‘Htio sam da ovaj film bude prikaz zaboravljenih područja u Siriji’

Jalal Maghout vizualni je umjetnik i filmski redatelj baziran u Berlinu. Rodio se 1987. godine u Damasku te 2012. diplomirao na Sveučilištu likovnih umjetnosti u rodnom gradu. Njegov prvi nezavisni film, Creatures of Inexistence, prikazan je u mnogim kulturnim ustanovama i na festivalima diljem Sirije i Libanona. Canvas on Mixed Media, njegov drugi film, osvojio je prvu nagradu na natjecanju kratkih filmova MADE in MED u Belgiji te je ušao u službenu konkurenciju mnogih međunarodnih festivala, uključujući Annecy 2014. godine i kratkometražnu sekciju Festivala u Cannesu 2013. godine. Osim filmom i glazbenim videospotovima, Maghout se bavi videoumjetnošću, karikaturom, fotografijom i slikarstvom. Na Animafestu je predstavio svoj aktivistički uradak ‘Suleima’ koji je uvršten u veliko natjecanje kratkometražnih filmova. Film govori o ženi Suleimi koja čvrsto stoji iza svojih uvjerenja. Pridružuje se sirijskoj revoluciji od samog početka te odlučuje napustiti muža, koji ne odobrava njen aktivizam. Istovremeno jaka i ranjiva, Suleima nastavlja s onim što smatra činom solidarnosti prema svojim sugrađanima/kama. Tko je Suleima i koja je poruka njegova filma, Jalal nam je otkrio u intervjuu koji je tijekom Animafesta dao za Libelu.

Kako si došao na ideju za animaciju ‘Suleima’ i što ona predstavlja u filmu?

Ideja je nastala od potrebe da napravim film kojim ću kroz svoje umjetničko viđenje pokazati situaciju u Siriji, osobito onu socijalnu. U Siriji imam prijatelje koji se bave društvenom situacijom i ljudima koji su aktivni u revoluciji, te aktivizmu općenito. Imali smo nekoliko intervjua s raznim ljudima, no izabrali smo ovu ženu, koju sam nazvao Suleima jer ima posebne karakteristike u svojoj osobnosti, koje se odražavaju i na njezine obiteljske odnose, ali i odnos prema društvu. Ova žena nije poznato i popularno lice u Siriji, već obična žena koja može biti primjer mnogim ljudima. To mi je bila najvažnija stavka u filmu jer, iako živi u maloj sredini, njezin način razmišljanja je sve samo ne ograničen. Tijekom revolucije je morala odlučiti između svoje obitelji i aktivizma, a opredijelila se za ljude. Nastavila je raditi u maloj bolnici i pomagati koliko god može u svakom pogledu. Htio sam da ovaj film bude prikaz zaboravljenih područja u Siriji, kao što je mjesto u kojem živi Suleima, u okolici Damaska.

{slika}

Tijekom filma Suleima je rekla kako bi radije umrla nego prepustila da nekog uhite, a da ne pokuša pomoći. Je li njezina priča u potpunosti ekranizirana prema istinitom događanju?

Sve lokacije koje si vidjela u filmu, svaku zgradu, park ili ulicu, sve je stvarno. I priča je u potpunosti bazirana na stvarnim događajima, a rečenica koju si spomenula dogodila se u trenutku kad je Suleima vidjela da uhićuju djevojku koju ne poznaje, ali se stavila u poziciju njezine majke i bez imalo razmišljanja željela pomoći. Ona može biti primjer mnogih ljudi koji se zalažu za druge. Osjeća da može biti majka bilo kojem dječaku i djevojčici kojima je narušena sloboda u bilo kojem pogledu i smatra da je obavezna boriti se protiv bilo kojeg zla ili nepravde. Materijal koji sam koristio u ovom filmu je audio-dokumentarna snimka razgovora s protagonisticom koji je trajao četiri sata. Tijekom našeg razgovora detaljno je govorila o svim aktivnostima tijekom revolucije, o svom privatnom životu, kao i uspomenama iz školskih dana. Bio je veliki izazov izabrati situacije iz materijala koji mi je povjerila i selektirati što prikazati u filmu, a što ne.

Animafest nije prvo mjesto na kojem je Suleima prikazana. Kakvo je tvoje dosadašnje iskustvo s film festivalima?

Iznimno mi je drago što je Suleima našla svoje mjesto na filmskim festivalima. Premijera filma je bila u Leipzigu u listopadu 2014. godine i mislim da je to najbolje mjesto za takvu vrstu filma jer imaju poseban program za dokumentarno-animirane filmove. Suleima je zatim izabrana za prikazivanje na jednim od najvažnijih europskih festivala animacije poput Stuttgart Film Festivala. Animafest je jedan od najljepših i programski najboljih filmskih festivala koje sam imao prilike posjetiti. Jako sam zadovoljan što imam priliku prikazati svoje filmove na festivalima jer smatram da je to najbolji način da svoj rad pokažem široj publici i čujem njihova mišljenja, kao i upoznam druge umjetnike/ice i stručnjake/inje. Takvo me iskustvo istinski obogaćuje.

Suleima je tvoj treći film koji je tematski vezan za Siriju i ljudske sudbine tijekom rata. Film Canvas on Mixed Media, produciran u Damasku i prikazan na brojnim festivalima, pokazao je veliki uspjeh. Možeš li reći nešto više o toj animaciji?

Canvas on Mixed media je dovršen 2013. godine i izabran od brojnih filmskih festivala poput Annecy festivala i Cannesa. Dobio sam nagradu “Made in Med” u Belgiji, i jako sam zahvalan na tome. Tema filma se razlikuje od Suleime, i govori o ratu općenito. Radi se o dvije strane rate, o vojniku koji je ozlijeđen i onome na drugoj strani. Na kraju osjećaj ljudskosti drugog vojnika pobjeđuje i odlučuje izliječiti onog prvog. Film traje pet minuta.

Svi/e smo upoznati/e sa situacijom u Siriji koja je promijenila živote svih generacija, osobito mladih ljudi i djece. Snimaš li filmove o ratu kroz iskustvo koje si proživio da bi tu stvarnost na neki način vizualno prenio na film ili postoji poruka iza animacije?

Prvi korak u mom radu je vizualno izražavanje kroz animaciju jer imam potrebu pokazati ono što sam prošao živeći u Siriji. Slanje poruka nije prvo što činim, ali je ishod koji je neizbježan. Mogućnosti izražavanja su velike i dajem si slobodu da ih koristim na različite načine u svakom svom filmu. Suleima je moje prvo iskustvo u kojem sam koristio dokumentarni materijal i bio je to veliki izazov. S druge strane, moj prvi film je bio eksperimentalan, također ratne tematike. Ne bih se definirao kao dokumentarni filmaš, već vizualni umjetnik i animator, ali koristim sve žanrove i tehnike za koje imam potrebu u svom radu.

Biti dio poznatih filmskih festivala i prikazati svoj rad je svakako veliki uspjeh, ali pretpostavljam da bi volio da Suleima jednog dana budu prikazana i u tvojoj zemlji.

To mi je uistinu velika želja. Moji počeci u animaciji i svemu što danas radim bili su u Siriji. Tamo sam odrastao, prikazao svoj prvi film, moji prijatelji i obitelj žive u Damasku gdje su ostale sve moje uspomene i to utječe na ono što radim. Zaista se nadam da ću jednog dana bit u mogućnosti prikazati Suleimu u svojoj zemlji, kao i ostale radove na kojima trenutno radim. 

Spomenuo si neke nove uradke, o čemu će biti riječ?

Trenutno radim na dva nova projekta, koji će biti dugotrajni. Najvjerojatnije će mi biti potrebne tri ili četiri godine da sve dovršim. Radit će se o psihološkoj drami s eksperimentalnim aspektima, točnije eksperimentalnim slikama koje ću koristiti u filmu.

Fotografijama ukazala na život žena u Afganistanu optuženih za ‘moralne zločine’

Kada je 2010. godine dobila zadatak fotografirati ženski zatvor u blizini Kabula u Afganistanu, fotografkinja Gabriela Maj nije očekivala da će tamo provesti sljedećih pet godina. Ipak, zatvorenice u ženskom zatvoru Badam Bagh koje se tamo nalaze zbog takozvanih “moralnih zločina“, poput bježanja iz očevog ili muževog doma, ostavile su na nju snažan utjecaj.

Afganistanke često od kuće odlaze kako bi pobjegle iz prisilnih i/ili dječjih brakova, obiteljskog nasilja (što uključuje batine, probadanje nožem, spaljivanje i silovanje) i čak prisiljene prostitucije, pokazuju podaci Human Rights Watcha.

“U većini slučajeva, žene optužene i zatvorene zbog ‘moralnih zločina’ su žrtve nasilja“, rekla je Maj. “Pravni sustav u Afganistanu pretvara žrtve u kriminalke dok počinitelji ne trpe nikakve posljedice”.

{slika}

“U to vrijeme nisam znala nikoga tko je pratio priče tih žena i izvodio ih iz zatvora”, navodi Maj. Zbog toga je taj zadatak preuzela na sebe, slušajući njihove priče i fotografirajući ih, što je rezultiralo knjigom fotografija koja je naziv dobila po prvom zatvoru kojeg je posjetila, “Bademov vrt”.

Maj je objasnila kako je iskustvo žena u tim zatvorima puno drugačije od onoga što većina ljudi u zapadnom svijetu smatra inkarnacijom. Pet do deset žena spava u ćelijama nalik sobama u studentskim domovima, dopušteno im je imati osobne predmete i ukrase, brinu se o svojoj djeci i mogu se međusobno posjećivati i provoditi vrijeme u zajedničkim prostorijama. No te ustanove – uglavnom izgrađene nakon 2001. godine uz stranu pomoć – skrivaju emocionalnu i psihološku muku s kojom se žene suočavaju.

“Mnoge žene koje žive u tim zatvorima pate od depresije, PTSP-a, tjeskobe i drugih oblika psiholoških poremećaja, kao rezultata svega što im se dogodilo prije nego što su zatvorene”, rekla je Maj. “Nažalost, u Afganistanu ne postoji podrška za psihološko zdravlje u tim ustanovama, zbog čega su žene koje pate same i često izložene nasilnom ponašanju drugih zatvorenica”.

{slika}

Između 2011. i 2013. godine, broj žena i djevojčica u Afganistanu zatvorenih zbog “moralnih zločina” narastao je za 50 posto, pokazuju podaci izvještaja Human Rights Watcha iz 2013. godine.

“Četiri godine nakon usvajanja zakona protiv nasilja nad ženama i 12 godina nakon talibanske vladavine, žene su i dalje zatvarane jer su bile žrtve prisilnih brakova, obiteljskog nasilja i silovanja”, rekao je 2013. godine Brad Adams, direktor Human Rights Watch Asia.

Žene koje je Maj upoznala također su bile u strahu kako će im život izgledati nakon što izađu iz zatvora. Kada ih je pitala o životu nakon zatvora, rekle su: “Bit ću ubijena”. Obitelji ih se odriču, nose stigmu svojih “moralnih zločina” i dio njih postaje žrtvama ubojstva iz časti.

{slika}

Maj se nada da njen rad neće stati samo na educiranju ljudi u zapadnom svijetu već da će potaknuti i promjenu u Afganistanu. “Ovaj je projekt prvenstveno zamišljen kao sredstvo zagovaranja”, rekla je, dodajući da se nada da će potaknuti “zakonske promjene u Afganistanu od kojih će žene i djevojčice imati koristi”.

Na kraju je naglasila da problem “moralnih zločina” ne leži u ženama koje su za njih optužene već govori o sistemu u kojem kontrolu i vlasništvo nad ženskim tijelima imaju muškarci

Prevela i prilagodila Tea Stipan

Društvo kao talac etničkog nacionalizma na stadionima

Oni i one koji/e me bolje poznaju, znaju da sam pasionirani čitatelj jednog od najvećih domaćih sportskih dnevnika. Priznajem da moj interes za sadržaj koji se objavljuje u dnevnim tiskovinama ovoga tipa nije isključivo glad za informacijama o rezultatima iz svijeta sporta već i potraga za narativima koji u naizgled nepolitičke teme, provlače elemente onoga što Michael Billig naziva banalnim nacionalizmom.

Naime, kao vjerni čitatelj sportskih sadržaja u dnevnim novinama vremenom sam formirao mišljenje da pored sportskog sadržaja, sportski tisak u Hrvatskoj vrlo često predstavlja čvrsti bastion nepatvorenog etničkog nacionalizma. Neki od priloga često imaju malo ili nimalo veze sa sportom: tako se u osvrtima na tradiciju pojedinih sportskih udruženja u Hrvatskoj čitateljima nude feljtoni koji u dugu tradiciju klubova nekritički uključuju i uspjehe koje su ovi ostvarili u razdoblju NDH, nogometni uspjesi NDH prikazuju se u kontekstu hrvatske nogometne povijesti, gotovo kao da je riječ o legitimnoj prethodnici današnje reprezentacije (a ne o ‘uspjesima’ kojih se treba sramiti i stidjeti činjenice da su neki Hrvati, dok su im susjede deportirali u koncentracijske logore, i dok su se objavljivali državni proglasi o ograničavanju slobode kretanja za različite etničke kategorije građana/ki, imali, eto, i vremena za slobodno haklanje u pauzama od služenja domovini). Ako je nacionalna reprezentacija jedna od manifestacija simbola državnosti, i ako u totalitarnim poredcima upravo sport ima važnu ulogu u promidžbi državne ideologije, uvijek mi se činilo bizarnim kako ovakvi tekstovi ostaju neprimijećeni u očima šire javnosti. Vjerujem da bi političar/ka koji/a bi se u javnom diskursu referirao/la na neki element NDH kao legitimne osnove za tumačenje današnjih počela hrvatskih sportskih, kulturnih i/ili političkih dostignuća, bio na rubu izazivanja ozbiljnog međunarodnog skandala.

Nadalje, tekstovi koji se osvrću na nogometne derbije između, primjerice, Barcelone i Real Madrida, redovito su pisani na način da su više od nogometne igre važni Hrvati koji u ovim timovima igraju. Na razini dobrog ukusa su i tekstovi koji nude detaljnu raščlambu etničkog porijekla igrača iz dijaspore ili koji nude kulturnu legitimaciju za prihvatljivost stranaca koji nastupaju za nacionalne sportske timove (npr. jest stranac, ali se oženio za našu i tome slično). Opaske tipa ‘tamnoputi igrač’ i slične također nisu strane u sportskim rubrikama. Ironično je da autori/ce ovakvih članaka nisu svjesni/e svoje uloge u promicanju i odgajanju novih generacija čitatelja/ica kojima etnička isključivost ne može biti tako jasno problematična, kada već postoji industrija koja takve vrijednosti posredno povezuje sa sportskim idolima nacije. Što drugo reći o ulozi sportskih novinara i novinarki koji/e atmosfere na nogometnim stadionima, na kojima više tisuća ljudi euforično uzvikuju ‘Ubij Srbina’ (pa čak i kada, recimo, igra Hrvatska protiv Bugarske), prikazuju kao izvrsnu sportsku atmosferu, a navedeni poklič nazivaju ‘elementom već uobičajenog navijačkog folklora’.

Međutim, dok se u sportu ovaj tip nacionalnog diskursa očituje jasnim simbolima i žargonom prezentiranom na ograničenom prostoru i namijenjenom određenoj publici, tolerancije više ili manje agresivnog etničkog nacionalizma u drugim sferama društvenog djelovanja mnogo je opasnija za razvoj mogućnosti slobodnog mišljenja, razvoja poštenih tržišnih odnosa, a u nekim slučajevima ograničava mogućnost razvoja socijalne i građanske solidarnosti.

U tom kontekstu, mislim da treba gledati i na moguće sankcije koje UEFA može primijeniti na hrvatsku nogometnu reprezentaciju: ako već cijelo hrvatsko društvo mora biti talac etničkog nacionalizma, koji prosječnog/u građanina/ku već 25 godina drži u svojevrsnoj pat poziciji, sprječavajući ga da slobodno misli ili razvija svoj život u skladu sa svojim afinitetima, ne vidim ništa sporno u tome da zbog manifestacije iste ideologije netrpeljivosti na sportskim terenima, UEFA izbaci našu reprezentaciju iz kontinentalnog natjecanja. Točno je, imamo zlatnu generaciju koja samo želi neopterećeno raditi ono u čemu je najbolja: igrati nogomet. Točno je i da većinu naših sjajnih reprezentativaca ne zanima politika (paradoksalno ovoga puta i imamo vrhunsku generaciju koja doista primarno želi pokazati bogatstvo svog talenta na najvećim sportskim smotrama: Modrić, Rakitić, Kovačić i drugi rijetko su se kada mogli naći u središtu nacional-šovinističkih skandala, što nije bio slučaj s nekim ‘većim’ zvijezdama koje su nogometne uspjehe koristili i za promidžbu ‘nacionalnih’ vrijednosti); ali zanima me koliko je hrvatskih sjajnih znanstvenika/ca, umjetnika/ca i radnika/ca moralo napustiti Hrvatsku u zadnjih dvadeset godina, jer se zbog nacionalističkih performansa različitog tipa, više ili manje agresivnih, nisu osjećali dovoljno sigurno da slobodno i bez stresa rade ono u čemu su najbolji?

Ako će za hrvatsko društvo tek isključivanje nogometne reprezentacije s EURA dovesti do toga da počne razmišljati o tomu što znači romantizacija ultimativnog zla i poretka koji industrijski likvidira svoje stanovnike i stanovnice, onda je to, vjerujem, mala cijena koju hrvatsko društvo treba platiti. Možda u konačnici dovede i do toga da i sami nogometaši počnu otvoreno zagovarati antifašističke vrijednosti u svojim govorima, budući da bi ih sankcija UEFA-e mogla vrlo jasno približiti prosječnim hrvatskim građanima i građankama, budući da bi cijenu netrpeljivosti u ovom slučaju mogli platiti oni sami.

O autoru: Viktor Koska je zamjenik predstojnice Centra za istraživanje etničnosti, državljanstva i migracija (CEDIM) i znanstveni novak – asistent na Fakultetu političkih znanosti, Sveučilišta u Zagrebu.

Izbjeglice smo bili i mi!

Koordinacija organizacija civilnog društva za integraciju izbjeglica u hrvatsko društvo, među kojima su i Centar za mirovne studije, Društvo za psihološku pomoć, Isusovačka služba za izbjeglice i Hrvatski pravni centar, povodom obilježavanja Svjetskog dana izbjeglica organizira događanja objedinjena u drugom po redu Tjednu IZBJEGLICAma koji se održava od ponedjeljka, 15. lipnja do nedjelje, 21. lipnja 2015. Tim povodom Koordinacija želi naglasiti važnost integracije izbjeglica i njihovog ravnopravnog položaja u hrvatskom društvu.

Njihovo priopćenje prenosimo u cijelosti:

Izbjeglica je stranac/kinja koji/a zbog osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja, traži zaštitu u zemlji koja nije zemlja njegova/njena uobičajenog boravišta ili zemlja njegova/njenog državljanstva. Prije 24 godine građani i građanke Hrvatske, zahvaćeni ratnim zbivanjima, napuštali su svoje domove, gradove, obitelji i prijatelje zbog osnovanog straha od proganjanja te su im zemlje u koje su bježali pružale utočišta i priliku za nastavak sigurnog života. Osim toga, Hrvatska je prije 20 godina imala iskustvo prihvata više od 500.000 izbjeglica i prognanika/ca. Iz tog iskustva možemo zaključiti kako Hrvatska 2015. treba prihvatiti one osobe kojima je zaštita potrebna i kako se kapaciteti za taj prihvat trebaju stvoriti.

Osim promjena u politici, promjena situacije u kojoj se u Hrvatskoj, Europi i svijetu nalaze izbjeglice ovisi i o društvu koje izbjeglice prima. Dok vlade mogu odlučivati hoće li prihvatiti ili odbiti izbjeglice, društvo ima moć da ih zaista primi. Integracija i gostoprimstvo nisu samo otvaranje granica već i otvaranje zajednice. To posljednje nije rezultat odluka nekolicine vođa već naša osobna odluka. Snaga za promjene u našoj zemlji počinje u našim zajednicama. Snaga za promjene u našim zajednicama je u nama samima. Možemo pritisnuti vlade da prime izbjeglice, ali kao društvo, to prvo moramo učiniti mi sami.

Podrška potrebna izbjeglicama sastoji se od učenja jezika, pomoći pri traženju zaposlenja, individualne podrške u obliku savjetovanja, psihoterapije, zdravstvene skrbi i sl. Važan aspekt koji pokrivaju neke organizacije civilnog društva jest pružanje psihološke podrške izbjeglicama koja se temelji na slušanju prema osobi te se, možda prvi put u dugo vremena, odnosi kao prema ljudskom biću. Takav odnos, uz stručni savjet koji dobiju, osnažit će osobu u nošenju sa svim izazovima koje integracija nosi – od jezične barijere do kulturalnih različitosti. Centar za mirovne studije, Društvo za psihološku pomoć, Isusovačka služba za izbjeglice te Hrvatski pravni centar pozivaju Vladu RH da prepozna ovu praksu kao primjer koji se može uvrstiti unutar sustava države te tako kvalitetno doprinijeti integraciji.

Premda su se neke prakse integracije unaprijedile, i dalje ostaje niz problema u  integraciji izbjeglica koji otežavaju kvalitetan i održiv nastavak života u društvu koje ima je pružilo međunarodnu zaštitu. Iako je jezik ključ integracije, do danas još uvijek nije organiziran tečaj hrvatskog jezika za izbjeglice. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta neslužbeno je najavilo kako su potpisani ugovori za provedbu tečaja hrvatskog jezika te se organizacije civilnog društva nadaju da se skoro početi provoditi.

Odbačene optužbe za ubojstvo protiv žene u Georgiji koja je pobacila

Odvjetnik okruga Dougherty, Greg Edwards, objavio je da su optužbe za ubojstvo protiv Kenlisse Jones, o kojima smo izvještavale, koja je prekinula trudnoću pomoću abortivnih pilula, odbačene.

Jones je uhićena nakon poziva socijalnog radnika iz bolnice u koju je odvedena nakon što je uzela tablete. Socijalni je radnik izvijestio policiju da je Jones počela s trudovima nakon što je popila četiri abortivne pilule koje je naručila putem interneta. Nakon uhićenja, odvedena je u okružni zatvor i pritom optužena za ubojstvo i posjedovanje opasnih lijekova, te zadržana bez prava na jamčevinu.

Optužba za ubojstvo ove vrste nikada se ranije nije dogodila u Georgiji, u kojoj postoje zakoni koji štite žene od kaznenog progona za djela protiv nerođenih fetusa.

“Zahtjev za optužbu je odbačen nakon temeljitog istraživanja koje sam proveo sa svojim timom, na temelju kojeg je zaključeno da zakoni države Georgia nemaju dopuštenje za sudski progon Kenlisse Jones za navodne optužbe vezane uz završetak njene trudnoće”, izjavio je Edwards.

The National Advocates for Pregnant Women (NAPW) pozdravio je Edwardsovu odluku za odbacivanje optužbi i pozvao tužioce da odbace sve optužbe protiv Jones. NAWP navodi da Jones nije niti trebala biti uhićena.

Edwards je za lokalne vijesti izjavio da će Jonesin slučaj vjerojatno završiti na Velikoj poroti.

Zastave duginih boja vijorile su se i u Ljubljani

Osim u Zagrebu, u subotu je i u Ljubljani održana četrnaesta Povorka ponosa, koja je jednako prošla bez incidenata. Povorka je krenula u 18 sati preko Slovenske ceste i sat vremena kasnije završila na Novom trgu, gdje je održan prigodni program.

U Povorci je sudjelovalo više od 1000 građana i građanki, a na Novom trgu ih je pozdravio i gradonačelnik Ljubljane, Zoran Janković. Poručio im je kako se veseli trenutku kada će na staroj ljubljanskoj tvrđavi vjenčati prvi istospolni par, te zahvalio roditeljima koji su došli podržati svoju djecu.

Slovenski je parlament početkom ožujka usvojio Zakon o braku i obiteljskim odnosima, kojim su izjednačena prava heteroseksualnih i homoseksualnih parova.

Slovenska konzervativna civilna udruga “Za djecu” (podsjeća li vas na nešto?, op.a.) tražila je da se o tom zakonu građanki i građanke izjasne na referendumu, ali je parlament odbio taj prijedlog, nakon čega su protivnici/ce bračne jednakosti uložili žalbu Ustavnom sudu čija odluka još nije objavljena.