S radom počinje susjedski virtualni prostor namijenjen javnosti i LGBT zajednici

Nakon više od godinu dana djelovanja portala lgbt-prava.ba web platforma mijenja svoje ime u lgbt.ba, te postaje BH LGBT info portal, virtualni prostor namijenjen javnosti i LGBT zajednici. S još većom željom za doprinosom profesionalnom i etičkom, kao i što češćem izvještavanju o LGBT osobama, žele potaknuti razmjenu informacija i poboljšati komunikaciju s javnošću. Predstavljaju portal s potpuno novim dizajnom, prepoznatljivom domenom i još kvalitetnijim sadržajima.

Redizajn i unapređenje portala je financirala je Europska unija kroz Europski instrument za demokraciju i ljudska prava (EIDHR) za 2013. godinu, u okviru projekta “Jačanje prava lezbejki, gej muškaraca, biseksualnih i trans osoba u BiH u skladu s EU standardima”.

Novi portal počinje s djelovanjem u ponedjeljak, 12. svibnja, u susret 17. svibnju, Međunarodnom danu borbe protiv homofobije i transfobije. “U narednom periodu potrudit ćemo se nastaviti objektivno informirati javnost o životu LGBT osoba u BiH putem intervjua, članaka, reportaža i drugih novinarskih i multimedijalnih sadržaja, ali ćemo se posvetiti i izvještavanju o LGBT kulturi, javnim politikama i pravima, kao i temama koje propituju heteronormativnost društva” stoji u priopćenju. 

Portal funkcionira na volonterskoj osnovi – čini ga posvećen tim novinara/ki i aktivista/kinja koji predano prate i uključeni su u događanja vezana za LGBT osobe na društvenom, političkom, aktivističkom, kulturnom i drugom planu, ne samo u BiH, nego i u regiji. LGBT.ba će također biti mjesto gdje će se svi moći informirati o kulturnim događanjima s LGBT predznakom u BiH i u regiji. 

Po njima se ništa neće zvati

Stanovnici hrvatskih gradova ostaju bez neprocjenjivih resursa. Nema drugog Srđa, nema drugog Muzila, nema drugog Velikog Kaptola. To možeš upropastiti samo jednom i nikad više. Svjedoci smo da su ovih dana svi hrvatski mediji zabavljeni smjenom ministra financija, da smo upućeni što je tko kome rekao – Milanović Liniću i Linić Milanoviću – da znamo što je tko kojeg dana jeo, a Muzil je eto dobio po nekoliko redaka, da bi se već sutra na tu priču u široj javnosti zaboravilo

D ogađa se u svakom kutku Hrvatske, u najvećim i najmanjim gradovima, da gradske vlasti daju i rasprodaju najvrjednije gradske resurse kao da su njihova ćaćevina, kao da im mandat koji su dobili na izborima daje za pravo da rade što god hoće. Prije dvije godine radili smo reportažu iz Siska, gdje su nam domaći pričali kako su gradske vlasti Crkvi darovale prekrasnu zgradu u centru grada, poznatu kao Veliki Kaptol. Crkva je tu zgradu svojevremeno prodala sisačkim trgovcima, koji su u njoj otvorili hotel, da bi je ponovno, u svijetla demokratska vremena, dobila na dar. Ključeve Velikog Kaptola, jedne od najljepših sisačkih zgrada, crkvenjacima je predao gradonačelnik Dinko Pintarić. Mogao je u Velikom Kaptolu biti sisački kulturni centar, moglo se u toj zgradi otvoriti kino, knjižnica ili što već gradu nedostaje, ali eto, nije se dogodilo. Uselili su crkvenjaci, zgrada je zauvijek izgubljena. Za pedeset i stotinu godina gradonačelnika Pintarića u Sisku će se malo tko sjećati. Tek će neki ljubitelj povijesti znati da je riječ o čovjeku koji je Veliki Kaptol dao crkvi na dar, kao da mu ga je mama izgradila, kao da jednom nije bio u vlasništvu svih građana/ki. Za pedeset i stotinu godina neće noga građana/ki Siska slobodno kročiti u Tabor, ako crkvenjaci ne dopuste. Sve zato jer je neki tamo Pintarić jednom davno dobio mandat.

S isak i Veliki Kaptol na pamet su nam pali dok smo pratili priču s drugog kraja Hrvatske, iz Pule, gdje gradska vlast predvođena IDS-ovim gradonačelnikom Borisom Miletićem namjenjuje prekrasni poluotok Muzil za gradnju golf igrališta. Muzil će, ako bude po volji IDS-a, otići u koncesiju na 66 ili 99 godina, a nije isključeno niti da će biti prodan. Kažu – to će otvoriti radna mjesta. Za pedeset godina, dok po Muzilu budu skakutali preplanuli gosti naoružani golf palicama, dok ih u stopu bude pratila domaća posluga, malo tko će pamtiti da je jednom davno neki Miletić dobio mandat pa taj komad raja prepustio investitorima/icama, umjesto da ga iskoristi kako bi unaprijedio životni standard svojih sugrađana/ki. Malo tko će pamtiti da je taj Miletić u jednom trenutku imao moć da na Muzilu napravi nešto uistinu posebno, nešto u čemu bi podjednako uživali i građani/ke Pule i njihovi gosti. Malo tko će uopće pamtiti tog Miletića i s pravom će ovaj gradonačelnik biti zaboravljen. Moglo se na tom poluotoku napraviti nešto što nema niti jedan grad na svijetu, ali Miletić i IDS su, evo, izabrali golf igralište, zabavu kakvu dokoni i bogati turisti/kinje mogu naći u bilo kojoj državi i bilo kojem gradu. Isti slučaj nedavno smo imali s dubrovačkim Srđem, a koliko je tek takvih slučajeva po malim gradovima iz kojih dobivamo samo vijesti što slave lokalnu vlast koja će koliko sutra biti zaboravljena. Eto, oni su dobili mandat i mogu raditi što hoće. 

 
 S tanovnici/ce hrvatskih gradova ostaju bez neprocjenjivih resursa. Nema drugog Srđa, nema drugog Muzila, nema drugog Velikog Kaptola. To možeš upropastiti samo jednom i nikad više. Svjedoci smo da su ovih dana svi hrvatski mediji zabavljeni smjenom ministra financija, da smo upućeni što je tko kome rekao – Milanović Liniću i Linić Milanoviću – da znamo što je tko kojeg dana jeo, a Muzil je eto dobio po nekoliko redaka, da bi se već sutra na tu priču u široj javnosti zaboravilo. Svjedoci smo neumorne trke za informacijama o unutarstranačkoj borbi u redovima takozvanih socijaldemokrata i sumanitim javnim istupima oporbenog prvaka Tomislava Karamarka, a s ovog mjesta tvrdimo da ni Milanović, ni Karamarko, ni Linić nisu vrijedni jednog pedlja pulskog poluotoka na kojem lokalne vlasti žele graditi još jedno istarsko golf igralište. Na žalost, takvih kao što su Milanović, Karamarko i Linić Hrvatska će se još nagledati, a Muzil je jedan, o njemu se odlučuje jednom za idućih stotinu godina. Građani/ke Pule aktivni u borbi protiv golfa na Muzilu gube bitku. Oni organiziraju prosvjede i traže ostavke. Vijećnici/ice pulski izlaze na stražnja vrata nakon što su učinili prvi korak u izručenju prekrasnog poluotoka investitorima, a hrvatska javnost bruji o Milanoviću i Liniću, ljudima koji ničim nisu, niti će zaslužiti da ih se zapamti. Ako ikad to naše ludilo stane, osvrnut ćemo se oko sebe i zaključiti da su najljepši krajolici u privatnim rukama, da u najljepše dijelove naših gradova pristup imaju samo odabrani. U te dijelove pristupat ćemo samo u bijelim uniformama, spremni uslužiti bogatog gosta. Na kraju ćemo se pitati gdje smo pogriješili, ali bit će kasno. Zato, kad gleda što se dogodilo s Velikim Kaptolom, što se dogodilo sa Srđem i što se događa s Muzilom – čovjeka uhvati tuga, kao da je rođen usred Siska, Dubrovnika i Pule.

Rod, spol i pitanje ravnopravnosti

Forum za društvenu pravdu i ljudska prava stranke Održivi razvoj Hrvatske, organizirao je tribinu pod nazivom ‘Rod, spol i pitanje ravnopravnosti’. Tribina je održana u Europskom domu u Zagrebu, a susret je moderirala Marina Biti, voditeljica ORaH-ovog Foruma za društvenu pravdu i ljudska prava, članica Predsjedništva te kandidatkinja na ORaH-ovoj izbornoj listi za EU parlament.

U razgovoru su sudjelovale Mirela Holy, predsjednica stranke ORaH i nositeljica izborne liste ORaH-a za EU parlament, Višnja Ljubičić, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, Rada Borić, izvršna direktorica Centra za ženske studije te potpredsjednica Europskog ženskog lobija, Sanja Galeković, poslovna direktorica ORaH-a i kandidatkinja na ORaH-ovoj izbornoj listi za EU parlament te Bojana Ivanišević članica ORaH-ovog Podforuma za pravosuđe i ljudska prava.

Uvodnu riječ na tribini održala je Mirela Holy, osvrćući se na važnost većeg broja muškaraca na ovakvim susretima i razgovorima, te upoznavanja muških kolega s problematikom s kojom se žene svakodnevno moraju nositi. Holy je govorila o rodnoj problematici koja jako često završava kao politička priča ženskog geta, a to je ono što nije dobro. Spomenula je kako veliki broj ljudi, pa i kolega političara ne odgajaju svoju djecu, svoje sinove osposobljavajući ih za kasnije rodno-prihvatljivo ponašanje, odnosno odgajaju ih za rodne uloge. U tom smislu na ženama je posebna odgovornost, i u smislu komunikacije prema svojoj djeci, ali i u smislu komunikacije sa svojim partnerima.

{slika}

“Ukoliko niste u situaciji da trpite određenu diskriminaciju, jako često nemate ni senzibilitet prema toj diskriminaciji. I zbog toga ja mislim da ljudi nisu temeljno zlonamjerni, nego su možda neupućeni i teško im se ubaciti u tuđe cipele. Ono u čemu se ORaH razlikuje od drugih političkih stranaka jest paritetna demokracija koja je zacrtana u našem programu i našem statutu, što podrazumijeva da na svim područjima i funkcijama u stranci imamo jednaki broj muškaraca i žena i do toga dolazimo tako da ćemo te funkcije birati s odvojenih muških i ženskih lista. Mi se prvi put natječemo na Europskim izborima, i naša lista sukladno s našim statutom je kreirana po načelu paritetne demokracije, ali ne na način da sada na početku budu sve žene pa onda ispod svi muškarci, ili da bude obrnuto, muškarci na početku liste, žene na kraju što je nažalost najčešći slučaj u drugim političkim strankama” rekla je Holy.

ORaH ima šest kandidatkinja i pet kandidata, i kako Holy kaže, svi su na listama smješteni po principu ciferšlusa, odnosno izmjenično- žene i muškarci. Smatraju da je to pravedno, i da se jedino tako može doista postići prava društvena jednakost. Poznato je iz svakodnevnog života da žene jako često znaju biti angažirane na nižim pozicijama, dok na višim pozicijama bez obzira da li se radi o školstvu ili onim djelatnostima koje su tradicionalno rezervirane za žene, uglavnom na vodećim pozicijama, na dekanskim pozicijama, na ravnateljima škole jako često se nalaze upravo muškarci.

“To je nešto što trebamo mijenjati, a možemo to mijenjati jedino ako se sami osvijestimo i prihvatimo da smo jednako pravni članovi i članice društva i da tražimo ono što nam pripada. A pripada nam sigurno polovica utjecaja i u politici i u ekonomiji, jer je jako žalosno koliko se društvo odriče polovice svojeg kapaciteta i potencijala, a žene to sigurno imaju. Žene donose u politici jednu drugačiju vrijednost, jedan drugačiji senzibilitet, više su sklone dogovorima, a manje su sklone sukobima. Sklonije su dijalogu, razgovoru i ja se nadam da ćemo to i mi, kroz našu političku stranku provesti uspješno i na neki način educirati i druge političke stranke, nametnuti im određene standarde, jer potrebno je samo imati političku volju. Kapacitet za to u društvu postoji, zato ja ne mogu prihvatiti taj argument žene nisu zainteresirane za politiku. Pa napravite ih zainteresiranim za politiku, to je vaša obaveza!’,’ naglasila je Holy.

Nadalje se govorilo o položaju žena u društvu i razlozima koji onemogućavaju ravnopravnost koja deklarativno postoji, ali u praksi manjka. Brojke i statistički podaci su najbolji početak toga, a u to nas je uputila Višnja Ljubičić. Na raznim razinama, od lokalne, nacionalne, saborske, akademske zajednice često se ne razumijeva u dovoljnoj mjeri pitanje ravnopravnosti spolova i o tome koliko je važna uravnotežena zastupljenost, jednaka prava i participacija i omogućavanje jednakih uvjeta, jednakih mogućnosti i jednakih koristi. Višnja Ljubičić je spomenula određene trendove koji se događaju u društvu i fokusirala se na političko djelovanje, političku participaciju i ekonomsko odlučivanje koji su glavni segmenti funkcioniranja i stvarne demokratičnosti, ljudskih prava i građanskih sloboda jedne države.

“Ja volim uvijek krenuti od statistika, recentnih podataka, koji mogu ukazivati na određene trendove i koji su uvijek dobar argument onima koji govore zašto pričate o ženama. Institucija pravobraniteljice za ravnopravnost spolova je institucija koja se bavi i muškarcima i ženama. Upravo statistika pokazuje da se toj instituciji najčešće s pritužbama javljaju žene, i to da su im kršena prava i da su zanemarene, šikanirane na svim područjima društvenog života. Svaki spol, svaka društvena skupina sa svojim specifičnostima i sposobnostima i kompetencijama obogaćuje tako društvo i dovodi do jedne opće koristi i drugačije vrijednosti u donošenju i percipiranju određenih problema, ali i prioriteta u određenim područjima. Ako držimo da nam je učešće žena i njihov potencijal, od 60 posto visoko obrazovanih žena danas u Republici Hrvatskoj, a takav jednak postotak je i u EU nije pravedno, nije usporedno, rekla bi štetno je za jednu državu ne koristiti takav ljudski potencijal i takve kvalitete jedne društvene zajednice, potencijal u koji se ulagalo vrijeme i novac, i koji se ne iskoristi” zaključila je Višnja Ljubičić.

O problematici istospolnih zajednica govorila je Sanja Galeković ističući kako je rodna ravnopravnost puno više od binarnosti i da upravo tako glasi jedan zbornik koji je izašao povodom konferencije koja je održana u Zagrebu još davne 2005. godine u organizaciji Ženske sobe koji nam ukazuje na to da postoji nešto čak i iza binarnosti. Rodne uloge, odnosno svaka binarna uloga i svaka binarna podjela pogotovo kad se to prenese na rodne uloge uzrokuje diskriminaciju. Pravo i ravnopravnost je moguće postići tek premašivanjem tih binarnih uloga. Rodne uloge podrazumijevaju heteronormativnost, jer razlikuju muškarce i ženu i određene pripadajuće im rodne uloge, dok LGBT pokret ima drugačiji pristup, krilaticu  celebrating diversity (slavimo različitost), koja kako je rekla Galeković “postoji da bi se izbjegle crvena i plava kutija.”

Kada se radi o jednakoj zastupljenosti žena i muškaraca, Rada Borić je napomenula kako mora postojati politička volja ili pozitivna afirmacija, ili mjere koje bi omogućile takvu jednakost. U Europi je članica i potpredsjednica najveće ženske mreže koju čine upravo 28 nacionalnih mreža, plus kandidatkinja i tematskih mreža npr.ruralne žene Europe, žene Romkinje itd, i već šestu godina imaju kampanju 50/50. Znači, za Europu koja doista jednako zastupa muškarce i žene, jer je nevjerojatan podatak da 60 posto žena u Europi, ali i u Hrvatskoj ima u odnosu na muškarce visoko školsko obrazovanje. I kako je Rada naglasila “ne može se reći da te žene ne zaslužuju svojim znanjem i radom mjesto u parlamentima ili na bilo kojem mjestu odlučivanja.”

“Htjela bi reći da Europa nije demokratsko mjesto. Jedan od razloga je upravo nejednaka zastupljenost ili nezastupljenost žena na mjestima odlučivanja, iako svi europski dokumenti, europske stranke i naravno velike koalicije i mreže među svojim prvim vrijednostima ističu i rodnu jednakost, međutim to nije tako. Zastupljenost žena u europskom parlamentu nažalost je uvijek otprilike 70/30 čak i manje. Ono što je važno reći je naravno da Europa kao europski parlament ne može biti bolje mjesto ako u nacionalnim zemljama ne postoje strategije koje bi također poštovale jednaku zastupljenost muškaraca i žena” rekla je Rada Borić.

Bojana Ivanišević spomenula je nekoliko činjenica vezanih za pravnu regulativu ravnopravnosti u Europi Postoji velika podzastupljenost žena i to tamo gdje se odlučuje o bitnim stvarima, gdje je politička moć i gdje se dijele i dobiti i koristi iz cijele te priče. Naglasila je kako muškarci i žene moraju ravnopravno odlučivati u političkim odlukama, jer donošenje odluka podrazumijeva i odlučivanje, ali i snošenje odgovornosti. Statistike i zabilježeni slučajevi pokazuju da su imenovane žene na pozicijama, znale odlučivati i samim time i snositi odgovornost.

“Marginalizacija sudjelovanja žena u politici od pedesetih, pa do sedamdesetih, smatrala se kao nešto nebitno i to je bio stav koji je vladao, a veliki broj žena je i stvarno vjerovalo u to da jednostavno nisu za politiku i da je to muški posao. Osamdesetih, kroz aktivizam i to stranački aktivizam, kroz političke stranke, žene koje su počele probijati led, počele su jasno govoriti i zahvaljujući njima počinje se javljati svijest: ako nema žena unutar političkog odlučivanja, nema ni demokracije” zaključila je Ivanišević.

Sudionice ovog razgovora naglasile su koliko je važno govoriti i širiti svijest o pravnim, socijalnim, medicinskim i ostalim aspektima ove problematike i boriti se za rodne i spolne ravnopravnosti, u Hrvatskoj i u Europi. Načelo paritetne demokracije važna je karika u globalnoj zastupljenosti žena na pozicijama, ali i ravnoteži koja je potrebna europskom društvu. Pravo na reproduktivno zdravlje, pobačaj, seksualnu edukaciju, rodne i spolne uloge i raspravljanje o svim aspektima ovakve problematike, temeljno je ljudsko pravo.

 {slika}Članak je nastao u okviru projekta Europske mogućnosti za ruralne žene koji provodi CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje u partnerstvu s Udrugom žena Hera, Prostorom rodne i medijske kulture K-zona i Radijom Kaj. Projekt financira Europska Unija u okviru IPA INFO 2012 te sufinancira Ured za udruge Vlade RH. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne izražavaju mišljenje i stavove Europske unije niti Ureda za udruge Vlade RH.

‘Sanjam o naciji gdje će škole biti sigurno utočište za djecu’

U posljednjih nekoliko godina, u Nigeriji je broj stanovnika i stanovnica eksponencionalno rastao, sada iznosi oko 174 milijuna ljudi, dok je 45 posto populacije mlađe od 15 godina. Prema UNESCO-u, preko 10 milijuna djece nije pristupilo niti jednom obliku formalnog obrazovanja, što Nigeriju stavlja na vrh ljestvice zemalja s tim problemom.

Razgovarale smo s Tosin Taiwo, osnivačicom i direktoricom Street to School Initiative, neprofitnom organizacijom koja promovira i podržava obrazovne programe za djecu i mlade žene koji/e nisu u mogućnosti obrazovati se. Tosin je rođena i živi u Nigeriji, u pokrajini Ondo.

Kako je koncipirano školovanje u Nigeriji? Na koji način vi kao inicijativa sudjelujete u tom procesu?

Obrazovni sistem u Nigeriji temelji se na 6-3-3-4 sistemu, koji uključuje tri razine institucionalnog školovanja: primarna, sekundarna i tercijarna razina. Očekuje se da će dijete provesti 6 godina u primarnoj (osnovnoj) školi, zatim 3 godine u junior srednjoj školi i 3 godine u senior srednjoj školi. Tercijarna razina (Sveučilišna diploma ili Viša nacionalna diploma) je osmišljena kao program u trajanju od četiri godine.

Jedan od naših glavnih zadataka kao neprofitne udruge (Inicijativa s ulice u školu) je sakupljanje sredstava za obrazovne programe, za djecu koja nemaju financijskih mogućnosti. Sponzoriramo djecu iz siromašnih predjela kako bi išli u školu. Uz to, doniramo i osnovne školske potrepštine kako bismo promovirali učenje. Do sada smo distribuirali nekoliko stotina bilježnica, oprema za pisanje, ruksaka, školskih sandala itd. djeci iz slamova, siromašnih sela, getoa. Sponzorirali smo edukativne programe stotinama mladih ljudi, potičući ih na obrazovanje i daljnje usavršavanje, ispunjavanje ciljeva. Drugi programi koje koordiniramo su: #Project25, program vršnjačke edukacije za djevojke iz srednjih škola u ruralnim područjima (25 djevojaka, 25 mentorica, čija suradnja traje po 6 mjeseci prije naredne izmjene mentorica). #WomenINVEST podrazumijeva podučavanje određenih vještina za nezaštićene žene i majke sponzorirane djece.

Kakva je pozadina cijele priče – zašto je u Nigeriji toliki broj djece koja nemaju pristup školovanju? Je li uobičajeno da djevojke ne pohađaju školu radi diskriminacij3 i društvenih obrazaca?

U lipnju 2013. UNESCO-vo Izvješće globalnog monitoringa Obrazovanje za sve je pokazalo da je Nigerija na vrhu ljestvice po broju djece koja nemaju pristup obrazovanju. Govorimo o otprilike oko 10.5 milijuna djece. To su bile alarmantne vijesti, jer je u kolovozu 2007. državna vlada predstavila program Universal Basic Education – UBE (Univerzalna osnovna edukacija), kao strategiju za dostizanje cilja Education for all – EFA (Obrazovanje za sve) i ciljeve razvojne strategije povezane s obrazovanjem Millenium Development Goals (Milenijski razvojni ciljevi). UBE program je devetogodišnji osnovnoškolski program za iskorjenjivanje nepismenosti, neznanja i siromaštva.

U ovome dijelu svijeta, nekoliko faktora utječe na to zašto djevojke odustaju od školovanja. Oni uključuju: kulturološka vjerovanja, nezdrave religijske prakse, udaju u ranoj dobi i siromaštvo. Tužno je, no ženska djeca su često diskriminirana. Stoga je više djevojaka neobrazovano nego dječaka. Preko pet milijuna djevojaka u ovom trenu nije uključeno ni na koji način u sustav obrazovanja radi navedenih faktora. Uz to, nesigurnost i stres radi nedavnih napada su otežali postupak uključivanja djece u obrazovni sustav. #BringBackOurGirls protest traje već jedno tri tjedna, nacionalno, no ipak nismo sigurni kada će jedna od 234 djevojke biti slobodna nastaviti svoje obrazovanje. Nadamo se da će uskoro napadi na obrazovanje biti samo dio prošlosti. 

Koliko je vjera, odnosno religijsko obrazovanje naglašeno u nigerijskim školama?

Dominantne religije u školama su kršćanstvo i islam. Učenici u javnim ili nezavisnim školama mogu odabrati žele li učiti Kršćansko znanje ili Arapsko/Islam. Učenici i učenice imaju visoke moralne standarde. Svejedno, na sjeveru zemlje, gdje se suočavamo s otmicama učenica, islam je važniji i cijeni ga se više od zapadnjačke edukacije. Prosječno dijete na sjeveru bi radije pohađalo školu u kojoj se podučava islam nego formalno obrazovanje.

Što se tiče nedavnih otmica – sudjeluju li i druge zemlje u potrazi? Što se događa?

Islamska teroristička skupina Boko Haram (u slobodnom prijevodu: Zapadnjačko obrazovanje nije dozvoljeno) 14. travnja otela je iz internata više od 220 djevojaka na sjeveru Nigerije (regija Borno). Boko Haram je skupina terorista čiji je cilj zastrašivanjem natjerati vladu da ukine sadašnji oblik obrazovanja, s naglaskom na zabranu obrazovanja za djevojke. Prilikom otmice, dvadesetak djevojaka je skočilo s kamiona i vratilo se kućama, no još osam djevojaka (starosti od 12 do 15 godina) je oteto u nedjelju, 4. svibnja, iz sela Warabe. U ponedjeljak su se oglasili vođe Boko Harama, s prijetnjom da će djevojke prodati za 12 dolara svaku i prisiliti na udaju. No, vlada Nigerije predano radi na pronalasku i spašavanju otetih djevojaka, te se nadamo se da će ih teroristi uskoro predati njihovim obiteljima. Dobre vijesti su da su se pred nekoliko dana i druge zemlje (SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Kina, Rusija, itd.) uključile u potragu. To je užas kojega je teško i zamisliti. Ali, proći će.

Radom i zalaganjem za pristupačnost obrazovanja ste utjecali na živote mnogih. Koji je vaš cilj? Jeste li zadovoljni dosadašnjim napretkom vaše organizacije?

Nadam se, i vjerujem da će sulude statistike vezane uz školstvo u Nigeriji uskoro biti drastično smanjene, te da će svako dijete imati svoje mjesto u klupi i biti podučavano. Sanjam o naciji gdje djevojka može ispuniti sve svoje potencijale bez diskriminacije. Sanjam o zemlji gdje će škole biti sigurno utočište za našu djecu. Za sada sam zadovoljna sa svime što smo postigli. Iako vjerujem da možemo još više i da možemo utjecati na još više mladih ljudi. Činjenica da je toliko djece još uvijek van sustava obrazovanja implicira da još imamo toliko posla! Znači, nije vrijeme za odmor, nego za još više rada – svaka prepreka treba biti savladana. Nećemo odustati dok ne postignemo da potpora i obrazovanje budu pristupačni svakoj djevojci, mladoj ženi i djeci u siromašnim područjima . To je naše zadovoljstvo i ponos. Veliki je to izazov. Trudit ćemo se dok naše dobro ne bude bolje i bolje ne postane još bolje, najbolje!

Europe for Everyone: Bridging the Gap

Heinrich Böll Stiftung zajedno sa Zelenom Europskom Fondacijom u sklopu ovogodišnjeg Zagreb Subversive Foruma pokreće niz rasprava na temu suvremenih politika migracija:

Pitanje slobodnog kretanja i fundamentalnih ljudskih prava neraskidivo je na teorijskoj i praktičnoj razini povezano sa konceptima moći i slobode ali i sa nizom uvođenja direktnih ili skrivenih restriktivnih režima kretanja na političkoj mapi Evrope.
U tom smislu, (i)migranti/kinje pasivno (kao povod) ili aktivno (kao akteri/ice) sve više postaju društveni subjekt koji je jedna od gravitacijskih točaka otpora spram novih nejednakosti koje obično prati i proces sužavanja sloboda.
Centralni povod tih događaja sasvim sigurno je recentni uspon ksenofobije, euro-skepticizma i anti-imigracijske politike koji je širom Europe sve izraženiji i uoči nadolazećih izbora za Europski parlament. Iako u Hrvatskoj, na periferiji Europske unije taj trend još nema tako razorno djelovanje, ili baš upravo zato, namjera nam je pravovremeno pokrenuti kvalitetnu raspravu između istraživača/ica, umjetnika/ica, aktivista/kinja, znanstvenika/ica i svih drugih na temu različitih aspekata imigracijske politike i načina na koji se ona može koristiti za daljnji razvoj otvorenog i slobodnog društva. Suočeni sa ishodima nedavne neokonzervativne revolucije smatramo da je krajnji trenutak da se različite društvene skupine ozbiljnije pozabave pitanjem hrvatske imigracijske politike i svim njenim proturječjima, u prvi plan stavljajući imperative zaštite ljudskih prava i socijalne jednakosti.

*Radni jezik foruma je engleski, ulaz je slobodan. Više o programu saznajte ovdje. 

Poduka iz povijesti: Umjetnici rekonstruirali norveški ljudski zoo

Godine 1914. u Oslo su dovedeni afrički muškarci, žene i djeca s jednim razlogom – kako bi ih se pet mjeseci moglo promatrati  u “selu” slamnatih koliba.

Kada su umjetnici Mohamed Ali Fadlabi i Lars Cuzner prvi puta čuli za povijesni norveški “ljudski zoološki vrt” malo je reći da su bili iznenađeni. No, ono što je još više iznenadilo Fadlabija ( Sudanac ) i Cuznera ( Kanađanin i Šveđanin ) jest činjenica kako je taj dio povijesti potpuno izbrisan iz kolektivne svijesti stanovništva. Zato su odlučili ponovno napraviti selo i oživjeti već prašnjave slike iz foto albuma i to u istom parku, od 15. svibnja do 31. kolovoza.

Originalno “Kongo selo” (unatoč tome što ga je naselilo stanovništvo Senegala)  u to vrijeme nije bilo nimalo neuobičajeno. Eksponiranje egzotičnog ljudskog tijela plaćenog da radi egzotične stvari u egzotičnoj odjeći u to je vrijeme bilo sastavni dio svih većih izložbi diljem Europe i Sjeverne Amerike.

Svjetski sajam u St. Louisu 1904. godine je primjerice uključivao prezentiranje nekoliko “primitivnih” ljudi, uključujući Igorote (s Filipina) i “eskimsko selo” sa psima za vuču saonica i igluima. Još i danas na Tajlandu postoji određeni broj takvih sela koji prikazuju žene “izduženih vratova” plemena Padaung.

“No, ono što se nastavilo događati jest to da smo upoznavali ljude koji su čuli da u drugim zemljama postoji fenomen “ljudskih zooloških vrtova”, ali su bili poprilično sigurni da se to nije nikada događalo u Norveškoj”. Zato što je Norveška zemlja Nobelove nagrade za mir, visoko pozicionirana na ljestvicama “jednakosti”, dom mnogobrojnih imigranata i trebala bi biti drugačija, prepričava Cuzner.

Nitko ne kaže da je Norveška zemlja bez netrpeljivosti. Ne trebate pogledati puno dalje od masakra koje je 2011. godine počinio desničarski ekstremist Anders Breivik. Samo u ožujku ove godine policija je morala intervenirati kada je jedan od preživjelih tog napada, pjevač Mo, postao žrtva online rasnog zlostavljanja tijekom natjecanja za Euroviziju. Prošlog tjedna u UN-u Saudijska Arabija napala je Norvešku zbog zaštite ljudskih prava, rekavši da zemlja ne čini dovoljno kako bi zaštitila svoje vjerske manjine.

No, stavimo li to sve na stranu, kažu Cuzner i Fadlabi, to je zemlja koja uživa u “slici Norveške kao zemlje dobrote” po principu “nismo li mi veličanstveni u svojoj jednakosti ispred ostalih” i takvom stavu koji je možda jedinstven za države Skandinavije. To je mišljenje široko rasprostranjeno pogotovo ove godine kada Norveška slavi dvjestotu godišnjicu donošenja svojega Ustava.

Umjetnička “rekonstrukcija”, mogla je (i jest) navesti mnoge da pretpostave kako će ovo biti crno-bijela fotokopija izvorne scene.

S tim na umu, Rune Berglund Steen u suradnji s norveškim Centrom protiv rasizma inicijalno je opisao projekt kao “degradirajući,” govoreći kako će učiniti norvešku djecu afričkog podrijetla “ranjivom na maltretiranje i uznemiravanje.”

U kasnijoj izjavi, nakon što je saznao da će sudionici zapravo biti “mješovita skupina statista” (iako Fadlabi i Cuzner ne otkrivaju previše pojedinosti), Steen tvrdi kako bi izložba ipak “mogla biti pozitivna.” Ipak, ako se uzme u obzir ono što on vidi kao umjetničku neodlučnost, rizik je, dodaje, u tome što “2014. neće stajati kao uvjerljiv odgovor na 1914., nego kao vrlo zbunjujući odjek.”

Za Fadlabija, Steenov izvorni odgovor je savršena ilustracija fundamentalno patronizirajućeg stava koji upravo i čini projekt toliko relevantnim. Na početku projekta, kaže, mnogi dobronamjerni ljudi pokušali su ga upozoriti: “Afrički momak, daleko je od ideje, jer je po svoj prilici Lars trebao biti rasist, ja sam trebao biti glup, a on bi me morao iskorištavati.”

To je isto razmišljanje, Fadlabi kaže kako su se ljudi zabrinuli kada su vjerovali kako će svi “statisti” biti Afrikanci. “Kao, zašto ne vjerovati Afrikancima da se odluče biti dio ove izložbe?… To je ta superiornost, skrbništvo, to je jednostavno strašno.”

No, osim komplicirane rasne politike, kritike na izložbu mogu biti rezultat neumjerene direktnosti organizatora koji se nazivaju “kvazi-nacionalni terapeuti.”

Nemoguće je sa sigurnošću reći sve dok se izložba ne otvori, ali manje je vjerojatna, za ovaj novi “ljudski zoo”, mogućnost promijene mišljenja, nego li je od strane bezbrižne video kampanje iz 2012. godine.

Sjećate se Radi-AID? Briljantne parodije o porno siromaštvu u kojem se Afrikanci ujedine i organiziraju kampanju za slanje radijatora smrznutim Norvežanima. Kampanja je bila efikasna jer je na duhovit način istaknula apsurdnost odnosa Norvežana prema Afrikancima.

                                                                                  Prevela i prilagodila: Mirna Šimunović