Čestitali Dan neovisnosti: Hrvatsko LGBT kazalište Ivana pl. Zajca

U povodu Dana neovisnosti na pročelju HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci istaknut je natpis Hrvatsko LGBT kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka.

Uz čestitku za Dan neovisnosti, na zgradi kazališta zaviorila se i zastava duginih boja.

“Novi i drukčiji HNK Ivana pl. Zajca Rijeka otvara se prema manjinskim zajednicama koje u tom kazalištu nisu bile uopće ili adekvatno zastupljene. LGBT manjina neprestano je izložena diskriminaciji, te joj se ustavno oduzimaju prava, što je vidljivo na posljednjem referendumu kojim je institucionalizirana homofobijja. I zato na Dan nezavisnosti, u srijedu 8. 10. 2014., na pročelju kazališta ističemo natpis: “Hrvatsko LGBT kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka, zajedno sa zastavom duginih boja koju tradicionalno vežemo uz LGBT zajednicu. Ta simbolička gesta preimenovanja tek je početak u nastojanjima da riječki HNK atribut ‘narodno’ iz svoga naziva potvrdi kao mjesto okupljanja svih građana, bez obzira na društveni status, nacionalnu pripadnost, obrazovanje, dob, vjeru, rodne i seksualne identitete – kao People’s Theatre – Kazalište narodu”, napisali su na svojoj Facebook stranici.

Nasilne veze su bezveze

Facebook stranica Nasilne veze su bezveze nastala je s ciljem senzibilizacije i informiranja mladih osoba o svim oblicima rodno uvjetovanog nasilja, načinima prevencije i zaštite te kvalitetnim vezama.

Centar za edukaciju savjetovanje i istraživanje (CESI) iz Zagreba pokrenuo je stranicu kojom se želi doprinijeti učinkovitoj prevenciji nasilja u partnerskim vezama mladih te razvijanju svijesti o potrebi uklanjanja rodnih stereotipa i ostalih uzroka rodno uvjetovanog nasilja.

Facebook stranica Nasilne veze su bezveze nastala je u okviru projekta Moj glas protiv nasilja čiji je glavni cilj podizanje svijesti javnosti o neprihvatljivosti svih oblika nasilja nad ženama i djevojkama uključujući obiteljsko nasilje te o nužnosti nulte tolerancije na sve oblike rodno uvjetovanog nasilja.

“Znate li razliku između kvalitetne i nekvalitetne partnerske veze? Kako možete bolje komunicirati u vezi? Ako vas zanimaju ovakva pitanja i općenito veze i odnosi onda je naš FB pravo mjesto za vas”, poručuju iz CESI.

Ulične novine nude drugačiji pogled na siromaštvo

Hrvatska je jedna od zemalja EU s najvećim rizikom od siromaštva, a u stopu je prate i ostale zemlje u regiji. Statistike pokazuju da više od 10 tisuća ljudi u Hrvatskoj nema krov nad glavom, a spavaju u napuštenim objektima, podrumima, klupama ili bilo kojem javnom mjestu gdje se mogu skloniti. Među najsiromašnijima u državi sve je više mladih osoba koje zbog nezaposlenosti i nemogućnosti da se pobrinu za vlastitu egzistenciju završavaju na ulici s jedinim obrokom u pučkoj kuhinji. Gubljenje stalnog boravka ima velike posljedice, jer beskućnik/ca ostaje bez osnovnih ljudskih prava, a država njihovo zbrinjavanje povjerava lokalnim vlastima koje nemaju dovoljno sredstava za zbrinjavanje svih potrebitih. Premali broj prihvatilišta golem je problem u zimskoj sezoni koja je pred vratima, a za težak položaj beskućnika/ca, socijalno ugroženih i diskriminiranih ljudi država gotovo i ne mari. Osim sve većeg broja obitelji koje zbog nezaposlenosti i neplaćenih kredita gube svoju imovinu i ostaju na ulici, više od 10 posto ukupne evidencije beskućnika/ca su žene koje pripadaju najugroženijoj skupini zbog opasnosti koje im prijete na ulici. Osim što žive na rubu egzistencije, na ulici ili u skloništima, velik broj pati od depresije, te teških respirativnih ili srčanih problema. Često bez ikakve socijalne pomoći i prihoda, osuđene su na kontejnere i mali broj ljudi koji ih ne osuđuju zbog njihove sudbine.

Neki/e od njih pronašle su šansu za novi početak u prodaji časopisa koji se prije sedam godina pojavio na ulicama. Radi se o prvom hrvatskom časopisu o beskućništvu i srodnim temama, “Ulične svjetiljke”, koji beskućnici/ce ujedno i prodaju. Časopis je nastao u Rijeci, te je humanitarni projekt osmišljen za pomoć najugroženijim ljudima u našemu društvu. Osmišljen je tako da beskućniku/ci, odnosno prodavaču/ici vrati dostojanstvo, te umjesto prosjačenja ponudi priliku za rad. Dio je resocijalizacijskog projekta povratak u život, a prodavači/ce opisuju u časopisu svoje probleme, poteškoće i tako omogućuju da se časopis nastavi tiskati. Cijena mu je osam kuna od čega pola dobiva prodavač/ica, a druga polovica ide za tiskanje idućeg broja. Časopis nije politički opredijeljen, a jedini cilj mu je svakodnevna pomoć ljudima i senzibiliziranje javnosti o temama siromaštva i socijalne isključivosti. Časopis “Ulične svjetiljke” član je Međunarodnog udruženja uličnih novina (INSP), koje obuhvaća brojne zemlje svijeta. Kroz INSP se želi svijetu pokazati situacija u Hrvatskoj po pitanju beskućnika/ica i siromaštva. Trenutno samo u nekoliko hrvatskih gradova funkcionira prodaja na ovakav način, a ako prošećete zagrebačkim ulicama prodavače/ice ćete pronaći u nekoliko ulica u samome centru grada. Neki/e ponosno drže časopis, dok ostali/e još spuštaju pogled ili se pokušavaju stopiti sa zidom na koji su naslonjeni/e. Ljudi ih većinom ne primjećuju i ne interesiraju se za ono što prodaju, već samo produže niz ulicu bez osvrtanja.

Nedavno sam započela razgovor s jednim od prodavača koji me zamolio da ne otkrijem njegov identitet. Na ulici je završio nakon razvoda i dugotrajne nezaposlenosti. Kad bi aplicirao za posao, nije mogao napisati niti broj mobitela, niti adresu, a nerijetko je dolazio u prljavoj odjeći jer je sa sobom imao svega par komada odjeće koju ne bi uvijek stigao oprati. Poslodavci su ga redom odbijali već na vratima, a oni koji bi ga primili na razgovor brzo bi odustali nakon što bi priznao da spava po prihvatilištima i da nema stalno prebivalište. Kad je počeo prodavati “Ulične svjetiljke” mislio je da je dobio šansu za novi početak, ali prodaja je išla slabo, a ljudi su ga redovno zaobilazili. Prolazili bi pored njega kao pored spomenika s punim vrećicama iz raznih dućana, a samo rijetki bi se zaustavili, kupili časopis i popričali.

“Ne znam kako da opišem taj osjećaj. Ne postojiš, nitko te ne primjećuje. Nemaš adresu, osobnu iskaznicu, krov nad glavom, posao… Na koja god vrata pokucaš nisi dobrodošao, i nitko ne mari za tvoje probleme. I onda ti se pruži prilika za poslom, prodaješ “Ulične svjetiljke”, ali se priča ponavlja. Zaista rijetki stanu i progovore riječ sa mnom, jednostavno me ne primjećuju. Nije lako. Počneš si postavljati razna pitanja. Razmišljaš o tome što te dovelo do svega, kako si tako nisko pao. Sve se može promijeniti u sekundi. Ostaneš bez posla, bez obitelji, nemaš za osnovne stvari, kredite i to je tvoj kraj. Svi ovi koji prolaze pored mene možda misle da sam neki narkoman ili pijanac, a ne znaju da se ista sudbina sutra može dogoditi njima”, rekao je.

Sličan projekt se u srpnju 2010. godine pojavio na beogradskim ulicama, a ideja je potekla od glumca Branislava Trifunovića koji je današnju redakciju magazina “Lice ulice” upoznao s konceptom uličnih novina. Prilikom posjete Slovačkoj, Branislav je imao priliku razgovarati s prodavačima slovačkih uličnih novina i saznao sve o ovom inovativnom načinu ekonomskog i socijalnog osnaživanja najugroženijih. U više od 40 zemalja širom svijeta trenutno postoji više od 120 uličnih novina, a sve ih okuplja Međunarodna udruženje uličnih novina (INSP). Ono što im je svima zajedničko jest da ih prodaju najugroženiji dok 50 posto od svakog prodanog primjerka ide direktno prodavačima, a ostatak se koristi za tiskanje novih primjeraka i/ili neke dodatne programe namijenjene prodavačima/cama. Sve te novine su društveno angažirane, pokrivaju teme o kojima drugi mediji uopće ne govore ili bar ne dovoljno. Nedavno sam o projektu “Lice ulice” razgovarala s koordinatoricom magazina Nikoletom Kosovac koja me je detaljno upoznala s njihovim radom i sudionicima.

{slika}

“Ulične novine daju drugačiji pogled na stvarnost, osvješćuju, ali ne samo da bi ukazale na neke probleme već nude i rješenja za iste. U nastajanju magazina sudjeluje veliki broj volontera/ki, studenata/ica, srednjoškolaca/ki, mladih (i starih) aktivista/ica, poznatih ličnosti, profesora/ica s fakulteta, profesionalnih novinara/ki, književnika/ica, umjetnika/ica; svatko na svoj način doprinosi širenju časopisa. Neki od njih su s nama od samog početka, neki s vremena na vrijeme pošalju tekst, fotografiju, ilustraciju, prikaz, a neki su možda samo jednom dali svoj doprinos. I to je također u redu. Postoje ljudi koji nas  u svakoj situaciji samo spomenu i koriste svaku priliku da nas predstave i pozovu druge da se priključe. Ekipa se širi,  poslije četiri godine i dalje se pojavljuju novi ljudi koji žele podržati program i oni kojima je pomoć najpotrebnija. I to je ono što nas u samoj redakciji motivira i drži  ovo vrijeme“, rekla je Nikoleta.

Magazin za sada u Srbiji prodaju beskućnici, osobe sa smetnjama u razvoju, samohrane majke i  mladi koji žive i/ili rade na ulici. Zbog manjka financijskih sredstava izlazi svaka dva mjeseca, ali se u redakciji nadaju da će uskoro biti u prilici postati mjesečnik, što je bio plan od samog početka. Trenutno se može kupiti u Beogradu, Novom Sadu, Zaječaru, Pirotu, Požegi i Vranju. Prije dvije godine pokrenuta je i pretplata za one koji žele podržati magazin, a nemaju priliku za direktnom kupnjom od prodavača. Također imaju jako dobru suradnju sa svim kulturnim centrima u Beogradu, raznim festivalima i sajmovima na koje su često pozvani. Njihovi prodavači besplatno odlaze na neke od kulturnih programa, a ujedno i prodaju magazin posjetiteljima/cama. Prije dvije godine pokrenut je regionalni projekt prilikom kojeg je ostvarena suradnja i u Makedoniji gdje je izašao isti magazin “Lice v lice”. Glavni cilj prodaje je ekonomsko, ali i socijalno osnaživanje onih koji su radno angažirani u prodaji magazina. Cijena mu je 150 dinara, od čega 75 dinara dobiva prodavač/ica, za svaki prodani primjerak, a ostatak se koristi za tiskanje novih primjeraka, kao i za dodatne programe osnaživanja svih prodavača/ica.

“Komunikacija licem u lice sa prolaznicima/cama, kupcima magazina su nešto što je njima često i bitnije od same zarade. Ova vrsta samopomoći je nešto što im vraća samopouzdanje jer stupajući u direktan “licem u lice” kontakt sa čitateljima/cama, oni skreću pažnju društva na svoju svakodnevicu i osiguravaju izlazak iz nevidljivosti društvenih margina. Svatko kome je potrebna ova vrsta podrške može biti prodavač magazina. Nažalost, bez obzira na tešku situaciju u cijeloj regiji, nema previše zainteresiranih jer je kod nas i dalje sramota reći da si u teškoj situaciji. Ljudi se dugo pretvaraju da je sve u redu i na razne načine pokušavaju prikriti svoju situaciju misleći o tome što će drugi reći”, naglasila je Nikoleta.

Lice ulice je udruženje građana, koje je pokrenula grupa prijatelja/ica entuzijasta/ica koji su željeli učiniti nešto dobro za svoj grad, svoje sugrađane i sugrađanke. S vremenom su se pridružili i ljudi koji su željeli raditi ono u što vjeruju, zatim oni koji znaju fotografirati, pisati, dizajnirati, pisati projekte, raditi u komunikaciji s medijima ili obučavati prodavače/ice. Financiraju  se djelomično od prodaje, dok ostali dio dolazi od sponzorstva i/ili projekata koji su prošli na natječajima domaćih i stranih fondacija. Do sada su dva puta podržani i od strane Ministarstva kulture i informiranja Republike Srbije, te je to ujedno bila i jedina financijska pomoć od države.

“Komercijalni mediji, u svojoj težnji za brzinom i zaradom, odustaju od onih tema koje  ne donose tiraže i rejtinge, na taj način mnogo toga što bi nam moglo pomoći da budemo bolje društvo, ostaje izvan vidokruga javnosti. Lice ulice nastoji da baš te “dosadne” teme prikaže na zanimljiv način, što iziskuje napor i talent mnogih. Kao nezavisni magazin, zalažemo se za prava ugroženih i marginaliziranih grupa i pojedinaca/ki, za  suradnju i integraciju, za zdravo fizičko i mentalno okruženje, za održiv razvoj, a protiv nasilja, rasizma i mržnje svake vrste. Skrećemo pažnju na naše heroje i heroine svakodnevice, ne bavimo se dnevno-političkim temama, kao ni poznatim ličnostima i tračevima. Posebno smo usredotočeni na tri velika izazova: očuvanje životne sredine, nemarginalizaciju grupa, pojedinaca, stavova i ideja, te unapređenje javnog interesa i javnog prostora: što je ono što svako od nas može učiniti da svi živimo bolje – zajedno. Lice naše ulice je uvijek angažirano drugačije i hrabro. Usprkos svim preprekama, mi smo i dalje na onoj strani ulice gdje se već zna da su promjene potrebne i moguće, ali i da mnogo toga ovisi o svima nama i ne planiramo se uskoro maknuti odavde“, zaključila je Nikoleta Kosovac.

Libela.org educira: ‘Pišem – ravnopravnost!’

Dragi studenti i drage studentice,

Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje – CESI i Libela.org pozivaju Vas na sudjelovanje u jednodnevnoj edukaciji “Pišem – ravnopravnost!”  o institucijama koje se bave promicanjem rodne ravnopravnosti u Europskoj uniji te o konstrukciji roda u medijima.

 Edukatori/ce:

Dr. sc. Dario Čepo  –  autor “Političke institucije Europske unije”

Mr.sc. Josip Šipić –  vanjski suradnik pri Fakultetu političkih znanosti

Ela Naranđa – asistentica pri Centru za mirovne studije, stažistica u Europskom parlamentu

Svjetlana Knežević, Ana Brakus – urednice Libela.org

Na edukaciji će sudjelovati 25 studenata i studentica novinarstva i studenata i studentica koji se bave novinarstvom koje će znanje stečeno na edukaciji moći primijeniti u praksi pisanjem radova na zadanu temu potom objavljenih na portalu o rodu, spolu i demokraciji Libela.org. Nakon završenog prvog dijela edukacije, organizirat će se i drugi susret predviđen za kraj studenog.

Vrijeme i mjesto:

10 – 17h u prostorima Zelene akcije (Frankopanska 1), 18. listopada 2014.

Molimo Vas da svoju prijavu i CV pošaljete na adresu info@libela.org do 13. listopada 2014. te ju naslovite “Pišem – ravnopravnost!”.

Facebook event: “Pišem – ravnopravnost!”

* Ovu edukaciju financijski podržava Grad Zagreb u okviru natječaja za programe/projekte od interesa za Grad Zagreb iz područja europskih integracija i fondova Europske unije iz sredstava Proračuna Grada Zagreba za 2014. godinu.

“Dobro i kvalitetno školovanje donosi napredak i uspjeh”

Najmlađa švedska ministrica, 27-godišnja Aida Hadžialić, porijeklom Bosanka, u svom intervjuu za Anadolu Agency istaknula je da je vrlo počašćena svojom novom funkcijom ministrice obrazovanja.

“Ovo je za mene velika čast, ali i fantastična mogućnost da radim najbolje što mogu. Ipak, ovo vidim i kao veliku odgovornost, ali i kao ogroman rad koji me čeka. Iznenađena sam pozivom na ovu poziciju, ali sam se i potajno nadala da će se to dogoditi i zbog toga se osjećam vrlo počašćeno”, kazala je Hadžialić.

Također, napomenula je kako će u svom mandatu pokušati djelovati odgovorno i dinamično, ali i da će se truditi da na najbolji način predstavi i zemlju u kojoj je rođena, Bosnu i Hercegovinu.

“Već imam planove pred sobom i predstavljati ću i voditi Švedsku u pravom smjeru u resoru koji ću nadgledati. Vjerujem kako je ovo uspjeh i za cijelu bosansko-hercegovačku dijasporu koja će se, nadam se, osjećati ponosno. Ja ću raditi za sve ljude s Balkana. Pokušat ću biti dobra ambasadorica i predstavnica svoje zemlje u Švedskoj, ali i u svijetu”, rekla je Hadžialić.

Svoj intervju Hadžialić završava riječima: “Dobro znamo da dobro i kvalitetno školovanje donosi napredak i uspjeh, ne samo za učenike/ce i studente/ice, nego i za čitavo društvo i zemlju”.

Napomenimo kako će Aida Hadžialić u narednom periodu obnašati dužnost ministrice za visoko i srednje obrazovanje te da je imenovanjem na tu dužnost privukla veliku pozornost javnosti, kako u regiji, tako i u svijetu. 

Trebamo razgovarati o ženama koje su zažalile majčinstvo

Ženama je dovoljno teško govoriti o tome kako nikada ne žele postati majke, ili priznati da to nije tako sjajno kako se predstavlja. Zamislite kada žene otkriju da im ovo iskustvo nikako ne odgovara, zadaje muke, samo je niz razočaranja.

Naravno, postoji mnogo razloga za uzdisanje: roditeljstvo je teško, skupo, iscrpljujuće i dovodi do krajnjih granica izdržljivosti. To je poduhvat koji te prisiljava da stopiš svoje najgore “ja” sa svojim najboljim “ja”, često nekoliko puta na dan. Za žene je to posebice komplicirano – kako sve više gradimo svoj identitet na jednakopravnosti,  te smo slobodne  da krenemo željenim putevima, sve je teže identificirati se s ulogom koja zahtjeva najveću popustljivost i žrtvu. Posebice kada uključuje još više rada u kućanstvu.

A da ne spominjemo  potrebnu logistiku prvih nekoliko mjeseci nakon poroda, vrijeme kada je veza s majčinstvom veoma tanka za novopečene, nesigurne majke kada se bore s vjetrenjačama umjesto prirodnog i laganog iskustva koje se propagira: onog upoznavanja svog djeteta.

Naravno, za većinu, pa tako i za mene, vrijeme prolazi, shvatite neke stvari, a navala ljubavi, obožavanja i predanosti prema svojem djetetu bez problema nadilazi ona teška vremena – to nikada nije pitanje kajanja. Ali, ne osjećaju se svi tako.  Pretpostavljam da žene koje su doista požalile što su postale majke ne žele to priznati, kako ih se ne bi demoniziralo.

Rasčistimo nekoliko stvari:

Neke žene koje ŽELE postati majke ne bi to trebale biti.

Neke žene koje bi bile IZVRSNE majke, to ne žele biti.

Neke žene koje se osjećaju grozno zbog svojih majčinskih vještina su odlične majke.

Neke žene koje misle da su odlične majke, zapravo su vrlo loše.

Neke žene koje priznaju da mrze majčinstvo, rade dobar posao.

Govorim ovdje o Isabelli Dunton, 57-godišnjakinji koja je prošle godine napisala uznemirujući članak za Daily Mail govoreći o tome kako joj je odluka da rodi i odgaja djecu najveća pogreška u životu, čega je bila svjesna već nakon petog dana života njezinog prvorođenog djeteta. Dutton je napisala:
“Čak i sada, nakon 33 godine, još uvijek zamišljam tu scenu: Stuart je spavao u svojoj kolijevci”.

“Bilo mu je vrijeme za hranjenje, ali se još uvijek nije probudio.”

“Čula sam ga kako se budi, no kada sam pogledala njegovo zaobljeno lišce na rubu buđenja, nisam osjetila nikakvu povezanost. Nikakav topli val majčinstva.”

“U potpunosti sam bila odcijepljena od tog nepoznatog stvorenja koji se nametnuo nad mojim staloženim bračnim životom, i promijenio ga, nepovratno, na gore.”

Nije se radilo o postporođajnoj depresiji, tvrdila je. Nije bila samo iscrpljena:

“Jednostavno, oduvijek sam mrzila ideju majčinstva. U tom trenutku, preostala nada da ću možda, kada postanem majkom, biti izliječena svoje antipatije, nestala je.

Sjećam se kako sam se zapitala: “Je li on uistinu moj?” Mogao je, doslovno, biti bilo čije dijete. Da ga je neki dobronamjerni stranac u tom trenutku htio posvojiti, ne bih se usprotivila.

Međutim, nisam htjela da se ništa loše dogodi Stuartu i posvetila sam svaku česticu energije brizi o njemu. Ipak, znam da bi moj život bio puno sretniji i ispunjeniji da nisam rodila djecu.”

Nastavlja priču time koliko se ona osjećala neispunjenom odgojem dječaka, ali rodila je još jedno dijete, djevojčicu, što je čini jednako neispunjenom. Ipak, i dalje joj je stalo do njih i brine se za njih, čak i za svoju sada odraslu kćer koja je vezana uz krevet zbog multiple skleroze, i govori kako bi rado preuzela bolest na sebe. Dutton zna da predstavlja roditeljski paradoks: ona je brižan i odgovoran roditelj – ali “možda bih manje zamjerala svojoj djeci da nisam bila roditelj”.

Smatram da, iako njezini osjećaji nisu idealni, nisu ni toliko paradoksalni, jer nikada ne bih pretpostavila da iza svakog dobrog roditelja stoji izvor nepresušne radosti i entuzijazma. Svi smo mi ljudi od krvi i mesa. Ona pretpostavlja da biti dobar roditelj znači uvijek biti preplavljen neobuzdanom srećom. To jednostavno nije tako. Pretpostavlja da biti dobar roditelj znači uvijek željeti biti roditelj, a to nije tako. Smatram da se taj problem javlja iz pretjeranih nerealnih očekivanja od žena, da ne samo da sve žene žele biti majke, već da se trebaju osjećati nevjerojatno ispunjenima tim iskustvom. Ako to ne bismo očekivali od žena, ne bismo imali tako čudnu spiralu srama kod žena koje smatraju da nisu dobro shvatile “poruku”. Možda bi onda bilo više prostora za žene da istražuju svoje osjećaje o roditeljstvu bez osjećaja da je to neizbježna odluka koju moraju voljeti. Pa, majčinstvo/roditeljstvo jest puno lijepih, životno ispunjujućih trenutaka, ali to nije vaš potpuni identitet. I vjerujte mi, doći će trenutak kada ćete poželjeti otići na bolovanje. Najvažnija stvar je ipak to odraditi. Ustrajati.

Ovo je Charlotte Hsu napisala u nedavnom članku iz Salona naslovljenom “Kada majčinstvo nije prekrasno”. Hsu priznaje da nije željela biti majka tokom odrastanja. Roditi dijete znači mučiti se s najjedostavnijim stvarima, poput hranjenja i podrigavanja. Ona isto piše o tom “paradoksu”:

“Voljela sam naše dijete više nego što sam to ikada mogla očekivati. No, kako je vrijeme prolazilo, otkrila sam da mi se majčinstvo baš i ne sviđa.”

Kao i većina mladih majki, bila je izbezumljena potpunom iscrpljenošću, ovisnosti tog malog stvorenja, njezinoj nesposobnosti da ga odmah smiri ili riješi njegove probleme bez pola muke, kao da je bila stvorena za to.  Mnogo je plakala. Nedostajao joj je njezin prijašnji život. Svi su rekli da će se stvari poboljšati, ali nisu.

Esej Charlotte Hsu drugačiji je od članka Isabelle Dutton – njezin je sin patio od ekstremnog oblika kolika, stanje konstantnog nemira i plača koji mogu trajati satima, po nekoliko mjeseci, što uzrokuje pustoš u životima mladih roditelja, i to s razlogom. Još uvijek se malo zna o tome, ali istraživači/ce misle da ima veze s trbušnim bakterijama.

Ali i to je dio roditeljstva: nitko ti ne može reći kako će sve ispasti. Možete se pripremati za to, ali i dalje ćete naletjeti na prepreke. Možete biti ludo zaljubljeni u stvorenje koje ste stvorili i doslovce biti spremni umrijeti za njega. Ali na početku, kada ste u rovovima, osjećate se kao da plivate kroz kanalizaciju punu govana.  Ne trebamo se pretvarati da tome nije tako.  Postoji i određena ljepota u otkrivanju svega toga.

Hsu piše:

“Kada smo, nakon dugog perioda eksperimentiranja, napokon shvatili što Max voli, bilo je gotovo loše kao i neznanje: zaspao bi nam na rukama kada smo radili čučnjeve.

Smirilo bi ga gibanje dizala gore-dolje. Zato sam pet, šest, sedam puta dnevno hodala s njim po našem kvartu i radila lude dječje akrobacije. Gore-dolje! Gore-dolje!

Upoznala sam naše susjede. Izgubila sam višak kilograma stečenih tokom trudnoće.

Ali, izgubila sam i sebe; nisam imala drugi život osim Maxa. Pala sam u depresiju. Počela sam googlati stvari poput ‘mrzim biti majkom'”.

Srce mi se slama kada to čitam, ali i sama sam to prošla, boreći se s dojenjem i osjećajem neuspjeha, poput osobe kojoj nedostaju ključni dijelovi koje drugi/e automatski posjeduju. Poput Dutton, Hsu je napravila ono što je bilo potrebno. Svaki dan se ustala iz kreveta. Obavila je posao. Pri kraju eseja piše: “Moj muž i ja smo samo sjene ljudi kakvi smo nekad bili, ali konačno naziremo tračak boljeg života”. I u svojoj biografiji navodi da je “konačno sretna što je postala majka”.

Prije nego što sam rodila, ovakve priče dovodile bi me do razmišljanja jesu li te žene stvarno sposobne odgajati djecu. Naravno, sada znam da je to glupa pretpostavka, stvar je puno komliciranija od toga. Ljudi imaju djecu pod različitim okolnostima, i nitko ne zna kako će to stvarno izgledati, a još manje na što se treba pripremiti. Zato potpora toliko puno znači.

I kada radite dobar posao, možete prolaziti kroz niz emocija s kojima nećete uvijek biti zadovoljni. Možda je za mnoge žene majčinstvo bezgranična sreća, ali to nimalo neće pomoći majkama koje nisu tako sigurne. Ono što njima treba, nije vaša osuda, već vaše razumijevanje i podrška. Naravno, to treba i njihovoj djeci, koju treba voljeti i odgajati bez obzira na unutarnje oluje njihovih roditelja. Proširila bih ovaj razgovor i na očeve, ali mislim da je ovo jedinstven problem žena gdje se sve više njih odlučuje ne imati djecu – muškarcima je uvijek dana mogućnost da se upuste nevoljko u očinstvo.

Ovo je razlog zbog kojeg je važno otvoreno govoriti o majčinstvu, i zašto je važna potpora, jer ako sama žena ne može prijeći prepreku, može ju prijeći cijelo selo, ako ono postoji. Još važnije je  ženama dati resurse kako se nositi sa svojim negativnim iskustvima, i prostora da procesuiraju osjećaje koji prate ta iskustva, da pronađu način kako biti majka i još uvijek biti ljudsko biće s manama, još uvijek biti nešto drugo osim vreće bez dna koja stalno daje. Kako je to s većinom stvari, ono što mi mislimo da želimo samo je djelić koji čini potpunu sliku.

Prevela i prilagodila Marija Sabolić