Uzela sam muževo prezime – i ostavila svoje

Promjena ženinog prezimena nakon udaje stvar je o kojoj se u današnjem društvu dosta diskutira, o čemu svjedoči i nedavno objavljen tekst na Libeli. Svoje viđenje tog problema poslala nam je i jedna čitateljica, a ovdje ga prenosimo u cijelosti:

“Zašto si ostavila svoje prezime? Joj, te moderne žene, zašto bi baš tvoje prezime bilo toliko posebno da ga ostaviš? Čemu komplicirati? Koliko prezimena ćeš skupiti? Jesi ti doktorica?” – tisuće i jedna misao dobronamjernih ljudi. Dio mene koji voli svog muža najviše na svijetu uzeo je njegovo prezime, drugi dio koji ga također voli, ali mene voli više, htio je zadržati samo svoje. Što nedostaje tome prezimenu? Sad sam Čutul-Mahulja. Budimo realni, nije ne znam kako zvučno, ali bar mislim da ne postoji još jedna takva.

Zašto dva prezimena? Postoji bar nekoliko razloga za to, a ni jedan nije radi nepotrebnih komplikacija niti “hirovito žensko”. Na svoju sam obitelj vrlo ponosna, pa uzimanjem samo muževog prezimena, gdje se vidi moja obiteljska prošlost? Na nekom rodnom listu koji ću izvaditi dva puta u sljedećih 20 godina. Rođena sam Čutul, ali i Runjaić jer, srećom, imam oba roditelja (no, zamislite kako bi hirovitom moja majka bila prozvana da sam dobila oba prezimena 1988. godine).

Udaja. U-dati, kao udati kćer, u tom činu i toj riječi očituje se veliki problem koji muči feminste/kinje. Prelazak s očevog na muževo prezime na simboličnoj razini zvuči kao prodaja, kao jeftina trampa i čin u kojem je žena objekt, a ne aktivna sudionica. Kad nema svoje prezime, onda nije potpuna osoba. Ima prezime oca ili muža. Možda se to uklapa u neka prošla vremena miraza i dvije krave i pol pašnjaka za jednu djevojku, ali vrijeme je promijenilo mnoge koncepte i tradicije. Možda je sada vrijeme za promjenu ovoga.

Moja kći ima dva prezimena, moje i muževo jer ja sam mnogo hirovitija od svoje majke. Što se mene tiče, kad se uda, može uzeti muževo, može dodati još jedno na dva koja ima, može se potpisivati slovom X. Njezin izbor. No sad je Čutul Mahulja. Mužu nije bilo lako složiti se sa mnom da joj damo dva prezimena. Razumijem ga, problem nije bio u njemu, problem je u društvu, suvišnim komentarima i nerazumijevanju. Žene koje imaju dva prezimena – posebna skupina ljudi. “Žene kompliciraju i preuveličavaju, dobile su sva prava, što još hoće? Normalno je uzeti samo muževo prezime, ne izmišljaj!” Ne izmišljam. Smatram da je moja obiteljska povijest bitna jednako kao i muževa. Smatram da se moja osoba udajom ne mijenja niti mijenja vlasnika, niti ću ljubav svom suprugu dokazati ako uzmem njegovo prezime. Smatram da je dio problema upravo to što većina ne vidi problem, pa je potrebno postaviti pitanje – gdje je rješenje?

Je li vaš grad prijateljski prema ženama?

Koliko je vaš grad prijateljski naklonjen ženama? Kriterij koji ću koristiti kada ću odgovoriti na to pitanje jest dostupnost javnog prijevoza u vašem gradu. Želim da razmislite kako funkcionira, kako je uspostavljen  i koliko se ljudi ugodno osjećaju kada ga koriste. Drugim riječima − koliko često ste htjeli zaobići javni prijevoz jer je neefikasan, jer je stvarno vrlo kasno i sigurno je bolja ideja pozvati taksi?

U nekom širem vidokrugu  stvari koje ne valjaju na ovome svijetu, javni prijevoz se čini toliko beznačajan, a ima i jasnijih primjera rodnih razlika. Međutim, osiguravanje adekvatnog javog prijevoza veliki je problem u borbi za prava žena, koji direktno dolazi u kontakt sa sigurnošću na javnim mjestima, slobodu od svaljivanja krivnje na žrtvu i pristup mogućnostima. Naravno, to nisu problemi koji će jednako utjecati na sve žene u istoj mjeri, ali vrijedni su spomena.

Kada gradovi nemaju adekvatan i siguran javni prijevoz, ženama ograničavaju pristup gradskim resursima i spječavaju osnovno pravo ženama da se kreću unutar grada. Istinito je da to jednako utječe i na siromašne muškarce, ali žene (a posebice starije žene) imaju više izgleda da budu pripadanice siromašne populacije. Veliki je broj ljudi kojima je javni prijevoz jedina opcija, ljudi kojima je taksi ili auto pravi luksuz. U gradovima gdje je osobni automobil neophodan (poput trenutačnog mojeg grada, Harare, glavnog grada Zimbabvea), postoji veliki broj onih koji jednostavno nemaju resurse za takvu kupovinu. Kada tu uračunamo i ljude koji će koristiti javni prijevoz radi očuvanja prirode, imamo veliki segment društva čije potrebe nisu zadovoljene.

Još jedna komponenta osnovnog prava na grad jest i projektiranje samog sistema. Koliko je fleksibilan? Koliko je teško kretati se gradom? Ispostavilo se da je to rodni problem, jer su žene majke i domaćice koje moraju obaviti puno poslova, često zajedno s djecom. Postoji dodatna potreba za fleksibilnošću koju drugi ljudi nemaju jer je vrhunac njihovog korištenja javnim prijevozom u prosjeku dolazak na posao, ostajanje na poslu osam sati, i odlazak s posla.

Često korišten argument  kada se spomene nedostatak sistema koji bi zadovoljio potrebe svojih korisnica, jest da je projektiran kao rodno neutralan. Problem je u tome što, kada razmišljamo o “rodno neutralnom”,  automatski mislimo na muškarce jer naše društvo muškarce smatra mjerilom, a žene devijacijom. To je utemeljeno patrijarhalnom ideologijom koja govori da postoji javna sfera namijenjena muškarcima i privatna sfera namijenjena ženama. Tako da bi prosječna osoba koja koristi javnu sferu, bila muškarac.

Javni prijevoz u dodiru je sa sigurnošću žena na javnim mjestima i koliko se ugodno žene osjećaju obavljajući svakodnevne poslove po gradu. U Journal of Public Transportation (Časopis za javni prijevoz) za 2013. godinu, Amy Dunckel-Graglia sa Sveučilišta u New Yorku, kaže da je ‘stvarna i moguća prijetnja koja smanjuje mobilnost žena princip rodne diskriminacije’, i ja se s time u potpunosti slažem. Počela sam se pripremati ne samo za odlazak od kuće i ulazak u javnu sferu (seksualno/ulično vrijeđanje i prijetnje nasiljem koje uzrokuje sama moja prisutnost), ali i kada koristim javni prijevoz Harare.

Stalan oprez toliko umara!

U istraživanju iz 2010. za INMUJERES, Federalnog instituta za prava žena u Meksiku, Cecilia Garibi i njezin tim zaključio je da se, od svih javnih mjesta, žene  suočavaju s najvećom razinom nasilja koristeći javni prijevoz. Ovo nas tjera da ne koristimo javni prijevoz jer, zašto bismo se izlagale takvoj razini nelagode jedino ako stvarno nije potrebno? Problem s tendencijom da se putuje samo kada je to apsolutno potrebno djeluje i na druge sfere također. Sigurnost u javnom prijevozu prelijeva se i u ekonomsku sigurnost koja omogućava ženama pristup gradskim resursima. Tjelesna mobilnost povezana je s društvenom mobilnošću. Stoga loš sistem javnog prijevoza direktno utječe na mogućnosti i vjerojatnosti uspjeha u žena.

Još uvijek niste uvjereni kako bismo se trebali boriti za bolji sistem javnog prijevoza? A što je s utjecajem nasilja na javnom mjestu (ovdje se radi o javnom prijevozu) na svakodnevni život žena? Feministički geografi potvrđuju da su javna mjesta često definirana kao muška sfera. Zbog toga, ljudi koji se nalaze u javnom prostoru pristali su na ponašanje u skladu s muškim normama, koje uključuju, ali nisu ograničene na agresivno/bezobrazno ponašanje prema ženama i njihovim tijelima. Smatra se da su žene pristale na takvo ponašanje u trenutku kada su napustile svoj dom.

Taj strah stvara u nama reakciju opravdanja našeg bivanja u javnom prostoru kako ne bismo izgledale “besciljno” i ne bismo privukle pozornost neželjenih osoba.Od žena se jednako očekuje da se prilagode statusu quo i da se snađu. Istraživanja i kriminalni upitnici prikupljeni diljem svijeta pokazuju kako većina žena strahuje da će postati žrtvom nasilja na javnome mjestu. Kao rezultat toga, umjesto da se borimo za bolje projektiranje i sigurnost javnog prijevoza, radije koristimo niz pripremnih mjera koje utječu na naše obrasce kretanja s ciljem da se čim bolje zaštitimo.

Veoma je važno da se feministkinje/feministi nađu na čelu imenovanja potrebe žena u javnom prijevozu i u produžetku pristup javnim resursima i sigurnosti na javnim mjestima. Tome je tako  jer ako dopustimo patrijarhatu da se oglasi susretat ćemo se s mnogo paternaliziranja i žaljenja, i patronizirajućim izjavama poput ‘ako ne možeš podnijeti vrućinu, makni se iz kuhinje’. Samo što će to biti još gadnije, i umjesto toga predložit će nam da ostanemo u kuhinji, zauvijek, radi našeg dobra.

Ako dopustimo patrijarhalnom razmišljanju da bude na čelu problema, drugačije će mu se pristupiti, neće biti u skladu s našim iskustvima. Problem će se pretvoriti od toga da sistem javnog prijevoza ne zadovoljava kompleksnost ženskih potreba, u to da žene nisu sposobne nositi se s javnom sferom. Stoga ćemo napraviti puni krug – natrag do najdraže igračke patrijarhalne i kulture silovanja: okrivi žrtvu.

Okrivljavanje žrtve već je sada problem. Žene se stalno nameću kao moguće žrtve u glavnoj rodnoj retorici patrijarhalnog društva. Ne samo da nam treba zaštita, trebamo se same naučiti kako se zaštititi zato jer je tome tako (takav je tok misli). Vrativši se na javni prijevoz, naglasak  je na tome da žene ne dožive nasilje u javnom prijevozu. Moramo same sebi zadati policijski sat kako bismo se zaštitile od potencijalnih nasilnika i silovatelja.

Taj paternalizam je ustaljena značajka patrijarhalnog sistema i koristi se svaki put kada naš javni prijevoz ne funkcionira dobro nakon što padne mrak. Kada nemamo druge mogućnosti prijevoza očekuje se da, nakon večere ili večernjeg izlaska, ili ćemo zvati taksi ili ostati gdje jesmo jer da izađemo van (gdje uopće nema ili vrlo rijetko regularnog javnog prijevoza) otvaramo se mogućoj opasnosti. Također, ako ipak izađemo van, onda smo same krive ako nam se nešto dogodi. Mobilnost je veoma ograničavajuća zbog neadekvatnih opcija (i nadovezujućih troškova dostupnih opcija) i spektar socijalnog odobravanja ako nam se nešto dogodi. Ne možemo dopustiti da se to i dalje tako nastavi. Žene imaju pravo putovati bez ograničenja institucija i društva.

Prijevela i prilagodila Marija Sabolić

Moje tijelo, moj život, moja odluka!

Ženska mreža Hrvatske pridružila se međunarodnoj kampanji obilježavanja 28. rujna, Svjetskog dana akcija za siguran i legalan pobačaj, a u solidarnosti sa ženama Hrvatske i diljem svijeta

Ženska mreža Hrvatske podsjeća da je pravo na pobačaj demokratska tekovina razvijenih spoznaja o ljudskim pravima žena te traži od države da zaštiti pravo žena na siguran i legalan pobačaj.

Obilježavanje 28. rujna započelo je prije 20 godina u Latinskoj Americi i Karibima Ovaj dan vezan je za ukidanje ropstva u Brazilu, a obilježava se i kao dan slobodnih maternica,  s ciljem da se osigura dostupan i siguran pobačaj za sve žene. Ženska globalna mreža za reproduktivna prava žena (WGNRR) je  2011., u znak solidarnosti sa ženama Latinske Amerike, svjesna činjenice da je pobačaj nedostupan mnogim ženama širom svijeta, pokrenula globalnu akciju za pravo na siguran i dostupan pobačaj.

Ženska mreža Hrvatske uključila se u ovu međunarodnu kampanju kako bi ukazala na činjenicu da je Hrvatska, nažalost nakon više od 70 godina dostupnosti sigurnog pobačaja među onim europskim državama u kojima se žene suočavaju s agresivnim kampanjama za zabranu pobačaja, usmjerenim direktno protiv žena. Na taj se način ograničavaju njihova reproduktivna prava i sloboda da odlučuju o svom tijelu, a pobačaj se dodatno stigmatizira. 

Ženska mreža Hrvatske smatra zabrinjavajućom činjenicu da se unatoč zakonskom pravu na siguran i legalan pobačaj, većina pobačaja obavlja van sustava zdravstvene zaštite, ilegalno, te su žene izložene povećanom riziku od zdravstvenih komplikacija, pa čak i smrti. Pravo na pobačaj dodatno je stigmatizirano jer se sve više liječnika poziva na prigovor savjesti, a prostor ispred bolnica koristi se za pritisak na žene i nametanje vjerskih uvjerenja. Ženska mreža Hrvatske podsjeća da država nije i ne čini dovoljno da zaštiti žene od ovakvih pritisaka i time praktički sprječava provedbu svojih zakona. Istovremeno, Hrvatska je  na samom začelju po korištenju kontracepcijskih sredstava. Pokušaji zabrane neće smanjiti broj pobačaja. Seksualni odgoju u školama dostupnost ginekoloških pregleda i kontracepcije, hoće.

Ženska mreža Hrvatske podsjeća da je pravo na pobačaj isključivo pravo žene da donese odluku o svom tijelu. Njeno tijelo ne pripada i ne smije pripadati društvu, ni državi, ni crkvi, ni zajednici, pa nitko nema pravo donositi odluku mjesto nje poručuju u Ženskoj mreži Hrvatske.

Sve spremno za početak beogradske Povorke ponosa

Kako je i planirano, beogradska Povorka ponosa započet će danas u podne.  

S obzirom na to da organizacijski odbor nije dobio informaciju da je održavanje povorke zabranjeno na sinoć započetoj sjednici Biroa za koordinaciju službi sigurnosti, a u subotu u ponoć je istekao zakonom predviđeni 12-satni rok pred zakazani početak manifestacije, kada policija treba obavijestiti organizatore o mogućem postojanju zabrane, takve obavijesti nema.

Okupljanje sudionika/ica počinje u 11.30 ispred zgrade Vlade Srbije u Nemanjinoj ulici, odakle će povorka krenuti točno u podne Ulicom Kneza Miloša do Doma Narodne skupštine Srbije i do Skupštine grada Beograda gdje će završiti.

S druge strane, Dveri i protivnici Pridea protestirali su sinoć na Trgu Republike. Tijekom protesta mogle su se čuti uvrede na račun LGBT osoba, ali i premijera Vučića. Prema procjenama policije, na protestu je sudjelovalo između 2.000 i 3.000 ljudi.

Stoga, na ulicama šireg centra Beograda od jutros su raspoređene jake snage policije. Za sada, promet se odvija nesmetano, a policija kontrolira pojedince koji prolaze.

Podsjetimo, do sada je Povorka ponosa u Beogradu održana jedino 2010. godine. Tada su pripadnici ekstremno desničarskih organizacija i huliganskih grupa demolirali centar grada. Posljednje tri godine beogradski Pride je otkazivan, jer je policija svaki put procijenila da nema uvjeta za sigurno održavanje ove manifestacije. 

U Italiji usvojen zakon koji dopušta uzimanje majčinog prezimena

Donji dom parlamenta u Italiji je usvojio obiteljski zakon koji djeci dopušta da uzmu i majčino prezime. Prema dosadašnjoj praksi, djeca u Italiji rođenjem automatski dobivaju očevo prezime, osim ako vlasti ne prihvate posebne zahtjeve koji su suprotni ustaljenoj normi. Zakon još čeka odobrenje gornjeg doma parlamenta, Senata.   

Takvu je praksu u siječnju kritizirao Europski sud za ljudska prava ističući da je tako ‘nekompatibilan s načelom nediskriminacije’.

Prema novom zakonu, roditelji će djeci moći dati jedno od svojih prezimena, ili oba. Ako se ne slože, novorođenčad će zakonski dobiti oba prezimena abecednim redom. Zakon omogućava i odraslima da očevom prezimenu dodaju majčino.

Zagovornice/ici ovog zakona naglašavaju da se tako smanjuje nevidljivost žena u društvu uz poseban naglasak da se time ne uništava obiteljski identitet nego se izjednačava muška i ženska obiteljska povijest.

Jedna od otetih nigerijskih djevojčica pronađena živa

Jedna nigerijska djevojčica koja je bila među otetima u travnju od strane islamističke skupine Boko Haram pronađena je u grmlju u sjeveroistočnom dijelu Adamawe, prenosi Anadolu Agency.

Da je informacija točna potvrdio je Lawan Rabana, glasnogovornik Chibok zajednice.

“Ona je za sada zbrinuta, ali mi još uvijek ne znamo u potpunosti priču o tome kako se našla u grmlju”, rekao je Rabana.

Podsjetimo, 14. travnja su članovi islamističke skupine Boko Haram oteli više od 200 učenica koje su tada boravile u studentskom domu radi polaganja ispita.

Najmanje 57 djevojaka je uspjelo pobjeći nakon otmice koja je izazvala međunarodni skandal. No, sudbina preostalih djevojaka još uvijek je nepoznata, iako međunarodna zajednica ulaže sve napore za njihov spas.