Feministička povijest surogat-majčinstva: daje li trudnoća ženi pravo nad bebom?

Glosswitch daje pregled višedesetljetnog feminističkog promišljanja surogat-majčinstva te kako su ženski rad i svakodnevno životno iskustvo povezani u ovoj kompleksnoj etičkoj debati.

Surogat-majčinstvo nije nova ideja; zapravo, spominje se još u Knjizi postanka, u priči o Abrahamu, Sarah i Hagar – ropkinji koja je rodila Abrahamovog sina Ishmaela. Oduvijek su postojali ljudi (obično muškarci) koji su tražili način da nastave svoju krvnu liniju zaobilazeći društvene strukture i seksualne tabue koje su postavili drugi (i opet, obično muškarci). No, danas je kombinacija faktora – razvoj tehnologije u prijenosu embrija, promjena obiteljskih struktura, porast globalnog kapitalizma – stvorila očekivanja i mogućnosti kakve prije nismo mogli vidjeti.

U Ujedinjenom Kraljevstvu je surogat-majčinstvo u porastu, s preko 2000 djece godišnje koju rađaju surogat-majke za britanske parove, a 95 posto tih poroda se odvija u inozemstvu. Međunarodno surogat-majčinstvo je opisano kao biznis u procvatu, dok se kod kuće (u UK) restrikcije u korištenju jajašca, embrija i maternica suočavaju sa zakonskim izazovima. Ne živimo više u biblijskim vremenima. Možemo raditi stvari drugačije – bolje, brže i s više izbora. Dok je priča o Hagar i Sarah možda nekad služila kao upozorenje, čini se da danas imamo tehnologiju i moralnu sofisticiranost da surogat-majčinstvo učinimo dijelom transformacije suvremenog obiteljskog života.

Za feministkinje može biti iskušenje vidjeti ove promjene u potpuno pozitivnom svjetlu, kao izazov društvenim normama i reproduktivnom determinizmu. Budući nastavak vrsta ne mora biti vezan uz obaveznu heteroseksualnost i urođene biološke funkcije. No, to je tek polovica priče. Kupcu/korisniku usluge sve je dostižno. S druge strane, za “isporučiteljicu”, trudnoća je onakva kakva je oduvijek bila: riskantno, nepredvidljivo, duboko osobno iskustvo. Embriji se mogu stvoriti u laboratoriju, no ljudska bića se oblikuju – gdje? U maternicama? U majkama? U obiteljima? Te razlike su bitne, ali potrebno je više od znanstvenog napretka i pravne reforme kako bi se to pitanje razjasnilo.

Niti fizička realnost niti emocionalne posljedice trudnoće se ne uklapaju u naše uređene kategorije toga kako je društvo organizirano. Trudnoća proizvodi vrijednost koju je nemoguće mjeriti i nema izravnu novčanu vrijednost. To je težak, opasan rad, pa ipak ne zahtijeva vještinu i mogu ga obaviti čak i najneodlučnije sudionice. Može li ili ne netko biti trudan ne odlučuje nikakav moralni ili fizički test; možda govorimo o “blagoslovu”, no zapravo mislimo na “sreću”. Trudnoća kreira nešto iz nečijeg tijela, s trajnim fizičkim posljedičnim stanjem, pa ipak to nije nešto što itko posjeduje. Beba je biće za sebe. No, u 21. stoljeću smo se počeli ponašati kao da nečim što je toliko kompleksno možemo trgovati na tržištu koje počiva na globalnoj nejednakosti i neplaćenom ženskom radu.

Feministkinje su prvi puta počele izražavati zabrinutost zbog razvoja reproduktivnih tehnologija i s time povezane komodifikacije trudnoće tijekom 1980-ih godina. To je na neki način bio prirodan nastavak feminističke kritike medikalizacije rađanja što je temeljeno na radovima poput Of Woman Born Adrienne Rich i Immaculate Deception Suzanne Arms. Međutim, tu tjeskobu nisu svi dijelili. Doista, možda je previše brige zvučalo kao nazadno i paranoično, ustrašeno zamišljanje žena koje ne žele napustiti zastarjela uvjerenja kako je majčinstvo jedini izvor ženske moći. Tri desetljeća poslije, mnogi od tih strahova su se pokazali točnim. Je li to dokaz da su zabrinute feministkinje bile u pravu? Ili da se ljudska bića mogu prilagoditi svemu, uključujući i naš vrli novi svijet koji je naklonjen surogat-majčinstvu?

U svojoj knjizi The Mother Machine iz 1985., Gena Corea je predvidjela vrijeme u kojemu će surogatstvo putem donorske inseminacije (tzv. “straight” [direktno] surogatstvo) biti zamijenjeno IVF-om – postupkom potpomognute oplodnje (tzv. “host” surogatstvo): “Jednom kada se razvije tehnologija prijenosa embrija, industrija surogatstva će moći tražiti “nositeljice” – ne samo u siromašnim dijelovima SAD-a, već i u Trećem svijetu. Od toga će vjerojatno tek jedna desetina cijene biti isplaćena ženama”.

Naravno, Corea je pomalo pretjerala. Trideset godina kasnije, ako pogledate mrežnu stranicu Sensible Surrogacy, pronaći ćete da se ne radi o desetini, već o petini cijene. U Right-Wing Women, Andrea Dworkin je tvrdila kako je “društvena kontrola žena koje rađaju – ta nespretna, neuredna vrsta kontrole – zamijenjena medicinskom kontrolom koja je mnogo preciznija, mnogo bliža učinkovitosti modela bordela”. Ako vas zanima kako izgleda “reproduktivni bordel”, Sensible Surrogacy nudi fotografije njihovih “tipičnih apartmana za surogat-majke“.

S takvim dokazima čini se da smo doista ušli u pravu reproduktivnu distopiju koju su predvidjele Kasandre drugog vala feminizma, premda nam je na neki način to u redu.  Naposljetku, postoji snažan alternativni narativ kojemu se možemo okrenuti – onaj o progresu i oslobođenju.

To se moglo vidjeti, primjerice, ako ste pratili nedavne istupe para Dolce and Gabbana o IVF-u, surogat-majčinstvu i istospolnom roditeljstvu. Ova dva dizajnera su, nesumnjivo, istupila homofobno i s predrasudama prema djeci začetoj tzv. “umjetnom oplodnjom” kada su mesijanski objavili: “Protiv smo kemijski začete djece i unajmljenih maternica: život ima prirodan tijek. Postoje stvari koje se ne bi trebale mijenjati”. U bijesnim reakcijama koje su uslijedile zaprepašćuje kako je malo pažnje pridano problemu “unajmljenih maternica”. Reakcije gej muškaraca, uključujući Petera Tatchella, Eltona Johna i Owena Jonesa, bile su fokusirane na roditeljske vještine istospolnih parova, preskačući etička pitanja vezana uz to kako je uopće do roditeljstva došlo. Jones je izjavio da “zato što je istospolnim parovima teže imati djecu, veća je mogućnost da će više voljeti djecu”. Premda takav argument uključuje njegove vlastite predrasude (moglo bi se zaključiti da će djeca koja su slučajno začeta – kao što je to slučaj s jednom od šest trudnoća u UK – manje voljeti svoju djecu?), Jones je apsolutno u pravu kada kaže da su djeca koju podižu istospolni parovi (kao i samohrani roditelji) isto tako dobro zbrinuta, a ponekad i bolje od djece koju podižu heteroseksualni parovi. No, ta priča se odnosi samo na jednu polovicu u toj transakciji. To je narativ koji, kao što je to napisala Corea 1985. “ističe jedan partikularan i neadekvatan element u toj situaciji (patnju neplodnog para), a zamagljuje jasan pogled na pravu društvenu sliku. Određene činjenice o surogat-majčinstvu se u medijima ističu, dok se druge skrivaju”. Neupitno je da surogatstvo može donijeti ogromnu sreću onima koji ne mogu drugačije imati djecu koja su genetički njihova; niti je upitno da će ta djeca imati uvjete za sretan život. Pa ipak, to ne rješava problem kako smještamo te priče u širi narativ ženskih reproduktivnih prava i sudbina.

Web-stranica Surrogacy UK izgleda poput nekog časopisa o trudnoći, sva krcata malim ljudima u pidžamicama svih boja: Vidi! Vidi što možeš napraviti! Svoju etiku opisuju kao “Surogatstvo kroz prijateljstvo”, tvrdeći da surogat-majčinstvo “može biti divno nagrađujuće iskustvo za sve uključene”. Pa kažu: za surogat-majke to je prilika da učine nešto doista izvanredno. Za one koji ne mogu imati djecu drugim metodama, surogatstvo može biti svjetlo na kraju vrlo dugačkog tunela.

No, zagrebete li ispod površine, ubrzo će se pojaviti stvarnost – da je trudnoća fizički proces koji se odvija u tijelu druge osobe, tijelu koje se nikada ne može u potpunosti odvojiti od ideje selfa [samoga/same sebe].

Odvojite malo vremena za prolazak kroz pitanja i detalje vezane uz surogat-majčinstvo. Zasigurno postoje neke stvari koje želite ili očekujete jedni od drugih u tom procesu. Želite li da se naprave dodatni testovi zbog potencijalnih razvojnih poremećaja? Postoje li okolnosti u kojima biste uzeli u obzir prekid trudnoće? To su teme o kojima je teško razgovarati, no važno je ne preskočiti ih. No, premda je takva pitanja važno adresirati, ideja da bi osoba koja će nositi trudnoću mogla na njih unaprijed odgovoriti je zasigurno nerealna. Ideja donošenja odluka unaprijed i kontrole svoje i sreće nekolicine drugih ljudi čini mi se nemogućom. Ne radi se samo o tome da takve odluke otežavaju podivljali hormoni, već i o promjeni konteksta samog života (moja obitelj, obitelji drugih ljudi, novac, sigurnost, odnosi, zdravlje). A uz sve to – i hormoni igraju važnu ulogu.

Dok nosim “svoju” bebu očekuju se povećane razine oksitocina koji mi, osim pri porodu, pomaže da se povežem sa svojim djetetom. Kada se to ne bi dogodilo (a mnoge žene imaju takvo iskustvo), kao majka bih se osjećala “neuspješnom”. U slučaju da sam surogat-majka, takav “neuspjeh” bi mogao biti uspjeh. Žene kao pojedinke nemaju kontrolu nad takvim stvarima – kada bismo imale, mogle bismo same naći izlaz iz stanja od “baby bluesa” do postporođajne psihoze. U jednom nedavnom slučaju u kojemu je surogat-majka bila prisiljena predati bebu paru koji je tvrdio da se s tim unaprijed složila, stječe se dojam da je ta žena doista očekivala da će bolje upravljati svojim emocijama. Želeći zadržati skrbništvo nad djetetom koje je rodila – i ponašajući se pri tom defenzivno i agresivno – pogriješila je. No, kako je to Katha Pollitt napisala 1987. u vezi slučaja Baby M u SAD-u, “kada je Mary Beth Whitehead potpisala ugovor, obećala je nešto što nitko ne može obećati: da se neće zaljubiti u svoju bebu”.

U prijeporima poput ovih, sigurno se ne radi o tome tko bi bio bolji roditelj ili roditeljski par. Sigurno postoje ljudi na ovom svijetu koji bi mogli odgojiti moju djecu bolje ili s jednakom ljubavlju poput mene, no ljubav koju osjećam prema svojoj djeci je prihvaćena kao apsolut dok god ne postoje jaki dokazi za suprotno.

Je li to nešto što bi se ikada trebalo potpisivati unaprijed? (Prema Sensible Surrogacy, to ovisi o zemlji u koju idete). UK je možda siva zona, no za surogat-majke u Indiji, odgovor je ‘da’ i nema povratka. U Tajlandu im je dozvoljen nekakav legalan uzmak – male rupe u zakonu koje dopuštaju emocije, no “kako bi se osiguralo da će se tajlandske surogat-majke držati potpisanih uvjeta iz ugovora, cijela naknada se isplaćuje tek kod ostvarivanja punih prava budućim roditeljima i to u trenutku kad su već na putu prema kući”.

Kao što to pokazuje slučaj Dolce i Gabbana, spolnom, rasnom i ekonomskom marginalizacijom surogat-majki može se efikasno manipulirati onima koji se ne uklapaju u takozvane “tradicionalne” obiteljske strukture. Slično kao što seksualna trgovina može biti viđena ne kao obilježje potlačenosti žena, već kao nešto što smeta zadrtim puritancima_kama, tako i surogat-majčinstvo može biti predstavljeno kao izazov onima koji “normalnu” obitelj vide kao ‘mama, tata i beba začeta u misionarskom seksualnom položaju’. No, pravno gledano, stvari nisu tako jasne. Ne radi se samo o tome da je dostupnost plaćenog surogatstva ekonomska privilegija; u UK-u zakon koji se bavi surogatstvom favorizira parove, posebno heteroseksualne i muške parove.

Legalna mogućnost roditeljstva djetetu koje je rodila surogat-majka nije dostupna samohranim ljudima (unatoč tome što im je dopušteno posvojenje). Premda lezbijski parovi mogu zakonski postati roditelji djetetu koje je rodila surogat-majka, to je otežano uvjetom da barem jedna osoba mora biti genetski roditelj (to znači da surogatstvo preko doniranog jajašca nije opcija). Možemo pretpostaviti da zato Surrogacy UK nudi “roditeljske pakete” samo heteroseksualnim i muškim istospolnim parovima. Ne vjerujem da je to namjerno na nekoj dubokoj razini tipa teorije zavjere (zapravo, ne mislim ni da ima puno veze s patrijarhatom), ali strukturalne implikacije su opet takve da eksploatacija ženskog reproduktivnog rada vodi izravno nastavku muške i dvoroditeljske obiteljske linije. Gledano iz te perspektive, surogat-majčinstvo ne predstavlja neki izazov tradicionalnim obiteljskim vrijednostima kako se to može činiti.

Također, sadašnja pravna struktura neizbježno osnažuje staru tradiciju umanjivanja ženskog, a preuveličavanja muškog doprinosa stvaranju života. Akademkinje različitih disciplina, poput  biologinje Anne Fausto-Sterling i antropologinje/primatologinje Sarah Blaffer Hrdy, isticale su kako narativi o ljudskoj reprodukciji nisu zasnovani samo na objektivnoj znanstvenoj opservaciji. Oni su u interakciji s kulturalnim vjerovanjima i mogu biti orodnjeni (gendered) tako da podupiru ideje o muškoj agency i dominaciji nasuprot ženskoj pasivnosti i subordinaciji. Aristotel je vjerovao da su žene puka materija koju aktivni muški princip oblikuje u ljudsko biće. Premda su žene te koje nose trudnoću i rađaju, one su samo plodna zemlja za muško sjeme.

U Mother Nature Blaffer Hrdy opisuje kako su znanstvenici iz 17. stoljeća “kada su gledali kroz mikroskop mislili da vide minijaturnog čovjeka, malog ‘homunculusa’, koji se razvija unutar muškog sjemena, čekajući da bude usađen u maternicu […] Premda su majke doprinosile jajašcima, smatrane su pasivnim brodicama koje čekaju dostavu muške životne snage”. Možda se danas ismijavamo s takvim stvarima, ali 2015. Nick Loeb, bivši partner Sofije Vergara, još uvijek opisuje zamrznute embrije koji su se formirali u njegovoj spermi, a Vergarina jajašca kao “dva života koja sam već stvorio”.  Nadalje, Loeb tvrdi da bi “muškarac koji je spreman preuzeti sve roditeljske odgovornosti” trebao “imati pravo da se njegovi embriji donesu na svijet, čak i ako se žena [opskrbiteljica jajašcima] ne slaže”.

Pravo je jedna stvar, no mogućnosti su nešto drugo. Pod “donijeti njegove embrije na svijet”, Loeb misli “platiti nekome s maternicom da izvede magiju kojom se embrij transformira u živo dijete koje diše”. Koliko god bogat bio, ne može kupiti tu mogućnost pod svaku cijenu. Ženska reproduktivna sposobnost, koju su nekadašnji patrijarhalni šarlatani učinili nevidljivom, danas je potkopana vjerovanjem da najbolji ponuđač sve može kupiti (a kao i uvijek, oni koji mogu najviše platiti su uglavnom muškarci).

Onaj tko daje spermu očito sudjeluje u stvaranju novog života. No, taj doprinos nije jednak. Ona koja nosi trudnoću, rađa i doji bebu čini mnogo, mnogo više. Ironično, davanje sperme je sve što treba da bi se nekoga smatralo ocem djeteta. U međuvremenu “biti majka” obuhvaća daleko širi raspon aktivnosti od “puke” opskrbe jajašcem. Trudnoća te može gotovo ubiti, pa ipak nećeš dokazati da si “prava” majka. U patrijarhatu, ako netko želi da ženski reproduktivni rad bude uopće priznat, takvo priznanje će dobiti oblik diskriminacije protiv žena kao klase.

Za žene, reproduktivna razlika je dugo bila povezana s ekonomskom ovisnošću, seksualnom eksploatacijom i društvenom isključenošću. Muški znanstvenici su obično tvrdili da reproduktivna uloga žene čini neprikladnima za išta drugo. Kao što kaže Blaffer Hrdy, pretpostavka je glasila “zato što su žene posebno opremljene za majčinstvo i skrb, muškarci su bolji u svemu drugom”. U novije vrijeme, neuroseksizam kasnih 1990-ih i ranih 2000-ih je gurao podmuklu liniju “različiti, ali jednaki”, s popularnim djelima kao što je The Essential Difference Simona Baron-Cohena koji kaže da je reproduktivna povijest žena dovela do situacije u kojoj je većini žena – bez obzira jesu li ili nisu majke – “inherentna” empatija (i niže plaćeni skrbni rad) na način koji ne vrijedi za većinu muškaraca. Nije potrebno biti genij (niti posjedovati “muški mozak”) kako bismo shvatili da ovo funkcionira tako da perpetuira dugotrajne nejednakosti između muškaraca i žena, ne samo u ekonomskom smislu, već i na načine na koje se od žena očekuje da obavljaju emocionalni mukotrpni rad u neformalnim odnosima koji izlaze daleko izvan okvira odnosa majke i djeteta.

Stoga ne čudi, kako kaže Blaffer Hrdy, da “biologiju žene vide kao minsko bolje koje je najbolje potpuno izbjeći”, ili, kao što piše feministkinja i profesorica prava Martha Albertson Fineman, “ideju majke kao specifično orodnjen koncept neke feministkinje vide kao posebnu prijetnju ženskom osjećaju individualnosti […] rasprave o majčinstvu će se često etiketirati kao ‘pronatalizam’ i optužiti za podtekst kako sve žene moraju bit majke”.

U romanu Elise Albert After birth, Ari koja je nedavno rodila kaže: “Sačuvaj me bože, možda je istina da su ženska tijela drugačija. Evo, priznajemo da je živjeti u ženskom tijelu drugačije. Strašnije i divnije. A zašto? Zato što možemo izgubiti pravo glasa? Zato što će nas možda prekriti velom, zatvoriti? Najbolje je sve poricati, samo poricati, dospjeti u Ovalni ured, pobijediti, pobijediti, pobijediti.”

Za neke feministkinje jako je privlačno inzistirati da su u ljudskoj reprodukciji sve stvari izjednačene. Međutim, istina je da nisu, i da nikada neće biti dok ne shvatimo fizički, emocionalni i društveni kontekst ženskih života jednako ozbiljno kao onaj muškaraca.

U svojoj knjizi iz 1995. The Neutered Mother Albertson Fineman istražuje kako pozivi liberalnih feministkinja na rodnu neutralnost u roditeljstvu idu na ruku grupama za prava očeva i muškaraca (MRA) stvarajući teorijsku jednakost koja, zato što ne uzima u obzir “materijalne i psihološke uvjete” žena, završava tako što osnažuje mušku kontrolu nad obiteljima, a posebno marginalizira samohrane majke. Premda, generalno, očevi ne provode isto toliko vremena u brizi za djecu kao majke (a oni koji provode, provode više vremena u igri s djetetom, dok se majke bave manje zabavnim stvarima), ideja da bi to mogli je iskorištena ne za to da muškarce natjera da budu odgovorniji, već zato da umanji specifičnost onoga što žene doista rade u praktičnom i biološkom smislu.

Ideja da je biologija historijski dovela do toga da žene imaju više prava nad djecom je, kao što to feministkinje oduvijek ističu, mit. Do sredine 19. stoljeća očevi su automatski imali pravo posjedovanja svoje djece. Nije se radilo o nekakvom traženju majčinskih prava, već o promjeni prema favoriziranju “najboljeg interesa djeteta” što je dovelo do toga da više majki dobije skrbništvo nad djecom. Susan Maushart komentira kako je “ironično i netočno što danas opisujemo kao ‘tradicionalne’ one suce koji ustraju u dodjeli skrbništva majkama”. Pretpostavka da bi majke trebale imati prava u vezi djece zasnovano na njihovom doprinosu nije tradicionalna, već revolucionarna.

Ovo je relevantno za surogat-majčinstvo jer, kao što ističe Pollitt vezano za slučaj Baby M, “to je sredstvo kojim se ženama odriču prava koja do 19. stoljeća uglavnom nisu imale: pravo na legalno skrbništvo nad djecom i pravo da ne budu kupljene, prodane, iznajmljene, posuđene ili dane”.

Ne mislim da su sve žene koje se prijavljuju za surogat-majke na Surrogacy UK žrtve lažne svjesnosti. Vjerujem im kada kažu da biti surogat-majka može biti pozitivno, osnažujuće iskustvo. Premda riječ “osnaživanje” možda više nije popularna u feminističkim krugovima, čini mi se da takav čin fizičkog stvaranja i emocionalne velikodušnosti pripada feminističkoj definiciji majčinske moći – moći koja ne dominira već njeguje i dijeli.

Svijet u kojem živimo je svijet u kojemu je za većinu žena rodno zasnovana ekonomska i reproduktivna prisila norma. Ekstreman primjer su trudnoće nigerijskih djevojčica školske dobi koje otima i siluje Boko Haram, no i na područjima na kojima se žene smatra ekonomski i fizički sigurnima, pobačaj je rijetko smatran temeljnim pravom. Odluka žene na rađanje se tretira kao javno dobro. Bit će osuđivana i smatrana neadekvatnom – jer je premlada, prestara, previše nezavisna, previše siromašna, zaposlena ili nezaposlena, pripadnica pogrešne etničke skupine, zato što je izabrala pogrešnog partnera ili zato što uopće nema partnera.

Kombinacija dostupnosti kontracepcije, promjene u legislativi vezanoj uz rad i klasne privilegije  čini reproduktivni izbor smislenom realnošću za manjinu žena. No, te žene su iznimka od pravila. Ne možemo govoriti o individualnom izboru žene da bude velikodušna u vezi svojih reproduktivnih mogućnosti dok god, u reproduktivnom smislu, sve žene nisu istinski slobodne.

Koliko prava nad bebom ženi daje trudnoća? Na što se to pravo odnosi? Nisam sigurna, no ne mogu se oteti dojmu da je naše trenutno razmišljanje, s tim impulsom prema rodnoj neutralnosti i inzistiranjem da ženska reprodukcija nije inherentno različita pa onda ni financijski vrednija od muške uloge u reprodukciji, pogrešno.

Sposobnost da doneseš dijete na svijet ne čini te savršenim roditeljem. To ne podrazumijeva neku veliku, mističnu mudrost, niti te čini boljom osobom. No, prolazak kroz trudnoću i porođaj su, poput rađanja i umiranja, esencijalna, neotuđiva, osobna iskustva. Kao što kaže Ari: “Postoji život prije i život poslije. Živjeti u svom tijelu prije je jedna stvar, a živjeti u svom tijelu nakon je druga”.

Trebalo bi biti moguće tvrditi da biologija nije naša sudbina, budući da su žene različita ljudska bića i nisu skrbiteljice kao takve, a da pritom ne brišemo ogroman dio ženskog iskustva i potrebe koje proizlaze iz toga. No, u kojem smjeru dalje? Gdje god to bilo, moramo saslušati sve aspekte svake priče i razmišljati onkraj umjetno stvorene podjele svijeta uma i svijeta tjelesnog kreiranja života.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević

Nakon #MeToo pokreta, žene u Americi prijavljuju manje slučajeva seksualnog uznemiravanja

Od neželjenog dodirivanja do traženja seksualnih usluga, žene u SAD-u kažu da trpe manje seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu nakon što je pokret #MeToo doveo to pitanje u prvi plan, ali seksizam se povećao, objavili su istraživači/ce u srijedu.

Pokret #MeToo počeo je 2017. godine u SAD-u kao odgovor na optužbe za seksualno zlostavljanje i uznemiravanje u Hollywoodu te ohrabrio žene širom svijeta da ispričaju svoja iskustva verbalnog zlostavljana, seksualnog uznemiravanja ili silovanja.

Američki istraživači/ce koji su u rujnu 2016. ispitali više od 500 žena te isto ponovili u rujnu 2018. godine, otkrili su da je broj prijavljenih slučajeva seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu pao, što je znak da je #MeToo pokret imao utjecaja.

“Stvarno su dobre vijesti da su žene manje seksualno zlostavljane. Muškarci se više boje upustiti se u prisiljavanje i neželjenu seksualnu pozornost”, kaže Stefanie Johnson, jedna od autorica članka objavljenog u časopisu PLOS ONE. “Neke žene bi napustile svoj posao zbog toliko negativnih iskustava. A ako to manje vidimo, to omogućava većem broju žena da ostanu na radnom mjestu”, rekla je za Thomson Reuters Foundation.

Udio žena koje su prijavile da su prisiljavane na seksualne radnje pao je na 16 posto u 2018. godini s 25 posto u 2016., pokazalo je istraživanje. Izvješća o neželjenoj seksualnoj pozornosti – kao što je neprimjereno diranje – pala su na jednu od četiri prošle godine od oko dvije trećine ispitanica u 2016. godini, navodi se u izvješću.

Međutim, gotovo sve žene ispitane 2018. godine izjavile su da su doživjele seksizam, u usporedbi sa 76 posto žena u 2016. godini, navodi se u izvješću.

Johnson, izvanredna profesorica na Sveučilištu Colorado Boulder u SAD-u, izjavila je da povećanje neprijateljstva prema ženama može biti reakcija protiv #MeToo pokreta.

Nekoliko žena koje su intervjuirane za studiju rekle su da se manje stide i da ne krive sebe kada su bile uznemiravane znajući da su druge žene prošle kroz slična iskustva, dodala je. “Ako žene doživljavaju uznemiravanje na radnom mjestu, sada se osjećaju sigurnije govoriti o tome”, navodi Johnson.

Prema podacima UN-a, svaka treća žena doživjela je fizičko ili seksualno nasilje, uglavnom od strane nekoga koga poznaju. UN-ova Međunarodna organizacija rada usvojila je sporazum protiv nasilja i uznemiravanja na radnom mjestu u lipnju, potaknuta #MeToo pokretom.

Indija predstavila novi prijedlog zakona o pravima trans osoba

Indijska je vlada u petak predstavila parlamentu revidiranu verziju zakona o pravima transrodnih osoba nakon kritika transrodne zajednice u zemlji, koja je rekla da će dijelovi ranije verzije zakona kršiti njihova prava.

Indijski Vrhovni sud službeno je priznao trans osobe kao treći rod s jednakim pravima prema zakonu još 2014. godine, no često ostaju odbačeni od društva, a mnogi preživljavaju kroz prosjačenje ili seksualni rad.

Cilj nacrta zakona je zaštititi ih od diskriminacije u obrazovanju, zapošljavanju, zdravstvenoj skrbi i iznajmljivanju ili kupnji nekretnina, dok vlada i njezine agencije dobivaju veću odgovornost u zaštiti njihovih prava.

Ako se odobri, zakon će omogućiti trans osobama da promijene svoj spol na pravnim dokumentima, a da pritom ne moraju proći kroz “odbor stručnjaka za provjeru” , što je uvjet u ranijoj verziji.

Vlada je također ukinula dio prijedloga zakona koji bi prosjačenje za transrodne osobe učinio zločinom, kažnjivim do dvije godine zatvora, nakon što su neki aktivisti/kinje rekli da bi to moglo biti zlouporabljeno.

Aktivisti/kinje pozdravili su te promjene, ali su i dalje uglavnom kritični prema zakonu. “Zakon je manje opasan za trans osobe nego ranije, ali i dalje ima iznimno problematične odredbe”, rekao je aktivist Karthik Bittu Kondaiah za Thomson Reuters Foundation.

Primjerice, kaže Kondaiah, novi prijedlog zakona još uvijek predlaže mnogo manju kaznu za napade na transrodne osobe nego na slične prijestupe protiv žena.

Prethodni zakon donesen je u prosincu u Donjem domu Parlamenta u Indiji – gdje vladajuća stranka ima većinu – ali je propao nakon što nije prošao Gornji dom.

Anindya Hajra, transrodna žena i aktivistkinja organizacije Pratyay Gender Trust, izrazila je razočaranje što revidirani zakon nije uveo kvote za posao i obrazovanje za trans zajednicu. “Jako smo razočarani. Borit ćemo se za ovo do kraja”, rekla je Hajra.

7 basistica koje su oblikovale suvremenu glazbu

Ako pratite glazbene vijesti, u zadnje ste vrijeme sigurno pročitale/i nekoliko priča o bivšim članicama dva utjecajna benda – Jackie Fox (Runaways) i Kim Gordon (Sonic Youth). Na Foxinu priču o izrabljivanju i seksualnom napadu nje kao 16-ogodišnje rock zvijezde javnost uobičajeno gleda sa sumnjom u istinitost što, nažalost, predstavlja iskustva mnogih žena u glazbenoj industriji. Gordonine brojne priče iz njezinih memoara Djevojka u bendu bilježe poteškoće s kojima se nosila na punk i alt rock sceni, o neprijateljstvu prema ženama, bez obzira bile one u bendu ili ne.Rasprava o osobnim narativima ovih dviju glazbenica potrebne su i neizbježne, ali ne trebamo zanemariti njihov značajan doprinos kao glazbenica koje su svirale možda najmanje cijenjen instrument u arsenalu rock and rolla – bas gitaru.

Članice bendova koje su rutinski postale predmet peticija za Rock and Roll Hall of Fame predstavljaju samo 200 basistica, od kojih mnoge ne dolaze do izražaja i nemal broj onih uspješnih u indie, punk, metal i jazz bendovima te solo i prateće glazbenice. Gordonine niske završnice pridonijele su zvuku alt-rocka 90-ih, a Foxino sviranje naglašava hard rock 70-ih.

Prije nego li je ijedna od njih uzela instrument u ruke, još je jedna utjecajna basistica, Carol Kaye, svirala na tisućama hitova kao članica vrhunskog pratećeg benda iz Los Angelesa – Wrecking Crew. Kao usavršenoj jazz gitaristici, Kayina diskografija uključuje “These Boots Were Made for WalkingNancy Sinatre, “California Girls” Beach Boysa, “I’m a Believer” The Monkeesa, “Feelin’ Alright” Joea Cockera, a to su samo neki od primjera. Pogledajte video gdje Kaye daje bas lekcije Geneu Simmonsu iz Kissa i ovdje pogledajte intervju s njom.

Kaye je mogla odsvirati skoro bilo što; ona je izuzetna i izuzetno graciozna glazbenica. Dok joj rijetke/i mogu parirati kada se radi o glazbenom rangu i sposobnostima, mnoge dijele njezin talent pisanja jednostavnih, ali nezaboravnih bas ritmova koji su oblikovali žanrove i glazbene ere. Uz bok Gordoninom agresivno-melodičnom basu u Sonic Youthu, Kim Deal (Pixies) pružila nam je nebrojene alt-rock rifove 90-ih i, kao i Gordon, dijelila ili preuzela vokalne dijelove na jednim od nejvećih hitova benda (pogledajte “Gigantic” u live verziji iz 1988.). Iako se ne čini da im je mnogo toga zajedničko, i Deal i Kaye usavršile su umjetnost jednostavnosti, spajajući ono što je moglo završiti kao zasićen bas rif sa suštinskim notama i ritmovima.

Kao i Dealino sviranje u Pixiesima, bas Tine Weymouth u Talking Headsima radio je kao ritmično sidro i pogonski motor ispod gitara i sintova u njihovoj glazbi. Weymouth ne samo da je bila dio polovice postojećih funky art rock ritam sekcija, nego je i napisala možda najfunky bas rif u rock povijesti – “Genius of Love” njezinog vlastitog Tom Tom Cluba. Skoro je nemoguće zamisliti kako bi 80e zvučale bez basa Tine Weymouth (iako bi preživjeli bez njezinog plesa).

Ne postoji kraj nabrajanju kultnih basistica – uvijek postoji još jedna za dodati, još jedan rif za uživanje, još jedna rasprava o tome koja je precijenjena ili podcijenjena. No, ne bi trebalo biti rasprave naspram toga je li Meshell Ndegeocello jedna od najtalentiranijih basistica, ali i jedna od najtalentiranijih glazbenica svoje generacije. Pogledajte njezin bend kako uživo izvode “Dead End” na KCRW-u. Za razliku od većine nabrojanih glazbenica (osim možda Carol Kaye), Ndegeocello je formalna glazbenica, ali s ukusom. Mnogo njene glazbe ostalo je nezamijećeno, ali će većini biti poznata njena obrada “Wild Nights” Vana Morrisona sa Johnom Cougarom Mallencampom i njezin neosoul hit “If that’s your boyfriend“.

Ovo je samo sažeta lista izvrsnih basistica ( u rock, jazz i soul glazbi). Proširena bi lista uključivala glazbenice poput Melisse Auf der Maur, Esperanze Spalding i mnoga druga imena za koje ste možda čuli, a možda i niste. Jedno koje vjerojatno niste, a trebali biste, je ime Tal Wilkenfeld, australsko čudo koje je sviralo sa Herbijem Hancockom, Chickom Coreom, braćom Altman i Jeffom Beckom. Kao Carol Kaye desetljećima prije nje, Wilkenfeld je započela jako mlada, svirajući u jazz klubovima i brzo postala vrlo tražena te – u 21.godini – zvanabudućnost bas gitare“.

Prevela i prilagodila: Sonja Novoselić

Samo 4 godine zatvora za višestruko silovanje djevojčice

Vijeće Županijskog suda u Rijeci jučer je 29-godišnjeg muškarca proglasilo krivim za tri kaznena djela spolne zlouporabe djeteta mlađeg od 15 godina te ga osudilo na svega 4 godine zatvora.

Kako navodi Novi list, neimenovani 29-godišnji Riječanin, u razdoblju od od 25. rujna do 25. listopada 2018., u više je navrata silovao 12-godišnjakinju s kojom je dijelio kućanstvo. Naime, optuženi je u zajedničkom domaćinstvu s 12-godišnjakinjom boravio zbog toga što je isti bio u ljubavnoj vezi s njezinom bakom.

Prema navodima, muškarac je djevojčicu prvi put silovao dva dana prije njezinog 12. rođendana, nakon čega je u još nekoliko navrata nastavio sa seksualnim napadima na maloljetnicu.

Zbog zatvorene prirode suđenja, svi detalji slučaja u ovom trenutku nisu dostupni javnosti.

Iako se radi o neupitno degutantnom zločinu, optuženi muškarac “nije osuđen zbog toga da je primijenio silu kako bi seksualno iskoristio djevojčicu, ali je odnose svakako imao protiv njene volje”.

Budući da se radi o maloljetnici, za svaki spolni odnos vijeće riječkog suda izreklo mu je po tri godine zatvora, što je na koncu objedinjeno u jedinstvenu kaznu od četiri godine i osam mjeseci zatvora, za djelo za koje mu je prijetila kazna od tri do petnaest godina.

Politike roditeljskog dopusta kao poticatelji rodnih nejednakosti?

Korištenje roditeljskih dopusta od strane očeva doprinosi boljem položaju žena u javnoj i privatnoj sferi te ima višestruke koristi za kognitivni i socijalni razvoj djeteta i njegovu opću dobrobit. Stoga je Margaret O’Brien, kada je 2009. godine objavila jednu od prvih komparativnih studija o očevima i njihovim mogućnostima korištenja roditeljskih dopusta, opravdano zaključila kako nejednakosti u dizajnu politika roditeljskih dopusta produbljuju rodne nejednakosti među europskim zemljama, ali i među djecom, koje su određene već samom činjenicom da li su ona rođena u “roditeljskim dopustima bogatim ili siromašnim kućanstvima i, naravno, zemljama”. No, rodne nejednakosti te nejednakosti među djecom ne određuje samo rodna dimenzija politika dopusta, već i činjenica koliko sheme dopusta uključuju te omogućavaju pristup pravu na plaćene roditeljske dopuste svim roditeljima (npr. i prekarno zaposlenim roditeljima, nezaposlenim roditeljima, duginim obiteljima). Primjerice, nedavno objavljeno istraživanje pokazalo je kako u velikom broju europskih zemalja pristup (dobro) plaćenim roditeljskim dopustima uvelike (i sve više) ovisi o stabilnoj povezanosti roditelja s tržištem rada. Prekarno zaposleni roditelji ili roditelji “atipično” povezani s tržištem rada nerijetko ostaju bez prava na (dobro) plaćene roditeljske dopuste. Pri tome su posebice pogođene žene nižeg socioekonomskog statusa, a što govori o nužnosti davanja veće pozornosti višestrukim uzrocima nejednakosti pri kreiranju socijalnih politika.

S rastućim se nejednakostima u pristupu pravima na roditeljske dopuste suočava i većina post-jugoslavenskih zemalja. Analiza rađena u okviru InCARE projekta pokazala je kako tek Slovenija razvija shemu dopusta koja uspjeva motivirati sve veći broj očeva na korištenje jednomjesečnog, dobro plaćenog očeva dopusta. Također, razvija inkluzivnu shemu roditeljskih dopusta, koja osigurava naknadu svim roditeljima, neovisno o vrsti te trajanju prethodne zaposlenosti. Doda li se uz to i činjenica da ne postoji jaz između završetka dobro plaćenih roditeljskih dopusta i dobi djeteta prilikom jamstva mjesta u predškolskom programu te da većina djece ima stvarnu mogućnost pohađanja kvalitetnih i priuštivih programa ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja (2017./2018. godine 63.5% jasličke dobi i 91% djece vrtićke dobi pohađalo je dječje vrtiće), ne iznenađuju podaci o visokim stopama zaposlenosti majki i očeva u Sloveniji. Primjerice, 2018. godine stopa zaposlenosti očeva (25-49 godina) s djecom predškolske dobi dosezala je 97,1%, a majki 83,3%. Rodni je jaz u stopama zaposlenosti daleko veći u ostalim post-jugoslavenskim zemljama, npr. ista je stopa zaposlenosti u Crnoj Gori iznosila 80,7% (očevi), odnosno 51% (majke).

U kolikoj se mjeri ovolike rodne razlike mogu objasniti razlikama u politikama roditeljskih dopusta, ali i usluga ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja? Činjenica jest da su roditeljske prakse određene brojnim čimbenicima, uključivši kulturni kontekst i individualne preference, no dio se razloga svakako može pripisati samom dizajnu politika usmjerenih skrbi za djecu predškolske dobi. Dobar dizajn politika  može dovesti u pitanje tradicionalnu rodnu preraspodjelu obaveza skrbi i zaposlenosti te osigurati povoljnije uvjete za usklađivanje obiteljskih obaveza i plaćenog rada. Sagleda li se rodna dimenzija politika dopusta u preostalim post-jugoslavenskim zemljama može se primjetiti kako BIH, Crna Gora i Srbija nisu uvele neprenosivo, individualno pravo očeva na dopuste (npr. u vidu očevih kvota ili očeva dopusta), dok dvomjesečne očeve kvote u Hrvatskoj prati niska razina roditeljskih naknada.[1] Istraživanja o učincima politika dopusta jasno govore kako su takve sheme dopusta nedjelotvorne te da samo dobro plaćeni i neprenosivi mjeseci dopusta usmjereni očevima mogu dovesti do promjena u roditeljskim praksama i imati transformativni učinak na rodnu raspodjelu obaveza u privatnoj i javnoj sferi.  Drugim riječima, ukoliko su dopusti dobro plaćeni, ali se roditeljima ostavi izbor da sami odluče tko će koristiti dopust, dopust će u pravilu koristiti majke.

Pozitivan trend u post-jugoslavenskim zemljama svakako je bila činjenica da politike dopusta unazad tri desetljeća postaju uključivije te je pristup plaćenim dopustima omogućen samozaposlenim roditeljima, poljoprivrednicima, povremeno i/ili privremeno zaposlenim roditeljima te nezaposlenim roditeljima. No, same su sheme dopusta postajale stratificiranije. Taj je trend bio posebice izražen u zemljama poput Crne Gore, Hrvatske i Srbije koje postrožavaju kriterije pristupa pravu na plaćene roditeljske dopuste, nerijetko opravdavajući takvu odluku prevarama u sustavu (npr. roditelji moraju raditi neprekidno 12 do 18 mjeseci neposredno prije početka dopusta kako bi ostvarili pravo na punu naknadu za vrijeme dopusta). Sagledaju li se novija kretanja na tržištu rada u tim zemljama, opravdano se postavlja pitanje pravednosti takvog rješenja i da li su države trebale pribjeći drugim mehanizmima koji bi prevenirali eventualne prevare u sustavu? Naime, kriteriji se pristupa pravu na roditeljske naknade postrožavaju u kontekstu rastućih nesigurnosti na tržištu rada, uključujući otežan pristup mladih tržištu rada i porast zasposlenih s nesigurnim radnim karijerama te neželjenim prekidima u radnim karijerama. Primjerice, broj zaposlenih na određeno vrijeme (25-34) u Hrvatskoj raste s 13.1% 2002. na 29.2% 2018., u Crnoj Gori s 26.8% 2011. na 47% 2018., a u Srbiji s 19.9% 2010. na 33.9% 2018. Ugovori na određeno vrijeme u tim zemljama najčešće traju do šest mjeseci (u 45-60% slučajeva), što jasno ukazuje kako je rastući broj (budućih) roditelja u riziku da neće biti u mogućnosti ispuniti kriterij pristupa pravu na roditeljske naknade, a koji traži duga i neisprekidana razdoblja zaposlenosti neposredno prije početka dopusta, čime se samo produbljuju društvene nejednakosti u roditeljskim praksama. Ponovno su ponajviše pogođene žene nižeg socioekonomskog statusa i s nesigurnim radnim karijerama. Također, iskustvo Srbije pokazuje kako negativni učinci ovakvih promjena mogu postati posebice izraženi ukoliko se ne definira minimalni iznos roditeljskih naknada te ne uspostavi sustav naknada usmjeren svim roditeljima.

Sagledaju li se ove reforme i u kontekstu slabih ulaganja države u decentralizirane usluge ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja u post-jugoslavenskim zemljama, društvene i rodne nejednakosti u roditeljskim praksama samo se produbljuju. Naime, prekarno zaposleni roditelji te roditelji (tj. majke) nižeg socioekonomskog statusa i iz manje razvijenih sredina prvi se suočavaju s preprekama pri upisu djece u predškolske programe. Konačno, regionalne su nejednakosti dodatno izražene u BIH, gdje 1990-ih dolazi do decentralizacije rodiljnih naknada te brojnih poteškoća u njihovom ponovnom uspostavljanju u pojedinim kantonima Federacije BIH. Primjerice, rodiljne su naknade u u Posavskom kantonu ponovno uvedene tek 2015. godine, a u Hercegovačko-neretvanskom kantonu 2017. godine, a u većini kantona više ne dosežu razinu prethodne plaće, što je to ranije bio slučaj.

Politike usmjerene skrbi za djecu predškolske dobi u većini post-jugoslavenskih zemalja nastavljaju reproducirati, pa čak i jačati društvene i rodne nejednakosti u roditeljskim praksama, uz izražene regionalne razlike. Ne može se ignorirati činjenica da su pojedine reforme unazad tri desetljeća poboljšavale položaj roditelja djece predškolske dobi, no teško se oteti dojmu  kako je bilo premalo napretka prema osiguravanju jednakih mogućnosti za sve roditelje, neovisno o njihovom spolu, socioekonomskom statusu, etničkoj pripadnosti, regiji u kojoj žive ili pak tipu obitelji. Štoviše, reforme su vodile premalo računa o višestrukim uzrocima nejednakosti već prisutnima u društvu, čime je umanjen njihov potencijal u sprječavanju i prevladavanju rodnih i društvenih nejednakosti u roditeljskim praksama, kao i u unaprjeđenju dobrobiti djece.

Detaljnije informacije dostupne su OVDJE.

* Ovaj je tekst nastao u okviru InCARE projekta, koji se financirao sredstvima iz programa za istraživanje i inovacije EU-a Obzor 2020, u sklopu sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava Marie Skłodowska-Curie br. 786826. Sadržaj je isključiva odgovornost autorice.



[1] Osim toga, u Hrvatskoj je pristup očevim kvotama omogućen tek očevima čije partnerice rade, kao i očevima u slučaju rođenja prvog ili drugog dijeteta (kod trogodišnjih dopusta nema dvomjesečnih kvota), čime se dodatno sužava potencijalni krug očeva koji zapravo mogu korisitit pravo na roditeljski dopust i produbljuju rodne nejednakosti u onim obiteljima u kojima su majke neaktivne ili nezaposlene.