Obilježavanje Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama

Ured za ravnopravnost spolova, povodom obilježavanja Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama 22. rujna, poziva na predstavljanje Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji i Protokola o postupanju u slučaju seksualnog nasilja.

Predstavljanje će se održati 22. rujna 2014. u Hotelu Dubrovnik (Gajeva 1, Zagreb), u 11 sati u dvorani Ban Frankopan. Publikacije će predstaviti mr.sc. Helena Štimac Radin, ravnateljica Ureda za ravnopravnost spolova Vlade RH, Irena Sarta, savjetnica u Uredu za ravnopravnost spolova Vlade RH i Paula Zore, Ženska soba – Centar za seksualna prava.

Svi/e su pozvani/e!

‘Ženski karavan mira’ u Sarajevu

Centralni mirovni skup pod nazivom “Ženski karavan mira” u kojem je sudjelovalo oko 200 aktivistkinja i aktivista iz 12 bosanskohercegovačkih gradova održan je jučer u Sarajevu. Skup je započeo mirnom šetnjom od Ekonomskog fakulteta u Sarajevu do zgrade Parlamentarne skupštine BiH, nakon čega je Parlamentarnoj skupštini BiH predana inicijativa za utvrđivanje dana sjećanja na stradanje žena u ratu u Bosni i Hercegovini.

 “Ovom akcijom želimo da poručimo da žene Bosne i Hercegovine nisu zadovoljne situacijom, da žele mir, ne žele podjele i tražimo da se memoriziraju ljudski gubici, stradanje žena u ratu u BiH”, kazala je u izjavi za Agenciju Fena koordinatorica akcije Radmila Žigić, iz Fondacije “Lara” iz Bijeljine.

Postoji podatak, koji je, kako je naglasila, poprilično zanemaren, da je u BiH tijekom rata od 1992. do 1995. godine ubijeno oko 10.000 žena, a sve su stradale kao civilne žrtve rata.

“Također, žene koje su ubijene, zatvarane, silovane, one čije je sudbine rat trajno izmijenio, zaslužuju da njihovo stradanje bude prepoznato i uključeno u zajedničko sjećanje na stradanja u ratu u BiH”, istakla je Žigić.

Sudionici/e skupa, predstavnici/e 12 gradova, iz Bihaća, Bosanske Gradiške, Banja Luke, Bosanskog Grahova, Zenice, Bratunca, Modriče, Sarajeva, Mostara i Tuzle u mirnu šetnju su krenuli/e s transparentima i kišobranima koji simboliziraju “zaštitu od kiše problema koje imaju”.

Prilikom predaje inicijative za utvrđivanje dana sjećanja na stradanje žena u ratu u Bosni i Hercegovini naglašeno je da je ovo put da žene aktivno sudjeluju u izgradnji mira u kojem bi se jasno prepoznala i ženska strana rata, herojstvo u preživljavanju ratnih nesreća, zločini nad ženama i njihova stradanja.

“Ženski karavan mira” organiziran je u okviru projekta “Mir sa ženskim licem – osnaživanje žena za suočavanje s prošlošću” koji u partnerstvu realiziraju Organizacija žena “Lara” iz Bijeljine i Udruženje “HO Horizonti” iz Tuzle, a koji je financijski podržan od švedske fondacije KvinnatillKvinna.

 

Zašto je klasa feminističko pitanje?

Sviđalo vam se ili ne, živimo u kapitalističkom društvu u kojem smo ovisni/e o novcu ako želimo preživjeti. Često raspravljamo o klasi kao da su klasna pitanja lišena i neovisna od opresije koju proizvodi društvo u totalitetu. Iako se često ne priča o tome, klasna borba predstavlja samu srž feminističke borbe – ekonomska moć je, prije svega, okosnica prosperiteta, piše Erin McKelle za Everyday Feminism. Slijedi sedam razloga zbog kojih je to tako:

Klasizam omogućava status quo

Novac je bitan. Za život u kapitalističkom društvu potrebno je imati nekakav pristup novcu, kako bi osnovne životne potrebe mogle biti zadovoljene. Iako se pristup hrani, vodi i prostoru za život čine kao ljudska prava, u stvarnosti nisu zajamčena svima. Što znači da moramo provesti većinu života, ako ne i cijeli, u potrazi za novcem. Fokusiramo se na rad umjesto na planiranje revolucije.

Klasa u kojoj se pojedina osoba rodi, obično je klasa u kojoj ostane cijeli život, pogotovo ako je riječ o klasi siromašnih ili radničkoj klasi. S jazom između bogatih i siromašnih koji neprestano raste, oni/e koji/e se rode u klasi koja raspolaže kapitalom, obično  nastavljaju biti oni/e koji/e ostaju na pozicijama moći.

Feminizam, međutim, uzdrmava status quo i zato je dio klasne borbe.

Klasne podjele idu rame uz rame sa seksizmom

Žene su u globalu siromašnije i u većem su riziku da budu siromašne od muškaraca, što je posebno izraženo za žene koje nisu pripadnice bijele rase. Žene zarađuju manje novca za obavljanje istih poslova. U 2012. godini žene su za puno radno vrijeme zaradile 77 centi za svaki dolar koji su zaradili muškarci. Što se tiče rase, crnkinje su zarađivale 64 centa na svaki dolar koji su zaradili bijeli muškarci, a Latinoamerikanke još manje – 53 centa.

Situacija u kojoj žene imaju niža primanja dovode do toga da raspolažu s manje moći i autonomije nad vlastitim životom. Novac je, nažalost, u današnjem svijetu istovjetan moći.

Žene stoga postaju ovisnije o osobi s kojom dijele život, kao i o (često nekonzistentnom) društvenom uređenju. Ako vas brine seksizam, brine vas i klasizam.

Klasne podjele idu rame uz rame s rasizmom

Stope siromaštva među Afroamerikancima/kama i Latinoamerikancima/kama u Americi su veće od prosjeka – 2010. godine je 27,4 posto crnačkog stanovništva i 26,6 posto Latinoamerikanaca/ki spadalo u kategoriju ‘siromašnih’, što se može reći za svega 9,9 posto bjelačkog stanovništva. Klasizam, međutim, na brojne druge načine direktno utječe na njihov život. Primjerice, žive bliže tvornicama gdje je stanarina jeftinija, ali zagađenje negativno utječe na njihovo zdravlje. Osim toga, kada se već spominje stanarina, češće nailaze na odbijanja stanodavaca/teljica temeljena na stereotipima i rasizmu.

Kućanski rad je podcijenjen i neplaćen

U kapitalističkom sistemu u kojem živimo, žene obavljaju većinu neplaćenog posla – brinu o djeci, čiste, kuhaju i, generalno, brinu o kućanstvu.

US Census Bureau je iznio statistiku prema kojoj žene na ovakve vrste neplaćenih poslova godišnje utroše 110 milijuna sati, a muškarci tek negdje oko 55 milijuna.

Studija Counting Care Work: The Empirical and Policy Applications of Care Theory pokazala je da bi u SAD-u, kada bi kućanski rad bio uračunat, BDP porastao sa 352 milijuna dolara na čak 504 milijarde dolara!

Žene starije od 65 godina su u dvostruko većem riziku od siromaštva od muškaraca iste dobi, a razlog je upravo briga za djecu i kućanstvo.

Neplaćeni kućanski rad jest nešto što se od žena očekuje, čak i ako uz to rade puno radno vrijeme. Ovakva društvena očekivanja bazirana na seksizmu usko su vezana uz klasizam, budući da žene drže u siromaštvu.

Osobe s invaliditetom često su natjerane na siromaštvo

Invalidi i invalidkinje imaju mnogo više ograničenja kada je riječ o ostvarivanju prihoda, a često im je potrebno mnogo više novca zbog medicinskih potrepština. Situacija je takva jer je većina osoba s invaliditetom nezaposleno i ima niži stupanj obrazovanja (što, naravno, nije pravilo).

Studija iz 2008. je pokazala da poslodavci imaju negativan stav o produktivnosti osoba s invaliditetom.

Feminizam ima klasni problem

Poznate feministkinje obično su bjelkinje i obično su financijski stabilne, moglo bi se čak reći i bogate žene. Aktivizam zahtijeva mnogo vremena, energije i truda. Stoga one/i koje/i su prisiljene/i raditi dva posla ili su samohrane/i majke/očevi, često nemaju vremena, energije niti sredstava za aktivizam.

Klasizam je povezan s patrijarhatom

Možda bi to bilo najbolje reći ovako – struktura o kojoj pričamo jest hegemonijski, kapitalistički patrijarhat.

Patrijarhat je taj koji održava status quo. Jaz između bogatog i siromašnog stanovništva je već sad nevjerojatan – a ima tendenciju daljnjeg rasta. 2012. godine u Americi je deset posto najbogatijih posjedovalo više od polovice ukupnih prihoda, što je najveći nesrazmjer u američkoj povijesti.

Upravo zbog tog statusa quo kojeg patrijarhat održava, najmoćniji su stariji, bogati, bijeli, heteroseksualni, cis muškarci bez invaliditeta.

Zbog toga je borba protiv klasnih podjela duboko ukorijenjena u feminizam – jer je klasizam najjače oružje u arsenalu patrijarhata.

Kako se boriti protiv klasizma?

Prije svega, moramo se riješiti stereotipa. Osim toga, razmišljajte kako i na što trošite novac. Nemojte ga poklanjati multinacionalnim kompanijama koje vam prodaju koješta, a iskorištavaju radništvo. Borite se protiv organizacija čija je struktura zasnovana na klasizmu. Za kraj, izrazite svoj protest. Javno. Nepokolebljivo. Snažno.

Prevela i prilagodila Ivana Živković

Alarmantna situacija u Kini i Indiji: Djevojčica je!

It’s a girl je dokumentarni film redatelja Evana Grae Davisa fokusiran na problematiku u Indiji i Kini u kojoj se djevojčice ubijaju, abortiraju ili ih se ostavlja neposredno nakon rođenja. Film je sniman od kolovoza 2010. do veljače 2011. godine, s ciljem upoznavanja javnosti o sve većem broju ubijanja ženske djece isključivo zbog spola, te slikovitog prikaza stvarnosti koju proživljavaju djevojčice diljem svijeta. U nekim zemljama ubijanje djevojčica dio je tradicije koja je duboko ukorijenjena u kulturu i politiku u kojoj se muškarce i dalje smatra nositeljem potomstva. 63-minutni film prikazuje priče djevojčica koje su napuštene, prodane ili trpe nasilje od svojih članova obitelji. Istodobno je snimljen kontrast između ispovijesti majki koje se bore za svoje kćeri i onih koje priznaju i žele isključivo mušku djecu.

Drugi dio filma odnosi se na Kinu i njihov zakon o ‘jednom djetetu’ koji je nastupio 1979. godine. U filmu je predstavljena priča o paru koji ima dvije kćeri i, bez obzira na zakonsku zabranu i ograničenja, odlučuju se na treće dijete nadajući se da će biti dječak. Nakon što se u tajnosti i po treći put rodi žensko dijete, par bježi 1000 kilometara daleko kako bi izbjegli kaznu od policije zbog proširenja obitelji, te završavaju kao radnici u tvornici s nedovoljnim financijskim sredstvima da posjećuju svoju djecu.

Redatelj je sudjelovao na TED konferenciji 2013. godine u kojoj je govorio o snimanju filma, ali i istraživanju te statistikama koje su ga dovele do priče o nemilosrdnim kulturama koje zanemaruju važnost ljudskog života i podređuju sve samo jednom motivu: rođenju muškog djeteta. Film postavlja više pitanja nego što daje odgovore na njih, prikazujući kulturne izazove koji su preduboko ukorijenjeni da bi se ovako veliki problem mogao olako riješiti ili promijeniti smjer u kojem idu dvije najmnogoljudnije zemlje na svijetu.

U Splitu sklopljeno prvo životno partnerstvo

U Splitu je u četvrtak sklopljeno prvo životno partnerstvo, prenosi Slobodna Dalmacija.

Kako se doznaje, nakon dva desetljeća ljubavi, dva muškarca srednjih godina izgovorili su ‘da’ pred matičarem u krugu najuže obitelji i prijatelja i prijateljica.

Prema neslužbenim saznanjima, u Splitu će već sljedećeg tjedna još jedan istospolni par sklopiti životno partnerstvo.

Podsjetimo, u Zagrebu je prije dva tjedna sklopljeno prvo životno partnerstvo i taj događaj je okarakteriziran kao povijesni.

Zakon o životnom partnerstvu stupio je na snagu 5. kolovoza. Istospolni parovi sklapanjem partnerstva dobivaju sva prava kao muškarac i žena u braku osim onog na posvajanje djece. 

Hrvatskom predstavom otvoren Queer New York festival

U srijedu je otvoreno treće izdanje Queer New York festivala, kojeg organizira hrvatska udruga Domino. Riječ je o festivalu koji propituje pitanja drugačijosti i queera u suvremenim izvedbenim umjetnostima predstavlja umjetnike i umjetnice iz čitavog svijeta, a posebno je mjesto u ovogodišnjem programu osigurano opsežnoj koprodukciji Domina, Eurokaza i Akademije dramskih umjetnosti, koja je prekjučer doživjela svjetsku premijeru.

Predstava Pomutnje redatelja Branka Brezovca prema predlošku romana Pomutnje gojenca Törlessa austrijskog prozaika Roberta Musila, čvrsto se oslanja i na glazbenu pozadinu koja određuje ritam cijele predstave, podijeljene u dva dijela – prvi dio uz zvukove 2. simfonije latvijskog skladatelja Peterisa Vasksa, a drugi dio uz finalnu scenu Wagnerove opere Siegfried, dok se predstava zaključuje filmom Ivana Ladislava Galete.

U projektu koji je započeo početkom godine sudjeluju studenti glume i kazališne režije, te studenti filmskog odsjeka Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Glavne uloge tumače Hrvojka Begović, Romano Nikolić, Adrian Pezdirc i Domagoj Janković. Uz premijernu izvedbu, Pomutnje se u New Yorku izvode i naredna 4 dana, a hrvatska premijera će uslijediti u sklopu Queer Zagreb Sezone, 2. listopada.

Američke premijere će tijekom ovih dana doživjeti i izvedbe bugarskog umjetnika Ive Dimcheva, američke umjetnice Marisse Perel, indijske koreografkinje Sujate Goel te španjolskog interdisciplinarnog umjetnika Abela Azcone. 

Ostali hrvatski umjetnici predstavljeni na festivalu su Bruno Isaković, Ana Vnučec i Siniša Labrović, a zaseban segment festivala će činiti nizozemski umjetnici, koji će uz svoje izvedbe održavati radionice i predavanja.

Festival se održava do 29. rujna u prostorima s kojima Domino već niz godina surađuje, među kojima se ističe poznati Abrons Art Center, te u drugim kulturnim žarištima New Yorka kao što su The Chocolate Factory Theater, Grace Exhibition Space & Gallery, kultni teatar La MaMa te Leslie Lohman Museum of Gay and Lesbian Art.