10. izdanje eksperimentalnog film festivala 25 FPS

Deset godina Zagreb i Kino SC ugošćuju filmsku manifestaciju eksperimentalnog filma, Festival 25FPS koji na ovogodišnjem jubilarnom izdanju nudi zanimljive projekcije, festivalske goste i inovativne autore/ice. Od 25. do 28. rujna festivalsko slavlje održat će se u Zagrebu u prostorima SC-a, a nakon toga program seli u Rijeku u Art-Kino Croatia. Međunarodni filmovi koji će biti dio ovogodišnjeg natjecateljskog programa, nastali su u posljednje dvije godine kao istraživanje filmskog prostora kroz rod, žanr, tehniku i nove alternativne ideje.

Sanja Grbin, Mario Kozina i Marina Kožul od 1.494 prijavljenih radova, odabrali su 27 filmova od kojih će neki imati premijeru u Zagrebu. Hrvatska ima sva svoja predstavnika, a to su film autora Silvestera Kolbasa ‘Kino Crvena zvijezda’ i ‘Wash Your Hands’ Josipa Žuvana. Tematike bi mogle zanimati i širu javnost, jer obuhvaća političke, znanstvene, konceptualne, animirane, poetske, dijaloške i mnoge druge vrste i žanrove. U međunarodnom žiriju 10. Festivala FPS-a su Andréa Picard, kanadska filmska kritičarka i trenutno najtraženija filmska kustosica, članica Međunarodnog filmskog festivala u Torontu, Ana Hušman, hrvatska filmska autorica čiji radovi su već prikazivani na prošlim izdanjima 25 FPS-a i Johann Lurf, austrijski filmaš mlađe generacije i višestruko nagrađivan autor.

Svaki član/ica žirija dodjeljuje vlastiti Grand Prix, a hrvatskoj publici su pripremili programe u kojima predstavljaju što ih inspirira u filmu i medijskoj umjetnosti. Svi hrvatski filmovi kandidiraju se za nagradu Green DCP kojom se potiče daljnja profesionalna izrada DCP prikazivačkog formata. Osim natjecateljskog djela, festival uključuje već dobro poznate programske cjeline Ode filmu, Expanded Cinema, Kino 33, Žiri predstavlja, Refleksi, radionice i razgovore s autorima. Sve o festivalskom programu možete pratiti na njihovom Facebooku, Twitteru i službenoj web stranici Festivala. Ulaz na sva događanja je besplatan.

Revija – stotine otpuštenih radnica kao statistički podatak

Na ovogodišnjem Festivalu alternative i ljevice šibenski umjetnik Borko Čelar postavio je instalaciju Revija, u kojoj podsjeća na propalu šibensku tvornicu, jednu od najuglednijih tekstilnih tvrtaka na području bivše Jugoslavije.

Na prvom festivalu FALIŠ Borko Čelar predstavio se instalacijom Nada Dimić, posvećenom znamenitoj zagrebačkoj tvornici i tekstilnoj industriji kao sredstvu, uz ostalo emancipacije i izvoru egzistencijalne sigurnosti žena u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Ovaj put, umjetnik poziva publiku na reviju Revije dajući jasan stav i o estetici i o ‘etici’ zahvaljujući kojoj je moguće da nekoliko stotina radnica završi kao statistički podatak u procesu deindustrijalizacije Šibenika.

Borko Čelar u svojim novijim radovima aktualizira i propituje društvenu zbilju koristeći u svrhu izražavanja različita likovno-tehnička sredstva. Ovom autoru slikati je postalo malo. U njegovu radu očituje se pokušaj aktivnog učešća u ovom svijetu stvaralačkim činom. Riječ je o suvremenoj i angažiranoj umjetnosti koja ne traži iskrenost, nego propituje memoriju, provocira nečiste savjesti, pita za istinu i pravednost. Njegova je umjetnost više etički, nego estetički čin.

Tko je Federica Mogherini?

Politologinja i talijanska političarka, Federica Mogherini rođena je 16. lipnja 1973. godine. Doktorirala je u Francuskoj na temu političke filozofije u odnosu između religije i politike u Islamu.

Tečno govori engleski i francuski, a zna i ponešto španjolskog.

Njena karijera je doista impresivna. Godine 1988. postala je članica Federacije talijanske komunističke mladeži, a 1996. pridružuje se Socijaldemokratskoj stranci. Čitav dosadašnji radni tijek bio joj je vezan uz vanjsku politiku: bila je članica Nacionalnog vijeća demokratske ljevice, zatim članica Nacionalnog izvršnog odbora i političkog odbora, radila je u Odjelu za vanjsku politiku DS-a, bila je članica talijanske delegacije Parlamentarne skupštine Europskog vijeća. U veljači 2013. postala je članica Odbora za obranu i vanjsku politiku, a u kolovozu prošle godine postala je šefica talijanske delegacije pri parlamentarnoj skupštini NATO-a.

Mogherini je također i članica Instituta za međunarodnu suradnju (IAI), članica je Vijeća za suradnju između Italije i SAD-a, članica Vijeća Europske mreže za multilateralno nuklearno razoružanje i neširenje (ELN) te članica Međunarodnog vijeća mreže parlamentaraca za neširenje i nuklearno razoružanje (PNND).

Početkom ove godine Mogherini je imenovana ministricom vanjskih poslova od strane novog talijanskog premijera Mattea Renzija.

U kolovozu ove godine predložena je od strane Stranke europskih socijalista da bude imenovana novom visokom predstavnicom EU za vanjsku politiku, što je de facto status ministrice vanjskih poslova. S ovim prijedlogom nisu se složile baltičke zemlje i Poljska, te su je kritizirali kao neiskusnu (?!) i premekanu u stavovima prema Rusiji.

U isto vrijeme, talijanski novinari odbacivali su optužbe kao neutemeljene, pa je tako Franco Venturini u talijanskom dnevnom listu Corriere della Sera naveo sljedeće: “Uostalom, Angela Merkel govori redovito s Vladimirom Putinom, a nitko ne kaže ništa. Mogherini nije učinila ništa drugačije od gospođe Merkel”.

Prigovor čelnika bio je taj što je, nakon razgovora u Kremlju 9. srpnja, Mogherini rekla da je Italija spremna podržati energetski dijalog između Rusije i Europske unije s ciljem promicanja provedbe projekta plinovoda Južni tok.

U razgovoru za Deutsche Welle, zastupnik u Europskom parlamentu Elmar Brok, predsjednik Odbora za vanjsku politiku, rekao je da EU nema jedinstvenu strategiju vanjske politike.

“Kako možemo, primjerice, pronaći trajno rješenje za pitanje Ukrajine, ako, u temeljitom smislu, nemamo zajedničku strategiju za Rusiju? Mi ne znamo kako bismo se trebali nositi s diktatorima i islamističkim pokretima u islamskim i arapskim zemljama. Osim pritiska na pitanje kao što su oružje i zalihe za Kurde i Ukrajince u pregovorima s Rusijom, vjerujem da neformalno okupljeni ministri vanjskih poslova trebaju izraditi strategiju o tome kako se nositi s izazovima u našem susjedstvu”, rekao je Brok.

Ipak, trenutni predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy, obznanio je 30. kolovoza kako je Europsko vijeće odlučilo imenovati talijansku ministricu za novu visoku predstavnicu na mandat od pet godina, a koji počinje teći od 1. studenog 2014. godine.

Federica Mogherini nikako nije politička početnica. Iako je politologinja po struci i doktorica političke filozofije i s mnogo iskustva i znanja o vanjskoj politici i međunarodnim odnosima, nekim svojim muškim kolegama nije bila po volji. Pitamo se što bi bilo da je na njeno mjesto predložen neki muški kolega s daleko manje ovakvog političkog iskustva.

{slika}Članak je nastao u okviru projekta Europske mogućnosti za ruralne žene koji provodi CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje u partnerstvu s Udrugom žena Hera, Prostorom rodne i medijske kulture K-zona i Radijom Kaj. Projekt financira Europska Unija u okviru IPA INFO 2012 te sufinancira Ured za udruge Vlade RH. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne izražavaju mišljenje i stavove Europske unije niti Ureda za udruge Vlade RH.

Odlučila je nositi madrac sve dok njen silovatelj ne bude kažnjen

Emma Sulkowicz tvrdi da ju je prvog dana druge godine studija jedan od kolega silovao u njenom vlastitom krevetu. Od tada Emma ulaže znatnu količinu vremena i truda kako bi uvjerila upravu Sveučilišta Columbia, policiju, čak i svoje prijatelje/ice kako je to što se  njoj dogodilo uistinu stvarno, kako to jest bilo silovanje i kako njen silovatelj zaslužuje da bude kažnjen zbog toga što je učinio.

Sulkowicz je jedna od 23 studentice koje su dio federalne (Title IX) tužbe podignute protiv Columbije u travnju zbog pogrešnog tumačenja slučajeva seksualnih napada. Iako su Emma i još dvije studentice prijavile da ih je napao isti student, njihove tvrdnje nisu uzete u obzir, a silovatelj nije izbačen sa sveučilišta.

Sulkowicz je u svibnju za Time napisala kako se svakog dana boji izići iz svoje sobe.

“Čak i ako vidim nekoga tko je samo nalik mom silovatelju, bojim se. Prošlog semestra radila sam u tamnoj komori u odjelu za fotografiju. Iako moj silovatelj nije bio sa mnom na tom predmetu, tražio je dopuštenje da dođe i radi u tamnoj komori u vrijeme kad sam ja bila tamo. Počela sam plakati i hiperventilirati. Sve dok je on u istom kampusu, može me nastaviti uznemiravati”, napisala je Emma.

Trenutno pri kraju preddiplomskog studija, Sulkowicz je osmislila završni rad u polju izvedbenih umjetnosti s idejom da njen performans bude zapravo protest protiv činjenice da njen silovatelj nastavlja studirati s njom. Obvezala se da će stalno nositi domski madrac u kampusu, na predavanjima ili sastancima, sve dok bude pohađala isto sveučilište kao i njen silovatelj.

“Silovana sam u svom vlastitom krevetu i otad je taj krevet postao moj teret,” objašnjava Emma u videu o svom radu, koji se zove Performans s madracom ili Nosi taj teret.

“Osjećam kako cijelo vrijeme nosim sa sobom teret toga što se dogodilo”, objasnila je Emma.

Ravnopravnost spolova (ni)je samo žensko pitanje

Novoizabrani predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker obećao je 40 posto žena u novom sazivu toga tijela. Ipak, sve je izglednije da Juncker neće dostići broj od devet povjerenica koliko ih je bilo u mandatu njegova prethodnika, Joséa Manuel Barrosa. Naprotiv, njegova bi se Komisija mogla sastojati od poraznog broja žena na povjereničkim mjestima.

Ravnopravnost spolova u Europskoj komisiji ponajprije ovisi o liderima i lidericama država članica koji predlažu članove i članice Europske komisije. U javnost, do sada, procurila su samo tri sigurna ženska imena; talijanska ministrica vanjskih poslova Federica Mogherini koja je i predložena za Visoku povjerenicu EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, švedska aktualna europska povjerenica za unutarnje poslove Cecilia Malmstrom te češka ministrica regionalnog razvoja Vera Jurova. Povjerenice bi mogle kandidirati još Bugarska i Slovenija. Nagađa se da bi to bile aktualna bugarska povjerenica za humanitarnu pomoć Kristalina Georgieva te, a Slovenija je predložila dvije žene; bivšu premijerku Alenku Bratušek i europarlamentarku Tanju Fajon. Sve ostale članice Europske Unije, uključujući Hrvatsku, nominirale su isključivo muškarce.

Iako je Juncker rekao kako Komisija koja broji dvije ili tri žene nije ni vjerodostojna ni legitimna, sve je vjerojatnije da će se upravo to dogoditi. Umjesto suvisle kritike nepoštivanja ravnopravnosti spolova u instituciji koja bi trebala biti primjer državama članicama, mediji su se poigravali prikazom Junckera kao usamljenog i umornog čovjeka u borbi za jednakost. Kvote kao i primjereno izvještavanje su bitni, no jedan od mogućih zaokreta prema budućoj strukturalnoj promjeni moglo bi biti imenovanje povjerenika/ice Europske Komisije za ravnopravnost spolova i prava žena što su EWL (Europski ženski lobi), kao i žene iz stranke socijalista (PES) zahtijevale u kampanji. Zasada ostaje samo činjenica da je kvota još uvijek nedostižna, da je ravnopravnost spolova nešto čime se bave žene te je time marginalizirana tema koju države članice nastavljaju ignorirati.

Tijekom rujna predloženi članovi/ice imati će pojedinačna saslušanja, a novi sastav Komisije mora biti potvrđen do 31. listopada ove godine. Podsjetimo, za predsjednika te iste Komisije bila je nominirana samo jedna žena, njemačka političarka Franziska Keller. Također, ona je bila i prva žena u povijesti koja se natjecala za tu političku funkciju.

{slika}Članak je nastao u okviru projekta Europske mogućnosti za ruralne žene koji provodi CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje u partnerstvu s Udrugom žena Hera, Prostorom rodne i medijske kulture K-zona i Radijom Kaj. Projekt financira Europska Unija u okviru IPA INFO 2012 te sufinancira Ured za udruge Vlade RH. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne izražavaju mišljenje i stavove Europske unije niti Ureda za udruge Vlade RH.

‘Ne pitajte me zašto sam ostajala. Pitajte me zašto sam otišla’

“Ne pitaj zašto sam ostala. Pitanje je: zašto sam otišla“, napisala je Janice Canty,  žena koja je nakon 17 godina zlostavljanja ostavila muža i o nasilju progovorila na televiziji. Ovdje donosi svoja sjećanja, bol i posvetu svima kojima je besmisleno nasilje upropastilo život i obitelj. Ne pitajte je zašto je ostala, veli Janice. Unatoč svoj rječitosti, gubi dar govora kad joj postave to pitanje i odgovara zašto je otišla.

Svake godine u listopadu nosim ljubičastu vrpcu. Predstavlja sve žene koje su izgubile život u besmislenom nasilju.  Sve muškarce i djecu kojih nema zbog besmislenog nasilja.  Ljude koji su prerano otišli s neispisanom knjigom života. Prazno mjesto na obiteljskom stolu. Glas koji je poznata ruka zauvijek utišala.

Nosim je za izdržljivost i životnu pobjedu. Sve godine koje sam izdržala. Preživjela sam 17 godina u podrumskom stanu, na podu u svekrvinoj rupi, zatim u lijepoj smeđoj kućici koju smo si jedino mogli priuštiti jer je bila u zoni poplava te u još jednoj plavoj kući gdje se septička jama često zaštopavala. Ljubičasta vrpca podsjeća me na vremena kad sam se bojala govoriti. Micati. Plakati. Disati. Istovremeno slavi mene kako odrastam. Bome sam zaslužila tu vrpcu. Volim je i mrzim u isto vrijeme. Podsjeća me da živimo u svijetu koji podupire ljepotu, ali i brutalnost. Podsjeća me na glad koju ne možemo kontrolirati.

Tu je da me podsjeti što želim svojim unukama: da vjeruju u nježnost, snagu i ljepotu ljudske ruke. Stvorene su da njeguju i daju potporu, izgrađuju temelje, izraze se s kredom, tintom, kemijskom olovkom i pastelama. Stvorene su da zaustave djetinjstvo u glini. Ruke nisu oružje. Nisu kazna. Ne trebamo ih se bojati. Pred ljudskim rukama nije potrebno uzmicati. Svojim unukama želim da odrastu i stvore dom bez straha. U kojem će moći govoriti. Micati se. Plakati. Disati. Želim im partnere koji ih cijene i čine da se osjećaju lijepima. Želim da se pogledaju u zrcalo i ne vide očaj. Ili strah. Želim da vide, osjete, kušaju i dožive vlastitu ljepotu. Želim da vjeruju u nju.

Svake godine u listopadu stanem uz strance i strankinje, prijatelje i prijateljice, susjede. Stojim s policajcima i policajkama u sumrak, na kiši i vjetru. Hodam u koloni s ljudima koji imaju slične priče. Nosim svijeću. Ponekad govorim u ime nepoznate osobe. Uvijek plačem za nekim koga nikad nisam upoznala. Listopad me podsjeti da sam slobodna i živa, ponizi me pred jednostavnim darom da svako jutro otvorim oči. Zadivljena sam kad se moja kćerka smije. Topli tuš i boca šampona ostavlja me u čudu. Kad si živio u mraku, duge linije Wal – Marta i šetnja kroz supermarket prave su pustolovine. Poput plesa ispod duge.

Svaki godine u listopadu, malo sam starija i, nadamo se, nešto pametnija. Pogledam se u zrcalo i ona slomljena ‘ja’ koja je odšetala iz mraka u listopadu 2000. izgleda kao uspomena. Ona je odraz svega što se mi se događalo. Žena u ogledalu, ona koju vidiš na Wal- Martu i u mliječnom baru, kako se smije nad kolicima u domu umirovljenika/ca, ona je ono što jesam. Unatoč svim doživljenim nevoljama i upravo zbog tih nevolja. Ona je skup svih dijelova mene koji su koračali kroz vatru te iscijelili s novom kožom bez plikova.

Svake godine u listopadu iznova mi se stari upitnik podigne iznad glave. Pitanje koje mrzim. Pitanje na koje, čini mi se, odgovora nema. Zašto si ostala? Raspravljali smo o tome. Sjedila sam na večernjim  vijestima. Odgovarala medijima. Na S.O.S. telefonskoj liniji razgovarala s bezbrojnim ženama i čak nekoliko muškaraca. Stajala sam na sredini parlamenta i obratila se zakonodavcima. Ja sam žena koja je 17 godina preživjela s nasilnikom. Volim riječi. Kažu mi da mogu držati predavanja i pisati zbog moje rječitosti. Ali gubim dar govora kad mi postave to pitanje. Ne znam zašto drugi, vaš sin, kćerka, nećakinja, rođak ili brat ostaju.

Ne znam zašto neki ljudi uzgoje mržnju tamo gdje je postojala ljubav. Buknu u bijesu koji  im obuzme dušu. Ne znam zašto ljudi povrjeđuju druge ljude. Postoji strah. Poznajem ga. Svatko tko je ikad vidio zmiju ili velikog mrava poznaje strah. Svatko tko je ikad ustao s namjerom da nepoznatim ljudima održi govor, zna što je strah. Svatko tko se oženio, rodio ili započeo novi posao rastegnuo je vlastiti strah ispred sebe kao pregaču. Svatko tko je pod tušem našao cistu, zna što znači sjediti u sjeni s prstima smrznutim od straha. Strah od nepoznatog. Čudovište, zar ne? Strah je planina puna značenja.

Svake godine u listopadu stavim ljubičastu vrpcu i nadam se boljem svijetu, mom i tvom. Nadam se da će jedna osoba, bar jedna, razumjeti što imam za reći. Uvidjeti kako zločin između četiri zida zaslužuje jednaku kaznu kao i napad na cesti. Nadam se boljoj edukaciji za učitelje i učiteljice, volontere i volonterke, policijske snage. Za suce i sutkinje, službenike i službenice, roditelje i djecu. Žrtve i one koje su preživjele. Želim da se pojavi osoba koja će to objasniti bolje od mene, u tek nekoliko riječi. Nadam se da će bar jedna osoba uvidjeti kako ne zaslužuje svake noći zaspati u strahu. Ne zaslužuje  probuditi u srahu od sunca i novog dana.

****

Svake godine u listopadu ponovo je 1978. Ja imam 13 godina i živim u novom gradu. Imam naočale i frizuru koju mrzim. Želim odrasti i biti spisateljica. Glumica. Želim biti sve ono što nisam. Samopouzdana i prekrasna. Moj prvi poljubac s dečkom. Boli. On zahtijeva poljubac i ja poslušam bez razmišljanja. Zato što imam 13 godina i ne znam bolje. Možda su dečki jednostavno takvi. To je normalno. Taj dečko mi svira gitaru s varljivo nježnim rukama. Kaže mi kako sam prekrasna. Vjerujem mu  dok zaglađujem rane koje su njegovi zubi ostavili na mojim usnama.

Vidjela sam roditelje spremne da se pobiju oko konzerve pive. Vidjela sam oca u lisicama te dok pakira svoje stvari. Vidjela sam ga kako odlazi i kako se ponovno vraća. Nikad se neću udavati. Niti imati djecu. 1983. godina. Imam 18 godina. Oblačim posuđenu vjenčanicu. Hodam niz aleju prema tom istom dečku. Uz drhtaje nosim buketić cvijeća i bebu u trbuhu. Još nikad nisam skuhala ručak. Ni upravljala automobilom. Imam 18 godina i udana sam.

 1989. godina. Imam troje predivne djece. Imam i ozljede na mjestima koja samo ja mogu vidjeti. Moj glas slabi jer šutim. Odazivam se na imena koja ne bi nadjenuo ni životinjama. On mi veli da sam ružna i debela. Vjerujem mu. Nemam razbijene usnice ni slomljene kosti koje mogu pokazati doktoru. Ovo očito nije čin nasilja, kakvo je utjelovila Farah Fawcet u filmu Gorući krevet. Vjerujem da ovo nije nasilje. Djeca vjeruju u to jer drugi život ne poznaju. Moji roditelji žive s tim. Preostali prijatelji iz srednje škole više nisu ovdje. Moj se svijet smanjio na sobicu u stražnjem dijelu roditeljske kuće mog muža. Još uvijek ne vozim. Nisam maturirala.

1989. godina. Zanijela sam po četvrti put u posljednjih pet godina. U šestom mjesecu trudnoće. Spora sam i debela, gadim mu se. Nikad nisam dovoljno brza. Njegove ruke hvataju me oko prsa. Kasnije će reći, bila je to nesreća koja ga je jako uzrujala. Nije važno. Pala sam sa stolice. Ružne zelene stolice s razderanom navlakom od vinila. Spužvasto punjenje razlijeva se poput kozjeg sira.  Nespretna sam i debela sa svih strana i možda, možda je to razlog što je moj mali dječak umro unutar mene. Umro je i mrzila sam se. Mrzila sam mog muža, tu ružnu stolicu i njegove ruke.

1995. godina. Vraćamo se u malu plavu kuća sa zaštopanom septičkom jamom. U toj smo kući živjeli kao mladi. Naivno zazivali sreću. Kako li sam samo vjerovala da je to moguće! Na isto mjesto vratili smo se kao drugi ljudi. Strah unutar mene živio je nevidljivo kao komarac u oluji. Osakaćeni, zamrznuti strah. Nije se pojavio odjednom, buknuo uz dojavu vatrometom. Bilo je tiho i podmuklo. Kao plijesan. Ustajali zrak i molekule. Onda to nisam protumačiti, ali postala sam tupo tijelo bez osjećaja da bih preživjela.

2000. godina. Radim u domu za potrebite i nemoćne. Ponovno sam otkrila dio sebe koji sam zaboravila. Ljubav prema riječima i pisanju. Uživanje u kartaškim igrama, Scrableu i šetnjama po toploj kiši. Ja sam ‘radovi u tijeku’. Oprost prema samoj sebi još se slaže. Sjedim na večernjim vijestima. Ljudi me zovu hrabrom zbog sranja koje sam preživjela. Zovu me hrabrom jer nisam sjela i umrla iako sam zazivala smrt. Htjela sam prekinuti vlastiti postanak. Prekinuti ozljeđivanje. To je naoružalo strah. Otupilo me i zatim vratilo natrag. U želji za smrću otkrila sam volju za životom.

Odatle je potekla snaga da odšetam iz kuće. Ne pitajte me zašto sam ostala. Ne mogu vam odgovoriti.  Ne pitajte me zašto vaša sestra ili susjedi ostaju. Ne znam vam to objasniti. Nije bijelo crno. Ne lakim riječima. Ovisi o svakoj pojedinoj osobi. Poput boje za kosu. Krivim li strah? Sveznajući, moćni, osakaćujući, zamrznuti strah? O da. Skriva se iza zavjesa. Druži se s razbijenim suđem. Slomljenim snovima. Ozljedama koje nitko ne može vidjeti.

Ne pitajte zašto sam ostala. Pitajte zašto sam otišla. Onda stavite ljubičastu vrpcu i nosite svijeću u mraku.

O autorici: Zovem se Janice Canty. Počela sam pisati u jedanaestoj godini kad mi je učiteljica rekla da imam talenta. Pisanje je za mene poput eliksira. San o objavi knjige zataknula sam daleko na sigurno mjesto. Ne živim od pisanja iako strast prema riječima u meni gori poput logorske vatre. Radim kao medicinska sestra u domu za potrebite na sjeveru zemlje u malom nepoznatom gradiću. Bavim se bloganjem i pisanjem na Facebooku. Twitter mi ne ide.


Prevela i prilagodila Marina Damian