Zašto reproduktivna prava gube dok gej prava pobjeđuju? Pokušaj države Indiana da pod krinkom religijskih sloboda ne odobri istospolni brak odmah je izazvao napade diljem zemlje. U međuvremenu, Vrhovni je sud dopustio religioznim poslodavcima da odbiju zdravstveno osiguranje koje bi pokrivalo kontrolu rađanja – dakle, ne pobačaj, već kontracepciju – svojim zaposlenicama; novi zakoni zahtijevaju zatvaranje klinika za pobačaje; i, što je apsurdno, čak i medicinski opasne zabrane niču jedna za drugom u sve više država.
Osim što mediji povremeno istaknu neku posebno glupu izjavu Todda Akina ili Richarda Murdocka, zašto se nacija ne buni protiv toga? Većina Amerikanaca/ki je pro-choice, više ili manje; samo mala manjina želi zabranu pobačaja. Osim toga, kada uzmete u obzir da će jedna od tri žene morati napraviti barem jedan pobačaj do ulaska u menopauzu, te da većina tih žena ima roditelje, partnere/ice, prijatelje/ice – nekoga – tko je uz njih u takvoj situaciji – takav izostanak reakcije na navalu restriktivnih zakona zasigurno se odnosi na velik broj ljudi koji bi imali dobrobiti od sigurnog i legalnog pobačaja.
{slika}
Mediji predstavljaju bračnu jednakost i reproduktivna prava kao pitanja ‘kulturalnog rata’, što indicira da su ta pitanja na neki način ‘u istom košu’. No, možda ona nisu tako slična kao što mislimo. Evo nekih razlika:
Kod bračne jednakosti radi se o ljubavi, romansi, skrašavanju, osnivanju obitelji. Ljudi vole ljubav! No bračna ravnopravnost je također povezivanje ljubavi s obiteljskim vrijednostima, jačanje konzervativne institucije koja je već izgubila glavninu svoje nasilne društvene moći te je za milijune ljudi brak postao slobodan izbor (bračna jednakost stoga se uklapa u zakon Kathe Pollitt: marginalizirani dobiju pristup kada nešto postane manje vrijedno, zbog toga žene mogu biti povjesničarke umjetnosti, a Afroamerikanci/ke dobivaju nagrade za poeziju). Zato što ne predstavlja prijetnju, kao što to religiozni protivnici/ce tvrde, dopuštanje gej ljudima da se vjenčaju pruža instituciji braka izuzetno potrebno “osvježenje”, čak i na taj način da predstave LGBT osobe kao neprijeteće statusu quo. Umjesto promiskuitetnih zlostavljača djece i usamljenih nastavnika tjelesnog odgoja, gejevi i lezbijke su vaši susjedi koji kupuju namještaj u Pottery Barnu i vole roštiljati.
S druge strane, kada je riječ o reproduktivnim pravima – tu se radi o seksu – seksualnoj slobodi, koja je u suprotnosti s brakom – u svom svôm neurednom, bezprizornom sjaju. To mijenja sliku žena kao krijeposnih, požrtvovnih majki ovisnih o muškarcima sa slikom žena kao neovisnih, seksualnih i možda ne toliko požrtvovanih. Nema veze što je kontracepcija neophodna u suvremenom životu, što je pobačaj tisućama godina anticipirao seksualnu revoluciju, što su brojne žene koje imaju pobačaj udane ili što ih većina (60 posto) već ima djecu. Kontracepcija i pobačaj dopuštaju ženama – i u manjem obimu muškarcima – da upražnjavaju seks bez kazne, bez takozvane odgovornosti. A naša puritanska kultura odgovara: za užitak trebaš platiti, droljo.
Istospolni brak je nešto što žele muškarci. Lezbijski parovi čine većinu istospolnih brakova, no čak i žargonski izraz “gej brak” ukazuje na to da je to muška stvar. To znači da je brak u svačijem interesu jer sve što je muško je od općeg interesa. Premda su mnoge pionirske aktivistkinje i odvjetnice koje su se borile za istospolne brakove bile lezbijke, gej muškarci imaju veliki udio u društvenoj i ekonomskoj moći, i to su briljantno iskoristili da ta priča postane dio mainstreama.
Reproduktivna prava su isključivo žensko pitanje. Sveprisutna mizoginija ne znači samo da su ta prava stigmatizirana – zajedno sa ženama koja ih upražnjavaju – već i to da ih muškarci uopće ne smatraju važnima, dok žene imaju ograničenu društvenu moć kako bi ih promicale. A i ta moć je lako ugrožena prevelikom identifikacijom sa svim osim najbenignijim varijantama feminizma. Ne postoje ženski CEO-i koji troše milijune na reproduktivna prava ili prijete da će premjestiti svoje poslovanje ako država ukine pravo na pobačaj. I osim nekoliko iznimki, A-lista slavnih se drži po strani.
Bračna jednakost privlačna je svim klasama. Svatko može imati LGBT dijete, a roditelji iz svih klasa i političkih sfera prirodno žele da njihova djeca imaju jednake mogućnosti kao i druga djeca. Također, svaka žena se može naći u situaciji da treba pobačaj, no možda to ne shvaća. Napredak u kontroli rađanja znači da uspješne, obrazovane žene s privatnim liječnicima mogu kontrolirati svoj fertilitet prilično dobro (zasigurno bolje nego žene koje se oslanjaju na javne klinike) i ako žele pobačaj to će moći i napraviti. Siromašne žene su one koje najviše pate zbog restrikcija vezanih uz pobačaj – a kada su njihovi problemi bili na vrhu liste zadataka srednje i više klase?
Bračna jednakost društvo ništa ne košta te nikome ne oduzima moć. Definitivno nitko ne može argumentirano tvrditi da istospolni brak ugrožava nečiji heteroseksualni brak. No reproduktivna prava koštaju: neizbježno je uključeno državno financiranje. (“Ako hoćete party, napravite party, ali nemojte mene tražiti da vam to platim”, rekao je jedan zakonodavac u New Hampshireu pokušavajući srezati sredstva za kontracepciju). Osim toga, kontracepcija i pobačaj daju moć ženama i oduzimaju je od drugih: roditelja, poslodavaca, svećenika i muškaraca.
Kada se radi o bračnoj jednakosti, nema gubitnika. No mnogi, uključujući i one koji se deklariraju kao pro-choice, misle da pobačaj stvara gubitnika: embrij ili fetus. Morate jako cijeniti žene kako biste mogli podržati trudnu ženu sa svim njezinim neizbježnim kompleksnostima i manama, a ne podržati samo puki potencijal buduće bebe.
Bračna jednakost je predivna stvar, važno građansko pravo koje donosi dostojanstvo prethodno isključenoj skupini. S vremenom, to može suptilno utjecati na rodne konvencije heteroseksualnog braka, ali neće bitno promijeniti naš društveni i ekonomski sustav. S druge strane, reproduktivna prava su neizbježno povezana sa širim feminističkim projektom, koji je već destabilizirao svako područje života, od spavaće sobe do sobe za poslovne sastanke. Što bi žene mogle zahtijevati, što bi mogle postići, kako bi izabrale živjeti, kada bi sve žene imale djecu samo kada i ako ih žele? Sintagma “kulturalni rat” nije ni približno dobar opis.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
