Camille Lepage kao majka hrabrost

Za početak, moram vam reći – roditelji me nikada nisu cijepili protiv patetike. Imajte to na umu čitajući ovo. Ali, imajte na umu i da nije patetika ako se istinski osjeća, onda je valjda tuga – čista, bodljikava, parajuća.

Camille Lepage bila je francuska fotoreporterka, sjajna fotoreporterka. Bila je željna znanja i razumijevanja, htjela je shvatiti, obujmiti, promijeniti. Posljednje tri godine izvještavala je iz Sudana, Južnog Sudana i SAR-a. Njene su radove objavljivali vodeći francuski i svjetski časopisi. Uvijek su je privlačili zaboravljeni sukobi, pričala je jednom prilikom u razgovoru za PetaPixel; “Želim da gledatelji osjete kroz što ljudi prolaze. Želim da suosjećaju s njima kao ljudskim bićima, umjesto da na njih gledaju kao na još jednu hrpu Afrikanaca koji pate u bespućima rata negdje na tom ‘crnom kontinetu’. Želim da pomisle: ‘Zašto, pobogu, ti ljudi žive u takvom paklu; zašto ne znamo ništa o tome i zašto nitko ne radi ništa po tom pitanju? Želim da se gledatelji posrame, da ih je stid svojih vlada koje sve to znaju i ništa ne čine kako bi svemu tome došao kraj.”

Camille je bilo jasno kako funkcioniraju mediji i kako važne priče izostaju s naslovnica zato što nisu “naše”, zato što ne privlače oglašivače, zato što se s njima “ne možemo poistovjetiti”, zato što su “daleko”. Nju nije zanimalo francusko i afričko, siromašno i bogato, atraktivno i neatraktivno. Zanimalo ju je ljudsko. Ljudska bol, patnja, želje i snovi, nepravda, izgubljena djetinjstva i mladosti,  obzori s kojih je streljana budućnost. To je vidljivo u njenom foto eseju iz Južnog Sudana, Vanishing Youth. Provodila je tada dane  s djecom, mladima, koji  su proveli djetinjstvo i mladost s puškama u rukama, s mladima koji su bili iskusni ubojice, gonjeni od strane istih takvih. Pitala se kako ti ljudi, koji su vidjeli i počinili strašna djela, mogu izgledati tako nevino? Pitala se gdje je naša krivnja i odgovornost u svemu tome, u toj nevinoj mladeži, u tim iskusnim ubojicama. Paradokse i ironije hvatala je u svojim fotkama najbolje. Nije nudila konačne odgovore, čak nikakve odgovore, samo dodatna pitanja, puno pitanja.

U Sudanu je završila odmah nakon završetka studija. Pratila je odvajanje Južnog Sudana i proces stjecanja nezavisnosti, čudila se kako su malo mediji pokrivali tu priču. Postojalo joj je očito kako mora otići tamo, kako mora napraviti nešto. Bila je to njena novinarska, ali i prije svega – ljudska dužnost. Odlučila je da ne može i ne želi prihvatiti ljudsku tragediju samo zato što s tim ljudima ne dijeli povijest, zastavu, zemlju, krv, kulturu, samo zato što ih ne poznaje i od njihove priče ne može direktno profitirati – što emocionalno, što financijski. Pristala je na pomalo otuđeni život, život u sjeni, sa mnogo knjiga, fotićem i novim pričama i opasnošću svakog svitanja. Zašto? Zato što nije pošteno. Zato što ljudi pate.

Zato što, valjda, postoji ta neka ljudska veza koja prelazi svugdje postavljene granice –nacija, religija, roda, spola, seksualnosti. Zato što postoji dobrota, neracionalna, koju se ne može objasniti, ali i ne bi trebalo objašnjavati. Jer vam ne treba razlog da pomognete nekome – bilo kome, bilo gdje. Camille je to znala i to je i živjela. Nije to prolazilo bez straha, znala je koliko je opasno hodati uokolo, među brojnim paravojskama i nepoznatim ljudima, ali sav taj strah samo svjedoči o njenoj silnoj hrabrosti. Strahu unatoč, išla je dalje. Nastavila je,  među marginaliziranima, zbog marginaliziranih.

Mogla je živjeti mirno u Francuskoj, gledati art filmove, piti fina pića, šetati se mrino u suton, najveća briga mogla joj je biti što sutra odjenuti na posao. Umjesto toga, odmah nakon faksa je završila na ratištima i sa svojih je 26 godina ubijena u jednom od brojnih pobunjeničkih sukoba u SAR-u.

Frustriralo ju je često kako većinu medija, ali i čitatelja/ica, ne zanima njen rad. Sumnjala je kako sve čemu se posvetila možda nema smisla, kako možda zapravo ništa ne uspijeva promijeniti. Pričala je o tim crnim momentima, pričala i ostavljala ih iza sebe. Vraćala se na ono glavno izvorište, na onu početnu motivaciju – dati sve od sebe, boriti se, bez obzira na ishod. Biti u mogućnost reći – “napravio/la sam sve što sam mogao/la.” Camille je dala svoj život, svoj posljednji udisaj, ali i svjedočanstvo nade i mogućnost – mogućnost suosjećanja, čiste ljubavi. Ostavila je u svojim djelima naputak za budućnost i sada ga treba vidjeti i čitati pažljivo.

Sindikati prikupljaju potpise za referendum protiv outsourcinga: ‘Spriječimo štetu gdje je još nema’

Čelnici/e 17 sindikata potpisali/e su danas sporazum o zajedničkom prikupljanju potpisa od 5. lipnja za raspisivanje referenduma o donošenju zakona o obavljanju pratećih i neosnovnih djelatnosti u javnom sektoru, kojim bi se zabranio outsourcing u javnom sektoru, prenosi rtl.hr.

“To se odnosi na školstvo, zdravstvo, znanost i socijalnu skrb, kulturu i državnu upravu”, pojasnio je na konferenciji za medije predsjednik Sindikata zaposlenika u hrvatskom školstvu Preporod Željko Stipić.

Za sindikate, koji uglavnom okupljaju zaposlene u javnim i državnim službama, neprihvatljivo je da zaposlenici i zaposlenice neosnovnih djelatnosti (čišćenje, održavanje, pranje i peglanje, kuhanje, prijevoz i zaštita) budu izloženi/e ‘na milost i nemilost privatnim poslodavcima i tržištu’.

“Želimo našom akcijom dati priliku građanima da izraze svoj stav o najvećoj pošasti koja im se, nakon rata, dogodila u protekla dva desetljeća – privatizaciji”, rekao je Stipić.

Smatra da je jamstvo uspjeha akcije zajedništvo više od 125.000 članova sindikata i 2.500 povjerenika, odnosno 250.000 zaposlenih u javnim i državnim službama, kao i to što ne traže povećanje plaća i materijalnih prava.

Akciji se pridružio i Samostalni sindikat zaposlenih u zdravstvu, iako je vlast izuzela zdravstvo od outsourcinga, kao i Nezavisni cestarski sindikat na koji se odluka o outosurcingu ne odnosi.

Stipić kaže da akcija nema politički predznak, a pokreću je upravo nakon završenih europarlamentarnih izbora. Poručio je da svaka vlast mora znati da je uvijek, kada građani i građanke osjete da se nekim rješenjem ugrožava javni interes, referendum sredstvo kojim mogu zaustaviti svaku nerazumnu ili štetnu inicijativu.

Vlada je najavila da će krajem lipnja krenuti u outsourcing tih djelatnosti, jer će time smanjiti prekomjernu proračunsku potrošnju, no sindikati javnog sektora to ne prihvaćaju.

“Radi se o dva nepomirljiva stava pa želimo da o tome sud daju građani i građanke, koji svojoj djeci i unučadi ne žele ostaviti lošije škole i bolnice od onih koje su naslijedili od svojih roditelja”, poručio je Stipić.

Na novinarsku primjedbu da je u nekim javnim službama outsourcing već proveden, predsjednik Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Boris Pleša rekao je da sindikati pokušavaju spriječiti uvođenje outsourcinga tamo gdje to još nije učinjeno.

“Spriječimo štetu tamo gdje je još nema”, poručio je Pleša upozorivši da bi moguće posljedice u javnom sektoru ‘mogle biti strašne’.

Stipić je izvijestio da su sindikati u petak za pomoć stradalima od poplave Slavoniji na račun Crvenog križa uplatili 100.000 kuna.

Na tome im je zahvalio predsjednik Hrvatskog Crvenog križa Josip Jelić rekavši da su u HCK-u bili zatrpani brojnim pozivima građana koji su željeli pomoći spontano i od srca.

Ekstremna desnica u klupama Europskog parlamenta

Rezultati jučerašnjih izbora za Eurospki parlament za Hrvatsku izgledaju ovako: nakon što su prebrojani svi glasovi koalicija okupljena oko HDZ-a skupila je 6 mandata, SDP-ova 4, a OraH Mirele Holy jedan mandat. Savez za Hrvatsku u konačnici je ipak ostao bez mjesta u Europskom parlamentu.

Koalicija HDZ-HSS-HSP AS-BUZ-ZDS-HDS prema tim još uvijek privremenim izbornim rezultatima osvaja 41,42% glasova, lista Kukuriku koalicije (SDP, HNS, IDS, HSU) 29,93 posto, ORaH 9,42 posto, dok je Savezu za Hrvatsku pripalo 6,88 posto glasova.

Državno izborno povjerenstvo (DIP) u 14 sati objavit će i službeno potpune službene rezultate jučerašnjih izbora za Europski parlament.

Sastav hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu činit će Andrej Plenković (HDZ), Dubravka Šuica (HDZ), Ivana Maletić (HDZ), Davor Stier (HDZ), Ruža Tomašić (HSP-AS), Marijana Petir (HSS), Tonino Picula (SDP), Biljana Borzan (SDP), Ivan Jakovčić (IDS), Jozo Radoš (HNS) i Davor Škrlec (ORaH).

U DIP-u navode kako je na jučerašnje europske izbore izašlo 25,25 posto birača – 950.736 od ukupno upisanih 3.765.569 birača.

Važećih listića bilo je 96,94 posto, a nevažećih 3,06 posto.

Šest mjeseci od osnutka, ORaH je zabilježio prvi uspjeh na izborima za Europski parlament, osvojivši jedan mandat. “Prezadovoljni smo s ovim rezultatom. Mi smo stranka koja postoji tek šest mjeseci i mislim da je ovo senzacionalan rezultat”, rekla je Mirela Holy za Novu TV, komentirajući jedan osvojeni mandat ORaH-a na izborima za Europski parlament.

Osim što zabrinjavaju rezultati u Hrvatskoj i predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso pozvao je u ponedjeljak europske snage da se “okupe” nakon dobrog rezultata euroskeptičnih stranaka. Ukupni pobjednici izbora za Europski parlament su europske pučke stranke iz desnog centra. Projekcije koje je prema još nepotpunim podacima objavio Europski parlament pokazuju da Europska pučka stranka dobiva 212 mandata, a socijalisti 186, dok su Liberali na trećem mjestu s 70 mandata. Veliki skok ostvarile su razne euroskeptične stranke s ukupno osvojenih 141 mjestom.

U Francuskoj je situacija i više nego alarmatna – ultra desni Nacionalni front Marine Le Pen pobijedio je ispred desnog centra UMP-a i Socijalista predsjednika Hollandea. Po prvi put u povijesti i Njemačka neonacistička stranka NPD ući će u Europski parlament. S oko 300.000 glasova i rezultatom od 1 posto, NPD je dobio jednog zastupnika na 96 mjesta kojima raspolaže Njemačka u novom sazivu EP-u nasuprot 99 koliko je imala 2009. Politički potres najavljuje i čelnik britanskog euroskeptičnog UKIP-a Nigel Farage koji je na izborima osvojio 27.5 posto glasova, pobijedivši oporbene laburiste (25.4 posto) i konzervativce premijera Davida Camerona (24 posto).

I u Danskoj je krajnje desna Narodna stranka osvojila najviše glasova birača. Nacionalisti su ostvarili i jako dobre rezultate u Austriji, Mađarskoj, Švedskoj, Finskoj. U mnogim zemljama, što je još jedna od karakteristika izbora, vladajuće su stranke doživjele poraze.

Koga šaljemo u Europu?

Od cijele horde političara/ki koji nam nude svoje usluge i rješenje izlaska iz krize, vrlo površnom analizom za koju je potrebno da samo obratimo pažnju na njihove riječi i djela, na njihov diskurs unutar i iz kojeg djeluju i ukoliko usporedimo kolika je, zapravo korelacija i/ili kompatiblinost između onoga što čine i govore, jasno je kao dan da su gotovo svi koji nam se nude kao šareni proizvodi u super marketima, zapravo, političari/ke koji žive od politike, ali ne i za politiku, da se izrazimo Weberovski.

Zašto je tome tako? Vjerojatno u državi u kojoj je politička pismenost na vrlo klimavim nogama i gdje svaki mališan/ka sanja o karijeri koja podrazumijeva show business, onda se slika i o politici kao primamljivom pozivu itekako dobro uklapa. Ovdašnja politička scena i ne razlikuje se mnogo od estrade i sve se svodi na dobru staru “kruha i igara”. Slika koja nam lebdi pred očima pri pomisli da smo uspješni odnosi se na to da malo radimo na sebi, ništavno za druge, a da mnogo zarađujemo. Tako bi trebala izgledati formula kojom se dolazi do krajnjeg rješenja, za potrebe ovog teksta, nazovimo to ciljem – političar/ka.

Da smo uglađeni, vozimo skupe automobile ili da nas voze, da posjećujemo egzotične krajeve i da širokim osmijehom mašemo u kamere.  Pritom da sve upakiramo u potrebu i opis posla, da uvjerimo svekoliko pučanstvo da to radimo za njihovu dobrobit, ukoliko nas prozovu za aferu ili neku malverzaciju, ne daj bože, za kriminal, odlučno niječemo da smo znali za išta o  čemu nas pitaju i s čim nas povezuju.

Lako je biti političar/ka gdje se onda na sve to odmahne rukom kada izbori pokucaju na vrata, a raja će i dalje glasati za “one naše”. Kratko im je pamćenje. Lako opraštaju sve ono što se u modernim državama kojima težimo, kažnjava na izborima.  I uvijek će ponavljati mantu; kakvi god da su, naši su. Sada imamo dugo čekanu državu i bitno je da glasamo za onu političku opciju za koju glasa i djed i tata. A glasat će i sljedeća pokoljenja, ako bog da. Voljela bih da karikiram, ali zapravo opisujem političku scenu za koju su vrlo male šanse da postane drugačija od ovakvog skupa političkih ridikula, bezočnih manipulatora, nesposobnih snobova i licemjernih humanista koje biramo iznova i iznova.

Zašto je ova predizborna politička kampanja za euro-parlamentarne izbore prošla, gotovo neprimjetno, možemo pripisati kataklizmi koja je zadesila istočnu Hrvatsku i poplavama izbrisala nacerena lica političara i političarki koji nas uvjeravaju da ćemo svi doživjeti katarzu ukoliko im damo svoj glas jer će oni, tamo na zapadu, donijeti svu blagodat ovoga svijeta Lijepoj našoj i od nje učiniti državu blagostanja. Mnogi su se odrekli troškova političke kampanje u korist donacija poplavljenim krajevima, prvo Kukukuriku koalicija, a potom i HDZ jer ne može ni Karamarko propustiti šansu da pokaže svoju veličinu i solidarnost kad to već Milanović tako otvoreno servira u javnost. I što onda nakon tone izrečenih parola i nimalo inventivnih obećanja, predstavljanja plana i programa za Europu vidimo u medijima.

Gotovo intergalaktičku veličinu kontradiktornosti od predstavnice Hrvatske seljačke stranke koja u spotu koji se vrti po televizijama s nacionalnom frekvencijom priča o glasu seljaka, pa onda u emisijama u kojima se simbolično “odrađivala” kampanja govori u kameru kako da nije bilo seljaka ne bi bilo ni Republike Hrvatske i kako će zagovarati obiteljske i kršćanske vrijednosti i sve to izgovara dok simbol Hrvatske poljoprivrede tone pod blatnjavom vodom Save i Drave, dok ti isti seljaci o kojima sriče romatičarske poeme gube sav ili veliki dio uroda, samim tim i vlastitu egzistenciju, dok im nestaju domovi i ugiba stoka, a ona je daleko od njih. Ona spasiteljica seljaka, obitelji  i crkve sjedi u studiju sa frizurom koju joj je do maločas namiještala skupa frizerka, sjedi tako našminkana, dotjerana s blaženim  izrazom lica i izgovara neke mlake budnice u kameru.

Osoba je to koja ne samo da dovodi u pitanje vrijednosti za koje se zalaže već doprinosi povećanju postotka žena u parlamentu, a da pritom svojim javnim djelovanjem, glasanjem  protiv podzakonskih i zakonskih akata koji bi trebali unaprijediti položaj žena, zaštiti ih i olakšati im da lakše žive i rade u muškom svijetu,ugrožava položaj žena te njihova prava dodatno osiromašuje i degradira.

Jednako kao i demokršćanska joj kolegica Ruža Tomašić koja ne mora dobro niti poznavati svoj materinji jezik da bi sa svima podijelila činjenicu kako nju bog voli jer ju je još jednom nagradio da je desni blok kandidira za euro parlamentarku. Ista ona koja smatra da je ženi smisao postojanja opisan u Bibliji. Ista ona koja brani lik i djelo Ante Pavelića u zapadnom svijetu i predstavlja državu iz koje dolazi kao klerofašističku svojim izjava o tome kako je Hrvatska kršćanska zemlja.

Nije dovoljno samo se oslanjati na program koji predstavljaju u kampanjama. Potrebno je pratiti cjelokupni rad i stranaka i političara koji su njihova perjanica jer, naravno, da će samo lijepo i dobro isticati u svojim pomno osmišljenim reklamama. Cjelokupan rad je bitan, a na njega se zaboravlja ili ga se uopće ne prati jer smo zaokupljeni vlastitom egzistencijom i borbom s dnevnim stresorima da se pokušavamo zaštiti ne prateći što to političari/ke rade, kako donose odluke, kako se obaraćaju kolegama, kako biračima.

Od ukupno 25 izbornih lista, niti na jednoj listi znatnije ne dominiraju žene. Jedina lista na kojoj su žene u većini u odnosu na muškarce je ORAH, Održivi razvoj Hrvatske i Lista a kojoj se predstavljaju Demokratska stranka žena, Hrvatska stranka nezaposlenih i Akcija slavonsko baranjskih umirovljenika. Od 11 osoba koje svaka stranka nudi, na tim listama ih je ukupno 6, od čega su na listi ORAHA 3 doktorice znanosti, uključujući i medijski najeksponiraniju Mirelu Holy. Stavovi koje zagovaraju su također emancipatorski i prožeti činjenicama pa se samo možemo nadati da je ORAH potencijalna stranka eksperata koji, ipak, nisu elitistički nastojeni već rade u korist zajednice. No, živi bili pa vidjeli.

Na izbornoj listi političke partije Snaga Roma Hrvatske je samo jedna kandidatkinja, dok je ukupno sedam lista istaknulo po 5 kandidatkinja i to su uglavnom, lijevo orijentirane partije. Najradikalniji desni blok koji je okupio čak 8 stranaka; Hrvatski demokratski savez Slavonije i Baranje, Akcija za bolju Hrvatsku, Autonomna hrvatska seljačka strana, HRAST-Pokret za uspješn Hrvatsku, Hrvatska stranka prava, Hrvatska zora-stranka naroda, Obiteljska stranka, Zavjet za Hrvatsku, izabrao je samo 2 potencijalne predstavnice. Ovakva zastupljenost žena je pokazatelj vrijednosti koje pojedine političke partije zagovaraju i koliko idu na ruku svim hrvatskim građanima.

Vrlo im je usko područje djelovanja, fokusiraju se na interesne skupine za koje smatraju da najvećim udjelom sudjeluju na izborima i poklanjaju im svoje glasove, a takva politička klima pogoduje ustaljenosti starih problema i nepravednog društvenog položaja marginaliziranih skupina koje postaju sve marginaliziranije jer se njihove potrebe zanemaruju, prava im se svode na minimum i onemogućavanjem participiranja u donošenju odluka, kreiranja javnih politika i borbi za ispravljanjem devijacija u društvu koje su posebno vidljive na lokalnom nivou, onemogućava se progres i zdrav rzvoj demokratskih vrijednosti i konsolidacija demokracije kao društvenog poretka.

Iščitavanjem tzv. Zbirne liste kandidacijskih lista za izbor članova u EU parlament iz Republike Hrvatske opet je vidljivo što nadležne osobe misle o rodnoj ravnosti i misle li uopće. Članovi su obuhavaćeni naslovom, a članice? Barem je rodno osviješten jezik najmanji korak koji mogu učiniti u zagovaranju rodne ravnopravnosti ili je to manje bitno. Inzistiranjem na istom percipira se kao iživljavanje feministkinja nad jezikom i pravopisom.

Posljedica je to procesa obrazovanja i odgoja koji zanemaruje žene kao jednako važne i koji podgrijava stereotipe i čini da društvo i dalje bude podijeljeno na ove i one, na nas i njih, na za i protiv. Isto kao što se to čini i izborima kandidacijskih lista bez ideje kako sitnim koracima unaprijediti Hrvatsku koju svi tako metaforički vole i dive joj se, a u realnom životu je samo osiromašuju i duhovno, vrijednosno i materijalno.

Već je valjda jasno da su najveći domoljubi najviše uzimali od Hrvatske i njenih građana koje svi tako iskreno pozivaju na izbore i očekuju njihov glas u zamjenu za zagovarateljskim politikama koji će pomoći biračima da ovoga puta budu zadovoljni svojim predstavnica zbog kojih ih neće biti stram što ih zastupaju ili ih samo formalno zastupaju jer se to tako zove, a zapravo u njihovo ime uzimaju sjajnu plaću za minimalan rad, a za još manje razmišljanja i promišljanja o onima koji su im pomogli da se ekonomski osiguraju.

Mogu li novi zastupnici/ce dati nešto više građanima Republike Hrvatske od materijala za viceve, loših pokušaja osmišljavanja novih fraza engleskog jezika na licu mjesta, u Europskom parlamentu i hoće li moći ponuditi štogod pozitivnije od razočarenja i osmišljavanja kako da se što brže napusti domovina jer ona je mala i slaba, a predstavnici smiješni i poltronski nastrojeni. Slični onima o kojima se 80 ih pjevalo kako su ljudi bez kalibra i bez ideje koji nam ufuravaju istine vrno-bijele. Izlaznost je mala jer je sve veći postotak građanstva letargičan, osjećaj prevarenosti je sve prisutniji, a želja za dugotrajnim migracijama izvan Hrvatske sve veća. Ostaje nada da će ipak neki/e političari/ke odgovorno odraditi zadatke, kreativnošću i entuzijazmom naći rješenje za poboljšanje kvalitete života i pametnim apliciranjem za projekte financirane iz EU fondova kompetentno i radišno upravljati istima. U suprotnom, vidjet ćemo da i od goreg može gore.

{slika}Članak je nastao u okviru projekta Europske mogućnosti za ruralne žene koji provodi CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje u partnerstvu s Udrugom žena Hera, Prostorom rodne i medijske kulture K-zona i Radijom Kaj. Projekt financira Europska Unija u okviru IPA INFO 2012 te sufinancira Ured za udruge Vlade RH. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne izražavaju mišljenje i stavove Europske unije niti Ureda za udruge Vlade RH.

Prva feministička zastupnica u Europskom parlamentu

Prva zastupnica koja predstavlja feminističke stranke će vjerojatno biti izabrana na sljedećim izborima za Europski parlament, budući da se ženska prava sve više ističu u izbornim kampanjama kroz 28 država članica EU, a desne opcije lansiraju kampanju protiv rodne problematike.

Očekuje se da bi žene nakon izbora i dalje trebale činiti trećinu Europskog parlamenta koji broji 751 člana/icu, iako cjelokupna brojka samo maskira velike razlike između pojedinih zemalja i političke podjele lijevih i desnih.

Feminističke stranke u Švedskoj, Francuskoj i Njemačkoj osvajaju mjesta, zajedno sa Švedskom Feminističkom Inicijativom koja je na putu da probije izborni prag od 4 posto, potreban da osvoji predstavništvo u Bruxellesu.

“Podaci izgledaju odlično. Brojke su porasle u vrlo kratkom vremenu” – izjavila je Soraya Post, koja bi trebala biti izabrana za stranačku predstavnicu. “Ljudi zauzimaju stav jer vide rizik u rasističkim i fašističkim strankama, a žele braniti jednakost. Ljudi uočavaju da je demokracija u opasnosti. Put je bio dugačak. Trebali smo otići još puno dalje o ovom modernom društvu.”

Feminstička Inicijativa vodi kampanju o pitanjima pobačaja, jednakih plaća i jednakopravnosti bez obzira na spol, spolnu orijentaciju, etnicitet, invalidnost i starosnu dob. Takvi zahtjevi uključuju povjerenike posvećene ravnopravnosti spolova, rasa i diskriminaciji. “Europskom parlamentu potrebne su naočale”, rekla je Post.

Žene su činile 16 posto saziva prvog Europskog parlamenta, izabranog 1979. godine. Od tada, zastupljenost je porasla na 35 posto u trenutnom sazivu. Skoro sve države imaju veći postotak ženskih predstavnica u Europskom parlamentu, nego u nacionalnim parlamentima. Estonija ima rodni balans u omjeru 50:50 u Europskom parlamentu, dok žene čine jedva 20 posto vlastitog zakonodavstva.

{slika}

Finska ima najvišu zastupljenost žena zastupnica u Europskom parlamentu: preko 60 posto od 13 članova/ica.

Njemačka ima 41 zastupnicu od ukupno 99 zastupnika/ica Europskog parlamenta, za razliku od 33 posto u nacionalnom parlamentu. Velika Britanija je ispod prosjeka, sa 33 posto od ukupno 73 europska zastupnika/ice, dok u Donjem domu broji 22 posto žena.

“Trećina nije dovoljna, ali je daleko bolje nego u većini parlamenta”, rekla je Mary Honeyball, zastupnica Laburističke stranke iz Londona i zastupnica Ujedinjenog Kraljevstva u Vijeću Europskog parlamenta za ženska prava i rodnu jednakost. “A jednom kad se postigne trećina, potaknu se kritične mase. Prestaje biti neobično imati ženu predsjednicu vijeća ili drugih visokih pozicija. Ali mi dolazimo i na ta mjesta.”

Honeyball je predvidjela da će se sveukupna rodna ravnoteža u Europskom parlamentu poboljšati nakon ovotjednih izbora i da će po prvi puta Laburisti imati više zastupnica u Europskom parlamentu, nego zastupnika. Među stranačkim kandidatima, 53 posto čine žene. Zeleni imaju 48 posto kandidatkinja, a liberalni demokrati 34 posto. Konzervativci imaju 31 posto, a najmanji broj kandidatkinja na listama Ujedinjenog Kraljevstva za EU parlament imaju nezavisni, svega 18 posto.

Honeyball je izjavila da je bilo značajno gledati ne samo broj kandidatkinja, nego i njihov položaj na listama. “Imajući ženu na listi, ali ne pri vrhu, je samo izmišljanje brojeva.”

Honeyball je također rekla da se dogodila politička podjela u smislu ženske zastupljenosti, što je bilo važnije nego li geografska zastupljenost, gdje zemlje sjeverne i zapadne Europe prolaze bolje nego zemlje na jugu i istoku. “Stranke ljevice čine više da bi osigurale ženska predstavništva negoli stranke desnice” – rekla je.

Serap Altinisik iz Europskog ženskog lobija u Bruxellesu složila se da je porast feminističke svijesti kod birača praćen političkim zatezanjima i kočenjem rodnih jednakopravnosti. “To potiče progresivnije politike u strankama ljevice, dok potiče još više zatezanja u strankama desnice” – rekla je Altinisik.

U Francuskoj, Feministice za solidarnu Europu, stranka koja je pokrenuta tek prije mjesec dana i čija lista uključuje i žene i muškarce, učinila je da pokušaj španjolske vlade da stavi izvan zakona pitanje pobačaja, bude fokus njihove kampanje.

“Nevjerojatno je da EU može reći svojim državama članicama da rade svoj posao po pitanju ekonomije i slično, ali kada članice pokušaju unazaditi osnovna prava žena, tada Europa šuti. Nevjerojatno!” – rekla je Caroline de Haas, voditeljica organizacije.

“Kažu da je rodna ravnopravnost bitna, ali ne čine ništa. Ljudi misle da smo postigli ravnopravnost, ali to je tek ispred nas. Tek se moramo boriti za jednaka prava muškaraca i žena.”

De Haas je provela 15 godina kao članica Francuske socijalističke stranke, “pokušavajući je učiniti feminističkom. Sada, po prvi puta, predstavljamo sebe kao feministe/kinje na izborima.”

Prema riječima Honeyball, strategija je u zabludi. “Feminističke stranke ne rade pravi posao. Rodna pitanja trebala bi se uzeti kao dio cjeline. Feminističke stranke su odlične za podizanje pitanja, ali na kraju promjena dolazi kroz glavne struje. Inače se samo tapka na rubu.”

Prevela i prilagodila Ivana Malarić

UNESCO-ovo upozorenje Hrvatskoj: Prestanite sa svim radnjama na Srđu!

Ovog će se lipnja u Dohi održati 38. sastanak UNESCO-ove Svjetske baštine, a jedna od tema bit će nimalo ugodna za Vladu Zorana Milanovića te gradonačelnika Dubrovnika Andru Vlahušića, donosi Index.hr. Naime, UNESCO će raspravljati o projektu golfa na Srđu te projektu izgradnje na predjelu Bosanka ponad Dubrovnika te utjecaju tih projekata na spomeničku baštinu.

Preliminarni izvještaj pun je oštrih kritika na rad hrvatskih državnih službi i ministarstva, a prijeti se izbacivanjem Dubrovnika s lista zaštićenih spomeničkih cjelina UNESCO-a.

Valja naglasiti kako je izvještaj UNESCO-a napravljen na prijedlog hrvatskih civilnih udruga, koje su obavijestile ovu krovnu međunarodnu spomeničku instituciju kako će se na predjelu Srđa i Bosanke ponad Dubrovnika graditi apartmanska naselja. UNESCO naglašava kako su prostorni planovi prihvaćeni od nadležnih državnih službi te od Gradskog vijeća Grada Dubrovnika.

“Državne vlasti nisu nam dale podatke vezane uz izgradnju i kakav bi to moglo imati utjecaj na zaštićena područja Dubrovnika. Prema dokumentaciji koju smo uspjeli prikupiti došli smo do saznanja kako bi upravo najavljeni radovi mogli imati nepovratni utjecaj na dijelove Dubrovnika koje smo zaštitili”, stoji u izvještaju UNESCO-a.

Također, u izvještaju UNESCO-a naglašava se kako državna tijela nisu dala dokumente iz kojih bi bilo vidljivo kako je organizirano očuvanje zaštićene spomeničke cjeline s obzirom na utjecaj izgradnje na staru gradsku jezgru Dubrovnika te jasnu granicu zaštićenog dijela od dijela za gradnju.

“Preporučujemo da država odmah zaustavi sve radnje na projektima dok se ne napravi sveobuhvatna studija i procjene utjecaja na zaštićenu spomeničku cjelinu”, stoji u preporukama UNESCO-a te se dodaje da Dubrovniku nedostaje Studija koji bi pokazala utjecaj velikog broja gostiju koji dolaze u Dubrovnik sa cruisera.

Podsjetimo kako je u travnju prošle godine zbog projekta golfa na Srđu u Dubrovniku održan i referendum. Iako je protiv projekta bilo 10.051 glasača, a za projekt njih 1.846, referendum nije uspio jer na njega nije izašla većina građana. Na referendum se odazvalo 31,51 posto birača. No, tijekom referenduma postalo je jasno kako Vlada i lokalna vlast nisu dali odgovore na sva pitanja.