sdadmin

Američki list The Washington Post pozvao je svoje čitateljice da im ispričaju na koji se način njihovi životi razlikuju od života njihovih majki, naročito na poslovnom planu. 24 priče koliko ih je do sada prikupljeno, zorno ilustriraju kako su se očekivanja, izbori i mogućnosti mijenjali kroz četiri naraštaja žena, od 20-ih godina prošloga stoljeća sve do danas.

Milenijska generacija (1980. – 2000.)

“Mogućnosti koje su mi se nudile mogu zahvaliti svojoj majci, koja je davnih dana doputovala u SAD. Počela je na samome dnu. Nije znala engleski; morala ga je sama naučiti. Bila je samohrana majka i odgojila četvero djece. Radila je od 0 do 24 kako bi svojoj obitelj osigurala ono najnužnije. Nešto dodatnog novca zarađivala je prodavajući pupusas (tradicionalno jelo iz Salvadora, od kukuruznog brašna i s raznim nadjevima) i druge slastice koje je mogla pripremiti brzo i u velikim količinama. Bila sam jako mlada kada sam ostala trudna. Ljudima obično trebaju četiri godine da steknu diplomu, u mom slučaju to se odužilo. Budući  da mi je suprug zaposlen u vojsci, često smo se selili, svake tri do četiri godine, što je dodatno otežavalo moj studij. Istovremeno sam bila i majka i supruga i studentica i radila na pola radnog vremena, nastojeći uskladiti sve te brojne obaveze. Bilo je teško. Često sam zvala majku i govorila: ‘Mama, ja to ne mogu’. A ona bi odgovarala: ‘Možeš! Vjeruj u sebe. Ja vjerujem u tebe’. Nekako smo to preživjele. Diplomirala sam. I moja se majka htjela obrazovati, ali nije mogla: nije imala potrebna novčana sredstva i nije govorila engleski. Danas, kada su joj djeca odrasla, odlučila je da napokon došlo vrijeme da i ona krene u školu. Kao pobornica ideje da nikada nije prekasno, upisala je tečaj engleskog jezika na pučkom otvorenom učilištu, kasnije i tečajeve tipkanja, računovodstva… Uspjela se izdignuti iz svog teškog položaja i sada radi na ostvarenju novih životnih ciljeva. Ona je moja junakinja”.   

                                                                                       Jennifer Miranda (28)

 “U vrijeme kad je moja mama bila mlada, mislim da se od žena očekivalo da se što prije udaju, nađu muža koji će se brinuti o njima. Ako ste željele raditi, mogle ste i to, ali to se od vas nije očekivalo. Najvažnije je bilo osnovati obitelj, imati vlastiti dom i djecu, a onda ako uz to još želite i karijeru, nek’ vam bude. Danas mi se čini da su sposobnosti i karijera na prvom mjestu. Situacija je obrnuta: najprije trebate izgraditi karijeru, a tek onda zasnovati obitelj. Je li meni u životu lakše nego što je mojoj majci bilo u toj dobi? Sigurno da jest – a to mogu zahvaliti upravo njoj. Kada joj je bilo 28 godina, moja mama je već bila u braku gotovo 10 godina; ja, pak, imam vlastitu tvrtku, imam svoju karijeru na koju sam jako ponosna. I mama i ja želimo i karijeru i obitelj. Nije me sram priznati da se želim udati. Još uvijek tražim svog budućeg, ali ne osjećam pritisak. Kao što moja mama voli reći – sve u svoje vrijeme”.

                                                                                  Joi-Marie McKenzie (28)

“Moja generacija odrasla je uz zaposlene majke i mi zapravo nismo ni svjedočili niti sudjelovali u borbi za ženska prava. Nasuprot tome, moja majka morala se za sve sama izboriti. Danas se od vas očekuje da studirate, da izgradite karijeru, da naporno radite kako biste napredovali, što stvara ogroman pritisak da neprestano dajete 110 posto od sebe (to i sama radim već neko vrijeme ali bez konkretnih rezultata). Ne mogu tvrditi da mi je u životu teže nego mojoj mami. U vrijeme kad je ona studirala, žene nisu smjele nositi hlače na predavanjima! No istovremeno, mislim da postoje ogromne razlike u očekivanjima koje društvo postavlja pred žene moje generacije. Prije 25 godina, moja mama bila je jedina žena u svojoj branši, i već je sama ta činjenica bila dovoljna. Ne želim reći da ona nije bila uspješna u obavljanju svog posla – naprotiv! U tridesetima je osnovala vlastitu tvrtku. Usporedite to s mojom situacijom: još uvijek stanujem u podrumu kuće koju dijelim s nekoliko ljudi. Naši su roditelji u našoj dobi bili odrasle osobe, a ja se još uvijek osjećam kao tinejdžerka koja, umjesto na posao, svakoga dana ide u školu. Ne mislim da postoje neke konkretne prepreke na mom putu, ali osjećam da je danas potrebno uložiti mnogo više napora da bi se postigli isti rezultati”.

                                                                                                                      Liz Gossens (28)

Generacija X (1965. – 1980.)

“Što sam starija, sve više razmišljam o mojoj majci i o tome da je utjecala na gotovo sve što radim, kako u poslovnom, tako i u privatnom životu. Prije sam bila posve usredotočena na novac. Jedna od lekcija koju sam naučila od svoje majke bila je da prestanem razmišljati o novcu. Agenciju za pomoć transrodnim osobama u kojoj radim i danas otvorila sam i vodila s vrlo malo novca. Time sam slijedila njen primjer – i uspjela! Čak i s malo novca. Kad sam bila mala, živjele smo u Salvadoru; mama je radila u tvornici kistova. Često me vodila sa sobom na posao, da vidim kako se izrađuju kistovi. Sjećam se kako je naporno radila Kad smo se preselile u SAD čuvala je djecu, često i onu čiji joj roditelji nisu mogli platiti. ‘Pustite djecu da dođu. Platit ćete mi jednoga dana’. Mnoge žene bile su toliko siromašne da su jedva mogle prehraniti svoju djecu. Za tu bi djecu moja mama kupovala pelene i mlijeko. ‘Mama, to nisu tvoja djeca’, znala sam govoriti. ‘Zašto se brineš o njima?’. A ona mi je odgovarala da nisu djeca kriva što su siromašna. Danas to napokon razumijem. Ni moji/e klijenti(ce) nisu krivi/e što su odrasli/e u siromaštvu. Ili što su ih njihove obitelji odbacile. To nije njihova krivica. Na meni je pak da se brinem o njima, kao što se i moja majka brinula o toj djeci. Mislim da mi je u životu teže nego mojoj majci. Nitko nije propitkivao njen identitet – ona je jednostavno bila draga, ljubazna, latinoamerička mama. Ja se pak svakodnevno susrećem sa stigmatiziranim osobama – imigrantima/cama, transrodnim osobama, itd. – i čak i kod ljudi koji podržavaju moj rad osjećam određenu suzdržanost. Mnogi smatraju da bih trebala odustati i prestati pomagati tim ljudima, i u tom mi je smislu teže nego mojoj majci”.

                                                                                                                      Ruby Corado (43)

“Baby boom” generacija (1946. – 1964.)

“Moja je priča pomalo atipična jer sam odrasla u 50-ima i 60-ima kada je većina majki ostajala kod kuće. Moja je majka bila zaposlena, odgojila četvero djece i magistrirala dok sam ja još bila u osnovnoj školi. Ja stoga nisam bila svjesna profesionalnih ograničenja s kojima su se žene svakodnevno susretale. Za njih sam doznala tek u srednjoj školi za vrijeme profesionalne orijentacije kada mi je jedan od savjetnika rekao da ‘djevojke ne studiraju medicinu niti prirodne znanosti’. Ja ipak jesam; štoviše, na koncu sam stekla doktorat iz mikrobiologije. Odabrala sam karijeru umjesto obitelji jer sam svjedočila teškom životu svoje majke. Iako je moj otac uvijek podržavao njenu karijeru, nije shvaćao da je nepravedno od nje očekivati da uz to obavlja sve kućanske poslove i brine o djeci. Njegova očekivanja proizvod su toga vremena. Mama je počela raditi za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, kada su žene na sebe preuzimale ranije nezamislive poslove. K tomu je i odrasla na farmi gdje su žene radile bok uz bok s muškarcima. Kada je rat završio, nastavila je raditi (iako je u to vrijeme imala dvoje male djece) i uzdržavati obitelji dok je tata studirao. Na poslovnom sam planu mnogo uspješnija od svoje majke jer nisam imala obitelj koju je trebalo uzdržavati i jer se u to vrijeme otvaralo sve više mogućnosti za žene. Moj život mnogo je lakši, jer imam manje odgovornosti izvan radnog mjesta i više novca. S druge strane, moj posao mnogo je stresniji”.

                                                                                                                      Cheryl Hayden (67)

“Razlike u mom životu i životu moje majke najvećim su djelom posljedica napretka koji je 60-ih i 70-ih godina ostvario feministički pokret i prava koji je donio ženama. Moja majka je odrastala u vrijeme Drugoga svjetskoga rata kada se od žena očekivalo da napuste domove i uključe se u tržište rada. Osim toga, njezina je majka bila zaposlena, pa je moja majka odrasla u uvjerenju da je sasvim normalno da žene rade. Nakon završene srednje škole namjeravala je postati medicinska sestra, no na polovici studija ostala je trudna i karijeru medicinske sestre zamijenila karijerom supruge i majke šestoro djece. Znam da nas je majka sve jako voljela, no osjećam da je bila ogorčena vlastitom sudbinom. Bila je pametna i obrazovana i željela je više od života. Znala je i da bi, da je imala mogućnost realizirati sve svoje potencijale, bila i bolja majka, no kontracepcija i reproduktivna prava u to su vrijeme bile nepoznanice. Ja sam pak odrastala 70-ih godina prošloga stoljeća i slobodna ljubav i kontracepcija bili su dio mog svijeta. Mogla sam birati, odlučiti kada želim dijete. Majčinstvo mi nije bilo nametnuto, nije preuzelo kontrolu nad mojim životom; bila je to moja odluka koju sam donijela u trenutku kada sam se osjećala spremnom. Zahvaljujući takvoj mogućnosti izbora mogla sam realizirati svoje potencijale, dati svoj doprinos društvu i postati bolji uzor svojoj djeci. Danas brinem za svoju kćer i njenu generaciju, bojim se da ne cijene pravo na izbor. Mnogo je onih koji ženska prava uzimaju zdravo za gotovo, zaboravljajući da smo na njih čekale stoljećima… Zbog svoje majke, pamtim da je nekada postojalo vrijeme kada žene nisu imale izbora. Neću to zaboraviti”.

                                                                                              Frances Groeneman (54)

Nijema generacija (1928. – 1945.)

“Kada joj je bilo 17 godina, moja se majka zaposlila u izdavačkoj kući u Chicagu. Tamo je upoznala mog oca, mornaričkog poručnika koji je bio 10 godina stariji od nje. Čim su se vjenčali on je dobio premještaj u Kinu i moja majka koja prije toga nije nogom kročila izvan okruga Cook, otputovala je na drugi kontinent. U to se vrijeme od uglednih, udatih žena (naročito Irkinja i katolkinja) očekivalo da rađaju jedno dijete za drugim. Moja majka za to nije bila sposobna – ja sam bila jedinica, rođena dok su moji roditelji boravili na Filipinima. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata, mama i ja smo prevezene u Kaliforniju, gdje ona upisuje večernju školu. Imala je kreativan um i bila vrlo načitana, no nažalost, u to se vrijeme ženama nije pružalo mnogo prilika. Posao računovođe koji je obavljala činio ju je nesretnom. Smatram da mi je u životu bilo mnogo lakše jer sam imala mogućnost odabira. Profesorska karijera, vjersko opredjeljenje, razvod braka – sve mi je to bilo dostupno. Nije uvijek bilo lako, ali imala sam mogućnost izbora, imala sam sjajnu karijeru obilježenu izazovima i promjenama”. 

                                                Kathleen Cole (74) 

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić