Lise Vogel u Zagrebu!

Pozivamo vas na sudjelovanje u predavanju Lise Vogel koje će se održati u utorak 12. svibnja 2015, od 21:00 do 23:00 sata u Kinu Europa koje će biti održano u sklopu Subversive Festivala. Razgovor s Lise Vogel će voditi Ankica Čakardić.

Lise Vogel je jedna od ključnih figura marksističkog feminizma i ovom prilikom će predavati upravo o vezi marksizma i feminizma. Govorit će i o svojoj utjecajnoj knjizi Marxism and the Oppression of Women: Toward a Unitary Theory (Marksizam i podčinjavanje žena: prema unitarnoj teoriji), prvi put objavljenoj 1983. godine, a potom u revidiranom izdanju 2013. godine. U svojoj će se prezentaciji najprije osvrnuti na povijesni, teorijski, politički, i osobni kontekst izvorne knjige, te pružiti pregled glavnih argumenata kojima se knjiga bavi. Potom će sagledati neke od pouka koje mogu biti korisne za razvoj teorije i prakse koja je istodobno feministička i marksistička.

IDAHOT tjedan u Rijeci

Lezbijska organizacija Rijeka “LORI” treću godinu zaredom obilježava Međunarodni dan borbe protiv homofobije i transfobije (International Day Against Homophobia and Transphobia – IDAHOT, 17.05.) u Rijeci te u sklopu IDAHOT tjedna (13. – 17. svibnja 2015. godine) organizira niz događanja s ciljem senzibiliziranja, informiranja i podizanja svijesti javnosti o toj temi.
“Živa biblioteka u akciji protiv predrasuda” održat će se 13. svibnja od 17 do 20 sati na Filozofskom fakultetu – Odsjek za psihologiju, učionica F-348.

Živa biblioteka zanimljiva je i efikasna metoda informiranja i senzibiliziranja javnosti o društvenim problemima. Ona funkcionira baš kao i svaka druga knjižnica: čitatelji/ice dolaze posuditi “knjige”. Ipak, postoji jedna razlika: “knjige” u Živoj biblioteci su ljudi, koji sa “čitateljima/icama” ulaze u osobni dijalog i osim toga što informiraju mogu i odgovarati na pitanja ili ih postavljati! Posjetioci će moći birati između različitih “živih knjiga”, kojima je zajedničko to što su pripadnici/ice ranjivih skupina s kojima većina nas nikad nije imala priliku porazgovarati ili ih upoznati. Neki su od “književnih naslova”: lezbijka, gej, biseksualna osoba, transrodna osoba, osoba s invaliditetom, majka djeteta s poteškoćama u razvoju, Rom/kinja, Srpkinja, beskućnik, bivši/a ovisnik/ica, nogometašica, stand up komičarka.
*Projekt Živa biblioteka u akciji protiv predrasuda financijski podržavaju Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva, fondovi Europskog gospodarskog prostora i Kraljevine Norveške, Hil-Foundation i filia. die frauenstiftung.
U petak, 15. svibnja na Korzu od 11 do 17 h bit će postavljen štand edukativno-informativnog sadržaja kako bismo građane/ke Rijeke informirale o radu, programima, aktivnostima udruge, IDAHOT, homo/bi/transfobiji itd.
U sklopu istog tjedna naš “Queer UP! Party b LORI” jamči odličnu zabavu u subotu, 16. svibnja na Arci Fiumani s početkom u 23 sata!
Sam Međunarodni dan borbe protiv homofobije i transfobije obilježit ćemo, sad već tradicionalnim, isticanjem zastave duginih boja na zgradi Grada Rijeke, Korzo 16, u nedjelju 17. svibnja.

Moda, ženski rad i feministička kritika globalne odjevne industrije

U sklopu programa Lica kulture: Moda, a u suradnji s Centrom za ženske studije, u utorak, 12. svibnja s početkom u 19.30 sati u Centar za kulturu Trešnjevka održat će se predavanje: Moda, ženski rad i feministička kritika globalne odjevne industrije, Chiare Bonfiglioli.

O predavanju:
(predavanje je na engleskom jeziku)

“Kada potrošači/ce žele brzo, tekstilni/ne radnici/ce moraju raditi brže, kada žele jeftino, tekstilni/ne radnici/ce moraju biti plaćeni manje” (Lucy Siegle e Jason Burke, We Are What We Wear, 2014). Predavanje će problematizirati odnos mode i potrošnje kroz prizmu ženskog rada u globalnoj odjevnoj industriji. Iz feminističke intersekcionalne perspektive problematizirat će se rodna i rasna podjela rada koja leži u srži brze mode (fast fashion) i jeftine odjeće, a koja generira ogromne profite globalnim retail brandovima povećavajući geopolitičku nejednakosti. Predavanje će se dotaknuti različitih povijesnih i geografskih studija slučajeva neoliberalne eksploatacije od jugoistočne Azije do jugoistočne Europe. Bazirajući se na različitim vizualnim materijalima predavanje će razmatrati aktualne kampanje i akcije koje podcrtavaju održive radne uvijete u globalnoj odjevnoj industriji.

Chiara Bonfiglioli je postdoktorandica u Centru za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma (CKPIS), Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, preko programa NEWFELPRO. Završila je preddiplomski studij političkih znanosti u Bologni te diplomski i poslijediplomski doktorski studij na Institutu za povijest i kulturu (program Rodni studiji) u Utrechtu. Od 2012. do 2014. radila je na Sveučilištu u Edinburghu kao postdoktorandica i suradnica na projektu CITSEE. U doktorskoj disertaciji bavila se ženskim političkim i društvenim aktivizmom u Italiji i Jugoslaviji. Posljednje dvije godine istražuje utjecaj postsocijalističke tranzicije i deindustrijalizacije na rodne odnose u bivšoj Jugoslaviji, s posebnim naglaskom na radnice u tekstilnoj industriji.

Više informacija o projektu: “Weaving socialism: an oral history of the garment industry in Croatia, from post-war industrialisation to post-socialist deindustrialisation”: https://weavingsocialism.wordpress.com/ 

Projekt Lica kulture: Moda – sagledava modu i kulturu odijevanja interdisciplinarno kroz prizmu teorije mode, modnog dizajna i materijalne kulture.

Gostujući predavači su dizajneri, sociolozi, povjesničari, antropolozi, teoretičari mode.

Autorica projekta Lica kulture: Moda 2015. – Ivana Čuljak

Partnerstvo: Centar za ženske studije

Voditelj projekta – Veselko Leutar, leutar@cekate.hr, 091 3027 414

Financirano sredstvima Ministarstva kulture Republike 

Više o projektu:
http://www.cekate.hr/program/moda-moda/

Kubanska Povorka ponosa u znaku simboličnih vjenčanja

Više od tisuću ljudi marširalo je u subotu ulicama Havane kako bi prosvjedovali/e protiv diskriminacije homoseksualnih osoba na radnom mjestu, te pozvali na legalizaciju istospolnih brakova.

Događaj je organizirala seksologinja Mariela Castro, kćer predsjednika Raula Castra, koja je ujedno i ravnateljica Centra za seksualno obrazovanje, zastupnica u parlamentu  i dugogodišnja aktivistkinja za prava lezbijki, homoseksualaca, biseksualaca i transseksualaca na Kubi.

Po završetku Povorke, više od 20 parova sudjelovalo je u simboličkom vjenčanju, obzirom da istospolni brakovi još uvijek nisu legalizirani na Kubi.

{slika}

Ovogodišnja Povorka ponosa, osma po redu, bila je daleko veća nego prethodne. Aktivisti i aktivistkinje kažu da je situacija za seksualne manjine na Kubi poboljšana u posljednjih nekoliko godina, iako otok još uvijek nije legalizirao istospolne brakove, kao što su učinile neki druge zemlje u okruženju, poput Argentine, Urugvaja, Mexico Cityja (ali ne i ostatka Meksika), te niza američkih saveznih država.

Već dugi niz godina Mariela Castro pokušava u kubanskom parlamentu reformirati Obiteljski zakon kako bi se omogućili istospolni brakovi. 

‘Crkva ne može biti slobodna dokle god prima sredstva od države’

U Rijeci će u ponedjeljak ikona europske ljevice, Teresa Forcades, održati predavanje na temu Socijalna pravednost i kršćanstvo u Europi danas. Tim je povodom Libela razgovarala s Forcades, koja je privukla pažnju hrvatske javnosti još prošlo ljeto gostujući na šibenskom Fališ. Otkrila nam je što misli o feminizmu, gej braku, pravu na pobačaj, LGBTIQ pravima, ali i sekularnosti te odnosu Crkve prema državi.

Forcades je doktorirala medicinu i magistrirala teologiju na Sveučilištu Harvard. Poznata je društvena aktivistkinja, po mnogima jedna od ikona europske ljevice, budući da ne bježi od propitivanja kršćanstva i socijalnih pitanja, kritike kapitalizma, kao i odcjepljenja Katalonije. 

Smatrate li da bi se feminizam i kršćanstvo trebali prožeti? Koji je vaš stav o tome?

Kršćanska antropologija smatra da su muškarci i žene stvoreni jednaki, kao slobodna bića sposobna voljeti, prema slici Boga. Feminizam je politički pokret koji želi da ta jednakost egzistira i u stvarnom životu žena i muškaraca. Glavni razlog zašto postoje tenzije između feminizma i kršćanstva je to što su određene Crkve (op.a. Katolička crkva) seksističke u svojoj strukturi: one izostavljaju žene iz liturgijskih procesa i s pozicije donošenja odluka.

Hrvatska se suočava s rastom konzervativne desnice, koja želi ograničiti ženska reproduktivna prava. I u Španjolskoj je slična situacija, zar ne?

Španjolski konzervativci su probali ukinuti postojeći zakon o pobačaju. Ljudi su izašli na ulice i pokazali veliko nezadovoljstvo, što je natjeralo konzervativce da ostave Zakon kakav jest. Ne znam ako i jedan/na katolik/kinja vjeruje da je pobačaj nešto dobro. Niti ja u to ne vjerujem. Ali ja – i mnogo drugih katolika/kinja u Španjolskoj i širom svijeta – vjeruju da nije ispravno dati državi ovlasti da prisili ženu iznijeti neželjenu trudnoću.

Smatrate li da je, kada govorimo o pravu na pobačaj, samilost jedan od razloga koji bi trebao aktivirati ljude da pomognu ženi kojoj je pomoć potrebna? Catholicadas i Katolici za izbor zagovaraju ideju da je čak i Marija imala pravo na izbor. Je li to jedan od segmenata na kojem gradite svoja uvjerenja?

Moj argument je upozoriti na kontradikciju: ako si otac bolesnog djeteta kojem treba transplantirati bubreg i tvoj je kompatibilan, što zagovara Katolička crkva? Ohrabruje te da doniraš svoj bubreg kako bi spasio život djeteta, ali te ne prisiljava da to učiniš. U tom slučaju, Katolička crkva smatra da tvoje pravo na samoodređenje ne može biti manje važno od života tvog djeteta. Danas čak i ljudi koji imaju preko 70 godina mogu donirati bubrege kako bi spasili nedužne živote. Svi svećenici bi to mogli učiniti. A zašto to ne čine?

Javni diskurs je pro-kapitalizam. Mnogo građana/ki Hrvatske su kršćani/ke i oni/e odobravaju takav sistem. Ali, nije li to u suprotnosti s vjerom? Ista stvar je sa svećenicima i biskupima. Koje su vaše misli na temu, koliko je potrebno mijenjati takvu perspektivu?

Mnogo iskrenih katolika/kinja i ne-katolika/kinja smatra da je kapitalizam najbolji sistem jer imaju iskustvo života pod drugim sistemima (npr. sovjetski komunizam) i smatraju da su oni lošiji ili su tako čuli.

U mom slučaju, proučavajući kako farmaceutske kompanije funkcioniraju i kako ugrožavaju živote bolesnih ljudi kako bi zaradili više novca, uvjerila sam se da se kapitalistički sistem ne može reformirati. Treba biti zamijenjen sistemom koji ne dozvoljava da se ljudi tretiraju kao roba. Kako je evanđelist Matej rekao: ‘Nitko ne može služiti dvama gospodarima; jer rob će ili mrziti jednog i voljeti drugog, ili biti odan jednom i prezirati drugoga. Ne možeš služiti Gospodinu i bogatstvu’.

Imate li problema i u drugim zemljama, kao u Hrvatskoj, radi vaših izjava? Zašto je konzervativcima toliko bitno zadržati status quo, je li to pitanje pozicije moći?

Od kada je Papa Franjo počeo propovijedati da ‘kapitalizam ubija’, imam manje problema. Mislim da su većina konzervativaca iskreni ljudi: vjeruju u ono što govore. Ne želim ih suditi, ali moja promišljanja o mnogim temama su potpuno drugačija.

Izjavili ste da žena može postati Papa i da prema Evanđeljima ne postoje razlozi da se to ne bi dogodilo. Zašto su muškarci preuzeli Crkvu?

Muškarci su preuzeli Crkvu jer je Isus bio inkarniran u patrijarhalno društvo u kojem mi i dalje živimo. Govoreći o patrijarhatu, bitno je naglasiti da ne vjerujem kako je patrijarhat društvo koje su muškarci izgradili ostavljajući žene izvan njega. Štoviše, vjerujem kako je patrijarhat društvo koje smo mi, muškarci i žene, izgradili, ali ga i dalje podržavamo svaki put kada kao odrasle osobe primjenjujemo one obrasce subjektivnosti koje smo usvojili kao djeca. Uzmimo kao referencu identitet ‘majke’. U odnosu na ‘majčinsku figuru’, žene su ‘kao ona’, dok su muškarci ‘drugačiji od nje’. Kreirana je jedna dihotomija koju treba prevazići u odraslom životu, ali često nije. Isus je propovijedao da se ‘treba opet roditi’, ali ne od žene, već od više instance, iz vode i Duha.

Odaje se dojam da je ženino mjesto u organizaciji Crkve nedovoljno cijenjeno. Može li postojati društvena ili bilo koja druga vrsta pravde ukoliko ne postoji rodna jednakost u organizaciji koja u toliko mjeri definira zemlju koliko to čini Crkva?

Da, Katolička crkva je patrijarhalna i da, to se treba promijeniti čim prije. Želim dodati da je patrijarhat posebno vidljiv u Katoličkoj crkvi, ali to ne znači da je istodobno prisutniji u Crkvi nego u drugim sferama života. Imam jedan dobar primjer. Koliko je bitnih žena, žena koje su utjecale na važne povijesne promjene, zapamćeno imenom u sekularnoj domeni? Mislim da ih nema mnogo, dok u Crkvi postoje mnoge žene koje, osim što su nagrađene, njihove inicijative žive i danas. Koliko žena znate imenom koje u su danas poznate i uglavnom im se dive širom svijeta radi onoga što su pridonijele? Ne znam niti za jednu u sekularnoj domeni. Majka Tereza od Kalkute bi bila jedna koja pripada Crkvi. I sama sam se uključila u zajednicu žena Katoličke crkve koja ima neprekidnu tradiciju još od 13. stoljeća. Ima ih još mnogo. Zajednice koje su zadržale sjećanje na žene koje su davno živjele, i njihovu mudrost i koje i dalje beru plodove njihovih djela.

Što mislite o LGBTIQ zajednici i istospolnom braku?

Osobe koje su lezbijke, gej, biseksualne, transseksualne, interseksualne i queer su inspiracija za nas, kako bismo dublje promišljali o tome što znači ‘biti ponovno rođen/a’- odozgora, iz vode i iz Duha svetoga; što znači ići preko dihotomije kako bi se otkrio svijet osobne originalnosti i usuditi se odbiti sve kategorije i klasifikacije. Vjerujem da brak istospolnih osoba, ukoliko su partneri/ce voljni biti lojalni jedan/na drugome/oj i cijeniti jedan/na drugoga/gu na sliku Gospodina, treba biti blagoslovljen od strane Crkve.

Vjeronauk je dio nacionalnog kurikuluma i integriran je kao subjekt i u osnovnim i srednjim školama. Hrvatska je sekularna država (op.a. odnosno trebala bi biti), no vodimo se Vatikanskim ugovorima koji prioritiziraju potrebe Crkve preko potreba socijalne države. Što mislite o tome?

Crkva i država trebaju biti odvojene. Imati privilegije zagarantirane od strane države slabi kapacitete Crkve da svjedoči snazi ljubavi. Ako želi biti slobodna, Crkva ne smije dobivati nikakva sredstva od države.

Koji je vaš stav prema ateistima i ateistkinjama?

Vjerujem da Bog inspirira neke ljude da budu ateisti kako bi oni mogli nama vjernicima pomoći očistiti naše slike Boga.

Što bi se dogodilo kada se ne biste bojale napraviti scenu?

Prošlog sam tjedna svojoj majci poslala članak koji najavljuje novi dokumentarni film Anita – o Aniti Hill, profesorici prava koja je 1991. godine svjedočila o tome kako ju je seksualno uznemiravao tadašnji kandidat za Vrhovnog suca, Clarence Thomas.

Moja je majka inzistirala da odem pogledati film kako “ne bih zaboravila kako je to bilo”.

U kinu, u društvu tri mlade prijateljice koje su također pravnice, kada smo izlazile iz kina zaustavila nas je starija gledateljica: “Drago mi je da ste došle na ovo”. Dodala je: “Ovo je važno zapamtiti”.

Ali zapamtiti što točno?

Zapamtiti da je Anita napravila sve što je mogla i da ju je sustav ipak izigrao. Zapamtiti da nisu pozvali druge žene sa sličnim optužbama kao svjedokinje? Zapamtiti da su svjedoci poduprli njezinu priču, a da to nije ništa značilo? Zapamtiti da se podvrgla poligrafskom testiranju i prošla, dok je Clarence Thomas testiranje odbio?

Nazvao je takvo testiranje “high tech linčom crnaca koji si previše dopuštaju (uppity blacks)*” i tako jednom jedinom rečenicom utjerao strah u kosti starim bijelim sucima za stolom. Ako su do tada i imali simpatija za Anitu Hill, sve je otišlo u vjetar kada je, doslovno, povukao kartu na koju su najmanje bili pripremljeni. Thomas je sudac Vrhovnog suda već punih trinaest godina.

Zar je to ono što ne smijem zaboraviti?

Ne. Odbijam da je to sve što mogu naučiti iz filma Anita.

Ona je učinila ono što dobrim curama poput nje govore da ne smiju raditi: napravila je scenu. Ne “histerični” ispad ili izljev bijesa, već dostojanstvenu, veliku, iznimnu scenu. Zbog nje im je bilo nelagodno i bili su posramljeni.

I kada su je kaznili i ponizili zato što su se zbog nje tako osjećali, rekla je: “Dobro. I treba vam biti neugodno. Zato što ovo jest neugodno. Sramite se. Zato što ovo jest sramotno.”

Prošle nedjelje u rubrici Q&A na blogu Jezebel, autorica i voditeljica MSNBC-a Melissa Harris-Perry savjetovala je žene kako da se ponašaju na poslu:

“Mislim da je za mlade žene na nižim pozicijama jako važno da usvoje ponašanje koje nije uvijek ‘tako lijepo’. Mnogo je važnije da budu pametne. Ne savjetujem da budete zločeste ili užasne, ali lijepo ponašanje je precijenjeno… Javljajte se na sastancima. Oponirajte otvoreno i s uvažavanjem. Imajte najbolje pripremljeni argument u prostoriji. Želite da vas vaši stariji kolege dožive kao neustrašivu, a ne kao ugodnu osobu”.

Nas djevojke uče da ublažimo oštrice u našem konverzacijskom stilu. Uče nas da ‘omekšamo’ svoja stajališta kako ne bi izgledala previše radikalno, neprijateljski, ljutito. Ne privlači toliko pažnje na sebe. Nemoj otjerati muške od sebe. Nemoj napraviti scenu.

Uče nas da se jako trudimo da se ljudi oko nas osjećaju ugodno.

Najbolja strana toga je što takvo učenje omogućava otvorenost i uključivost, ljubaznost i velikodušnost. Najgora je to što naučimo da ugodu drugih stavljamo ispred vlastitih potreba.

Naučile smo da ponekad to što se sviđaš drugima isključuje poštovanje prema tebi, a uvijek je bolje da se sviđaš.

No, ponekad je napraviti scenu jedini način da te čuju, a ponekad je to što su te čuli jedini način da se spasiš.

U blockbusteru Divergent (Različita) scenarij je promijenjen tako da mu je dodana scena seksualnog napada koja ne postoji u knjizi. Blogerica Peyton Thomas piše kako je ta dodana scena vrlo moćna zato što Tris, tinejdžerica-heroina, uzvraća, kaže ‘ne’, te bude nagrađena pljeskom odobravanja zato što je napravila scenu:

“Probudila se u gomili ‘ispitivača’ koju su joj pljeskali. Klicali su joj. Tapšali su je po leđima. Govorili su joj kako je hrabra i pametna i snažna. Da je napravila pravu stvar. Kako je uzor drugima. Jeste li kada vidjeli išta slično? Jeste li ikada vidjeli kako se tinejdžerica suprostavlja silovatelju pred kamerama, da ne govorimo o tome kako joj zbog toga čestitaju? Jecala sam. Nisam to skrivala. Glasno. Zato što sam bila tamo, u toj spavaćoj sobi. S nekim tko mi se sviđao, i bila sam previše uplašena da mu uzvratim. Previše uplašena da kažem ‘ne’.”

Koliko ste puta ignorirale nešto užasno, veliko ili malo, zato što bi ako nešto kažete to moglo izazvati scenu? Znate da na to treba ukazati, ali zašto biste baš vi privlačile pažnju?

Jednostavno živite svoj život. Samo se trudite da ne upadnete u probleme. Jednostavno ste dobra djevojka koja pokušava raditi svoj posao.

Sjećate li se što se dogodilo Adriji Richards kada je ukazala na seksističko pošanje na tehnološkoj konferenciji? Prijetnje silovanjem (i dobila je otkaz).

Sjećate li se što se dogodilo Aniti Sarkeesian kada je ukazala na mizoginiju u svijetu video-igrica? Prijetnje silovanjem.

Sjećate li se što se dogodilo Lindy West kada je progovorila o seksizmu u komedijama? Prijetnje silovanjem.

Sjećate li se što se dogodilo Aniti Hill 1991. kada je ispričala svoju priču o seksualnom uznemiravanju na poslu?

No, postoje dva izbora. Pustite to – dopustite da seksualno uznemiravanje ostane nespomenuto seksualnom uznemirivaču, dopustite da se o diskriminaciji ne priča, dopustite da seksizam ostane neprimijećen, a mizoginija nespomenuta.

Ili napravite scenu.

Da, možda će vam zbog toga život biti teži, ali netko to mora učiniti.

Ako je mogla Anita, možete i vi.


* Ovaj izraz su koristili rasisti na Američkom Jugu, a odnosio se na bilo koju crnu osobu koja se usudila gledati ih u oči, te i danas ima rasisitčki prizvuk.