Potvrđena je nova Europska komisija

Europski parlament potvrdio je na plenarnoj sjednici u Strasbourgu novu Europsku komisiju na čelu s predsjednikom Jean-Claudeom Junckerom, koja će ipak preuzeti dužnost 1. studenog kako je i bilo planirano. U glasovanju je sudjelovalo 699 zastupnika i zastupnica Europskog parlamenta od kojih je “za” glasovalo njih 423, 209 ih je bilo “protiv”, a 67 “suzdržano” donosi Gong.hr.
“Nakon dugačkog demokratskog putovanja moj tim je danas stigao do cilja. Čast mi je što je moja Komisija dobila demokratsku podršku Europskog parlamenta. Sada je vrijeme da zasučemo rukave i uhvatimo se posla: moramo pokrenuti gospodarski oporavak, stvoriti nova i kvalitetnija radna mjesta, podržati borbu mladih Europljana za bolju budućnost, zaštititi najugroženije članove našeg društva i uhvatiti se u koštac sa sve lošijom geopolitičkom situacijom. Zajedno ćemo u tome uspjeti”, poručio je Juncker nakon glasovanja EP-a.

U svojem govoru pred Europskim parlamentom uoči izglasavanja nove EK, Juncker je, iznoseći obrise njezina programa, pozvao na to da se u Europskoj uniji postigne dogovor o novoj strukturi: “Vrijeme je da počnemo pregovarati kako bismo postigli široki i istinski dogovor unutar kojeg će velika koalicija zemalja i glavnih političkih stranaka zajedno raditi na izradi nove strukture na tri stupa: strukturnim reformama, proračunskoj vjerodostojnosti i investicijama. Ne vjerujem u čuda. Nema u Bruxellesu projektila na navođenje ni gumba za rast koji bi trebalo samo pritisnuti. Strukturne reforme, fiskalna vjerodostojnost i investicije na nacionalnoj razini i na razini EU-a moraju ići ruku pod ruku”. 

Juncker je u svom govoru upoznao i zastupnike i zastupnice s promjenama unutar svoje Komisije nakon saslušanja svih kandidata/kinja za povjerenike/ce pred nadležnim odborima, a njegova Komisija će imati potpuno drukčiju strukturu u odnosu na ranije, naime, sedam potpredsjednika/ca će biti na čelu projektnih timova i nijedan prijedlog povjerenika/ca neće moći biti stavljen na dnevni red bez suglasnosti nadležnog potpredsjednika/ce. Uzimajući u obzir njezin sastav, Juncker je procijenio da će “budućnost Komisije biti vrlo politička”. Branio je njezinu novu strukturu, u kojoj će potpredsjednici/e “koordinirati, sklapati i organizirati ideje”.

Naglasio je da se morao “boriti” da postavi dovoljno žena u svoj kolegij, ali je priznao da je “devet žena od 28 povjerenika/ca još uvijek jadno”.

Čak 80 posto žrtava trgovine ljudima u EU jesu žene

U Europskoj uniji je od 2010. do 2012. godine otkriveno 30.146 žrtava trgovine ljudima. Prema izvještaju Eurostata, više od 80 posto žrtava su žene, prenosi EurActiv.rs.

Žene su najčešće onda tretirane kao seksualno roblje, dok muškarce se sili na rad. Žrtve traffickinga jesu najčešće punoljetne, mlade žene. One čine čak 67 posto žrtava, dok je muškaraca 17 posto, djevojčica 13 posto, a dječaka 3 posto.

Ako pričamo o dobi žrtava trgovine ljudima, 45 posto njih ima 25 godina i više, 36 posto između 18 i 24 godine, 17 posto između 12 i 17 godina i dva posto je do 11 godina.

Od ukupnog broja, 69 posto je korišteno za seksualno ropstvo, 19 posto za radno, a 12 posto za druge oblike iskorištavanja poput odstranjivanja organa, kriminalne aktivnosti i prodaju djece.

Izvještaj Eurostata napravljen je na osnovu podataka o žrtvama koje su došle u kontakt s vlastima i nevladinim i drugim organizacijama, i ne sadrži procijene o razmjenama problema. Policija je bila najznačajniji izvor informacija. Među drugim izvorima su nevladine organizacije, granične službe, imigracija i radna inspekcija.

Riverbend: Deset godina kasnije, Bagdad još uvijek gori

Upoznavši internet, upoznala sam i Riverbend. Bilo je to na početku srednje škole i nigdje mi se nije žurilo s internetom i virtualnim svijetom. Najviše od svega na njemu, zanimala me anonimna cura iz Iraka, koja je na svom blogu pisala kako Bagdad gori, pisala o limenkama Pepsija, nestanku struje i vode, pisala o strahu, licima i naličjima političara, ljutnji, seljakanju i drugim prokletim česticama rata. Riverbend je pisala četiri godine, od 2003. do 2007., a njezini su postovi objavljeni i kao divna knjiga. A onda je nakon 2007. godine ostala velika tišina, prazan prostor, nedostajanje.

Riverbend se te 2007. godine iz Iraka preselila u Siriju, od svih zemalja u Siriju iz koje opet morala bježati. Otvorila sam njezin blog danas, nakon mjeseci, godina. Čekalo me nešto –  jedan novi post, prvi od 2007. godine. I vjerojatno posljednji ikad. Objavljen prošle godine, na godišnjicu – deset godina od početka američke invazije u Iraku, važan je i relevantan, a takav će ostati još dugo, uzevši u obzir trenutnu situaciju u Iraku i na Bliskom istoku općenito. Zato sam ga, Riverbend u čast, odlučila prevesti.

Deset godina kasnije…

Deveti travnja 2013. godine označava deset godina od pada Bagdada. Deset godina od invazije. Od trenutka kada su se životi milijuna Iračana/ki promijenili zauvijek. Teško je vjerovati. Imam osjećaj da sam jučer dijelila svoje svakodnevne aktivnosti sa svijetom. Danas osjećam obvezu da zapišem svoje misli na blogu još jednom, vjerovatno posljednji put.

2003. godine smo živote brojali u danima i tjednima. Hoćemo li preživjeti do sljedećeg mjeseca? Neki/e od nas jesu, mnogi/e nisu. Te 2003. godine jedna godina se činila kao čitav životni vijek pred nama. Idioti/kinje su govorili/e ‘Sve će se odmah poboljšati’. Optimisti/kinje su okupatorima davali/e godinu, dvije. Realisti/kinje su izjavljivali/e ‘Stvari se neće poboljšati još barem pet godina’. A pesimisti/kinje? Oni/e su govorili/e ‘Trebat će deset godina. Trebat će desetljeće.’

Gledajući unatrag posljednjih deset godina, što su nam naši okupatori i njihove iračke vlade dale u deset godina? Što su naše marionete postigle u posljednjem desetljeću? Što smo naučili/e?

Naučili/e smo puno.

Naučili/e smo da iako život nije pošten, smrt je još nepoštenija – smrt uzima dobre ljude. Čak i u smrti možeš imati manje sreće od drugih. Sretni umiru ‘normalnom’ smrću. Dohvate ih poznate smrti poput raka, srčanog ili moždanog udara. Nesretne se mora skupljati u trunčicama i komadićima. Njihove obitelji pokušavaju pokopati ono što se može spasiti i ostrugati s ulica koje su vidjele toliko krvi da je pravo čudo što nisu vječno grimizne.

Naučili/e smo da možeš plutati na moru nafte, a tvoji ljudi oskudijevati. Tvoj grad može biti otvorena kanalizacija; žene i djeca mogu jesti iz kontejnera i prositi za novac u stranim zemljama.

Naučili/e smo da pravda ne prevladava u ovom trenutku i vremenu. Nevini ljudi bivaju procesuirani i pogubljeni svakodnevno. Neki/e od njih u sudnicama, neki/e na ulicama, a neki/e u privatnim odajama za mučenje.

Naučili/e smo da je korupcija pravi put i rješenje. Želiš da ti izdaju putovnicu? Plati nekoga. Želiš potvrdu dokumenta? Plati nekoga.  Želiš nečiju smrt? Plati nekoga.

Naučili/e smo da nije tako teško učiniti da milijarde nestanu.

Naučili/e smo da one pogodnosti koje smo uzimali zdravo za gotovo prije 2003. godine, znate, luksuzi – struja, čista voda iz slavine, ulice na kojima možeš hodati, sigurne škole – te pogodnosti su za dostojne narode. One su za ljude koji ne puštaju okupatore u  svoju zemlju.

Naučili/e smo da najveći ljubitelji okupacije (znate tko ste, izdajice) na kraju odlaze živjeti u inozemstvo. I gdje idu? U Ameriku, najvjerojatnije. SAD uz Ujedinjeno Kraljevstvo na drugom mjestu. Da sam Amerikanka, bila bih ogorčena. Nakon toliko potrošenog novca, potrošenih života, očekivala bih da Chalabiji, Malikiji i Hashimiji Iraka ostanu u Iraku. Da investiraju u svoju zemlju. Stajala bih u redu za pregled putovnice i pitala ih: ‘Zar niste bili sretni kada smo okupirali vašu zemlju? Zar niste bili sretni kad smo vas oslobodili? Idite natrag. Idite natrag u zemlju s kojom ste tako zadovoljni, idite, slobodni ste!’

Učimo da vojske nisu probirljive pri ubijanju. Najlakše bi bilo reći kako šiitske milicije ubijaju sunite, a sunitske milicije ubijaju šiite, ali stvari ne funkcioniraju na taj način. Nije tako jednostavno.

Učimo kako vođe ne stvaraju povijest. Narodi ne stvaraju povijest. Povjesničari ne pišu povijest. Televizijske kuće to rade. FOX, CNN, BBC i  Al Jazeera i slični mediji svijeta stvaraju povijest. Obrću, okreću i prekrajaju stvari kako bi odgovarale njihovim planovima i interesima.

Učimo kako su maske pale. Nitko se više ne srami licemjerja. Možete biti protiv jedne zemlje (primjerice Irana), ali podržavati ih negdje drugdje (u Iraku, recimo). Možete tvrditi da ste protiv religijskog ekstremizma (kao u Afganistanu), ali promovirati religijski ekstremizam u drugim zemljama (kao u Iraku, Egiptu i Siriji).

Oni/e koji 2003. godine nisu znali/e sada uče (odveć prekasno) da okupacija nije put prema slobodi i demokraciji. Okupatori ne nose tvoje interese ne srcu, okupatori ti ne žele sve najbolje.

Učimo kako je neznanje smrt civiliziranih društava i da svi/e misle kako je baš njihova određena froma fanatizma prihvatljiva.

Učimo kako je lako manipulirati narodima koristeći njihove vlastite predrasude i kako se religija i politika nikada ne bi smjele miješati, čak i kada supersile kažu da bi trebale.

Ali nije sve bilo loše obrazovanje…

Naučili smo da ti je ponekad pružena ljubaznost kada ju najmanje očekuješ. Naučili smo da ljudi često iskorače van stereotipa u koje smo ih zazidali i iznenade nas. Naučili smo, te i dalje učimo, da postoji snaga u brojkama i da Iračane/ke nije lako ugnjetavati. Pitanje je vremena…

Tu su i stvari koje bismo htjeli naučiti…

Ahmed Chalabi, Iyad Allawi, Ibrahim Jaafari, Tarek Al Hashemi i ostatak lešinara, gdje su oni sada? Jesu li se opet  skrili ispod svojih stijena u SAD-u ili Ujedinjenom Kraljevstvu? Gdje će Maliki biti za godinu, dvije? Hoće li se vratiti u Iran ili uzeti milijune koje je dobio ubijajući Iračane/ke i onda potražiti azil u nekoj zemlji EU? Daleko od ljutih iračkih masa.

Što je s Georgeom Bushom, Condi, Wolfowitzom i Powellom? Hoće li ikada odgovarati za uništenje i smrt koje su donijeli Iraku? Sadam je platio za tristo tisuća Iračana/ki… Sigurno bi onda netko trebao odgovarati za milijun?

Naposljetku, nakon što je sve ovo rečeno i učinjeno, ne smijemo zaboraviti zbog čega se sve događalo – da bi Amerika bila sigurna. Osjećate li se sigurnije, Amerikanci/ke? Ako da, zašto neprestano slušamo o  novim napadima na vaše ambasade i diplomate? Zašto vas neprestano upozoravaju u koje zemlje možete ići, a u koje ne? Je li bolje sad, deset godina kasnije? Osjećate li se sigurnije, sa stotinama tisuća Iračana/ki koje su vam maknuli s puta (polovica sigurno žene i djeca, ali djeca odrastu, zar ne?)?

I, da, što se dogodilo s Riverbend i mojom obitelji? U nekom sam se trenutku odselila iz Sirije. Otišla sam prije teških sukoba, prije nego je postalo jako ružno. Imala sam sreće. Preselila sam se u jednu zemlju nedaleko od Sirije, ostala gotovo godinu dana i onda se opet odselila – u treću arapsku zemlju zaredom, s nadom da ću ovaj put ostati do… do kada? Čak ni pesimisti više nisu sigurni. Kada će se stvari poboljšati? Kada ćemo moći živjeti normalno? Koliko dugo moramo čekati?

Za sve one koji su razočarani činjenicom da nam je stvarnost ponovno uzgojila ružno lice, okrenite na Fox News, sigurno imaju reportažu koja će olakšati vašu savjest.

Za sve one koji pitaju o meni, koje zanima kako sam i što se događa, hvala vam. ‘Lo khuliyet, qulibet…’ što znači ‘da na svijetu nema dobrih ljudi, bio bi mu kraj’. Samo trebam provjeriti svoj mail i znam da mu sigurno kraj još neće tako brzo”.

Još jedno priznanje Malali: ‘Obrazovanje je najbolje oružje u borbi protiv siromaštva, neznanja i terorizma’

Borkinja za prava djece i najmlađa dobitnica Nobelove nagrade za mir Malala Jusafzai u utorak je primila godišnju nagradu američke institucije te obećala da će 100.000 dolara nagrade posvetiti obrazovanju u Pakistanu.

National Constitution Center, povijesni muzej smješten u Philadelphiji (Pennsylvania, istok SAD-a), nagradio je Malalu za ‘hrabrost i odlučnost spram nedaća te zato što je služila kao glasnik onih čija se temeljna prava i slobode gaze’, prenose svjetski portali.

U svojem govoru, 17-godišnja djevojka je pozvala vlade da prekinu trošiti novac za oružje i ulože u budućnost svoje djece.

“Obrazovanje je najbolje oružje za borbu protiv siromaštva, neznanja i terorizma. Tražim stoga od zemalja u cijelom svijetu da kažu ‘ne’ ratu”, poručila je.

Javna rasprava o ženskim pravima

Ženska mreža Hrvatske poziva na javnu raspravu o ženskim pravima u Hrvatskoj, posebice seksualnim i reproduktivnim pravima, 22. listopada 2014. u 15:00 sati.

Mjesto: Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, Pavla Hatza 16, Zagreb.

Seksualna i reproduktivna prava žena – sadrže žensko pravo odluke o tome žele li, kada i s kim rađati djecu; kontracepcija i pobačaj moraju biti legalni, sigurni i teritorijalno i financijski dostupni svim ženama. 

Danas smo suočene s različitim oblicima najave zabrane pobačaja, javnog govora raznih konzervativnih “stručnjaka i stručnjakinja”, medijskog veličanja javnih (molitvenih) akcija pred bolnicama i stalnih pritisaka na ginekologe i ginekologinje, sve s ciljem stvaranja klime u kojoj će se moći zakonski zabraniti pobačaj. 

Ženska mreža Hrvatske ističe:
– Seksualna i reproduktivna prava spadaju u temeljna ljudska prava: ona svakom ljudskom biću garantiraju pravo na pristup reproduktivnom zdravlju, mogućnost najboljeg izbora u pogledu obiteljskog i emocionalnog života, informiranost o kontracepciji i sl. U 21. stoljeću ta bi prava trebala biti dostupna svim ženama i muškarcima koji/e žive u Hrvatskoj.  

– Svatko ima pravo na vlastitu odluku o svome tijelu, seksualnom i reproduktivnom zdravlju, te živjeti slobodno od nasilja i diskriminacije.

– Kršenje seksualnih i reproduktivnih prava je kršenje prava na ravnopravnosti, ne-diskriminaciju, dostojanstvo, zdravlje i zaštitu od nehumanog i ponižavajućeg postupanja.

‘Molitvom spasimo pravo na izbor’

Sve je više reakcija na kampanje protiv reproduktivnih prava žena. Le Zbor je na svom Facebook profilu objavio fotografije protuprosvjeda na akciju ’40 dana’.  Aktivistice su se priključile akciji s natpisima “Katolkinje žele pravo na izbor”, “Katolkinje za dostupnu i besplatnu kontracepciju” i “Molitvom spasimo pravo na izbor”. 

{slika}

Istovremeno pokrenuta je i Facebook grupa Zaštitimo pravo žene na legalan i dostupan abortus koja je osnovana s ciljem razmjene iskustva i ideja te poduzimanje akcija ne bi li Vladi dali do znanja da dosadašnja praksa provođenja abortusa ne funkcionira i direktno oštećuje žene. “Nastojmo se organizirati dok ne budemo korak do zabrane abortusa što bi moglo biti vrlo brzo” poručuju u grupi. U grupi se mogu pronaći i obrasci pisma koje svi/e zainteresirani/e mogu uputiti ministru zdravlja Siniši Vargi te drugim odgovornima u zdravstvenom sustavu.