Krajnji je čas za sigurne radne uvjete socijalnih radnika/ca

Povodom ubojstva socijalne radnice i ranjavanja pravnika u Đakovu, SOLIDARNA – Zaklada za ljudska prava i solidarnost izdala je priopćenje koje u nastavku prenosimo u cijelosti:

SOLIDARNA – Zaklada za ljudska prava i solidarnost izražava duboku sućut i solidarnost s obiteljima, prijateljima i kolegama ubijene socijalne radnice Blaženke Poplašen i teško ranjenog pravnika Ivana pavića Centra za socijalnu skrb u Đakovu. Ne možemo ni zamisliti tugu i ogorčenje koje osjećaju u ovim teškim trenucima svi socijalni radnici i radnice širom Hrvatske niti kako im je danas na njihovim radnim mjestima. Naime, svaka socijalna radnica i radnik u svom, za društvo dragocjenom,a izuzetno zahtjevnom poslu koji treba donijeti dobrobit najugroženijim članovima društva zaslužuje raditi u sigurnosti, uz  pravodobnu stručnu, materijalnu i financijsku podršku koja odražava težinu i odgovornost njihovih zadaća.

Ovaj tragičan čin nasilja ponovno je na najgori mogući način pokazao da živimo u društvu u kojem nasilje postaje svakoga dana sve normalnije i brutalnije, a da pritom javni sustav sigurnosti ne uspijeva naći prava rješenja u njegovoj prevenciji. Do sada smo od Premijera i članova Vlade čuli kako postoji jasna politička volja da se u državi ozbiljno djeluje na suzbijanju svake vrsta nasilja na svim razinama.  Očekujemo stoga od čelnika svih nadležnih institucija, a posebno ministrice Murganić, ministra Božinovića i Kujundžića da preuzmu punu odgovornost za žurno utvrđivanje i otklanjanje svih slabih karika u sustavu, a potom se koncentriraju na uspostavu trajne i učinkovite međuresorne koordinacije   kako bi se u budućnosti na vrijeme prepoznalo opasnost, spriječilo nasilje, zaštitilo sve službene radnice i radnike te na adekvatan način kaznilo i rehabilitiralo nasilnike.

Od nadležnih institucija očekujemo da se stručno i temeljito istraži gdje su se dogodili propusti te na osnovi nalaza iznašla rješenja kako se nešto slično nikada više ne bi dogodilo.  Na tragu opetovanih zahtjeva struke  smatramo da je sljedeća poboljšanja sustava nužno provesti odmah:

–      S obzirom da socijalne radnice i radnici u svom poslu predstavljaju Republiku Hrvatsku, napad na socijalnog radnika hitno se mora klasificirati kao napad na službenu osobu prema čl.315 Kaznenog Zakona. Kako je trenutno u sazivu radna skupina za izmjenu Kaznenog zakona očekujemo da Vlada Republike Hrvatske žurno provede ove izmjene.

–      Nužno je uvesti i dosljedno provoditi  individualizirane i institucionalne procjene sigurnosnih rizika koja treba obuhvatiti i žrtve nasilja, i socijalne radnike, i pravosudne te sve druge djelatnike i pomagače u institucijama i udrugama koje su dolaze u kontakt s potencijalno ili već ovjerenom  nasilnom osobom.

–      U sklopu planiranja Državnog proračuna u 2020. godini nužno je osigurati daleko veća, ciljana i promišljena proračunska ulaganja  u poboljšanje uvjeta rada u sustavu socijalne skrbi te  provedbu  svih politika usmjerenih na zaštitu svih građana od nasilja – od kriminala, preko prometnih nesreća do obiteljskog nasilja  i zločina iz mržnje –  jer svi zaslužuju život bez nasilja i svi imamo pravo na društvo bez nasilja.

‘Posao u centru za socijalnu skrb je kombinacija gašenja požara, borbe za preživljavanje, očaja, sagorijevanja i bespomoćnosti’

Dan nakon ubojstva kolegice u Đakovu, oko tisuću zaposlenika/ca centara za socijalnu skrb danas je prosvjedovalo ispred Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku u Zagrebu.

Točno 24 sata nakon što je jučer u Đakovu ubijena socijalna radnica Blaženka Poplašen, zaposlenici/e centara u Zagrebu, odjeveni/e u crno, danas su zapalili/e svijeće ispred Ministarstva i tražili/e ostavku resorne ministrice Nade Murganić. Istaknuli/e su kako rade u nesigurnim uvjetima i pod golemim stresom.

Jučerašnja tragedija u Đakovu, gdje je Andrija Drežnjak ubio svoju socijalnu radnicu i skrbiteljicu Blaženku Poplašen i teško ranio pravnika Ivana Pavića ponukala je brojne radnike/ice centara za socijalnu skrb da progovore o prirodi svog posla, preprekama i poteškoćama, ali i prijetnjama i problemima s kojima se svakodnevno suočavaju. Prenosimo ih u cijelosti.

Prenosimo status socijalnog radnika zaposlenog u jednom od centara na području Grada Zagreba:

Moji roditelji su imali podosta konfliktan i dugotrajan razvod braka… Bez da ulazim u nepotrebne detalje, jedan od utjecaja odrastanja u takvoj sredini doveo me do odluke da jednog dana upišem socijalni rad, s idealističkom željom da svojim radom pomognem nekom drugom malom Ivanu koji prolazi kroz takve situacije u svom životu. Vjerujte mi da je veliki broj ljudi koji su upisali taj fakultet, kao i fakultete psihologije, pedagogije kao i ostalih pomažućih struka imalo iste ili slične obiteljske situacije koje su ih tjerale da u dobi od 18 godina donesu odluku o upisivanju na baš ovakve fakultete. Cilj niti jednoj od mojih kolegica sigurno nije bio da jednog dana budu “uhljebi” koji će onda raditi u državnoj firmi.

Pišem ovo potaknut događajem u Đakovu u kojem je danas na svom radnom mjestu ubijena jedna moja kolegica. Sama činjenica da o tome pišem na svom fejs profilu mnogo govori to tome koliko se bijesno, tužno i bespomoćno osjećam. Ja i kolegica iz ureda se nerijetko zezamo kako sam ja podvojena ličnost; do 16 h sam Ivan Maričić, socijalni radnik, a od 16 h na dalje sam osoba koja se bavi nečim sasvim drugim i koji ima neke sasvim druge interese. Međutim, danas su se obje moje ličnosti očito spojile.

U nešto više od dvije godine rada u Centru na prste jedne ruke mogu prebrojati stranke koje su u njega došle dobrovoljno. Gotovo su sve stranke nedobrovoljno dovedene od strane policije, putem prijava od strane škole ili vrtića ili susjeda ili tjerane nekim drugim životnim prekretnicama kao što je razvod braka. Ako iz neke obitelj koja je rizična ne izdvojiš dijete noću ne spavaš jer se brineš jesi li donio dobru odluku… ali ne spavaš i ako ga izdvojiš i smjestiš u dom jer se pitaš jesi li baš morao napraviti takav drastičan i težak rez. Sjetiš se da su na stolu bili kolači i da je pod bio usisan, a suđe oprano… Tvoj je posao uz tebe uvijek; kad se sagneš da zavežeš tenisicu, kad navečer legneš u krevet ili kad plivaš u moru.

Mnogo je stranaka nasilno, manipulativno, prijetvorno, a obiteljske priče kompleksne i teške. Sa strankama većinom rade žene koje su u ovakvim strukama najzastupljenije, slabo plaćene, koje u kuće stranaka ulaze bez ikakve zaštite i bez statusa službene osobe pokušavajući stvari dovesti u red pričanjem i savjetovanjem. Strankama si, kao i javnosti svejedno uvijek za sve kriv. Uvijek si napravio premalo, uvijek si mogao napraviti nešto drugačije. Nadzori u obitelji o kojima svi pričaju su tako slabo plaćeni da ja istu svotu novca zaradim fotkajući sat vremena neki event. Kada se u obitelji dogodi sranje uvijek si glavi krivac, kao da kompleksnost ljudskog ponašanja i odluka možeš predvidjeti nekom staklenom kuglom, propust se uvijek nađe, pogotovo u očima ljudi koji nemaju blage veze koje su uopće ovlasti Centara.

O uvjetima rada ovdje uopće neću, status bi se protezao na tri metra.

Više nemam 18 godina i više nikada ne bi upisao ovaj fakultet. Neke su rane, a koje su dovele do odluke da isti upišem, zacijelile. Neki drugi Ivan, koji živi u nekom drugom svijetu u kojem se može vratiti vrijeme išao bi na akademiju i bio fotograf ili grafički dizajner. Natrag ne možeš, ali možeš naprijed pa ću ja to možda svejedno jednog dana biti. No, nije li to ipak malo tužno?

Status psihologinje zaposlene u centru za socijalnu skrb u Zagrebu: 

Ono kad između očitovanja drugog, trećeg, petog, pisanja mišljenja sa sviješću da će nakon njega vjerojatno uslijediti novo očitovanje jer eto radiš svoj posao koji nije biti na nečijoj strani, slušanja životnih priča i problema koje si većina ljudi ne može niti zamisliti niti ih može razumjeti, bivanja kantom za smeće svima koji žele izbaciti svoje frustracije “sustavom”, doznaš da ti je kolegica ubijena na radnom mjestu, a kolega upucan u glavu na istom tom radnom mjestu. Muk. Osobe su sjedile na svom radnom mjestu i radile svoj posao i netko ih je upucao. 

Da je isti taj čovjek ubio nekoga u svojoj obitelji, sva salva optužbi slila bi se na jednu adresu – Centar. A tko je sada kriv? Jesmo si i sada sami krivi jer valjda želimo svojim navodnim uhljebstvom i neradom dovesti do toga da ljudi na nas pucaju? Pa da opet, sljedećih 20 godina, kao što je slučaj od prošlog ubojstva u Splitu, jednom godišnje palimo svijeće za ubijene kolege u nadi da se neće dogoditi nama. Prema nizu komentara ispod članaka, i za ovo smo si sami krivi. Da eto radimo svoj posao, ne bi se na nas pucalo.

Posao u centru za socijalnu skrb više nema veze s poslom. To je postala kombinacija gašenja požara, borbe za preživljavanje, očaja, sagorijevanja i bespomoćnosti. Na kraju je doslovno svejedno što i kako radiš. Slika u javnosti koja se stvorila o stručnim radnicima u Centru, otišla je predaleko. Nestao je minimum nekakve profesionalne distance. Ljudi nam govore da smo neradnici prije nego što uopće dođu na razgovor, već u telefonskom kontaktu, deru se na nas, ispituju nas imamo li ili nemamo djece kako bi procijenili našu stručnost, prijete nam. Svi su od nas pametniji, znaju bolje, mogu više. 

Nema sigurnosti ni garancije. Možeš se beskrajno truditi pokrpati rupe, nadoknaditi zaostatke, napraviti više, umiriti osjećaj odgovornosti za tuđe živote. I svejedno kada pročitaš o nekom novom događaju oko kojeg se proziva Centar pomisliš “nije valjda naš”, “nije nam valjda nešto takvo promaklo”. Jer moglo je i nikad nije dovoljno.

Ubijena socijalna radnica bila je skrbnica svom ubojici. Dosta ljudi vjerojatno ni ne zna što znači biti nekome “skrbnik”. Znate, vi možete odbiti biti skrbnik mami, tetki, bratu, ako su lišeni poslovne sposobnosti, ali ako radite u centru za socijalnu skrb onda trebate obavljati tu dužnost u odnosu na osobu lišenu poslovne sposobnosti za koju vas se imenuje skrbnikom. Nema hoćeš-nećeš. Samo možeš imati više ili manje sreće ovisno o opsegu zaduženja i složenosti problema. Ovo je samo kap u moru zaduženja i odgovornosti i uopće nema veze “glavnim” poslom stručnih radnika centra i odjelom na kojem rade.
Nemam nikakve ohrabrujuće zaključke. Sada će se opet izgovarati velike rečenice i planovi, a na kraju dana, mi ćemo ostati sami sa svim tim sranjima i dolaziti na posao s knedlom u grlu.

SAD: 214 000 dolara kazne migrantici koja se u crkvi sklonila od deportacije

Savezne vlasti prijete gvatemalskoj migrantici s više od 214.000 dolara kazne nakon što je zatražila utočište u crkvi u Virginiji, rekao je svećenik crkve HuffPostu.

Maria Chavalan Sut primila je prošlog utorka poštom obavijest o “namjeri za izricanjem kazne” iz američkog ICE-a (Immigration and Customs Enforcement), prema riječima Isaaca Collinsa iz jedinjene metodističke crkve Wesley Memorial u Charlottesvilleu, Chavalan Sut uselila se u preuređenu učionicu vjeronauka u Collinsovoj crkvi u rujnu nakon što joj je ICE naredio da napusti zemlju.

Collins navodi da vjeruje da će Chavalan Sut biti kažnjena zbog traženja utočišta.

“To je nevjerojatno utjerivanje straha i samo još jedan primjer psihološkog terora koji ICE nanosi migrantskoj zajednici u SAD-u”, rekao je. “Naša crkva bez zadrške prihvaća žrtve uznemiravanja od strane ICE-a. Teror koji ICE vrši nad osobama bez dokumenata je naprosto odbojan.”

Chavalan Sut je iz autohtone zajednice Kaqchikela u Gvatemali. Tražila je azil u SAD-u 2015. godine, piše Daily Progress, tvrdeći da su ljudi koji su htjeli ukrasti njezinu zemlju zapalili njezinu kuću i zaprijetili da će je ubiti.

Njezina odvjetnica, Alina Kilpatrick, izjavila je u listopadu da ICE nije objavio datum i vrijeme na obavijesti Chavalan Sut da se pojavi na sudu kako bi se izjasnili o azilu, što je značilo da je propustila sudski datum. Zahtjev za ponovno otvaranje svog imigracijskog slučaja je u tijeku na Arlingtonskom imigracijskom sudu.

Chavalan Sut potražila je utočište u Wesley Memorialu u rujnu nakon što joj je ICE izdao nalog za deportaciju. Dužnosnici ICE-a uglavnom izbjegavaju ulazak na određena osjetljiva mjesta, kao što su vjerske ustanove, bolnice i škole.

ICE tvrdi da je zakonski dopušteno izricati građanske novčane kazne u iznosu do 799 USD dnevno imigrantima/icama bez dokumenata koji nisu slijedili naloge za deportaciju.

Pravni tim Chavalan Sut planira osporiti kaznu na sudu, napisao je Collins u svom e-mailu Huff Postu. “ICE je stavio cijenu od 799 dolara dnevno na Marijinu sigurnost”, rekao je. Za nju, povratak u Gvatemalu značio bi smrt.

U rujnu prošle godine Wesley Memorial nije imao nikakvih formalnih politika o pružanju utočišta migrantima/icama. No, crkva nije oklijevala primiti Chavalan Sut nakon što je čula za njezinu predstojeću deportaciju – nakon saznanja o slučaju, Mariji je utočište pruženo u roku od svega 24 sata.

Posljednjih devet mjeseci bilo je “transformativno” za Collinsovu zajednicu, kazao je, dodajući kako se zajednica okupila oko Chavalan Sut i da su I sa drugim crkvama počeli razgovarati o pružanju utočišta i migrantima/icama.

“U ime američkog naroda nastaje toliko nepravde koje nikad ne primjećujemo niti vidimo”, rekao je Collins. “Biti dio Marijine borbe za slobodu otvorilo nam je oči glede bezobzirnog načina na koji američka vlada tretira najugroženije ljude na zemlji.”

Poreč je out: Homo, fešta!

Homo, fešta! festival je LGBT kulture koji će se održati u Poreču 12. i 13. srpnja. Izložba, filmovi, drag show, kviz, predavanje, druženje – kultura, zabava i aktivizam na različitim punktovima u gradu.

Ovogodišnji filmski program prikazuje se u suradnji s Fondom za druge i Goethe Institutom iz Zagreba. Riječ je o filmovima:

Coming Out, Heinera Carowa (Legenda o Paulu i Pauli, Toliko mnogo snova) – Prvi i posljednji veliki istočnonjemački film iz DEFA-ine produkcije na temu gej veze nagrađen je u na Berlinalu 1990. srebrnim medvjedom za poseban umjetnički doprinos. Philipp je školski učitelj u vezi s Tanjom, kolegicom s posla, koja čeka njegovo dijete. Upoznaje Matthiasa, što ga silno pogađa. Sad zna što je cijeli život čekao i spoznaje svoju dugogodišnju potisnutu seksualnu orijentaciju. Pa ipak, predrasude društva prema gej odnosu prisiljavaju ga da vodi dvostruki život, sve dok situacija ne eskalira.

Moje ime nije Ali, u režiji Viole Shafik, egipatsko-njemačke filmske teoretičarke, kustosice i filmske redateljice – Za svoj antirasistički film Svi drugi zovu se Ali (Angst essen Seel auf, 1973), Rainer Werner Fassbinder dobio je međunarodno priznanje. Glavna zvijezda filma je arapski gastarbajter kojeg je igrao Marokanac El Hedi Ben Salem M’barek Mohammed Mustafa, Fassbinderov tadašnji ljubavnik. Iako se film hrabro suprotstavio rasisizmu poslijeratne Njemačke, izgleda da su njegovi autori stvarnom čovjeku prisupili pomalo ravnodušno, fantazirajući o svom vlastitom Salemu. Temeljem intervjua i arhivskih snimaka, Viola Shafik u filmu “Moje ime nije Ali” predodžbu o Salemu oslobađa od Fassbinderove grupe. Slika, koju još mnogi nisu revidirali.

Ulaz na projekcije je besplatan, a karte se mogu rezervirati na http://rezervacije-poup.hr   

U suradnji s udrugom Dugine obitelji, organizira se i izložba i piknik:

Izložba “Sva naša vjenčanja” po prvi puta donosi dokumentaristički prikaz sklapanja životnih partnerstava u Republici Hrvatskoj. Zakon o životnom partnerstvu donesen je velikom većinom glasova u Saboru RH 2014. godine. Od tada je preko 260 parova sklopilo životno partnerstvo diljem Lijepe naše. Izložba “Sva naša vjenčanja” donosi privatne fotografije desetak istospolnih parova koji su sklopili životno partnerstvo u Republici Hrvatskoj ili brak izvan Republike Hrvatske. Fotografije s njihovog najvažnijeg dana u životu hrabro podijeljene s hrvatskom javnošću, pokazuju da ljubav i zajedništvo ne poznaju granice. Cilj izložbe je podizanje vidljivosti LGBTIQ* parova koji su sklopili životno partnerstvo ili brak. Javna vidljivost istospolnih parova još je uvijek vrlo rijetka i razumljiva. Ona je zasigurno rezultat kako strahova od reakcija okoline, obitelji, poslodavca, tako i želje za privatnošću. Ovom izložbom želimo pokazati da postojimo, da se ne bojimo pokazati našu ljubav i sreću i da ne pristajemo na život “u ormaru”.

Piknik duginih obitelji i druženje – Piknik je zamišljen kao neformalno druženje u sigurnom okruženju u kojem se uvažavaju svi rodni identiteti i seksualne orijentacije bez diskriminacije i predrasuda. Ovo je prilika za sve LGBTIQ+ osobe, bez obzira planiraju li ili ne postati roditelji, da upoznaju, razgovaraju i dobiju odgovore na sva pitanja koja ih zanimaju o duginim obiteljima od članova udruge. Naravno, ukoliko se samo želite odmoriti i družiti s nama, više ste nego dobrodošli. Pripremili smo posebna iznenađenja za najmlađe (i one koji se tako osjećaju).

U edukativnom dijelu programa, posvetit ćemo se Roditeljima LGBT osoba – Što kad mi se dijete outa? I roditelji prolaze kroz coming-out proces kad im dijete kaže da je gej / lezbijka / biseksualna / trans osoba. Kako se nositi s brigom, pitanjima, mislima, zašto je prijenos iskustava i informacija važan, kako svom djetetu pružiti podršku i kako se nositi s izazovima života u našem društvu pojasnit će Daniel Martinović, koordinator Duginih obitelji. Dođite, poslušajte i pitajte što god vas zanima! Predavanje je, osim roditeljima, namijenjeno svima koji rade s djecom i mladima (ravnatelji/ce, profesori/ce, učitelji/ce i sl.).

Večernji dio programa donosi:

LGBTIQ+ Pub Kviz  – Koliko znate o LGBTIQ povijesti, terminologiji ili pop kulturi? Osim “rainbow” zastave, koje sve zastave LGBTIQ pokreta možete prepoznati? Znate li koji su celebritiji lezbijke/gej/bi/trans/queer prema filmovima ili serijama u kojima su glumili/e? Ili prema pjesmama ili naslovnicama glazbenih albuma? Za sve one koje vole kvizove ili žele saznati više o LGBTIQ temama, organiziramo pub kviz s raznim pitanjima u kategorijama poput filmova, glazbe ili povijesti LGBTIQ pokreta – sve u opuštenoj atmosferi s nagradama za najbolje timove! Timovi mogu biti od 2 do 4 osobe, prijave će biti na licu mjesta prije samog kviza.

Drag show “House of Flamingo” – Porečka rezidencija kolektiva House of Flamingo nastavlja se i ove godine, a show nam pripremaju Entity i Colinda Evangelista. Queer umjetnički kolektiv od sredine 2013. godine aktivno djeluje na zagrebačkoj nezavisnoj kulturnoj i queer sceni. Primarna je misija kolektiva stvoriti, osnažiti i proširiti drag kulturu i queer izvedbenu scenu u Zagrebu, ali i šire u čitavoj regiji. Svojim djelovanjem žele vratiti queer kulturu u prostor zajednice s ciljem daljnje emancipacije i osnaživanja unutar društva u kojem su slobode rodnih te seksualnih identiteta i praksi na sve većem udaru.

Hang Out – Popit, družit, plesat, chillat! Ove godine festival zatvaramo druženjem i feštanjem u Terra Magici.

Festival organizira Centar za građanske inicijative Poreč u suradnji s Pučkim otvorenim učilištem Poreč, Duginim obiteljima, Fondom za druge, Goethe Institutom, House of Flamingo, Cornerom i Terra Magicom, a financijski ga podržava SOLIDARNA – Zaklada za ljudska prava i solidarnost i Grad Poreč-Parenzo.

Sjeverna Irska: Parlament podržao legalizaciju istospolnih brakova

Parlamentarni zastupnici glasali su u prilog dopuštanja istospolnih brakova u Sjevernoj Irskoj s 383 glasova ‘za’ nasuprot 73 glasa ‘protiv’.

Prema amandmanu koji je odobrio Donji dom, sekretarka Sjeverne Irske Karen Bradley mora formulirati propise potrebne za izmjenu zakona do 21. listopada ove godine.

Sjeverna Irska je jedini dio Velike Britanije u kojoj gej i lezbijski parovi ne mogu sklopiti brak. Istospolna vjenčanja legalizirana su u Engleskoj i Walesu 2013., a u Škotskoj naredne, 2014. godine. Prvi istospolni brak u Republici Irskoj sklopljen je 2015. godine, nakon što je reforma zakona izglasana putem referenduma.

Unatoč rastućim pritiscima na Sjevernu Irsku u pogledu legalizacije istospolnih brakova, promjene u pogledu zakona proteklih godina stavljene su na čekanje zbog kolapsa izvršne vlasti u siječnju 2017. godine.

Zastupnik St. Helens Northa izjavio je kako je Parlament “iznevjerio čitavu generaciju ljudi u Sjevernoj Irskoj” tako što nije dekriminalizirao homoseksualnost niti omogućio istospolne brakove u isto vrijeme kada su te promjene uvedene u ostatku Velike Britanije.

“Večeras imamo priliku učiniti pravu stvar”, rekao je zastupnicima povodom glasanja. “Građani/ke u Sjevernoj Irskoj – i zapravo diljem Britanije i Irske – gledaju.”

Parlamentarna zastupnica Karin Smyth kazala je kako je glasovanje za bračnu jednakost u Sjevernoj Irskoj također i odalo počast ubijenoj novinarki Lyri McKee, koja je zajedno sa svojom partnericom planirala vjenčanje nedugo prije smrti tijekom nereda u Derryju u travnju.

Povodom odluke o legalizaciji istospolnih brakova, Paul Twocock iz organizacije za LGBT prava Stonewall je rekao: ‘Ovo je veliki korak naprijed za ravnopravnost LGBT osoba u Velikoj Britaniji i počast onima koji su se godinama aktivno zalagali za bračnu jednakost u Sjevernoj Irskoj.

“Ovo je nevjerojatan trenutak i veliki razlog za slavlje. Bračna ravnopravnost u Sjevernoj Irskoj konačno je stvarnost. Izjavio je Patrick Corrigan, direktor Amnesty Internationala u Sjevernoj Irskoj i član koalicije Love Equality.

“Više od pet godina istospolni parovi u ostatku Velike Britanije mogu se vjenčati, dok je to pravo odbijeno građanima Sjeverne Irske. Sada, za samo tri mjeseca, mogli bismo vidjeti prve istospolne parove koji su stupili u bračne vode. Danas je dan o kojem će se čitati u povijesnim knjigama.”

Nogometašice traže jednake plaće za osvajanje Svjetskog prvenstva

Skandiranje “Jednake plaće!” odjekivalo je s tribina Stade de Lyon u Francuskoj u nedjelju nakon pobjede američke ženske reprezentacije 2-0 nad Nizozemskom u utakmici za osvajanje FIFA Svjetskg prvenstva za žene.

Videozapisi objavljeni na društvenim mrežama prikazivali su obožavatelje/ice kako neprekidno i glasno uzvikuju “Jednake plaće!”, što je potaknuto razlikama između prihoda ženskih i muških reprezentacija.

Ženski tim sudjeluje u tužbi za rodnu diskriminaciju protiv nogometnog saveza Sjedinjenih Država, jer organizacija plaća muškim igračima daleko više nego što plaća ženama.

Na primjer, svaka igračica u američkoj ženskoj reprezentaciji mogla bi ostvariti maksimalnih 260.000$ zarade na Svjetskom prvenstvu za žene, kako navodi Guardian, dok bi svaki muški igrač mogao zaraditi gotovo milijun dolara ako klub osvoji Svjetsko prvenstvo.

Zastupnice Demokrata, uključujući i predsjedničke kandidatkinje za 2020. godinu, govorile su o tom pitanju posljednjih mjeseci. Senatorica Kamala Harris (D-Calif.), Senatorica Elizabeth Warren (D-Mass.) i senatorica Kirsten Gillibrand (DN.Y.) u ožujku su, na čelu s senatoricom Dianne Feinstein (D-Calif. ), potpisale pismo pozivajući predsjednika Nogometnog saveza SAD-a da “osigura da američka ženska reprezentacija bude pravedno plaćena”.

Alexandria Ocasio-Cortez (DN.Y.) u nedjelju je povodom slučaja tweetala: “U ovom trenutku ne bismo trebale čak tražiti #EqualPay za #USWMNT – trebale bismo zahtijevati da im se isplati najmanje dva puta toliko.”