Iranska politika nošenja hidžaba

Tumačenje i provedba mnogih aspekata islamskog zakona problematični su, a za Iranke predstavljaju vječitu borbu, naročito kada je riječ o zakonski propisanom nošenju hidžaba. Prvi pisani zakon takvoga tipa donesen je 1983., i obavezivao je Iranke da nose maramu i odjeću koja im prekriva tijelo s rasponom kazni za neposluh koje su sezale i do zatvorske kazne. Nije se toleriralo čak ni nekoliko pramenova koji bi mogli proviriti ispod marame, a kamoli odluka da takvo što bude stvar osobnog izbora. Jedan od načina prilagodbe kojemu su Iranke pribjegle bilo je nošenje zapadnjačke odjeće, uz djelomično pokazivanje kose.

Iako danas veliki broj žena u Iranu dobrovoljno nosi hidžab, jedan, isto tako velik, broj žena odlučio je prkositi ograničenju poput ovoga – borba između njih i konzervativne vlasti traje i dalje. Niz napada kiselinom prošloga mjeseca koji su se dogodili u gradu Isfahanu povezani su s nošenjem lošeg hidžaba što je termin za onaj tip samoodređenja koje ne prihvaća restriktivno nametnutu obavezu pokrivanja glave i/ili za žene koje se priklanjaju nošenju zapadnjačke odjeće.

Usprkos opasnosti od ovog tipa nasilja ili kažnjavanja od strane države Iranke su nedavno, koristeći društvene medije, odlučile testirati granice. U svibnju ove godine šestero mladih Iranaca, od kojih su tri od njih žene koje ne nose propisanu maramu na glavi, objavilo je video u kojemu plešu na Pharrell Williamov globalni hit ‘Happy’. Istovremeno, pojavila se i Facebook stranica pod nazivom My Stealthy Freedom (Moja nečujna sloboda), koja sadrži autoportrete gologlavih žena koje su skinule hidžab i time privukle stotine tisuća sljedbenika/ica i lajkova podrške.

Može li trenutni iranski politički sustav odluku da odaberu ili odbiju nositi hidžab prepustiti ženama kao slobodnu i dobrovoljnu odluku? Do danas režim je imao oštre reakcije na ideju o labavljenju stroge provedbe obaveze nošenja hidžaba.

Skupina mladih ljudi koja je snimila, a potom i objavila, svoju verziju Pharellova megapopularna hita Happy, učinila je nešto što je u toj plesnoj euforiji radio i ostatak svijeta. Jedina, ujedno i najveća, razlika je što je skupina Iranaca i Iranki optužena da oskvrnjuje javni moral nakon čega su se morali javno ispričati na iranskoj nacionalnoj televiziji, a potom su u rujnu osuđeni na do godinu dana zatvora i 91 udarac bičem. Na sreću, takva kazna je suspendirana na rok od tri godine, što bi značilo da se neće izvršiti ukoliko takav prijestup ne ponove.

Režimsko kažnjavanje imalo je manje uspjeha kada je riječ o procesuiranju žena i spomenute Facebook stranice Moja nečujna sloboda koja je objavljenja također u svibnju, a do sada ima preko 700.000 poklonika.

Fotografije koje se ondje nalaze nevjerojatno su različite: studentice, domaćice, mlade djevojke, žene i bake – sve su postavile fotografiju sebe na kojoj ne nose hidžab prkoseći tako nalogu.  

Stranicu je pokrenula novinarka Mesiha Alinejad koja je bila prisiljena napustiti zemlju u razdoblju nakon pučkog ustanka vezanog za kontroverzni lipanjski (2009. godine) reizbor bivšeg predsjednika Mahmuda Ahmadinejada. Kaže da je ideju za stranicu dobila postavljanjem stare slike sebe na kojoj sjedi za volanom ne noseći maramu, a koju je nazvala nečujnom slobodom.  

Naglašava kako nije riječ o planiranoj kampanji, već se sve događalo jedno za drugim – prvo su njeni prijatelji/ice podržali objavljivanje fotografije, potom postavili vlastite fotografije na kojima čine isto da bi na kraju nevjerojatan broj žena slanjem svojih fotografija inicijativu koja je u početku bila osobna borba pretvorio u globalnu kampanju.

Facebook  joj tako omogućava ono što u stvarnosti kao novinarka ne može, primjerice hodati slobodno ulicama Teherana, fotografirati i izvještavati o tome kako se žene osjećaju vezano uz nametnutu odluku da moraju nositi hidžab.

Ne iznenađuje, naravno, činjenica da su tvrdolinijaši ovu stranicu označili kao antiislamističku i antireligijsku uz optužbe da krši kulturni kod islama. Ipak, postoje određene nade na obzoru.

Dana 8. listopada iranski parlament donio je zakon koji daje moralnoj policiji slobodne ruke. Novi zakon koji promiče načelo Amr biti Maruf VA Nahy az Monkara (zapovijeda ono što je pravo i zabranjuje ono što je krivo) – niti jedna osoba ili institucija nema pravo ili ovlast da spriječi izvršenje zapovijedanog prava. Drugim riječima, zakon proširuje ovlasti tzv. moralne policije da određuje kako bi se žene po njima trebale odijevati. Bez obzira koliko se moralna policija agresivno postavlja, neće biti suočeni s progonom, a oni koji odgovore nasiljem bit će kažnjeni.  Ovakav bi zakon mogao potencijalno biti percipiran kao zeleno svjetlo za građane/ke s radikalnim političkim i vjerskim pogledima koji vrše pritisak na sugrađane/ke uključujući premlaćivanje žena; odnosno mogao bi biti svojevrsna vježba nasilja, bez straha od progona.

Hidžab je izvor napetosti i neslaganja u Iranu u tolikoj mjeri da rasprave ponekad odlaze u apsurd. Gholamhossein Hadad-Adel, bivši konzervativni kandidat za predsjednika i član parlamenta, hidžab je nazvao ‘kompliciranim pitanjem kao i ovisnost o drogama’.  Jednako tako, u jednoj je prilici sloboda (ne)nošenja hidžaba ili nošenje lošeg hidžaba nazvana gorom ovisnošću od one o drogi.

U lipnju je 195 članova parlamenta pozvalo predsjednika Hassana Rouhanija da treba poduzeti mjere za promicanje politike nametnutog nošenja hidžaba i upozorili su kako bi neuspješno provođenje zakona moglo imati ozbiljne posljedice.  

Konzervativni političari nisu jedini koji ustraju na strožim zakonskim normama vezano uz nošenje hidžaba. Visoki vjerski vođe, poput Grand Ayatolla Naser Makarem Shirazia, pozvali su parlament da stvore prave zakone koji su u mogućnosti društvo izvesti s opasnog puta.  

Čak i predsjednik Rouhani mora paziti na finu liniju prijepora oko navedene problematike iako je on jedan od onih koji (tu i tamo) govore protiv strožeg postupanja prema ženama. Tijekom putovanja u Mashhad u rujnu, Rouhani je zastupao dvije vrlo različite pozicije – branio je hidžab obećavajući kako neće dopustiti ponavljanje nasljeđa Pahlavi režima da se ponovo pojavi; vezano uz Reza Pahlavi Shah, oca pokojnog šaha Irana Mohammad Reza Pahlavija, koji je žene silom obezvelio 1930. godine. S druge strane, postavio je pitanje je li nasilje nad ženama pravi način kojim se postiže čestitost društva, odnosno je li zaista baš trpanje žena u kombije i prebacivanje u lokalne zatvore jedini mogući način.

Borba protiv patrijarhalnih zahtjeva za strožom provedbom propisanog nošenja hidžaba je neslužbeni, ali stalni ženski pokret koji širi svoje zahtjeve. Ako je u prošlosti  borba za ženska prava i slobodu bila definirana u vidu prava na glas ili pristupa slobodnim medijima sada možemo reći, kako je i sociologinja i aktivistkinja Noushin Ahmadi Khorasani naglasila: “Jedan od najvažnijih stupova demokracije je neuplitanje u privatne sfere života građana/ki”. Iranska politika očito još uvijek ne priznaje integritet privatne sfere zahvaljujući manjku demokracije.  

Pod parolom održavanja unutarnjeg reda Irana provođenje i inzistiranje na mjerama o obaveznom nošenju hidžaba jedan je od načina kojim se vlasti nastoje suprotstaviti tzv. prozapadnjačkom načinu života, pri čemu je nametanje obaveze nošenja pokrivala za glavu (vela, hidžaba) trenutno u žarištu. Svemu kumuje i panika kako će ako smanje pritisak vlasti izgubiti kontrolu nad ženama (?!), i da bi izmicanje situacije kontroli moglo dovesti do kaosa.

Sve skupa, ipak, ne znači da je situacija bezizlazna niti da nema pomoći jer brojni su zakoni i/ili zabrane već odavno zaboravljeni (zabrane pjevanja, očekivanja muškaraca da uzgajaju bradu i sl.), čak i neki zakoni koji su se smatrali svetima su se promijenili – poput zakona koji brani ženama da prisustvuju suđenjima ili drže pozicije u pravosuđu.  

Dosad, međutim, pravila koja se odnose na nošenje hidžaba nisu se promijenila.  

Gljiva – revolucionar Ivan Vilibor Sinčić

Do sada je održano nekoliko sučeljavanja među kandidatima i kandidatkinjom za predsjednicu Republike Hrvatske i svaka je bila jednako predvidljiva kao i prethodna.  Kujundžićevo bockanje zdravstvenim tegobama jednog od kandidata, Josipovićevo dosadnjikavo branjenje pred svima ostalima, Grabar – Kitarović i njeni navijači i navijačice ispred zgrade RTL –a uz Sinčićevo branjenje prava na život gljiva i to je više – manje što itko može zapamtiti.

Nekoliko sam puta već čula komentare različitih osoba kako im je drago da se Sinčić kandidirao jer bi kampanja bez toga bila dosadna. Malo objašnjava zašto je dodao ime Vilibor, malo bi iznajmljivao Pantovčak, malo priče o tome zašto se vozi u Jaguaru. Onda malo romanse s fronta pa malo ulica popločanih zlatom dok hodamo (ne)pognutih glava uz glazbu u pozadini, kako je to opisao u svojoj viziji Hrvatske za index.hr. Ma čista zabava.

Da  Ivan Vilibor Sinčić neće pobijediti na ovim izborima valjda je jasno svim Ivanima, Viliborima i Sinčićima svijeta. Stoga je njegova kampanja još žalosnija, no što se čini na prvi pogled. Sinčić, naime, ima taj luksuz zauzimanja stava neovisno o poltičkoj stranci, lijevici ili desnici; on može reći doslovno što god želi u svakom trenutku kako bi prenio svoju poruku i ojačao svoj pokret.

Njegova jedina pobjeda u ovoj kampanji može biti postavljanje određenih tema (makar i kratkoročno) na dnevni red, progovaranje o njegovom aktivizmu i reklamiranje njegovih ideala. No, Sinčića taj luksuz, očigledno ne zanima previše. Pogotovo ako govorimo o pravima žena ili LGBT osoba.

Sinčić tako, naime, ne zna što bi zaokružio na referendumu o pravu na pobačaj. Eto, ne zna. Osim što zna da se zalaže za pravo na život svega pa i gljiva jer je to znanstveno dokazano bitno, kako je kasnije pojasnio za Index.hr.  S druge strane, evo već preko nekoliko godina (a i opet ćemo kako stvari stoje) imamo predsjednika iz kojega stav kapne rjeđe nego kap kiše na Atacamu.

Onda se ispostavilo da je zapravo bolje kad kaže da ne zna jer, kad misli da zna bude, još užasnije.

 Baš aktivistički, jako solidarno, socijalno osviješteno i osjetljivo te nadasve progresivno odgovarao je na pitanja za Crol.hr pa je tako komentirao da nikada nije sudjelovao u Povorci ponosa, a i neće “dok se naša zemlja ne oslobodi ključnih problema poput nezaposlenosti, siromaštva, kreditnog ropstva koji u jednakoj mjeri muči cijelu populaciju”.

 Negdje posred intervjua, zaključio je da istospolni parovi ne bi trebali posvajati djecu jer je to kontraproduktivno za djecu zbog pritiska okoline, a završio je : “također smatram da pripadnici LGBT populacije moraju pokazati solidarnost sa svim drugim potlačenim slojevima i to će onda biti istinska borba za društvenu jednakost”.

Zna li Ivan Vilibor Sinčić za što se uopće kandidira, što znače te velike riječi koje koristi i da oslobađanja iz dužničkog ili bilo kojeg drugog ropstva nema dok ti sam potlačuješ druge? I zato je to samo tužno, a nimalo smiješno.

{slika}

Ukida se diskriminatorna odredba: Gejevi postaju dobrovoljni davatelji krvi

Gejevi u SAD-u mogli bi postati dobrovoljni davatelji krvi, nakon što im je to zabranjeno 1983., u skladu sa zakonskim izmjenama koje su predložile vlasti.

“Američka Agencija za hranu i lijekove (FDA) sprema se preporučiti izmjenu za davatelje krvi koja se tiče razdoblja odgode za muškarce koji su spolno općili s muškarcima i to od odgode na neodređeno vrijeme na odgodu od jedne godine od posljednjeg seksualnog kontakta”, rekla je povjerenica Margaret Hamburg.

Ta će promjena uskladiti uvjete za homoseksualce s uvjetima za druge davatelje krvi kod kojih je pojačan rizik od zaraze HIV-om, navodi se u priopćenju FDA.

FDA planira 2015. objaviti nacrt smjernica kojima se preporučuje ta promjena.

Do inicijative je došlo na poziv liječničkih krugova, skupina za zaštitu prava LGBT osoba te dijela zastupnika/ca Kongresa koji tu zabranu ocjenjuju diskriminirajućom i bez znanstvenog utemeljenja.

Udruge i sindikati u zajedničkoj borbi za javni interes

Nedavno organizirana akcija prikupljanja potpisa za referendum protiv monetizacije autocesta pokazala je kako se sindikati mogu ujediniti na važnim pitanjima i uspjeti u svome naumu. Sinergija sindikalnih organizacija i organizacija civilnog društva u borbi za prava radnika/ca i građana/ki, pokazala se kao prava strategija, čulo se, među ostalim, na tribini pod nazivom “Širenje područja suradnje: udruge i sindikati u zajedničkoj borbi za javni interes”, što su je u petak organizirali Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) i Sindikat metalaca Hrvatske-Industrijski sindikat u Slavonskom brodu. Tribina je bila jedna u nizu aktivnosti koje BRID provodi sa željom uspostave šire platforme, temeljene na solidarnosti, koja bi uključivala organizacije civilnog društva, sindikate, grass-root pokrete kao i sve ostale zainteresiranima za radnička pitanja i borbu za javni interes.

Antun Štivić, dopredsjednik SMH-IS-a, i Darko Maras, predsjednik Nezavisnog sindikata Socijalna pravda, govorili su o svojem radu i borbama za radnička prava, dosadašnjim oblicima suradnje s udrugama, te smjerovima buduće suradnje. Ana Vračar, članica BRID-a, ukratko je prezentirala dosadašnji rad BRID-a te neke od planova budućeg djelovanja.

Ono u čemu se svi slažu je da u proces aktivnog djelovanja u svim organizacijama treba uključiti što više mladih. Na tribini je sudjelovala i Domenika Benak, učenica Srednje medicinske škole u Slavonskom Brodu, koja je bila jedna od organizatora prošlogodišnjeg štajka učenika za bolje uvjete odvijanja nastave. Iako na početku nisu znali da je njihova akcija primjer sindikalne borbe za svoja prava, ubrzo su naučili pravila organiziranja prosvjeda, ali najvažnija lekcija koju su naučili bila je o snazi zajedničkog djelovanja.

Razvoj sindikalnog djelovanja među mladima te suradnja s civilnim udrugama, novi su model borbe za radnička i građanska prava, a dosadašnje uspješne akcije pokazale su da je ovaj način aktivizma za javni interes itekako uspješan.

Studentski prosvjedi se nastavljaju

Makedonski studenti i studentice prosvjeduju već mjesec dana protiv reforme visokog obrazovanja koje predlaže makedonska vlada. Naime, studenti i studentice se protive predloženim izmjenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju prema kojima bi svi student/ice morali položiti ‘državni ispit’  i to nakon druge godine i prije kraja studija, a što Vlada opravdava poboljšanjem kvalitete njihovog obrazovanja i smanjenjem korupcije. Prosvjednici/e kažu kako su izmjene i dopune protuustavne i predstavljaju prijetnju autonomiji sveučilišta, a istovremeno degradiraju i sveučilišne profesore/ice oduzimajući im pravo i negirajući im sposobnost da obavljaju jednu od svojih uloga, a to je evaluacija studentskih postignuća.

Studentski Plenum kao glavna opozicija Vladi, a podupiran od brojnih sveučilišnih profesora i profesorica poduzeo je mnoge aktivnosti vezano uz predložene reforme, ali Vlada odbija dijalog. Masovni studentski prosvjedi o kojima smo pisale kao i odbijanje predloženih ‘reformi’ od strane akademske zajednice Vladu ne zanimaju i ona je zakon prihvatila te se očekuje da u nedostatku stvarne parlamentarne opozicije predloženi zakon bude prihvaćen i u makedonskom parlamentu.

Studenti/ce su se obratili javnosti i putem otvorenog pisma u kojem navode da Vlada već nekoliko godina uvodi zakonodavne promjene bez dijaloga s relevantnim dionicima u okviru visokog obrazovanja, a svaka nova reforma pomalo nagriza autonomiju sveučilišta i pretvara ih u političke instrumente. Najnovija ideja Vlade doslovno oduzima pravo sveučilištima da izdaju diplome jer bi svaki student/ica, da bi imao/la priznato visokoškolsko obrazovanje, morao/la položiti državne ispite. Otvoreno pismo možete pročitati ovdje.

Podrška studentskim prosvjedima stiže i od brojnih sveučilišnih profesora/ica s europskih i svjetskih sveučilišta, a koji izražavaju duboku zabrinutost nad zakonskim promjenama koje predlaže makedonska vlada te pozivaju na zaštitu autonomije makedonskih sveučilišta.

Istovremeno, Vlada pokušava diskreditirati prosvjede i prosvjednike/ce kao produženu ruku opozicijske stranke ili kao strane agente i Soroseve plaćenike/ce (zvuči li vam ovo poznato?, op.a.). Studentski plenum apsolutno odbija takve insinuacije te najavljuje daljnje akcije. Slijedeći je prosvjed zakazan za ovaj petak, 26. prosinca.

Za besplatnu medicinski pomognutu oplodnju žena bez stalnog partnera

Inicijativu da se donese zakon po kojemu bi pravo na besplatnu medicinski pomognutu oplodnju imale i žene bez stalnog partnera potpisalo je više od dvije trećine zastupnika/ca u slovenskom parlamentu, a najavljuju i žalbu ustavnom sudu na sadašnje rješenje po kojemu to pravo pripada samo ženama u bračnoj ili dužoj izvanbračnoj vezi.

“Zakon bi samo omogućio ravnopravnost žena koje imaju partnera s onima bez partnera”, izjavila je za ljubljansko Delo od ponedjeljka potpredsjednica parlamenta Andreja Katič, inače zastupnica Socijalnih demokrata (SD).

Inicijativu je potpisalo 61 zastupnika i zastupnica iz svih stranaka u koalicijskoj vladi, te dvije manje oporbene stranke ljevice. Najavljuju i zahtjev ustavnom sudu da ispita sadašnje zakonsko rješenje, kako bi se još prije odlučivanja u parlamentu o tom pitanju vidjelo gdje su njegove etičke i pravne dileme.

Katič je rekla da bi se novim zakonom o biomedicinski pomognutoj oplodnji Slovenija vratila na rješenje koje je već imala, kad je na primjer 1998. godine među 129 žena koje su začele na taj način bilo i 18 žena bez muža ili partnera.

Medicinski pomognuta oplodnja za žene bez stalnog partnera ukinuta je 2000. godine, a to je potvrđeno i na referendumu 2001. kad su protiv mogućnosti MPO-a žena bez partnera agitirale udruge bliske crkvi, stranke desnice, ali i neki stručnjaci koji tvrde da je MPO zapravo način ‘liječenja’ neplodnosti kod žena, a ne pravo za sve žene, pa i one koje mogu zanijeti prirodnim putem.

Katič je u razgovoru za Delo rekla da bi se Slovenija zakonskim izmjenama približila rješenju koje već postoji u nizu država, poput Češke, Finske, Velike Britanije, Italije i Izraela.

“Sadašnje slovensko zakonsko rješenje koje regulira MPO pretpostavlja da je žena potpuno realizirana samo ako ima muškarca i da bez muškarca ne može imati obitelj”, rekla je Katič.