Gender Equality Now!

Gender Equality Now! prikaz je 100 postera u čijem su nastanku sudjelovali autori iz svih krajeva svijeta. Izložba je dio šireg projekta Poster4Tomorrow kojem je cilj u javnosti pokrenuti debatu o temama važnim za cijelo društvo poput prava na rad, zdravlje, obrazovanje, slobodu govora, kao i prava na rodnu ravnopravnost. 

Položaj žena u posljednjem stoljeću doživo je značajan napredak, ipak rodna ravnopravnost još uvijek nije dostignuta na što upozoravaju autori ovih 100 postera i poručuju da je rodna ravnopravnost potrebna odmah i sada!

Postere koji će vas inspirirati i potaknuti na širenje rodne ravnopravnosti možete pogledati u auli Filozofskog fakulteta u Zagrebu, od 5. do 15. ožujka, a možda vas potaknu da i sami svojim kreativnim idejama doprinesete projektu Poster for tomorrow.

http://www.posterfortomorrow.org/en/

Ideje radikalnog nacionalizma i fašizacija društva neće proći!

Zagrepčani i Zagrepčanke,

POZIVAMO VAS DA U SUBOTU, U 12.00 SATI, NA TRGU BANA JELAČIĆA (KOD FONTANE MANDUŠEVAC) DIGNEMO GLAS PROTIV SNAGA MRŽNJE, ZA HRVATSKU TOLERANCIJE I SOLIDARNOSTI!

Pozivamo vas, jer smo ponovo svjedoci/kinje buđenja radikalnog nacionalizma, čiji glasnogovornici/ice rade sve što je u njihovoj moći kako bi društvu kao jedinu pravu mjeru domoljublja nametnuli svoje nakaradne vrijednosti. Ohrabreni retorikom mržnje i podjela, koja je uslijed beskrupulozne političke borbe za vlast sve prisutnija u javnom prostoru, oni nam kao uzore pokušavaju nametnuti ratne zločince i najmračnije figure hrvatske povijesti, kao domoljubne vrijednosti nude netrpeljivost prema sugrađanima/kama drugih vjera i nacija, kao koncept jedinstva promoviraju tretiranje drugačijeg mišljenja kao izdaju. Ovim društvenim snagama, koje Hrvatsku guraju u nove oblike fašizma, izuzetno pogoduju pogubne posljedice tranzicije obilježene pljačkom društvenih dobara te aktualna ekonomska kriza, koja rezultira sve većim siromaštvom i sveprisutnim osjećajem beznađa. Ali i mi, neki drugi i drugačiji,  živimo tu istu društvenu stvarnost.

U okolnostima općeg nezadovoljstva, kao i nemoći, odnosno nesposobnosti i nezainteresiranosti državnih institucija da spriječe i suzbiju nedemokratske društvene pojave, niti najmanje nas ne čudi činjenica da optuženi ratni zločinci raspisuju javne tjeralice za ljudima koji upozoravaju na pogubnost njihovog djelovanja, niti najmanje nas ne iznenađuje otvoreno i nekažnjeno promoviranje ustaštva, niti najmanje nas ne zatiče činjenica da se eklatantni govor mržnje bez ograda pripušta u najgledanije informativne i druge emisije javne i komercijalnih televizija. U Hrvatskoj se danas nekažnjeno objavljuju antižidovski pamfleti i optužnice adresirane na cijele nacije. U takvoj Hrvatskoj moguće je i da jedna politička stranka, čiji predsjednik otvoreno promovira ustaštvo, najavljuje da će na Trgu bana Jelačića postrojiti svoju stranačku vojsku. Taj nevažni političar, njegova nevažna stranka i “stranačka vojska” nisu opasnost same po sebi. One su simptom bolesti mržnje, koja ovo društvo može unesrećiti za desetljeća koja dolaze.

CRNE VOJSKE NA TRGU BANA JELAČIĆA NEĆE SE POSTROJAVATI! IDEJE RADIKALNOG NACIONALIZMA I FAŠIZACIJA DRUŠTVA NEĆE PROĆI!

Inicijativa ujedinjeni protiv fašizma

Adria Zadar: Očajne radnice blokirale dolazak stečajnog upravitelja

Radnice zadarske tvrtke za preradu ribe Adria, u kojoj je u utorak pokrenut stečajni postupak , nastavile su i tijekom srijede s blokadom u krugu tvornice.

S transparentima na kojima je pisalo:  ‘Adria još nije propala dok mi živimo’, ‘Gospodo iz vlade, tko će vas hraniti?’, ‘I mi smo ljudi!’ i ‘Zadre, probudi se’ pojavile su se jučer ispred tvrtke, kako bi se borile za svoja radna mjesta.

Stečajni postupak nad dužnikom ADRIA d.d. Zadar otvoren je u utorak u 11 sati, a za stečajnog upravitelja je imenovan Dragan Bijelić iz Šibenika.

Podsjetimo, Adrija je dužna 82 milijuna kuna raznim vjerovnicima, od čega 11 milijuna državi, bez stečajne nagodbe u kojoj je utvrđeno dodatnih 4,3 milijuna kuna, te još 23 milijuna dugova prema bankama.

Prema zadnjoj procjeni Hrvatske poštanske banke, vrijednost Adrije u nekretninama iznosi 113 milijuna kuna.

Oprema za preradu ribe i proizvodnju konzervi vrijedna je 32 milijuna, a potraživanja koje tvrtka ima iznose 20 milijuna kuna prema inozemnim i domaćim kupcima koja su utužena, ali i teško naplativa. Nakon pokretanja predstečajne nagodbe ima 10 milijuna kuna novih potraživanja.

Princeza i sufražetkinja – priča Sophie Duleep Singh

Što učiniti ako ste kćer protjeranog i otuđenog člana indijske kraljevske obitelji nasukane u srcu kasno viktorijanskog te edvardijanskog Londona? Pridružite se redovima raznih revolucionarnih organizacija te različitih nezadovoljnika istovremeno održavajući vlastiti ugled, manire i socijalni status netaknutima.

Producentica BBC-a Anita Anand donosi zabavnu i neobičnu priču o Sophiji Duleep Singh koja prati njen put od egzila na seoskom imanju Elveden u Suffolku do borbi za ostvarenjem zahtjeva sufražetkinja u Westministeru, u svojoj knjizi Sophia: The Princess, Suffragette, Revolutionary. Anand živopisno oslikava društvo koje je djevojku iz kraljevske obitelji pretvorilo u revolucionarku dok je njenog oca dovelo do stalnog kovanja neuspjelih zavjera protiv Britanaca.

Sophia je kročila dobro utabanim putem koji su pratili privatni tutori te debitantski balovi. “Sramežljiva djevojka koja se meškoljila od srama pred kamerom postala je razmetljiva.” Zauzimala je apsurdne poze pred fotografima novina te se udala za dvije svoje najveće ljubavi – visoku modu i uzgoj pasa. Na jednom putovanju prema svojoj domovini, sjeverozapadnoj Indiji, ukrcala se na SS Barbarossu, brod koji je bio dizajniran kako bi razmazio i ugodio čak i najzahtjevnijim putnicima, gdje je Sophia pridavala znatnu pažnju normama ponašanja i etiketi kapetanskog večernjeg stola te izbjegavanju “vulgarnih” gostiju.

No najviše od svega bila je opsjednuta svojim psićima, odbijajući svaku sugestiju kako bi mogla svoje pse smjestiti u potpalublje gdje je boravila njena sluškinja te je tvrdila kako je “ona najbolja osoba za vođenje brige o njima”. Hranila ih je sočnim odrescima mesa te im ponekad, u specijalnim prilikama, davala po kapljicu brendija.

Kako je ta razmažena princeza, kumče kraljice Viktorije, postala srčanom borkinjom za ženska prava? Turbulentna povijest njene obitelji značajno ju je formirala. Njena odlučna sestra, Bamba, inicijalno je osigurala svoje mjesto na Northwestern University u Chicagu kako bi studirala medicinu. Dolazak i ambicije koje je gajila ta egzotična dama izazivale su čuđenje i ponekad, odbojnost i zaprepaštenje. “Unatoč tome što je nekoliko fakulteta primalo na svoje studije studente medicine ženskog spola, mnogi su Amerikanci tu novopečenu praksu smatrali neukusnom, vjerujući kao i njihovi britanski kolege, kako su žene liječnice uvreda za prirodni poredak”, piše Anand. Prijava Bambe na studij je odbačena te se Bamba stoga vratila u Veliku Britaniju očajna gdje se pridružila starijoj sestri Catherini koja je doživjela sličnu sudbinu.

Možda čak i bolje od glavne protagonistice ove priče, lik njenog oca, maharadže Duleep Singha, najbolje ocrtava odnos između indijske aristokracije i carstva. Duleepova majka bila je zatočena zbog nevoljkosti da prizna vlast Velike Britanije u Indiji. Nakon preobraćenja sa Sikizma na Kršćanstvo, njen sin poslan je u Englesku po nalogu kraljice Viktorije koju su osvojili opisi njegove ljepote i besprijekornih manira. Čim ga je vidjela, njenim hvalama o njemu nije bilo kraja. “Nevjerojatno je lijep te tečno priča engleski, a ponašanje i manire su mu graciozne, dostojanstvene i ljupke”, zapisala je kraljica Viktorija. “Uvijek toliko suosjećam s tim siromašnim svrgnutim indijskim prinčevima”.

S vremenom se isprva idilični odnos pogoršao. Duleep se dosađivao u braku te se ubrzo odao porocima poput kockanja, bludničenja i opijanja. Odrekao se svoje obitelji te tvrdio kako više nije odgovoran za podmirenje dugova u koje ih je doveo. “Napuštena, bez oca te siromašna, djeca su postala povučena, živjela su svoj skroviti život u četiri zida vlastite trošne kuće, okružena kartonskim kutijama, u gradu u kojem je njihova nesreća izazivala neizmjerno mnogo ogovaranja”. On se tijekom tog razdoblja upuštao u mnoge veze s različitim ženama u Parizu. Kada je do njega stigla vijest o smrti njegove žene svom najstarijem sinu poslao je poruku “Slomljenog srca – pisat ću sljedeći tjedan”.

No, ono što je više zabrinjavalo Vladu od razuzdanog ponašanja bili su njegovi učestali susreti s irskim republikancima. Duleep je krivio Britance za sve svoje jade, skrečući svoju sklonost na taj način onima koji su dijelili slične stavove. Anand piše s velikim senzibilitetom o izvanrednim proturječnostima u odnosu između kraljice i ove obitelji. Jednog trena kraljica Viktorija čita izvještaje svojih špijuna koji su pratili Duleep Singha po svijetu te mu branili da se vrati kući ili mu zabrinjavali pristanak u određenim lukama; drugog pak trena kraljica obasipa svoje najdraže kumče darovima te brine o njenoj budućnosti.

U vrtlogu takvih događaja unutar svoje obitelji, Sophia postaje politička radikalka, udružuje snage sa sufražetkinjama. Anand u svojoj studiji o životu Sophie Duleep Singh opisuje povijest tj. nastanak i razvitak sufražetskog pokreta u Velikoj Britaniji te bilježi nasilnost policije, kao i spremnost države da policiju oslobodi krivnje za njene nasilne čine. Znakovito je reći kako Anand pokazuje, tj. iznosi priču o mladom ministru unutarnjih poslova, Winstonu Churchillu koji je odbacio sve pokušaje provođenja istrage nakon što su dvije žene umrle od ozljeda zadobivenih nakon obračuna s policijom. Unutar ženskog pokreta argumenti koji su poticali direktnu akciju su sve više jačali, osobito kako se rat s Njemačkom bližio.

Važnost ove priče jest dozivanje u svijest imena koja nisu ostala pretjerano upamćena u analima pokreta za ženska prava. “Unatoč svojim ustrajnim i kontinuiranim pokušajima, Sophia nikada nije uspjela završiti u zatvoru te je zbog toga njena šansa za štrajkanje glađu nestala. Čak ni kada se bacila na premijerov automobil policija i sudstvo ju nisu kaznili na onaj način na koji su kažnjavali sufražetkinje nižih klasa. Jer ona je bila kumče kraljice Viktorije. Takvi su bili nepodnošljivi okovi pripadanja određenoj klasi.

Prevela i prilagodila Ines Mihić

Veliki uspjeh dvotjednih studentskih blokada u Makedoniji

Na sastanku održanom u utorak, kojem su prisustvovali predstavnici studentskog i profesorskog plenuma, kao i rektor sveučilišta Sv. Ćirila i Metoda u Skopju Velimir Stojakovski te predstavnici vlade, među kojima i ministar obrazovanja Abdilaqim Ademi, donesen je zaključak o potrebi ponovne izrade prijedloga zakona o visokom obrazovanju.

 Iza te diplomatske formulacije krije se veliki uspjeh dvotjednih studentskih blokada u Makedoniji. Naime, povod pokretanju blokada na više makedonskih fakulteta bilo je donošenje spornog zakona o visokom obrazovanju krajem siječnja ove godine koji, između ostalog, uvodi i tzv. eksterno testiranje. Studenti su 10. prosinca prošle godine održali veliki prosvjed protiv prijedloga zakona, ali su ga vlasti tada odlučile ignorirati.

Zaključak sastanka znači potpuno povlačenje vladinog zakona i pokretanje novog postupka izrade dokumenta koji regulira visoko obrazovanje te predstavlja prihvaćanje zahtjeva studenata koji su ranije odbili pregovarati samo o pojedinim segmentima zakona. Prema izjavi rektora prihvaćen je i studentski zahtjev da taj proces formuliranja prijedloga uključuje sve zainteresirane strane te da mu cilj nije samo “poboljšanje kvalitete visokog obrazovanja” već i “podizanje nivoa znanja studenata”. Ta formulacija trebala bi otežati reforme koje bi išle u smjeru komercijalizacije obrazovanja te smanjenja njegove dostupnosti pod izgovorom ‘konkurentnosti’. Prihvaćanjem studentskih zahtjeva ostvareni su uvjeti i za prekid blokade koji je izglasan na plenumu.

No izjava plenuma ujedno upozorava i kako prekid blokade ne znači prestanak aktivnosti studentskog pokreta. U utorak je dogovoren i rok od 30 do 45 dana za osnivanje komisije za izradu zakona u kojoj će sudjelovati i delegati studenata. Od rušenja ovog do formuliranja novog, povoljnijeg zakona još je dug put.

Želim da dokumentarni filmovi budu osobno iskustvo

Jedna od najznačajnijih autorica dokumentarnog filma, Kim Longinotto posebna je gošća 11. ZagrebDox festivala.

Gotovo 40 godina Kim u filmovima progovara, suosjeća i daje glas zlostavljanim, višestruko diskriminiranim, snažnim ženama diljem svijeta. Njeni dokumentarci vode nas na putovanje kroz život suvremene žene svih kontinenata i kultura od Japana, preko Egipta do Sjedinjenih Američkih Država.

Nakon niza godina pregovora, direktor festivala Nenad Puhovski doveo je Kim u Zagreb i dodijelio joj posebnu nagradu “Mojoj Generaciji”. Ove godine imamo priliku pogledati njena dva filma. Riječ je o “Ljubav je sve” koji istražuje kako su ljubav i udvaranje prikazivani na filmskom platnu prošlog stoljeća te, njen novi film,“Snovolovka” za koji je nagrađena na ovogodišnjem Sundance festivalu. Film prati bivšu seksualnu radnicu Brendu Myers – Powell koja pokušava pomoći mladim iskorištavanim djevojkama i ženama koje su svakodnevno žrtve nasilja.

Za boravka Kim Longinotto u našoj metropoli, za koju naglašava da ju je ugodno iznenadila, razgovarale smo o njenom filmskom izričaju, položaju žena diljem svijeta, “Snovolovki”, emocionalnim i snažnim filmovima i ženama koje je snimala i o tome što želi da svi naučimo ili primimo gledajući njene uratke.

Stil vaših filmova naziva se cinéma vérité.  Zašto ste odabrali baš taj stil?

Filmovi koje volim i snimam su svojevrsno iskustveno putovanje. Kroz njih upoznaješ ljude i ‘živiš’ na sceni. Film je prozor u zemlju čudesa, kroz koji prolazimo i on za nas ima osobni značaj.  Snimajući filmove, pokušavam da se kamera što manje vidi, da gledatelji i gledateljice osjećaju da su i oni prisutni na setu. Želim da gledajući taj film pomisle, ovo bi mogla biti moja majka sestra ili ujna. Iako je moja kamera tamo, ja ne promatram događaje, prisutna sam na setu prvenstveno kao obična žena.

Što za vas znači snimanje filmova o posebnim i snažnim ženama koje su česte protagonistice vaših filmova?

Želim slaviti te žene! One su buntovnice, ratnice, preispituju tradiciju. One nisu žrtve, već su borkinje. Volim raditi filmove o njima te smatram to vrlo važnim. Kao što Brenda u Snovolovki kaže: “Kroz rad sa ženama, moj je život bolji.” Tako i ja snimajući filmove se osjećam bolje, žene koje upoznajem me čine snažnijom i boljom osobom. Njihova iskustva, borba i transformacije ispunjavaju me nadom.

Kad ste već spomenuli film “Snovolovka”, on govori o seksualnim radnicama i fondaciji koja im pomaže. Kroz film nam je predstavljeno nekoliko žena koje su odlučile promijeniti svoje živote te nam donosi njihove osobne potresne priče. Koliko je žena prilikom snimanja filma odbilo pomoć i ostalo na ulici?

Ako razmislite, na početku filma upoznajemo dvije djevojke koje ulaze u auto ali ne prihvaćaju pomoć. Jedna od njih je umrla, a druga još nije spremna ostaviti ulicu. Žene koje mi upoznajemo i kroz čiju promjenu putujemo, nažalost, su iznimka. Većina djevojaka i žena se neće promijeniti i ne može im se pomoći, previše su ranjene. Naša protagonistica Brenda to razumije. Svaka žena kojoj pomogne je vrijedna, osjeća kao da je pomogla sebi. Ona čeka da one budu spremne, ne vrši prisilu jer je pritisak zadnje što te žene trebaju.  One su žrtve višegodišnjeg i cjeloživotnog nasilja. Batine i udarci su izbili snagu i život iz njih.

Je li snimanje filmova o nasilju prema ženama, nepravdi i višestrukoj marginalizaciji teško? Iscrpljuje li Vas emotivno?

Rekla bih da je samo snimanje teško za djevojke i žene, ne za mene. Vlastito prisustvo smatram privilegijom. Proživljavati ljudsku borbu i prolaziti sa ženama kroz osobnu promjenu, a istovremeno snimati film je čudno ali predivno i inspirativno iskustvo. Naravno da je i jako emotivno. Ne trebam oporavak nakon filma, potreban mi je usred filma!

Vaš prvi dokumentarac snimili ste o školi u kojem ste proveli dio dijetinstva i gdje ste maltretirani. Nakon premjere Vaši roditelji nisu htjeli pričati s Vama. Što je toliko zapanjujuće u tom filmu?

Bilo je sjajno snimiti taj film, mislim da mi je mnogo pomogao u životu.  Dijete ne preispituje stvari, već ih prihvaća. Zato sam bila nesretna, mislila sam da je problem u meni a ne strogim pravilima škole. Kad sam prvi put prikazala film, svi su se smijali. Bila sam šokirana, njima je to bilo smiješno. Tad sam shvatila da nasilje možda ipak nije normalno i to me spasilo. Postala sam ovisna o stvaranju filmova. Znala sam da mu želim posvetiti život! Ne želim imati muža i djecu, želim pratiti svoju strast – film.

Moji su se roditelji osjećali izdano. Kritizirala sam školu u koju su me poslali, za koju su dali velik novac i koja je smatrana kvalitetnom. Nikada nisam bila što su željeli, nisam bila netko tko će se udati, biti domaćica i rađati djecu.  Umjesto toga, bila sam čudno dijete koje radi filmove kojima se ljudi smiju. Bila sam možda i prijetnja njihovom načinu života.

Poznati ste po snimanju filmova o zemljama Azije i Afrike, kao što su “Dream girls”,”Eat the Kimono”, “Sisters in Law” i mnogi drugi. Zašto ste se fokusirali na te dijelove svijeta? Gdje nalazite priče za film?

Često odlazim na mjesta gdje ne želim ali čujem priču koju moram snimiti. Stoga, ne biram mjesto nego priču i osobu. Dobar primjer je film “Salma”. Kad sam bila na jednom seminaru, srela sam ženu koja je bila deprimirana zbog diskriminacije žena u Indiji. Ispričala mi je priču o ženi koja se izborila za sebe nakon što je 25 godina bila potlačena. Morala sam snimiti taj film. Znamo da žene u Jemenu, Afganistanu, Pakistanu i mnogim drugim zemljama ne postaju političarke ili pjesnikinje.Ženska prava u tim zemljama su nepoznanica. Žene šute, nevidljive su. Zato je Salma ikona preživljavanja.

Ipak, volim vjerovati da uvijek ima mjesta napretku. Sve što netko napiše, snimi ili progovori o tome, to će promijeniti način na koji ljudi misle. Zajedno smo odgovorni za promjenu.Npr. u Indiji postoji mnogo dobrih zakona, no sela su zapela u prošlosti i nitko ne radi sa ženama, muškarcima, djecom.Trebat će vremena da reforma dođe, no ne treba odustati od nje.

Posebno kontroverzan, snažan i težak film je “The day I will never forget” koji progovara o sakaćenju žena u Keniji. Uistinu ste snimili sam čin. Kako ste se osjećali i zašto ste ga prikazali?

Prilikom konačne odluke o materijalu koji će biti dio filma, razgovarala sam sa sestrom protagonistice filma, ujedno i našom prevoditeljicom. Rekla sam da ne želim da ljudi gledaju scenu, da je možda previše šokantna. Ona mi je rekla: “Kim, to se ionako dogodilo. Želim da ljudi vide što nam se radi. Stvari se neće promjeniti ako ne pokažemo ljudima što se dešava.”

Ja bih radije da postoje dva filma, jedan za tebe i mene, a drugi za muškarce koji to rade. Za očeve koji to rade svojim kćerima, muževe koji to rade ženama, a i majke koje to rade kćerima. Na kraju sam jednostavno morala poslušati svoju sugovornicu i prikazati scenu. Na prvoj projekciji filma osam se ljudi onesvijestilo. Nevjerojatno je što radimo jedni i jedne drugima.

Rekli ste da Vaši filmovi nisu o specifičnom problemu. Što želite pokazati ljudima? Kako želite da filmovi utječi na publiku?

Moji filmovi ne žele predstaviti i osvijestiti neki problem, oni su priče. Priče o meni i tebi i  vode nas kroz osobno iskustvo. Kao i film “Odrastanje”, nekome je to priča o dječaku koji odrasta ili o odnosu oca i sina. Za mene, taj film to nije. On govori o nasilju, o traženju svog životnog puta i nalaženju sebe. On je puno toga, na više načina prikazuje više problema i nudi različita iskustava.

Često je dokumentarni film primoran koncentrirati se na neki problem, dok fikcija može biti iskustvo.Želim da i dokumentarni film bude iskustvo. Želim da moja publika osjeti film, da im znači nešto u životu i uzmu onaj dio filma koji im treba. Svi uzimamo druge stvari i trebaju nam različite stvari jer smo produkt različitih iskustava i perspektiva.