sdadmin, Author at Libela - Page 999 of 1806

Pučka pravobraniteljica protiv referenduma o dvojezičnosti

Posted on March 10, 2014 by sdadmin

Pučka pravobraniteljica Lora Vidović protivi se održavanju referenduma o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina jer smatra da bi njegovo održavanje i eventualna izmjena Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina značila nedopustivo smanjenje prava pripadnika nacionalnih manjina u Hrvatskoj.

“Povodom inicijative građana za održavanje referenduma, pučka pravobraniteljica uputila je pismo predsjedniku Hrvatskog sabora Josipu Leki u kojem upozorava da bi referendum s pitanjem ‘Jeste li za to da se članak 12. stavak 1. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina mijenja tako da glasi – Ravnopravna službena uporaba jezika i pisma kojim se služe pripadnici/e nacionalne manjine ostvaruje se na području jedinice lokalne samouprave, državne uprave i pravosuđa, kada pripadnici/e pojedine nacionalne manjine čine najmanje polovinu stanovnika/ca takve jedinice’, značio nedopustivo smanjenje prava pripadnika/ca nacionalnih manjina u Hrvatskoj, ako bi bio održan te ako bi došlo do predložene izmjene Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina”, priopćeno je danas iz Ureda pravobraniteljice, prenosi rtl.hr.

Pravobraniteljica u pismu poziva Sabor da Ustavnom sudu podnese zahtjev za utvrđivanjem je li sadržaj referendumskog pitanja u skladu s Ustavom.

“Kao institucija za promicanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda, jasno i nedvosmisleno izražavamo stajalište da zbog osobitog značaja manjinskih prava u modernoj Hrvatskoj smatramo važnim da ne dođe do predložene promjene Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina”, stoji u pismu.

“No, jednako tako, naglašavamo da postupak odlučivanja o ovom pitanju mora biti proveden u skladu s postojećim propisima, poštujući načelo vladavine prava, koje je jedna od najviših vrednota ustavnog poretka i zahtijeva da se društveni život temelji na unaprijed propisanim pravnim pravilima koja su opća, predvidljiva i izvjesna. Važno je odgovoriti na legitimna očekivanja građana i građanki koji/e se zalažu za održavanje referenduma, kojie su dali/e potpise za referendumsku inicijativu i čije ustavno pravo na neposredno odlučivanje zbog trenutno postojeće pravne nesigurnosti ne smije biti dovedeno u pitanje”, piše pravobraniteljica.

Vidović ističe kako je ‘jedina nedvosmislena pravna osnova koju hrvatski pravni sustav pruža za utvrđivanje (ne)ustavnosti sadržaja referendumskog pitanja’ članak 95. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, ‘koji jasno određuje da je to u nadležnosti Ustavnog suda’.

Prema praksi Ustavnog suda, na podnošenje zahtjeva za utvrđivanje je li sadržaj referendumskog pitanja u skladu s Ustavom ovlašten je jedino Hrvatski sabor, a ne i drugi ovlaštenici.

“Stoga je iznimno važno da Hrvatski sabor iskoristi tu svoju ovlast”, poručuje Vidović.

Pravobraniteljica upozorava da je radi otklanjanja mogućnosti da se u budućnosti ponove situacije u kojima se voljom većine građana i građanki putem neposrednog izjašnjavanja dovode u pitanje prava pripadnika i pripadnica bilo koje manjine od izuzetne važnosti da Sabor, kao ustavotvorac i zakonodavac, što prije propiše o kojim se pitanjima ne može neposredno odlučivati, a nakon toga i precizno uredi referendumski postupak.

“Osim nužnih izmjena pravnog okvira, reakcije javnosti povodom prošlogodišnjih referendumskih inicijativa pokazale su duboku podijeljenost u društvu, te nam zasigurno predstoji još puno rada na osvješćivanju vrijednosti tolerancije, kako bismo postali društvo u kojem se poštuju i štite manjinska i ljudska prava”, zaključuje pučka pravobraniteljica.

Žele ozakoniti brak s djevojčicama mlađim od deset godina

Posted on March 10, 2014 by sdadmin

Građanke i građani Bagdada prosvjedovali su protiv nacrta zakona kojim se dozvoljava udaja devetogodišnjih djevojčica.

“Ovo je zločin protiv humanosti. Taj zakon će potpuno uskratiti djetinjstvo djevojčicama”, rekla je aktivista za ljudska prava Hana Eduar.

Prema nacrtu zakona, kada djevojčica napuni devet godina može se udati ‘jer je sposobna za brak’. Otac postaje jedini staratelj djeteta čim napuni dvije godine i muž ima pravo inzistirati na seksualnim odnosima sa svojom ženom kada god mu to padne na pamet.

Protesti su organizirani na Međunarodni dan žena, sedam dana nakon što je Vlada odobrila zakon koji se zasniva na islamskom zakonodavstvu prema kome su svećenici nadležni u sklapanju braka, razvodu i pitanju imovine. Nacrt zakona sada ide pred parlament.

Demonizacija ‘drugačijih’ ne doprinosi većoj sigurnosti

Posted on March 10, 2014 by sdadmin

Navodno grupno silovanje tinejdžerke iz zapadnog Sidneyja gotovo u cijelosti je promatrano iz rasne perspektive. Neophodno je promijeniti kut promatranja, piše Siv Parker za Guardian.

Seksualni napad je ozbiljan zločin koji, kao i svi drugi oblici nasilja, pobuđuje snažne emocije. Javnost, uključujući i mene, očekuje i ima potrebu biti informirana i sigurna da je uložen maksimalni napor kako bi se zločinci uhitili, a pravda bila zadovoljena.

No, je li moguće učiniti naše društvo sigurnijim bez demonizacije osoba tamnije boje kože? Navodno grupno silovanje četrnaestogodišnje djevojčice u zapadnom predgrađu Sidneyja promatrano je gotovo u cijelosti iz rasne perspektive. Na djevojčicu se referiralo kao na osobu podrijetlom s Pacifičkih otoka, dok su njezini napadači opisani kao ‘osobe afričkog izgleda’.

Uz pretpostavku da, kad je riječ o osobama čiji ‘izgled ima afričke karakteristike’, nitko ne govori o osobi bijele boje kože podrijetlom iz Afrike. Koji je točno cilj ovakvog načina opisivanja. Je li cilj nagovijestiti da je potrebno ‘pripaziti na crnog muškarca’, na one drugačijeg izgleda? I koja bi bila subliminalna poruka nego ‘crni muškarci su opasni’? Ili ako proširimo ovaj model ponašanja – svi i sve oni i one koji/e se ne uklapaju u sliku ‘normalnog’, ‘većinskog’, mogu biti smatrani/e opasnim.

Da bi fizički opis navodnog počinitelja bio od pomoći, mora biti precizan i detaljan. U suprotnom, sasvim realna posljedica je poticanje predrasuda koje štete našem društvu. Teško je zamisliti da bi u multikulturalnom društvu kakvo je australijsko referiranje na (navodnu) rasnu pripadnost počinitelja pomoglo u njihovom otkrivanju.

Dok ovo pišem, medijski natpisi koji se odnosne na osumnjičenog napadača uključuju izjave poput ‘sudski dokumenti pokazuju da je tinejdžer rođen u Sudanu’. Moguće je naslutiti da autor/ica ovih riječi pridaje poseban značaj ili relevantnost ovoj činjenici. Međutim, budući da je poruka nije eksplicitna, prepuštene smo same sebi u otkrivanju što je zapravo trebalo biti naglašeno.

Neposredno nakon napada, zajednica zapadnog Sidneyja organizirala je javnu raspravu na kojoj su iznesene sve dostupne informacije vezane uz zločin, a pripadnici/e obje etničke skupine javno su istupili/e i dali/e svoj komentar na rastuće tenzije između njihovih etničkih grupa. U četvrtak navečer organizirana je i protestna šetnja koja je za cilj imala smirivanje tenzija na ulicama Blacktowna, zapadnog predgrađa Sidneyja, i sprečavanje uzimanja pravde u ruke pojedinaca ili pojedinki.

U osnovi, pripadnici/e zajednice željeli su pozvati na pravo svakog građanina i građanke da sigurno hoda ulicama, koristi javni prijevoz i obavlja svoje svakodnevne aktivnosti. Cilj protesta je također bio odgovoriti na nepotrebno i nepravedno pitanja postavljeno s mnogih strana – što etničke skupine čine kako bi odgovorile na tenzije prouzrokovane zločinom?

Polazište da određena etnička skupina koju ne čine osobe bijele boje kože kolektivno snosi odgovornost za svaki zločin počinjen od strane nekog od njezinih pripadnika/ce, sveprisutno je i razočaravajuće. Kao žena aboridžinskog podrijetla, i sama sam bila svjedokinjom vrlo realnih posljedica koje su rasni stereotipi imali po moju obitelj i zajednicu. Vidjela sam kakav su utjecaj stereotipi imali na samopoštovanje i vlastiti osjećaj sigurnosti i zaštite mog naroda.

Mi i ostali ‘različiti’ stalno smo pod nazorom, zaštitari nas bezobzirno slijede u supermarketima, a prolaznici/e izbjegavaju na nogostupima – sve na temelju karakteristika po kojima je kreiran stereotip o našoj ‘različitosti’. A koje su točno osobine različitih? Svi izgledaju isto: sumnjivo, devijantno, opasno, kriminalno. Naše zajednice su tajne, a među sobom štitimo kriminalce I kriminalke.

Postoji jedna stara anegdota, koju je netko čuo prolazeći pored policijskog auta s čijeg radija se čula sljedeća tjeralica: Čovjek aboridžinskog izgleda bježi niz Redfren ulicu i odgovara na ime ‘Cuz.

Osobe uvučene u tsunami rasnih stereotipa većinom su pristojni/e građani/ke koji/e se ponašaju u skladu sa zakonom. Čemu onda ovakva identifikacija i kako ista doprinosi postizanju sigurnijeg društva? Zašto bi pripadnik/ca demonizirane skupine želio/ljela biti identificiran/a, posebice u slučaju sumnje za počinjenje kaznenog djela, kroz istragu provedenu iz perspektive rasnih predrasuda?

Naš zajednički problem nije rješiv kroz kreiranje novog problema. Moramo djelovati drugačije. Osobe koje izvještavaju o ovakvim događajima moraju usvojiti nove vrijednosti i biti sposobni vidjeti život kroz drukčiju prizmu. Potrebno je ohrabriti etničku raznolikost policijskih snaga, tako da se različite društvene skupine ne susreću uvijek iznova s istim situacijama.

Premda je javnost bila osupnuta ovim užasnim incidentom, isti za sobom povlači niz pitanja mnogo šire tematike od rasnih tenzija između dvije etničke skupine.

Zločin je počinjen, krivci trebaju biti privedeni, pravosudni sustav treba obaviti svoj posao, dok nama preostaje hladnih glava nastaviti sa svojim aktivnostima izvan sudnice.

Prevela i prilagodila Olivera Jovanović

Garantiramo li mladima samo prazno slovo na papiru?

Posted on March 10, 2014 by sdadmin

U organizaciji Mreže mladih Hrvatske održana je tribina Što garantiramo mladima? na kojoj se govorilo o nezaposlenosti mladih, Garanciji za mlade te potrebnim reformama u obrazovanju i na tržištu rada. Sudionici/e tribine bili/e su potpredsjednik Mreže mladih Hrvatske Sven Janovski, predsjednik Udruge poslodavaca u obrazovanju Mislav Balković, Darko Šeperić iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske te Tatjana Dalić, pomoćnica ministra rada i mirovinskog sustava. Tribinu je moderirao Nikola Bukvić iz MMH.

Sven Janovski naglasio je da je u Republici Hrvatskoj 125.000 mladih nezaposleno te je nužno održati i poticati aktivizam mladih te razvijati njihovu kompetentnost. Također, smatra kako je stručno osposobljavanje mjera koja olakšava prijelaz mladih iz obrazovnog sustava na tržište rada.

Mislav Balković osvrnuo se na istraživanje agencije McKinsey koje je objavljeno početkom godine te je pokušalo istražiti razloge nezaposlenosti 5,6 milijuna mladih u Europi. Dokazano je da postoji nerazumijevanje između mladih, poslodavaca i obrazovnih institucija koje smatraju da mladi nakon obrazovanja posjeduju vještine i znanja potrebna za izlazak na tržište rada. Poslodavci, pak, smatraju da većina mladih ne posjeduje adekvatno znanje koje je potrebno da bi im ponudili posao s čime se slaže i trećina mladih. Također, Balković je naglasio kako je u Hrvatskoj teoretski prepoznata važnost obrazovanja, no još uvijek nam je važniji rezultat od samog sadržaja. Naš obrazovni sustav često nije u skladu s promjenama na tržištu rada te pojedinac i pojedinka često očekuje da mu / joj se nešto mora dati, a ne da to sami moraju stvoriti ili zaraditi. Naglasio je da je nužno uvesti novine u obrazovni sistem, promijeniti mentalitet pojedinca/ke, informirati ih o tržištu rada te uključiti poslodavce u proces donošenja Garancije za mlade.

{slika}

Darko Šeperić se složio da mlade treba informirati o tržištu rada i dodatno potaknuti na aktivizaciju. Smatra kako Garancija sama po sebi ne može riješiti problem nezaposlenosti već je za to potrebna smislena i učinkovita implementacija njenih mjera. Ulogu sindikata vidi kroz mogućnost da informira mlade o njihovim obvezama i pravima prilikom korištenja mjera.

Tatjana Dalić zahvalila se organizacijama mladih, sindikatima, Udruzi poslodavaca te socijalnim partnerima na suradnji prilikom implementiranja Garancije. Tu je suradnju opisala kao iznimno korisnu i važnu za nastavak njene razrade. Dalić je naglasila da je implementacija mjera Garancije otvorena priča koja će se nadopunjavati do 2020. godine. Dosadašnju intervenciju smatra uspješnom jer se prema mjerilima Ministarstva prošle godine zaposlilo 44,9 posto mladih. Međutim, statistike i analize o mjerama zapošljavanja za mlade još uvijek nisu dostupne javnosti, odnosno, tek je ‘procurilo nekoliko brojki u medije.

“Široj javnosti Garancija će biti dostupna sredinom travnja”, poručila je.

Sudionici i sudionica rasprave slažu se da je važno izgraditi sustav uspješnog monitoring provedenih mjera. Nužno je znati koje su mjere bile uspješne, a neučinkovite mjere dobro je povući. Također, treba razviti sustav kvalitetnog mentorstva pri čemu treba oformiti bazu podataka poslodavaca. Mlade koji sudjeluju u mjerama treba pitati što su prilikom usavršavanja naučili. Na taj način oformila bi se baza poslodavaca čije je mentorstvo kvalitetno i nakon čega mladi dobivaju potrebno znanje, a ne samo prividno iskustvo.

Iako smo na tribini mogli čuti mnogo zdravorazumskih zaključaka, točne mjere i planove nismo čuli. Također, konkretne odgovore na pitanja zašto se intervenira tek kada mladi završe obrazovanje, kako se namjerava i namjerava li se provesti obrazovna reforma ili pak otvoriti nova radna mjesta nismo dobili. Stoga, preostaje nam samo da pričekamo travanj i uzdamo se u dobru staru : Žive bile pa vidjele!

Niti je molitva, niti je za život

Posted on March 8, 2014 by sdadmin

Čula sam da pred bolnicom u Vinogradskoj mole za život. I ja sam za život, uvijek, pa sam odlučila doznati više o ovoj inicijativi. Na Čistu srijedu svečano je počela međunarodna ekumenska i molitvena inicijativa 40 dana za život. Dvjestotinjak građana iz raznih kršćanskih inicijativa, predvođenih Antom Čaljkušićem, predsjednikom ovdašnjeg ogranka inicijative, održalo je zajedničku molitvu kojom se na svoj način apeliralo na prestanak obavljanja pobačaja u bolnici u Vinogradskoj, gdje ih se godišnje, navode, izvede više od 500.

Bilo je tu raznih natpisa, “Molitvom spasimo život”, “Dragocjena si u mojim očima”, itd. U Zagreb je došao i Robert Colquhoun, međunarodni koordinator akcije 40 days for life/40 dana za život. Poslušala sam neke njegove intervjue u kojima objašnjava kako je cilj “duhovna transformacija iz kulture smrti u kulturu života”, “boriti se za humanost života nerođenog djeteta”, “pomoći ženama da izaberu život”. Colquhon tvrdi kako je određeni broj žena koje su već imale dogovorene pobačaje, odustao nakon razgovora i zajedničke molitve. Govori kako je upravo molitva, glavni način borbe, moć koju imamo u rukama.

{slika}

Zbunjena sam iz više razloga. Jedan je taj što oduvijek živim u uvjerenju kako je molitva nešto duboko osobna, intimna stvar, razgovor s Bogom ili s kime god, u svom malom prostoru, bez potrebe da drugi znaju za to. Kada se molitvom maše uokolo, ona biva prostituirana, iskorištena po potrebi tko zna koga, za tko zna što. Nadalje, zar molitva postaje djelotvornija ako je na javnom prostoru, pred blicom aparata, sa stotinama ljudi? Zar Bog bolje čuje ispred bolnice u Vinogradskoj, nego u nekom malom tamnom sobičku? To je pitanje, ako se već tvrdi da je molitva jedina želja i cilj. Ovako, izgleda da se traži pažnja javnosti, a ne Boga. Bit će onih koji će vikati kako jedno ne isključuje drugo, ali ja ne nasjedam na te manipulativne loptice.

Ovdje se ne radi o molitvi, a prije svega se ne radi o molitvi za život. Sada dolazimo do druge razine zbunjenosti. Inicijativa bi se, kao, trebala boriti za život. Bore se na način da kleče na podu i drže natpise “dragocjena si u mojim očima”. Postoje li bolji načini da se danas borimo za život? Na pamet mi pada nekoliko. Neki od njih su: dostupnost i opća prihvaćenost kontracepcije, spolni odgoj u školama, edukacija i usmjerenost na “ne silujte”, umjesto na “ne budi silovana”, odgovarajuć i potpun rad sa žrtvama seksualnog nasilja, ali i bolji Zakon o radu, bolji uvjeti za žene radnice i trudnice, mogućnost lakšeg (jeftinijeg) podizanja djece – besplatan prijevoz, školske knjige, vrtići, javno financirano visoko školstvo, pomoć samohranim roditeljima, itd. Borite se za sve to, ako ste za život! Borite se glasno, prosvjedujte, inicirajte kampanje, ulažite vrijeme i novac, dovodite strane predavače, povezujte se na međunarodnoj razini!

Molim vas, nemojte ovo prodavati kao borbu za život, jer se radi o lažno moralnoj, patrijarhalnoj, površnoj, nazadnoj, pretvornoj kampanji, za koju vjerujem da joj cilj nije ništa više od tradicionalnog društva u kojem žena šuti i trpi, u kojem je obitelj sveta samo pod kadiljom svećenika. Ne želimo žene prisiljavati da rode, želimo im omogućiti da u društvu u kojem žive imaju sve moguće uvjete za lako donošenje takve velike odluke, ili da – do takve odluke ne mora ni doći. Želimo da, kad i postoje takve nezavidne situacije i odluka o pobačaju, odluku ne moraju provesti u djelo na mesarskom stolu, riskirajući život, već u odgovarajućim uvjetima za zdravlje žene. Jer to je – njihovo tijelo i njihov izbor.

Sve neće promijeniti hrpa ljudi koja moli za svetost života djeteta, od kojih su većina muškarci, muškarci, poput Robert Colquhouna, koji nikada neće zatrudnjeti i poznavati taj osjećaj, taj teret, o kojemu toliko propovijedaju. Svi mi imamo dovoljno snage da lako izdržimo nesreće drugih. Kad se radi o nama – onda je priča – drugačija.

Borba je itekako potrebna, inicijative za život (i za izbor) su potrebne, ali ono što može promijeniti stvar daleko je od klečanja ispred bolnice u Vinogradskoj, ali i od svijesti većine ljudi, nažalost.

‘Žene su ponovno prisiljene boriti se za davno postignuta prava’

Posted on March 8, 2014 by sdadmin

Povodom 8. marta, Međunarodnog dana žena, u Zagrebu je održan prosvjed na kojem je upozoreno na svakodnevnu diskriminaciju žena na tržištu rada, kao i pogubne odredbe predloženog Zakona o radu (ZOR) koji posebice pogađa žene.

“Novi ZOR mora pasti! Previše je mladih ljudi nezaposleno, previše žena diskriminirano, previše starih siromašno i poniženo. Na 8. mart 2014. godine poručujemo Vladi: demontažu socijalne države nećemo prihvatiti! Na to nas obvezuje i 377 tisuća nezaposlenih, kojima će se pridruživati sve više, a ne sve manje onih koji će ostati bez posla uslijed fleksibilizacije radnog zakonodavstva”, upozoreno je u proglasu prosvjeda, organiziranom od strane Ženske mreže Hrvatske, Ženskih sindikalnih grupa i Ženske fronte za radna i socijalna prava.

“U ovom trenutku u kojem su prava radnica na novom udaru neoliberalnih reformi bitno je odlučno pokazati da se protivimo zakonima koji pogoduju kapitalu nauštrb radnica i radnika”, rekle su prosvjednice na početku povorke koja je bila u znaku ljubičaste boje, u sjećanje na žene u Chicagu, koje su, prosvjedujući prije više od stotinu godina za pravo glasa i bolje uvjete rada, ubijene i omotane u ljubičaste plahte.

Naziv ovogodišnjeg prosvjeda 8. mart – Nećemo zaboraviti 8+8+8 (8 sati rada, odmora i sna), slogan radničkog pokreta još iz 1886. godine, a koji pokazuje kako su se žene ponovno prisiljene boriti za davno postignuta prava.