić iz Centra za mirovne studije te Nataša Bijelić iz Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje CESI.

“Cilj ovih tužbi je stvoriti relativizaciju teza i vrijednosti, gdje je jednako legitimno boriti se za ravnopravnost određenih skupina kao i boriti se protiv ravnopravnosti tih skupina. Mi već 25 godina imamo izjednačavanja teza oko Drugog svjetskog rata pa se čudimo kad nas to lupi natrag u glavu u obliku svastike na Poljudu. Sad izjednačavamo teze u drugim poljima. Postoji ideja da se onima koji ugrožavaju prava LGBT zajednice ne smije reći da su homofobi. Inicijativa U ime obitelji, isto tako, cijelo vrijeme govori da oni nisu protiv nekoga nego da se bore za nešto svoje. Ovo se sve događalo u povijesti, primjerice u SAD-u prilikom rasprave o međurasnim brakovima protivnici su tvrdi da se samo bore za svoju stvar” objasnila je Benčić i poručila da moramo biti hrabri/e i boriti se protiv takve relativizacije.

“Za 20 godina znat će se tko se borio protiv, a tko za ravnopravnost. Ništa ne može zaustaviti napredak ljudskih prava, a ja se nadam da ćemo ukinuti i odredbu Ustavnog suda o braku” rekla je Benčić.

Nataša Bijelić iz CESI govorila je u kontekstu ugrožavanja slobode govora i seksualnih i reproduktivnih prava te spomenula nekoliko slučajeva s kojima su se nedavno suočili/e. “Objavili/e smo izvještaj o neokonzervativnom prijetnjama reproduktivnim pravima u EU i zbog toga smo dobile zahtjev od Željke Markić i ostalih da maknemo uvredljive navode o njima da su istaknuti osporavatelji seksualnih i reproduktivnih prava te da uklonimo izvještaj sa stranice”, rekla je Bijelić i dodala da izvještaj, naravno, nije maknut sa stranicama te da je objašnjeno zašto ih nazivaju kako ih nazivaju.

“Drugi napad je napad na našu stranicu Libela i članicu našeg uredništva Anu Brakus od strane vjeroučiteljice koja kaže da je prijavila Brakus nadležnim institucijama zbog teksta o njezinim prezentacijama za sate vjeronauka“, spomenula je Bijelić slučaj u kojem je Snježana Majdandžić-Gladić objavila da je prijavila Brakus zbog prikaza provođenja građanskog odgoja na satovima vjeronauka.

Što sve treba znati CEDAW Odbor?

U Ženevi se od 6. do 24. srpnja održava 61. zasjedanje Odbora za uklanjanje diskriminacije žena (CEDAW Odbor) na kojem će se 15. srpnja razmatrati i hrvatsko objedinjeno četvrto i peto  izvješće o provedbi Konvencije o uklanjaju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW), a koje Odboru podnosi Vlada RH.

Delegaciju Vlade RH predvodi ravnateljica Vladinog ureda za ravnopravnost spolova mr.sc. Helena Štimac Radin. No, uz službeno Izvješće Vlade RH Odboru će se predstaviti i alternativna izvješća organizacija civilnog društva pa će tako priliku da se obrati Odboru imati i Marinella Matejčić članica neformalne inicijative Znaj Znanje, a koja će govoriti ispred CESI – Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, Udruge RODA – Roditelji u akciji te Centra za reproduktivna prava koje su Odboru podnijele komentare na službeno izvješće Vlade RH. Odboru će se obratiti i predstavnice Ženske mreže Hrvatske i njezinih članica Mirjana Kučer iz Domina, Sanja Juras iz Kontre i Valentina Andrašek iz Autonomne ženske kuće koja je podnijela i samostalne komentare Odboru.

Matejčić će se pred Odborom posebno osvrnuti na seksualno i reproduktivno zdravlje i prava uključujući problematiku nedostupnosti pobačaja, nasilje nad ženama u porodu, nedostatnu seksualnu edukaciju i druge ključne teme. Obzirom da su vlade, pa tako i Vlada RH, sklone gledati provedbu Konvenciju kroz ružičaste naočale, upravo su tzv. izvješća iz sjene koja podnose organizacije civilnog društva ključna za sagledavanje objektivne situacije po pitanju diskriminacije žena u pojedinoj zemlji. Do sada je Hrvatska pred Odborom podnijela tri izvješća na koje je Odbor davao preporuke za daljnje postupanje.

Uz izvješće Republike Hrvatske, na Odboru se u ovom zasjedanju nalaze između ostalog i izvješća Španjolske, Senegale, Vijetnama, Bolivije, Nambije i Gambije.

Podsjetimo se, Opća skupština Ujedinjenih naroda usvojila je Konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena – CEDAW (Convention on Elimination of All Forms of Discrimination Against Women) koja je stupila na snagu 3. rujna 1981. godine kao globalni i sveobuhvatni pravno obvezujući međunarodni ugovor. Konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacije nad ženama (dalje: CEDAW) do danas je prihvatilo 185 država ili više od 90 posto članica Ujedinjenih naroda među kojima i Republika Hrvatska. CEDAW je pravno obvezujući instrument za zemlje potpisnice koji je uspostavio međunarodni nadzorni mehanizam – Odbor za uklanjanje diskriminacije žena osnovan 1982. Odbor nadzire kako se CEDAW primjenjuje putem razmatranja izvješća koje su mu države stranke obvezne podnositi. Odbor čine 23 stručnjakinje/ka visokog moralnog ugleda i stručnosti za područje na koje se CEDAW odnosi.

Iran: Svjetska odbojkaška organizacija treba kazniti diskriminaciju žena

Svjetska odbojkaška organizacija (FIVB) bi trebala kazniti iranske vlasti zbog zabrane pristupa ženama na tribine. Zabrana je nastavljena tijekom svjetskog odbojkaškog turnira za muškarce koji se održava u Teheranu. Muška reprezentacija Irana posljednje dvije utakmice igrala je 3. i 4. srpnja.

Iran je domaćin utakmica protiv Rusije u sklopu ovogodišnje Svjetske lige. Utakmice se održavaju u Azadi Sports Complexu u Teheranu. U prethodne četiri održane utakmice (19., 21., 26. i 28. lipnja), službenici su spriječili Iranke u ulasku na stadion koji prima dvanaest tisuća ljudi. Samo je manji broj žena iz inozemstva mogao prisustvovati utakmicama. FIVB je do sada zakazao u kažnjavanju Irana i u javnom istupanju protiv ove zabrane, iako je ona suprotna načelu rodne nediskriminacije u sportu. Idući veliki međunarodni turnir muškaraca koji će se održati u Iranu biti će Azijsko odbojkaško prvenstvo koje će se održati od 31. srpnja do 8. kolovoza ove godine.

“Unatoč obećanjima da će biti drugačije, iranske vlasti su se u više navrata podsmjehivale pravilima koja ženama, jednako kao i muškarcima, omogućavaju navijanje za njihovu nacionalnu odbojkašku momčad” rekla je Minky Worden, direktorica Globalnih inicijativa Humans Rights Watch-a (HRW). “FIVB bi sada trebao kazniti Iran na način da odgodi preostale utakmice i održi ih na drugoj lokaciji ili da zatraži njihovo odigravanje bez prisustva gledatelja- i muških i ženskih”.

Poluslužbena Iranian Students’ News Agency  (ISNA) je 17. lipnja 2015. izvijestila da je izvor iz Odbojkaškog saveza Irana potvrdio kako je “svim ženama zabranjen ulazak u Azadi Sports Complex tijekom utakmica Svjetske lige”. Izvještaj je naznačio da je odluka o zabrani donesena unatoč ranijim izvještajima koji su tvrdili kako će, nakon što je najavljeno da se ženama u cjelini neće prodavati ulaznice, Odbojkaški savez Irana izdati posebne propusnice odabranom broju žena.

ISNA je u izvještaju istaknula i kako je odluka o dopuštanju ženama da prisustvuju utakmicama potaknula javne prosvjede i “oštre reakcije određenih grupa” koje se protive prisutnosti žena na muškim sportskim natjecanjima. Taj argument je u suprotnosti s ranijim najavama vlasti kako će se oštro ponijeti prema ikakvim demonstracijama, bile one za ili protiv žena na utakmicama. Savjetnica predsjednika Hassana Rouhanija za pitanja o ženama i obitelji, Shahinkdokht Molaverdi, je 1. lipnja izjavila kako je vlada odlučila odustati od takvog stava zbog poštivanja državnih religijskih vlasti od kojih su neke izrazile svoje neslaganje s prisutnošću žena na odbojkaškim utakmicama.

Zabrana je prošle godine dovela do uhićenja nekoliko muškaraca i žena koji su joj se suprotstavili. Uz to, uzrokovala je oštre kritike HRW-a i drugih organizacija koje su pozvale iranske vlasti da puste Ghoncheh Ghavami, ženu s britanskim i iranskim državljanstvom.  Vlasti su je uhitile 30. lipnja jer je namjeravala ući u stadion u znak protivljenja zabrani. Uhićenja su potaknula FIVB da afirmira svoju privrženost “uključivanju i pravu žena da participiraju u sportu na jednak način kao i muškarci”. Od tad, iranski službenici su davali različite izjave o tome hoće li restrikcije ukinuti djelomično ili u potpunosti. FIVB je u travnju 2015. najavio kako “Iranu neće dodijeliti prava za organiziranje bilo kojeg događaja pod ovlašću FIVB-a sve dok su ženama u zemlji zabranjeni sportski događaji”.

Vlasti su Ghavami oslobodile u studenom, a slučaj je završen tako da joj je dodijeljena dvogodišnja zabrana za napuštanje Irana.

Mjera o samo muškim gledateljima na odbojkaškim utakmicama datira iz 2012. kad je Ministarstvo sporta i mladih zabranu s nogometa proširilo i na odbojku. Iranske vlasti tvrde da zajedničko prisustvovanje muškaraca i žena sportskim događajima nije u skladu s islamom, ometa javni red i izlaže žene sirovom ponašanju muških navijača.

Human Rights Watch je u prosincu 2014. poslala pismo Dr. Salehu Bin Nasseru, predsjedniku Azijske odbojkaške konfederacije (AVC), požurujući ih da “opozovu odluku da Iran bude domaćin Azijskog odbojkaškog prvenstva 2015. godine jer njegove vlasti nastavljaju s diskriminacijom žena i djevojčica ne dopuštajući im pristup odbojkaškim utakmicama”. Do danas, HRW nije primila odgovor te nema nikakvih pokazatelja da AVC Iranu, ako se zabrana za žene nastavi, misli oduzeti domaćinstvo prvenstva ili da ga misli kazniti za njegovu diskriminaciju.

“Svi organizatori međunarodnih sportskih događaja, uključujući FIVB i AVC trebali bi učiniti pravu stvar i aktivno podržati pravo žena i djevojčica da sudjeluju u sportu” rekla je Worden. “Iranske vlasti ne mogu imati i jedno i drugo – dok nastavljaju s kršenjem pravila, trebali bi izgubiti mogućnost organiziranja međunarodnih sportskih događaja”.

Human Rights Watch je pozvala organizatore međunarodnih sportskih događaja da, prema odluci Međunarodnog olimpijskog odbora iz studenog, gradovi domaćini uključe odredbe protiv diskriminacije u ugovor o domaćinstvu prvenstva. Međunarodni olimpijski odbor je od tad obavijestio kandidate za domaćinstvo Zimskih olimpijskih igara 2022. godine o potrebi za zadovoljenjem ovih uvjeta.

Preveo i prilagodio Tomislav Mikulin

Kultura silovanja na primjeru slučaja Bill Cosby

Mislim da o kulturi silovanja treba pisati i pričati na najozbiljniji mogući način. Ali kao žena, naučila sam da će ono što govorim, objašnjavam, argumentiram, pa i pišem na ozbiljan način, najvjerojatnije ostati nečujno, a u najboljem će slučaju proletjeti kroz uši. Naučila sam da, ako želim da me se čuje, trebam LJUTITO VIKATI iz sveg glasa. O koristi i upotrebi feminističke ljutnje, nedavno je za MUF pisala Maša Grdešić u odličnom tekstu “Zamke pristojnosti”

Nedavno sam ironično napisala da kod nas kultura silovanja u tolikoj mjeri “ne postoji”, da nitko nije ni čuo za nju. Upravo to je simptom kulture silovanja. Trebalo bi postat jasno do kraja teksta. Mi nemamo “prljavi veš”. Mi smo čisti, mi veš ne prljamo, a ako slučajno i najslučajnije (jer omaške se događaju i najboljima) nešto i malo zaprljamo, gurnut ćemo to duboko, daleko pod tepih. Postali smo gotovo lišeni i konstruktivnog srama i zdravog straha. Pasiv. Trpnja. Žrtva, nasilnik i svjedok nasilja u jednom traumatiziranom kolektivnom biću. Kada kažem “Mi” mislim na naše društvo, na našu kulturu, koje kao odrasli ljudi oblikujemo sami/e. Želimo li zdravije društvo?

Kada naglas izgovorim “ovo je kultura silovanja” – imam osjećaj da na periferiji svijesti ljudi znaju što je to. Kao što znaju i što je “kultura nasilja”. I znaju da je to nešto loše. Međutim, to nije dovoljno da prestanu  perpetuirati tu istu lošu kulturu.

Kultura silovanja ima iste elemente i “taktike” kao i silovanje sâmo. Zastraši – ušutkaj – povrijedi – obezvrijedi – ponizi – zastraši – ušutkaj… i ako žrtva slučajno progovori – ponavljaj cijelu proceduru na svim razinama do iznemoglosti, do sloma.

Ako znamo što je silovanje – znamo i što je kultura silovanja. Ne možemo znati nešto što se ne izgovara, što ne postoji. To je kultura silovanja – šutnja i zatiranje istine. Kulturu silovanja svi/e svakodnevno živimo i osjećamo na svojoj koži. Kultura silovanja je način na koji tretiramo silovanje i žrtve silovanja. Načini na koje društvo i njegove institucije opravdavaju, promiču, normaliziraju i omogućavaju seksualno nasilje muškaraca nad ženama. Kultura silovanja je patrijarhat. Patrijarhat počiva na nasilju. Patrijarhat je privilegirano gledište muškaraca koji posjeduju resurse koje ulažu u održavanje rodne nepravde i opresije žena. Patrijarhat dopušta kulturi silovanja da opstane i da “cvijeta”.  Nije bitno “što je kokoš a što jaje” – mizoginija ili muška privilegija  – jedno drugo podržavaju, hrane i vrte u krug.

Patrijarhat JE kultura silovanja.

***

Posljednjih mjeseci pratimo “slučaj Cosby”. To, naravno, nije prvi slučaj da je za silovanje optužena neka slavna osoba koja se unatoč svjedočenju žrtve (češće žrtava) “izvukla”. Možda su nam ostali u sjećanju tek neki slučajevi koji su bili medijski eksponiraniji (Woody Allen, Sean Penn, Roman Polanski…). Najčešće, nakon takvih optužbi/slučajeva ostaje samo kultura silovanja – nasilnici rijetko bivaju prikladno kažnjeni, a žrtve se bore s posljedicama svojeg hrabrog istupanja. Nastavlja se traumatizacija življenja žrtve u društvu u kojemu im se ne vjeruje i u kojemu su osuđene da doživotno “dokazuju” svoje iskaze, u društvu koje i dalje nad njima vrši nasilje. Kultura silovanja su i mediji koji nas izluđuju svojim kontradikcijama, dvostrukim i višestrukim porukama, nasiljem senzacionalizma, skrivanjem informacija i lažnim informacijama. Nakon silovanja ostaje žrtva, prepuštena na milost i nemilost svom vječnom nasilniku – društvu. Kultura silovanja je društvo koje je nasilnik i silovatelj. Kultura silovanja perpetuira poniženje, nemoć, patnju, nesigurnost žrtve. To je kultura koja siluje. 

Slučaj Cosby je “zanimljiv” i dugo traje, pa smo mogli/e (i još uvijek možemo) podrobno pratiti apsolutno sve simptome kulture silovanja u smislu reakcija javnosti (društva). Jedan od tih simptoma je i sâmo to trajanje. Trajanje simptoma upućuje na poricanje, zanemarivanje, guranje glave u pijesak i pokušavanje da se prevari i simptom i slaže sebe sama pa tako i okolinu.

Bill Cosby je američka i globalna zvijezda već pola stoljeća. Desetljećima se “šuška” o njegovim nedokazanim seksualnim ispadima i napadima, a za njegovo vlastito priznanje iz 2005. saznali/e smo tek ovih dana. Nema smisla analizirati kako je to moguće, koje su to točno sile, formalne i neformalne institucije zataškavale cijelu priču, niti ima smisla spekulirati zašto se to dogodilo baš sada. Sada je najvažnije da iskoristimo ovo vrijeme i osvijestimo kako kao društvo perpetuiramo kulturu silovanja, jer bez tog koraka nema niti najmanjeg pomaka. Moramo shvatiti zašto je to moguće, a moguće je jer živimo u kulturi silovanja. Kultura silovanja je ta koja skriva i zataškava. Saznali smo da se već više od desetljeća nižu optužbe Cosbyjevih žrtava (sada znamo da ih je preko 40!), a te optužbe pokrivaju razdoblje od početka njegove karijere pa sve do danas. U sudskom transkriptu iz 2005. koji je objavljen prošloga tjedna, Cosby priznaje da je 1976. godine dao sedativ i hipnotik najmanje jednoj mladoj ženi “kako bi s njom imao seksualne odnose”. Silovanje nije odnos. Odnos uključuje pristanak i/ili sudjelovanje više od jedne osobe. Kultura silovanja je zvati silovanje seksualnim odnosom.

Unatoč desetljetnom “šuškanju”, javnost je odbijala (i još uvijek odbija) shvatiti ove optužbe ozbiljno. Prošlog je mjeseca poznati američki komičar Hannibal Buress izveo skeč u kojemu je izravno optužio Billa Cosbyja kao silovatelja. Reakcija publike je pokazala da je ljudima itekako jasno što je istina, no pokazala je i to kako društvo trivijalizira silovanje. Silovanje je još uvijek nešto o čemu smijemo zbijati šale. Nisu baš ukusne, znamo, ali još uvijek nisu potpale pod nešto što “politički korigiramo”. U istom su rangu kao i sve druge seksualne, bolje rečeno seksističke šale. Seksizam je kultura silovanja.

Naglasit ću da je tek izravna optužba/osuda od strane jednog muškarca bila glas koji je javnost čula. Ili kako je napisao CNN-ov politički komentator Marc Lamont Hill: Potpuno je realno pretpostaviti da u slučaju da Buress (ili neki drugi muškarac) nije javno osudio Cosbyja, vjerojatno bismo još uvijek pričali o Cosbyju kao o omiljenom američkom tatici, a ne kao o potencijalnom psihopatu.” I to je simptom kulture silovanja. Ne čujemo glasove žena i žrtava. Društvo ne čuje i ignorira ženske glasove i ne vjeruje im. Perpetuira mitove o ženi koja pretjeruje, izmišlja, laže. Najizravnije i najintimnije žensko iskustvo (emocionalno, tjelesno) takva kultura zatire i potire. U kulturi silovanja (patrijarhatu) doslovno svaka žena živi takvo zatiranje vlastitog iskustva. Posljedica je i internalizirana kultura silovanja. Reakcije žrtava na nasilje samo pokazuju intenzitet kulture silovanja. Reakcije na traumu su najčešće poricanje i krivnja. Današnja je zadaća patrijarhata da se taj broj od 30 i nešto posto prijavljenih silovanja (što je ipak porast u odnosu na neka prošla vremena) ni u kojem slučaju ne popne do kritične točke koja bi ga ugrozila.

Lamont Hill piše i o tome kako suočeni s dokazima (a za većinu je isključivo jedini dokaz Cosbyjevo priznanje), većina Amerikanaca i dalje “okreće glavu na drugu stranu” – fanovi, pripadnici/e filmske industrije, pa sve do Cosbyjevih biografa – svi su dosljedno odbijali vidjeti i priznati postojanje konstantnih optužbi tijekom cijele Cosbyjeve karijere. Cijelo to vrijeme Cosby je gradio imidž društvene moralne vertikale, a industrija je to podržavala, premda je osim samih optužbi žrtava bilo i drugih naznaka koje bi upućivale na moralnu “problematičnost” američke i globalne ikone. O licemjerju samog Cosbyja i društva piše za Rolling Stone Stacia L.Brown. Licemjerje je kultura silovanja.

{slika}

Kako ne bi morali gledati u nasilnikov i vlastiti “prljavi veš”, ljudi okreću glavu kako bi se fokusirali na ponašanje žrtvi. Okrivljavanje žrtve je kultura silovanja. Okrivljava ih se za izazivanje, za sâm “čin”, a oni “najdobronamjerniji” vječno okrivljavaju žene koje ne prijavljuju silovanje, patronizirajući ih kako se moraju obrazovati i informirati. Je li nakon svega napisanog do sada potrebno objašnjavati zašto žene još uvijek relativno rijetko prijavljuju silovanje?  Spomenula sam i internaliziranu kulturu silovanja, a nju možda najbolje ilustrira dominantni narativ oduvijek nametnut ženama: “Ako si silovana, to je barem djelomično i tvoja greška.” Ovaj narativ koji za posljedicu ima nevjerovanje vlastitom iskutvu je kultura silovanja.

Još uvijek je jedan od najprisutnijih i najopasnijih mitova o silovanju taj da je silovatelj (i nasilnik općenito) stranac, Drugi, društveni otpadnik, kriminalac. Ta laž o prirodi seksualnog nasilja usađena je i duboko je pustila korijenje u kulturi silovanja, kako bi je nahranila. A tu laž ili mit obilato hrane proizvodi popularne kulture. Mislim da zapravo znamo da je to laž, ali lakše je vjerovati u nju i okriviti Drugog, nego vjerovati istini da se većina silovanja ne događa u mračnim uličicama i da silovatelji nisu neznanci (mada se takva silovanja najčešće prijavljuju). Silovatelji su najčešće kolege, članovi obitelji, partneri i supruzi. To mogu biti liječnici, odvjetnici, svećenici, umjetnici, filozofi, profesori kao i profesionalni zabavljači. Osobna biografija i profesionalna postignuća ne znače da je netko, u ovom slučaju Bill Cosby, nevin. No u kulturi silovanja, tj. u patrijarhatu, moćni muškarac će uvijek dobiti potporu i podršku i javnosti i institucija. Pa čak i kada je očito opravdana sumnja u krivnju, ista ta javnost i institucije nastojat će silovatelja pretvoriti u žrtvu. To upravo čine i crni radikali, i liberalni kritičari disfunkcionalnog društva, a i konzervativci koji tvrde da se radi o teoriji zavjere liberalnih medija.

Još jednom pogledajte boldane riječi i fraze. To je, i još mnogo toga nenapisanog i neizrečenog, kultura silovanja.

I na kraju ću, u ime vjerovanja vlastitom iskustvu zapitati i sebe i vas (a bojim se odgovora) – jesu li svi ti ljudi “samo” konformisti kojima je lakše vjerovati u nevinost zločinca ili su mnogi od njih isto tako nasilni licemjeri koji zapravo odobravaju njegov (u ovom slučaju serijski) zločin?