sdadmin

Da smo barem zaboravile

Posted on by sdadmin

Zaboravila bih rado na Vladimira Grudena i njegovu klasifikaciju silovanja na američko i ono naše domaće, balkansko kada je izjavio da “američko silovanje počinje nakon ženinog ‘ne’ i dalje se ne smije inzistirati, ali ako se preselimo kod nas na Balkan, sam čin osvajanja je dio onog ‘hoćeš, nećeš”. No, ne mogu, Vladimira Grudena se i dalje smatra uglednim psihijatrom čije je mišljenje važno pa ga tako danas Večernji list moli za komentiranje smrti nedavno preminulih Ivane Fogadić i njezina sina Patrika.

Zaboravila bih da mogu da smo skupljali potpise da brak definiramo kao zajednicu jednog muškarca i jedne žene i da me u tim tjednima sveopće histerije neki nesretni mladić u četiri popodne pljunuo u tramvaju, vikao da me treba na Goli otok; da je tog nedjeljnog popodneva u punom tramvaju bio muk, da mu nitko nije rekao da prestane ili ga pitao zašto to radi. No, ne mogu, uredba je u Ustavu, a ja se od tada uvijek vozim na početku tramvaja, pored kamere, da se drugog puta barem dokumentira.

Zaboravila bih rado, da mogu, osjećaj apsolutne preneraženosti u punoj dvorani Westina prilikom gostovanja Judith Reisman. Fine gospođe i gospodu, u najboljoj odjeći (onoj za misu), sakoićima, maramama i Bandićevo žuto cvijeće. No, ne mogu, takvih finih u zadnje je vrijeme sve više, govor mržnje sada je fino upakiran, a manipulacija je postala omiljeno sredstvo.

Zaboravila bih rado i da je Ante Čorušić ikada izjavio kako “ženama koje žive same ne bi dopustio umjetnu oplodnju” ili da  “zdrava žena dijete treba pokušati začeti s muškarcem, a ne umjetnom oplodnjom”. No, ne mogu, izbori su brzo pa se njegovo ime sve češće čuje.

Ovo je zemlja u kojoj bi sasvim zgodno bilo lako zaboravljati, no ovo je zemlja u kojoj se ništa zaboraviti ne može. Ovo je zemlja u kojoj se umjesto papira i plastike recikliraju pogreške i predrasude. Ovo je zemlja u kojoj ‘javnost’ nije samo jedna.

U obrazloženju pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku stoji kako je “tekst tuženika objavljen nakon što je javnost već zaboravila na događanja iz siječnja te iste godine, dakle tuženik je zasigumo pogoršao već tada poljuljani položaj tužiteljice kako u radnoj tako i u njenoj životnoj okolini” pa je, stoga, Zagreb Pride povrijedio dostojanstvo, ugled i čast Karoline Vidović Krišto.

Javnost koja se zbog gore navedenih ili sličnih izjava i događaja uporno diskriminira, marginalizira, po čijem se dostojanstvu gazi – nije zaboravila. Nije zaboravila jer ne može. Ne može jer nas se stalno podsjeća da smo druge, strane, da smo, riječima Ruže Tomašić, u ovoj zemlji na ovaj ili onaj način gosti. 

Ženski pogled (vidi neku drugu Rusiju)

Posted on by sdadmin

U zemlji gdje je feminizam još uvijek koncept koji izaziva kontroverze, mlada generacija trendseterica ispisuje u modi, fotografiji i blogosferi nova pravila stila, seksualnosti i prikaza žena u suvremenoj Rusiji.

 Za mladu generaciju Ruskinja, popularnost feminizma je u porastu: feminizam ne predstavlja samo riječi i koncepte nego i izgled. Mlade žene – na fotografiji, u modi, na filmu i u medijima – ispisuju nove definicije seksualnosti; pionirke su ženskog pogleda i pričaju vizualne priče suvremene ženstvenosti u Rusiji.

 Rusija je čak i u 21. stoljeću zemlja čelično snažnih i staromodnih rodnih stereotipa. Udaja je još uvijek najveće postignuće, žena bez djece je stigmatizirana, a čak i žene koje su vrlo uspješne u svojoj profesiji često će izjaviti: “Ja sam djevojka, ne želim donositi odluke, želim nositi haljinu”. Pojam feminizma društvo odbacuje kroz cijelu povijest njegova postojanja, ali on do nas sada dolazi putem drugog medija – putem računalnog ekrana. Generacija koja odrasta on-line ne može ostati imuna na vidljiv pomak u rodnim ulogama i postaje dio novog vala feminizma: mlade žene koje mnogo pozornosti posvećuju imidžu i vladaju webom.

 U SAD-u i Europi novi ženski pogled već ima svoje zvijezde: Petru Collins i njene priče o sazrijevanju u predgrađu, Arvidu Byström koja na svojim fotografijama žarkih boja preispituje stereotipne prikaze tijela, Valerie Philips i njene portrete tinejdžerki, Linu Scheynius s njenom gotovo eksplicitnom senzualnošću. Svijet koji stvaraju te umjetnice često je izgrađen na referenciranju tinejdžerstva i estetici djevojaštva, americani i pokretu Riot girrrl, a fotografije obično imaju ugođaj sanjivo zrnatog 35 milimetarskog filma. Ruske pionirke ženskog pogleda morale su krenuti iz druge točke. Njihove fotografije su hladnije, odraslije i senzualnije, boje su prigušene, ambijent je filmski, ali bez mirisa kokica – protkan veličanstvenim spokojem Bergmana ili Antonionija.

 Žanr predvodi skupina fotografkinja koje su svoje karijere započele u modi. Redizajnirale su modne editorijale mijenjajući ulogu žene iz objekta žudnje u aktivan lik u vizualnom narativu. Crpile su inspiraciju iz radova suvremenih majstora poput Vincenta van de Wiljngaarda i Vivienne Sassen i unosile svoja jedinstvena iskustva stečena kreativnom evolucijom u Rusiji. To je bila okolina koja njihove umjetničke ambicije nije prihvatila široke ruke, nego im je diktirala kako da izgledaju, kako da se oblače, kako da se ponašaju, što da razotkriju i što da sakriju. Njihova djela nastoje transformirati vanjski svijet i u isto vrijeme predstavljaju vizualan prikaz unutrašnje emancipacije.

 Rođena i odrasla u Moskvi, Maša Demjanova radila je kao producentica na editorijalima prije nego što je u ruke uzela fotoaparat. Bilo da se radi o testnim fotografiranjima modela u New Yorku ili Los Angelesu, ili o intimnim portretima prijatelja u moskovskim stambenim četvrtima, njene fotografije nadilaze estetiku svakodnevice. Djevojke, iako divne, rijetko se doimaju lijepima – one su, pomalo kao i sama fotografkinja, tjeskobne, ali ispunjene unutrašnjom snagom.

 Dramatična kompozicija, mnogo svjetla i intenzivne emocije u radovima Kristine Abdejeve, elementi su iz svijeta kinematografskih remek djela, a ne sa stranica ženskih časopisa. Ona svoje junakinje slijedi kroz scenografiju koja oduzima dah: šume, noćne ulice i monumentalne gradove. Staze kojima kroče nikada nisu ravne: one su izgubljene djevojke bez želje da budu pronađene, istovremeno su nježne i snažne, sanjive i samosvjesne.

 Anastasija Ivanova po uzoru na Ryana McGinleya u svojim djelima bilježi povezanost s divljinom. U obnaženosti na njenim fotografijama nema seksualnih aluzija, ona predstavlja povratak praiskonskom, stvarnom, potpunom stanju. Mogla bi predstavljati unutrašnju nagost veze koja potpuno zaokuplja pozornost pojedinca, ili pak čin: fizičko svlačenje pod mračnim nebom ruskog Sjevera.

Čak i klasični editorijali za modne časopise prolaze kroz makeover. Prvi ruski feministički ženski časopis, Wonderzine, pokazuje da se u modi radi više o eksperimentiranju s vlastitim izgledom, nego o tome da izgledamo lijepo kako bismo zavele muškarca. Njihovi editorijali umjesto fotomodela predstavljaju obične žene i istražuju koncepte dobi i doživljavanja vlastitog tijela. Preporučuju se zlatan ruž za usne i ogromne vrećaste traperice.

 {slika}

Međutim, ne biraju sve umjetnice izgradnju svjetova. Umjesto da svoje ideje o ženstvenosti odvoje od konteksta vremena i prostora, nove generacije žena koje se bave dokumentarnom fotografijom objeručke ga prihvaćaju. One proučavaju društvene okolnosti i istražuju demografske promjene kako bi definirale mjesto žene u suvremenom društvu.

 

Lilia Li-Mi-Yan, fotografkinja rodom iz Turkmenistana, nije odabrala jednostavan pristup problematici suvremene ženstvenosti. U svom projektu Female Prison fotografirala je zatvorenice iz jedinog ženskog zatvora u Armeniji. U oronulom ambijentu koji više podsjeća na pansion nego na zatvor, te žene nastoje zadržati ono što za njih znači biti ženom: šminku, odjeću, mali ukrašeni kutak uz krevet. U ostalim svojim projektima Li-Mi-Yan je istraživala i koncepte ljepote i zrelosti i svakodnevne samonametnute transformacije pomoću šminke.

 

Nadja Sablin, rođena u Sovjetskom Savezu i odrasla u Sjedinjenim Državama, iskoristila je svoje međunarodno iskustvo i izgradila snažne narative usredotočene na žene s obje strane Atlantika: dirljivi portreti njenih ostarjelih strina u ruralnoj Rusiji ili intimna priča o sestrinstvu koje premošćuje različite zemlje i generacije.

 {slika}

Dokumentaristička fotografkinja Olja Ivanova otkriva malo kome znane ruralne zajednice diljem Rusije i bilježi živote stvarnih žena u zabačenim selima i gradićima. Njen stil i odabir kadra izazivaju dojam klasičnih portreta, a žene na njenim fotografijama – različitih dobi, porijekla i profesija – često su portretirane u svojoj najboljoj odjeći. Gledište Ivanove nikad nije pokroviteljsko, a njene fotografije istovremeno su duhovite i iskrene.

 Možda ćete se zapitati: zašto su te fotografije i priče značajne? Po čemu se razlikuju od onih koje proizvode muškarci? Svaka od spomenutih fotografkinja vjerojatno bi ponudila svoj odgovor. Jednom sam o tome razgovarala s Petrom Collins koja je rekla: “Ono što je iza fotoaparata jednako je značajno kao i ono što je ispred njega. Mislim da fotografi mogu shvatiti žensku seksualnost, ali mnogo se toga može reći o tome na koji način fotografkinje snimaju žene u odnosu na to na koji ih način snimaju fotografi”. Kada sam Mašu Demjanovu upitala o njenoj primjeni ženskog pogleda, mrtvo-hladno je odgovorila: “Pa moram. Ja sam žena, a takav je i moj pogled”.

 U svakom kutku svijeta umjetnosti, glasovi i gledišta žena nisu dovoljno zastupljeni. Ako je, kada se redefinira muževnost, najznačajnije upravo ono što je prikazano na slici, u slučaju ženstvenosti bi u središtu pozornosti trebala biti autorica. Nova generacija umjetnica pomiče granice i istražuje mogućnosti, nudeći djevojkama dozvolu da rade ono što bi htjele raditi: oblačiti se u lijepu odjeću i svlačiti, stvarati i uništavati, tražiti i gubiti, lutati šumom i osvajati gradove – kako bi bile i postale ono što jesu.

Prevela i prilagodila Petra Kos

Na bušenje Jadrana građani/ke odgovorili seksizmom

Posted on by sdadmin

U sklopu kampanje S.O.S. za Jadran nevladine organizacije Greenpeace Hrvatska, Sunce, WWF Adria, Zelena akcija, Zelena Istra, Žmergo i BIOM diljem Hrvatske provele su Dan akcije protiv bušenja Jadrana zbog nafte. 

Simboličnim postavljanjem desetmetarskog praznog transparenta na dnu Marmontove ulice u Splitu, udruga Sunce na neformalan način omogućila je svim zainteresiranima da akciju podrže potpisom ili porukom Vladi.      

“Pridružili su nam se mnogi sugrađani/ke, ali i turisti/kinje i zato smatramo akciju uspješnom”, poručio je Mosor Prvan iz Sunca. 

No, čak ni u ovoj hvalevrijednoj akciji seksizam nije uspio izostati. Jedna od poruka građana/ki bila je namijenjena ministru gospodarstva Ivanu Vrdoljaku i glasi “Ministre, na Jadranu se mogu bušit samo strankinje”.

Za Libelu je spornu poruku komentirao Mosor Prvan iz udruge Sunce: “Organizatori su imali dva službena transparenta ‘SOS za Jadran’, no u želji da građani i građanke pošalju poruke institucijama omogućili smo im da pišu svoje poruke na transparente. Tako se među njima našao i ovaj sporni koji jasno jest seksistički i neprimjeren, no to je poruka pojedinca nikako organizatora/ica.”

“Ova akcija nam je jako važna zbog medijske blokade kojoj smo u mainstream medijima izloženi već mjesecima, a ovoga puta odazvali su se i mediji i brojni građani i građanke koje pokušavamo informirati o svemu što se događa što je važan segment uz pravnu bitku koju vodimo”, dodao je Prvan. 

U Rusiji 6 godina zatvora za suradnju sa Sorosom

Posted on by sdadmin

Rusija kreće prema zabrani MacArthur Foundation, instituta Otvoreno društvo (OSI) Georgea Sorosa i deset drugih stranih “nepoželjnih organizacija” prema zakonu usvojenom ovog proljeća, javlja politico.eu.

Vijeće Federacije, gornji dom ruskog parlamenta,u utorak je predstavilo početna imena onog što Kremlj i saveznici nazivaju “Patriotska STOP-lista“.

Predsjednik Vladimir Putin je u svibnju potpisao zakon, zadnji korak Kremlja za ograničavanje aktivnosti nevladinih organizacija u Rusiji.

Ostale organizacije na popisu zabranjenih su Freedom House, američka demokratska savjetnodavna grupa; Nacionalna zaklada za demokraciju (NefD), poduprta od strane američke vlade; dvije ruke glavnih američkih političkih stranaka koje pomažu strankama i inozemstvu, Nacionalni demokratski institut (NDI) i Međunarodni  republikanski institut (IRI); Charles Stewart Mott fundacija iz Michigana;  fundacija Obrazovanje za demokraciju (EfDF) i Istočni europski demokratski centar (EEDC), koje se nalaze Varšavi; ukrajinski Svjetski kongres (UWC) s bazom u Torontu; Međunarodna ukrajinska koordinacija unije (IUCU) u Kijevu te misija na Krimskom polju za ljudska prava koja je nadgledana od strane ukrajinskog parlamenta.

Lista, koja bi trebala biti izglasana u srijedu, bit će proslijeđena do ureda glavnog tužitelja i do ministarstva vanjskih poslaova za uključenje u službeni registar onih koji nisu dobrodošli.

Prema zakonu, svatko u Rusiji tako radi s ili surađuje s tim zabranjenim grupama suočen je s novčanim kaznama kao i s mogućnošću dlaska u zatvor do šest godina.

Od masovnih protesta u Mosvi protiv nevaljanih parlamentarnih izbora, Kremlj se prebacio na micanje onih s kojima se ne slažu. Ruski parlament je usovjio zakone koji zahtijevaju bilo koju rusku nevladinu organizaciju ili zakladu koja dobiva sredstva iz inozemstva da se registrira kao “strani agent”.

Nedavno smo izvijestile o tome kako se u Rusiji pokušava ogranitičiti pravo na pobačaj, a ograničavanje sloboda posebnu razinu redikuloznosti doseglo je idejom o zabrani vožnje automobila trans* osobama.

Prevela i prilagodila Lana Bosilj

Kako izgleda žrtva?

Posted on by sdadmin

Šejla Kamerić raspravlja o statusu umjetnosti i žena na Balkanu i o svom kontroverznom radu “Bosnian Girl”. Na 20. obljetnicu masakra u Srebrenici, rad inspiriran grafitom na zidovima vojnih baraka u Potočarima, ponovno dobiva svoj značaj.  

Upišete li u neku od tražilica pojam “Bosnian Girl” jedan će se rezultat istaknuti pored svih ostalih. Najpoznatiji rad bosanske umjetnice Šejle Kamerić prikazuje crno bijelu fotografiju žene koja rezignirano gleda u kameru. Preko slike ispisan je tekst: “NO TEETH…? A MUSTACHE…? SMEL[sic] LIKE SHIT…? BOSNIAN GIRL!”

Žena na slici je sama umjetnica, a ispisani tekst, kako je objašnjeno na dnu slike, napisao je “nepoznati nizozemski vojnik na zidu vojnih baraka u Potočarima, u Srebrenici te 1994./95. godine.”

Ova svojevrsna optužnica o neuspjehu međunarodne zajednice tijekom masakra u Srebrenici ovom slikom spretno zamagljuje granicu između subjekta i objekta i prisiljava gledatelja/icu na kritičko razmišljanje o tome kako ratna stradavanja izgledaju u kontekstu rata.

Ususret obilježavanju 20. obljetnice srebreničkog masakra, Balkanist je razgovarao s umjetnicom Šejlom Kamerić o njezinom djelu “Bosnian Girl”, utjecaju koje je djelo imalo kada je prvi put objavljeno te o statusu žena i umjetnosti u Bosni danas.

Kako ste se počeli baviti s umjetnošću? Koji su bili glavni motivi da se počnete izražavati na taj način?

Još od ranog djetinjstva znala sam da želim biti umjetnica. Nisam bila najbolja u socijalizaciji s drugom djecom i nisam bila izričito zainteresirana za tipične dječje igre. Pretpostavljam da sam bila previše osjetljiva i previše emocionalna, pa sam preferirala provoditi vrijeme sama sa sobom, crtajući i izrađujući različite objekte. Nisam previše pričala sve do rane faze tinejdžerskih godina tako da je umjetnost doslovce bila način komunikacije. Tada, a smatram i danas.

Jedna od posebnosti vaših radova jest sposobnost za tretiranje političkih subjekata na tzv. light način: nježno, ali uvijek podsjećajući na vrlo osobna sjećanja na rat. Pritom posebno mislim na rad “June is June Everywhere” i “If I Sleep It Will be Double” . To su različiti prikazi rata od onih koje najčešće vidimo u medijima: jezivi, krvavi, eksplicitni. Što smatrate korisnim u vašem načinu prikazivanja rata?

Ja sam sanjarka i umjetnica i ne skrivam se iza svojih strahova. Volim se s njima suočiti i biti praktična. Uživam u lijepim stvarima i želim zamišljati svijet kao bolje mjesto. Rat me učinio svjesnom kako ljudi mogu biti okrutni. Znam koliko problema stvaramo sami za sebe i kako je lako otklizati u konformizam. Umjetnost koju stvaram proizlazi iz svega toga i to je ono što ja jesam i u što vjerujem. Jedina je korist što sam iskrena prema sebi i što se nikad neću sramiti onoga što radim.

Djelo “Bosnian Girl” već je poznato. Kada pogledate unatrag, što mislite danas o tom djelu?

To djelo sad već nekako ima svoj život i dalje upečatljiv baš kao i prije 10 godina. No na neki način, to nikad nije bilo u potpunosti moje djelo. Bio je zamišljen kao javni projekt s uličnim plakatima, razglednicama i oglasima iz novina i magazina. Osnovni cilj bila je slika koja će se dijeliti dalje. Za mene, najvažniji moment bio je onaj kada sam vidjela da su ga nosile žene iz Srebrenice i s njim se identificirale. Sretna sam i kad vidim da ga mnoge mlade djevojke koriste na svojim profilima društvenih mreža. Sav taj utjecaj koje djelo još uvijek ima i dalje me čini jako ponosnom. Veselim se  razvoju situacije za 20-30 godina od danas.

Kakve su bile prve reakcije lokalne i internacionalne zajednice na djelo u trenu kada je prvi put bilo objavljeno?

Kada se plakat “Bosnian Girl” pojavio na ulicama Sarajeva 11. srpnja 2003. godine, javnost je bila vrlo  zbunjena i šokirana. Nisu svi/e pročitali/e opis pa su neki/e smatrali plakat uvredljivim. Američka ambasada u Sarajevu naredila je da se plakati uklone s ulice u blizini njihove zgrade. U isto vrijeme, djelo se pojavilo i u novinama i magazinima. Odjednom, djelo je isprovociralo diskusiju koja je bila i više nego potrebna. Važno je napomenuti da su u 2003. komemoracije o Srebrenici bile vrlo skromne, zanemarene i zaboravljene, cijela priča se ignorirala. U bosanskom društvu postoji taj jedan trend ne osvrtanja unatrag, ne prisjećanja. Zbog toga sam bila šokirana kad sam vidjela kako je brzo javnost počela prihvaćati rad, vjerojatno jer se radilo o temi s kojom su se svi/e mogli/e poistovjetiti. Iste godine, rad je predstavljen i u Nizozemskoj gdje je polovica profesora/ica s Rijksakademie smatrala da se radi o svojevrsnom napadu. Njihovo mišljenje bilo je da se radi loša propaganda. U toj istoj Nizozemskoj, 2011.godine sam za “Bosnian Girl” primila nagradu za kulturnu različitost ECF Princess Margriet Award.

Kako se status bosanskih žena promijenio otkad je rad prvi put predstavljen javnosti?

Nije se previše promijenio. Borba za ravnopravnosti i dalje nije gotova. Nažalost, svi politički i religijski problemi u BiH cijeli proces čine još dužim i težim.

Zatvaranje Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine podignulo je veliku prašinu 2012. godine. Kako vidite status umjetnika/ica na Balkanu, posebice u Bosni?

Generalno, ignoriraju nas sve političke strukture. To je loše jer podrška stalno nedostaje. U isto vrijeme, takva situacija pruža vam slobodu i neovisnost koja je neophodna. Ne bih željela da me podupire ovako korumpiran sustav. Nemaju razumijevanja za ono što radimo i ne vole to, i to je dobro. Umjetnost opstaje u svim teškim okolnostima. Ne mogu si priuštiti da vrijeme i energiju potrošim prigovarajući.

Koju ulogu igra umjetnost, bilo tradicionalna ili suvremena, u kulturnom razvoju Bosne?

Umjetnost radi povijest, sjećanja, izaziva emocije. Umjetnost ima moć. Kada kažem moć, ne smatram da bi umjetnici/ice trebali postati političari/ke ili se praviti da su važniji od svih ostalih. Blagoslovljeni smo jer smo našli način na koji se možemo izražavati, artikulirati svoje misli, ideje i emocije i uvijek se nadamo da ćemo preko svojih djela pomoći ostalima u doživljavanju istog iskustva. Naša je uloga veća nego što mislimo i zbog toga moramo biti iznimno pažljivi/e.  

Prevela i prilagodila Hana Grgić 

Predrasude koje trebamo razbijati u svijetu rada

Posted on by sdadmin

U sklopu projekta Za rad spremne kojeg provodi istoimena neformalna inicijativa, a bavi se položajem mladih u svijetu rada, održavaju se ciklusi radionica podrške i osnaživanja za mlade nezaposlene žene u dobi od 18 do 30 godina, koje su van sustava obrazovanja (NEET). Radionice vodi Željka Trgovec koja je za Libelu pojasnila kako su radionice koncipirane, tko može preuzeti ovaj koncept osnaživanja mladih žena te kako je ovaj program u konačnici pomogao polaznicama. Također je predstavila rad SOS telefona i savjetovališta za žene žrtve nasilja u Krapinsko-zagorskoj županiji.

Samo ime radionica kazuje koji je njihov cilj. No kako se dolazi do tog cilja, odnosno kako su radionice koncipirane?

Kroz interaktivan rad u grupi tijekom četiri susreta radimo na potpori i edukaciji za aktivno traženje posla, ali i za razvoj vlastitih vještina komunikacije i osobne efikasnosti. Radionice se sastoje od osam tematskih modula; svaki modul traje otprilike sat vremena. Teme koje se obrađuju su osobna vizija, misija i ciljevi, upravljanje vremenom, neverbalna i verbalna komunikacija, prezentacijske i komunikacijske vještine, nošenje s tremom, CV i molba za posao. U sklopu ovog programa žene također mogu dobiti i pravne savjete vezane uz radna i socijalna prava; primjerice – kako se nositi s problemom diskriminacije mladih žena u svijetu rada.

Istraživanja pokazuju kako se nezaposlenost na mladim ljudima očituje u gubitku samopouzdanja, depresivnim stanjima i tjeskobi. Štoviše, prema istraživanju inicijative Za rad spremne, ni zaposleni mladi nisu zadovoljni kvalitetom života zbog nesigurnih oblika rada, niskih primanja i nemogućnosti da se osamostale. Kako su se osjećale nezaposlene djevojke kada su prvi put sudjelovale na radionicama? Na koji način su im radionice pomogle?

Mogu reći da na prvoj radionici gotovo sve sudionice budu zbunjene i preplašene, ne znajući što očekivati. Mali dio njih ima jasnu sliku što želi dobiti uz pomoć ovih radionica. No sve su skoro podjednako u određenom stanju tjeskobe, jer naprosto ne vide izlaz iz situacije u kojoj se nalaze i gube nadu da će se ikada zaposliti. Po završetku radionica odrađujemo anonimnu evaluaciju koja se do sada pokazala uspješna. Sve sudionice su zadovoljne radionicama koje su prošle, dobile su ono što su očekivale. Neke su čak za vrijeme trajanja ciklusa prolazile kroz intervjue i probni rad kod poslodavaca te su im, prema njihovim riječima, radionice uvelike pomogle pri učenju o načinima kako se što bolje prezentirati.

Tijekom radionica polaznice također učite razbijati predrasude vezane uz tržište rada poput ‘posao mogu naći samo ako imam vezu’ ili ‘ne mogu naći posao bez radnog iskustva’. Kakve je još predrasude, strahove i ‘kočnice’ bilo potrebno razbiti?

‘Ne mogu naći posao jer nemam radnog iskustva’ najčešća je predrasuda koju trebamo razbijati jer su poslodavci često spremni pružiti priliku kandidatu bez iskustva, a koji pokazuje razumijevanje zahtjeva posla. Isto tako, iskusnih kandidata ponekad nema ili nisu zainteresirani mijenjati posao za isti posao. Česta predrasuda koja se također javlja je ‘intervjuer će dati sve od sebe da mi pokaže da nisam dobra kandidatkinja’. Intervjueru je cilj saznati što više informacija o budućoj zaposlenici, a na kandidatkinji je u većini slučajeva hoće li taj dojam ostati pozitivan ili negativan.

Inicijativa Za rad spremne skuplja svjedočanstva diskriminacije iz svijeta rada. Na kakve su se oblike diskriminacije u svijetu rada najčešće žalile polaznice radionica?

To su najčešće situacije koje se javljaju kod samog inervjua. Dakle, žene su često ispitivane o osobnim stvarima, privatnom životu, bračnom statusu, imaju li ili planiraju li djecu.

Iako je diskriminacija temeljem spola prilikom selekcijskog postupka za određeno radno mjesto kažnjiva novčanim iznosom od 31.000 do 60.000 kuna, poslodavci svakodnevno diskriminiraju kandidate i kandidatkinje bez ikakvih posljedica. Što savjetuješ mladim ženama da  učine kada im se tijekom razgovora za posao postavi pitanje privatne prirode?

To su osobni podaci koji nemaju nikakve veze s poslom i samim time se ne tiču nikoga osim te osobe. Ako poslodavac postavlja takva pitanja, on na taj način diskriminira na temelju spola, trudnoće, bračnog ili obiteljskog statusa. Polaznicama savjetujemo nekoliko mogućnosti, a to su: zaobići pitanje i naglasiti kako njihov obiteljski status ni na koji način ne utječe na obavljanje posla. Na to pitanje mogu odgovoriti ‘diplomatski’ i/ili upozoriti poslodavca kako je njegovo pitanje zakonom zabranjeno, ili naprosto odbiti odgovoriti na pitanje jer na to imaju pravo. Isto tako poslodavca mogu prijaviti Inspektoratu rada ili se obratiti Pravobraniteljici za ravnopravnost polova.

Kako si vodila radionice u Zagrebu i u Zaboku; jesi li uočila razliku između bivanja nezaposlenom osobom u urbanoj i ruralnoj sredini?

Postoji jedna mala oscilacija između urbanog i ruralnog područja, a to je da populacija s ruralnog područja nije toliko informirana o svojim mogućnostima i pravima koliko populacija s urbanog područja, što je otprilike u granicama normale, jer im pojedine informacije nisu toliko dostupne.

Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI) izdao je priručnik namijenjen svima koji/e žele provoditi radionice s mladim nezaposlenim ženama u svrhu poboljšanja njihovih vještina i mogućnosti u traženju posla, a koje još uvijek čine većinu nezaposlenih. Osim toga, suočene su s brojnim problemima i diskriminacijom u svijetu rada. Što se sve može naći u tom kurikulumu i kome je namijenjen?

Priručnik je namijenjen svima koji žele voditi ovakav tip radionica. Dakle, grupe podrške i osnaživanja za mlade nezaposlene žene. Priručnik je nastao prema našim radionicama koje provodimo, no on nužno ne mora biti takav; radionice su prilagodljive i nekim temama se bavimo dulje nego drugima, ovisno kakve su potrebe grupe i kako sama grupa diše. U svakom slučaju bilo bi dobro dotaknuti se svih navedenih tema u priručniku na ovaj ili onaj način.

Jesu li djevojke educirane i upoznate s mogućnostima koje nudi Garancija za mlade?

Naravno. HZZ je jedan od partnera na projektu. Neke od polaznica koriste ili će koristiti neku od mjera.

 CESI su također uspostavile suradnju s lokalnim institucijama i osigurale kontinuiranu podršku za SOS telefon i savjetovalište za žene žrtve nasilja u Krapinsko-zagorskoj županiji koji je s radom započeo u 2012. godini. Kako funkcionira SOS telefon i savjetovalište?

SOS telefon za žene žrtve nasilja KZŽ započeo je s radom u listopadu 2012. godine u suradnji s Krapinsko – zagorskom županijom i Povjerenstvom za ravnopravnost spolova. SOS telefon radi na fiksnoj liniji (049/639-281) utorkom i četvrtkom od 12 do 18 sati, te na mobilnoj liniji (091/639-2810) ponedjeljkom, srijedom i petkom od 9 do 15 sati. Na telefonu dežuraju voditeljica telefona zajedno s jednom od volonterki. Sveukupno imamo 20 volonterki, trenutno 15 aktivnih koje su prošle edukaciju. Osim telefonskog savjetovanja, dostupni smo svakodnevno putem e-maila sos@cesi.hr, te pravnim savjetovanjem utorkom i četvrtkom od 9 do 13h s pravnicom iz CESI.

Savjetovalište kao takvo nažalost još uvijek nije otvoreno; u pregovorima smo oko prostora. Također, u planu nam je otvoriti i Sigurnu kuću na području KZŽ.

Na koji im način pomažete? Postoje li konkretni podaci koliko se žena obratilo vama i jesu li nakon toga zaustavile nasilje u vlastitim zajednicama ili otišle iz njih?

Dakle, za sada funkcioniramo samo putem linija i weba. Radi se o psihosocijalnoj i pravnoj podršci, odnosno o savjetovanju i informiranju. Za sada brojimo preko 150 poziva što je za ruralno područje poprilično, no i dalje je brojka mala. Mala brojka ne znači da se nasilje ne dešava već da nije prijavljeno – prema raznim istraživanjima, naime, na jedno prijavljeno idu 3 neprijavljena slučaja. Na podizanju broja prijava radimo raznim taktikama osvještavanja, oglašavanjem, edukativno-informativnim tribinama, radio emisijama, dijeljenjem letaka i sl. S obzirom da nismo institucija nažalost nemamo feedback o tome što su pozivateljice učinile nakon savjetovanja, no mali broj njih nam se uopće javi kako bi se zahvalile i, eto, dale nam informaciju da su dobro. 

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org